Vaša Svetosti, širite hereze!

27.9.2017. navečer - objavljen potpuni prijevod

***

U nastavku donosim najvažniji dio opomene koju su papi Franji uputili teolozi i drugi ugledniji katolici zbog toga što promiče hereze. Dio teksta koji ne prenosim djelomično je sadržan u teološkoj kritici apostolske pobudnice "Amoris laetitia" objavljenoj prije više od godinu dana.

Zahvaljujem prevodiocu koji je brzo i stručno učinio ovaj tekst dostupnim na hrvatskom jeziku. Na vama je da upozorite vjernike koji se još uvijek drže katoličke vjere i nisu se odrekli Bogom danog razuma da postoji staložen, razborit i jasan odgovor na zlodjela kojima Jorge Mario Bergoglio, rimski biskup, ranjava Crkvu i gura duše koje bi trebao štititi, u propast.

***

Sinovska opomena zbog širenja hereza

16. srpnja 2017., na blagdan Gospe Karmelske

Sveti Oče,

S dubokom žalošću, ali potaknuti vjernošću našem Gospodinu Isusu Kristu, ljubavlju prema Crkvi i prema papinstvu te sinovskom odanošću Vama, prisiljeni smo uputiti opomenu Vašoj Svetosti uslijed širenja hereza prouzročenog apostolskom pobudnicom "Amoris laetitia" i drugim riječima, djelima i propustima Vaše Svetosti.

Objavljivanje ove opomene dopušteno nam je naravnim zakonom, zakonom Kristovim i crkvenim zakonom, koje troje ste Vi, Vaša Svetosti, božanskom providnošću određeni čuvati. Naravnim zakonom: jer kao što podložnici po naravi svojim nadređenima duguju posluh u svemu zakonitome, tako imaju i pravo da se njima vlada u skladu sa zakonom, pa stoga i da ustraju, kad je potrebno, na tome da njihovi nadređeni tako vladaju. Zakonom Kristovim: jer Kristov Duh nadahnuo je apostola Pavla da javno ukori Petra kad on nije postupao po istini evanđelja (Gal 2). Sveti Toma Akvinski piše da je taj podložnikov javni ukor nadređeniku bio zakonit zbog neposredne opasnosti od sablazni glede vjere ("Summa theologiae", 2a 2ae, 33, 4 ad 2), a u bilješci svetog Augustina dodaje se da je u toj prigodi "Petar dao primjer poglavarima kako dogodi li se ikada da skrenu s pravog puta, ne smiju prezreti ukor svojih podložnika" (ibid.). Crkveni zakon također nas obvezuje, jer kaže da "Kristovi vjernici... imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve" (Zakonik crkvenog prava, 212:2-3; Zakonik istočnih Crkava 15:3).

Glede vjere i morala na sablazan su Crkvi i svijetu objavljivanje pobudnice "Amoris laetitia" i drugi postupci kojima je Vaša Svetost dovoljno jasno obznanila domet i svrhu toga spisa. Uslijed toga su se hereze i druge zablude proširile Crkvom; jer dok su neki biskupi i kardinali nastavili braniti božanski objavljene istine o ženidbi, moralnom zakonu i primanju sakramenata, drugi su te istine zanijekali i nisu od Vaše Svetosti dobili nikakav ukor, nego odobravanje. Oni kardinali, naprotiv, koji su podnijeli dubia Vašoj Svetosti da bi se tom vremenom posvećenom metodom lako mogla potvrditi evanđeoska istina, nisu dobili odgovor, nego šutnju.

Sveti Oče, petrovska služba nije Vam povjerena da biste vjernicima mogli nametati čudna učenja, nego da biste, kao vjeran upravitelj, čuvali poklad sve do Gospodinova povratka (Lk 12; 1 Tim 6,20). Svim srcem prianjamo uz nauk o papinskoj nezabludivosti kako ga je definirao Prvi vatikanski koncil, i stoga pristajemo uz objašnjenje što ga je isti taj koncil dao o toj karizmi, a koje uključuje ovu izjavu: "Duh Sveti nije Petrovim nasljednicima obećan da bi, po Njegovoj objavi, naviještali neki novi nauk, nego da bi, uz Njegovu pomoć, sveto čuvali i vjerno iznosili objavu ili poklad vjere prenesen od apostola." ("Pastor aeternus", pogl. 4.) Iz tog je razloga Vaš prethodnik bl. Pio IX. pohvalio zajedničku izjavu njemačkih biskupa, koji su ustvrdili da se "mišljenje kako je papa 'zbog svoje nezabludivosti apsolutan vladar' zasniva na posve pogrešnom shvaćanju dogme o papinskoj nezabludivosti". [1] Isto tako je na Drugome vatikanskom koncilu Teološko povjerenstvo koje je nadgledalo dogmatsku konstituciju o Crkvi "Lumen gentium" ustvrdilo da su na mnogo načina ovlasti rimskog prvosvećenika ograničene. [2]

Međutim one katolike koji ne poimaju jasno granice papinske nezabludivosti mogu riječi i djela Vaše Svetosti lako odvesti u jednu od dviju katastrofalnih zabluda: ili da prihvate hereze koje se sada promiču ili da, svjesni da su ta učenja protivna Božjoj riječi, posumnjaju u papinske povlastice ili ih zaniječu. Drugi pak vjernici navedeni su na sumnju u valjanost odreknuća pape emeritusa Benedikta XVI. od papinstva. Prema tome petrovska služba, Crkvi darovana od našega Gospodina Isusa Krista poradi jedinstva i vjere, upotrebljava se tako da otvara put herezi i raskolu. K tome, opažajući da su postupci potaknuti riječima i djelima Vaše Svetosti protivni ne samo trajnoj crkvenoj vjeri i stezi nego i učiteljskim izjavama Vaših prethodnika, vjernici rasuđuju da vlastite izjave Vaše Svetosti ne mogu uživati veći autoritet nego one prethodnih papa, i tako se vjerodostojnom papinskom učiteljstvu zadaje rana koja možda neće brzo zacijeljeti.

Mi, u svakom slučaju, vjerujemo da Vaša Svetost posjeduje karizmu nezabludivosti i pravo sveopće vlasti nad Kristovim vjernicima, u smislu definiranom od Crkve. U svom prosvjedu protiv "Amoris laetitiae" i protiv drugih, s njom povezanih djela, riječi i propusta ne niječemo opstojnost te papinske karizme ili posjedovanje njezino od strane Vaše Svetosti, jer ni "Amoris laetitia" ni bilo koja izjava koja je poslužila širenju hereza što ih pobudnica usađuje nisu zaštićene tim božanskim jamstvom istine. Naša opomena doista proizlazi iz vjernosti nezabludivim papinskim učenjima koja su nespojiva s nekim izjavama Vaše Svetosti.

Kao podložnici, nemamo pravo uputiti Vašoj Svetosti opomenu u onom obliku kojim nadređeni onima što su im podložni prijete kaznom ili je izriču (usp. Summa theologiae 2a 2ae, 33, 4). Ovu opomenu upućujemo da bismo zaštitili svoju braću katolike – kao i one izvan Crkve, kojima se ne smije oduzeti ključ znanja (usp. Lk 11,52) – nadajući se da ćemo spriječiti širenje učenja koja po sebi teže obesvećenju sakramenata i podrivanju Božjeg zakona.

* * *

Sada bismo pokazali kako neki odlomci "Amoris laetitiae", u sprezi s postupcima, riječima i propustima Vaše Svetosti, služe tomu da se promiče sedam heretičkih stavova. [3]

Ti odlomci iz "Amoris laetitia" na koje upozoravamo jesu ovi:

AL 295: "Sveti Ivan Pavao II. predložio je tzv. 'zakon stupnjevitosti', znajući da ljudsko biće 'poznaje, ljubi i ostvaruje moralno dobro u različitim stupnjevima rasta'. To nije 'stupnjevitost zakona', nego razboritog izvršavanja slobodnih čina od strane osoba koje nisu u položaju da razumiju, cijene ili potpuno ispune objektivne zahtjeve zakona."

AL 296: "Dva se načina razmišljanja protežu kroz cijelu povijest Crkve: odbacivanje i ponovno uključenje. Put Crkve, od vremena Jeruzalemskoga koncila, uvijek je put Isusov, put milosrđa i uključenja. Nije put Crkve osuditi ikoga zauvijek."

AL 297: "Nitko ne može biti zauvijek osuđen, jer to nije logika evanđelja!"

AL 298: "Rastavljeni koji su ušli u novu vezu, na primjer, mogu se naći u vrlo različitim situacijama, koje ne bi trebalo katalogizirati ni odveć kruto svrstavati, onemogućujući prikladno osobno i pastoralno razlučivanje. Ima slučajeva nove veze očvrsle tijekom vremena, s novom djecom, s dokazanom vjernošću, velikodušnim sebedarjem, kršćanskom zauzetošću, sviješću o vlastitoj neregularnosti i velikom teškoćom povratka koji ne bi bio praćen osjećajem u savjesti da se upada u nove grijehe. Crkva zna za situacije 'u kojima, zbog ozbiljnih razloga, kao što je odgoj djece, muškarac i žena ne mogu udovoljiti obvezi rastanka' [fusnota 329: U takvim situacijama mnogi ljudi, znajući za od Crkve ponuđenu mogućnost da se živi 'poput brata i sestre' i prihvaćajući tu mogućnost, ističu da u slučaju izostanka stanovitih izraza prisnosti 'nerijetko biva ugrožena vjernost među supruzima i dobro djece']. Postoje također slučajevi onih koji su poduzeli sve ne bi li spasili svoj prvi brak i nepravedno su napušteni, ili 'koji su ušli u novu vezu radi odgoja djece, te su ponekad subjektivno u savjesti sigurni da njihov prijašnji, nepopravljivo razoreni brak nikad nije bio valjan'. Nešto je drugo nova veza proizišla iz nedavne rastave, sa svim trpljenjem i pomutnjom što ih prouzročuje djeci i čitavim obiteljima, ili slučaj nekoga tko stalno zanemaruje svoje obveze prema obitelji. Mora ostati jasno da ovo nije ideal što ga evanđelje predlaže za brak i obitelj. Sinodski su oci ustvrdili da dušobrižničko razlučivanje valja uvijek provoditi 'prikladnim razlikovanjem', pristupom u kojem se 'pažljivo razlučuju situacije'. Znamo da lakih rješenja nema."

