Dovoljno je vidio

— Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Božja dobrostivost ne gleda na naše zablude, kad one proishode iz onoga što ne možemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su dužni o njoj i riječju i djelom istinito svjedočanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi pruža neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u što vjerujemo s više duševne čvrstoće slijedili. Kako jednom, dražesne gospe, slušah kazivati, u Parizu živio neki veliki trgovac i dobar čovjek koji se zvao Giannotto di Civigni veoma pošten i pravičan, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijaše prisan prijatelj s jednim veoma bogatim Židovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijaše trgovac i veoma pravičan i pošten čovjek. Kad vidje njegovu pravičnost i njegovo poštenje, Giannottu se dade nažao što će tako valjan i uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poče moliti da se okani zabluda židovskoga zakona, i da se obrati na kršćansku istinu koja je, kako i sam mogaše vidjeti, sve više napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve više propada i nestaje. 

Židov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim židovske i da se u toj vjeri rodio pa u njoj kani i živjeti i umrijeti i da ga nikada ništa neće od toga odvratiti. Giannotto se nije skanjivao da mu, kad prođe nekoliko dana, opet uputi iste riječi, dokazujući mu, onako grubo kako to trgovci većinom znaju, zašto je naša bolja od židovske. I premda je Židov bio vrlo učen u židovskom zakonu, ipak mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo što ga je prema Giannottu osjećao, bilo da su to učinile riječi kojima je Duh Sveti odriješio jezik neuku čovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. 

Ali kao što je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannotto nije prestajao salijetati, dok Židov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne reče: »Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kršćanin, i ja sam spreman to učiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti nazivaš Božjim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo življenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove braće kardinala; pa ako mi se učine takvima da budem mogao, što iz tvojih riječi što iz njihova vladanja, spoznati da je vaša vjera bolja nego moja, kao što si se ti trudio dokazati mi, učinit ću to što ti rekoh; ne bude li tako, ostat ću Židov kao što i jesam.« 

Kad Giannotto ču ovo, veoma se ražali te u sebi reče: »Propade mi sav trud koji mi se učini izvrsno uloženim, vjerujući da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan život popova, ne samo da od Židova neće kršćaninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na židovstvo vratio.« I obrativši se Abrahamu reče: »Ah, prijatelju moj, zašto hoćeš da se upuštaš u taj trud i tako velik trošak pa da odavde ideš do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata čovjeka kao što si ti. Zar misliš da nećeš ovdje nikoga naći tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumačim, gdje li ćeš naći boljih učitelja i mudrijih ljudi od ovih naših ovdje, da ti objasne sve što budeš želio ili pitao? Stoga je po mom mišljenju ovaj tvoj put suvišan. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i još toliko bolji koliko su bliži vrhovnom pastiru. I zato će ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu, kada ću ti možda i ja društvo činiti.« 

Njemu Židov odgovori: »Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veliš, ali skupivši mnogo riječi u jednu, čvrsto sam odlučio (ako želiš da učinim ono za što si me toliko molio) tamo otputovati, a inače nikada ništa od toga neću učiniti.« 

Giannotto, videći tu njegovu želju, reče: »A ti pođi sa srećom!« i u sebi pomisli kako se taj nikada neće pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako više ništa nije mogao, suzdrža se. 

Židov uzjaha na konja, i što hitrije mogaše odjezdi na dvor u Rim gdje ga, kad stiže, njegovi Židovi s velikim počastima primiše. I boraveći tamo, ne kazujući nikomu zbog čega bješe došao, oprezno poče promatrati kako žive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu što je sam kao pronicav čovjek zamijetio, i po onomu što je od drugih dočuo, zaključi da od najvišega do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, i ne samo na naravni način, nego i sodomski, posvema neobuzdano bez ikakve grižnje savjesti ili srama, tako da moć bludnica i dječaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bijaše nemale snage. Osim toga, dobi očit dokaz da svi općenito bijahu sladokusci, ispičuture i pijanice, i da uz blud, baš kao divlje životinje, više služahu trbuhu nego duhu. I, promatrajući dalje, vidje da su svi toliko bili škrti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, čak i kršćansku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijaše tako razgranata, i da više mešetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili čime drugim u Parizu, otvoreno nazivajući simoniju »skrbništvom«, a proždrljivost »okrepom«, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih duša kao i značenje riječi, pa da se dopušta zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i još mnogo štošta o čemu je bolje šutjeti, bijaše Židovu, kao trijeznu i skromnu čovjeku, vrlo zazorno pa se, pošto mu se činilo da je dovoljno vidio, odluči vratiti u Pariz, i tako učini. 

Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajući se svemu prije nego tomu da će se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveseliše; i, pošto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita što sudi o Svetom Ocu, i o kardinalima, i o drugim dvoranima. Židov mu spremno odgovori: »Sudim loše, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kažem, ako sam dobro razumio, među svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobožnosti, ni dobročinstva, ili primjerna života, ili čega drugoga čini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i proždrljivost, velika zavist i oholost, i slični i još gori poroci (ako gorih i u koga može biti) učini mi se da bijahu u tolikoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovačnicom vražjih nego božjih djela. A po onom kako ja prosuđujem, čini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijećem vaš pastir i s njim svi ostali trude da unište i prognaju sa svijeta kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni morali biti temelj i oslonac. Pa budući da vidim kako se ne zbiva ono o čemu se oni trude, nego se vaša vjera neprestano širi i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijoj od svake druge, temelj i oslonac. Stoga, iako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim da ni za što na svijetu ne bih propustio pokrštenje. Pođimo dakle u crkvu i ondje, po dužnom obredu vaše svete vjere, daj da me pokrste.« 

Kad je Giannotto, koji je očekivao upravo suprotan svršetak, čuo da tako govori, bio je najzadovoljniji čovjek na svijetu. I pošavši s njim u crkvu Naše Gospe pariške zamoli tamošnje svećenike da krste Abrahama. Oni, čuvši što ih on moli, spravno to učiniše; i Giannotto ga držaše na krstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude da ga temeljito pouče u našoj vjeri, koju on brzo nauči, i otada bijaše dobar i vrijedan čovjek, i sveta života. 

(Boccaccio, Dekameron; prvi dan, druga novela; preveli J. Belan i M. Maras)

Mrav i golub

Žedan mrav pio je na jednom izvoru, pa se nekako omakne i dođe u veliku pogibao, da se utopi. Golub sjedeći blizu izvora na drvetu smotri to sažali mu se, pa baci s drveta jedan list, po kojem se mrav zbilja izbavi iz pogibelji.

Malo za tim dođe lovac i opaziv goluba, uzme ga na nišan, da ga pogodi. Mrav je sve to gledao, i da njegov izbavitelj ne zaglavi, ugrize lovca za nogu tako, da se onaj pomakne i promaši cilj. Na tu se buku golub prene i odleti.

(izvor)

Ne čini to

Blažica je došla iz škole kući pa otišla odmah u kuhinju, da majci pomogne. "Idi, Blažice, u vrt i donesi zelenja i malo luka, ali da mi se nijesi dotakla grožđa, koje još nije dozrelo! Razumiješ?'' reče joj mati. 

Blažica je odskakutala u vrt, uzela zelenja i luka pa je pjevajući htjela da se vrati. Bila je već blizu vrata, kadli opazi na jednom trsu, što se vijao oko plota, lijep grozd, koji je bio po njezinu mišljenju već dosta zreo. 

Blažica je stajala jedan čas neodlučna. Nešto joj je govorilo, neka ga samo otrgne i pojede, jer je već zreo i sladak. Drugi joj opet unutrašnji glas govoraše: "Blažice, ne čini to, jer ti je to zabranjeno, pa je stoga grijeh!'' — Ona stupi bliže grozdu, da ga ogleda, pa videći da je već prilično zreo, htjede da pozoblje samo zrele jagodice. No u taj čas pomisli, da bi je majka mogla vidjeti, kako zoblje grožđe, pa zato odustane od svoga nauma. No u isti čas joj neki zloduh opet reče: "Ta otrgni cio grozd, zrele jagode pojedi, a ostalo baci. Tvoja majka ne zna za svaki grozd, a ti ćeš zasladiti s nekoliko zrna svoje suho grlo." 

"Zbilja, ala sam luda; tako ću učiniti!" pa odreže cio grozd i počne ga požudno zubima trgati, samo da bude prije gotova. Ali pošto je jedva dva tri puta zagrizla, zavikne strašno i baci grozd na stranu. — Među zrele se jagode sakrila osa, koje Blažica nije opazila, i koja ju je, kad je cio grozd k ustima prinijela, ubola upravo u gornju usnu tako nemilo, da je osjetila grozan bol. 

Nato je otrčala k majci u kuhinju i plačući joj ispripovjedila, što se dogodilo. Mati joj odgovori: "Vidiš, dijete moje, to ti je kazan Božja, što me nijesi poslušala, već si radije slušala glas napasti, pa ćeš sad radi kratka užitka morati trpjeti!" Blažici je zbilja gornja usna ubrzo natekla i dosta ju je dugo boljela.

(izvor)

Samo se okretala

Prevozio lađar preko rijeke. Na jednom veslu upisao »radi«, na drugom »moli«. Prevozio mladića. Dobaci mu mladić: 

— Ostario si. Ne treba molitva onom koji radi. Molitva je za onog koji ne radi. 

Šutio lađar. Ispusti veslo »moli«. Veslao samo veslom »radi«. Lađa se samo okretala na vodi. Uplaši se mladić, jer protiv virova ne pomaže ni snaga ni mladost. Reče mu lađar:

— Mladiću, ako želiš smiren život, nije dovoljno samo raditi, treba i moliti.

Pregaraj u žiću mnogo

TEGOBE

»Ja hoću da budem vrtlar«, reče Mišo, kad mu je bilo 14 godina i kad je trebalo u zanat. »Krasota je živjeti uvijek među zelenim biljem i miomirisnim cvijećem«. Prošlo neko vrijeme. Mišo se vratio kući, pak se tuži, kako mora vazda da se prigiba k zemlji i po njoj puže, pa ga bole leđa i koljena i zato se okanio vrtlarstva.

Iza toga htjede da bude lovac. »Ah, kako je krasan život u zelenoj, sjenatoj šumi!« Ali i opet se naskoro vratio i tužio se, kako mu je teško podnositi u ranu zoru hladni, vlažni, magloviti, a često i prestudeni uzduh.

Htjelo mu se da bude ribar. »To mora da je veseo život, kad po valovima bistroga, sjajnog jezerca ili rijeke ploviš lakim čamcem, pa hvataš pune mreže riba,« govori sam sebi. No i ta radost uminu doskora. »To je mokar i vlažan zanat, sit sam već te hladne vode.«

Najposlije se nakani, da bude kuhar, Ta njemu moraju da služe vrtlar, lovac i ribar sa svom svojom marljivošću, pak mu nikad ne manjka dobra zalogajca. I opet se vrati pun jada kući. »Sve bi bilo dobro«, reče on, »samo da nije vatre. Kad ovako stojim kod ognjišta, mislim, da ću se rastopiti od silne vrućine.«

Otac mu ovaj put nije više dopustio, da promijeni zanat. Sasvim mu ozbiljno prozbori: »Ako želiš da zadovoljno živiš, moraš naučiti da muževno i strpljivo podnosiš sve tegobe svoga života. Tko hoće da izbjegne svim neugodnostima ovoga svijeta, taj ne smije da bude na ovoj zemlji. Misli samo uvijek na dobro, što ti tvoje sadašnje zvanje pruža, pa ćeš zacijelo zaboraviti sve tegobe.«

Mišo posluša oca. Kad bi mu se poslije drugi ljudi tužili na tegobe u životu, znao bi im reći:

»Uživaj, što ti daje Bogo, 

I pregaraj u žiću mnogo! 

