Različit pravni položaj Katoličke i Pravoslavne crkve u Turskoj

Premda Kuran kao i islamsko pravo (Šerijat) ne prave nikakvu razliku među pripadnicima pojedinih kršćanskih vjeroispovijesti, koji zajedno sa Židovima idu u "narode svetih knjiga" (Ahl' el-Kitab), u stvarnosti je islamska država pojedinim vjeroispovijestima priznavala različit pravni položaj. U Turskome carstvu ovo prvotno vrijedi za pripadnike katolicizma i istočnoga pravoslavlja. 

Kad je Mehmed II. (el Fatih - Osvajač) 1453. zauzeo Carigrad, odmah je pronašao način kako pridobiti pravoslavne Grke i time spriječiti nestanak pučanstva što je, kako se čini carskome gradu prijetio kao posljedica snažnoga iseljavanja. Dalekovidnome je sultanu pošlo za rukom jednim spretnim potezom grčki ekumenski patrijarhat za čitava stoljeća vezati uz tursko carsko prijestolje. Sultan je Grcima naredio da izaberu novoga patrijarha. Izabran bijaše učeni redovnik Juraj Sholarios, nekoć prijatelj ujedinjenja i pristalica nauka sv. Tome Akvinskoga, kasnije vatreni bojovnik proti ujedinjenju i snažni podupiratelj raskola, koji sebi uze ime Genadije II. Sultan je novoizabranoga patrijarha svečano uveo u službu prema starome bizantskome ceremonijalu. Okružen svitom turskih odličnika, sultan je Genadiju II. službenu ovlast predao sljedećim riječima: "Sveto Trojstvo, koje mi je dalo carstvo, uzdiže te na čast patrijarha". Kako strano zvuče ove riječi u ustima cara svih pravovjernih muslimana, kojima nijekanje svetoga Trojstva ide u najbitnije vjerske istine! Pošto je patrijarh na taj način iz sultanove ruke primio službu, izrekao je svoju najdub lju zahvalnost, a kor je zapjevao konvencionalnu liturgijsku pjesmu za svečane prigode: Eἰς πολλὰ ἔτη, Δέσποτα. Nakon toga uslijedio je sjajan objed, kod kojega je sultan patrijarhu dao "beskrajna obećanja".

Ovo duboko poniženje carigradskoga patrijarhata donijelo je s druge strane patrijarhu prednost što je ne treba podcijeniti. "Rul milleti", grčka nacija, ispravnije grčka vjeroispovijest, na čelu s patrijarhom, zadobila je dalekosežnu samostalnost. Patrijarh je glava nacije, s činom i dostojanstvom turskoga vezira. On nad Grcima vrši ne samo duhovnu, nego i građansku vlast. On je sudac u građanskim predmetima (sklapanje brakova, oporuke i sl.). Ako se nađu krivima, može osuditi na novčane kazne, na tamnicu, bičevanje i na strašno ropstvo na galijama. Turske oblasti bijahu obvezatne provesti njegov pravorijek, kao i onaj, premda u manjoj mjeri, pravoslavnih biskupa što su također posjedovali odgovarajuću sudsku vlast.

Sad možemo pojmiti, zašto pravoslavnim biskupima za njihovih pohoda, za kojih su na nepravedan i nasilnički način i od katolika ugonili crkvene namete, bijaše dodjeljivana turska vojna pratnja. Također ćemo razumjeti, kako bijaše moguće da carigradski patrijarh Ćiril Lukaris, 1632. godine, zaslužna biskupijskoga svećenika i kandidata za jedno biskupsko sjedište, Šimuna Matkovića, u Ugarskoj baci u tamnicu gdje su mu od velike studeni otpali nokti na ručnim i nožnim prstima. Također je zanimljivo što je carigradski patrijarh, unatoč blizini srpske hijerarhije, često, po svojim zastupnicima, nastupao na turskim sudovima kao svjedok proti katolicizma u dalekoj Bosni. K tome pridolazi još jedna važna okolnost u korist pravoslavne hijerarhije: utjecaj fanariotskih ministara na Visokoj Porti. Dovoljno je podsjetiti na Mihovila Kantakuzena, "columnam christianitatis", miljenika dvojice sultana, da bismo vidjeli kako je Fanar u tim ministrima imao moćna pomoćnika i saveznika u borbi proti katolicizmu. 

Uz carigradski, i srpski je patrijarhat u Peći uživao velik ugled. Utemeljen za cara Stevana Dušana Silnog 1346. godine, propao je za vrijeme turske vladavine u Srbiji, da bi ga Mehmed Sokolović, najveći veliki vezir što je ikad, kao sultanov zastupnik, upravljao ogromnim osmanlijskim carstvom, ponovo uspostavio 1557. godine. Jedva je potrebno pripomenuti kako je Sokolović time htio povući spretan diplomatski potez, kako bi na taj način pravoslavne Srbe što čvršće vezao uz Tursko carstvo. Za prvu dvojicu pećkih patrijarha obično se tvrdi i piše kako bijahu bliski rođaci moćnoga vezira. Iz državnopolitičkih, a možda i rodbinskih razloga, bijaše pećki patrijarhat najizobilnije obasut pravima i povlasticama. Srpska je pravoslavna crkva sklopila s muslimanskim carstvom veoma pogodan ugovor, kojim se znala izvrsno služiti, posebice na štetu Katoličke crkve. 

Položaj Katoličke crkve bijaše daleko nepogodniji od onoga Istočnopravoslavne. I njoj je sultan doduše priznao legalnu opstojnost, što nedvojbeno dokazuju brojni turski fermani i berati što su ih u njenu korist izdali osmanlijski vladari. Prilikom zauzeća Carigrada (1453) Đenovljani su od Mehmeda II. izmolili za se čak različite milosti i slobodu vjeroispovijesti. Isto su, deset godina kasnije, na polju Milodraževu izmolili bosanski franjevci za svoj puk (poznata Ahd-nama, što još nije u potpunosti pojašnjena).

Katolička se crkva nikad nije tako duboko ponizila da bi dopustila uplitanje turske državne sile u svoje unutarnje vjerske odnošaje. Tu ne bijaše ni turske investiture ni biskupskih imenovanja po milosti Visoke Porte. Zbog toga ona i nije uživala onu široku autonomiju što je imahu pravoslavni. Ni u jednom se dokumentu ne spominje "latinska nacija" ("latin milleti") s biskupom, u rangu vezira ili paše, na čelu. Katolici obično bijahu zastupani po predstojnicima redovničkih zajednica (provincijali i gvardijani), dok je biskup ostajao u pozadini kao da ga - takav se dojam stječe - država uopće nije priznavala, te se morao kriti.

U Bosni je to gotovo uvijek bio slučaj, u drugim zemljama veoma često. Katolički biskupi nisu nikad od Turaka dobili neku sudsku ovlast nad svojim vjernicima. Nadalje nitko i ne pomišlja na to da bi u katoličkoj hijerarhiji mogla biti dodijeljena turska "svjetovna sila" ("brachium saeculare") kao pomoć u provedbi njezinih sudskih pravorijeka i naredbi. Janjičari bijahu pratnja katoličkim biskupima jedino onda kad ih vođahu pred turske sudove, u tamnicu ili na izvršenje smrtne kazne. 

K tomu valja uzeti u obzir još jednu važnu okolnost. Turci nikad ne mogahu zaboraviti kako najveći i najopasniji protivnik polumjeseca na Bosporu bijaše rimski papa, istodobno poglavar njihovih katoličkih podanika. Papa nikad nije mirovao: poticao je kršćansku Europu na bitke i križarske vojne proti Turcima, nikad nije sklapao saveze niti se upuštao u bilo kakve pregovore s islamskim Carigradom. Zbog toga su turske vlasti pune sumnjičavosti i nepovjerenja spram katoličkoga elementa u carstvu Osmanovih nasljednika. Zbog toga im u doba mira ne daju nikakvih velikih povlastica, kao pravoslavnima, a u doba ratova - često i u miru - krvavo ih progone i iskorjenjuju. Katolici sa svoje strane nikad ne htjedoše, pa makar i privremeno, služiti kao turski vojnici, dok je to u dokumentima od 14. do 17. stoljeća o pravoslavnima nebrojeno puta posvjedočeno. 

Priznajemo kako su i pravoslavni puk i svećenstvo bili u Turskome carstvu materijalno iscrpljivani, ugnjetavani, a često i grubo progonjeni. Njihov se položaj počeo polagano pogoršavati posebice od konca 16 stoljeća. Pobune proti Turcima bijahu sve češće, te se pri koncu 18. stoljeća njihov položaj jedva mogao razlikovati od položaja katolika. Ovo se, naravno, ne odnosi na grčku hijerarhiju Fanara, koja je 1766. uredila da, jednim carskim fermanom, bude dokinut pećki patrijarhat, i koja je uvijek uživala povlašteni izuzetni položaj. 