AL 299: "Slažem se s mišljenjem mnogih sinodskih otaca da 'krštene koji su se rastavili i civilno ponovo vjenčali treba potpunije uključiti u kršćansku zajednicu, na različite moguće načine, izbjegavajući pritom svaku prigodu za sablazan. Logika integracije ključ je za pastoralnu brigu o njima, brigu koja će im omogućiti ne samo da shvate da pripadaju Crkvi nego i da spoznaju da mogu imati plodno i radosno iskustvo toga. Oni su kršteni, oni su braća i sestre, Duh Sveti u srca im ulijeva darove i talente na dobrobit sviju... Takve osobe ne trebaju se osjećati izopćenim članovima Crkve, nego živim članovima, sposobnima živjeti i rasti u njoj i iskusiti je kao Majku koja ih uvijek srdačno prima, s ljubavlju se brine za njih i bodri ih na putu života i evanđelja.'"

AL 300: "Budući da 'stupanj odgovornosti nije u svim slučajevima jednak', posljedice ili učinci nekog pravila nisu nužno uvijek isti. [fusnota 336] Tako je i glede sakramentalne discipline, jer razlučivanje može raspoznati da u određenoj situaciji ne postoji teška krivnja."

AL 301: "Više se [sic] ne može naprosto reći da svi koji su u bilo kakvoj 'neregularnoj' situaciji žive u smrtnom grijehu, lišeni posvetne milosti. Nije riječ samo o nepoznavanju pravila. Osoba može sasvim dobro poznavati pravilo, a ipak imati velikih teškoća u razumijevanju 'pripadnih mu vrednota, ili se nalaziti u takvoj konkretnoj situaciji koja joj onemogućava drukčije djelovanje i drukčiju odluku bez novoga grijeha'."

AL 303: "Savjest može i više nego samo raspoznati da neka situacija objektivno nije u skladu s općenitim evanđeoskim zahtjevima. Može iskreno i pošteno raspoznati ponašanje koje je zasad najvelikodušniji mogući odgovor Bogu te sa stanovitom moralnom sigurnošću uvidjeti da upravo to ponašanje sam Bog zahtijeva u konkretnoj složenosti njezinih ograničenja, iako još nije potpuno sukladno s objektivnim idealom."

AL 304: "Osobito tražim da uvijek imamo na umu nauk svetoga Tome Akvinskog te da naučimo uklapati taj nauk u pastoralno razlučivanje: 'Premda na razini općih načela postoji nužnost, ipak se što više silazimo k posebnome sve češće suočavamo s manjkavostima... Na razini djelovanja ista praktična istina i ispravnost za sve ne postoji glede posebnoga, nego samo glede općih načela; a gdje vrijedi ista ispravnost glede posebnoga, ona nije svima jednako poznata... Načela podbacuju, što više silazimo u posebno.' Istina je da opća pravila predstavljaju dobro koje se nikad ne smije omalovažiti ili zanemariti, ali u svojem izrazu ona ne mogu bezuvjetno obuhvatiti sve posebne situacije."

AL 305: "Zbog uvjetovanosti i ublažavajućih čimbenika moguće je da u objektivno grešnoj situaciji – koja ne mora i subjektivno biti takva, ili potpuno takva – osoba bude u stanju živjeti u Božjoj milosti, ljubiti, a u životu milosti i ljubavi i rasti, primajući u tu svrhu pomoć Crkve. [fusnota 351: U nekim slučajevima može to biti i sakramentalna pomoć. Stoga 'podsjećam svećenike da ispovjedaonica ne smije biti mučilište, nego mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem'. Također želim istaknuti da euharistija 'nije nagrada za savršene, nego moćan lijek i hrana za slabe'.]"

AL 308: "Razumijem one koji daju prednost strožoj pastoralnoj skrbi, koja onemogućava pomutnju. No iskreno vjerujem da Isus želi Crkvu pažljivu spram dobra koje Duh Sveti sije posred ljudske slabosti; da želi Majku koja jasno izražava svoj objektivni nauk, ali pritom 'ne odustaje od mogućega dobra, makar i postupnog, ne libeći se uprljati svoje cipele blatom s ulica'."

AL 311: "Moralnoteološki nauk ne bi smio propustiti uključiti ova razmatranja."


Riječi, djela i propusti Vaše Svetosti na koje želimo upozoriti, a koji u sprezi s tim odlomcima iz "Amoris laetitia" služe promicanju hereza unutar Crkve, jesu ovi:

- Vaša Svetost odbila je dati potvrdan odgovor na dubia koja su joj podnijeli kardinali Burke, Caffarra, Brandmüller i Meisner, a u kojima su s poštovanjem tražili da potvrdite kako apostolska pobudnica "Amoris laetitia" ne dokida pet katoličkih vjerskih učenja.

- Vaša Svetost intervenirala je u sastav izvještaja "Relatio post disceptationem" za Izvanrednu sinodu o obitelji. "Relatio" predlaže dopuštanje pričesti razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima "od slučaja do slučaja", a dušobrižnici bi trebali naglašavati "pozitivne aspekte" životnih stilova koje Crkva smatra teško grešnima, uključujući i civilno ponovno vjenčanje nakon razvoda te predbračno suložništvo. Ti prijedlozi uključeni su u "Relatio" na Vaše osobno inzistiranje, usprkos činjenici da nisu dobili dvotrećinsku većinu koja je po sinodskim pravilima potrebna za uključenje prijedloga u "Relatio".

- U intervjuu u travnju 2016. novinar je Vašu Svetost upitao postoje li kakve konkretne mogućnosti za razvedene i ponovno vjenčane koje nisu postojale prije objavljivanja "Amoris laetitiae". Odgovorili ste: "Io posso dire, si. Punto", tj.: "Mogu reći, da. Točka." Vaša Svetost izjavila je zatim da je na izvjestiteljevo pitanje odgovoreno u prikazu što ga je dao kardinal Schönborn o "Amoris laetitia". U tom je prikazu kardinal Schönborn izjavio:

"Moja velika radost glede ovoga spisa počiva na činjenici da on dosljedno nadilazi onu umjetnu, površnu, jasnu podjelu na 'regularno' i 'neregularno' te svakog podlaže općem pozivu evanđelja, u skladu s riječima svetog Pavla: 'Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.' (Rim 11,32) ...što papa kaže u vezi s pristupom sakramentima za ljude koji žive u 'neregularnim' situacijama? Papa Benedikt već je rekao da ne postoje 'laka rješenja' (AL 298, bilješka 333). Papa Franjo ponavlja zahtjev za pažljivim razlučivanjem situacije, u skladu s 'Familiaris consortio' (84) svetog Ivana Pavla II. (AL 298). 'Razlučivanje mora pomoći da se pronalaze putovi odgovora Bogu i rasta usred ograničenja. Misleći da je sve crno ili bijelo, ponekad zaprečujemo put milosti i rasta te obeshrabrujemo korake posvećenja koji proslavljaju Boga.' (AL 205) Također nas podsjeća na važnu rečenicu iz 'Evangelii gaudium', 44: 'Malen korak, usred velikih ljudskih ograničenja, može se Bogu više sviđati nego život koji naizvan izgleda u redu, ali se odvija bez suočavanja s velikim teškoćama.' (AL 304) U smislu tog 'via caritatis' (AL 306) papa potvrđuje, na skroman i jednostavan način, u bilješci (351), da se tu može 'u nekim slučajevima' pružiti i sakramentalna pomoć." [4]

Tu izjavu pojačala je Vaša Svetost tvrdnjom da pobudnica "Amoris laetitia" podupire pristup razvedenima i ponovno vjenčanima koji se primjenjuje u biskupiji kardinala Schönborna, u kojoj im se dopušta primanje pričesti.

- Dana 5. rujna 2016. buenosaireski su biskupi objavili izjavu o primjeni "Amoris laetitiae". U njoj su izjavili:

"6) U drugim, složenijim okolnostima te kada nije moguće dobiti poništenje, spomenuta odluka u biti se ne može primjenjivati. Ipak, usprkos tome moguć je put razlikovanja. Ako se dospije do priznanja da u konkretnom slučaju postoje ograničenja koja ublažuju odgovornost i krivnju (usp. 301-302), a osobito kada jedna osoba drži da može pasti u daljnje grijehe čineći zlo djeci iz nove zajednice, Amoris laetitia otvara mogućnost pristupanja sakramentima Pomirenja i Euharistije (usp. bilješke 336 i 351). Oni pak sa svoje strane osobu pripravljaju da nastavi sazrijevati i rasti snagom milosti. ...

9) Može biti prikladno naposljetku dopustiti pristup sakramentima privatno, osobito kada su moguće konfliktne situacije. No istodobno moramo pratiti naše zajednice u njihovu rastućem razumijevanju i dobrodošlici, a da to ne uključuje stvaranje pomutnje glede crkvenog nauka o nerazrješivosti ženidbe. Zajednica je oruđe milosrđa, koje je 'nezasluženo, bezuvjetno i besplatno' (297).

10) Razlučivanje nije zatvoreno, jer ono 'je dinamično; mora ostati otvoreno za nove stadije rasta i nove odluke koji bi omogućili da se ideal potpunije ostvari' (303), prema 'zakonu stupnjevitosti' (295) i s pouzdanjem u pomoć milosti."

