Otajstvo je najlogičnija zbilja

Bio je zaređen u svećenika i zarudjela je zora njegove mlade mise. Bilo mu je dvadeset i šest godina. Sunce se ukazalo. Njegovi su rođaci i prijatelji iz sela došli u gradsku kapelu. Pomagao mu je abrekavski župnik, stojeći mu uz bok, stari službenik koji pazi da ništa ne zapinje u službi u koju uvodi mladoga. Nitko, osim misnika, ne bi mogao potpuno da shvati uzbuđenosti ovakova početka. Kad, pred oltarom, Silvan izusti riječi psalma: 

I unići ću k žrtveniku Božjemu... 

... zašumi vjetar kao s abrekavskih vrhunaca, prostruja i rasplamti mu dušu. Riječi su evanđeoske zujale poput pčela što u kamenje slažu med, a Credo je lebdio nad žitnim plodom i nad rodom trsovim od kojih je levit prinosio žrtvu. Kad je svećenik prema svjetlosti podignuo ruke, rekao bi da u vatri zore prši sniježak. Izreče riječi pretvorbe. A srce Krista, Sina živoga Boga, uze kucati pod prilikama kruha i vina. I ponizno čedo doline uze u ruke svoga Otkupitelja i pokaza ga. A onaj koji je stvorio nebo i zemlju, bez kojega nije ništa učinjeno, uđe u glineni sud učenikov i ne razbi ga. Pred ovom je tajnom stari abrekavski župnik stajao nepomičan, ali mu se iz grudi izvijala Simeonova zahvalnica kao kâd prema čestičnjaku što ga je držao Silvan pričešćujući vjernike.

(izvor)

Tumsifu Yesu Kristu!

 

Milele Amina.

Jesmo li ostali bez misa za narod i ispovijedi?

Kyrie eleison

Izgleda da su i kod nas u Hrvatskoj odlučili (1, 2, 3) da više neće biti javnih misa. Naknadno su objavili da je to samo radna verzija dokumenta, a znajući komunikacijske sposobnosti naših biskupa i njihove konferencije, lako je moguće da se stvarno radi o pogreški, a ne puštanju probnog balona. Ipak, ostavit ću sljedeće linkove zlu ne trebalo.

***

Dakle, ako nemate nekog pouzdanog svećenika koji bi vas pustio da potajice slušate misu, preostaju vam osobne pobožnosti: brevijar (monaški), mali oficij i krunica Blažene Djevice Marije, križni put, različite litanije, čitanje Svetog pisma i života svetaca, korištenje blagoslovina poput vode, svijeća itd.

Misu uživo možete pratiti svaki dan preko stranice LiveMass iz više različitih FSSP-ovih apostolata (Fribourg, Warrington, Sarasota, Guadalajara, Los Angeles) te iz župe St-Eugene-Ste-Cecile (Pariz), FSSPX-ove crkve Saint-Nicolas du Chardonnet (Pariz), FSSP-ove župe Santissima Trinità dei Pellegrini (Rim), crkve Presvetog Srca Isusova pod upravom Instituta Krista Kralja (Limerick), FSSPX-ovih kapela u SAD-u, virtualna župa Instituta Dobrog Pastira...

Ovo je i izvrsna prilika za sve svećenike rimskog obreda da nauče služiti pravu misu i započnu je privatno celebrirati. Evo nekih početnih resursa: https://tradicionalnamisa.com/ (--> sve o tradicionalnomi rimskom obredu --> upute za svećenike) i Tradicionalna latinska misa te video snimke: a, b, c.

Čuvajte se od grijeha, posebno teškog! Iskoristite vrijeme za molitvu i duhovno štivo, a ne samo praćenje najnovijih vijesti. Dok nam ne zabrane izlazak, prošećite se po prirodi, a kasnije probajte pretvoriti svoj dom u monašku, a ne zatvorsku ćeliju.

Kartice s O antifonama

Večeras započinju poznate O antifone o čemu sam vas prethodnih godina znao obavještavati na margini ovog bloga. Zagrebačka nadbiskupija imala je ove godine zgodnu ideju otisnuti hrvatski prijevod antifona na kartice. S jedne strane je antifona pojedinog dana, a s druge reklama za Susret hrvatske katoličke mladeži koji će se održati u Zagrebu u svibnju sljedeće godine. Koliko sam shvatio, namjera je da se kartica s tekstom pojedinog dana dijeli vjernicima na zornici. Na kartici zadnjeg dana, Badnjaka, nalazi se poznato tumačenje početnih slova mesijanskih naslova u obrnutom poretku "Ero cras" (sutra ću biti [s vama]).

Budući da mi koji pohađamo tradicionalnu misu imamo redovito samo misu nedjeljom, mogli smo zahvaljujući dušobrižniku preuzeti sve kartice već prošle nedjelje:

Pohvalna ideja i provedba. Za iduću godinu predlažem da s jedne strane bude hrvatski prepjev, a s druge latinski original te eventualno QR kod koji bi vodio na stranicu s tumačenjem pojedine antifone i snimkom njezinog (originalnog gregorijanskog) pjevanja.

Poticaj našim franjevcima (ali i drugim klericima)

o. Vendelin Vošnjak (1861 - 1933)

Posebno poglavlje u Vendelinovoj euharističkoj pobožnosti zauzima pobožno celebriranje svete mise. Neki njegovi asistenti i vjernici smatrali su posebnom milošću, što su mogli pribivati njegovoj svetoj misi. Nekoji su rado napuštali klecala, prilazili bliže oltaru da gledaju izbližega »pobožnog patra«. Kad nas je kao bogoslove spremao za sveto ređenje, mogli smo se još više od drugih uvjeriti o njegovoj osobitoj ljubavi za svetu misu. Sveta je misa u prvom redu Božja služba, a onda izvor milosti. Na ovo nas je drugo češće potsjećao potičući nas, da svetom žudnjom popraćujemo riječi u kanonu: »Omni benedictione et gratia repleamur«. Najbliža priprava za svetu pričest bila je onaj momenat, kad se na njegovu licu najjasnije odražavalo, da je čas sjedinjenja s Gospodinom najslađi trenutak njegova dana.

Dogodilo se, da se vraćao iz Rima i došao na Trsat kasno poslije podne. Po najvećoj ljetnoj žegi ostao je na tašte, uspinjao se pješice po stotinama stepenica do crkve, da najprije očita svetu misu. Takav poglavar mogao je napisati svojim podložnicima: »Ako vladanje svećenika kod oltara nije pobudno, ako ne potiče na pobožnost, teško da već ne sablažnjava«. [...]

