Umro je preuzvišeni gospodin Joseph Ratzinger koji je od travnja 2005. do ostavke u veljači 2013. vladao kao papa Benedikt XVI. Napisao je brojna i vrlo čitana teološka djela dok je bio profesor na sveučilištima u Njemačkoj te kroz više desetljeća kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Nastavio je pisati i nakon izbora za papu, a iz tog razdoblja posebno se ističu njegove vrlo sadržajne kateheze na općim audijencijama. Osim po ostavci na papinsku službu, ostat će posebno zapamćen po motupropriju Summorum Pontificum, apostolskoj konstituciji Anglicanorum coetibus i govoru na Sveučilištu u Regensburgu. Nama je posebice značajan zbog prvospomenutog dokumenta koji je u pravnom značenju ukinut od njegova nasljednika, ali je u svoje vrijeme djelomičnim oslobađanjem stare liturgije omogućio njeno lakše širenje među svećenicima i vjernicima. Iako je Ratzinger kao biskup više puta celebrirao stari obred, nakon postanka Papom više to nijednom nije javno učinio. No, kao moralan i inteligentan čovjek smatrao je zahtjevom pravednosti da potvrdi važnost i kontinuirani opstanak liturgijske baštine Katoličke crkve latinskog obreda. O tome i o širem smislu interpretacije 2. vatikanskog koncila ušao je i u dijalog sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. zbog čega su ga liberalni mediji i njihovi crkveni saveznici žestoko kritizirali. Ratzinger je dijelom pokušao i očistiti Augijine štale zlostavljanja i korupcije koje su ostale iza njegova prethodnika. Treba priznati da kao upravitelj nije imao snage, a očito ni sposobnosti obračunati se s kriminalnim i protuvjerskim elementima u Crkvi, premda ih je često znao prepoznati. Najpoznatiji njegov čin, bez pravog presedana, svakako je ostavka na papinsku službu koja je šokirala veliku većinu vjernika, a osobito konzervativce koji su u njemu gledali svojevrsnog šampiona zauzdavanja i usporavanja progresivnih tendencija u Crkvi i svijetu. Iako ni danas nisu jasni motivi njegove odluke, jedno dobrohotno tumačenje bilo bi da je Benedikt XVI. odustao od papinstva kako bi infekcija koja je harala Crkvom više od pola stoljeća konačno jasno pokazala svoje lice. Benediktov nasljednik srećom nije bio još jedan kanonizabilni papa poput Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I. i II., i samog Benedikta, a za čijih uprava je kriza neusporediva s bilo kojom u povijesti uništavala sve aspekte Crkve. Još jednog takvog “svetog” papu teško da bi preživjeli. Svaki će pošten čovjek prepoznati brojne pozitivne karakteristike kojima je obilovao život Josepha Ratzingera. Neka ga za njih dragi Bog nagradi, a neka mu milosrdno oprosti sve slabosti i propuste koje je počinio.
Bože koji si htio svojom neizrecivom odredbom slugu svoga Benedikta ubrojiti među vrhovne Svećenike; podaj, molimo te, da se on, koji je bio na zemlji namjesnikom jedinorođenoga Sina tvoga, pridruži na vijeke zboru svetih Nadsvećenika tvojih. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Sada kad je Ratzinger primio svoju osudu na partikularnom sudu prigodno je prisjetiti se kakav je čovjek bio.
OdgovoriIzbrišiBenedict XVI, Zenit News story, Sept. 5, 2000: “[W]e are in agreement that a Jew, and this is true for believers of other religions, does not need to know or acknowledge Christ as the Son of God in order to be saved…”
Benedict XVI, God and the World, 2000, pages 150-151: “…their [the Jews] No to Christ brings the Israelites into conflict with the subsequent acts of God, but at the same time we know that they are assured of the faithfulness of God. They are not excluded from salvation…”
Benedict XVI, Principles of Catholic Theology (1982), pp. 198-199: “… In other words, Rome must not require more from the East with respect to the doctrine of the primacy than had been formulated and was lived in the first millennium. When the Patriarch Athenagoras [the non-Catholic, schismatic Patriarch], on July 25, 1967, on the occasion of the Pope’s visit to Phanar, designated him as the successor of St. Peter, as the most esteemed among us, as one who presides in charity, this great Church leader was expressing the ecclesial content of the doctrine of the primacy as it was known in the first millennium. Rome need not ask for more.”
