"...Francuski pjesnik Charles Péguy ostavio nam je čudesne stranice o nadi (usp. Predvorje misterija druge kreposti)..." (iz kateheze pape Franje na općoj audienciji u srijedu 27.9.2017.)
Charles Péguy
(...)
Ne volim onoga koji ne spava, kaže Bog.
San je čovjeku prijatelj.
San je Božji prijatelj.
San je možda moj najljepši izum.
I ja sam otpočinuo sedmoga dana.
Onaj tko ima čisto srce spava. I onaj tko spava ima čisto srce.
Velika je tajna biti neumoran kao dijete.
Imati kao dijete tu snagu u petnim žilama.
Svježe petne žile, te nove duše
I započinjati svako jutro, svagda nov,
Kao mlado, kao novo
Ufanje. No kažu mi da ima ljudi
Koji dobro rade i koji slabo spavaju.
Koji ne spavaju. Kakvo pomanjkanje povjerenja u mene.
To je gotovo teže nego da loše rade ali dobro spavaju.
Nego da ne rade ali spavaju, jer lijenost
Nije veći grijeh od nemira
I čak je manje velik grijeh od nemira
I od očaja i pomanjkanja pouzdanja u mene.
Ne govorim, veli Bog, o onim ljudima
Koji ne rade i ne spavaju.
To su grešnici, naravno. Pravo im budi. Veliki grešnici. Moraju samo raditi.
Govorim o onima koji rade a ne spavaju.
Žalim ih. Govorim o onima koji rade i koji se tako
U tome drže moje zapovijedi, jadna djeca.
I koji s druge strane nemaju hrabrosti, nemaju povjerenja, ne spavaju.
Žalim ih. Na njih se ljutim. Pomalo. Ne iskazuju mi povjerenje.
Kao dijete što liježe nedužno u naručje svoje majke, tako oni nipošto ne liježu.
Nedužni u naručje moje Providnosti.
Imaju hrabrosti raditi. Nemaju hrabrosti ne činiti ništa.
Imaju snagu raditi. Nemaju snage ne činiti ništa.
Opustiti se. Otpočinuti. Spavati.
Ne znaju nesretnici što je dobro.
Odlično upravljaju svojim poslovima tijekom dana.
Ali mi ne žele povjeriti da njima upravljam tijekom noći.
Kao da nisam kadar zajamčiti im upravljanje tijekom jedne noći.
Onaj tko ne spava nevjeran je Ufanju.
A to je najveća nevjernost.
Jer je to nevjernost najvećoj Vjeri.
(...)
Jadna djeco, kakva je nezahvalnost prema meni
Što se opirete tako dobroj,
Tako lijepoj zapovijedi.
Jadna djeca drže se ljudske mudrosti.
Ljudska mudrost kaže Ne ostavljaj za sutradan
Ono što možeš učiniti još danas.
A ja vam kažem Onaj tko zna odgoditi za sutradan
Taj je najugodniji Bogu.
Onaj tko spava kao dijete
Također je taj koji spava kao moje drago Ufanje.
I ja vam kažem Ostavite za sutradan
Te brige i te muke što vas danas izjedaju
I danas bi vas mogle proždrijeti.
Ostavite za sutradan te jecaje koji vas guše
Dok gledate današnju nesreću.
Te jecaje koji naviru uvis i koji vas dave.
Ostavite za sutradan te suze koje vam udaraju na oči i omaknu se niz lice.
Koje gruhnu potokom. Koje prolijevate. Te suze koje vam teku.
Jer možda ću ja, Bog, i navratiti do sutradan.
Ljudska mudrost kaže: Nesretan onaj tko ostavlja za sutradan.
A ja velim Sretan, sretan je tko ostavlja za sutradan.
Sretan tko ostavlja. To jest Sretan tko se nada. I tko spava.
A kažem naprotiv Nesretnik.
Nesretan onaj tko bdije i ne iskazuje mi povjerenje.
Kakvo nepovjerenje u mene. Nesretnik je tko bdije. I vucinja se.
Nesretan tko se vucinja u večerima i u noćima.
U prvim večernjim hladovima i u tamnim noćima.
Kao trag puža u tim lijepim sumračjima.
Moja stvorenja.
Kao trag golaća u tim tamnim noćima.
Moja stvorenja, moje stvorenje.
Spora mučna prisjećanja svakodnevnih briga.
Žeženja, ujedi.
Prljavi tragovi brigâ, gorčinâ i nemirâ.
Mukâ.
Tragovi golaća. Na cvjetovima moje noći.
Uistinu vam kažem, taj nanosi uvredu
Mojem dragom Ufanju.
Koji mi nikako ne želi povjeriti vladanje svojim životom.
Dok bi on spavao.
Budala.
Kao da više nego jedan.
Koji je liježući u krevet pustio svoje poslove u vrlo lošem stanju.
Nije ih ustajući našao u vrlo dobrom stanju.
Zato što možda bijah onuda prošao.
(...)
Prevela Višnja Machiedo, "Marulić" 5, 1994., od 761. do 763. str.