Ovdje su i razlozi, radi kojih se o. Vendelin predao liturgiji s nepromjenjivom ljubavlju i vjernošću. Dao joj se posvema, jer ona i traži cijeloga čovjeka. On se držao franjevačkog principa, da u liturgiji treba da suzvuče: glas i duh, a duh i Bog. Kod pripremanja bogoslova za celebraciju tražio je neumoljivo, da se propisana kretnja mora točno pokrivati s riječima, koje ju popraćuju. On, koji je osobito u kasnijim godinama bio sama blagost, znao je oštro ukoriti braću, ako je opazio, da se prelazi preko rubrika. [...]

Kao magister bogoslova bolovao je od čirova. S lica smo mu čitali, da od njih teško trpi. Uza sve to nije se nijednom dispenzirao od propisanih kretnja kod božanskog oficija. U zadnjoj bolesti, kad je rak ispleo u njegovu organizmu svoje mreže, nikako se nije dao odvratiti od čitanja svete mise. Časne sestre s klinike tvrde, da se rušio po stubama putem do kapelice, a ipak mi je tih dana sav sretan rekao: »Hvala Bogu, mogao sam danas učiniti kod svete mise genufleksiju do zemlje«. Za vrijeme kanonskih pohoda po Provinciji ispunjao je stupce knjige »Liber visitationis« dragocjenim liturgijskim opaskama o dostojnom obavljanju svete službe i čuvanju liturgijskih predmeta. Ti retci i sada svjedoče, da ga je taj sretni liturgijski duh odavna pratio. Kao provincijal tražio je od nas bogoslova, da u dugačkim funkcijama Velikog tjedna ne pogriješimo ni u jednom naklonu. Propisano koralno pjevanje bilo je predmet njegove ljubavi i odlučnog naglašivanja. Njemu je zapostavljao svaku figuralnu muziku. Zbog toga njegova nepomirljivog stava, došlo je za njegova zadnjeg provincijalata u nekim novinama do žučljiva napadaja na poglavare u zagrebačkom samostanu. Po naredbi oca provincijala pjevali su bogoslovi i na sam Božić liturgijsku misu umjesto uobičajenih božićnih pjesama. Njegov stav uzeo je u svom članku u »Katoličkom listu« u obranu pokojni dr. Merz, koji je s braćom na koru redovito pribivao svečanijim funkcijama.

(o. Srećko Majstorović, Život i rad o. Vendelina Vošnjaka, Zagreb 1952.)

Knjiga Klausa Gambera o liturgiji u izdanju Benedictusa

Klaus Gamber, Reforma rimske liturgije, Benedictus, Zagreb 2019. (xx + 172 str., 79 kn)

Monsinjor Klaus Gamber rodio se 1919. u Ludwigshafenu, gradu na Rajni. Za svećenika je zaređen 1948. u Regensburgu. Godine 1957. je kao suosnivač postao ravnateljem Instituta za liturgijsku znanost u Regensburgu. Napisao je brojne knjige i članke, a posebno se posvetio proučavanju istočne i zapadne liturgije Crkve. Umro je 1989., pa ove godine obilježavamo stotu godišnjicu njegova rođenja i trideset godina od smrti.

Knjiga koju je izdalo Društvo za promicanje tradicionalne mise "Benedictus" sadrži nekoliko kraćih Gamberovih djela. Prva polovica knjige obuhvaća djelo Reforma rimske liturgije, povijesna pozadina i problematika objavljeno 1979. godine. Autor pronicljivo analizira uništenje liturgije provedeno prvenstveno pod Pavlom VI., koje je iznjedrilo novus ordo missae, novi red mise. Ove godine ta defektna komisijska tvorevina napunja 50 godina postojanja. U prijevod je uključen i Ratzingerov uvod francuskom izdanju iz kojeg potječe često spominjana karakterizacija nove liturgije kao "izmišljotine, banalnog proizvoda trenutka". No, treba napomenuti da Gamber nije tradicionalist. On smatra drugovatikanski poticaj na obnovu liturgije potrebnim i prihvaća određene promjene u misi, ali uvijek u razboritom i postupnom obliku. Danas je vjerojatno takav pristup nerealan jer za svećenike i vjernike formirane novus ordom svaki pomak prema starom obredu udara upravo na one aspekte nove liturgije zbog kojih je i stvorena. Tradicionalisti pak, poučeni tijekom reformi i desetljećima koja su prošla od objave ovih djela, osjećaju prirodnu zadršku te preispituju vrijednost i onih promjena koje se donedavno uzimalo za samorazumljiva poboljšanja (primjerice obilnija biblijska čitanja). O tome je posebno u svojim člancima pisao Peter Kwasniewski koji je napisao vrlo lijepi predgovor ovom hrvatskom izdanju.

Najvažniji doprinos ovog Gamberovog djela, zbog kojeg je i danas vrijedno pažnje, je povijesna perspektiva vrhunskog stručnjaka koji iznosi kako pregled razvoja liturgije tako i aberacije koje su se tijekom tog razvoja u pojedinim područjima javljale. Meni je posebno zanimljiva usporedba s epizodama koje su se odvijale u Njemačkoj, od Luthera pa do pokreta mladeži u prvim desetljećima 20. stoljeća. Gamber precizno detektira i analizira veći dio liturgijskih problematičnih točaka kao što su isključiva upotreba narodnih jezika, novi red čitanja te uvođenje novih euharistijskih molitava. Na poseban način bavi se okretanjem svećenika narodu, a toj pogubnoj promjeni posvećena je glavnina druge polovice ove knjige. Tu je i originalno tumačenje o pogrešnosti prevođenja "pro multis" iz posvete riječima "za sve ljude" kako i dalje stoji u hrvatskom prijevodu novus orda. Naročito mi se svidjelo kratko poglavlje u kojem možete uz povećalo, ili preko web kopije visoke razlučivosti, proučavati neke od detalja minijature "Misa svetog Erharda" sadržane u ilustriranom kodeksu iz 11. stoljeća.