Svaki stalež dvoje ima: 

Slast i muke daje svima.«

(izvor)

Škola skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja

[...] »Vas imade vrlo mnogo u obitelji?« Doista. Po majčinu kazivanju bilo nas 24, a ja sam 19. po redu; dok nas danas imade 16. Da je tu bilo dosta i veselih i tužnih zgoda, lako se pojmi. Jedna od potonjih ostavila je duboke tragove u mom srcu. Sestra Marija, koja je stekla naobrazbu u Hernalsu, udala se za mjernika poljačke narodnosti, koji je došao u Krapinu na katastralno izmjerivanje, a onda bio premješten u Siget u Ugarskoj. Nakon dvogodišnjeg boravka ondje bude opet premješten sa ženom i dvoje djece u marmarošku županiju. Na tom putu trebalo je splavom prijeći preko rijeke Talabora, koja je silno nabujala od snijega, koji je u ono proljetno doba kopnio. Splav se usred rijeke razbio i čitava se obitelj utopila. Kad je o tom stigla vijest u Krapinu, istrči otac iz kuće u obližnja polja bez šešira; a majka bojeći se, da si kakvo zlo ne nanese — jer je onuda Krapinica imala dubokih mjesta i virova — posla mene po nj. I doista ga nađoh, gdje luta uz vodu držeći se obim rukama za glavu, a duga mu kosa, kojom je običavao prekrivati ćelu, leprša po zraku. S te me slike shvati jeza, i ne mogoh drugo reći, nego da ga majka kući zove, jer nas jošte imade malih. I danas, kad se toga sjetim, prolazi me zima; a potanki službeni neobičnom čuvstvenosti pisani izvještaj ne mogu primiti u ruke, a da mi se oči ne zamute suzama.

[...]

U Krapinu smo stigli još za bijela dana, Moglo je biti oko sedam sati. [...] Kad nema mojih živih, pomislim — ajde da posjetim mrtve svoje. I ja se uputim ravno prema župnoj crkvi sv. Nikole, uz koju se steralo groblje. Za groblja sam vrlo rano stekao takvu simpatiju, da ni danas ne mogu doći ni u kakvo mjesto, a da ne potražim groblje. Groblje mi se čini najboljom školom skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja. Čemu se naduvati bilo s česa, čemu gramziti bilo za čim, čemu zavidjeti bilo na čem — kad si ipak samo prah i u prah se opet promećeš? Ako čovjeku nije ništa vrednije od života (recimo primjerice domovina) — onda mu ni život ne može biti mnogo vrijedan. Ima li pak čovjek koje drago biće i sam na groblju — onda mu je kao da živi u dva svijeta.

Kad sam na groblje pao, sunce je baš zalazilo zlatilo još samo vršak zvonika tako, da se ovaj pričinjao velikim zapaljenim duplirom. Kod gdjekojeg sam groba stao i pomolio se, kod mnogih sam čitao samo napise; a kod jednog s hrastovim križem i dvije tuje — prošla me svega zima. Na zaprašenoj ploči stajalo je ime Beata, a kad sam ploču rupcem otro i razabrao godine — nestade za mene sumnje, da se ovdje smirila družica iz doba moga djetinjstva. I kako me čudna spopala slabina, sjednem podno humka i zavezem se u uspomene. Bila je to prava utrka misli i čuvstava; a da to nutarnje talasanje staložim, segnem za bilježnicom svojom i stanem žurno pisati. Kad sam svršio i pogledao opet na kobnu ploču — činilo mi se, da se pred njom postavila sjena male Beate. Skočim, raširim ruke, da je zagrlim — ali obujmim samo hladan križ. U to se sa crkve oglasi zvono na pozdrav Gospin, a ja moleći se ostavim groblje, da potražim svog dobrotvora...

Nije me iznenadilo, da sam noć proveo nemirno i da mi se Beata javila na snu. Bila je u bjelini, a dugu zlatnu kosu rasprosula po ramenima. Gdje si tako dugo, upita me drhtavim glasom i pruži mi ruku. Bila joj hladna kao led. To me je dovelo na misao, da je pitam: kako je ondje? Tebe nema — otpovrne ona bolno se smiješeći — i nestade je. Pripominjem ovdje, da uvijek, kad se na snu sastanem s kojim od svojih pokojnika, ne propustim pitati ga: kako je u onostranom svijetu?; ali svaki se uklanja odgovoru ili se posluži simboličkom izjavom.

Probudio sam se vrlo rano, otišao na groblje, a odavle k misi. Tu sam bio dosta rastresen, jer sam gledao, ne bi li našao koga, koji bi mi znao nešto kazati o Beati. Ali uzalud.

(Đuro Arnold, Oko moje prve pjesme)

Običan težak život

Prije koju godinu naišao sam na ime i djelo Ive Čakalića. On je bio hrvatski pučki pjesnik i sakupljač narodnog blaga, običaja i pjesama svojega rodnog kraja, podpapučkog dijela Požeške kotline. Marno je zapisivao sve što je čuo od mladosti, pa je tako ispunio 18 bilježnica koje je predao Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Više o tom vrlo zaslužnom seljaku možete čitati ovdje ili ovdje, a ja prenosim samo par rečenica prisjećanja iz prvog teksta:

Rodio se 19. ožujka 1889. godine u Doljanovcima gdje je proveo cijeli svoj život. Završio je Pučku školu i radio kao poljodjelac. Pamtim ga kao starca u poodmaklim godinama koji je dolazio na svetu Misu u kaptolačku župnu crkvu, odjeven u šokačku narodnu nošnju s obuvenim opancima, a na glavi je nosio šešir. Gledao sam očima dječaka i divio se tom starcu koji je ispred sebe imao debeli molitvenik, starcu koji se pobožno molio i time u meni budio duboko poštovanje. To sam osjećao ja svojom djetinjom dušom.

Svakako vam preporučujem da posjetite digitalnu zbirku HAZU gdje možete čitati sve njegove zapise. Namjeravao sam istaknuti poneku njegovu priču, poslovicu ili zagonetku, ali nisam se mogao odlučiti koju jer ih ima toliko mnogo i velika većina zaslužuje pozornost.

Ipak sam izdvojio ovu njegovu kratku autobiografiju s kraja jedne bilježnice, gdje iskreno i jednostavno opisuje događaje i osobe u svom životu. Ako moja preporuka nije, vjerujem da će vas njegove vlastite riječi zainteresirati i potaknuti da pročitate pokoju bilješku ovog vrijednog i pobožnog čovjeka.

Ludi šuster

ŠTO TREBA IZMIJENITI?

Moj prijatelj naručio cipele kod postolara. Majstor mu je uzeo mjeru i rekao, da će cipele biti gotove do nekoliko dana.

Kad su cipele bile gotove, majstor ih je poslao po šegrtu mojem prijatelju. Kadli eto nesreće. Ovaj ih nije mogao obuti: bile su kratke. Dao ih je sestri, da ih odnese natrag, što je ona i učinila.

— Majstore, cipele ne vrijede. Premalene su.

— Nije istina, dodao je spretno majstor s malo šale i s malo »furbarije«. Cipele su tačne, a njemu je noga malo prevelika...

— Ma kako noga prevelika? Ta ne ćete valjda reći, da on mora malo noge odsjeći da bi mogao cipele obuti...

Mnogo puta se sjetim ovoga odgovora kad kršćani mijenjaju Božje i crkvene zapovijedi, da ne bi morali promijeniti sebe. Kad netko živi u nezakonitom braku pred Bogom, onda kaže, da bi crkva već jednom mogla izmijeniti svoj stav i dozvoliti razvod braka. Trebalo bi izmijeniti Isusove riječi: »Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja«, da ne bi on morao raskinuti nezakonitu vezu. Treba odrezati nogu, da ne bi trebalo popraviti cipelu. Drugi ne ide u crkvu, jer takvo je vrijeme, trebalo bi da i Crkva shvati... A Isus je rekao: »Tko se mene odreče pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem mojim«. Hoćemo li mijenjati Isusove riječi ili naše držanje, u kojem se ne vidi, da smo Kristovi? Hoćemo li odrezati nogu ili popraviti cipelu?

Isus nije govorio samo jednoj generaciji. On je govorio za sve vjekove. Njegove riječi ne podliježu hirovima mode, koja samu sebe svake godine obara. Moda kaže da ove godine ne valja ono, čemu su se ljudi prošle godine klanjali. Sv. Pavao govori, da će sve proći i ostarjeti kao haljina, a riječ Gospodnja ostaje do vijeka. Ona je mjerilo, prema kojem se mi moramo ravnati. Cipela se pravi prema nozi. Ako nije tačna, treba cipelu mijenjati, a ne nogu. Ako naš život nije u skladu s Evanđeljem, naš život treba mijenjati, a ne Evanđelje.

https://archive.org/details/MojeObracenje

Jedna priča - Stješnjavanje

Mladen JURČIĆ: Stješnjavanje

(Marulić, srpanj-kolovoz 2008.)

Crkva je i poslije njegove žarke, očajničke molitve-vapaja, ostala jednako tiha, mračna i ponoćno hladna (studeni je ove godine posve opravdao svoj naziv), osvijetljena samo malim, vječnim sjajem na oltaru i prigušenim odsjajima uličnih svjetiljki koji su se probijali kroz visoke vitraje, a ova sadašnja tišina i mrak bili su vrlo različiti od onih kad je, tako davno, kao mlad župnik, ponekad duboko u noć isto tako molio pred oltarom prazne crkve, koja tada zapravo nikad nije bila posve pusta, jer od svetohraništa se nevidljivo ali sigurno širio mističan, sveobuhvatan dah prožet dubokom Nazočnošću kojoj se u svakom trenutku mogao obratiti s nepokolebljivim unutrašnjim uvjerenjem. No ta se Nazočnost već neko vrijeme povukla, nije izblijedjela ni iščezla, jer značilo bi to da je zapravo nikada nije ni bilo, osim u njegovu živom zamišljanju, i grčevitoj, zaludnoj čežnji, nego kao da ju je prekrila, žalosno prigušila sputavajuća magla njegove utučenosti, sumnje, beznadne rezignacije, pa je poput prave magle tjeskobno izbjeljivala, poništavala konkretne, smislene obrise, a poznati je, vidljivi svijet zaleđivala ozračjem posve tuđe, nedogledne pustoši u koju je zalutao.

Zlatno ključanje

Jednom čestitom ali siromašnom Sinjaninu pojavi se iznenada patuljak, dok je radio za kućom...

Reče da je »skoknuo« iz Bosne — ponosne.

Sinjanin, lukavo čeljade, zapita ga:
— Kad si iz Bosne — ponosne, mogao bi štošta znati! Na primjer, ima li ovdje gdjegod — kod nas u viteškom našem Sinju i okolici, kakovo sakriveno blago?...
— Eh, bilo bi. — namigne mu Bosanče — bilo bi... Zašto ne?...
— E?!...
— E!... Ali, daj najprije da se napijem i založim. Ogladnjeh.

Iznese mu Sinjanin pun tanjur arambašića i ostalih sinjskih jela. Sve to onako po bosanski, s lukom i gutljajem rakije, pojede patuljak, pa će:
— Eh vȁla dobro sam ručô!... Elem, u onoj, vidiš, tamo šumi, za onim tamo jablanima, ima nesamo »sakrito blago«, nego čitavi izvor u kamenu, koji od vremena do vremena baci zlatni ključ. To se zlato pretvara u dukate. Uzmi valjane posude. Napuni ih, pohrani ih u podrumu i troši iz njih, u zdravlju ti bilo, dobri čovječe... Ali pazi! Prije nego odeš da opet napuniš posude, pazi da u njima vazda ostane nekoliko nepotrošenih dukata... A kad osjetiš da ti je blizu zadnji čas, povjeri tajnu kakvom drugom, tebi bližem i čestitom a nipošto škrtom čeljadetu... Eh, odoh ja! Hvala ti za hranu.
— Bog! Tebi hvala! — za njim će Sinjanin.

I zbilja, sve je bilo kako je izrekao patuljak iz Bosne.

Sinjanin je našao i vrelo i dočekao da ono izbaci zlatno ključanje.

Prvo što je od toga potrošio bilo je ono nekoliko dukata, što ih je bacio u škrabicu pred oltarom čuvene Čudotvorke, Gospe Sinjske, jer je, kako je držao, samo Ona nadahnula patuljka da baš njemu — koji je skoro najsiromašniji u mjestu, pomogne...

I sve mu se blagoslovilo! Bio je bogat. Nije ipak previše zlata crpio, nego toliko da je mirno živio. A živio je dugo.

Ali kad je osjetio da mu se bliži kraj, dozva jedinicu kćer i povjeri joj tajnu, te umre, duša mu se raja nauživala!...

Kad je ožalila oca kako treba, ode Milka — tako se zvala — k onom zlatnom vrelu...

Bome dovuče kući neke ogromne i pune »sićeve« zlata. I pohrani ih u podrumu. Sasvim je zaboravila da i u škrabicu, u crkvi Gospe, spusti koji dukat...

Kad su posude bile da se isprazne naumi da opet ode onamo po novu zalihu zlata.

Ali Milka nije bila kao njezin otac: bila je škrta... Ne mogaše joj srce odoliti, da ne potroši i onaj posljednji dukat, te ode sa obe potpuno prazne posude na zlatno vrelo.

I čeka da voda izbaci zlatno ključanje. Nije čekala dugo; zaista se pomoli zlato...