Poneki srpski povjesničari idu predaleko kad, imajući u vidu prilike pri koncu 18. stoljeća, prikazuju kako katolici i pravoslavci uvijek i trajno bijahu pred Turcima pravno i stvarno izjednačeni. To je u osnovi neispravno poimanje povijesnih prilika. Kako grčko tako i srpsko pravoslavlje stvorilo je sebi, svojim paktom sa osmanlijskom državnom silom, izuzetan položaj, ukoliko to u muslimanskoj državi uopće bijaše moguće postići. Nasuprot tome, katolici, "jadna raja", stado, bolje reći stoka, i "latin kafirs" (latinski nevjernici) uživahu jedino pasivnu snošljivost, a često čak ni to. U usporedbi s katolicima, pravoslavni elemenat bijaše u jednome razmjerno boljemu položaju.To još više vrijedi za Pravoslavnu crkvu i hijerarhiju. Klasičan primjer za to pružaju nam brojni pravoslavni samostani i biskupije na hrvatskome tlu, uspostavljeni u doba turske vladavine u 16. i 17. stoljeću, posebice 1557. godine.  Katolicima, naprotiv, bijaše zabranjeno, primjerice u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji, graditi nove crkve i uspostavljati samostane i biskupije; naravno neke biskupije bijahu kanonski popunjene, ali često s prekidom od više desetljeća. Turci su čak poneke katoličke samostane predavali pravoslavcima na upotrebu i u posjed, ili su pak dobrohotno dopuštali da se na katoličkome zemljištu podižu nove pravoslavne crkve. Tako u posjed pravoslavaca prijeđoše, uz ostale, nekoć katolički samostani ili crkve: Čičevo (sv. Petar u polju) kod Trebinja u Hercegovini, Krupa, Rmanj i Moštanica u Bosni, Orahovica u Slavoniji. Ima srpskih povjesničara što, unatoč očitim suprotnim svjedočanstvima dokumenata, zastupaju mišljenje kako se ovdje zacijelo ili vjerojatno radi o starim pravoslavnim samostanima. Tako je Bosna u 16. stoljeću preplavljena pravoslavnim samostanima, a ipak se ni za jedan od njih ne može s izvjesnošću dokazati da bi opstojao 100 godina ranije, u doba bosanske samostalnosti. Istodobno katolici su gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako je savršeno na mjestu tvrdnja povjesničara dra Preloga da priraštaj pravoslavaca u Bosni nakon njezina zauzeća bijaše očito stalno sve više i više pospješivan. 

(iz Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje)

Poleti slika

Kršćani kažu, da je tu bila nekoć crkva, pa kad je Bosna fet učinjena (zauzeta od Turaka), onda su oni od nje napravili džamiju, a od zvonika munaru. Kad su oni orili (rušili) crkvu, u jedan čas poleti slika sv. Mihovila arkangjela sa oltara, koji je bio istom posvećen i uleti, kao munja, u jedan dolaf, za kojim se odmah vrata od dolafa zatvore, tako da se više nikad ne mogu otvoriti bez božijeg dopuštenja. Turci su poslije i silom i milom htjeli otvoriti taj dolaf, te su same fratre silili, da oni, pošto je to njihov sveti, otvore taj dolaf. No fratri toga nijesu htjeli učiniti, za to su mnogi i bili skresani na pače (rasječeni) i preko špilja bačeni u Neretvu. I taj dolaf ni dan danas nije otvoren, niti će se dotle moći otvoriti, dok se opet džamija ne pretvori u crkvu, onda će istom iz dolafa izići sveti Mihovil. Kad su tako turci razorili crkvu i napravili džamiju, odmah je došao vrag i zavrgao ljuljajku u jednome kubetu, te se ne prestano od dragosti ljulja, što su turci razorili crkvu, a namještili džamiju. 

(O postanku Karagjoz-begove džamije u Mostaru)

Isto će tako sići kao što ste vidjeli da uzlazi

Zanimljiva je podudarnost da ove godine Spasovo pada upravo na blagdan Gospe Fatimske. I ne samo to, nego isti dan muslimani slave svoj ramazanski bajram kojim završavaju mjesec dana "posta" u kojemu preko dana nisu ništa ni jeli ni pili da bi to po noći nadoknadili. 

Budući da je Fatima po predaji bila najdraža Muhamedova kći, prirodno je da Blaženu Djevicu Mariju na ovaj dan molimo i za one koji još stenju pod jarmom sotonske objave toga lažnog proroka. Riječima posvetne molitve Srcu Isusovu molimo Sina Djevičina: "Kralj budi svim onima, koji se još u tami krivoboštva ili islama nalaze, i ne krati se privesti ih u svjetlo i kraljevstvo svoje." 

Naš Kralj uzašao je na nebo da nam pripravi mjesto u domu Oca svojega i našega. A njihov prorok ih upućuje da se mogu zbog svoga ramazanskog odricanja nadati beskrajnoj raskalašenoj orgiji koju on naziva rajem, no svatko tko ima i najmanje duhovnog instinkta prije bi ju prispodobio paklu. 

Gospa nam u Fatimi preko pastirića kaže da više duša ide u pakao zbog grijeha tijela nego ijednog drugog razloga, a grijesi tijela su upravo ono što Muhamed obećava svojim sljedbenicima u "raju". Toliko toga izobličenog u toj religiji zavšava najgorom od svih inverzija, dolje postaje gore! 

Na nekim slikama Isusa koji uzlazi na nebo oblaci su već gotovo cijelog sakrili te mu vidimo samo noge koje su koračale jedino za spasenje ljudsko. Na tim nogama su proslavljeni tragovi čavala koje Muhamed kao i toliki heretici prije i poslije njega negira. Ne žele prihvatiti da se Bog "udostojao postati dionikom našega čovještva", pa onda ne mogu ni vjerovati da se "uzdigao na nebo, da nas učini dionicima svoga božanstva". Zato jedino i znaju obećavati prolazne tjelesne naslade. 

Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji vjerujemo da je tvoj Jedinorođenac, naš Otkupitelj, na današnji dan uzašao na nebesa i sami budemo duhom uvijek u nebeskim stvarima.

Veselo, veselo, ej veselo je sve selo

Naš Franjo
Ne kleči pred Presvetim, na koljena se baca pred političarima.
Ne voli da mu se ljubi prsten, slobodno cjeliva tuđe ruke za kamere.
Zgrozio bi se da tko pokuša poljubiti papinu papuču
(koje nema),
kad mu puhne, skreće na sebe pozornost ljubljenjem cipela.
Mnogo je ponizan kad treba banalizirati papinsku službu,
bez zadrške ukida i mijenja tradicije koje mu se ne sviđaju.
Uvijek je spreman na dijalog, izuzev s vjernim katolicima.
Svi su mu ljudi braća, osim onih kojima može zapovijedati.
U grešnim situacijama i drugim religijama vidi samo dobro,
U vjernim obiteljima, redovničkim zajednicama i Kristovim riječima
vidi samo što treba promijeniti.

***

Abu Dhabi-gate. Okolo-naokolo kere

Najprije je papa Franjo službeno izjavio u potpisanoj zajedničkoj izjavi s velikim imamom el-Tajebom u Abu Dabiju da "mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja, kojom je Bog stvorio ljudska bića. Ta je božanska mudrost izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji."

Potom, kad ga je za posjeta ad limina biskup Athanasius Schneider suočio s njegovom krivovjernom tvrdnjom, Franjo je biskupu privatno kazao: "Može se i to reći, da je raznolikost religija dopusna Božja volja" – što može značiti samo to da, kako Crkva naučava, Bog podnosi "raznolikost religija" punih zablude i praznovjerja kao zlo iz kojeg može u konačnici izvući neko dobro. Ne može se ni u kojem pravovjernom smislu božansko podnošenje lažnih religija izjednačiti s božanskom potvrdnom voljom da postoji različitost "boja, spolova, rasa i jezika" među ljudima.

Nakon toga, međutim, Franjo je pojačao prvobitnu krivovjericu time što je naložio neka se zajednička izjava, bez ispravka, pusti u optjecaj među "profesore, svećenike i sestre na sveučilištima da 'olakšaju raspačavanje, proučavanje i prijam' dokumenta, pri čemu je Papinsko vijeće za međureligijski dijalog 'unaprijed zahvalno na svakome mogućem poticaju, u okviru ove ustanove, koji smjera širenju ovog dokumenta".