Knjiga sadrži više od dvadeset stranica s predivnim fotografijama preko čitave stranice te usto druge manje ilustracije. Grafički je vrlo lijepo uređena, otisnuta na kvalitetnom papiru i tvrdo uvezana. Sigurno će vas iznenaditi da je cijena samo 79 kuna, a na predstavljanju će biti čak i niža. Ne samo da nećete zažaliti što ste kupili i pročitali ovo zanimljivo djelo, nego ćete poželjeti još nekoliko primjeraka pokloniti ljudima u vašem okruženju. Kako svećenicima i vjernicima laicima, tako i onima koje naprosto zanima za koga i što su građene starije crkve ili skladana djela sakralne glazbe te što se dogodilo u drugoj polovici 20. stoljeća tako da je gotovo potpuno zamračena poveznica s njihovim značenjem. Svojom kupovinom knjige Reforma rimske liturgije ujedno pomažete realizaciju idućih projekata Društva Benedictus koje pod novim vodstvom ima ambiciozne i vrlo kvalitetne planove.

Čestitam svima koji su bili uključeni u ovaj poduhvat, posebice prevoditelju, lektoru i grafičkom uredniku. Nadam se da će ovo biti prvo u nizu izdanja Društva Benedictus koja će obogatiti hrvatski kulturni i vjerski život.

Pretkoncilska terminologija

Svećenik može misiti ili misu: čitati, govoriti, pjevati, prikazati/prikazivati, reći, slaviti, služiti.

Narod može misu: čuti, slušati/poslušati, gledati/vidjeti.

(iz Akademijina rječnika)

(vidi također ovu raspravu)

Krvi Kristova, spasi nas

Neki su mjeseci u godini posebno obilježeni pojedinim pobožnostima. Tako se u ožujku više molimo svetom Josipu čiju svetkovinu tada slavimo, svibanj i listopad u znaku su pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji, lipanj Presvetom Srcu Isusovu, a studeni molitvi za duše u čistilištu. U srpnju posebno razmatramo o Krvi Kristovoj, primjerice moleći češće istoimene litanije. Prvog srpnja slavimo blagdan Predragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista.

U novus ordo kalendaru taj su blagdan ukinuli. Navodno su ga spojili s Tijelovom, ali od njega zapravo nije ništa ostalo. Čini se da je novorednom mentalitetu nepodnošljivo razmišljanje o Kristovoj Krvi. Zanimljivo da su i iz naslova osmine Božića, tj. Nove Godine, uklonili Obrezanje Gospodinovo kada je Isus prvi puta prolio svoju krv. Kako sv. Toma pjeva preko p. Milana Pavelića "I kap njena može svijet da spasi cijel". Izgleda da su modernisti pokušali ukloniti svaku kap koja bi zasmetala njihovom planu. Sliku kaleža s predragocjenom Krvlju zamijenila je slika čaše s "plodom trsa i rada ruku čovječjih". Čak i nakon riječi pretvorbe koje su beskrupulozno "obnovili" (jer što je koja tisuća godina predaje ako odlučimo mijenjati nešto što se smatralo najsvetijim dijelom mise), i tada to za njih postaje samo "piće duhovno". Nepodnošljive su tim modernim ekumenskim kršćanima riječi poput onih iz molitve blagdana Predragocjene Krvi koje podsjećaju da je Krv Kristova bila cijena našeg izmirenja s Bogom Ocem.

Možda je misao o Krvi Kristovoj uspjela preživjeti još samo u onome što je ostalo od pučke pobožnosti. Istjerana je iz liturgije i doktrine, ostala je skrivena ondje gdje se još pjevaju pjesme poput spomenutog himna svetog Tome te vezana uz određena mjesta i predmete kao što je torinsko platno ili kod nas ludbreško svetište. Snaga simbolike povezane uz Kristovu Krv ne može se tako lako izbrisati. Budući da je Predragocjena Krv u temelju našeg otkupljenja, ako se pokuša ukloniti iz službene Crkve  (pretvaranjem žrtvenika u stol, raspela i križnog puta u nekakve naivne prikaze uskrsnuća ili puta svjetla i sl.), prodrijet će poput bujice kroz neku drugu pukotinu. Tako mi se na primjer čini da je omiljenost krunice Božanskog milosrđa (što god o njoj mislili) velikim dijelom uvjetovana baš takvim nedostatcima u novoj liturgiji i naučavanju. Drugi zanimljiv primjer je Mel Gibsonova Pasija, film koji šokira, ali i privlači današnje vjernike, a obilježen je golemom količinom krvi, do te mjere da u nezaboravnoj sceni Gospa skuplja bijelim platnom presvetu krv s pločnika. Naravno, u ovom kontekstu mogu se spomenuti i stigme koje nam svetce poput Padre Pija ili Gemme Galgani čine još zanimljivijima.

Vjerojatno će netko prigovoriti da je sada mnogo proširenija pričest Presvetom Krvlju za laike zapadnog obreda. No, čak će i površan pogled na ono što se događa u većini crkvi gdje je ta praksa proširena, a još više u zajednicama poput neokatekumena koje je prakticiraju, pokazati da takvu pričest uglavnom promiču novotari koji žele naglasiti da je Misa gozba, a ne žrtva, uvesti što više laik(inj)a u svetište kao djelitelje pričesti i općenito uništiti poštovanje i pobožnost katolika prema Presvetoj Euharistiji. To što neki svećenici skloni tradiciji mogu ovdje-ondje umakanjem hostije u kalež pokušavati spriječiti pričest na ruke samo je pohvalna, ali statistički zanemariva pojava.

Da ne završimo na depresivnoj konstataciji stanja, reći ću kako smatram da je pobožnost i razmatranje Predragocjene Krvi Kristove zapravo vrlo utješna i ohrabrujuća stvar u današnje vrijeme kada vidimo da se mnoge stvari u Crkvi raspadaju i rasturaju. Kap Kristove Krvi može spasiti čitav svijet, očistiti naše osobne grijehe, ali i sva svetogrđa poput onih koja guraju njemački biskupi predvođeni papom Franjom. Od njihovih djela na koncu neće ostati više od onoga što ostane iza večernjih otisaka na plaži idućeg jutra. Koliko god situacija trenutno izgledala beznadno, bilo na nekoj našoj lokalnoj, bilo na globalnoj razini, jednom ćemo ipak ugledati svijet bez ljage, posve čist i bijel.

Nije svaka tišina tišina

Mislio sam ovako nešto već prije spomenuti na blogu jer sam zadnjih mjeseci više puta iskusio da jedan mladi svećenik ubacuje "pauze" u misu. Vani sam tu praksu već davno susreo, posebno u crkvama gdje svećenici vole puno filozofirati.

