Al Ain III

S ovim postom završit ćemo izvještaj iz Al Aina.

Paviljončić na sredini jednog kružnog toka. 

Kao što sam već spomenuo, koronaludilo ih je očito dosta jako udarilo. Drago mi je što tada nisam bio kod njih. Možda su bili zabrinuti jer im je primjerice više od 40% ženske populacije pretilo. Sigurno ne pomaže što se svuda voze i što onako zamotane mogu trpati u sebe bilo što bez straha da će ih netko kritizirati. Kod nas u Hrvatskoj je veći postotak pretilih muškaraca, nego žena. 

U tvrđavi koju sam planirao razgledati upravo se tada otvarao festival knjiga. To me podsjetilo na primjedbu jedne kolegice da se nigdje na sveučilišnom kampusu koji smo posjetili ne može vidjeti ni jedna knjiga. Pažljivije sam promatrao predavaonice, studente i studentice i zaista je komentar bio točan. Ni na ovom otvaranju nisam vidio knjige. 

U ovoj utvrdi koja se zove Qasr Al Muwaiji rođen je drugi predsjednik UAE.  

Muzej je sav u staklu tako da se tvrđava može ugodno razgledati iz klimatiziranog prostora kad je vruće. Za moga posjeta vani je bilo vrlo ugodno. 

I ovdje su postavljene video projekcije u svakoj prostoriji kule u kojoj je živjela šeikova obitelj. 

Još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća palme koje su rasle unutar zidina zalijevali su vodom iz ovog bunara. 

Može se saznati puno o životu i djelovanju šeika Khalife. 

Handžari koje je šeik dobio na dar. 

Stari i današnji izgled kule u kojoj su stanovali. 

Prije službenog otvaranja festivala, bio je neki folklorni nastup, čini mi se da je na mojoj prvoj snimci (kraj) izvedbe ove njihove nematerijalne baštine. 

Bilo je zanimljivo vidjeti toliko emiračana i emiračanki na jednom mjestu. Po trgovinama, prijevoznim sredstvima i sl. susreće se uglavnom strane radnike. Od oko 10 milijuna stanovnika UAE samo je 10% državljana. Al Ain je u tom smislu tradicionalniji jer se udio domaćih državljana ondje penje čak do 30%. 

Ima i drugih, manjih oaza po gradu, a uz njih su obično gradili utvrde ili kule. 

Zadnjeg popodneva zaputio sam se u arheološki park Hili. Postoji i zabavni park Hili, ali tamo nisam išao, ne treba mi zabava. 

Nikoga nisam susreo putem jer se park prema Googleu otvara tek u 16 sati, a ja sam došao više od sat vremena ranije. 

Srećom, jedna pokrajnja vrata na glavnom ulazu bila su odškrinuta, pa sam, praveći se da ne vidim tablu na kojoj piše "park je zatvoren" odgurnuo ta vrata i ušao. Ubrzo se pojavio neki mladić s laptopom koji me pitao zašto sam ušao kad je park zatvoren, ali sam ga zamolio da me pusti, pa je iziritiran odmahnuo rukom i ušao natrag u svoju klimatiziranu kućicu. Poslije sam vidio da je pažljivije stavio zasun na kapiji da se više ne može ući. Tako sam osim par radnika koji su polijegali u hladu, bio sam u parku. 

Ovo je valjda najvažnija znamenitost u parku, grobnica iz brončanog doba nastala prije više od četiri tisuće godina. 

Nalaze iz ove i ostalih grobnica moglo bi se pogledati u nacionalnom muzeju (kad bi radio). 

I tada je oriks bio lokalna životinja. 

Ove ljestve su kao stvorene da se popnem na njih i slikam obližnju granicu s Omanom. Poslije sam skužio da bi prizor posjetitelja koji ide direkt na ljestve, penje se i fotografira granicu mogao biti sumnjiv ako me netko vidi preko kamera, pa sam morao ostati napraviti par vježbi na spravama da situacija izgleda prirodnije. 

Naravno da i park ima svoju džamiju. 

Isplatilo se posjetiti park, ali definitivno se ne bi isplatilo da sam morao čekati više od sat vremena na njegovo otvaranje. Zaputio sam se tada busom sa sjevera na jug grada, prema planini Jebel Hafeet, jedinoj važnijoj znamenitosti koju sam još želio vidjeti. 

Imao sam presjedanje u centru. Sjetio sam se tablice koju sam vidio u jednom muzeju, pa sam se hidratizirao. 

Ah, konačno plastične slamčice.

Put je trajao gotovo dva sata, pa sam planini prilazio već u sumrak. U međuvremenu smo se provezli i pored zoološkog vrta koji je izgledao pristojno, ali nije me privlačio nakon što sam vidio toliko životinja u prirodi ove godine. 

Od stanice koja je blizu akvaparka s umjetnim brzacima trebalo je dvadesetak minuta hodati po prašnjavoj pustoj cesti. 

Pogled prema brdima naveo me da se te večeri ipak ne penjem po njima. 

Šetnica uz umjetno jezero nosila je tragove znate već čega. 

Najuzbudljiviji dio ovog izleta bilo je hodati ispod grana palmi koje su se njihale na vjetru bez da me dotaknu. Drugim riječim, nije bilo posebno zanimljivo. 

Baš izgleda primamljiv kanal za kupanje. 

A i ova travurina izgleda kao da bi koješta moglo iz nje ispuzati. 

Ime parka je Green Mubazzarah, a zelen je, jasno, zbog obilnog natapanja iz cijevi koje su provučene kroz ovo zelenilo. 

Ondje imaju i vrela tople vode koja je sigurno jako korisna i ljekovita za razne boljke jer ne bi inače neki deda odmah desno od ovog kadra sjedio u kanalu na stolici i toćao noge. 

Cesta prema vrhu planine. Južni dio planine pripada Omanu. 

Rano ujutro idućeg dana trebalo je krenuti u Dubai na aerodrom. Ondje sam naišao na ovo štivo za prikratiti čekanje. 

Kad sam vidio ovaj natpis i spremnik, mam su me prošli srsi, ali srećom sva moja prtljaga bila je u okvirima dopuštene. 

Na istanbulskom sam aerodromu ručao da prikratim vrijeme, premda su obroci na oba leta Turkish Airlinesa bili standardno korektni. 

Drago mi je da sam posjetio i razgledao jedan djelić UAE, ali nekoliko dana koje sam ondje proveo bili su mi sasvim dovoljni.