Ali, kad je htjela, da zahvati posudom, pretvori se ono odjednom, u crno blato, a iz šume zaori nečiji smijeh:
— Eh neka, vȁla, tako! Pravo ti bilo! Što si, bôna, tako škrtarila sa posljednjim dukatima? Ne reče li ti tvoj pokojni bâbo: »Ne uzimaj iz posuda posljednje pare?« E, neka, vȁla, baš!

Okretala se Milka na sve strane, ali nije vidila nikoga.

Nešto sićušno, u modru turu i crvenu feščetu, grabilo je put bosanske granice...

A ono vrelo nikad više ne izbaci zlatno ključanje.

(Radojka, »Novo doba« za djecu, 20. marta 1937.)

Apolonija i Krsto Frankopan

Od rana jutra zvonila su na koparskim crkvama sva zvona. Sa stolne crkve, stare talijanske građevine, brujalo je duboko veliko zvono kojemu su se kampanajući odazivali batovi dvih više ugođenih. Iz kapele na gradskim vratima cinkao je sitan zvončić, a na njegov drhtav, u vlažnom zimskom jutru preoštar glasić odjekivahu listom zvona sa tornjeva cijele okolice. Takav je propis crkve - kad mrtvac prolazi krajem, prati ga svaki hram i hramić Božji svojim glasom na posljednjem putu do groba. U koparsku stolnu crkvu unijeli su jutros zorom lijes sa smrtnim ostacima gospođe grofice Apolonije Frankopanke.

Puk nije poznavao svoje gospodarice; no veličina smrti žene i majke ganula je sva srca. Staro i mlado čulo je legendu o prevelikoj ljubavi i vjernosti grofičinoj - priča se ovila oko njenog imena otkad se znalo da je grofica Apolonija, prkoseći svim zaprekama i volji mogućnika, bila pošla da u tamnici živi sa svojim mužem. Ni njega, grofa Krste, nije godinama bilo u Kopru - ali još od vremenâ kad se je ratovalo oko Milja kraj Trsta mnogi se sjećaju prvog cesarskog vojskovođe koji je po darovnici samoga cesara bio postao i njihov zemaljski gospodin. Apolonija nije u očima puka bila samo ljubeća žena koja je i isti život svoj žrtvovala za dobro i pomoć muža svoga, poginuvši u sužanjstvu od bolesti koja ju je dugo mučila. U mašti puka ona je postala i sveticom i vilom - djeca su slušala priče starijih kako je divna i bogata žena, sa blagim i prekrasnim licem, imala u svom srcu žar nadzemaljski, žrtvovavši se do kraja. U Veneciji je mjesecima boravila uz muža, bolna ali hrabra, dok ju nije bolest prisilila da traži lijeka u vodama od Abana. Rastanak grofičin s mužem, na kraju tamnovanja u Torreselli, spominjahu svećenici u svojim propovijedima kao primjer kršćanske uzornosti u braku. I u Milan je grofica bila pošla za mužem - ali ondje ju je nemoć tako prikovala uz postelju da joj nisu smjeli ni reći što o muževu bijegu. Dok se je knez Krsto skitao po gorama da se dokopa pedlja slobodne zemlje, grofica je u Milanu ležala u sve češćim nesvjesticama. Dogorijevala je - i ugasnula je poput luči koja je bila dala sve svoje svjetlo. Jednostavna ljudska nevolja, tuga ljubavi, bolesti i smrti brišu sve granice čina i staleža - obična pučanka osjećala je u grofici, izmučenoj do smrti i sada mrtvoj, supatnicu vlastitih jada. Vremena su i onako nevoljna - u najbližoj blizini Kopra strepili su ljudi od turskih četa, koje su se zalijetale sve dovle odvodeći u roblje momke i djecu. A i rat, koji je, primirjem između cesara i kralja francuskoga ili pak između cesara i Sinjorije, bio jenjao, ostavio je teških tragova. Opet ove zime prijeti nestašica svega - narod je očajan i utječe se utjehi crkve. Sprovod Apolonije Frankopanske okupio je ljude i žene što se tiskaju oko crkve i ulaze da u polutami hladnoga jutra, u očigled lešine, isplaču i svoju tugu u molitvi i da u žalosti svoga gospodara nađu odjek vlastite nevolje.

A i sam sprovod primamio bi znatiželjnike, sve kad i ne bi o pokojnici tekla ona utješna i pobožna legenda. U Milanu tijelo je Apolonijino balzamirano solju i preneseno u Veneciju, otkud ga prate do kapele novigradske, posljednjeg stana grofičina. U crkvi koparskoj jutros je crna misa; mrtvo se tijelo blagoslivlje prije polaska u Novigrad, gdje će, u posebnoj grobnici, biti položeno na vječni počinak. Crkva je puna svijeta, ali se ne čuje ni glaska - crni ogromni katafalk u sredini pred oltarom zapovijeda opću šutnju i tišinu koja patri času kad se ljudi posljednji put praštaju s milim mrtvim. Na katafalku je lijes, uzak i gotovo djetinjski - pokojnica se pred smrt bila sasvim utanjila. Plašt od crne široke tkanine pokriva lijes, kojemu su na uzglavlje položene crne rukavice i tri sjajna crna pera – znaci dvorske časti pokojničine. Na sredini lijesa postavljen je križ sa rubinima, donesen sa lijesom iz Milana, a šest ogromnih lojanica čuva posljednju stražu.

Puk prilazi katafalku i, prihvaćajući grančicu lovora, škropi lijes, šapće molitvu. Svako gibanje stane čim je pred oltarom započela služba crne mise. U crkvi je hladno, neudobno - žalost pogreba još je pojačana prodirnom vlagom i mutnim svjetlom zimskoga osvita. Svećenik čita misu na domaćem jeziku49 - kraj koparski se u crkvi drži čvrsto starog privilegija što su ga mletački gospodari, gdje god su mogli, izgonili iz crkve u hrvatskim stranama. Pod križem na lijesu položena je knjiga - knjiga njemačka, onaj isti brevijar što ga je Apolonija dala štampati u Mlecima. Knjiga ima da govori za nju kod Boga njemačkim jezikom; ali svećenik zazivlje hrvatski mir pepelu grofičinu. Od puka nitko i ne misli na to da je ova žena, koju prate na posljednji počinak, Njemica i da je bila dvorska gospođa cesarova; ona je, svojom tugom i svojom ljubavlju, njihova. Na molitvu svećenika ozivlje se šapat puka koji izvire iz skrušena srca. Žene, sa uzdasima i suzama u očima, obraćaju poglede na desnu stranu oltara, gdje kraj gospode Frankopanâ kleči dijete, Marija Ana, kći pokojničina. Zlatokosa mala ljepotica i sama kao da je dio priče koja je satkana o pokojnici - djevojčica je milje i omilje sviju.

Klečeći i moleći, gospoda Frankopani prate misu. Svita je njihova brojna - eno i iz Mletaka nekoliko gospode; a sasvim se ističu njemačka odijela rođaka iz grofičine domovine. Ženeu baršunu, u dubokoj crnini, odmah iza knezova Frankopanskih, to je gospođa Gjakobina Langova, Hrvatica Dragišićka. Kad je svećenik uzdigao glas da završi molitvu, Dragišićka je zajecala glasno. Muškarci se drže tvrđe - no kad sprovod treba opet krenuti iz crkve, vidi se kako gospodin knez Bernardin mora da rukom takne kneza Krstu, koji se nije podigao kako je kleknuo na početku crne mise. Povedavši djevojčicu za ruku, knez Krsto stao je s ocem čelo katafalka, dok su sluge skidali lijes da ga iznesu pred crkvu na nosiljku sa četiri crnim plaštevima pokrita konja.

Spremanje traje dugo. Iz crkve izlaze polako ljudi - sad su knezovi bliže puku i svatko može da ih se nagleda. I Bernardin i Krsto odjeveni su u crni baršun, sa visokim čizmama, bez ikakva uresa. Bernardin je niži od sina, sa uglatim ramenima, već postar, ali živo gleda oko sebe. Oko ne miruje ni čas - stari knez prati svaki pokret slugu; a koji put obraća se i k oltaru, otkud mu prilaze gospoda mletačka i njemačka. S njima i šapće tiho dok se sa škripom, koja buni svečanost časa, pod lijes meću skoljke, a sluge se poslovno vrzu od katafalka do crkvenih vrata.

Knez Krsto nije se ganuo sa svoga mjesta. U polutami crkve ni ne vide mu se, pod napola spuštenim vjeđama, oči - možda gledaju nekud u mračan kut ili u pod, blatan od čizama ljudi. Ruku s kapom spustio je uz bok i, ostavši s djetetom osamljen od kruga koji se je odmakao, kao da je zaboravio na sebe.

Ove sluge, koji s odveć buke spremaju lijes na skoljke, odnose dio njegova života. Knez nije čovjek meke ćuti; tvrda ga je ratna služba naučila da se ne iznenađuje nesrećom, da ne roni suza. No svi vide da se u kneževoj duši vrši teški oproštaj - i sama dužnost plemićke udvornosti uzmakla je ovaj čas: - nitko ne prilazi čovjeku kojemu se je dijeliti zavazda s ovakovom ženom. Smrt nije došla naglo - liječnici su još u Torreselli opominjali Frankopana da će napori sužanjstva i brige za muža skršiti ono slabo stvorenje; u Milanu bolest nije popustila nikako - živci su grofičini sasvim rastrojeni, mozak se zapalio, kako rekoše - slabašno tijelo sušilo se, smanjivalo, rasplinjalo svaki dan. Bure zadnjih mjeseci, noć bijega, pogibeljno skrivanje u gorama, pa doček doma sa nemilim vijestima o raseljivanju ljudi, o bježanju ispred Turaka, o dušmanstvu susjeda plemića i vlastitih rođaka u Brinju i Slunju - sve je to navalilo na dušu Krstinu naglim i mnogostrukim trzajima. No sve kao da je odsječeno, zaboravljeno, nestalo danas - tu, u samoći crkve, ne videći i ne ćuteći nikoga oko sebe, knez proživljava sam u sebi svoj kratki život s njom, ženom srca svoga, život koji je bio njegov i njezin zajedno, i sad, kad je poginula ona, izginuo je od toga života najljepši, najbliži dio...

Sjetio se svoga prvoga sastanka s njom kad ga je Dragišićka upoznala sa udovicom grofa Lodrona. Udovicom? Ta to bijaše dijete, djetence sa bistrim očima i rukama koje su imale oblinu i mekost ružine latice. Da, knez se je malo i plašio njene prenježne ljepote - kad bi mu otac kao mladiću govorio o ženi koju će dovesti u kuću, nikad nije u njihovim razgovorima bilo ovakve sitne, filigranske prikaze. "Ona je kao janje" - govorio je Krsto Dragišićki. Ali je janješce brzo ukrotilo vuka; ratnik se prometnuo u ljubavnika; Krsti se nije dalo s dvora doma, kamo ga je pozivao otac. Jest, i otac i kardinal, a i cesar, vidjeli su u njihovoj vezi možda samo dobrodošlu pomoć svojih državničkih računa. Ali Krsto je znao više od njih - on je čuo tihu riječ kojom mu se Apolonija zavjetovala na jaku i vječnu ljubav - on je pod svojom jakom pesti čuo drhtati srce ptičice. Rekla mu je da će svojom voljom biti njegova - i kasnije, kad je poslije sjajne svadbe sa igrama i svečanostima morao ostaviti mladu i krenuti na ratište, kasnije, kad je došlo sužanjstvo i nevolja, Krsto je spoznao do kraja koliko je istine bilo u onoj riječi. Ova sitna ženica bila je njegov drug po srcu, njegov prijatelj i pomoćnik; ona je, od žene dvorske i navikle svakoj raskoši i udobnosti, postala ženom ubogara i zarobljenika, da mu se preda sa cijelom strašću svoga ženstva, sa cijelom žrtvom svoga života. Da, sve do kraja, iza kojega je vječnost, sve do smrti. Sve što je kneza. stizavalo u životu bilo je oporo, grubo, nevoljko - udes roda i doma, neprilika s cesarom, spletke s Venecijom, tamnica i zapuštenje od svih ljudi – tamquam extraneus factus sum fratribus suis! Život je bio krut i nemilostiv - ona, jedina ona, bila je njegov tračak sunca, njegovo janješce koje je smio gladiti svojim rukama a da se ne maša mača, a da ne grči pesti.