Time se tvrdi da se prema "Amoris laetitia" ne smije stvarati pomutnja glede crkvenog nauka o nerazrješivosti ženidbe, da razvedeni i ponovno vjenčani mogu primati sakramente te da je ustrajanje u tom stanju spojivo s primanjem pomoći milosti. Vaša Svetost napisala je službeno pismo, datirano istim danom, biskupu Sergiu Alfredu Fenoyu iz San Miguela, izaslaniku argentinskih biskupa buenosaireskog područja, izjavivši u njemu da su biskupi buenosaireskog područja dali jedino moguće tumačenje pobudnice "Amoris laetitia":

"Ljubljeni brate,
primio sam spis buenosaireskoga dušobrižničkog područja 'Kriteriji za primjenu 8. poglavlja Amoris laetitiae'. Puno hvala na slanju. Zahvaljujem na radu koji su u to uložili: pravi primjer praćenja svećenicima... a svi znamo koliko je potrebna ta bliskost biskupa sa svojim svećenstvom i svećenstva s biskupom. Biskupov 'najbliži' bližnji jest svećenik, te zapovijed da ljubimo bližnjega kao samog sebe počinje za nas, biskupe, upravo s našim svećenicima. Spis je vrlo dobar i potpuno objašnjava značenje 8. poglavlja Amoris laetitiae. Ne postoji nikakvo drugo tumačenje." [5]

- Vaša Svetost postavila je nadbiskupa Vincenza Pagliu predsjednikom Papinske akademije za život i velikim kancelarom Papinskog instituta Ivana Pavla II. za proučavanje ženidbe i obitelji. Kao čelnik Papinskog vijeća za obitelj, nadbiskup Paglia bio je odgovoran za objavljivanje knjige "Famiglia e Chiesa, un legame indissolubile" (Libreria Editrice Vaticana, 2015), koja sadrži predavanja održana na trima seminarima promicanima od tog dikasterija o temama "Ženidba: vjera, sakrament, stega"; "Obitelj, bračna ljubav i rađanje" te "Ranjena obitelj i neregularne zajednice: pitanje dušobrižničkog stava". Ta knjiga i seminari koje opisuje imali su iznositi prijedloge za Sinodu o obitelji, a zagovarali su dopuštanje pričesti razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima.

- Smjernice za rimsku biskupiju, izdane pod Vašom upravom, dopuštaju u nekim okolnostima primanje Euharistije civilno razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima koji sa svojim civilnim partnerom žive more uxorio.

- Vaša Svetost postavila je biskupa Kevina Farrella za pročelnika novoustanovljenog Dikasterija za laike, obitelj i život i promaknula ga u kardinala. Kardinal Farrell izrazio je podršku prijedlogu kardinala Schönborna da razvedeni i ponovno vjenčani primaju pričest. Izjavio je da je primanje pričesti od strane razvedenih i ponovno vjenčanih "proces razlučivanja i savjesti". [6]

- Dana 17. siječnja 2017. godine "Osservatore romano", službeni dnevni list Svete stolice, objavio je smjernice nadbiskupa malteškog i biskupa gozitanskog za primanje Euharistije od strane osoba koje žive u preljubu. Te smjernice dopuštaju svetogrdno primanje Euharistije od strane nekih osoba u takvoj situaciji i tvrde da je u nekim slučajevima nemoguće da takve osobe žive u čistoći i da je štetno za njih ako pokušaju tako živjeti. U "Osservatore romano" nije objavljena nikakva kritika tih smjernica, nego su prikazane kao opravdano vršenje biskupskog učiteljstva i vlasti. To objavljivanje bilo je službeni čin Svete stolice koji s Vaše strane nije ispravljen.

Correctio

His verbis, actis, et omissionibus, et in iis sententiis libri Amoris laetitia quas supra diximus, Sanctitas Vestra sustentavit recte aut oblique, et in Ecclesia (quali quantaque intelligentia nescimus nec iudicare audemus) propositiones has sequentes, cum munere publico tum actu privato, propagavit, falsas profecto et haereticas:

(1) “Homo iustificatus iis caret viribus quibus, Dei gratia adiutus, mandata obiectiva legis divinae impleat; quasi quidvis ex Dei mandatis sit iustificatis impossibile; seu quasi Dei gratia, cum in homine iustificationem efficit, non semper et sua natura conversionem efficiat ab omni peccato gravi; seu quasi non sit sufficiens ut hominem ab omni peccato gravi convertat.”

(2) Christifidelis qui, divortium civile a sponsa legitima consecutus, matrimonium civile (sponsa vivente) cum alia contraxit; quique cum ea more uxorio vivit; quique cum plena intelligentia naturae actus sui et voluntatis propriae pleno ad actum consensu eligit in hoc rerum statu manere: non necessarie mortaliter peccare dicendus est, et gratiam sanctificantem accipere et in caritate crescere potest.”

(3) “Christifidelis qui alicuius mandati divini plenam scientiam possidet et deliberata voluntate in re gravi id violare eligit, non semper per talem actum graviter peccat.”

(4) “Homo potest, dum divinae prohibitioni obtemperat, contra Deum ea ipsa obtemperatione peccare.”

(5) “Conscientia recte ac vere iudicare potest actus venereos aliquando probos et honestos esse aut licite rogari posse aut etiam a Deo mandari, inter eos qui matrimonium civile contraxerunt quamquam sponsus cum alia in matrimonio sacramentali iam coniunctus est.”

(6) “Principia moralia et veritas moralis quae in divina revelatione et in lege naturali continentur non comprehendunt prohibitiones qualibus genera quaedam actionis absolute vetantur utpote quae propter obiectum suum semper graviter illicita sint.”

(7) “Haec est voluntas Domini nostri Iesu Christi, ut Ecclesia disciplinam suam perantiquam abiciat negandi Eucharistiam et Absolutionem iis qui, divortium civile consecuti et matrimonium civile ingressi, contritionem et propositum firmum sese emendandi ab ea in qua vivunt vitae conditione noluerunt patefacere.” [7]


Tim riječima, djelima i propustima te spomenutim mjestima u spisu "Amoris laetitia" Vaša je Svetost izravno ili neizravno (kako i koliko svjesno, ne znamo niti želimo prosuđivati) poduprla te službeno ili privatno u Crkvi promicala ove heretičke tvrdnje:

1) Opravdana osoba nema snage uz Božju pomoć ispuniti objektivne zahtjeve Božjeg zakona, kao da je opravdanima ikoja od Božjih zapovijedi neizvršiva, ili kao da Božja milost prouzročujući u pojedincu opravdanje ne prouzročuje uvijek i po svojoj naravi obraćenje od svih teških grijeha, ili ne dostaje za obraćenje od svih teških grijeha.

2) Kršćani koji su dobili civilni razvod od osobe s kojom su valjano vjenčani te su za života svoga ženidbenog druga sklopili civilni brak s nekom drugom osobom te žive s njom more uxorio i odlučuju ostati u tom stanju s punom sviješću o naravi svojeg postupka i punim pristankom volje na taj postupak, nisu nužno u stanju smrtnoga grijeha te mogu primiti posvetnu milost i rasti u ljubavi.

3) Kršćanin može biti potpuno svjestan božanskog zakona i hotimice ga u teškoj stvari prekršiti a da ipak uslijed toga čina ne bude u stanju smrtnoga grijeha.

4) Čovjek može dok je poslušan Božjoj zabrani griješiti protiv Boga samim tim činom posluha.

5) Savjest može istinski i s pravom prosuditi da su spolni čini između osoba koje su međusobno sklopile civilni brak iako je barem jedna od njih sakramentalno vjenčana s nekim drugim ponekad moralno ispravni ili nužni, ili čak da ih Bog zapovijeda.

6) Moralna načela i moralne istine sadržani u Božjoj objavi i naravnom zakonu ne obuhvaćaju niječne odredbe koje bezuvjetno zabranjuju određene vrste djela, utoliko da su ona zbog svojega predmeta uvijek duboko nezakonita.

7) Naš Gospodin Isus Krist hoće da Crkva odustane od svoje trajne discipline uskraćivanja Euharistije razvedenima i ponovno vjenčanima te uskraćivanja odrješenja razvedenima i ponovno vjenčanima koji ne izraze kajanje zbog svojega životnog stanja i čvrstu nakanu da se u tom pogledu poprave.

Sve te tvrdnje proturječe istinama koje su od Boga objavljene i koje katolici moraju vjerovati s pristankom božanske vjere. Kao hereze prepoznate su u zahtjevu koji je glede "Amoris laetitia" podnijelo 45 katoličkih učenjaka kardinalima i istočnim crkvenim patrijarsima. [8] Za dobrobit duša nužno je da još jednom budu osuđene od crkvenog autoriteta. Nabrajanjem tih sedam tvrdnji nije nam namjera da dademo iscrpan popis svih hereza i zabluda za koje bi nepristran čitatelj prihvatljivo držao da ih "Amoris laetitia", u svojem naravnom i očitom smislu, tvrdi, nagoviješta ili da im pogoduje: u pismu poslanom svim kardinalima i istočnim katoličkim patrijarsima popisano je 19 takvih tvrdnji. Ovdje pak želimo popisati one tvrdnje koje je Vaša Svetost svojim riječima djelima i propustima, kako smo već opisali, zapravo poduprla i promicala, na veliku štetu i neposrednu pogibelj za duše.

Stoga se u ovome kritičnom trenutku obraćamo katedri veritatis, Rimskoj Crkvi, kojoj po božanskom zakonu pripada prvenstvo nad svim Crkvama i čija odana djeca jesmo i kanimo uvijek ostati, te s poštovanjem inzistiramo na tome da Vaša Svetost javno odbaci te tvrdnje i tako izvrši nalog što ga je naš Gospodin Isus Krist dao svetom Petru i preko njega svim njegovim nasljednicima do svršetka svijeta: "Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću."

S poštovanjem molimo od Vaše Svetosti apostolski blagoslov, jamčeći Vam svoju sinovsku odanost u našem Gospodinu i svoje molitve za dobro Crkve.

Razjašnjenje

Da bismo razjasnili svoju Correctio te iznijeli čvršću obranu protiv širenja zabluda, želimo skrenuti pozornost na dva glavna izvora koja nam se čini da su hranila hereze što smo ih nabrojili. Riječ je, najprije, o onome pogrešnom shvaćanju božanske objave kojemu se obično nadijeva ime "modernizam", a zatim o učenjima Martina Luthera.


