Bogoštovlju treba oblika da postigne svoju svrhu

U objektivnom pogledu bogoštovlje je neprestano podavanje spasenja ljudima. A ovo može i mora biti samo po obliku, što ga je odredio Krist i njegova Crkva. Milost spasenja, koja se daje čovjeku, ostaje za njega bez učinka, ako je on ne prima, s njom ne radi. Ima li to postići, potrebno mu je uvjerenje, da mu je dana milost, i kada mu je dana i kakva mu je milost dana. A o tom se čovjek može samo tako uvjeriti, da mu se milost približi u kakvoj izvanjskoj pojavi. Unutrašnje davanje na pr. nadahnućem ne bi moglo ni izdaleka u njemu proizvesti ono uvjerenje, jer ne bi bio siguran, nije li tobožnje nadahnuće kakva prijevara. Ima li biti o protivnom uvjeren, to mu se mora izvana potvrditi, treba da bude oblik. 

Potreba bogoštovnih oblika slijedi isto tako iz promatranja subjektivne strane bogoštovlja. Milost spasenja, što ju je čovjek dobio i primio, rađa uz njegovo sudjelovanje najprije primjeren unutrašnji život. Ta unutrašnja religioznost nužno se opet posve naravski očituje u određenim oblicima. Kao što živa sila ne ostaje u unutrašnjosti drveta, nego posvjedočava svoju snagu i puninu lišćem, cvijećem i plodom, tako ne može ni sila religijske misli i čuvstva ostati u unutrašnjosti, nego hoće van i nalazi radi tijesnoga sjedinjenja duše i tijela svoj naravski izražaj na ovom i njegovoj djelatnosti. Tko se pobožno moli na pr. pada na koljena. To vanjsko, posve naravsko i nužno očitovanje unutrašnjosti djeluje dalje spasonosno na unutrašnjost samu kao što i naziđujući na ostale ljude. Tako pobožno, ponizno držanje kod molitve povećava pobožnost onoga, koji se moli, a i druge na to potiče. Promatramo li dakle bogoštovlje s njegove subjektivne strane, vidimo, da bez njega ne možemo biti.

(izvor)

Na Bogojavljenje objavio se Bog i nama

Prođimo stranice svoga života. Koliko puta nam se na tim stranicama, u tim godinama i u tom većem ili manjem tijeku vremena Bog objavio. 

U ljepoti prirode objavljivao nam je svoju ljepotu. Kako nam je otkrivao svoju dobrotu u dječjem oku koje nas je gledalo bezazleno i priprosto, u blagoj riječi koja je padala kao melem na naše jade, u prijateljskoj vezi, po kojoj nas je On zvao i milovao. 

Kako nam se objavljivao u svim dobrima koja smo sretali na svom životnom putu: u radosti koja nas je pratila u mnogim časovima naše ovozemske putanje. 

A kako nam se objavljivao u križevima, patnjama i bolovima koji su nas čistili od nas samih; u siromaštvu i neimaštini koji su nas liječili od priljepljenosti na mnogo toga nepotrebna; u gubicima koji su nas oslobađali od privezanosti i sebičnosti. 

Kako nam je govorio i kako nam se objavljuje po divnim primjerima kršćanskog života oko nas, po djevičanskim dušama, po mučeničkim i herojskim likovima. A kako nam govori i kako nam se objavljuje i po biču ovoga rata i po krvi i plamenu ovoga vremena. 

***

Ali pustimo sad vanjske stvari i objavljivanje Božje preko njih. Mogli bismo ih nizati svatko od nas cijelu vječnost. Pogledajmo radije u dubine svoje duše, u one najintimnije i najnutarnije stranice naše, da vidimo kako se na njima Bog objavljivao, kako je na njima svoje Lice i svoju ruku otkrivao i kakvi su ti najnutarniji bogojavljenski darovi. O tim stranicama bi mogao tek svatko sam govoriti. Ali sigurno je da su poneke stranice ipak iste, ili bar vrlo blizu. 

Koliko nam se puta Bog duši otkrivao i objavljivao! 

I radost i bolove upotrijebio za svoju objavu. I sretne dane i dane plača i suza. I časove mira i časove uzburkanosti. I časove velikih uspona ali i časove velikih padova.

Sve situacije, sve događaje, sve vrijeme, sve okolnosti, sva unutarnja stanja duše upotrijebio je On da nam se objavi, da nam se bolje otkrije. 

Objavljivao nam se u molitvi i dao nam da ga bolje upoznamo, da ga jasnije vidimo. 

Objavljivao nam se kad smo se služili sakramentima koje je samo On mogao izmisliti. 

Objavljivao nam se u šutnji i sabranosti jer to je čas u koji On rado i mnogo govori. 

Objavljivao nam se kad nam je dao svjetlo u kojemu su nam vjerske istine bile tako jasne. 

I onda nam se objavljivao kad nas je upoznavao s našim slabostima, kad nam je otkrivao naše pogreške, kad nas je vukao u vlastite, ali još nepoznate bezdane naše duše. 

I onda kad nam je pokazivao nastranosti našega temperamenta, krive izrasline naše naravi, naslijeđena svojstva s kojima se moramo uhvatiti u koštac.

Sve, sve je upotrijebio za naše dobro. Sve je upotrijebio da bude trajno bogojavljenje našoj duši. Jednom je govorio tiho, jednom glasno. Jednom nam je poslao zvijezdu da rasvjetljuje put naše duše, a jednom nas je ostavio da tapamo u mraku. Ali sve je bilo za naše dobro i sve je u mome, tvome i svačijem životu bilo veliko bogojavljenje.