Nisu ovi osjećaji danas navirali u srce knezu ni redom ni u punoj jasnoći - a nije u njima bilo ni očajne boli. Ali janješce je mrtvo - i sve ono što je bilo lijepo i milo u životu odnose sada ove sluge na konopcima i letvama. U vlažnom zraku crkve na dušu se kneževu sliježe neki čudan mir, odaljenost od ljudi, spokoj samoće u kojem on jedini znade tko je i što je bila ova, njegova žena. U maglušastim svojim osjećajima on joj je zahvalio za sve dobro i oprostio se s njom - a to oproštenje nije bila tuga mladosti za izgubljenom srećom, u njem je bilo sve odricanje muža koji pozna vrijednost života. Sjetio se kako je prior spasovački jednom na Modruš donio, za potvrdu u nekoj raspri, jednu darovnicu strašnoga Anža Brinjskoga - i strašni Anž je Brinjski svoje darivanje počimao ovim riječima:

"Mi smišljajući nestanovito stanje svega svita i poznavajući kratkost života tjelesnoga, u kom jesmo postavljeni, i prihodeći na pamet pisma svetoga rečenje ko reče David prorok: Človik kako trava, a dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut"
...

Morali su opet taknuti kneza da ga ganu s mjesta i upozore da sprovod ima krenuti. Pred crkvom, pod kamenim portalom, svećenik je opet zapjevao pogrebni pijev. Riječi obreda sasvim se pokrivaju sa "rečenjem" Davidovim.

"A dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut" - -

(iz romana Milutin Cihlar Nehajev: Vuci)

***

Pretisak rijetke u hrvatskom prijevodu tiskane knjige (Henry Thode, Frankopanov prsten, Hrvatsko izdavalačko bibliografsko društvo, Zagreb , 1944.) u novije vrijeme je tiskala Matica hrvatska iz Rijeke (Tiskara Rijeka, 1992, 195. str.). U rukama povjesničara umjetnosti Nijemca Henrya Thodea (Dresden , 1857.-Kopenhagen, 1920.) našao se 1892. u venecijanskoj knjižnici Marciani Frankopanov prsten iz 1514. godine, te je slučajem sretnih okolnosti započela uspješna potraga. Knjižničar C. Soranzo mu je donio neki urešeni prsten s natpisom gotskim slovima koji su bili pronašli seljaci tijekom kopanja u zemlji kod mjesta Prate blizu Pordenona (predio Kaštelat), na dubini od oko 2-3 m na malom nasipu (52 m od rijeke Medune i 30 m od novog nasipa). Natpis na prstenu je glasio: "S drage volje tvoja", a odražavao je posvetni, ljubavlju protkani zapis Frankopanove žene Apolonije. Bio je to prsten Krsta Frankopana koji se kao tragični junak borio protiv Mlečana, bečkog dvora, te nekih hrvatskih velikaša, a skončao je od posljedica pogotka ručne lumbarde tijekom opsjedanja Varaždina 27. rujna 1527. Profesor povijesti umjetnosti (1894.-1911.) na Sveučilištu u Heidelbergu Henry Thode je djelo "Frankopanov prsten" završio u rujnu 1894. u vili ("Cargnacco") na Gardskom jezeru u Italiji, a tiskano je u Frankfurtu 1895. U toj 1910. kupljenoj vili živio je do I. svjetskog rata kada je kao inozemac morao napustiti Italiju, a talijanski pjesnik d'Annunzio "nasilno je ušao u njegovu vilu i isposlovao od talijanske vlade da mu ona taj zaplijenjeni dvorac pokloni kao narodni dar". Slično su "darivani" partizani i oznaši nakon II. svjetskog rata.

Thode je tijekom kasnovečernjeg iščitavanja Romaninove "Povijesti Venecije" naišao na podatak da je njemačka vojska prodrla u Furlaniju (Udine), vjerojatno i u obližnji Pordenone 1513. i 1514. godine, kada je pod zapovjedništvom kneza Krsta Frankopana opsjedan Osopo, zauzet Marano i izvršen proboj sve do iza Udina. U "Diario di Pordenone" plemića Sebastiana Mantice govori se o njemačkom zauzeću grada (Pordenonea) i o njihovom protjerivanju u ožujku 1514. "Dnevnici" (Diarii) Marina Sanuta (rođ. 1466.) obasežu 65 debelih rukopisnih folija, a skoro polovica su tiskani još u XIX. stoljeću u preko 30 svezaka, pa je autor tamo pronašao pisma i podatke o događajima tog doba. Krstu Frankopanu je dolaskom u Osopo 15. veljače 1514. (poradi postavljanja topova) tijekom jednog okršaja s nekim seljacima bio ustrijeljen njegov konj, te je tada "izgubio neku relikviju, koju je iz pobožnosti uza se nosio, a to je smatrao vrlo lošim znamenjem".

Još krajem XV. stoljeća knez Anž Frankopan "običavao je odvajkada gusariti po kopnu. Trgovce, koji su bez njegove posebne dozvole išli na sajmove u Njemačku, on je jednostavno zarobio i oteo im njihovu imovinu", ali se u jednom zapisu mletačkog činovnika (1499.) kaže da je knez Anž Frankopan iz Brinja iznad Senja naložio da mu se izgradi tvrđava na kojoj su podanici radili i blagdanima, te ju je već zgotovljenu "progutala zemlja".

Negdje oko 1509. Nijemci su se povukli iz Furlanije (nakon bezuspješnog pokušaja osvajanja Padove), a Mlečani su se tada bavili mišlju osvete Frankopanima, pa su "od straha pregovarali s Turcima, što je urodilo posljedicom da su Turci upali u Hrvatsku i krenuli ravno na gradove knezova, te im nanijeli velike štete". Krvavost tadašnjih borbi dočarava sukob Krsta Frankopana i mletačkog providura Zivrana (u studenom 1511.), za koji kaže: "Ušao sam s knezom Krstom u borbu prsa o prsa. U tučnjavi smo zadali jedan drugome mnogo udaraca, ali se nije prolila krv. Nato sam ga udario koso po licu i razmrcvario mu sav obraz, te mu je pukla kost, i počeo je jako krvariti. A onda je on mene udario po desnoj ruci i odsjekao mi tri prsta - neopasna ozljeda! - a uzto mi zasjekao lievi palac". Kako povijest pišu pobjednici (ili bolje: preživjeli i tada živući "izvori iz prve ruke"), tako čitačeva ili piščeva bud(uć)nost spomena može biti okrutna kao i sam zapis. Tako se kaže da je Krsto Frankopan nakon osvajanja Marana (blizu stare Akvileje) krajem 1513. naložio stanovnicima Mozane (blizu Marana u Furlaniji) neka mu se dođu u Mozanu zakuniti na poslušnost (njemačkom) caru, pa je pridošlima (njih oko 115) starijim od 60 godina dao iskopati oba oka, te "mlađima jedno oko i odsjeći dva prsta na desnoj ruci, a na lice urezati križ". Sve žene i djeca morala su napustiti Marano, pa je u naredna 3 dana "sve razoreno i oplijenjeno" u Mozani. U veljači 1514. je, između ostalih, osvojen i Pordenone, ali po promijenljivoj ratnoj sreći (nakon što je Krsto Frankopan izgubio "dragu relikviju" i došao iz Pordenona u Osopo) posada Pordenona bila je prisiljena predati se, te je odvedena kao roblje u Veneciju. Tijekom okršaja između njemačkih carskih trupa i Mlečana 29. travnja 1514., mletački providur (u Furlaniji) Juan Vitturi zarobio je nekoliko ljudi, pa ih je poslao natrag Krstu Frankopanu uz napomenu "da se u Italiji među kršćanima tako vodi rat, a ne kao on, koji daje da se izkopaju oči". Po toj logici, rat bi trebao biti neka plemenita borba u kojoj Mlečani sigurno nisu bili nevinašca. Što ne stoje doma, oni koji se spremaju za rat, a oni koji stječu bogatstva, neka to ne čine na račun siromaštva drugih (npr. Dalmacije). Prepredeni Juan Vitturi javlja u Veneciju "da je zarobljenike poslao natrag, kako oni ne bi vidjeli naše akcije". Krsto Frankopan, s još 50 ratnika, zarobljen je u protuakciji Mlečana tijekom međusobnih povlačenja i protunapada između Gradiške i Marana, kako je izvjestio 5. srpnja 1514. teklić iz Gradiške.

Zarobljenika Krsta Frankopana još 9. lipnja 1514. dovode u Veneciju (u dvoranu "Signori di notte"), a mletačko Vijeće desetorice na tajnoj je sjednici zaključilo da knez Krsto "boravak" započme u Torreselli (u Duždevoj palači), gdje su obično boravili najugledniji zarobljenici (također i knezovi Rainer i Rizzan). Od oca Bernardina Frankopana dobija 27. kolovoza 1514. pismo u kojem se, između ostalih, kaže "da su naši pređi učinili i dokazali gore spomenutoj prejasnoj sinjoriji [Veneciji] vrlo velike i znatne usluge". Krsto u odgovoru ocu 29. kolovoza 1514. kaže: "...kad ne bih okusio gorčine, kako bih mogao znati, što je sladko? I kad ne bih izkušao zla, kako bih umio sačuvati dobro? ...I kad se tako učim trpjeti za svoju čast, kako to mora svaki čestiti čovjek, ona će mi trajati vječno". U pismu upućenom svom bratu Anžu Frankopanu, Krsto Frankopan se žali da nije primio pisma od oca i braće, već samo od njihovog djeda (vojvode od Ferrare) koji ga je preporučio Veneciji. (To vam je slično današnjem "visokom pokroviteljstvu" kada onaj koji je pokrovitelj ne izdvoji ni lipe, ali je svejedno pokrovitelj.). Postojale su određene insinuacije i spletke po kojima je car Maksimilijan bio izvješćen da Bernardin i Krsto Frankopan "potajno nastoje stupiti na stranu Venecije".

Najdirljivija su pisma supruge Apolonije Frankopan (koja je bila kćer Ivana Langa iz Augsburga, miljenica cara Maksimilijana i nekadašnja žena 1510. godine preminulog grofa Juliana od Lodrona). Štoviše, ona je početkom 1517. pristigla u Veneciju (bez propusnice), te se nastanila blizu muža u Dandolovoj palači (krajem XIX. stoljeća hotel Danieli) kojemu je nasuprot kanala Duždeva palača gdje joj se nalazio muž Krsto. Ljubljanskom biskupu je poslala pismo tražeći 5.000 dukata jamčevine za slobodu Krsta Frankopana, te je nastojala skupiti novac i u samoj Veneciji. Apolonija je čak, iako krhka i boležljiva, ostala sa svojim mužem Krstom u zatvoru Torreselli, što je izazvalo skandal kod dužda i mletačkog kolegija jer je to bilo "nečuveno u analima povijesti mletačkih tamnica", to pobjedonosno dragovoljno sužanjstvo, "suprotstavljanje ukočenim slovima pravnih običaja otvorenim pravom svoga srdca". Krstu Frankopanu su neprestano obećavali puštanje na slobodu, a otac mu Bernardin je čak ponudio svoje gradove kao zalog puštanja Krsta iz zatvora. Štoviše, 3. svibnja 1517. predloženo je u mletačkom kolegiju da se Krsto pusti na slobodu, te smjesti kod žene u Dandolovoj palači uz jamčevinu od 30.000 dukata i obećanje ostanka u Veneciji, u zamjenu za Giulija (Julija) Manfrona (sina mletačkog kondotjera Zuana Paola Manfrona). Bolesti sklona Apolonije je išla nekoliko puta u toplice u Abanu (na Euganejskim brijegovima).

Još 21. ožujka 1515. piše ona svom mužu: "...da bi Vaše Gospodstvo [Krsto] mnogo radije vidjelo moj dolazak u Veneciju nego vlastitu slobodu, ako ona ne bi bila izposlovana po dobru miru, i to s različnih obzira i razloga. ...Glede prstena, milostivi i preljubljeni mužu, kažem Vam, da bi se onaj prsten, što ga je primio meser Zuan Stefano Mazza, morao učiniti nešto uži, nego što je bio stari prsten. Na nj se treba staviti onaj nadpis, koji se nalazio na traki prstena iznutra i izvana: to su rieči, što daju odgovor na one rieči, koje stoje na drugom prstenu, što mi ga je poslalo Vaše Gospodstvo, i koji se nalazi kod mene...". Krsto je znači blizu Osopa izgubio prsten jer mu je bio preširok, nekoliko tjedana prije dolaska u Pordenone. Izvjesno je da je prsten pored vidljivog natpisa "S drage volje tvoja" imao i druge nevidljive riječi (s "unutrašnje", stražnje strane), te vjerojatno neku malu relikviju. Izgubljeni prsten bijaše uzdarje koje mu je Apolonija uzvratila za njoj poslani prsten. Nakon vjenčanja (ljeto 1513.) i odlaska u rat protiv Mlečana, poslao je Krsto Apoloniji prsten (moguće s natpisom "Jesi li od slobodne volje, ne pod silu, postala moja?"), a zauzvrat je primio onaj s natpisom "S drage volje tvoja". Krstov šurjak (Apolonijin brat), krški kardinal i kraljevski tajnik Matija Lang imao je brata zlatara Ivana Langa koji se u Veneciji oženio za plemkinju Đakobinu Dragišić (kojoj su oca Turci protjerali iz Hrvatske), te je Ivan pao pod stečaj i odnio 2.000 dukata, pa je moguće on bio tvorac prstena, a boravio je i u Augsburgu (odakle obitelj Lang i vuče podrijetlo).