No sad je Franjo objavio "razjašnjenje", u obliku nepripremljene opaske na općoj audijenciji 3. travnja. "Razjašnjenjem" se međutim u biti tvrdi da je "raznolikost religija" nešto dobro, a ne samo podnošeno zlo. Citirajmo Franju (engleski prijevod Diane Montagna, LifeSiteNews):

"Mogao bi tkogod upitati zašto papa ide u posjet muslimanima, a ne samo katolicima. Jer postoji tako mnogo religija, ali zašto postoji tako mnogo religija?"

"Mi i muslimani potomci smo istog oca, Abrahama. Zašto Bog dopušta da postoji tako mnogo religija? Bog je želio to dopustiti: skolastički teolozi govore o Božjoj voluntas permissive. Htio je dopustiti tu stvarnost: postoje mnoge religije; neke su rođene iz kulture, ali sve one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga."

"Ali Bog hoće bratstvo među nama, a posebno – što je i razlog ovog putovanja – među Abrahamovom djecom, kao što smo mi i muslimani. Ne smijemo se bojati razlike: Bog je to dopustio. Trebamo se bojati ako ne radimo bratski, za zajednički hod kroz život."

Dakle prema razjašnjenju:

"Mi i muslimani potomci smo istog oca, Abrahama."

Ne, nismo. Religija koju je izumio Muhamed nema pravo na Abrahamovu duhovnu baštinu, koja pripada sljedbenicima Isusa Krista, "sina Davidova, sina Abrahamova" (usp. Mt 1,1–17), koji pripadaju Crkvi što ju je On utemeljio i "stekao krvlju svojom" da bi ustanovio Novi i Vječni Savez s Bogom.

"Bog je želio to dopustiti [raznolikost religija]."

Opet pogrešno. Bog ne "želi dopustiti" nikakvo zlo, pa tako ni laži i praznovjerja religija izumljenih od ljudi. Željeti nešto znači čežnju, nagnuće, potrebu za nečim. Takva se duhovna stanja ne mogu prireći Bogu, čija sama narav isključuje bilo kakvu čežnju, nagnuće ili potrebu dopustiti da bude učinjeno zlo. Sveti Toma piše: "Bog prema tome niti hoće da zlo bude učinjeno niti hoće da ne bude učinjeno, nego hoće pustiti da zlo bude učinjeno; a to je nešto dobro." Isto tako ne može se reći da je Bog "želio dopustiti" umorstvo, sodomiju, rat, uopće bilo koji ljudski grijeh.

No, s druge strane, razgovorno "želi" bilo bi prikladno u objašnjavanju objavljene istine da Bog "hoće ["želi"] da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus (1 Tim 2,3–5). Tu objavljenu istinu, trebalo bi to već svima biti očito, Franjo nipošto ne želi navijestiti.

Doduše, mogao bi ovo biti samo još jedan slučaj nepreciznoga razgovornoga govora u beskonačnoj struji Franjine teološke improvizacije. Međutim prenosi neistinit dojam da je Bog "želio dopustiti" dotična zla jer postoji nešto dobro u tim zlima kao takvima. A Franjo upravo to misli, kako sljedeće riječi objašnjavaju.

"(...) postoje mnoge religije; neke su rođene iz kuture, ali sve one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga."

Drugim riječima, Franjo zapravo vjeruje da sve religije "uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga" – bez obzira na to kakve laži i praznovjerja sadržavaju. Tj. da su sve one više-manje dobre i sviđaju se Bogu, a nisu tek podnošena zla. Franjo tako prihvaća upravo onu zabludu koju je Pio XI. osudio kao put k napuštanju jedine vjere od Boga objavljene. Radi se, kaže Pio XI., o "krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima, jer da svaka od njih na svoj način očituje i označava onaj osjećaj koji nam je svima urođen te nas dovodi k Bogu i poslušnome priznavanju Njegove vlasti. Oni koji imaju takvo mišljenje nisu samo podlegli zabludi i obmani nego, štoviše, iskrivljujući ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tko god podržava one koji zastupaju te teorije i pokušavaju ih ostvariti, potpuno napušta od Boga objavljenu vjeru."

I napokon:

"Bog hoće bratstvo među nama (...). Ne smijemo se bojati razlike: Bog je to dopustio. Trebamo se bojati ako ne radimo bratski, za zajednički hod kroz život."

Dakle, prema Franji, Bog je dopustio postojanje lažnih religija radi našega bratstva i "zajedničkog hoda" s njihovim pristašama, čijih se osude vrijednih zabluda ne smijemo bojati. Bratstvo nadomješta istinu u Božjem naumu, prema Franji. To je religija slobodnih zidara, a ne evanđeoska religija.

Franjo je, svakako, razjasnio svoj stav. Vrlo je jasno dao na znanje da ne vidi nikakvog zla u raznolikosti religija ni ikakvu nužnost da se njihove pristaše "spase i dođu do spoznanja istine" jer "jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus".

Šest godina voza Franjo vjernike unaokolo, i uvijek se, izgleda, vratimo na mjesto gdje je vožnja počela. I gdje nalazimo ono što Franjo stvarno misli, za razliku od onog što Crkva naučava.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1291/

Na istoku kršćane, na zapadu bebe

Pater Miranda: „Nad kršćanima u Siriji vrši se pravi genocid“

Mafija protiv islamista?

Korzikansko rješenje: mafija protiv islamista?

Korzikanski odgovor na islamsko nasilje

Nepravovjerna promišljanja Rina Cammillerija*

Ova je vijest od kraja srpnja proširena na međunarodnoj razini, toliko je pažnje izazvala. Dolazi s Korzike, onog otoka na Sredozemlju koji je u cijeloj svojoj povijesti rado podnosio samo kršćansku „vlast“, dok se pokazao netrpeljivim prema svih drugim gospodarima. Ni s Francuzima nikada nije postojalo zbiljsko jedinstvo mišljenja premda je Napoleon „Francuski car“ ondje rođen. Pomorska republika Genova, pretposljednji „posjednik“, prodao je buntovni otok 1769. godine Francuskoj. Otada je Pariz morao rješavati mnoge svađe s otočnim separatizmom koji mu je kadar i bombe postaviti. Materinji jezik Korzikanaca na koncu i nije francuski, nego središnji talijanski.
Korzikanci su odlučni ljudi, njihova je „vendetta“ legendarna, toliko legendarna da je ušla u vokabular cijeloga svijeta. „Vendetta corsa“ naziva se i jedan nož za bacanje koji je postao najomiljenijim oružjem Korzikanaca kada izvode svoju poslovičnu osvetu. Na oštrici mnogih takvih noževa urezana je riječ „vendetta“.

Praškog kardinala cenzurira katolički tjednik

Kardinal Duka kritizira „politiku dobrodošlice“ i islamizaciju
pa ga cenzuriraju vlastite novine

Kardinal Dominika Duka cenzuriran je
zbog svoje kritike islamizacije i masovnog useljavanja

(Prag) Novinky, najvažniji internetski portal Republike Češke jučer [9.8.2016.] je izvijestio o jednom članku kardinala Dominika Duke, Praškoga nadbiskupa i primasa Bohemije, koji je on napisao nakon ubojstva francuskog svećenika abbé Jacquesa Hamela. Abbé Hamelu su 26. srpnja dvojica islamista prerezala grkljan dok je u crkvi Saint Etienne du Rouvray celebrirao svetu Misu. Svećeniku je potom odrubljena glava. Obojicu je ubojica policija ustrijelila. Odgovornost za ovo djelo preuzela je Islamska država (IS). Kardinal Duka poslao je svoju reakciju uglednom katoličkom tjedniku Katolicky tydenik. Te novine nisu htjele objaviti članak. Kardinal ga je potom objavio na svojoj Facebook stranici.

Jedan od njih dvojice laže, ali obojica su kriva

„Jedan od dvojice laže“ – Cristiano Magdi Allam
o „skandaloznoj suri“ u katedrali u Bariju

Cristiano Magdi Allam konfrontira imama Sharifa Lorenzinija
sa „skandaloznom surom“ koju je recitirao u katedrali u Bariju

(Rim) Dana 8. lipnja 2014. godine u Vatikanskim vrtovima u nazočnosti pape Franje, izraelskog predsjednika Peresa i palestinskog predsjednika Abu Mazena dogodila se sablazan jer je imam na arapskome recitirao ajet (redak) 286 druge sure Kurana koja završava riječima: „Ti si Gospodar naš pa nam daruj pobjedu protiv onih koji niječu Boga i nevjernika“ (Službeni prijevod na „bosanski“ jezik glasi: „Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!“)

Papa i islam

„Tko će ušutkati ovoga čovjeka“ – Papa, islam i udarac protiv Euharistije

Ne u kostrijeti i pepelu, nego demonstrativan nastup po katoličkim crkvama

(Rim) O „svijetu koji stoji naglavačke“ pisao je jučer vatikanist Sandro Magister. „Katolici ubijaju punicu, muslimani idu na Misu“, barem ako se držimo riječī pape Franje. Papina usporedba izazvala je zaprepaštenje u katoličkom svijetu. „Odgovor Rimskoga pape na ubojstvo jednog katoličkog svećenika od islamista nikako nije mogao biti neprimjereniji“, rekao je vidno preneraženi prelat Rimske kurije pošto je čuo o Papinoj letećoj tiskovnoj konferenciji.