Pope Pius IX, Vatican Council I, ex cathedra: "… all the faithful of Christ must believe that the Apostolic See and the Roman Pontiff hold primacy over the whole world… This is the doctrine of Catholic truth from which no one can deviate and keep his faith and salvation."
Pope Boniface VIII, Unam Sanctam, Nov. 18, 1302, ex cathedra: “…we declare, we proclaim, we define that it is absolutely necessary for salvation that every human creature be subject to the Roman Pontiff..”
~Zlatousti
Zlatousti, ovo nije mjesto za takve analize, a ako navodite Benediktove citate, onda je posteno barem navesti cijele recenice, a ne staviti tri tocke za nesto sto ocito ima bitne veze s citiranim dijelom.
IzbrišiZlatousti, kao sto rekoh, ovo nije ni vrijeme ni mjesto za takve komentare, ali ako se ne slazete, slobodno na svom blogu, facebook stranici i slicno objavljujte analize "Ratzingerovih hereza".
IzbrišiSto se tice nepotpunih citata, naprosto nije posteno umjesto drugog dijela ove recenice staviti ...
"we are in agreement that a Jew, and this is true for believers of other religions, does not need to know or acknowledge Christ as the Son of God in order to be saved, if there are insurmountable impediments, of which he is not blameworthy, to preclude it."
TB
Služiti se primitivnim sofizmima, svjesno manipulirati izjavama blagopokojnog pape Benedikta XVI, a sve to iz pozicije tobožnjeg promotora i zaštitnika svete Tradicije, indikator je tvoje (namjerno *tvoje, jer takove pojave ne zaslužuju persiranje) razine intelektualne i moralne čestitosti. S obzirom da navedeno činiš netom po preminuću čovjeka također pokazuje da nemaš niti truna kršćanske ljubavi i milosrđa. Uzimajući u obzir navedeno, ovakova reakcija može doći jedino od luđaka ili čovjeka posjednutog zlom. Kad kažem luđaka, mislim na definiciju GKC, za kojeg je luđak onaj koji je izgubio sve osim razuma.
IzbrišiBenedikt
Za Benedikta:
IzbrišiNisam bio svjestan kako je Ratzinger završio svoju heretičnu izjavu, ono što je važno je da ne vjeruje da je nužno vjerovati u Krista za spasenje. Nadam se da bar u to vjerujete, inače ste, nažalost, isključeni iz Crkve.
Ivan 3:36
Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.
Pope Pius IX, Vatican I, Sess. 3, Chap. 3, 1870, on Faith:
Further, by divine and Catholic faith, all those things must be believed which are contained in the written word of God and in tradition, and those which are proposed by the Church, either in a solemn pronouncement or in her ordinary and universal teaching power, to be believed as divinely revealed.
But, since "without faith it is impossible to please God" [Heb 11:6] and to attain to the fellowship of His sons, hence, no one is justified without it; nor will anyone attain eternal life except "he shall persevere unto the end on it" [Mt 10:22; 24:13].
Pope Paul III, Council of Trent, Sess. V, 1546: “…our Catholic faith, without which it is impossible to please God [Heb. 11:6]…”
Mogao bih dodati još mnogo sličnih citata, no ovi bi trebali biti dovoljni.
Što se tiče odabranog vremena, lako mogu zamisliti što su razni katolici govorili na Lutherovu smrt, a Ratzinger mu je veliki konkurent po pitanju heretičnosti, čak se usuđuje ići dublje u srž vjere.