Novo petogodišnje primirje (sklopljeno 31. srpnja 1518.) nije uključivalo oslobađanje Krsta Frankopana, iako se predmnijevalo oslobađanje svih zarobljenika! Krsto Frankopan je 3. rujna 1518. urezao u mramornu ploču prozora ispod Torreselle: "...Tko ne zna podnositi zlo i dobro, ne može nikada doći do velike časti. A ni dobro ni zlo ne traje ovdje zauviek". Kako kaže Marino Sanuto, proboravio je u toj tamnici od 9. lipnja 1514. do 3. rujna 1518. [zapravo 6. siječnja 1519.]. Krsto je pokušao pobjeći 29. listopada 1518. preko prozora tamnice (uz prethodno piljenje zatvorskih rešetki), ali je uhićen u toj nakani. Uskoro su ga odveli u Milano, a od Apolonije se oprostio 5. siječnja 1519. koja je u toj mletačkoj tamnici Torreselli, uz dopuštenje mletačkog Senata, zajedno s mužem živjela 22 mjeseca. To čak stoji na prvom listu "njemačko-rimskog brevijara" koji je 1518. tiskao u Veneciji Gregorius de Gregoriis (jedan primjerak čuva se u Narodnom muzeju u Budimpešti). Pri kraju knjige nalazi se (drvorezni) prikaz Marijinog okrunjenja, a ispod su (u molećem stavu) likovi Krsta i Apolonije. Kraj breviara odaje da ga je "pripravio, sredio i dao u tisak" knez i grof senjski, krčki i modruški Krsto Frankopan zajedno sa suprugom, kneginjom Apolonijom Frankopan, "zadnjeg dana mjeseca listopada" 1518.

Zuan Antonijo Dandolo poklonio je Krstu zlatni prsten s tirkizom i natpisom: "Spes mea in Deo est" ("Moj je nada u Bogu"). Krsto je odveden preko Padove, Vicenze, Verone, Brescije i Cremone u Milano, a konačno odredište trebala je biti Francuska. Međutim, zatočen je u kaštelu (obitelji Visconti) u Milanu, iako se glede dolaska u Francusku ugarski kralj zauzimao kod francuskog kralja. Apolonija je umrla u Milanu 4. rujna 1519., a pokopana je, riječima Marina Sanuta, u "nekom kneževu dvorcu... u blizini Kopra". Još je otprije rekla: "Pripravna sam strpljivo podnositi i ono najgore, samo da budem kod njega". Sve velike (i male) ljubavi, kao i životi i nejednake nam sudbine, završavaju smrću. Knez Krsto Frankopan, po vijesti od 17. listopada 1519., uspješno je pobjegao niz zidove zatvora (milanskog kaštela) blizu mlinova (zbog buke), te prešao jarak s dvojicom slugu i stigao na sigurno (preko brda u Arco), a 5. studenog 1519. stiže u Postojnu. U Augsburgu je Krsto nazočio u veljači 1520., te objasnio šurjaku (bratu od Apolonije) Matiji Langu svoja traženja prema kralju, kada je i dobio titulu koruškog i kranjskog vojskovođe. Otad je stalno uznemiravao posjede Venecije. Svojom pojavom poticao bi nemire, a upade Turaka rabi u svrhu širenja vlasti "sada kao njihov prijatelj, sad kao neprijatelj", ali sve to bijaše predigra ka ostvarenju glavnog sna. "Bilo mu je suđeno, da je slobodu izkupio gubitkom svoje ljubavi!".

Turski sultan Sulejman II. je od 1521. vodio osvajačke ratove, te je zauzeo Beograd i zaprijetio (nakon 3 godine) i Jajcu. Krsto Frankopan je u pratnji hrvatskih banova Franje Batthyányja i Ivana Karlovića predvodio 16.000 ljudi i oslobodio (tvrđavu) Jajce, te mu je kralj Ludovik dao naslov "zaštitnika Dalmacije i Hrvatske". Međutim, Krsto je želio vranski priorat kojeg su dali Ivanu Tahyu (koji je čak postao i hrvatski ban), pa je stoga prešao na stranu Ivana Zapolje. Na saboru u Rakošu 1525. izložen je prijedlog da se Krstu preda banska čast i vranski priorat. Nadbiskup Szalkay i Krsto Frankopan su se "žestoko porječkali, da je nadbiskup zgrabio kneza za bradu, a ovaj je državnog primasa stisnutom šakom udarao po licu", što je zaustavio kralj i dao ("na navaljivanje klera") zatočiti Frankopana u krnjoj kuli. Nakon 3 dana, Frankopan predvodi kraljevske čete koje opskrbljuju hranom (od Turaka opkoljeno) Jajce, a nedugo zatim stupa ipak u službu nadvojvode Ferdinanda. Zapoljina stran(k)a (na pregovorima u Hatvanu 5. srpnja 1525.) teži ispuniti Krstine zahtjeve za prioratom i banskom čašću, ali povijest je puna (neispunjenih) obećanja. Leonardo i Gregorije Amaseo u "Diarii Udinesi" kažu da su Frankopana zadržali nekoliko dana na mletačkom području (bio je u kući Puscollo u Udinama), te su ga uskoro pustili, što bijaše tijekom njegove nakane da u proljeće 1526. pođe k Ferdinandu.

Turci žestoko napadaju Ugarsku 1526. godine. Vođe obrane bili su Krsto Frankopan, Đuro Zapolja, te Pavao Tomory koji je na svoju ruku krenuo na Mohač protiv Turaka bez prve dvojice, pa je 29. kolovoza 1526. doživio težak poraz kada je poginuo i sam kralj Ludovik. Krsto Frankopan je ipak dospio do Stolnog Biograda što je doprinjelo povlačenju Turaka, te spriječavanju sultana Sulejmana da iskoristi pobjedu (i prodre znatnije do Budima). Usput je Krsto "na blag način ugušio seljački ustanak u Slavoniji", te su ga slavonski staleži izabrali za skrbnika i zaštitnika svoje zemlje i ugarskih županija (zaladske, šomođske i baranjske). San Krsta Frankopana bijaše ugarska kraljevska kruna. U Tokaju je skupština staleža 14. listopada 1526. za kralja izabrala Ivana Zapolju. Kraljica Marija je apelirala na Frankopana neka pođe Ferdinandu I. u Haimburg, te je ovaj pošao u Požun (Bratislavu) i sugerirao mu da sazove sabor u Komoranu. Zahtjevi Krsta bijahu: nadoknada svih posjeda (u slučaju izgubljenja), te imenovanje ostrogonskim nadbiskupom dotadašnjeg zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödya. Međutim, nepristankom na uvjete, Krsto se stavlja na stranu Ivana Zapolje, te postaje vrhovni kapetan vojske, obećana su mu (nekadašnja) imanja (Ivaniša Korvina) u Hrvatskoj, vranski priorat i 2.000 forinti. Krsto raspisuje sabor Slavonije (zagrebačka, varaždinska i križevačka županija) koji potvrđuje izbor Ivana Zapolje za kralja, a ne Ferdinanda I., te je Krsto zadužen da "uspostavi sporazum" među kraljevima.

Krsto je tijekom vremena stekao dosta neprijatelja, a hrvatski sabor bijaše "protiv kneza u otvorenoj oporbi". Ivan Zapolja se udružio s papom, Francuskom i Venecijom, a Ferdinand s poljskim kraljem Žigmundom. Frankopan i ban Batthyány upadaju krajem siječnja 1527. u Štajersku. Krsto savjetuje Zapolji da se utabori kod Tate, te da on upadne s 4.000 vojnika u Austriju, na što mu je Zapolja odgovorio: "Znadem, o kneže, da se tim putem postizavaju i čuvaju kneževstva, stječu carstva i kraljevstva, i da se kod toga moraju počiniti svakojaka neprijateljska djela i grozote". Skupština je raspuštena, a stari ugarski povjesničar Istvannfy reče: "Kobna zabluda!", jer je Zapolja trebao poslušati Frankopanov savjet. Ivan Zapolja tada sklapa savez sa Srbinom Jovanom Crnim (kojeg su "njegovi zemljaci slavili kao proroka i vladara"), ali ga uskoro pridobija sam Ferdinand koji ustraje da ga zadrži za sebe, pa javlja 9. srpnja 1527. da će neki poslanik francuskog kralja i Krsto Frankopan poći do "kana Nanade", a ovaj (posrednik Hobordanski u Srbiji) se mora pobrinuti "da oni i njihovi ljudi budu uhvaćeni i predani, ili ako to ne uspije, da budu uklonjeni, sasječeni ili na drugi način ubijeni". Tako se podlo Ferdinand želio riješiti opasnog protivnika, a smrt Krsta Frankopana bila bi olakšanje za vojsku protiv Zapolje. To nije uspjelo, ali ipak ratna sreća protiv "bojažljivog" Zapolje dovodi Ferdinanda u Budim 20. kolovoza 1527. Na stranu Habsburgovaca ponovno stupa novopostavljeni zapovjednik vojske protiv Frankopana, dojučerašnji mu suratnik ban Batthyány, kojemu su se pridružili velikaši Ivan Krbavski, Petar Keglević, te knezovi Zrinski i Blagajski, a Krsto na svoju stranu okuplja Tahya i biskupa Brodarića.

Odlučna karta sudbine bačena je kod Varaždina, kojeg počimlje opsjedati Krsto Frankopan. Ljetopis (na latinskom jeziku) očevidca Ivana Zermegha opisuje Krstin kraj. Knez Krsto okupio je 10.000 ljudi i 3.000 konjanika, te osvaja kaštele Lajoša Pekrya (Pakrac, Kušćerovec, Sveti Duh i Rasinju). Ferdinandovoj vojsci priključile su se njemačke pomoćne jedinice iz Štajerske i Koruške, a i mnogi velikaši Kraljevine Hrvatske i Slavonije (Ivan Karlović, Petar Keglević, Zrinski, Slunjski, Blagajski i dr.). Krsto je krenuo put Križevaca, te se nedaleko Ludbrega Ferdinandova vojska povukla podno tvrđave Luke Sekela (Ormuža). Uskoro dolaze glasnici s viješću da će se grad Varaždin predati Frankopanu, ali to nije namjeravala tvrđava palatinova časnika Pavla Kecskésa. Tijekom osvajanja tvrđave (Varaždina), otprilike u vrijeme "večernje", začule su se dvije bombarde (barbatae), te jedna ručna bombarda, od koje je (smrtno) pogođen Krsto Frankopan, koji je na pitanje o stanju uzvratio: "Onako, kako je Božja volja". Iz rane (između pupka i jetara) probijaše se utroba. Još iste noći u Frankopanovu taboru nije ostao ni jedan pješak, a ostade jedino 1.000 vjernih mu konjanika. Frankopana su odveli u kaštel Martijanec gdje je i izdahnuo, te su ga odnijeli u Koprivnicu. Priča se da je nad mrtvim Frankopanovim tijelom pogrdno govorio Lajoš Perky. Uz pratnju Frankopanove zaručnice Katarine Dragišić, mrtvi Krsto je prevezen u Modruš i pokopan u obiteljskoj grobnici, te je to značio kraj pristaša Ivana Zapolje u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj, tako da se konačno Ferdinand 3. studenog 1527. okrunio u Budimu za kralja.