Tišina u novom obredu mise je umjetna i ispražnjena od svog obrednog značenja. Ona ne nastaje iz toga što je svećenik zaokupljen radeći nešto potiho tako da se pojavi prirodni period tišine za sve ostale, niti nastaje iz toga što zbor pjeva gradual i aleluju. Budući da je ova "nova tišina" ovisna isključivo o volji i prosudbi celebranta, ona postaje suptilan mehanizam za pojačavanje njegovog statusa predsjedatelja slavlja jer on odlučuje kada će započeti i završiti s tišinom. Tako je sličnija joga meditaciji pod vodstvom gurua, nego kršćanskoj liturgijskoj molitvi.

(izvor)

Ideš li u crkvi da plešeš?

Vladanje u crkvi

1. Kad je Mojsije u pustinji vidio grm od kupine gdje gori a ne sagorijeva, reče: »Idem da vidim vigjenje ovo veliko.« Ali mu Gospod vikne isred kupine i reče: »Ne idi ovamo; izuj opanke s nogu, svojih; jer je mjesto, na kojem stojiš, zemlja sveta.« (II. Mojs. 3, 5). Gle, kako Gospod i samoga slugu svojega Mojsija opominje na poštovanje, koje treba da ima pred Bogom svojim sakrivenim u grmu. Zato Mojsije ne izuva samo obuću, nego i zaklanja lice svoje ne usugjujući se gledati prema Bogu. Šta misliš, kršćanine dragi, ne ide li ta opomena i tebe, kad se stupivši u crkvu staneš približavati Bogu sakrivenomu na našim žrtvenicima te hoćeš da budeš kod žrtve, gdje se pod prilikama hljeba i vina prinosi za te? Nastoj zato da u crkvi pred žrtvenikom Gospodnjim pokazuješ što veće poštovanje! Kod svete mise kleči na oba koljena, i ako nemaš u rukama molitvenika ili krunice, sklopljenih se ruku Bogu moli. Ako i ne trebaš zakloniti lica kao Mojsije od straha pred Gospodom, zastri ga što većom čednošću i ne daj očima, da ti radoznalo i preslobodno vrludaju unaokolo po osobama i stvarima, koje te odvraćaju od Boga. Za svetu Hedvigu, kraljicu Poljsku, čitamo, da je došavši u crkvu cjelivala pod pred žrtvenikom; a za svete je mise zastirala lice svoje plaštem i uza to toliko plakala, te su joj oči bile krvave od suza. Za sv. Elizabetu Turinšku već smo spomenuli, kako je pred žrtvenikom bila ugled pobožnosti. Ali jednoć se dogodi, te se zaboravila i uprla oči u svojega muža. Uto zazvoni na podizanje. Elizabeta se prene i sabere se. Ali kad svećenik podigne svetu hostiju, ugleda svetica Spasitelja svojega s krvavim ranama. Odmah je razumjela, što će to reći, pa udari u gorak plač moleći oproštenje za nepažnju svoju. Blažena je nadvojvotkinja Margarita Austrijska rekla jednoć: »S krvavim bi suzama valjalo oplakati nepažnje, u koje često za svete mise upadamo, kao što i nemar i nepoštivanje, s kojim joj pribivamo.« Drži to na pameti i budi osvjedočen, da ništa ne pomaže toliko unutrašnju pobožnost, koliko spoljašnje lijepo vladanje u crkvi; što više, tim se naknagjuje često i ono, što se u srcu podati ne može. Osim toga spoljašnje lijepo vladanje u crkvi od neiskazane je cijene i za druge. Tvoja pobožnost vrelo je pobožnosti i za okolinu tvoju. Sv. Ivan Zlatoust piše o vladanju prvih kršćana u crkvi ovo: »Kad su dolazili u zbor, gdje se imala vršiti služba Božja, cjelivali su ponizno prag na vratima, a za svete misne žrtve bili su tako tihi, kao da nikoga nema.«

2. Ako već nedostatak poštovanja u kući Božjoj i kod službe Božje valja prekoriti, što da se onda reče tek, ako se kršćani očevidno nedostojno i sablažnjivo vladaju? Ovdje treba da se prije svega spomene drsko razgledavanje, brbljanje i smijanje, a onda ono stajanje, naslanjanje i klečanje, za koje bi čovjek rekao, da se ljudi hoće više njime Bogu narugati, negoli mu podati čast. Nijeste li nikada čuli, kako je onaj inače tako blagi Spasitelj videći, što se sve ne radi u hramu Oca njegova nebeskoga, planuo gnjevom, isprebacao mjenjačima stolove, te ispletavši bič od uzica istjerao sve skvrnitelje hramske napolje? Mislite li, da Gospod pod prilikama od hljeba ne vidi, što se u njegovoj kući zbiva? Ili, pita psalmist, »koji je stvorio uho, da ne čuje, ili koji je načinio oko, da ne vidi?« (Ps. 93, 9). Da Krist Gospod iz prilika od hljeba iznenada izide i plamene svoje oči obrati na one, koji se u crkvi smiju i šale zbijaju, kako bi ostali, kao da ih je munja ošinula! Ali neka budu osvjedočeni, ako svojega nedostojnoga vladanja ne ostave, da ih ne će minuti jara iz očiju Gospodnjih na posljednjem sudu. No ne će vazda trebati čekati na pošljednji sud. Kazna će ih zaslužena ovdje stići. Kad je Bruno, pobožni sin cara Henrika, vidio svojega brata, gdje za svete mise brblja s Konradom, mladim vojvodom Lotrinškim, reče proročke riječi, koje su se na vlas ispunile: »O, u kakvo će se smrtno neprijateljstvo obratiti ovo prijateljstvo!« Da tvoje vladanje bude prema svetome mjestu, opominjem te napose, te ne ostaješ u crkvi na onim mjestima, gdje se kupe neke odregjene osobe, koje kao da su od gjavla naručene, da kradu pobožnost iz srdaca sve okoline svoje. Čuvaj se napose, da ne držiš s onima, što stoje na vratima od crkve, te drsko mjere svakoga, koji ulazi i izlazi, ili s onima, što se namještaju pred crkvom i oko crkve samo zato, da budu slobodniji u svojim nevaljalštinama. Tima kažem samo ovo: Neka paze, da nijesu već tako, u vlasti sotoninoj, te ih više ne pusti k žrtvi spasenja; ili su već Gospodu tako mrski, te im više nema mjesta u domu njegovu!