Žao mi je čuti toliko nemilosrdnih i neutemeljnih uvreda iz Vaših usta te se nadam da ćete malo promisliti o citatima koje sam Vam dao i ne dopustiti da Vam sotona pomuti razum osjećajima, nad kojim mu Bog daje vlast.
Za kraj ostavljam Vas s još jednim Ratzingerovim citatom o Euharistijskom klanjanju:
“Eucharistic devotion such as is noted in the silent visit by the devout in church must not be thought of as a conversation with God. This would assume that God was present there locally and in a confined way. To justify such an assertion shows a lack of understanding of the Christological mysteries of the very concept of God. This is repugnant to the serious thinking of the man who knows about the omnipresence of God. To go to church on the ground that one can visit God who is present there is a senseless act which modern man rightfully rejects.”
~Zlatousti
Zlatousti, opet vi po svome. Vec sam vam napisao i necu vam ponavljati, ako zelite otvoriti svoju stranicu (bilo koje vrste) na kojoj cete navoditi i analizirati "Ratzingerove hereze", slobodni ste to uciniti, ali komentari kod mene nisu za to namijenjeni.
IzbrišiNadam se da cete se potruditi malo vise, nego do sada. Znate, kad imate tako ozbiljne optuzbe, onda morate barem pet minuta potraziti originalne izvore, a ne kopirati prvo sto vam ispadne iz nekog foruma ili opskurne stranice. Ja sam u pet minuta pretrage, nasao knjigu "Theology of the Liturgy: The Sacramental Foundation of Christian Existence (Volume 11) (Collected Works, Joseph Ratzinger)" i u njoj kontekst ovog citata koji prenosite. Sad je na vama da lijepo sebi analizirate sto je autor htio reci i eventualno ga osudite na svom sudistu nakon sto ste sve temeljito proucili.
Izbriši“We can now ask the question again in this way: What does a man actually do when he celebrates the divine liturgy of the Church, the sacraments of Jesus Christ? He does not resign himself to the nai’ve notion that the omnipresent God would dwell only in this precise place that is designated by the tabernacle in the church. That would contradict even the most superficial knowledge of the Church’s dogmatic teaching, for the specific feature of the Eucharist is not the presence of God in general but rather the presence of the man Jesus Christ, which points to the horizontal, historically bound character of man’s encounter with God. Someone who goes to church and receives the sacraments does this, if he understands the whole situation correctly, not because he thinks the spiritual God needs material means in order to touch man’s spirit. He does this, on the contrary, because he knows that he, being a man, can encounter God only in a human way; but in a human way means: in the form of fraternal solidarity, corporeality, and historicity. And he does this because he knows that he, as a man, cannot personally control when and how and where God has to manifest himself to him, that he is, on the contrary, the one receiving, the one dependent on the fullness of power that is simply given and not to be produced on his own authority. That power is the sign of the sovereign freedom of God, who himself determines the mode of his presence.
IzbrišiNo doubt, our piety in this regard has often proceeded somewhat superficially and has been the occasion for various misunderstandings. In this respect, the critical question of modern consciousness can provoke a salutary purification in the self-understanding of faith. In conclusion, it may suffice to offer another example, in which the crisis becomes particularly clear and in which the basic idea of the purification that is needed can come to light once again by way of summary. Eucharistic adoration or a quiet visit in church, if it is to make sense, cannot simply be a conversation with the God who is thought to be present in a circumscribed locality. Statements such as “God dwells here” and conversations with the “local” God that are justified in this way manifest a misunderstanding of both the Christian mystery and the concept of God that is necessarily repellent to a thinking man who knows about God’s omnipresence. If someone wished to justify going to church on the grounds that one must pay a visit to the God who is present only there, then that would in fact be a reason that made no sense and would rightly be rejected by modern man. Eucharistic adoration is in truth related to the Lord, who through his historical life and suffering has become “Bread” for us; in other words, through his Incarnation and self-abandonment to death he has become the One who is open for us. Such prayer is therefore related to the historical mystery of Jesus Christ, to God’s history with men that moves toward us in the sacrament. And it is related to the mystery of the Church: since it is related to the history of God with men, it is related to the whole “Body of Christ”, to the community of believers, in which and through which God comes to us. In this way praying in church and before the Blessed Sacrament is the “classification” of our relation to God under the mystery of the Church as the specific locality where God meets us. And finally, this is the purpose of our going to church at all: so that I in an orderly fashion may take my place in God’s history with men—the only setting in which I as a man have my true human existence and which alone therefore also opens up for me the true space of my encounter with God’s eternal love. For this love does not seek merely an isolated spirit, which (as we have already said) would be only a ghost compared with man’s reality; rather, it seeks man utterly and entirely, in the body of his historicity, and it gives him in the holy signs of the sacraments the guarantee of a divine answer in which the open question of being human arrives at its goal and comes to its fulfillment.”