Životno geslo Krsta Frankopana bijaše: "Moja je nada u Bogu". Krsto je položen uz Apoloniju čija ljubav "obasjava uspomenu na Krstu Frankopana nadzemaljskim sjajem". Cijela povijest protkana je čudnim činima i porivima ljudi koji u njoj (ne)nadano završavaju svoje živote, a upravljani su onim što se definitivno uzdiže iznad te krajnje ozbiljne prolaznosti i smrtnosti, pa i sjećanja. U Gornjem Beljaku postoje slike Krste i Apolonije Frankopan koji su prikazani (na bočnim krilima oltara) kao Sv. Kristof i Sv. Apolonija, a koje je izradio Jan Schorel. Na srednjoj slici (Sveta Obitelj) u Gornjem Beljaku zapravo je portretno uosobljena bliža i daljnja Krstova i Apolonijina rodbina, pa i Apolonijina kćer (iz prvog braka s grofom Julianom) Ana Marija rođ. Lodron koja je (zajedno s mužem Andrijom Ungnadom) posjedovala dvorac i kotar Falkenstein koji su dobili od cara Maksimilijana za 4.500 forinti. Vjerojatna je i poveznica s crkvom podno falkensteinskog brežuljka (Stallhofen) gdje gotskim slovima stoji na portalu natpis: "Isuse i Marijo, izbavite nas od svakog zla na ovom i na onom svietu 1520". Izbavljenje je nužno pregnuće svakog neumitnog postojanja i (blizine) kraja.

(Đivo Bašić: Frankopanov prsten - Ključ za krvavu europsku povijest)

knjiga Frankopanov prsten na njemačkom, na engleskom

Za mlade i stare

Podsjetio me moj jučerašnji post na temu dječjih slikovnica i knjiga. Osim arhiva Knjižnica Grada Zagreba koji sam već spomenuo (ali vidi npr. i ovo), ogroman izbor slikovnica možete naći na stranici Međunarodne dječje digitalne knjižnice. Knjige možete pretražiti po raznim kriterijima, primjerice po zemlji porijekla, evo npr. knjiga iz Hrvatske ili Njemačke, a tko želi, naći će ondje i nama egzotične književnosti i upoznati što su djeca čitala ili i danas čitaju u raznim dijelovima svijeta.

Evo par stranica iz Nove slikovnice (1900.) prije nego što nastavimo (klikni na sliku za uvećanje):

... i dvije za Marka i J.:

... te još nekoliko iz malo starije Nove slikovnice (1880.):

No, napose moram istaknuti jednu posebnu slikovnicu/knjižicu koju sam otkrio tek prošle godine kad sam je poklonio svom malom bratiću. Nisam siguran da bih ja volio da sam dobio takvu slikovnicu u njegovoj dobi, ali sada mi se čini kao izvrstan dar za djecu koja to mogu podnijeti. Vjerujem da ste i u prethodnim pričicama primjetili moralizatorski i didaktički karakter koji je ponekad, nažalost, podpuno odsutan u modernim pričama za djecu. Ali, Struwwelpeter, jedna od najpopularnijih dječjih knjiga 19. stoljeća, otišla je puno dalje u pokušaju da djecu nauči osnovnim pravilima pristojnog ponašanja i ispravnim životnim odabirima. Danas bi sigurno mnogi rekli da te priče prelaze granicu pedagoški prikladnih materijala. Bilo kako bilo, prosudite sami, imate na ovoj stranici i originalnu njemačku verziju i engleski prijevod. Ja vam za kraj ostavljam jednu priču iz te zbirke. Nije bilo lako odlučiti se za samo jednu, ali ova me privukla svojim jednostavnim, a zgodnim ritmom.

Die Geschichte vom Suppen-Kaspar

Der Kaspar, der war kerngesund,
ein dicker Bub und kugelrund.
Er hatte Backen rot und frisch;
die Suppe aß er hübsch bei Tisch.
Doch einmal fing er an zu schrein:
»Ich esse keine Suppe! nein!
Ich esse meine Suppe nicht!
Nein, meine Suppe eß ich nicht!«

Am nächsten Tag, – ja sieh nur her!
da war er schon viel magerer.
Da fing er wieder an zu schrein:
»Ich esse keine Suppe! nein!
Ich esse meine Suppe nicht!
Nein, meine Suppe eß ich nicht!«

Am dritten Tag, o weh und ach!
wie ist der Kaspar dünn und schwach!
Doch als die Suppe kam herein,
gleich fing er wieder an zu schrein:
»Ich esse keine Suppe! nein!
Ich esse meine Suppe nicht!
Nein, meine Suppe eß ich nicht!«

Am vierten Tage endlich gar
der Kaspar wie ein Fädchen war.
Er wog vielleicht ein halbes Lot –
und war am fünften Tage tot.

Ah Gospe od Ružarja moguća li si ti!

Za blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice donosim jedan tekst s lijepe i redovito ažurirane stranice Hrvatske dominikanske provincije. Najprije napomena urednika dominikanske web stranice, a poslije slike i sam tekst.

Ovdje donosimo zanimljivu priču „Sv. Ružarje i jedan zanatlija današnjega kova“, koju je 1887. godine s talijanskoga preveo o. Anđeo M. Miškov, svećenik, dominikanac, istaknuti pučki misionar i kulturni djelatnik. Tekst donosimo u originalu zbog osebujna načina izražavanja.

Grozno je to kako su današnja paklena družtva Masonička raztrovala srdce jadnoga zanatlije, osobito po većim gradovima i sridištima. Opakim nagovaranjem, otrovnim štivom novina i romantičkih knjiga, pa hudobskim izgledima, veći dio zanatlijske ruke postade hudim paklenim glavonjom. Popa i Fratra prijzirom šibaju, u Crkvu ne idju, za molitve neznaju, drugomu se rugaju, a Boga nepoznaju nego kad ga svetogrdno psuju i kunu.

Jedan takav, tamo u sred Italije, u Milanu, imao je ženu i petero nejake ditce: a stanovao je na petom tavanu kuće u nijkoj ulici, u dvi uzke i mračne sobe za koje, ne on, već kukava žena imala je svaki misec istucati novac da izplati najamninu. On je zbilja svaki uboga dan svojim trudom dobivao forin i po, dva, pa bi svake večeri s prijateljim to sve potrošio po krčmam i po vragu. Tad bi pijan ko čep došao kući, psujući i grdeć ko da je djavlom pobisnuo. Kako bi ga žena i ditca čuli da se teturajuć uz kućne stube penje, i čuli ga kako grdno kune i psuje, svih bi groza spopala, omotala bi se od straha u svojim odrpinam, te udari u grozne suze, u plač.

Ušav u kuću lupajuć ko mahnit vratima, razbacujuć po kući što bi mu do ruke došlo, razbijajuć sude, uzlajao bi se ko vuk, pa udri po ženi i po ditci uz grdno psovanje i svakim sramotnim ričetinom kukavnu bi ženu sramotio, a bidnu ditcu kleo. Na sve to, svi u klupko skupljeni, dušili bi u sebi jecanje, lili bi krvave suze, a da im se ni jauk ne čuje, da nebi jauk još veće tog paklenjaka uzpalilo. Zatim bi se umirio, te kao svinje bi se u svoje leglo uvalio. Ali jadna ditca gladna, stala bi ko iza sna iznenada pridušenim glasom vapiti: Ćaćko, dajmi zeru kruha! Ćaćko gladan sam!... nije nam Majka, danas ništa dala, jah što smo gladni! Majka daj nam zeru kruha!... Ne da nam otac ništa, sve sam za se troši, a još nam ti majko nećeš da rečemo da je nam otac zao!

Uz to jadna bi Majka svoje srce priklapala, te ušutkala gladnu ditcu, da ih nebi nemili otac izlupao i ubio; te bi im rekla: Mučite jadni! Dat će vam vaš ćaćko! Umirite se, sutra će on meni dati koji šold, sve ću za vas potrošiti, kupit ću vam kruha da se jadni založite! Ajme Gospe moja lipa, ti me pomaži!... pa udri u plač i jecanje ona i ditca!...

Jadna se je žena većeputa izjadala i zamolila dobrog i vridnog svećenika, da bi joj on opakog muža na dobro nagovorio, ali to joj ne uspilo; tad se uteče gospodaru kod kojega je on radio i dnevnice dobivao, da bi on iz milinja za gladnom ditcom obustavio mu ako i mali dio dnevne plaće, eda bi barem otim gladnu ditcu nasitila, ni to joj ne koristi; napokon iz puke sdvojnosti hode prositi jednoga po jednoga opake njegove sudrugove da bi ga od sebe odbili. Kucala bi od vrata do vrata, proseć tudju pomoć, sve uzalud! Što joj jadnoj ostajalo? ništa do grozne očajnosti, nemile sdvojnosti!

Ipak ne izusti kukavna žena tu zadnju kobnu rič: Ja sdvajam!...

Ne već ona dobra i bogoljubna, nenalazeć kod nikoga nit pomoći nit utihe, svake večeri sakuplja jadnu svoju ditcu oko sebe, da s njom skupa izmole Gospino Ružarje. Srdce bi od milinja bilo popucalo, vidjeti ono nejake ditce, iztrošeno blida lica, upalih očiju, mršava i gladna, klečati okolo svoje majke prid nijkom starom čadjavom Gospinom Slikom, sklopljenih ručica, slabim svojim glasićem moliti Zdrave Marije, svakoj od kojih po majčinom naputku bi nadodavali:Gospe mila daj da nam se podobri otac, da nas više ne lupa, i da nam kruha donese: Gospe od Ružarja ti nas pomozi;amen! I tako jadna žena svake večeri svojom ditčicom molila…

Kad jedne večeri muž nenašav zar obične svoje zle drugove, priko običaja ranije se kući povrati, dotuli se do razklimanih vrata svojega tavana i stane prisluškivati, te čuje nijko prigušeno šaputanje. Zloban kakav je bio, pomisli odmah krivo na svoju ženu, uzavre mu opaka krv, zapini ustima, pa izvukav nož iza pasa, mahom uleti u kuću da nevinu ženu smakne na zlodilu. Ušav u kuću, stvori se ko bisan na srid kuhinje, tu se okameni i jaoh što vidi! Vidi kukavnu ženu na po mrtvu od svakoga jada i nevolje da srid kuhinje jadna stoji na kolinam gdi držeć krunicu u ruci su ono ditčice okolo sebe, jedva izgovaraju Zdrave Marije moleći Sv. Ružarje, nadodavajuć na svaki čas onu molitvu da se otac obrati, i da im se Gospa smiluje. I tu se za tren razvije novi neopisivi prizor! Koje ti suzu na oko namami.

Okrutan čovik, izvali ko nesvistan oči, ko da se pritvorio u kameni stup, s nožem u ruci, stoji, gleda i muči. Spopade ga grozničava trešnja, srdce mu se ljuto uztrese, oblije ga licem rumenilo, pa za tren poblidi kộ krpa, i obliju ga suze. Spusti s ruke razbojnički nož, pa se zaleti na ženu, zagrlije, ljubi je, grli i ljubi ditcu, te kroz plač, kroz jaukanje, ljuto stade ko ranjeni lav zavijati, te im obećavati, da neće više biti ono što je dosad bio, da će prominiti životinski svoj život, da će raditi i truditi sve za njih, da se neće veće oni glada napatiti, da je Gospa njega pridobila a njih spasila, pa de će zato odmah se ispoviditi i ko dobar pravi kršćanin živiti, i svaki dan s njima lipo molitvu Sv. Ružarja moliti. Što reče to i održa, i siromašana ona obitelj priokrene se u zemaljski raj, u kojoj je bilo uz božiji blagoslov, mir, sklad, ljubav i svako uživanje!... Ah Gospe od Ružarja moguća li si ti, moguća li je ta divna tvoja molitva.

Pučko vremenoslovlje i blagdani

U pučkoj meteorologiji vrlo je obljubljeno pretkazivanje vremena prema tome kakvo je vrijeme vladalo jednog posve određenog dana u godini. S obzirom na to da je vrijeme tih dana "ključ" za nagoviještanje vremena nekoga drugog dana, mjeseca ili godišnjeg doba što će tek slijediti, pa čak i cijele sljedeće godine, uobičajeno je da se takvi dani nazivaju "ključnim". Radi lakšeg prepoznavanja i zapamćivanja, oni su ponajčešće pridjeljeni vjerskim blagdanima ili spomendanima svetaca i svetica u kalendaru, pa su poznati i pod imenom "svetih dana".