3. Napokon ovdje još samo jednu riječ na zao običaj, koji se ovdje ondje vidi za službe Božie, a to je taština, katkad upravo i razuzdanost u odijevanju. Čini se, da ova ili ona želi oči i srca svega nazočnoga naroda obratiti k sebi ondje, gdje svaki pogled i svako srce treba da bude upravljeno samo k Bogu. Po tom ovo nije drugo, nego neka, vrsta svetokragje i zavagjanja usred doma Gospodnjega. Sv. Ivan Zlatoust govori jednoj takvoj osobi: »Ideš li u crkvi da plešeš? Ili ideš zato onamo, da pokažeš svijetu svoju ljepotu i svoj nakit? A ako ideš u crkvu zato, da Boga moliš za oproštenje, zašto se onda kitiš tako sjajno? To nije odjeća pokorne grješnice. Svojim nakitom ne samo da ne zaslužuješ oproštenja, nego još umnožavaš grijehe i prizivlješ ponovo gnjev Božji na se.« Kako su naopake takve stvari u crkvi, možeš lijepo razabrati iz riječi, što ih je veliki kancelar Engleski, Toma Morus, rekao jednoj takvoj nakićenoj ženskoj glavi: »Ako ti veliki Bog u ime nagrade za revnost, s kojom se kitiš, ne poda pakla, jamačno će ti učiniti krivo.« Kollko bi bolje takve osobe učinile kad bi svoj nakit raskopale, pa njime crkve i žrtvenike ukrasile! Ili nije 11 sramota, dok se one sjaju od ukrasa, da im je crkva jadna i otrcana? Kad se takve osobe nagju u siromašnoj crkvi, ne čini li ti se, kao da gledaš, gdje kći sva u nakitu ide uz mater u prnje odjevenu? U dom Gospodnji neka dolaze žene, kako opominje sv. apostol Pavao, »u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da ukrašuju sebe, a ne pletenicama i1i zlatom ili biserom ili haljinama skupocjenima, nego dobrim djelima, kao što se pristoji ženama pobožnim.« (I. Tim. 2, 9 i 10). A jedno izmegju dobrih djela, u kojima treba da se odlikuju, neka bude i staranje za ukras doma Gospodnjega. Ili zar će kršćanke imati manje srca za dom Boga svojega i za žrtvenike njegove, negoli su imale Israelke u doba Mojsijevo za sveti šator i kovčeg zavjetni? Kad ih je Mojsije pozvao, da prilože nešto od nakita svojega za ukras šatora Gospodnjega i službe Božje, skupile su toga toliko, te se Mojsije divio i napisao im u hvalu ovo svjedočanstvo: »Donesoše vesela srca i drage volje prvine (najdragocjenije, što su imale) Gospodu, da se sagradi šator od svjedočanstva. Što je god bilo od potrebe za službu i za haljine svete, donesoše ljudi i žene: narukvice i oboce, prstene i grivne; svaki se sud zlatni odluči za prilog Gospodu.« (II. Mojs. 35, 21 i 22). Tako se, kršćanine dragi, uči od starih Israelaca revnosti za ukras doma Gospodnjega.

(Sveta misa, sastavio Valentin Čebušnik, Društvo sv. Jeronima, u Zagrebu 1915.)

Kardinal Robert Sarah: „To je dijabolično... oni uništavaju Crkvu“

Kardinal Sarah „To je dijabolično..., oni uništavaju Crkvu“ 

– Poziv na primanje Pričesti na usta klečeći

(Milano) Predavanjem kardinala Roberta Saraha, pročelnika rimske Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu jučer je u Milanu počeo četverodnevni međunarodni Kongres Sacra Liturgia o svetoj liturgiji. S posebnom napetošću u Svečanoj dvorani Katoličkog sveučilišta svetoga Križa očekivan je početak s kardinalom Sarahom, jednim od najpoznatijih predstavnika Crkve.

U svojem pozdravu biskup Dominique Rey iz Toulon-Frejusa upozorio je na pogovor koji je Benedikt XVI. napisao za najnoviju knjigu kardinala Saraha: „Snaga tišine“.

„Zbog ovog pogovora netko je izgubio samokontrolu.“

Daj djetetu keks u ruke

Ne mislim se baviti pravnom stranom konkretnog slučaja prve pričesti dječaka koji ima Downov sindrom, a koji je već nekoliko dana u medijima. Smatram da o tome dovoljno govori Zakonik kanonskog prava:

stari iz 1917. g.

novi iz 1983. g. 

Ipak moram izdvojiti nekoliko detalja u ovoj priči. Vjerujem da katoličkim čitateljima komentar i nije potreban.

Rečeno mi je da Adam i to dvoje djece neće biti na oltaru s drugom djecom. Kada sam upitala zašto, svećenik mi je odgovorio: "Pa što će gore kada svejedno ništa ne zna ništa i ne zna ni pričati." Nije pomoglo ni to što su druga djeca govorila da ima mjesta i za Adama i ostalo dvoje djece – kaže Slavica Kadić.
(Večernji list)

Župnik je praktički cijelu propovijed posvetio meni, govoreći da sam nikakva žena, da sam lažljivica, da mi se obrate svi kojima nešto treba, jer ću ja zvati medije, a na kraju je začinio rekavši da me neće pričestiti sve dok s medijima ne odem kod biskupa i javno kažem da sam sve slagala.
...
No, izdržali smo i to. Zbog Adama, koji je na kraju dobio hostiju, iako je i tu bilo problema, jer je nije htio od župnika primiti u usta nego u ruku, a ovaj je oklijevao, čak ga i prozvao da mu smeta i pravi gužvu. Na kraju su ostali župljani vikali: ‘Pa, dajte djetetu u ruke!’ i tek tada je to učinio, a crkvom se prolomio pljesak. Moj Adam i ja smo njegovu prvu hostiju podijelili po pola, jer si nisam mogla dopustiti da me otjera od oltara bez hostije - kazala nam je Adamova majka
...

Valja napomenuti da način župnika Asića da prvopričesnike za vrijeme Mise smjesti u prostor prezbiterija (svetišta) crkve oko oltara nije redoviti oblik i nije predviđen liturgijskim uputama. U pravilu prvopričesnici za pričest pristupaju iz crkvene lađe, tj. iz prostora za narod, bilo pojedinačno, bilo u pratnji roditelja - piše u priopćenju [Nadbiskupije].
(Jutarnji list)

I djeca koja žele primiti prvu pričest po starom obredu morat će u Hrvatskoj to učiniti odvojeno od svojih vršnjaka. Takve prilike smo već imali, a izvještaj s jedne baš od prošle subote možete pročitati ovdje.