A. Problem modernizma

Katoličko shvaćanje božanske objave suvremeni teolozi često osporavaju, a to osporavanje dovelo je do širenja pomutnje među katolicima glede naravi božanske objave i vjere. Da bismo spriječili svaki nesporazum što bi mogao proizići iz te pomutnje i opravdali svoju tvrdnju o sadašnjem širenju hereza unutar Crkve, opisat ćemo katoličko shvaćanje božanske objave i vjere, što ga ovaj spis podrazumijeva.

Taj je opis potreban također zato da se odgovori na odlomke iz Amoris laetitia u kojima se tvrdi da treba slijediti nauk Kristov i crkvenog učiteljstva. U tim odlomcima piše i ovo: "Jedinstvo naučavanja i prakse zasigurno je u Crkvi nužno." (AL 3) "Vjerni Kristovu nauku, gledamo na stvarnost današnje obitelji u svoj njezinoj složenosti." (AL 32) "Nauk enciklike Humanae vitae i apostolske pobudnice Familiaris consortio valja nanovo usvojiti." (AL 222) "Učiteljev (usp. Mt 22,30) i nauk svetog Pavla (usp. 1 Kor 7,29–31) o ženidbi smješten je – ne slučajno – u kontekst krajnje i konačne dimenzije našega ljudskog postojanja. Hitno nam treba ponovno otkriće bogatstva tog nauka." (AL 325) Na te odlomke moglo bi se gledati kao da osiguravaju da ništa u Amoris laetitia ne služi širenju zabluda protivnih katoličkom nauku. Opis prave naravi prianjanja uz katolički nauk razjasnit će našu tvrdnju da Amoris laetitia doista služi širenju takvih zabluda.

Stoga molimo Vašu Svetost da nam dopusti da podsjetimo na sljedeće istine, koje naučava Sveto pismo, Sveta tradicija, sveopća suglasnost otaca i crkveno učiteljstvo i koje sažimlju katolički nauk o vjeri, božanskoj objavi, nezabludivom nauku učiteljstva i herezi:

1. Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo evanđelje, čiji povijesni karakter Crkva bez oklijevanja potvrđuje, vjerno prenose što je Isus Krist za života među ljudima stvarno učinio i naučavao radi njihova spasa dok nije uzašao na nebo. [9]

2. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Stoga sva njegova naučavanja jesu naučavanja samoga Boga. [10]

3. Sve tvrdnje što ih sadrži katolička vjera istine su priopćene od Boga. [11]

4. Time što u te istine vjerujemo pristankom koji je čin bogoslovne kreposti vjere, mi vjerujemo govornikovu svjedočanstvu. Čin božanske vjere poseban je oblik opće djelatnosti kojom se u tvrdnju vjeruje zato što je govornik iznosi te zato što se govornika smatra poštenim i upućenim glede tvrdnje koju iznosi. U činu božanske vjere vjeruje se Bogu kad nešto kaže i vjeruje mu se zato što je Bog i što je stoga istinit i zna. [12]

5. Vjerovanje božanskom svjedočanstvu razlikuje se od vjerovanja svjedočanstvu ljudskih, nebožanskih, bića, jer Bog je sveznajuć i savršeno dobar. Stoga On ne može ni lagati ni biti prevaren. Prema tome nemoguće je da božansko svjedočanstvo bude pogrešno. Budući da nam je istine katoličke vjere priopćio Bog, vjerski pristanak koji im se daje posve je siguran. Katolički vjernik ne može imati razumnih razloga za sumnju ili nevjerovanje u bilo koju od tih istina. [13]

6. Ljudski razum može sam po sebi utvrditi istinitost katoličke vjere na temelju javno dostupnih dokaza o božanskom podrijetlu Katoličke Crkve, ali takvim umovanjem ne može se proizvesti čin vjere. Bogoslovnu krepost vjere i čin vjere može proizvesti samo božanska milost. Tko ima tu krepost, ali se slobodno i svjesno odluči za nevjerovanje u neku istinu katoličke vjere, taj počinja smrtni grijeh i gubi vječni život. [14]

7. Istina neke tvrdnje sastoji se u tome da se o onome što jest kazuje da jest, skolastički izraženo: sastoji se u adaequatio rei et intellectus. Svaka je istina kao takva istinita, bez obzira na to tko je, kad i u kojim okolnostima razmatra. Nijedna istina ne može nijednoj drugoj proturječiti. [15]

8. Katolička vjera ne iscrpljuje svu istinu o Bogu, jer samo božanski um može potpuno shvatiti božansko biće. Međutim svaka je istina katoličke vjere potpuno i sasvim istinita, jer obilježja stvarnosti koju takva istina opisuje točno su onakva kakvima ih prikazuje. Ne postoji razlika između sadržaja vjerskih učenja i toga kakve stvari jesu. [16]

9. Božanski govor koji priopćava istine katoličke vjere izražen je ljudskim jezicima. Sam nadahnuti hebrejski i grčki tekst Svetog pisma izrekao je u svim njegovim dijelovima Bog. Taj tekst nije čisto ljudski izvještaj ili tumačenje božanske objave i nijedan dio njegova značenja ne potječe samo od ljudskih uzroka. Vjerovanjem u svetopisamski nauk vjerujemo izravno Bogu. Ne vjerujemo Božjim izjavama na temelju vjerovanja svjedočanstvu neke druge, nebožanske osobe ili osoba. [17]

10. Kad Katolička Crkva nezabludivo naučava da je neka tvrdnja božanski objavljen dio katoličke vjere te da joj valja vjerovati pristankom vjere, onda katolici koji pristaju uz to učenje vjeruju u ono što je priopćio Bog i vjeruju u to jer je Bog to rekao. [18]

11. Jezici u kojima je božanska objava izražena i kulture i povijesti koje su te jezike oblikovale ne sužavaju božansku objavu u njima izraženu, ne iskrivljuju je niti joj išta dodaju. Nijedan dio ni aspekt Svetog pisma ili nezabludivoga crkvenog nauka u vezi sa sadržajem božanske objave nije proizvod samo jezika i povijesnih uvjeta u kojima je izražen, a ne i Božjeg djelovanja u priopćavanju istina. Stoga nijedan dio sadržaja crkvenog nauka nije moguće promijeniti ili odbaciti uz obrazloženje da je proizvod povijesnih okolnosti, a ne božanske objave. [19]

12. Nauk crkvenog učiteljstva poslije smrti posljednjeg apostola valja shvaćati i vjerovati kao cjelinu. On nije podijeljen na prošlo učiteljstvo i suvremeno ili živo učiteljstvo koje bi moglo po volji zanemariti ili promijeniti prijašnji nauk učiteljstva. [20]

13. Papa, koji ima vrhovnu vlast u Crkvi, nije prema božanskom i crkvenom zakonu izuzet iz podložnosti crkvenoj vlasti. On je obvezan prihvatiti i braniti konačni nauk svojih prethodnika u papinskoj službi. [21]

14. Heretička tvrdnja tvrdnja je koja proturječi božanski objavljenoj istini sadržanoj u katoličkoj vjeri. [22]

15. Grijeh hereze počinja osoba koja posjeduje bogoslovnu krepost vjere, ali onda slobodno i svjesno odabere nevjerovanje ili sumnju u neku istinu katoličke vjere. Takva osoba smrtno griješi i gubi vječni život. Sud Crkve o osobnom grijehu hereze donosi samo svećenik u sakramentu pokore. [23]

16. Crkvenopravni zločin hereze počinjen je kad katolik a) javno niječe ili sumnja u jednu ili više istina katoličke vjere ili javno odbija pristati uz jednu ili više istina katoličke vjere, ali ne niječe i ne sumnja u sve te istine, niti niječe opstojnost kršćanske objave, i b) tvrdokoran je u svom nijekanju. Tvrdokornost se sastoji u tome da osoba o kojoj je riječ nastavlja javno nijekati ili sumnjati u jednu ili više istina katoličke vjere nakon što ju je mjerodavan crkveni autoritet opomenuo da njezino nijekanje ili sumnja znači odbijanje vjerske istine te da tu sumnju ili nijekanje mora javno odbaciti, a istinu o kojoj je riječ javno priznati kao božanski objavljenu. [24]

(Te opise osobnoga grijeha hereze i crkvenopravnog zločina hereze donosimo samo zato da omogućimo njihovo isključenje iz predmeta ovog prosvjeda. Mi se bavimo samo riječima, djelima i propustima Vaše Svetosti. Nemamo ovlast ni namjeru baviti se kanonskim pitanjem hereze.)


B. Utjecaj Martina Luthera

Također se osjećamo prisiljenima u savjesti da upozorimo na besprimjernu simpatiju Vaše Svetosti prema Martinu Lutheru i na srodnost između Lutherovih zamisli o zakonu, opravdanju i ženidbi te onih koje naučava ili kojima povlađuje Vaša Svetost u Amoris laetitia i drugdje. [25]
To je nužno da bi naš prosvjed protiv sedam u ovom spisu popisanih heretičkih tvrdnji bio potpun. Želimo pokazati, sažeto, doduše, da to nisu nepovezane zablude, nego dio heretičkog sustava. Katolike treba upozoriti ne samo na tih sedam zabluda nego i na sam taj heretički sustav, posebice zbog hvale Vaše Svetosti osobi od koje potječu.