(Milan Sijerković, Pučko vremenoslovlje)

Mr. Sijerković navodi dalje razloge zbog kojih su određeni dani izabrani kao ključni. To je prije svega položaju u kalendaru: dani na početku mjeseca ili pri početku godišnjeg doba prikladni su za pretkazivanje vremena čitavog mjesec ili godišnjeg doba, zatim prema smještaju dana prema nekim čestim i prepoznatljivim klimatskim događajima tijekom godine, te također prema važnosti blagdana ili prema raširenosti štovanja pojedinog svetca. U navedenoj knjizi možete naći puno detaljniji opis kako su u narodu nastale pojedine izreke, a ne treba posebno spominjati da je moderna meteorološka znanost pokazala da je uporabna valjanost takvih izreka najčešće ništetna. No, u ovom tekstu se ionako ne bavim metodama predviđanja vremenskih prilika, već me više zanima kako je stari crkveni kalendar na neki način srastao s narodnim običajima i općenito životom. Prije detaljnijeg pregleda izreka, evo jedne zanimljive anegdote iz iste knjige o takozvanim "kišnim svetcima":

Kad je godine 862. umro winchesterski biskup Swithin, prema vlastitoj je želji pokopan u dvorištu katedrale, kako bi kiša mogla s nadstrešnice padati na njegov grob. Nakon jednog stoljeća njegova je želja zaboravljena, pa je odlučeno da se biskupovi posmrtni ostatci premjeste na prikladnije mjesto, unutar katedrale. No kada je 15. srpnja 971. njegov grob otvoren, da bi se nakana mogla provesti u djelo, počela je padati tako jaka kiša, da se od toga odustalo. Kiša je, prema predaji, potrajala 40 dana, tako da tijekom tog razdoblja nije bilo moguće premjestiti svečeve ostatke. Tada se netko sjetio njegove posljednje želje, pa je tako dugotrajna, dotada nezapamćena kiša, protumačena kao kazna za njezino neštovanje. Stoga je tijelo ostavljeno na starom mjestu, u crkvenom dvorištu. Kiša je, navodno, tada prestala padati.
Možda je upravo ova legenda utjecala na to da se i u drugim područjima Europe uvedu u pučke izreke neki drugi "kišni svetci", poput Medarda (8. lipnja) u nas, čija kiša nagoviješta 40 kišnih dana.

U pregledu koji slijedi u zagradama dajem vrlo kratko objašnjenje izreke ne zadržavajući se na njezinoj točnosti (najčešće nikakvoj) niti na vjerojatnom objašnjenju njezina nastanka. Više o tome pročitajte u zanimljivoj knjizi Milana Sijerkovića. Ilustracije su minijature iz rukopisa MS Lat 253 (Cambridge, Harvard University, Houghton Library).

SIJEČANJ

Klimatske odrednice
Vodokršće, i pop dršće! (Prodor hladnog zraka oko blagdana sv. Tri kralja.)
Tri kralja prvo bez mesa nego bez bure. (Prije će na blagdanskoj trpezi uzmanjkati mesa nego što će izostati bura.)
Ako je na Tri kralja vrijeme jasno, za dugu zimu čuvaj sijeno.
Pavel pustinjak zimu nutri, a obrnjeni Pavel zimu van pela. (Najhladnije razdoblje zime od sv. Pavla pustinjaka 15.1. do Obraćenja sv. Pavla 25.1)
Sveti Ante bijele brade. (sv. Antun opat 17.1.)
Sveti Ante opat, uzmi motiku i pođi kopat. (Očekuje se omekšanje zemlje u južnijim krajevima.)
San Bastian con la viola in man. (sv. Sebastijan s ljubicom u ruci, 20.1.)
Sebastijan zove u raslinje vlagu nazad.
Sveti Vinko, najveća zima. (22.1.)

Ključni dani
Kakvo je vrijeme Makarija, takvo bude i rujna. (2.1. Jer se smatralo "kakav je prvi dan u godini, takvi budu svi u kolovozu dani", pa je to predviđanje i prošireno)
Makarija vedar ili maglen, očekuj takvu i jesen.
Če Vinka sunce peče, v lagve vino teče. (22.1.)
Vinkovo sunce, dobro vince.
Pavlovo lepo vreme, v sadovnjaku lepo breme.
Pavla dan vedar, urod dobar.

VELJAČA

Klimatske odrednice
Kandelora, zima fora, a za njom gre Sveti Blaž, koji govori da je laž, a za njim gre Sveta Kristina, koja govori da je istina. (Na Svijećnicu, 2.2. bi trebalo sunčano i toplo vrijeme navijestiti svršetak zime, međutim već sljedeći dan 3.2. vrijeme se pogoršava, ali se 4.2 opet proljepša.)
Sveta Agata snigom bogata. (5.2.)
Toplina Valentina stiže do korijenja. (14.2.)
Poslije sveti Matija svaka ptica propiva. (24.2.)
Na Vodokršte zimi oko ispršte, a na Poklade i drugo joj ispade (6.1. i utorak prije Pepelnice)

Ključni dani
Svijećnica (2.2.):
Ako na Svijećnicu zlo je vrijeme, tada jazavac iz jame izljeze van, jer se ne boji više velike zime; ako sunce grije, još veća zima nastupljuje. (Izjednačenje vremena: "Ako je toplo Svijećnice, snijeg ili mraz dolazi; ako je mrzlo, zima uskoro odlazi.")
Čez koju luknju na Svečnicu sunce sveti, ta bo još letos puna snega.
Na Svečnicu medved ide z luknje glet: če je vuni lepo, se još globle zakopa.
Koliko dana prije Svijećnice slavuj poje, toliko poslije mukne, jer studen nastupi.
Kandelora oblačna, godina rodna.
Ako na Svijećnicu lete mušice, poslije ćeš nositi rukavice.

Na dan Stolice svetog Petra i Matijaša uzburkano vrijeme za sobom takvih deset dana povuče. (22.2. i 24.2.)
Sveti Matija led razbija; če pa ga ni - ga naredi!
Sveti Matija zimu zatvara, a ljeto otvara.

Kakvo fašnik vrijeme ima, tak se ravna i korizma.
Fašenk v blati, Vuzem na trati.

OŽUJAK

Klimatske odrednice
Sveti Grgur papa, svaka zvjerad vanka. (12.3.)
Sveti Grgur papa, na dvanaest marča, lastavica vanka, zmija ispod kruga, dida iz komina.
Poslije svetog Grgura svaka ptica gnjezdura.
Za Jožefovo zima z bičom poka! (sv. Josip 19.3.)
Sveti Josip, snigom posip.
Sveti Bene snigom krene. (sv. Benedikt 21.3.)
Sveti Bene omindule bere. (Badem prije cvate, nego lista, pa je opasnost od smrzavanja cvijeta vrlo velika, što smanjuje urod.)
Blagovijest, goveda u obijest, riba u mrijest, čobani u nesvijest. (25.3. Osjetno zatopljenje u primorju.)

Ključni dani
Kak' je na 40 mučenikov, tak' bo 40 dni trpelo. (Četrdeset mučenika 10.3.)
Mučenički dežđ se četrdeset dni vleče.
Ak' je na Jožefovo lepo i letina bo lepa.
Lepo vreme na Jožefovo da čuda kuruze.
Na svetog Josipa, jaja ptica prosipa.
Na dan Marije noćna vedrina, redovita bude ljetina.

Ako Cvjetna nedjelja nije jasna, ne nadaj se ljeta časna.
Pilat malokad iz crkve bez buke izađe.
Če na Veliki petek curi, to leto bo zemla dežda želna.

TRAVANJ

Klimatske odrednice
Nema proljeća do Jurjeva dana, ni ljeta do svetog Petra. (sv. Juraj 23.4., sv. Petar 29.6.)
Ne baci kabanice do Jurjeva dana, a halje do Ivanje. (rođenje sv. Ivana Krstitelja 24.6.)
Jurij potkuri.
Jurjevska kiša ne ogladni svijeta. (Važnost kiše za razvoj raslinja.)
Saka kapla jurjovske rose zlata vredi.

Ključni dani
Četvrti travnja što nam daje četrdeset dana traje. (Quatro aprilanti, quaranta di duranti.)
Ako se na dan Tiburcija zelene polja, tada će raži, pšenice, ječma i drugoga biti koliko ti volja. (14.4.)
Koliko dana pred Markovim žabe regeću, toliko iza njega neće regetati, jer će hladnoća nastupiti. (25.4.)

SVIBANJ

Klimatske odrednice
Pankraci, Servaci i Bonifaci so ledeni sveci. (sv. Pankracije, Servacije i Bonifacije 12.-14.5. Jako pogoršanje vremena koje može donijeti snijeg i mraz u nizinama kopnenog dijela Hrvatske.)
Filip popija, Sofija dopija. (sv. Filip 1.5., sv. Sofija 15.5. Mraz u tom dijelu godine pogibeljan je za vinograde, pa i za urod vina.)
Sveta Jelena zna mraza s križom donesti. (sv. Jelena Križarica 22.5.)

Ključni dani
Na Duhove ako kiša lijeva, slabe nade tada od usjeva. (Jer će kiša na taj dan biti uvod u dugo kišno razdoblje.)
Mokri Duhovi, tusti Božić. ("Ako o Duhove pada kiša, pomažu se strni i tim se slanina tusta napravi." Mokro vrijeme je prikladno za rast žitarica, a njihova se strn, tj. dio biljke koji nosi klas koristila za hranu svinjama.)
Filip rosi, Jakob nosi. (sv. Filip 1.5., sv. Jakov 25.7. Kiša početkom svibnja je povoljan znak za dobru žetvu u srpnju.)
Od križovskoga dežđa pšenica v križih klije. (sv. Jelena 22.5. Kiša na taj dan navješćuje vlažno ljeto, pa se pšenica koja se poslije žetve stavljala u hrpe zvane "križi" neće moći vršiti nego će tamo i proklijati.)
Kaj sveti Vrban natače, to mimo lagva teče. (sv. Urban 25.5. Prema vremenu toga dana može se odrediti vrijeme cijelog srpnja, a i rujna, pa je kiša znak lošeg ishoda berbe, a "ako na Vrbana sunce grije, jesen pune bačve nalije".)

LIPANJ

Klimatske odrednice
Od mrazova iza Medardova ne postrada lozica vinova. (sv. Medard, 8.6.)
Sveti Ante višnjar. (sv. Antun Padovanski, 13.6. Vrijeme za berbu višanja u uobičajenim okolnostima.)
Vidovska kiša ječmu je škodljiva. (sv. Vid, 15.6. Pogoršanje vremena koje pridonosi širenju biljnih bolesti.)
Medardovo četrdesetodnevlje (sv. Medard, 8.6., v. citat o "kišnim svecima" od prije):
Kiša Medarda 40 dana traje.
Kakav bude dan Medarda bio, takav bit će za njim mjesec cio.
Sveti Medardo kaj nam daje, četrdeset dana traje.
Medardova dežđ na saku tablu sena vudri. (pričinja štetu sijenu)
Če je na Medardovo dežđ, onda križi raseju. (pričinja štetu i pšenici, v. kod sv. Jelene 22.5.)

Ivanjski krijes. (paljenje vatri uoči rođendana sv. Ivana Krstitelja 24.6.)
Ne baci halje do Ivanje.
Do krijesa sukno oblači, poslije ga svlači.
Kiša ivanjska škodi lješnjacima.
O ivanjskoj krijesi sunce se "objesi". (Dan se postupno skraćuje.)

Ključni dani
Ak na Telovo dežđ ide, bodo velke vode.
Sveti Vid dežđa ne daj, da bo lepe žetve kaj. (15.6.)
Sveti Vide, čuvaj sime. (Govori se kad se sije.)
Čim dulje poslije Ivanja kukuvača kuka, to više ljudstvo zbog gladi i skupoće zakuka. (Glasanje kukavice može biti povezano s njezinim naslućivanjem promjene vremena, a nestalno vrijeme je neprilično u tom dijelu lipnja, pa ima i loše posljedice.)
Ivanjska kiša slabu ljetinu priredi, a ivanjsko sunce ratara gladi poštedi.
Kada kiša na Ladislava pada, kišno vrijeme dugo vlada. (27.6.)
Bude li na Petra i Pavela vremena jasna, žetva će biti krasna. (sv. Petar i Pavao 29.6.)

SRPANJ

Klimatske odrednice
Petar peče, Ilija žeže. (sv. Petar 29.6., sv. Ilija 20.7.)
Sveti Ilija Gromovnik. (prema Biblijskoj predaji o kazni kralja Ahaba dugotrajnom sušom i o uznesenju na nebo u vatrenim kolima s "ognjenim" konjima, ali i zbog nevremena s munjama i gromovima koje u to doba godine posebno pogađaj sjeverni dio Europe, staroj postojbini Slavena)
Ilijina kiša ne nosi berićeta. (U južnijim podnebljima nevrijeme s grmljavinom u ovo doba je rjeđe, pa se smatra da kiša o sv. Iliji ne donosi koristi.)
Ilija ne sme za svoj god znati. (kao i prethodna)
Kad Margareta i Jakop dođu, rijetko kad bez kiše prođu. (sv. Margareta 13.7., sv. Jakov 25.7.)
Margarete grom i munje prijete.
Magdalena plačljiva je žena. (22.7.)
Jakob kuri, Ana žari. (25. i 26.7.)
O Jakobu pšenica zori ili zgori.