Verrecchio: Dva vjerna muslimana uđu u katoličku crkvu...

Danas su u Francuskoj jednoga starijeg svećenika ubila dvojica muslimana, izvršivši, u službi islamskoga lažnog boga, "Alaha", smjernicu iz Kurana, poglavlje 47, stih 4: "Kad sretnete nevjernike, udarite ih po šiji." O. Jacques Hamel, osamdesetčetverogodišnji "nevjernik", služio je Misu kad su napadači ušli u crkvu, uzeli taoce, i prerezali svećeniku grkljan.


Čin nasilja nisu izvršili politički aktivisti zauzimajući se za ono što kardinal Burke inzistira da je "u biti oblik vladavine", nego odani sljedbenici islama prakticirajući svoju lažnu vjeru.


Shvaćate?


Islam je lažna vjera.

Tvrdi da nudi riječi samoga Boga Abrahamova i put k vječnom životu. Međutim islamsko je božanstvo lažno, kao i njegov "prorok", Muhamed; oboje su očitovanja vraga koji za sebe zahtijeva štovanje koje se duguje samo Bogu.


Islam je lažna vjera.


U kršćanstvu, mi vjernici pozvani smo da uzmemo svoj križ i idemo za Kristom, tj. da ga u svemu nasljedujemo najbolje što možemo.


Prema nalozima islama put savršenstva sastoji se u što pomnijem nasljedovanju života i ponašanja Muhameda, kojega se ističe kao "savršenog čovjeka" (al-Insān al-Kāmil) i "izvrstan uzor ponašanja" (uswa hasana).


Kuran, ista ona bogohulna knjiga koja otvoreno ubraja Isusa među puke ljude, više od 90 puta potiče da se slijedi Muhamedov primjer. Da bi to činili, muslimani se utječu "Siri", tradicionalnim životopisima Muhameda ("Alahova savršena glasnika"), u kojima se na ništa manje nego 41 mjestu potiče na odrubljivanje glave. Za muslimana, to je način kako nastojati da se ugodi Alahu i postigne vječno blaženstvo.


Islam je lažna vjera.


To je istina koju čak i najugledniji suvremeni crkveni ljudi, temeljito se napivši na koncilskom izvoru, vrlo teško mogu priznati. Razlog je jednostavan. Pogledati otvoreno u stvarnost islama znači suočiti se sa žalosnim neuspjehom koncilskoga programa međureligijskog dijaloga, pod kojim "tradicionalisti" (iliti katolici) razumijevaju praktično odustajanje od poslanja Crkve, naime od kristijanizacije cijelog svijeta ostvarene obraćanjem onih koji prebivaju u tami i nepoznavanju jedine prave vjere.


Na pitanje o današnjem tragičnom događaju ordinarij o. Hamela, nadbiskup rouenski Dominique Lebrun kazao je:

"Vapim Bogu sa svim ljudima dobre volje. Pozvao bih nevjernike da se pridruže tom vapaju."


Da, dobro ste pročitali.


Čak i sada, ovaj nasljednik apostola, očito toliko zasićen apostatskim humanizmom, liberalizmom i ekumenizmom da je nesposoban pravo vidjeti, odgovara pozivajući u "asiškom" stilu pripadnike svakovrsnih religija, pa i nikakvih, da zavape onomu u koga god da vjeruju ili ne vjeruju, kao da će to biti učinkovit pristup islamskoj opasnosti.


Danas kao da ništa ne može našim crkvenjacima otvoriti oči za jasnu i jednostavnu istinu da je uzrok odsutnosti mira u našem svijetu nevjerovanje u našega Gospodina Isusa Krista i u svetu vjeru katoličku, simbolizirano u ovom konkretnom slučaju nasilnim činom koji su izvršili sljedbenici islama. 


Budući da je tako, odgovor je očit: osuditi vjersku zabludu i pozvati na obraćenje.


U svakom slučaju, onima koji su gajili ikakve sumnje u to da je islam lažna vjera i da s njim valja postupati u skladu s time današnji bi događaj trebao biti dovoljan da takve sumnje potpuno rasprši: 

Dvojica vjernih muslimana ušla su u katoličku crkvu i ubila o. Jacquesa Hamela ne zbog njegovih političkih nazora i ne zato što bi predstavljao suparnički oblik vadavine, nego zato što je bio "nevjernik", odnosno udarili su ga po šiji zbog njegova religijskog uvjerenja.

https://akacatholic.com/two-faithful-muslims-walk-into-a-catholic-church/

Duhovna lirika utorkom 39

Marko Marulić

MOLITVA SUPROTIVA TURKOM (izvadak)

(...)
Sinke porobiše od krila materam,
I jošće činiše njih vašćine kćeram.

Daleč rastavljaju od draga miloga,
Tih tamo prodaju, a simo inoga.

Evo još oltari tvoji raskidaju,
I sve svete stvari tlačiti ne haju.

U temple se svete konje uvajaju,
Prilike propete pod noge metaju.

Svite, u kih tebi služba se činjaše,
Raskrajati sebi u kovadih jaše.

Pehare kovaše od kaležev tvojih,
I još pokovaše pase sabalj svojih.

Oto, ča je gore, divstvo oskvarniše
Divic, ke pokore čineći, služiše;

Ter dicu neumiću obrizav, tiskoše
U veću nesriću ner kih posikoše!

(...)
A ti, Gospodine, grihe jur otpusti,
Da puk tvoj ne zgine, jur milost na nj spusti.

Rači se smiliti, slomi mač poganski,
Ne daj pogubiti ostatak karstjanski.

Eve smo rojen'je, da ti s' naš spasitelj;
Proda nas zgrišen'je, da ti s' otkupitelj.

Dostojno jest da mi za grih zla patimo,
Da milosrdan si ti, za to te molimo:

"E Bože, odnesi jur taj bič od naju,
A na njih nadnesi kino te ne znaju."

Tebi vapijemo, tužeći u plaču:
"Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlaču."

Radi su svih požrit, nigdar karvi siti;
Sve će, diju, podrit, a puk tvoj pobiti.

Ispunit toj hteći, nigdar ne pristaju,
Jednih zavodeći, druzih pobijaju.

(...)
Pokaž, Gospodine, da kako saržba tva
Za naše krivine nas u nevolju da,

Onako smiljen'jem da nas mož' obranit,
Tere s utišen'jem slobod nam povratit;

Turke sve podvratit za blud njih nevere,
Njih silu pokratit ka nas koljuć dere.

Evo plačne k tebi majke tužne hode,
Da ne plode sebi, jer njih plod odvode.

Niki su prognani iz bašćine svoje,
A niki pogani u sužanstvo stoje.

Taj plače dičicu, taj muža, taj žene,
Plače brat sestricu, a sestra bratca nje.

Jur dopre do tebe vapaj i suze njih,
Ne daj da povede nemiran Turak svih.

A ti, ki s' propeti Bog, Gospodin naju,
Nam si dal Karst Sveti, ne ki te ne znaju:

Iznesi od bluda nas, tere od djavljih ruk,
Na križ pridav uda, otkupi viran puk.

Ne daj da nas dave pogani nogami,
Ali da nas strave, sikući sabljami.

(...)
Ti nas, Gospe, brani pridav sinku tvomu,
U vas smo ufani, a ne u inomu;

A paka odbivši od nas nevirnike,
Gori nas primivši, spasite u vike. Amen.

Gostujući autor - O Muhamedu i duhu Gabrielu

Kao skromni podsjetnik na kongres Imaju li religije značenje za Europu? koji danas započinje u Zagrebu, donosim jedan kratki izvadak iz Danteove Božanstvene komedije te tekst koji u duhu dijaloga propituje izvorišta muhamedanske objave. Međureligijski dijalog danas je od iznimne važnosti, i sam Papa nas upućuje da svatko od nas treba dati svoj doprinos u ovom pogledu.

***

Bibliothèque nationale de France, Département des Manuscrits, Division occidentale

Italien 74, fol. 83, Dante et Mahomet

između nogu ispala mu crijeva,
i vidi mu se drob i gadna vreća
govnom biva što se u nju slijeva.

Taj mi, dok moja pažnja bi sve veća,
otvoriv grudi sam na znanje dade:
'Gle, kako huda raskoli me sreća,

i kakve rane Muhamed imade!
Preda mnom plače Ali, kome zja
rasječen obraz od kike do brade.

I sve što vidiš, cijela družba ta,
jer sija raskol i sablazan gore,
zato je tako rasječena sva.