Tako je na konferenciji za novinare 26. lipnja 2016. Vaša Svetost izjavila:

"Mislim da nakane Martina Luthera nisu bile pogrešne. On je bio reformator. Možda neke metode nisu bile ispravne. Ali u ono vrijeme, čitamo li povijest Ludwiga von Pastora, njemačkog luterana koji se potom obratio kad je vidio stvarnost – postao je katolik – u to vrijeme Crkva nije baš bila uzor za nasljedovanje. Postojala je iskvarenost u crkvi, svjetovnost, vezanost za novac, za moć... protiv toga je on prosvjedovao. K tome bio je inteligentan i napravio je korak naprijed opravdavši se zašto je to učinio [sic]. A danas luterani i katolici, protestanti, svi se slažemo u nauku o opravdanju. U toj točki, koja je vrlo važna, nije bio u zabludi." [26]

U propovijedi u luteranskoj katedrali u Lundu u Švedskoj 31. listopada 2016. Vaša je Svetost izjavila:

"Mi, katolici i luterani, krenuli smo na zajedničko putovanje k pomirenju. Sada, u kontekstu komemoriranja Reformacije iz 1517., imamo novu prigodu prihvatiti zajednički put, onaj koji se oblikovao posljednjih pedeset godina u ekumenskom dijalogu između Luteranskoga svjetskog saveza i Katoličke Crkve. I ne možemo se pomiriti s podjelom i odstojanjem što ih je među nama stvorio naš rascjep. Imamo prigodu popraviti kritičan trenutak naše povijesti nadilaženjem prijepora i nesuglasica koji su nas često sprečavali da razumijemo jedni druge.

Isus nam kaže da je Otac vinogradar (usp. Iv 15,1) koji njeguje i obrezuje lozu da bi donijela više roda (usp. r. 2). Otac se stalno brine za naš odnos s Isusom, da vidi jesmo li istinski s njim (usp. r. 4). On pazi na nas, te nas njegov pogled ljubavi nadahnjuje da čistimo svoju prošlost i radimo u sadašnjosti na ostvarenju budućeg jedinstva, koje on tako silno želi.

Mi također moramo pošteno i s ljubavlju gledati na svoju prošlost, priznajući pogreške i tražeći oproštenje, jer samo je Bog naš sudac. Trebamo s tom iskrenošću i ljubavlju priznati da nas je naša podjela udaljila od prvobitnog zora Božjega naroda, koji naravno čezne biti jedan, te da su je održavali moćnici ovoga svijeta, a ne vjerni puk, koji uvijek i svagdje treba pouzdano i ljubavi puno vodstvo svojega Dobrog Pastira. Dakako, postojala je s obiju strana iskrena volja za ispovijedanjem i obranom prave vjere, ali istodobno uviđamo da smo se ukopali u sebe zbog straha ili pristranosti glede vjere koju drugi ispovijedaju s drukčijim naglaskom i jezikom.

(…)

Duhovno iskustvo Martina Luthera izazov nam je da se sjetimo da bez Boga ne možemo učiniti ništa. 'Kako da dođem do milostivog Boga?' To je pitanje progonilo Luthera. Doista, pitanje ispravnog odnosa s Bogom presudno je pitanje našeg života. Znamo, Luther je toga milostivog Boga susreo u Radosnoj vijesti o Isusu, utjelovljenom, umrlom i uskrslom. Načelom 'samo milošću' podsjeća nas da Bog uvijek ima inicijativu, prije svakoga ljudskog odgovora, pa i kad teži pobuditi taj odgovor. Nauk o opravdanju izražava tako bit ljudskoga postojanja pred Bogom." [27]

Povrh tvrdnje da je Martin Luther bio u pravu glede opravdanja, a u bliskoj svezi s tim nazorom, Vaša je Svetost izjavila ne jedanput da su naši grijesi mjesto gdje susrećemo Krista (npr. u propovijedima 4. i 18. rujna 2014.), pri čemu ste svoj nazor opravdavali sv. Pavlom, koji se zapravo hvali svojim 'slabostima' (astheneìais, usp. 2 Kor 12,5.9) da bi se u njemu nastanila Kristova snaga, a ne svojim grijesima. [28]

U obraćenju članovima Communione e liberazione 7. ožujka 2015. Vaša je Svetost rekla:
"Povlašteno mjesto susreta jest nježnost Isusova milosrđa glede mojega grijeha. Zato ste me vjerojatno već više puta čuli kako kažem da je mjesto za to, povlašteno mjesto susreta s Isusom Kristom moj grijeh." [29]

Nadalje, pored tvrdnji iz Amoris laetitia popisanih u pismu poslanom svim kardinalima i istočnim katoličkim patrijarsima, u kojem su označene heretičkima, pogrešnima ili dvosmislenima, čitamo i ovo:

"Ne smijemo nikad miješati različite razine: nije potrebno dvjema ograničenim osobama nametati golemo breme dužnosti da savršeno preslikaju jedinstvo koje postoji između Krista i njegove Crkve, jer ženidba kao znak sadržava 'dinamičan proces..., koji stupnjevito napreduje u skladu sa sve većim uklapanjem Božjih darova.'" (AL 122)

No dok je istina da sakramentalni ženidbeni znak sadržava dinamičan proces rasta prema svetosti, nesumnjivo je da se sakramentalnim znakom jedinstvo između Krista i njegove Crkve snagom milosti savršeno odslikava u oženjenom paru. Ne radi se o nametanju golemog bremena dvjema ograničenim osobama, nego o priznanju djelovanja sakramenta i milosti (res et sacramentum).

Začudo, opažamo tu, kao i u nekim drugim dijelovima ove apostolske pobudnice, blisku vezu s Lutherovim podcjenjivanjem ženidbe. Katoličko poimanje sakramenta kao učinkovitog ex opere operato, na tobože "mehanički" način, njemačkom je prevratniku neprihvatljivo. Iako on zadržava razlikovanje između signum et res, nakon 1520., s objavljivanjem Crkve u babilonskom sužanjstvu, više ga ne primjenjuje na ženidbu. Luther niječe da ženidba ima ikakve veze sa sakramentalnošću, jer da nigdje u Biblji ne piše da čovjek koji se oženi prima Božju milost niti igdje piše da je ženidba ustanovljena od Boga kako bi išta označavala. Proglasio je ženidbu pukim simbolom, dodavši da ona, doduše, može predstavljati Kristovo sjedinjenje s Crkvom, ali da takve figure i alegorije nisu sakramenti u smislu u kojem rabimo taj naziv (usp. Luther’s Works {LW} 36:92). S toga razloga ženidba, čiji je osnovni cilj rađanje i odgoj djece za Božje putove (usp. LW 44:11-12), prema Lutheru spada u red stvaranja, a ne u red spasenja (usp. LW 45:18); ima samo gasiti vatru požude i biti bedem protiv grijeha (usp. LW 3, Post 16,4).

Štoviše, polazeći od svojega osobnog viđenja o tome koliko je ljudska narav iskvarena grijehom, Luther je svjestan da ljudi nisu uvijek željni poštivati Božji zakon. Stoga je uvjeren da Bog ljudskim rodom vlada na dvostruk način, kojemu odgovara dvostruko moralno viđenje ženidbe i rastave. Zato Luther uglavnom dopušta rastavu u slučaju preljuba, ali samo neduhovnim ljudima.

On smatra da postoje dva oblika božanskog upravljanja ovim svijetom: duhovni i vremeniti. Duhovnim upravljanjem pod Kristovim evanđeljem vodi Duh Sveti kršćane i pravednike; vremenitim upravljanjem Bog obuzdava nekršćane i opake da bi sačuvao vanjski mir (usp. LW 45:91). Dva dakle zakona ravnaju moralnim životom: duhovni, za one koji žive pod utjecajem Duha Svetoga, i vremeniti ili svjetovni, za one koji se ne mogu pokoriti duhovnom (usp. LW 45:88-93). Ovo dvostruko moralno gledište Luther primjenjuje u vezi s Mt 5,32 na preljub: kršćani se ne smiju rastaviti ni u slučaju preljuba (duhovni zakon); ali rastava postoji i Mojsije ju je dopustio zbog grijeha (svjetovni zakon). Dopuštenje rastave smatra se tako granicom postavljenom od Boga putenim ljudima da bi se obuzdalo njihovo loše ponašanje i spriječilo da uslijed svoje opakosti postanu još gori (usp. LW 45:31).

Kako da tu ne primijetimo veliku sličnost mišljenju koje izražava Vaša Svetost u Amoris laetitia? S jedne strane navodno se štiti ženidba kao sakrament, dok se s druge strane rastava i ponovna ženidba "milosrdno" smatraju statusom quo koji treba – doduše, samo "pastoralno" – uklopiti u crkveni život, čime se otvoreno prostuslovi riječi našega Gospodina. Luthera je na prihvat ponovne ženidbe navelo njegovo poistovjećivanje požude i grijeha, jer je priznavao da je ženidba lijek protiv požude. U stvari, požuda sama po sebi nije grešna, kao što ni ponovna ženidba osobe koja ima živoga ženidbenog druga nije status, nego gubitak istine.

Ipak, Lutherovo unutarnje protuslovlje, prouzročeno dvostrukim nazorom o ženidbi – viđenoj kao nešto što zapravo pripada Zakonu, a ne Evanđelju – navodno je prevladano prvenstvom vjere: "usrdnim pouzdanjem" eda bi se subjektivno prionulo uz Boga. Luther tvrdi da vjera opravdava čovjeka utoliko što se kaznena pravda povlači u korist milosrđa te je trajno pretvorena u oprosnu ljubav. To omogućuje "radosna zamjena" (fröhlicher Wechsel) po kojoj grešnik može reći Kristu: "Ti si moja pravednost baš kao što sam ja tvoj grijeh." (LW 48:12; usp. također 31:351; 25:188) Tom "sretnom razmjenom" Krist postaje jedini grešnik te smo opravdani prihvatom Riječi u vjeri.