Kako je to kod njih

Poslao mi je netko link na novu "pjesmu slavljenja i obožavanja" koju je snimila don Stojićeva molitvena zajednica. Ne bih posebno komentirao spot ni glazbu, ali potaknula me ta snimka (koju sam odgledao u tišini jer mi je nakon par minuta pjevanje postalo prenaporno) da priupitam par pitanja vezano uz novus ordo euharistijsko klanjanje, tj. blagoslov s Presvetim. Za tradicionalni obred ima raznih priručnika, npr. Fortescueov, u kojima mogu pročitati opis ceremonija ukratko ili detaljnije, a ne znam postoji li takvo nešto za novi obred. Nemojte mi prigovarati ako vam djelujem presitničavo, nemam koga pitati, a uostalom, radi se o klanjanju pred Gospodinom, pa valjda možemo posvetiti tim obredima barem onoliko pažnje koliko se posvećuje detaljima puno nevažnijih svjetovnih stvari. Da, znam, važno je što je u srcu, ali nikome neće srce biti čišće i pobožnije zato što bi izvanjske religiozne ceremonije obavljao nemarno ili s manje požrtvovnosti nego što primjerice bira što će kupiti, pojesti ili pogledati. Ne kažem da su u ovom spotu takvi, naprotiv, čini mi se da su se potrudili više nego što uobičajeno viđam na klanjanjima.

1) Koliko svijeća treba goriti za vrijeme blagoslova s Presvetim? Za stari obred piše barem 12, pa smo se mi toga držali kad smo, nažalost prerijetko, mogli imati blagoslov nakon misa za Tijelovo u sv. Martinu. Za novi obred sam vidio i nijednu (ne u Hrvatskoj), a najčešće uobičajene dvije-tri koje inače koriste za misu.

2) U čemu je fora s ovim tobožnjim svijećama, a zapravo uljanicama u obliku svijeća? Jasno mi je da je tako lakše jer nema problema s čišćenjem voska, samo naliješ ulje, zamijeniš fitilj i teraj dalje. Meni osobno je takvo patvorenje više antisimbol (ne znam postoji li ta riječ), nego simbol. Naime, svijeća bi trebala svojim izgaranjem podsjećati na žrtvu itd. No ove "lažne svijeće" ne sagorijevaju, one se ne smanjuju ili uopće mijenjaju. Glume svijeće, a zapravo to nisu. Da budem malo bezobrazan, nešto kao novi obred, glumi da je katolički obred, a zapravo je (kako ono uzoriti Ratzinger reče) banalni fabricirani proizvod. Uglavnom, kad vidim takve svijeće u crkvi, to mi je naznaka da su potpisali kapitulaciju pred komforom, "ne da nam se čak ni očistiti i zamijeniti par svijeća", a kamoli išta više.

3) Primjetio sam da se mnogi svećenici odnose prema tjelesniku (korporalu) kao da im smeta. Tresu ga ko krpu, ide im na živce sklapati ga po redu, a možda i ne znaju kako. Čini mi se da i ne shvaćaju čemu služi, a okreću ga svakako, prema naborima mi izgleda da je i u spotu naopako okrenut. Možda je zato i bolje da se u novus ordu hostija više uopće ne odlaže na tjelesnik. Meni je pogled na hostiju, a kasnije Hostiju položenu tijekom mise na bijelo platno uvijek dirljiv, podsjeća me i na Betlehem i na Kalvariju i na Uskrsnuće.

4) Don Damir Stojić, kao i skoro svi hrvatski svećenici koje sam vidio, kadi Presveto tri puta trostrukim zamasima. Jesu li ovi trostruki zamasi negdje u službenim propisima i ako da, gdje? Jer kod nas piše da se kadi tri puta dvostrukim zamahom.

5) Vidim na kraju spota da je svećenik sišao od oltara s monstrancom i krenuo među narod, je li to uobičajeno ponašanje ili nešto specifično za karizmatike? Priznajem da ne sudjelujem u karizmatskim slavljenjima, ali ja sam mislio da nakon što svećenik učini s Presvetim znak križa nad narodom, odloži ponovno monstrancu na oltar, izmole se Pohvale Božjem imenu i onda se kod vraćanja Hostije u svetohranište ispjeva odgovarajuća pjesma.

Eto, ako netko ima odgovor (po mogućnosti iz dokumenata ili pastoralnog iskustva), slobodno ostavite komentar.

Adventski panj

U zadnjih nekoliko godina primjetio sam da se našim crkvama u došašću proširio kao neka invazivna vrsta jedan specifični aranžman svijeća. S obzirom da ne poznajem dobro modernu liturgijsku terminologiju, ja ću tu "ikebanu" nazivati adventski panj. Ti su panjevi zamijenili adventske vijence koji u našim krajevima također nisu imali posebno dugu tradiciju, premda su u germanofonim zemljama na koje se sjevernija Hrvatska ugleda već relativno etablirani.

Pretpostavljam da takvo vertikalno uređenje svijeća omogućuje vjernicima veće djelatno sudjelovanje jer bolje vide sve četiri svijeće, nego kad su položene u istoj ravnini adventskog vijenca. Također, s obzirom na prirodno porijeklo grane na koju se nasađuju svijeće, čitav aranžman ima asimetričan izgled toliko drag modernim liturgijskim mrziteljima ljepote simetrije. Kao što možete pretpostaviti, meni se ti panjevi, tj. grane nimalo ne sviđaju, ali me zanima imate li vi, cijenjeni čitatelji, kakve dodatne informacije kako se ta novotarija proširila, tko ju posebno promiče i možda najvažnije, da li se svijeće pale odozdo prema gore (kako raste uzbuđenje iščekivanja Božića) ili odozgo prema dolje (simbolizirajući time silazak Sina Božjeg među ljude)?

Posebno groteskni primjer adventske panjine je onaj u zagrebačkoj katedrali. Našao sam negdje na netu gornju sliku, ali to je od prošlih godina jer su ove godine svijeće različitih boja. Siguran sam da je to još jedan od autentičnih izraza liturgijske obnove koji će domalo postati tradicija koju će trebati radosno tumačiti novim naraštajima.