Straga je vrag, što ljut je poput more,
sijekuć nas mačem, i kazna se ova
ponavlja svima kad se pred njim stvore,

obišav bolni put okolo rova;
jer ove rane sve zacijele nama,
dokle se pred njim ne nađemo snova.

(Dante, Pakao, XXVIII pjevanje, 25-42)

***

Je li moguće da je one koji slijepo slijede Muhameda kao svojega od neba poslanog proroka i vođu te prianjaju uz islam kao religiju objavljenu od Boga i jedini put spasenja, obmanuo Sotona? "City Journal" u ljeto 2004. objavio je članak Theodorea Dalrymplea (pseudonim) "Kad se islam slomi", u kojemu on piše: "Nijedan musliman u islamskom društvu ne bi se usudio pretpostaviti da Kuran nije božanski diktiran na usta Prorokova, nego da je zbir nadarenih ljudskih riječi i spoj, ne osobito originalan, judaističkih, kršćanskih i zoroastrističkih elemenata." Nema sumnje, muslimani vjeruju da je Kuran božanskog podrijetla, vječan i subitan samom Alahu, njegova sveta i neposredna riječ, koja je diktirana na arapskom preko anđela Gabriela Muhamedu i sadrži islamske objave i nauk. Vjeruju da je kroz Muhamedova viđenja arhanđela Gabriela Kuran objavljivan u obrocima, što u Meki što u Medini, tijekom dvadeset i tri godine. Riječi koje su od Gabriela tekle preko nadahnutih usana proroka Muhameda zapisivali su njegovi tajnici Zejd i Abdulah na palmove listove, na kožu i u drvo. 


Uglavnom se međutim ne govori o tome kako se 610. godine Muhamed s obitelji povukao za mjeseca ramazana u znamenitu gorsku špilju Hiru te nakon nekog vremena provedenog ondje u molitvi i meditaciji, priopćio svojoj ženi Hadidži da mu se upravo ukazao anđeo Gabriel rekavši mu da je odabran za Božjeg apostola. Kako se čini, anđeo Gabriel (golema vizija koja se ocrtavala na nebu, sa stopalima na obzorju) privijao je Muhameda u zastrašujući zagrljaj, gušeći ga, te se Muhamed osjećao kao da će ga dah napustiti. Tek pošto ga je anđeo i treći put stao gušiti tražeći da recitira, Muhamed je to i učinio. Prema Ibn Ishakovu "Životu Muhamedovu" on je ovako ispripovjedio taj susret s Gabrielom: 


Onda mi je, dok sam spavao, došao Gabriel s nekim spisom na brokatnom prostiraču. "Čitaj!" rekao mi je. "Što da čitam?" upitao sam. Nato me je on tako pritisnuo da sam se počeo gušiti. Pomislio sam da je to smrt. Onda me je pustio i opet mi rekao: "Čitaj!" "Što da čitam?!" rekao sam, a on me ponovo pritisnuo, tako da sam opet pomislio da je to smrt, a onda me pustio. "Čitaj!" rekao je. "Što da čitam?!" upitao sam, i on me je ponovo počeo gušiti, i opet sam pomislio da je to smrt. Zatim me je pustio i rekao: "Čitaj!" "Što da čitam?" pitao sam. Tad je rekao: "Čitaj u ime Gospodara svoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška krvi! Čitaj: Plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava perom, koji čovjeka poučava onome što on ne zna." Pročitao sam to, a on je ušutio i otišao od mene.


Nakon zastrašujućeg i nasilnog susreta s duhom u špilji Muhamed je vjerovao da ga je "džin" (duh, ili demon) opsjeo. K tome nije samo Muhamed sumnjao na demonsko podrijetlo svojih objava nego su i mnogi njegovi suvremenici smatrali da je njegovo objavno iskustvo demonsko i da je opsjednut: "Pa su se okrenuli od njega i govorili: Opsjednut!" (Kuran, 44. poglavlje, 14) "Zar da ostavimo svoja božanstva radi opsjednuta pjesnika?" (37. poglavlje, 36) 


Otada su se tzv. objave od Gabriela stale nizati jedna za drugom u kratkim vremenskim razmacima. Kažu da je za tih objava bilo mučno promatrati Muhameda, njegovo uzrujano, iskrivljeno lice puno strepnje. Ponekad bi se onesvijestio i srušio na tlo, a čak i po najhladnijem vremenu čelo mu je oblijevao znoj. Napadi padavice, koji su počeli već kad mu je bilo pet godina, sad su se znatno pojačali za duhovnih borbi izazvanih duševnim uzbuđenjima i noćnim viđenjima. Menezes kaže da su zbog toga mnogi učenjaci stekli uvjerenje da je Muhamed ili padavičar, ili opsjednut od vraga, ili oboje. 


Pobijajući politički korektan mit o miroljubivu Muhamedu, Joel Richardson u svojoj knjizi "Islamski antikrist" (WND Books, 2008.) kaže: "Pri nastojanju da se razabere prvotni duhovni izvor islama, bitno je voditi računa ne samo o mračnoj naravi početnog sjemena nego još više o konačnom islamskom viđenju budućnosti, posve dozrelom plodu islama: demonskoj protubiblijskoj objavi koja je započeta u špilji Hiri, a vrhunac bi dosegla ubijanjem svih Židova, kršćana i ostalih nemuslimana u svijetu."

Muhamedov zastrašujući susret u potpunom je kontrastu s biblijskim anđeoskim i božanskim susretima, u kojima anđeli gotovo uvijek razgovor započinju utješnom riječju: Ne boj se!, kao što je to učinio i pravi arhanđeo Gabriel u razgovoru s Blaženom Djevicom Marijom prilikom Navještenja. Godinu prije nego što će im se 1917. u Portugalu šest puta ukazati Naša Gospa Fatimska, troje pastirčadi: Lucija dos Santos i njezini rođaci Franjo i Jacinta Marto vidjeli su Anđela Portugalskog, poznatog i kao Anđeo Mira. Ukazao im se tri puta, naučio ih što da mole i kako da se klanjaju Gospodinu. Za trećeg posjeta podijelio je djeci svetu pričest. Luciji je tada bilo devet godina, Franji osam, a Jacinti šest. Troje male djece nije se bojalo anđela, ali je Muhameda, oženjena četrdesetogodišnjaka, susret s anđelom ostavio prestravljena!? 


Zar bi Bog, koji je nepromjenjiv, poslao arhanđela Gabriela neka Blaženoj Djevici Mariji navijesti rođenje Njegova Sina, Isusa Krista, a onda, 600 godina poslije, promijenio mišljenje i poslao Gabriela ponovo na zemlju, neka Muhamedu kao Njegovu vrhovnom proroku navijesti novu religiju namjesto kršćanstva, podrazumijevajući time nepotpunost Kristove otkupiteljske smrti na križu? Odgovor je: Ne, Bog ne bi i nije promijenio svoj spasenjski plan te poslao Gabriela neka Muhamedu objavi da on ima osnovati novu religiju jer da kršćanstvo nije ispalo onakvo kakvim je prvotno, pri utemeljenju svijeta, bilo zamišljeno.


Ako Muhamedov "Gabriel" nije pravi sveti Gabriel arhanđeo, tko je on onda? Anđeli su stvarni, i nastavaju onostrani svijet vječnosti. Sotona je također anđeo, sada demon, s anđeoskim moćima, pa se može ljudima objavljivati u raznim likovima. Je li dakle "Gabriel" prerušeni Sotona? Ako su Alah, "Gabriel" i Sotona istovjetni, svojevrsno nesveto trojstvo mržnje, onda je Alah pali anđeo, sam Sotona koji želi biti štovan u svim svojim značajkama ubijanja, razaranja i smrti. Doista, islam zrcali Sotonine značajke svojim izvanjskim plodovima: ljubavlju prema smrti, krvoprolićem, razaranjem, okrutnošću, kamenovanjem, krađom, nasiljem, mučenjem, mržnjom, odrubljivanjem glava, umorstvom, lažju, stalnim džihadom, podjarmljivanjem, prisilnim preobraćanjem, prisilnim ženidbama, barbarskom praksom infibulacije, otmicama, porobljivanjem, ustanovom "dime" i širenjem pomoću gole sile. 


S obzirom na to da je Krist utemeljio kršćanstvo da bi napučio nebo, zašto ne bi vrag mislio da i on mora imati religiju, oprečnu, ne samo da bi omeo Božji plan nego i napučio pakao? Sotona je na gori pokazao Kristu sva svjetska kraljevstva i obećao mu ih ako mu se Krist pokloni. Krist se nije podložio pa se Sotona povukao, da bi jednoga drugog dana, na drugoj gori, prerušen u Gabriela, ponudio Muhamedu gospodstvo, preko islama, nad svim svjetskim kraljevstvima pod uvjetom da on, Sotona, bude obožavan pod imenom "Alah". Prestrašeni se Muhamed podložio, i tako je podlegao Sotoninoj obmani.

http://www.catholicmediacoalition.org/dark_heart_islam.htm

Sv. Nikola, moli za nas i sve žrtve u Parizu!