Na svom hodočašću u Fatimu prigodom početka providnosne stogodišnjice Vaša je Svetost jasno naznačila taj luteranski nazor o vjeri i opravdanju, izjavivši 12. svibnja 2017.:

"Velika se nepravda nanosi Božjoj milosti kad god kažemo da su grijesi kažnjeni po Božjem sudu, a da prije toga ne kažemo – kao što Evanđelje jasno kaže – da su oprošteni po Božjem milosrđu! Milosrđe valja uvijek staviti prije suda i, u svakom slučaju, Bog će svoj sud uvijek donijeti u svjetlu svojeg milosrđa. Očito je da Božje milosrđe ne niječe pravdu, jer Isus je na sebe uzeo posljedice našega grijeha, zajedno s odgovarajućom kaznom. Nije zanijekao grijeh, nego ga je otkupio na križu. Stoga, u vjeri koja nas sjedinjuje s Kristovim križem, oslobođeni smo svojih grijeha; ostavljamo postrani sav strah i trepet, jer ne priliče onima koji su ljubljeni." (1 Iv 4,18). [30]

Evanđelje međutim ne naučava da će svi grijesi stvarno biti oprošteni, ni da je Krist jedini iskusio "sud" ili pravdu Božju, ostavivši ostatku ljudskog roda tek milosrđe. Iako postoji "zastupnička patnja" našega Gospodina radi okajanja naših grijeha, ne postoji "zastupnička kazna", jer je Krist "za nas grijehom učinjen" (usp. 2 Kor 5,21), a ne grešnikom. Iz božanske ljubavi, a ne kao predmet Božjega gnjeva, Krist je prinio vrhovnu žrtvu spasenja da bi nas pomirio s Bogom, uzevši na sebe samo posljedice naših grijeha (usp. Gal 3,13). Stoga, da bismo bili opravdani i spašeni, nije dovoljno pouzdati se da su naši grijesi uklonjeni navodnom zastupničkom kaznom; naše je opravdanje u suobličenosti s našim Spasiteljem po vjeri koja je ljubavlju djelotvorna (usp. Gal 5,6).

Sveti Oče, dopustite nam također da izrazimo čuđenje i žalost zbog dvaju događaja koji su se zbili u srcu Crkve i koji isto tako svjedoče o naklonosti što je njemački herezijarh uživa pod Vašim pontifikatom. Dana 15. siječnja 2016. grupi je finskih luterana podijeljena Sveta Pričest u sklopu slavljenja Svete Mise u bazilici svetog Petra. A 13. listopada 2016. Vaša je Svetost predsjedala susretu katolika i luterana u Vatikanu, obraćajući im se s pozornice na kojoj je bio postavljen spomenik Martinu Lutheru.



[1] Denzinger-Hünermann {DH} 3117, Apostolsko pismo Mirabilis illa constantia, 4. travnja 1875.

[2] Relatio Teološkog povjerenstva o br. 22 Lumen gentium, u Acta synodalia, III/I, 247.

[3] U tom se odsječku nalazi dakle Correctio u pravom smislu riječi i njega u prvom redu i izravno potpisnici potpisuju.

[4] https://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2016/04/08/160408a.html

[5] http://en.radiovaticana.va/news/2016/09/12/pope_endorses_argentine_bishops_document_on_amoris_laetitia/1257635

[6] https://www.ncronline.org/news/vatican/new-cardinal-farrell-amoris-laetitia-holy-spirit-speaking

[7]  [prijevod sadržan u tekstu]

[8] Ovdje su, za tih sedam tvrdnji, uputnice iz pisma kardinalima i patrijarsima:

1. Tridentski koncil, sjednica 6., kanon 18.: "Tko kaže da čovjek, pa ni opravdan i uspostavljen u milosti, ne može obdržavati Božje zapovijedi, neka bude kažnjen anatemom." (DH 1568)

Vidi također: Post 4,7; Pnz 30,11-19; Sir 15,11-22; Mk 8,38; Lk 9,26; Heb 10,26-29; 1 Iv 5,17; Zosim, 15. (ili 16.) Sinoda u Kartagi, kanon 3. o milosti, DH 225; Feliks III., 2. Sinoda u Orangeu, DH 397; Tridentski koncil, sjednica 5., kanon 5.; sjednica 6., kanoni 18.-20., 22., 27. i 29.; Pio V., "Bula Ex omnibus afflictionibus, O zabludama Michaela du Baya", 54, (DH 1954); Inocent X., "Konstitucija Cum occasione, O zabludama Corneliusa Jansena", 1 (DH 2001); Klement XI., "Konstitucija Unigenitus, O zabludama Pasquiera Quesnela", 71 (DH 2471); Ivan Pavao II., "Apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia" 17: AAS 77 (1985.): 222; "Veritatis splendor" 65-70: AAS 85 (1993.): 1185-89 (DH 4964-67).

2. Mk 10,11-12: "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub."

Vidi također: Izl 20,14; Mt 5,32; 19,9; Lk 16,18; 1 Kor 7,10-11; Heb 10,26-29; Tridentski koncil, sjednica 6., kanoni 19.-21., 27. (DH 1569-71, 1577); sjednica 24., kanoni 5. i 7. (DH 1805, 1807); Inocent XI., "Osuđene tvrdnje 'laksista'", 62-63 (DH 2162-63); Aleksandar VIII., "Dekret Svetog oficija o 'filozofskom grijehu'", DH 2291; Ivan Pavao II., "Veritatis splendor", 65-70: AAS 85 (1993.): 1185-89 (DH 4964-67).

3. Tridentski koncil, sjednica 6., kanon 20.: "Tko kaže da opravdan čovjek, kako god savršen, nije obvezan obdržavati Božje i crkvene zapovijedi, nego samo vjerovati, kao da je evanđelje samo bezuvjetno obećanje vječnog života, neuvjetovanog obdržavanjem zapovijedi, neka bude kažnjen anatemom." (DH 1570)

Vidi također: Mk 8,38; Lk 9,26; Heb 10,26-29; 1 Iv 5,17; Tridentski koncil, sjednica 6., kanoni 19. i 27.; Klement XI., "Konstitucija Unigenitus", O zabludama Pasquiera Quesnela, 71 (DH 2471); Ivan Pavao II., "Apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia",17: AAS 77 (1985.): 222; "Veritatis splendor", 65-70: AAS 85 (1993.): 1185-89 (DH 4964-67).

4. Ps 18,8: "Savršen je Zakon Gospodnji, dušu krijepi."

Vidi također: Sir 15,21; Tridentski koncil, sjednica 6., kanon 20.; Klement XI., "Konstitucija Unigenitus", O zabludama Pasquiera Quesnela, 71 (DH 2471); Leon XIII., "Libertas praestantissimum", ASS 20 (1887-88): 598 (DH 3248); Ivan Pavao II., "Veritatis splendor", 40: AAS 85 (1993.): 1165 (DH 4953).

5. Tridentski koncil, sjednica 6., kanon 21.: "Tko kaže da je Bog dao ljudima Isusa Krista kao Otkupitelja u kojega će se uzdati, ali ne i kao Zakonodavca kojem se trebaju pokoravati, neka bude kažnjen anatemom." (DH 1571)

Tridentski koncil, sjednica 24., kanon 2.: "Tko kaže da kršćanin može zakonito biti oženjen s više žena istodobno, neka bude kažnjen anatemom." (DH 1802)

Tridentski koncil, sjednica 24., kanon 5.: "Tko kaže da se ženidbeni vez može razriješiti zbog krivovjerja, zbog teškoća zajedničkog života ili zbog namjerne odsutnosti jednog od bračnih drugova, neka bude kažnjen anatemom." (DH 1805)

Tridentski koncil, sjednica 24., kanon 7.: "Tko kaže da je Crkva u krivu što je naučavala i naučava da se prema evanđeoskom i apostolskom nauku ženidbeni vez ne može razriješiti zbog preljuba jednoga od bračnih drugova i da nijedan od njih, ni nevini, koji nije prouzročio preljub, ne može sklopiti drugi brak sve dok je drugi supružnik živ te da su muž koji otpusti svoju ženu preljubnicu pa se oženi drugom ženom i žena koja ostavi svoga muža preljubnika pa se uda za drugoga oboje preljubnici, neka bude kažnjen anatemom." (DH 1807)

Vidi također: Ps 5,5; Ps 18,8-9; Sir 15,21; Heb 10,26-29; Jak 1,13; 1 Iv 3,7; Inocent XI., "Osuđene tvrdnje 'laksista'", 62-63 (DH 2162-63); Klement XI., "Konstitucija Unigenitus", O zabludama Pasquiera Quesnela, 71 (DH 2471); Leon XIII., "Enciklika Libertas praestantissimum", ASS 20 (1887.-88.): 598 (DH 3248); Pio XII., "Dekret Svetog oficija o situacijskoj etici", DH 3918; Drugi Vatikanski koncil, "Pastoralna konstitucija Gaudium et spes", 16; Ivan Pavao II., "Veritatis splendor", 54: AAS 85 (1993.): 1177; "Katekizam Katoličke Crkve, 1786-87.

6. Ivan Pavao II., "Veritatis splendor", 115: "Svatko od nas svjestan je važnosti nauka koji čini središnju temu ove enciklike i na koji danas s autoritetom nasljednika svetog Petra upozoravam. Svatko od nas uviđa ozbiljnost onoga što, ne samo za pojedince nego i za cijelo društvo, podrazumijeva ponovna potvrda sveopćenitosti i nepromjenjivosti moralnih zapovijedi, posebice onih po kojima su u sebi zla djela uvijek i beziznimno zabranjena." (DH 4971).

Vidi također: Rim 3,8; 1 Kor 6,9-10; Gal 5,19-21; Otk 22,15; Četvrti Lateranski koncil, poglavlje 22 (DH 815); Koncil u Konstanzu, "Bula Inter cunctas", 14 (DH 1254); Pavao VI., "Humanae vitae", 14: AAS 60 (1968.) 490-91. Ivan Pavao II., "Veritatis splendor", 83: AAS 85 (1993.): 1199 (DH 4970).

7. 1 Kor 11,27: "Tko god jede ovaj kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje."

"Familiaris consortio", 84: "Pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put k sakramentu euharistije – može se udijeliti samo onima koji se pokaju što su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu te iskreno odluče provoditi takav život koji nije u opreci s nerazrješivošću ženidbe. To znači, u praksi, da muškarac i žena kada zbog ozbiljnih razloga, kao što je npr. odgoj djece, ne mogu udovoljiti obvezi rastanka preuzmu dužnost da žive u potpunoj čistoći, tj. suzdržljivosti od čina pridržanih samo ženidbenim drugovima."