Ispričavam se na nemaru. U kontekstu i po ovom prijevodu ipak ne vidim ništa krivovjerno.
IzbrišiNažalost, već sam čuo toliko hereza od Ratzingera u kontekstu da sam ga prestao provjeravati.
Ponovno se ispričavam zbog krivog navoda, a nadam se da će Vam ostale stvari koje sam napisao bar malo koristiti.
~Zlatousti
Zašto "preuzvišeni gospodin"? Ako već nije "njegova svetost", onda bi najmanje trebao biti "uzoriti gospodin".
OdgovoriIzbrišiM.M.
Zato sto je na samrti bio biskup, a ne papa ili kardinal.
IzbrišiT.B.
Ni preuzvišeni, ni uzoriti, nego Njegova Svetost. Tako mu se službeno obraćao kardinalski zbor nakon odreknuća, a službeni godišnjak Svete Stolice Annuario Pontificio oslovljavao ga je "sommo pontefice emerito". Da je bio možda rimski biskup u miru, možda bi i moglo "preuzvišeni", ali kako je prvosvećenik/papa u miru nema potrebe vraćati ga na niži naslov.
IzbrišiMario
Sto se mene tice, zovite ga kako vam drago, ali ja ne mislim sudjelovati u tim saradama o dvojici papa ili podrzavati jadnike koji su mastali o tome da je Benedikt i nakon odreknuca ostao papa.
IzbrišiMislim da je to sto su se Benedikt i msgr. Gänswein igrali s tim stvarima (izmisljeni naziv, bijelo ruho, teoloski besmislene teorije), a i Franjo dopustao, jos jedan postkoncilski nacin zbunjivanja i uvodjenja vjernika u zablude koji im ne sluzi na cast. Nisam to htio spominjati u tekstu jer sam se pokusao fokusirati na pozitivne znacajke pokojnikova zivota sto je i uobicajeno neposredno nakon necije smrti.
IzbrišiUostalom, sada valjda konacno vise nitko ne smatra da je Benedikt papa u bilo kojem novom ili starom smislu, pa nema opasnosti da ga zovete kako god vam drago.
¸TB, ono što mene zanima je hoće li preminuće i to što više nije u vojujućoj crkvi emeritus imati utjecaj na održavanje latinske mise? Hoće li moguće .s vremenom. sa smrću doći do smanjenog broja misa i kako to diše kod nas u Hrvatskoj? Mare
OdgovoriIzbrišiMislim da se nece nista bitno promijeniti s obzirom na ovu smrt. Franjo je svoje planove (ili planove onih koji su ga doveli na papinsko prijestolje) davno zapoceo i provodio neovisno o Benediktovom zdravstvenom stanju. Moguce su jos jace restrikcije mise i sakramenata, ali ne vidim da bi to imalo veze s time sto je Ratzinger preminuo.
IzbrišiPočivao u miru!
OdgovoriIzbrišiU Vatikanu danas nije bilo zvonjave koja je propisana za smrt Pontifeksa. Jutros se nisu tradicionalno zatvorila Brončana ni Anđeoska vrata ili Vrata sv. Ane (što bi recimo oko 10 h bio najjasniji znak smrti Prvosvećenika). Dakle, prema tome papa emeritus u Vatikanu ne postoji.