(iz knjige Petra Grgeca "Sveta Hrvatska. Povijesna kronika", Slavonska Požega 1938.)

Vaš Muamed tamo gdi je, on u paklu sumpor pije

Kratko izkazanje od Muameda, lažnoga proroka, i njegova smućena zakona

(iz Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, 1747.)

Svetci o muhamedanstvu

Nekoliko prikladnih citata svetaca koji jasno sažimaju katolički stav o islamu mnogo vjerodostojnije, nego nekakvi dokumenti sastavljeni u doba "ja sam ok, ti si ok" ideologije.

John Lamont - Zašto Židovi nisu neprijatelji Crkve?

U nastavku donosim članak dr. Johna Lamonta objavljen u časopisu Homiletic & Pastoral Review. Zahvaljujem osobi koja je prevela tekst i napominjem da će moderiranje komentara biti nešto strože pod ovim člankom.

Ma to su samo sitnice

S bloga jednog svećenika:

Islam je lijepa vjera koju poprilično simpatiziram, barem u onom obliku kako je ja shvaćam, a to je predanost Bogu. Sviđa mi se što su predani Bogu i vjeri u svemu što rade . sve je u imenu Allaha – jedinog Boga kojega je objavio Muhamed. Ta je vjera bliska kršćanskoj jer baštini istu tradiciju i istu povijest. I s Židovima dijelimo zajedničkog praoca vjere Abrahama, ali Židovi Isusa odbacuju dok ga muslimani prihvaćaju barem kao čudotvorca i proroka. Islam je privlačna religija jer ima jednostavna i jasna pravila, za razliku od kršćanstva koje možda je jednostavno u svojoj biti, ali je vrlo komplicirano kada krenemo u objašnjavanje dogmi i vjerovanja, a posebno prakse življenja vjere jer nema kompletnog i jasnog kodeksa ponašanja: imamo Očenaš, nedjeljnu euharistiju i zapovijed ljubavi, ali tu je toliko toga sa strane ostavljeno na slobodu, dakle na nejasnom području. Islam je, barem mi se tako čini, jasan i strog, što mu daje na uvjerljivosti. Može se i u islamskoj tradiciji naći negativnosti, kao i u kršćanskoj, ali usudim se reći da mislim, pozivajući na Isusa Krista, pravi put i život, kako su muslimani na pravom putu, tj. nisu daleko od njega.

Hm?

Ljudi se danas previše svađaju zbog stvari koje si u biti ne proturječe. Brane svoju istinu ne shvaćajući da na svijetu ima mjesta za različite bog"istine" kompatibilne s onom jednom istinom bitka (Boga). Evo nekoliko primjera takvih 'i-i' koje vjera može prihvatiti: Isus je i pravi čovjek i pravi Bog, spasiti se može i vjernik i nevjernik, Bog jednako voli i grešnika i sveca, ...

Iz jedne propovijedi, pardon, homilije:

No pobjeda nad smrću nije bilo posljednje Isusovo čudo jer Isus i danas čini čuda u našim životima.
(...)
I ja sam se dobro namučio dok sam se pokušao sjetiti čuda koja sam jučer doživio. I kad sam već zaključio da sam proživio jedan sasvim normalan dan, bez ikakvih spomena vrijednih iskustava, počeo sam primjećivati mnoge čudesne stvari: tako je za mene čudo bilo to što sam nakon više od mjesec dana spontano uzeo gitaru u ruke, što sam pripremio teme za susrete mladih za sljedećih mjesec dana, što sam sudjelovao u proslavi 50. obljetnice braka jednih naših župljana, što se je jedan dječak neposredno nakon krštenja popeo na oltar i počeo listati misnu knjigu, što sam pročitao poučnu knjigu o čovjeku s Alzheimerovom bolešću, kao čudo sam doživio i rukometnu utakmicu Hrvatske sa Španjolskom ili npr. to što sam pronašao titlove za jedan korejski film ili što sam pobijedio u beli s gotovo 900 bodova razlike. Mogao bih nabrojati i druga čuda koja sam jučer doživio, ali i ovo je dovoljno da podcrtam svoje vjerovanje da je naš život na svakom koraku ispunjen čudima.
(...)
Duh Sveti oduvijek puše kako hoće i mi vjerujemo da je on prisutan u svakoj kršćanskoj Crkvi i po Božjoj providnosti vodi sve prema pravom jedinstvu. Ako je u ovom trenutku povijesti nemoguće formalno zajedništvo, sigurno je moguć dijalog i složno djelovanje i zalaganje za širenje Isusove Radosne vijesti mira i ljubavi, oproštenja i spasenja.

E sad, jedni će reći da je za oproštenje potrebno ići na ispovijed, a drugi da je dovoljno obratiti se Isusu i više nemamo smrtnoga grijeha. Jedni će reći da se smijemo moliti Djevici Mariji, a drugi da je besmisleno zagovarati se svecima kad se možemo moliti direktno Bogu. Jedni će reći da se spašavamo dobrim djelima, a drugi da nas može spasiti samo Božja milost, bez obzira na djela. Sva ta i brojna druga neslaganja ne trebaju biti razlog da jedni drugima okrenemo leđa već da okrenuti prema jednome Trojstvenom Bogu tražimo uvijek iznova jedinstvo vjere.

To jedinstvo nikad neće značiti da moramo biti u svemu isti. Kao što muškarac nikad neće biti žena, već će i muškarac i žena svaki na svoj način čuvati jedinstvo obitelji i njihove bračne zajednice, tako niti različiti kršćani ne mogu biti prisiljeni vjerovati ono što ne vjeruju, već svako u svojem stavu pred Bogom težiti prema jedinstvu, poglavito jedinstvu prihvaćanja i ljubavi.

Grijeh?

Grijeh je moralno zlo, ali nije svako zlo grijeh. Da bi nešto bilo grijeh, treba biti zlo i učinjeno svjesno i slobodno. Ako nema ta 3 elementa, ne možemo govoriti o grijehu. Isus je molio oproštenje za svoje mučitelje jer, kako je rekao, ne znaju što čine. Komplicirano je govoriti o grijehu jer grijeh u teološkom smislu čine samo vjernici. Nevjernici, oni koji ne vjeruju u grijeh, mogu činiti zlo i pogriješiti, ali ne mogu sagriješiti. Opisao bih grijeh kao svjesno kršenje moralnog zakona i po tome put u propast.

Dosta je, to je samo od zadnja dva mjeseca.

Asiz 1,2,3...

Najprije jedan poduži citat iz knjige Josepha Ratzingera Vjera - istina - tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije koju je 2004. izdala Kršćanska sadašnjost. Mislio sam donijeti kraći izvadak, ali učinilo mi se da ovako dobivamo poprilično točan uvid u razmišljanje bivšeg kardinala i današnjeg pape Benedikta XVI.

U doba dijaloga i susreta religija nužno se pojavilo pitanje mogu li ljudi zajedno moliti. Pritom se danas razlikuje multireligijska i međureligijska molitva. Uzorak multireligijske molitve pružaju oba svjetska molitvena dana za mir u Asizu, 1986. i 2002. godine. Okupljaju se pripadnici različitih religijskih zajednica. Njima je zajednička patnja zbog nevolja koje pritišću svijet i zbog odsutnosti mira u njemu, zajednička im je čežnja za pomoću koja dolazi odozgo protiv moći zla tako da bi u svijet mogli doći mir i pravednost. Odatle proizlazi nakana da se postavi javni znak te čežnje, znak koji sve ljude treba prodrmati i ojačati im dobru volju, što je uvjet za mir. Oni, koji su tu okupljeni, znaju također da je njihovo shvaćanje »božanskoga bića«, pa stoga i njihov način kako mu se obraćaju, toliko različit da bi zajednička molitva bila fikcijom, ona ne bi bila u istini. Oni se okupljaju da bi dali znak jedne zajedničke čežnje; ali oni mole — premda istodobno — ipak na odijeljenim mjestima, svaki na svoj način. Dakako, »moliti« znači u slučaju neosobnoga (i često s mnogoboštvom povezanoga) shvaćanja boga nešto sasvim drugo negoli moliti u vjeri u jednoga, osobnog Boga. Razlika se pokazuje vidljivo, ali na način koji daje osjetiti da ona ujedno mora postati krikom za ozdravljenjem naših razdijeljenosti.