Drugi Lateranski koncil, kanon 22.: "Budući da postoji nešto što osobito uznemiruje Crkvu, a to je lažno kajanje, opominjemo svoju subraću i svećenike neka ne dopuste da se duše laika varaju lažnim kajanjem i budu odvučene u pakao. Poznato je da je kajanje lažno kad se sagriješi u mnogome, a kaje samo za jedno, ili kad se tako kaje za jedno da se ne odustaje od drugog." (DH 717)

Vidi također: Mt 7,6; Mt 22,11-13; 1 Kor 11,28-30; Heb 13,8; Tridentski koncil, sjednica 14., "Dekret o pokori", pogl. 4; Tridentski koncil, sjednica 13., "Dekret o Presvetoj Euharistiji" (DH 164647); Inocent XI., "Osuđene tvrdnje 'laksista'", 60-63 (DH 2160-63); Ivan Pavao II., "Katekizam Katoličke Crkve", 1385, 1451, 1490.

[9] Klement VI., Super quibusdam, katolikosu armenskom, pitanje 14, DH 1065: "Pitamo jesi li vjerovao i vjeruješ li da Stari i Novi zavjet, u svim svojim knjigama, koje nam je predao autoritet Rimske crkve, sadrži u svemu nedvojbenu istinu."

Drugi vatikanski koncil, Dei verbum, 18-19: "Jer što su apostoli po nalogu Kristovu propovijedali, to su poslije pod dahom božanskoga Duha oni sami i apostolski muževi nama pismeno predali: temelj vjere – četveroliko Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Sveta Majka Crkva čvrsto je i s najvećom postojanošću držala i drži da četiri navedena evanđelja, kojih povijesnost bez sustezanja tvrdi, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji, dok je živio među ljudima, za njihovo vječno spasenje zaista učinio i učio sve do dana kad je bio uzet u nebo."

Vidi također: Lk. 1,1-4; Iv 19,35; 2 Pt 1,16; Pio IX., Syllabus, 7; Leon XIII., Providentissimus Deus, ASS 26 (1893-94): 276-77; Pio X., Lamentabili sane, 13-17; Praestantia scripturae, ASS 40 (1907): 724ff.

[10] 1 Iv 5,10: "Tko vjeruje u Sina Božjega, ima to svjedočanstvo Božje u sebi. Tko ne vjeruje u Sina, čini ga lašcem."

Kalcedonski koncil, Definicija, DH 301: "Slijedeći dakle svete oce, svi mi jednodušno naučavamo da Gospodina Isusa Krista treba priznavati za jednoga i istoga Sina: isti je savršen u boštvu i isti je savršen u čovještvu; isti je pravi Bog i pravi čovjek, od tijela i razumom obdarene duše; isti je po boštvu istobitan s Ocem a po čovještvu istobitan s nama."

Drugi vatikanski koncil, Dei verbum, 4: "A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, 'konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu'. Posla naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije tajnosti Bože. Dakle Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao 'jedan od ljudi k ljudima' poslan, 'riječi Božje govori'."

Vidi također: Mt 7,29; Mat 11,25-27; Mk 1,22; Lk 4,32; Iv 1,1-14; Pio X., Lamentabili sane, 27.

[11] Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 3: "Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička Crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je Bog objavio."

Pio X., Lamentabili sane, 22 (osuđena tvrdnja): "Dogme koje Crkva iznosi kao objavljene, nisu istine pale s neba."

Vidi također: 1 Sol 2,13; Pio X., Lamentabili sane, 23-26; Pascendi dominici gregis, ASS 40 (1907): 611; Pavao VI., Deklaracija Mysterium Ecclesiae Kongregacije za nauk vjere, DH 4538.

[12] Iv 3,11: Zaista, zaista, kažem ti: govorimo što znamo, svjedočimo za ono što vidjesmo, ali svjedočanstva našega ne primate."

Iv 14,6: "Ja sam Put i Istina i Život."

1 Iv 5,9-10: Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Jer ovo je svjedočanstvo Božje, kojim je Bog svjedočio za Sina svoga: Tko vjeruje u Sina Božjega, ima to svjedočanstvo Božje u sebi. Tko ne vjeruje Sinu, čini ga lašcem."

Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 3, kan. 2: "Tko kaže da se božanska vjera ne razlikuje od naravnog znanja o Bogu i moralnim stvarima, i zbog toga da ona nije potrebna za božansku vjeru, kako bi se vjerovalo u objavljenu istinu zbog autoriteta Boga objavitelja: neka bude kažnjen antemom."

Pio X., Lamentabili sane, 26 (osuđena tvrdnja): "Vjerske dogme treba zadržati samo prema njihovu praktičnom smislu, tj. kao obvezatno pravilo za djelovanje, a ne kao pravilo vjerovanja."

Piux X, Prisega protiv modernističkih zabluda, DH 3542: "Najčvršće držim i iskreno ispovijedam da vjera nije religiozni osjećaj proizišao iz krila podsvijesti, moralno oblikovan pod pritiskom srca i sklonosti volje, nego pravi pristanak razuma uz istinu primljenu izvana po slušanju, privola kojom vjerujemo da je ono što je kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog, naš Stvoritelj i Gospodin, istinito zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga."

Vidi također: Iv 8,46, 10,16; Rim 11,33; Heb 3,7; 5,12; Pio IX., Qui pluribus, Acta (Rim, 1854.) 1/1, 6-13; Syllabus, 4-5; Pio X., Lamentabili sane, 20; Pascendi dominici gregis, ASS 40 (1907): 604ff; Ivan Pavao II., Deklaracija Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, 7.

[13] Br 23,19: "Bog nije čovjek pa da bi lagao."

Pio IX., Qui pluribus, DH, 2778: "Tko naime ne zna, ili može ne znati, da Bog koji govori zavrjeđuje svaku vjeru, i da samom razumu nije ništa prikladnije nego čvrsto prihvatiti i prionuti uz ono za što se utvrdi da je to objavio Bog, koji se ne može prevariti niti može varati?"

Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 3: "Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička Crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je Bog objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego zbog autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati."

Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 3, kan. 6: "Tko kaže da je jednako stanje vjernika i onih koji nikada nisu došli do jedine prave vjere, tako da katolici mogu imati opravdan razlog da sustezanjem pristanka dovedu u sumnju vjeru koju su pod crkvenim učiteljstvom već primili, dok znanstvenim dokazima ne riješe pitanje vjerodostojnosti i istinitosti svoje vjere: neka bude kažnjen anatemom."

Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium, 12: "Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga, ne može se u vjeri prevariti."

Pavao VI., Deklaracija Mysterium Ecclesiae Kongregacije za nauk vjere, DH 4538: "Sve dogme, budući da su božanski objavljene, treba vjerovati istom božanskom vjerom."

Vidi također: Dj 3,14; Inocent XI., Osuđene laksističke tvrdnje, 20-21, DH 2120-21; Pio IX., Syllabus, 15-18; Pio X., Lamentabili sane, 25.

[14] Mk 16,20: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima."

2 Kor 3,5: "Ne kao da smo sami sobom, kao od sebe, sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga."

1 Pt 3,15: "Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama."

Tit 3,10-11: "S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje."

Otk 22,19: "I tko oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu života i na svetom gradu."

Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 3: "Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom, Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, tj. Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju. Zbog toga su kako Mojsije i proroci tako ponajviše i sam Krist Gospodin učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva (…) Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da prihvatimo pravu vjeru i da u njoj čvrsto ustrajemo, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu, i obdario je očitim znakovima svoje ustanove, kako bi je svi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi. Naime samo na Katoličku Crkvu spada sve ono što je tako mnogostruko i tako divno božanski određeno za jasnu vjerodostojnost katoličke vjere."

Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 3: "Premda naime pristanak vjere nipošto nije slijepi čin duše, ipak nitko ne može prihvatiti evanđeosko propovijedanje, onako kako je to potrebno za postizanje spasenja, bez prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, koji svima daje radost u prihvaćanju i vjerovanju istini. Zbog toga je vjera u sebi, makar i ne djelovala po ljubavi, Božji dar, a njezin čin djelo je koje spada na spasenje."

Vidi također: Drugi koncil u Orangeu, kan. 7; Inocent XI., Osuđene laksističke tvrdnje 20-21; Grgur XVI., Teze subscribed Louis-Eugènea Bautaina, 6, DH 2756; Pio IX., Syllabus, 15-18; Pio X., Pascendi dominici gregis, ASS 40 (1907): 596-97; Prisega protiv modernističkih zabluda, DH 3539; Pio XII., Humani generis, AAS 42 (1950): 571.

[15] Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, 15: "Čovjek, imajući udjela u svjetlu Božjeg uma, ispravno sudi da po svom razumu nadvisuje sve stvari. (...) Njegov se razum ne ograničuje na opažljive pojave, nego može s istinskom sigurnošću dosegnuti spoznaju same stvarnosti."

Ivan Pavao II., Fides et ratio, 27: "Makar i ne bila cjelovita, svaka istina, ako je autentična, pokazuje se kao sveopća i apsolutna. Što je istinito, mora biti uvijek i za sve istinito."

Ivan Pavao II., Fides et ratio, 82: “Evo stoga drugog zahtjeva: da se utvrdi ljudska sposobnost spoznati istinu, doći do spoznaje koja može doseći objektivnu istinu pomoću adaequatio rei et intellectus na koju su upućivali učitelji skolastike."

Vidi također: Pio XII., Humani generis, AAS 42 (1950.): 562-63, 571-72, 574-75; Ivan XXIII., Ad Petri cathedram, AAS 1959 (51): 501-2; Ivan Pavao II., Fides et ratio, 4-10, 12-14, 49, 54, 83-85, 95-98.

[16] 1 Kor 2,9-10: "Kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu."