Možda vam se ova tema čini trivijalnom u usporedbi sa zanimljivostima koje se događaju u općoj Crkvi dok papa Franjo sipa iz rukava perverzije na čiji spomen bi se i ozloglašeni Aleksandar VI. zacrvenio. Ali ipak smatram da ne smije ostati neprepoznato samozatajno pregalaštvo naših liturgijskih stručnjak(inj)a koji se vrijedno trude unijeti makar malo veselja u slavlja koja se često moraju slaviti u neprikladnim i zastarjelim ambijentima (poput gorespomenute katedrale). I njihova kaplja pomaže tkati drugovatikanski san.

Kraljevstvo Gospodina Isusa Krista

Jedna je od najupadljivijih razlika između dvaju kalendara (u latinskom obredu) smještaj svetkovine Kraljevstva našega Gospodina Isusa Krista. U starom kalendaru ona se uvijek slavi u posljednju listopadsku nedjelju, pred Sve svete. U novom pak kalendaru u posljednju nedjelju crkvene godine, vodeći k prvoj nedjelji došašća.

Pio XI. htio je naglasiti slavu Isusa Krista ukoliko je ona odredište Njegova zemaljskog poslanja, slavu i poslanje što ih u povijesti čine vidljivima i trajno nastavljaju sveci. Zato se ta svetkovina slavi pred blagdan Sviju svetih, da se naglasi da ono što je Krist utemeljio u svojoj osobi prije nego će uzići u slavu sveci potom oprimjeruju i pronose u društvima, kulturama i narodima. To je prvenstveno blagdan nastavljanja kraljevstva Isusa Krista nad svom stvarnošću, pa tako i nad sadašnjim svijetom, u kojem se Crkva mora boriti za priznanje Njegovih prava, stvarno proširenje Njegova gospodstva na sva područja, pojedinačna i društvena.

Također je očita činjenica, nespomenuta u Quas primas, ali zacijelo svima na umu, da se u posljednju listopadsku nedjelju već stoljećima obilježava Dan reformacije. Katolički protublagdan tomu, podsjetnik svijetu ne samo na sveobuhvatno kraljevstvo Isusa Krista ‒ u kulturalnom i socijalnom smislu tako često zanijekano od raznih protestantskih učenja ‒ nego i na svjetsku kraljevsku vlast Njegove Crkve, nesumnjivo je razborita primjena načela lex orandi, lex credendi.

U liturgijskoj reformi nakon Drugoga vatikanskoga koncila međutim svetkovina je premještena u posljednju nedjelju crkvene godine, tako da je tjedan poslije prva nedjelja došašća. Taj novi položaj naglašava eshatološku dimenziju Kristova kraljevstva.

Iako je oba smještaja moguće braniti, čini se da je nakana Pija XI., u skladu s cjelinom enciklike Quas primas, više bila ustrajati na pravima Isusa Krista ovdje i sada, te na odgovarajućim dužnostima ljudi i narodâ na zemlji.

S obzirom na to davanje prednosti, koje nimalo ne zvuči kao jezik Dignitatis humanae ili jezik postkoncilske crkvene diplomacije, teško je ne pomisliti da spomenuta eshatološka perspektiva odaje klecanje pred modernom sekularizacijom i skanjivanje pred navodnim trijumfalizmom prijašnjega papinskog socijalnog naučavanja. Drugim riječima, kraljevstvo Kristovo tolerira se i može se naviještati pod uvjetom da njegovo ozbiljenje dolazi na kraju vremena te da previše ne zadire u politički i društveni poredak u ovom trenutku, kao ni u odgovornost Crkve da obraća narode, oživljuje kulture i preobražava njihove zakone svjetlom vjere.

Iz: http://www.onepeterfive.com/feast-christ-king-whats-date/

***

Ne zaboravite izmoliti Posvetnu molitvu Srcu Isusovu koja se moli na blagdan Krista Kralja: html, doc, pdf.

Zamrzi na zloću krivovjerstva, odbaci pogubne sljedbe naopakih luterana

Papa Franjo i Lutherov kip u Vatikanu

Oko tisuću luterana jučer je iz njemačke pokrajine Anhalt, koja je odmah pristupila Reformi, došlo u Vatikan gdje ih je primio papa Franjo. U svom obraćanju luteranima Papa je između ostalog rekao:

Dragi prijatelji,
vrlo sam sretan što vas susrećem prigodom vašeg ekumenskog hodočašća koje je započelo u Lutherovoj zemlji, Njemačkoj, a završilo ovdje kod sjedišta rimskog biskupa. Srdačan pozdrav upućujem biskupima koji su vas pratili i zahvaljujem vam na potpori ove divne inicijative. [...]
Apostol Pavao nam govori, da po svom krštenju svi mi činimo jedno Tijelo Kristovo. Različiti udovi su u stvari jedno tijelo. [...]
Krajem ovog mjeseca ću, ako Bog da, ići u Lund u Švedskoj i zajedno sa Svjetskom luteranskom federacijom ćemo se nakon pet stoljeća prisjetiti početka Lutherove reforme te zahvaliti Gospodinu za pedeset godina službenog dijaloga luterana i katolika. [...]
Svjedočanstvo koje svijet od nas očekuje prvenstveno je u tome da učinimo vidljivim Božje milosrđe prema nama kroz služenje siromasima, bolesnima, onima koji su napustili svoje domovine kako bi bi potražili bolju budućnost za sebe i svoje drage. [...]
Dragi mladi, potičem vas da budete svjedoci milosrđa. Dok teolozi nastavljaju dijalog na doktrinarnom polju, nastavite uporno tražiti prilike da susretnete jedni druge, da se bolje upoznate, da zajedno molite i ponudite pomoć jedni drugima te svima koji su u potrebi. [...]

***

Često se kaže da nam pravilo molitve pokazuje što i kako vjerovati. Liturgijski obredi otkrivaju kroz svoje tekstove što je Crkva oduvijek naučavala. Za razumijevanje ispravnog odnosa katolika s pripadnicima drugih vjera i onima koji za sebe kažu da su kršćani može nam poslužiti sljedeći izvadak iz krštenja odraslih prema Rimskom obredniku (izdanje iz 1929. godine).

***

Protestantski su učenjaci iznijeli na javu, kakav je Luter bio i šta je kasnije mislio o djelu, što ga je pokrenuo. Kakve li je razgovore vodio i kakve zdravice držao za stolom. A sam o sebi piše: "Sotona mi ne da ni jedan dan mira, a od noćne borbe s njim budem tako umoran i izmučen, da jedva dišem..." U toj bi se borbi branio ovako: "Samo krepko psuj na papu! Tim se ponosim, i to neka se o meni kaže, kako sam pun grubih riječi i psovaka i kletava na katolike. S ovim ću se gadovima psovati i ganjati do groba."