Nadovezujući se na Asiz — kako 1986. tako i 2002. godine — opetovano se i posve ozbiljno postavilo pitanje: Možemo li to činiti? Ne simulira li se time za veliku većinu ljudi neko zajedništvo kojega u stvarnosti nema? Ne promiče li se ipak tako relativizam — mišljenje kako su razlike medu »religijama« zapravo ipak samo nešto pretposljednje? I ne slabi li time ipak ozbiljnost vjere te se tako Bog u konačnici sve dalje odmiče od nas, pa se pojačava naša napuštenost i prepuštenost samima sebi? Takva se pitanja ne smiju olako gurati u stranu. Opasno¬sti se ne daju zanijekati i ne da se osporiti kako su Asiz, pogotovo 1986. godine, mnogi krivo tumačili. Obratno, isto bi tako bilo krivo posvemašnje i bezuvjetno zabacivanje multireligijske molitve u opisanome smislu. Nasuprot svemu tomu čini mi se ispravnim vezati multireligijsku molitvu uz uvjete koji odgovaraju zahtjevima unutranje istine i odgovornosti za jednu tako veliku stvar kao što je otvoreno zazivanje Boga naočigled svega svijeta. Tu vidim dva temljena uvjeta:

1. Takva multireligijska molitva ne može biti normalan slučaj religioznoga života, nego može postojati samo kao znak u izvanrednim prilikama u kojima se uzdiže zajednički vapaj iz nevolje, vapaj koji treba prodrmati srca ljudi i potresti Božje srce.
2. Takav molitveni događaj zavodi skoro nezaobilazno u kriva tumačenja, u ravnodušnost prema sadržaju onoga što se vjeruje ili ne vjeruje te time dovodi do rastakanja zbiljske vjere. Stoga takvi događaji moraju ostati iznimkama, kao što je rečeno pod 1.; prije svega je pak od najveće važnosti da se brižno objasni što se tu zapravo događa, odnosno ne događa. Ovo objašnjenje, u kojemu mora postati jasnim da »religija« uopće nema, da nema zajedničke misli o Bogu niti zajedničke vjere u Boga te da se razlika ne tiče tek područja izmjenjivih slika i pojmova, nego pogađa same konačne odluke čovjeka — to je, dakle, objašnjenje važno ne samo za sudionike toga događanja, nego i za sve one koji su tomu svjedoci ili koji inače na neki način dobivaju o tomu informacije. To događanje mora biti samo u sebi i pred očima svijeta tako jasno, da ne mogne postati demonstracijom relativizma po kojemu bi ono ukinulo samo sebe i vlastiti smisao.

Dok se pri multireligijskoj molitvi doduše moli u jednakome kontekstu, ali odijeljeno na različitim mjestima, međureligijska molitva znači zajedničko moljenje osoba ili skupina koje pripadaju različitim religijama. Je li to uopće moguće u posvemašnjoj istini i poštenju? Dvojim o tome. Ipak, u svakome slučaju valja pritom postaviti tri elementarna uvjeta bez čijega bi uzimanja u obzir takvo moljenje postalo nijekanjem vjere:

1. Skupa se može moliti samo ako postoji jednodušnost u tome tko ili što je Bog pa stoga i jednodušnost s obzirom na to što je to molitva: naime, dijaloško događanje u kojemu govorim Bogu koji me može slušati i uslišati. Drukčije rečeno: zajedničko moljenje pretpostavlja da se načelno zajednički shvati naslovnik molitve, pa time i onaj unutarnji čin koji se na njega odnosi. Kao u slučaju Abrahama i Melkisedeka, Joba i Jone, mora biti jasno da se razgovara s Bogom nad bogovima, sa Stvoriteljem neba i zemlje — s mojim Stvoriteljem. Mora dakle biti jasno da je Bog »osoba«, a to znači da može spoznavati i ljubiti; da on ima moć da me čuje i da mi odgovori; da je on dobar i mjerilo dobrote te da zlo nema nikakva udjela u njemu. Polazeći od Melkisedeka možemo reći kako mora biti jasno da je on Bog mira i pravednosti. Svako miješanje osobnoga i neosobnoga shvaćanja, Boga i bogova, mora biti isključeno. Prva zapovijed Dekaloga vrijedi upravo i u eventualnoj međureligijskoj molitvi.
2. Polazeći od poimanja Boga mora postojati također načelno slaganje o tome što je dostojno molitve i što može postati sadržajem molitve. Kao mjerilo onoga što s pravom možemo od Boga tražiti da bismo ga dostojno molili ja vidim molitvene nakane Očenaša: u njima se vidi tko i kakav je Bog i tko smo mi. One pročišćuju naše htijenje i pokazuju s kojom vrstom htijenja se nalazimo na putu prema Bogu, a koja vrsta željenja bi nas udaljila od Boga i postavila protiv njega. Molbe koje bi stajale u suprotnosti sa smjerom molbi Očenaša ne mogu za kršćanina biti predmetom međureligijske molitve, zapravo uopće ne mogu biti predmetom nikakve molitve.
3. Sve se mora tako događati da relativističko krivo tumačenje vjere i molitve ne nađe nikakva uporišta. Taj kriterij ne odnosi se samo na kršćane koji ne smiju biti uvedeni u zabludu, nego isto tako i na nekršćane za koje ne smije nastati dojam neke zamjenjivosti »religija« i nekoga pretposljednjeg, pa stoga i zamijenjiva značenja, primjerice temeljne kršćanske ispovijesti vjere. Odsutnost takva vođenja na krivi put zahtijeva stoga da za nekršćana odatle ne smije slijediti neko pomračenje kršćaninove vjere u Božju jedincatost i u jedincatost Isusa Krista, Spasitelja sviju ljudi. Ranije spomenuti dokument iz Bosea s pravom veli o tome da sudjelovanje u međureligijskoj molitvi ne smije dovesti u pitanje naše zauzimanje u navještanju Isusa Krista svim ljudima. Ako bi nekršćanin morao ili mogao »izvući« iz sudjelovanja nekoga kršćanina u medureligijskoj molitvi relativiziranje vjere u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja sviju, onda do takva sudjelovanja ne može doći. Jer u tome bi slučaju ono pokazivalo u krivome smjeru, natrag umjesto naprijed, u povijesti Božjih puteva.

Zatim imamo ovo iz papinog pisma prijatelju luteranskom pastoru u ožujku ove godine:

Razumijem vrlo dobro Vašu zabrinutost zbog mog sudjelovanja na susretu u Asizu. Ali, ta bi se obljetnica morala u svakom slučaju proslaviti i nakon svega, činilo mi se najbolje da odem osobno onamo i tako pokušam odrediti sveukupno usmjerenje. U svakom slučaju, učinit ću sve da sinkretistička ili relativistička interpretacija događaja bude nemoguća i da bude jasno kako ja i dalje vjerujem i priznajem ono na što sam skrenuo pozornost Crkve u dokumenu 'Dominus Jesus'.

I onda je objašnjeno da ovaj puta, za razliku od prethodnih susreta u Asizu, neće biti nikakve međureligijske molitve, a umjesto toga papa je predvodio u srijedu na trgu Svetog Petra u Rimu stvarnu katoličku molitvu (liturgiju riječi) koja je započela s Tu es Petrus, a završila sa Salve Regina.

Konačno, jučer je papa u Asizu izrekao jedan posve pristojan govor sa standardnim riječima o miru i ulozi religija u svijetu i sličnom. Po meni je najzanimljiviji sljedeći odlomak. Unio sam obilne prilagodbe u dostupan prijevod koji je, kao i obično, više prepričavanje svojim riječima, nego prevođenje papinih.

Kritičari religije tvrde, počevši od prosvjetiteljstva, da je religija uzrok nasilja i stoga su poticali neprijateljstvo prema religiji. Činjenica da religija, u slučaju koji ovdje promatramo [terorizam], doista potiče nasilje mora nas kao religiozne osobe vrlo zabrinjavati. Na suptiliniji, ali ne manje okrutan način, također vidimo religiju kao uzrok nasilju kada branitelji jedne religije koriste silu protiv drugih. Predstavnici su religija, sabrani u Asizu 1986. godine, željeli reći, a mi također potvrđujemo da nasilje ne pripada pravoj naravi religije, nego je njezino izopačivanje i pridonosi njezinu uništenju. Neki pak na to odgovaraju primjedbom: kako znate što je prava narav religije? Zar vaša tvrdnja ne potječe iz činjenice da je među vama snaga religije postala potrošena? Drugi će pak prigovoriti: Postoji li zajednička narav religije koja se nalazi u svim religijama i zato je primjenjiva na sve njih? S tim se upitima moramo suočiti ako se kanimo realistično i vjerodostojno suprotstaviti vjerski motiviranom nasilju. U tome leži temeljna zadaća međureligijskog dijaloga, koju ovaj susret mora ponovno istaknuti.