1 Kor 2,12-13: "Ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo."

Pio XII., Humani generis, DH 3882-83: "Neki drže da se vjerska otajstva nikad ne izražavaju doista primjerenim pojmovima, nego samo približnim i vazda promjenljivim shvaćanjima, koja ih do neke mjere izražavaju, ali ih neizbježno iskrivljuju. Zato ne smatraju apsurdnim, nego sasvim nužnim da teologija, s obzirom na to da se tijekom vremena služila različitim filozofskim sustavima, zamijeni stare pojmove novima, tako da božanske istine dobivaju ljudski izraz na razne načine koji su pomalo i suprotstavljeni, ali ipak istovrijedni. (...) Iz rečenog se jasno vidi da ta nastojanja ne samo što vode dogmatskom relativizmu nego ga zapravo već u sebi i sadrže."

Pavao VI., Deklaracija, Mysterium Ecclesiae Kongregacije za nauk vjere, 5, DH 4540: "Sam pak smisao dogmatskih izričaja uvijek u Crkvi ostaje istinit i vjeran sebi, pa i onda kada se jače osvjetljuje i potpunije shvaća. Zbog toga se Kristovi vjernici moraju kloniti mišljenja prema kojem: prvo, dogmatski izričaji (ili neke njihove vrste) ne mogu označavati određenu istinu, nego samo promjenjiva približavanja toj istini, koja je na neki način iskrivljuju i mijenjaju; drugo, ti izričaji istinu označavaju samo neodređeno te ju treba neprestano tražiti daljnjim približavanjima."

Vidi također: Pio X., Lamentabili sane, 4.

[17] 1 Sol 2,13: "Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju."

2 Tim 3,16: "Sve Pismo, Bogom nadahnuto, korisno je za poučavanje."

2 Pt 1,20-21: "Nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno, jer nikada proroštvo ne bî ljudskom voljom doneseno, nego su sveti ljudi govorili, nadahnuti od Duha Svetoga."

Pio XII., Divino afflante Spiritu AAS 35 (1943): 299-300: "Apsolutno je pogrešno i zabranjeno 'ograničavati nadahnuće na neke svetopisamske odlomke ili priznavati da je sveti pisac pogriješio', jer božansko nadahnuće 'ne samo da je bitno nespojivo s pogreškom nego je isključuje i otklanja tako bezuvjetno i nužno kao što je nemoguće da sam Bog, vrhovna Istina, izrekne ono što nije istina. Ovo je drevno i trajno naučavanje Crkve.'. Taj nauk, koji je tako svečano izložio naš predšasnik Lav XIII., proglašavamo i mi na temelju svojeg autoriteta."

Drugi vatikanski koncil, Dei verbum, 11: "Knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što, po nadahnuću Duha Svetog napisane, imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, s njihovim sposobnostima i moćima, upotrijebio da, njegovim djelovanjem u njima i po njima, kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće."

Vidi također: Iv 10,16.35; Heb 3,7; 5,12; Leon XIII., Providentissimus Deus, DH 3291-92; Pio X., Lamentabili sane, 9-11; Pascendi dominici gregis, ASS 40 (1907.): 612-13; Benedikt XV., Spiritus Paraclitus, AAS 12 (1920.), 393; Pius XII, Humani generis, DH 3887.

[18] 1 Sol 2,13: "Bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju."

Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 3: "Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička Crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je Bog objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego zbog autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati. (...) Nadalje, božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno."

Vidi također: Iv 10,16; Heb 3,7; 5,12; Pio XII., Mystici corporis Christi, AAS 35 (1943.): 216.

[19] Pio XII., Humani generis, DH 3883: "Crkva se ne može vezati ni za koji filozofski sustav, koji prevladava u nekom kratkom vremenu, nego za ono što je tijekom vremena izgradila opća suglasnot katoličkih učitelja, kako bi se donekle upoznala i shvatila dogma; a to sigurno nije oslonjeno na labave temelje, nego se oslanja na načela i pojmove koji proizlaze iz prave spoznaje stvorenih stvari; a božanski objavljena istina sjaji, preko Crkve, kao zvijezda ljudskom duhu na putu do takve spoznaje. Stoga nije čudno što su neke od tih pojmova ekumenski sabori ne samo upotrebljavali nego su ih i potvrdili, tako da se od njih ne smije odstupiti."

Pavao VI., Deklaracija Mysterium Ecclesiae Kongregacije za nauk vjere, 5, DH 4540: "Sam pak smisao dogmatskih izričaja uvijek u Crkvi ostaje istinit i vjeran sebi, pa i onda kada se jače osvjetljuje i potpunije shvaća. Zbog toga se Kristovi vjernici moraju kloniti mišljenja prema kojem: prvo, dogmatski izričaji (ili neke njihove vrste) ne mogu označavati određenu istinu, nego samo promjenjiva približavanja toj istini, koja je na neki način iskrivljuju i mijenjaju; drugo, ti izričaji istinu označavaju samo neodređeno te ju treba neprestano tražiti daljnjim približavanjima."

Ivan Pavao II, Fides et ratio, 87: "Valja upamtiti da se iako je tvrdnja o nekoj istini donekle uvjetovana kulturom i vremenom istina ili pogreška kojom se ta tvrdnja bavi može kao takva spoznati i vrednovati, ma kako velika bila prostorna ili vremenska udaljenost."

Ivan Pavao II., Fides et ratio, 95: "Riječ Božja nije upućena samo jednom narodu ni samo jednom vremenu. Tome slično i dogmatske izjave iznose postojanu i konačnu istinu, koliko god bile povezane s kulturom vremena u kojemu su izrečene."

Ivan Pavao II., Deklaracija Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, 6: "Istina o Bogu nije dokinuta ili umanjena zbog toga što je izražena ljudskim jezikom. Naprotiv, jedincata je, cjelovita i potpuna jer onaj koji govori i djeluje jest utjelovljeni Sin Božji."

Vidi također: Iv 10,35; 2 Tim 3,16; 2 Pt 1,20-21; Dj 22,18-19; Leon XIII., Providentissimus Deus, DH 3288; Pio X., Lamentabili sane, 4; Ivan Pavao II., Fides et ratio, 84.

[20] Gal 1,9: "Navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet."

Prvi vatikanski koncil, Dei Filius, pogl. 4, kan. 3: "Tko kaže da je moguće da se nekad, u skladu s napretkom znanosti, dogmama određenim od Crkve mora dati smisao drukčiji nego što ih je shvaćala i shvaća Crkva: neka bude kažnjen anatemom.

Pio X., Prisega protiv modernističkih zabluda, DH 3541: "Iskreno prihvaćam nauk vjere uvijek u istom smislu i u istom značenju do nas posredovan od apostola preko pravovjernih otaca, i zbog toga potpuno odbacujem krivovjernu izmišljotinu da se dogme razvijaju i prelaze iz jednog značenja u drugo, drukčije od onoga koje je Crkva prije zastupala. Isto tako osuđujem svaku zabludu koja uči da je božanski poklad, predan Kristovoj Zaručnici i koji je ona vjerno čuvala, filozofska misao ili proizvod ljudske svijesti, koji je postupno oblikovan ljudskim naporom te se ima usavršavati neograničenim napretkom."

Vidi također: 1 Tim 6,20; 2 Tim 1,13-14; Heb 13,7-9; Jd 3; Pio IX., Ineffabilis Deus, DH 2802; Pio X., Lamentabili sane, 21, 54, 50, 60, 62; Pascendi dominici gregis, ASS 40 (1907.): 616ff.; Pio XII., Humani generis, DH 3886; Pavao VI., Deklaracija Mysterium Ecclesiae Kongregacije za nauk vjere, DH 4540.

[21] Prvi vatikanski sabor, Pastor aeternus, pogl. 4: "Petrovim nasljednicima nije Duh Sveti obećan kako bi na temelju njegove objave naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu ili poklad vjere, prenesen od apostola. (...) Taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji dan je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranilo se hranom nebeskog nauka."

Drugi vatikanski koncil, Dei verbum, 10: "Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu: ono to dostojanstvo vrši snagom imena Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano: time što, po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga, to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže na vjerovanje."

Vidi također: Mt 16,23; Gratian, Decretum, 1, Distinkcija 40, pogl 6; Inocent III., 2. propovijed ‘O posvećenju vrhovnog svećenika’, ML, 656; 4. propovijed ‘O posvećenju vrhovnog svećenika’, ML 670; Pio IX., poslanica Mirabilis illa constantia njemačkim biskupima, DH 3117 (cf. DH 3114).

[22] Usp. Ivan Pavao II., 1983., Zakonik crkvenog prava, 751; Kanonski zakonik istočnih Crkava, 1436.

[23] Usp. Mk 16,16; Iv 3,18; Iv 20,23; Rim 14,4; Gal 1,9; 1 Tim 1,18-20; Jd 3-6; Firentinski koncil, Cantate Domino, DH 1351; Tridentski koncil, sjednica 14., kan. 9.

[24] Usp. Mt 18,17; Tit 3,10-11; Pio X., Lamentabili sane, 7; Ivan Pavao II., Zakonik crkvenog prava, 751, 1364; Kanonski zakonik istočnih Crkava, 1436.

[25] Potpisnicima nije u ovom odsječku prvenstvena nakana da prikažu misao Martina Luthera, o kojoj se njihove stručne ocjene razlikuju, nego da opišu određena pogrešna shvaćanja ženidbe, opravdanja i zakona koja im se čini da su nadahnula pobudnicu Amoris laetitia.

[26] http://www.catholicnewsagency.com/news/full-text-pope-francis-inflight-press-conference-from-armenia-45222/

[27]http://w2.vatican.va/content/francesco/en/homilies/2016/documents/papa-francesco_20161031_omelia-svezia-lund.pdf

[28]http://en.radiovaticana.va/news/2014/09/04/pope_recognize_your_sins_and_be_transformed_by_christ/1105890; http://en.radiovaticana.va/news/2014/09/18/pope_at_santa_marta_the_courage_to_admit_we_are_sinners/1106766

[29] http://www.news.va/en/news/the-pope-on-the-sixtieth-anniversary-of-communion

[30] http://www.news.va/en/news/pope-francis-in-fatima-greetings-at-chapel-of-appa