U svakome slučaju, puno toga ostaje obavijeno velom tajne i dragi Bog kao da nam ne dopušta jasno vidjeti što je posrijedi.
No, potpuna sigurnost u svim opasnim, mutnim i nemirnim vremenima itekako postoji: držati se svete Tradicije - no toga smo se poodavna odrekli.
Dragomu Benediktu XVI. od srca hvala za svako dobro koje je učinio - a puno je dobra učinio.
Neka mu dragi Bog oprosti sve slabosti i nesavršenosti - koje je kao i svatko od nas imao.
Kikii
Iako su neki znakovi zbunjujući - puno toga podsjeća na pogreb vladajućega pape - za nekoliko dana moći ćemo konačno govoriti o papi Benediktu XVI. Ne će više biti umirovljeni, ni bivši ni emeritus ni ex papa.
OdgovoriIzbrišiNe govorimo ni o bivšemu papi Ivanu Pavlu II., a ni o ex papi sv. Petru. Čak ni o papi emeritusu Poncijanu ni Celestinu.
Nakon modernističkoga divljanja i pačamamističkih ludorija, bazilika sv.Petra u Vatikanu ponovno odiše tradicionalnim duhom.
Čini se nevjerojatno - no ipak je moguće.
Benedikt XVI. i u posljednjim trenutcima prije ukopa pokazuje da Tradicija živi i da je sadašnja agenda ne će slomiti.
Rijeka se vjernika od njega oprašta. Ovo vjerojatno nitko nije očekivao. I dragi Bog odredio je da se to dogodi u pravome trenutku - zamislite da je preminuo usred pandemije?!
Nadbiskup je Gaenswein suzna lica - a kad Nijemac nadbiskup plače, onda je zbilja dirljivo!
Nema nikakva pretjerivanja, populizma, glumatanja - zbilja je čudo da u vremenu kad većina ljudi (u nas malo manje) strpa roditelje u starački dom, a udomi mačku, ovolika rijeka ljudi bez ikakve prisile ili očekivane nagrade dolazi odati počast starcu od gotovo 96 godina, koji se prije 10 godina odrekao službe i čiji nasljednik čini, traži i nagrađuje sve suprotno. Kleriku kojega su mediji stalno ocrnjivali u posljednjih 40 godina.
Na neki način ovo je eksplozija čežnje za Tradicijom u Crkvi i opomena onima koji je protjeruju.
Kikii
Mislim da se stvari u Vatikanu i oko njega neočekivano ubrzavaju. Dosad se uvijek šutjelo, sve uljepšavalo, prešućivalo. Svi su se smješkali i kao da su upali u nekakvu letargiju.
OdgovoriIzbrišiSada su se probudili i živnuli.
Nadbiskup Gaenswein dao je intervju Guidu Horstu, uredniku tjednika Tagespost, u kojemu otvoreno priznaje koliko je bolan za Benedikta bio motuproprij Traditionis custodes.
https://twitter.com/M_P_Hazell/status/1610090254509162497
Osim toga, knjiga nadbiskupa Gaensweina "Nient'altro che la verità: la mia vita accanto a Papa Benedetto XVI" već je u tisku i bit će objavljena za koji dan. Napisao ju je skupa s vatikanistom Saveriom Gaetom. Sve se glasnije govori o cunamiju u Vatikanu.
Špekulira se da bi Gaenswein nakon pogreba mogao napustiti Vatikan. Navodno će rasvijetliti mnoge događaje koji su nam bili nepoznati i zagonetni: Vatileaks, odreknuće, slučaj Emanuele Orlandi itd. Možda ćemo konačno saznati tko su bili vukovi koje je papa Benedikt spominjao.
U svakome slučaju, fasadu je nemoguće održati. Urušava se pred našim očima.
Kikii