Papa ne odgovara na ova vrlo važna pitanja, ali lijepo je što ih je barem postavio. Ja se potpuno slažem s tim prigovorima i bilo bi lijepo čuti što je to danas katolički odgovor i kako se taj odgovor slaže s vjekovnim učenjima Crkve.

Uglavnom, čini mi se da se papa potrudio da skrene "duh Asiza" što više u pravom smjeru. Je li ga uspio egzorcizirati od svih demona? Čisto sumnjam. Ipak, jedna utješna vijest je da svjetovni mediji ni u svijetu, a ni kod nas nisu skoro ništa izvještavali o ovom susretu u Asizu. Ohrabruju i poticaji nama katolicima od strane cijenjenih muslimana poput muftije Ševka ef. Omerbašića koji je izjavio:

Primjer Franje Asiškoga bit će zlatnim slovima zapisan u povijesti kršćansko-muslimanskih odnosa. Mnogi se ni danas skoro tisuću godina kasnije ne usuđuju krenuti njegovim putem u kreiranju tih odnosa.

Podsjetimo se tog svijetlog primjera.

Oko 1219. godine, nakon održane Generalne skupštine Reda, Sveti Franjo je odlučio poduzeti misijsko putovanje među muslimane u Egipat, gdje se je vodio križarski rat.

Za to vrijeme Franjo je boravio sa kršćanskom vojskom i prošao je kroz njihove linije i došao do muslimanskih linija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan mu je dopustio da uđe u njegov logor.

Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: „Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.“ I dok je Sveti Franjo propovijedao, sultanu se je Franjo svidio i dojmila ga se je snaga Franjinih riječi tako jako da je pozvao Franju sa boravi kod njega.

„Drage volje“, odgovorio je Franjo, „ako se ti i tvoj narod obratite, povjerujete Kristu“. Franjo je tada iznio svoju čuvenu ponudu, izazov. Rekao je: „Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera.“

Sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, te je Franjo zamolio dopuštenje da ih napusti. A sultan je dao nalog da Franju najljubaznije sprovedu do njegova logora.

I dok se je to događalo u Egiptu, pet braće gorljivih franjevaca je uzvitlalo prašinu u muslimanskome Maroku, kada je njih petero trebalo biti ubijeno. To su bili brat Berardo, Oton, Petar, Akurzije i Adjut.

Najprije su ta braća otišla u Španjolsku, u muslimansku Sevilju. A zbog toga što su tamo htjeli propovijedati Evanđelje, bili su bičevani, utamničeni i potom izagnani iz toga kraljevstva. Nakon toga su otišli u muslimanski Maroko u namjeri da obrate nevjernike. Kada su tamo došli, ta braća su htjela više od toga da propovijedaju po ulicama. Ušli su pravo u mošeju (džamiju) i usred mošeje javno optužili Muhameda.

Braća su bila uhićena, utamničena i bičevana, ali to nije zadovoljilo njihov cilj. Dok su bili u zatvoru oni su stalno nastojali obratiti stražare i tamničare.

Vladari Maroka nastojali su naći diplomatski način izlaska iz te situacije, pa su sve poduzeli da te zatočene franjevce pošalju u njihovu zemlju. A kako su na to odgovorili franjevci?

Brat Cuthbert donosi sljedeće: „Ali pet franjevaca nije nimalo znalo o diplomaciji i nisu imali namjeru napustiti misiju i nastaviti živjeti. Muhamed je u njihovim očima bio neprijatelj Kristov, a duše tih ljudi su bile potpuno izgubljene za njihovoga Božanskoga Otkupitelja. Njima je to izgledalo da bi pristajući na to izdali svoju misiju i odrekli se svoje Vjere i svoga Spasitelja.“

I kod prve prilike ovi žilavi franjevci su uspavali svoje tamničare. Istoga časa oni su se vratili u grad, i ondje opet pred mošejom pozvali nevjernike da se odreknu Muhameda i da prihvate Krista.

Opet su uhvaćeni, bačeni u tamnicu i mučeni. I dok su ih mučili tamničari su im obećali da će im spasiti život i da će dobiti i darove samo ako zataje Krista i prihvate Muhameda.

Braća su odgovorila tako što su izgovorila molitve i pohvale Našemu Gospodinu i požurivali mučitelje da se odreknu Muhameda i prihvate Isusa Krista.

Muhamedanci su odgovorili na taj način da su im odrubili glave. Njihova tijela su bacili izvan gradskih zidina za hranu psima. Portugalski dostojanstvenik je organizirao prikupljanje njihovih tjela, koja su zatim odnijeta u Portugal i uz velike počasti položena u crkvu Regularnih kanonika (Augustinaca) u Coimbri.

Među narodom koji se je tada skupio da moli i časti te franjevačke mučenike bio je i mladi augustinski kanonik koji se je zanio ciljem i ljubavlju prema Kristu kojom su gorjela ova franjevačka braća. On je potražio mjesne franjevce i zamolio ih da ga prime u svoj Red.

Taj mladi augustinac, koji je postao franjevac, poznat nam je kao Sveti Antun iz Padove, Čudotvorac, kojega katolici štuju i s nazivom „Malj heretika“.

A u svezi Svetoga Franje: Što je on mislio o toj petorici braće koja su umarširala u mošeju i optužila Muhameda pred muslimanima i na muslimanskom svetom mjestu? Koji su pozvali muslimane da za svoje spasenje ne slijede lažnoga proroka Muhameda? Je li sveti Franjo organizirao veliko priznavanje pogriješke i potaknuo svoju braću na razumijevanje da „muslimani zajedno s nama, časte istoga Boga“?

Ne! Sv. Franjo je vapio prema Nebu sa zahvalnošću: „Ja sada mogu iskreno reći da imam petoricu braće.“

Mislio sam ovdje još dodati koji citat od blaženog Charlesa de Foucaulda koji nam daje program "međureligijskog dijaloga" za današnje vrijeme, ali to će s obzirom na duljinu ovog posta morati, nažalost, pričekati neki budući trenutak.

Nekoliko riječi o islamu

Zakaria Botros je koptski svećenik koji kroz svoje emisije o islamu ukazuje na pogreške i obmane te religije i ujedno poziva svoje gledatelje da se obrate, povjeruju Isusu Kristu i krste se. Sve svoje argumente temelji na zapisima prihvaćenim od strane muslimanskih stručnjaka (Kuran, hadisi ili slično), pa se na njegove emisije koje putem satelita gledaju milijuni ljudi u zemljama arapskog govornog područja jedva itko od muslimanskih učenjaka usuđuje argumentirano odgovoriti. Naravno da je raspisana višemilijunska nagrada za njegovu glavu, ali unatoč tome o. Botros ne libi se, upravo iz ljubavi prema muslimanima, reći im istinu o njihovom proroku i religiji koju je utemeljio.

Marija i muslimani

Upućujem vas na izvrstan članak velikog biskupa Fultona Sheena o obraćenju muslimana na kršćansku vjeru preko Blažene Djevice Marije. Navodim nekoliko citata, ali pročitajte cijeli članak.

It is our firm belief that, the fears some entertain concerning the Moslems are not to be realized, but that Moslemism, instead, will eventually be converted to Christianity — and in a way that even some of our missionaries never suspect. It is our belief that this will happen not through the direct teaching of Christianity, but through a summoning of the Moslems to a veneration of the Mother of God.

***

Mary, then, is for the Moslems the true Sayyida, or Lady. The only possible serious rival to her in their creed would be Fatima, the daughter of Mohammed himself. But after the death of Fatima, Mohammed wrote: "Thou shalt be the most blessed of all the women in Paradise, after Mary." In a variant of the text, Fatima is made to say: "I surpass all the women, except Mary."

This brings us to our second point, namely, why the Blessed Mother, in this twentieth century, should have revealed herself in the insignificant little village of Fatima, so that to all future generations she would be known as "Our Lady of Fatima." Since nothing ever happens out of heaven except with a finesse of all details, I believe that the Blessed Virgin chose to be known as "Our Lady of Fatima" as a pledge and a sign of hope to the Moslem people, and as an assurance that they, who show her so much respect, will one day accept her Divine Son, too.

Evidence to support these views is found in the historical fact that the Moslems occupied Portugal for centuries. At the time when they were finally driven out, the last Moslem chief had a beautiful daughter by the name of Fatima. A Catholic boy fell in love with her, and for him she not only stayed behind when the Moslems left, but even embraced the faith. The young husband was so much in love with her that he changed the name of the town where he lived to Fatima. Thus, the very place where Our Lady appeared in 1917 bears a historical connection to Fatima, the daughter of Mohammed.

***

The Moslems should be prepared to acknowledge that, if Fatima must give way in honor to the Blessed Mother, it is because she is different from all the other mothers of the world and that without Christ she would be nothing.