Protestanti su odvrgli Božje ugodnike katoličke Crkve, sve one pokornike, ispovjedaoce, mučenike, djevice, ništa nisu divne im kreposti, njihova poniznost, ljubav k Bogu i bližnjemu, poslušnost, jakost, strpljivost, ali zato štuju "sveca", Lutera. A sad čujte, kako se taj svetac molio, sam on to pripovijeda: "Ne mogu se moliti, a da ne psujem. Kad treba da reknem: Sveti se ime tvoje, onda moram dodati: Prokleto neka je ime papista (t.j. katolika!) Kad ću da kažem: Dođi kraljevstvo tvoje, onda moram još reći: Prokleto bilo i propalo papinstvo (t.j. katolička Crkva!). Zaista ovako se ja molim svaki dan i bez prekida."

Plodovi su ovakve vjere bili tako strašni, da se sam Luter prepao. Nećudorednost je zavladala kao nikad prije. No Luter je znao i zažmiriti, pa je jednom knezu dopustio imati dvije žene, samo neka knez toga nikom ne kazuje! [U Amoris Laetitia se i ne zahtijeva tajnost, TB]

(M. Vanino, Povijest Crkve katoličke, Zagreb 1930.)

Pepeljenje

Večeras sam se premjestio iz reda pred župnikom u onaj gdje je pepeo sipao jedan stariji svećenik jer je župnik poprimio angloameričku navadu stavljanja svima križa na čelo, a ne kako je u nas običaj posipanja kose. Nažalost, od četiri reda u kojima se pepeljalo ni u jednom se nije mogla čuti stara formula "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!" Ah, novus ordo sa svojim opcijama.

Mali podsjetnik na ustaljeni običaj u našim krajevima:

Pepeo se uzima palcem i kažiprstom desne ruke (ostali su prsti stisnuti i zgrčeni), te se sipa u obliku križa na glavu (po kosi) super verticem.

Stjepan Gjanić: Priručnik za vršenje službe Božje, Zagreb 1919., str. 117

P.S. Čudi me kako svećenici mogu palcem zamočenim u pepeo činiti znak križa na čelu vjernika, a par minuta kasnije palcem kojim primaju posvećene hostije činiti znak križa na čelu djeci za vrijeme pričesti. Zar im nije neobično da prvo ostavlja trag, a iza drugog tobože nema nikakvih tragova. Ili ih naprosto nije briga?

Antifona procesije na Svijećnicu

Adórna thálamum tuum, Sion, et súscipe Regem Christum: ampléctere Maríam, quae est caeléstis porta: ipsa enim portat Regem glóriae novi lúminis: subsístit Virgo, addúcens mánibus Fílium ante lucíferum génitum: quem accípiens Símeon in ulnas suas, praedicávit pópulis, Dóminum eum esse vitae et mortis, et Salvatórem mundi.

Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista. Zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnoga Kralja nove svjetlosti. Čeka Djevica noseći na rukama Sina prije Danice. Njega primi Šimun u naručje svoje i objavi narodima da je on Gospodar života i smrti i Spasitelj svijeta.

Blagoslov vode na Bogojavljenje kod grkokatolika

RIKATV - BOGOJAVLJENJE - Obred blagoslova vode kod grkokatolika

engl.: 1, 2; stsl.: 1, 2, 3.

Ako netko ide sutra kod "grka", neka mi uzme 2 dcl blagoslovljene vode (najbolje u maloj plastičnoj bočici od Jane), ja ću ići kod "latina" po vodu.

PS. Vidim da je stranica grkokatolik.com nedostupna, da li se negdje preselila ili je jednostavno ugašena?

Gostujući autor - Apokatastaza?

Ne tako davno, zahvaljujući jednom članku u časopisu Živo vrelo došao sam do neugodnog otkrića koje, čini mi se, nije zgorega podijeliti i s nešto širim krugom nego je onaj moje rodbine i prijatelja.

Naime u četvrtom broju toga časopisa 2013. godine mons. Ivan Šaško citirao je jednu strofu (Quantus tremor...) iz himna Dies irae u prijevodu za koji nisam znao, pa sam ga brže-bolje potražio na internetu i našao objavljena u travanjskom Vijencu 2010. (autor mu je Ante Stamać). Nisam ga međutim u cjelosti pročitao sve do malo nakon sprovoda vlč. Stanislava Vitkovića, kad sam u jednom internetskom zapisu Pavelićeva prijevoda posljednice naišao na djelomice pobrkane dvije strofe: Confutatis maledictis... i prethodnu. Provjerio sam to najprije u Crkvenim himnima (prev. Milan Pavelić), a onda pročitao i cijeli Stamaćev prijevod. Tada sam došao i do spomenutoga neugodnog otkrića: strofa Confutatis maledictis... u tom je prijevodu prevedena ne pogrešno, nego sablažnjivo pogrešno, u duhu, recimo, milosrdnog origenizma. Ovako:

Pridruži me potom svima
utješenim prokletima,
nakon ognja blaženima.

Tko zna, možda su tomu kumovali stari prijevodi sekvencije, s nastavkom -u za prezent u prvom licu jednine? Kako god bilo, kad sam nedavno na youtubeu, među oduševljenim komentarima polupoganskoj glazbenoj prilagodbi himna Dies irae za potrebe serije Hrvatski kraljevi naišao na citiran upravo Stamaćev prijevod, bilo mi je to nekako prirodno u tom kontekstu.

Znam da ću za sve što sam počinio i što ću počiniti gorjeti u paklu, ali gorjet ću za Hrvatsku, navodno je rekao Ljubo Miloš. No ako i jest rekao, je li u to vjerovao? Možda na način spomenutoga prijevoda?

* * *

Izvornik

Confutatis maledictis,
flammis acribus addictis:
voca me cum benedictis.

Dva prijevoda Milana Pavelića

Kad u oganj prokletnike
survaš među paklenike,
zovni me uz blaženike.

Ili:

Kad potreseš grešnim svijetom,
plamenu ga predaš kletom,
zovni mene s vojskom svetom.

*

Mons. Šaško citirao je pak prijevod ovih stihova:

Quantus tremor est futurus, / quando iudex est venturus, / cuncta stricte discussurus!

Kako li će sve se tresti / kada Sudac dođe sjesti / i svakoga skroz pretresti! (A. Stamać)