Ključni dani
Kiša na dan Pohođenja Marije skoro 40 dana traje. (2.7.)
Margareta mora lepa biti, onda bomo siti i napiti. (13.7.)
Ako je Aleksij sparan i suh, za zimu pripremi topao kožuh (17.7.)
Kiša Magdalene više kiša za sobom pokrene. (22.7.)
Ako na Jakopa kiša pada, oštra zima zavlada. (25.7.)
Sveti Jakov palentu miša. (U Dalmaciji nakon dugotrajne suše kiša o sv. Jakovu pridonosi dobrom urodu kukuruza.)

KOLOVOZ

Klimatske odrednice
Do Prcinkolovoga se koruza mora triput frkati. (Porcijunkula 2.8. Vrlo toplo vrijeme iz srpnja se nastavlja)
Lovrenc leda vu vodu hiti. (sv. Lovro 10.8. Završava najtopliji dio ljeta.)
Do Lovrečevi s prahon, od Lovrečevi s kalon. (Promjena vremena sa suhoga na kiše.)
Sveti Lovre, paligore. (Učestali požari.)
Sveta Klara grožđe šara. (12.8.)
Sveti Bare potjera solare. (sv. Bartolomej 24.8. Zbog prvih obilnijih kolovoskih kiša prekida se rad u solanama.)

Ključni dani
Ako je o Porcijunkuli vrućina, huda bude sljedeća zima.
Lijep dan Lovrenca kaže lijepu jesen i dobroga vinca.
Ako Velika maša kišu ima, bude grda zima. (Velika Gospa - Uznesenje Marijino 15.8.)
Kiša o Velikoj maši, u prosincu se cesta praši. (Suho vrijeme u prosincu.)
Jasna Velika maša dobro vino donaša.
Na Veliku Gospu vedro vrijeme, grožđa će biti obilno breme.
O Gospojini bura, snijeg zimi dugo dura.
Velika Gospa - mala zima; Mala Gospa - velika zima (15.8, 8.9. U gorskim krajevima zamjetno zahladnjenje o Velikoj Gospi)
Bradu stresu Sv. Grgur i Sv. Josip, a Gospoja krilo. (12.3. i 19.3. neugodni snjegovi, a 15.8. obilna kiša)
Kakav je Bartol, takva je jesen.
Kiša Ivana Glavosijeka pogubi mnogo oraha. (Glavosijek Ivana Krstitelja 29.8.)

RUJAN

Klimatske odrednice
O Maloj maši lješnjaci su naši. (Mala Gospa - Rođenje Marijino 8.9. Dozrijevaju plodine.)
Mala Gospa, a kaca u vinograd.
Tko po Maloj maši kosi, taj na peći suši. (Sve manje sunčana vremena poslije Male Gospe.)
Sveti Matij, uzmi vrčić pak se napij. (sv. Matej 21.9. Uz pravodobnu berbu već se može kušati novo vino.)
Sveti Kuzma i Damjan, slivaj vino u badanj. (27.9. Vino treba pretakati u bačve.)
Miholje pašu zatvara, a Jurjevo otvara. (sv. Mihael arkanđel 29.9., sv. Juraj 23.4.)
Miha potpiha. (Uz zahlađenje vjetar pojačava neugodu.)

Ključni dani
Ako je Egidij slabe volje, cijeli mjesec ne bude bolje. (sv. Egidije 1.9.)
Kakši je Egidi, takša bo jesen.
Kakvo vrijeme na Malu Gospu nastane, takvo rado još dva mjeseca ostane.
Ako na Mateja sunce sja, naskoro lijepa jesen zasja. (21.9.)
Ako Mauricija sunce grije, po zimi oštar vjetar brije. (22.9.)
Miholjska znamenja (sv. Mihael ili Mihovil 29.9.):
Ako je uoči Miholja vedra noć, zima će imati veliku moć.
Ako na Miholje sjever vuče, veliku zimu i snijeg dovuče.
Ako na Miholje snijeg naleće, kasno će doći proljeće.
Kiša Miholja, do Božića blaga zima.
Ako grmi na Miholje, slijedi slabo i vjetrovito vrijeme, a sljedeća godina bit će rodna žitom, ali ne i voćem.
Ako ftice ne odletiju pred Miholjem, pred Božićem bu zima.
Ako na Miholje s hrasta padne mnogo žira, do Božića bit će mnogo snijega.
Ako šišarki pred Miholjem mnogo ima, rano pred Božićem dođe sa snijegom zima.
Koliko ima mrazova prije Miholja, toliko ih bude poslije Jurjeva.

LISTOPAD

Klimatske odrednice
Sveti Frane, nesta u polju hrane. (sv. Franjo Asiški 4.10.)
Sveti Luka rado snijegom fruka. (18.10. zamjetno zahladnjenje)

Sveti Luka u nokte huka.
Sveti Luka snijeg zahuka.
Sveti Luka u arbule lupa, za njim majka u ručice huka: Sine Luka, ne pomori puka. (arbul - jarbol. Vjetrovito vrijeme u primorju.)
Do svetog Luke kud ti drago ruke, a od svetog Luke tur' u njedra ruke.
Šimun i Juda - repu duda. (sv. Šimun i Juda Tadej 28.10.)
Čuvaj se Šimuna i Jude da te sa snijegom ne probude.
Poslije Šimuna i Jude rado zime bude.

Ključni dani
Vedrina i toplina Gala bude ljeti sušu dala. (sv. Gal 16.10.)
Kakvo vrijeme Uršula donese, takvo jesen (a i zima) ponese. (21.10.)

STUDENI

Klimatske odrednice
Ak' je na Lenartovo dežđ, svinja ne spi na suhom listju. (sv. Leonard 6.11. vlažno vrijeme)
Sveti Mrata, snijeg na vrata. (sv. Martin 11.11.)
Elizabeta na bijelom konju dođe. (17.11.)
Gospe od Kaštela, snijeg do maštela. (21.11. maštel je čabar, vedro, kaca)
Sveti Klimente koji kopa od mora fundamente. (sv. Klement 23.11. Moguća olujna juga i valovito more koje može razarati i građevine na obali.)
Sveta Kata, snijeg na vrata. (sv. Katarina Aleksandrijska 25.11.)
Sveta Kata, obilata vrata.
Sveta Kate prigna ognju gnjate. (gnjati je dio noge ispod koljena)
Sveta Katarina belog konja jaše.
Sneg na Jendraša veliku škodu nanaša. (sv. Andrija 30.11.)
Sveti Jadre, bile brade.
Sveti Andrija dijeli kabanice.

Ključni dani
Svi sveti mrzli dan, Božić u ledu okovan. (1.11., 25.12.)
Ako Sve svete kiša namaka, debeo snijeg nas čeka.
Sunčani Svi sveti, obilje žira i žita ljeti.
Koliko Lenard ima snijega u planini, toliko ga Božić ima u dolini. (6.11. Snijeg u planini padne prije nego u gorju.)
Ako je Martin oblačan ili maglen, doći će zima blaga kao jesen. (11.11.)
Ako Martin oblake preganja, nestalnu zimu pripravlja.
Ako je Sveti Martin suh, bo po zimi rasel kruh. (Povoljna zima za poljske usjeve.)
Ako na Martinje guska po ledu plazi, tada za Božić po blatu gazi. (Studeno vrijeme za sv. Martina navješćuje topao Božić.)
Cecilije grmljenje, dobre ljetine znamenje. (22.11.)
Kakvo vrijeme Ivan ima, takva bude zima. (sv. Ivan od Križa 24.11.)
Konrad veljaču najavljuje. (26.11. Jer sv. Katarina 25.11. najavljuje siječanj, a sv. Konrad slijedi za njom.)
Na Andrašovo jug, Drava i Mura skup. (sv. Andrija 30.11. Toplo vrijeme s južnim vjetrom slijedit će jaka hladnoća koja će zalediti Dravu i Muru i tako će se moći pješice prelaziti s jedne na drugu.)

PROSINAC

Klimatske odrednice
Sveta Kate prigna ognju gnjate, sveti Niko na oganj sinko. (sv. Katarina 25.11., sv. Nikola 6.12.)
Sveti Šime štracavela, koji dere jedra vela. (sv. Šimun 8.12. Jaka vjetrena oluja, vjerojatno jugo, koja lomi drveno kormilo (timun) i kida jedra u krpe, dronjke (štracavela).)

Sveti Šimun lomi timun.
Sveta Luce, ukaži mi sunce! (sv. Lucija 13.12. Do reforme kalendara 1582. godine je 13. prosinca bio najkraći dan u godini.)
Sveta Luce drvarica, trinaest dana do Božića. (Potrebno se ugrijati zbog zahladnjenja, a peći su na drva.)
Da Santa Luzia a Nadal el giorno se slonga un pie de gal. (Od svete Lucije do Božića dan se produži za pijetlovu nogu. Noć nastupa kasnije za 4-5 minuta. "Na Božić je za toliko veći dan, koliko peteh udela koračić.")
Božićni jug nije dug. (25.12. Do Božića toplo vrijeme, a poslije nastupa hladnije razdoblje.)
Do Božića jugo i daž, po Božiću zima i mraz.
Do Božića med, od Božića snijeg i led.
Do Božića sito i lito, od Božića hladno i gladno.
Nema zime dok Božić ne mine.
Božić prođe, zima dođe.
Silvestar pita za drva. (31.12.)

Ključni dani
Sveta Bibijana, četrdeset dana i jedna šetemana. (2.12. Prema primorskoj izreci, slično vrijeme će se zadržati još četrdeset dana i jedan tjedan.)
Kakše Barbarije, takši Božić. (sv. Barbara 4.12.)
Barbare mraz trajat će cijeli zimski čas. (Vrijeme početkom prosinca obilježava cijelu zimu.)
Ako se Barbare vide vide oranice, vidjet će se u sve zimske mjesece. (Neće biti snijega.)
Kakve su Otačke kvatre, tako je i sve lito. (Zimske kvatre prije Božića.)
Sveti Toma, ubij prasca doma; ne skitaj se po selu, dobit ćeš bat po čelu. (sv. Toma Apostol 21.12. Svi se za Božić trebaju okupiti.)
Božićne izreke:
Na Badnjak i na Božić vrijeme lijepo, takvo bude cijelo ljeto.
Božićna kiša i vjetar donose pomor.
Tih vjetar o Božiću navješćuje dugu zimu. (Vlada li hladno vrijeme, slab vjetar pokazatelj je da je vrijeme stabilno.)
Kakav vjetar o polnoćki puše, takav kroz cijelo ljeto vlada ponajviše.
Kada Božić pri rastućem Mjesecu nastupi, dobro ljeto pristupi: što je bliži mlaju, tim gora vremena nastaju.
Bijel Božić, zelen Uskrs; zelen Božić, bijel Uskrs. (Ako je zima "uredna", onda će i druga godišnja doba biti takva, "kako Bog zapovijeda")
Božić na snegu - Vuzem na trati; Božić na trati - Vuzem na snegu.
Ako nije mraz o Božiću, on je o Uskrsu. (Izjednačenje vremena tijekom godine, vrlo često u ovim izrekama.)
Božić rutavac, Uskrs gizdavac.
Ako vodenica o Božiću melje kolače, neće o Uskrsu pogače.
Če je na Božić južno, spravlja se ljeto tužno. (Nije primjereno toplo i kišno vrijeme o Božiću, pa će plodnost sljedeće godine biti mala.)
Bolje Božić kužan nego južan.
Božićnoj jugovini i tetinu kolaču ne treba se veseliti.
Kiša na Štefanje obećaje sljedećeg ljeta žita manje. (sv. Stjepan 26.12.)

Brojne pučke vremenske izreke u svezi s Božićem samo ističu činjenicu da je blagdan Kristova rođenja odvajkada bio u hrvatskom pučanstvu znakovit glede svekolikog života. Međutim, prognostička valjanost tih izreka jednaka je kao i u svim drugim slučajevima "svetih" pretkazivačkih dana, a to znači - nikakva. Kao dio duhovnog naslijeđa može ih se zapamtiti, ali ih nije za prečestu uporabu preporučiti.

Možda se pitate što znače podebljani datumi. To su spomendani kojima je u reformi kalendara 1969. promijenjen datum ili su izbrisani iz općeg kalendara. Više o tome drugom prilikom. Usto ću još napomenuti da su neki svetci i njihovi spomendani lokalnog karaktera.