Samo ako smo ispravno gledali! I ako smo htjeli da Gospodina u njegovoj bogojavljenskoj ulozi vidimo.

***

Jedno moramo svakako od triju mudraca u ovaj dan naučiti. Kako oni vjerno Gospodina traže! S kojom ustrajnošću! S kojom hrabrošću! S kojom vjernošću! On ih je pozvao i oni idu naprijed. Ne plaši ih duljina puta, nepoznate zapreke, težina zime; nije ih smutilo što nitko ne zna za tajnu koja je njima povjerena; što i Herod sumnja u nju i što ih ne prima ljubazno kao svoje drugove. Ne, oni su ugledali zvijezdu, njih vodi zvijezda i oni idu. Vjerno idu! Ali im je vjernost nagrađena jer su gledali Onoga, pred čijim sjajem i veličinom sve pada u prah.

A mi? Jesmo li mi tako vjerni Božjem pozivu, Božjemu glasu koji smo toliko puta čuli? Zvijezdi koju je Bog stavio i pred naš životni put?

Samo vjernima se Bog objavljuje. Samo vjernima otkriva svoje tajne. Samo vjerni gledaju njegovo lice. 

***

Bogojavljenje! Blagdan u koji se Bog svima javio! U koji se svima pokazao! U koji se svima otkrio. I dao da gledamo u njega kao prava djeca njegova! 

Ali to gledanje u njega ovdje na zemlji jest gledanje u magli, jest gledanje po vjeri, nejasno i nepotpuno. I ne može nas zadovoljiti. I zato smo danas molili u liturgiji da budemo privedeni do gledanja krasote visosti Božje. 

Do gledanja potpune krasote njegove.

To će biti u nebu, u kome neće više trebati Bogojavljenja, u kojemu nam se neće trebati Bog javljati jer ćemo ga gledati licem u lice i posjedovati kao što on nas sada posjeduje.

I tako će biti kroz vjekove! 

Tamo Bogojavljenje prelazi u gledanje,
traganje za Bogom u posjedovanje,
a čežnja za Bogom u pravu i potpunu ljubav.

6. I. 1945.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Nekoliko obljetnica ove 2025. godine

• 1290 godina od smrti sv. Bede Časnog, učenog benediktinca
• 1040 ili 1030 godina od rođenja sv. Ivana Gualberta, osnivača benediktinaca valumbrozijanske kongregacije, primjera opraštanja neprijateljima
• 830 godina od rođenja sv. Antuna Padovanskog, redokanonika pa zatim franjevca
• 820 godina od smrti bl. Ivanice de Aza, majke sv. Dominika
• 820 godina od rođenja sv. Petra Veronskog, prvomučenika Reda propovjednika
• 800 godina od rođenja sv. Tome Akvinskog, zajedničkog i angjeoskog naučitelja, dominikanca
• 790 godina od smrti blaženog Manesa, starijeg brata sv. Dominika, također dominikanca
• 760 godina od smrti sv. Šimuna Stocka, karmelićanina kojem je Gospa dala škapular
• 720 godina od smrti sv. Nikole Tolentinskog, augustinskog eremita, zaštitnika duša u čistilištu
• 540 godina od smrti bl. Jakova Zadarskog, franjevca, dvoritelja okuženih
• 540 godina od smrti sv. Petra de Arbuésa, redokanonika i istražitelja heretičke zloće
• 520 godina od smrti sv. Ivane Francuske, utemeljiteljice Reda Navještenja BDM od koje potječe mala krunica ne čast deset evanđeoskih krjeposti BDM
• 510 godina od rođenja sv. Feliksa Kantalicijskog, kapucina zvanog brat Deo Gratias, prorekao Piju V. kao kardinalu da će postati papa i pobjedu kršćanske flote kod Lepanta
• 470 godina od smrti sv. Tome iz Villanueve, augustinskog eremita, velikog milostinjara
• 460 godina od smrti bl. Ozane Kotorske, dominikanske zatvornice iliti rekluze
• 440 godina od rođenja i 380 godina od smrti sv. Ivana Maciasa,  pomoćnika siromašnih i velikog kruničara koji je iz čistilišta oslobodio milijun i četiristo tisuća duša
• 440 godina od izbora za papu Siksta V., franjevca konventualca, hrvatskih korijena, izgradio crkvu i ustanovio Kaptol sv. Jeronima, osnovao Bratovštinu pojasa sv. Franje
• 430 godina od mučeničke smrti sv. Henrika Walpolea i sv. Roberta Southwella, isusovaca
• 410 godina od mučeničke smrti sv. Ivana Ogilviea, isusovca
• 400 godina od rođenja bl. Josipe od Sv. Janje, španjolske bosonoge augustinke
• 400 godina od smrti sv. Mihaela od Svetaca, bosonogih trinitaraca, mistika poznatog po ljubavi prema Presvetom Sakramentu
• 380 godina od rođenja sluge Božjega Nikole Bijankovića, osnivača oratorijanske kongregacije u Splitu i makarskog biskupa
• 240 godina od smrti sluge Božjeg Marka Tvrdeića, franjevca iz Pupnata na Korčuli
• 220 godina od rođenja i 150 godina od smrti velikog dom Prospera Guerangera, OSB, obnovitelja benediktinskog monaštva nakon Francuskog veleprevrata
• 210 godina od rođenja službenice Božje Ane Marije Marović, dobrotvorke, umjetnice i osnivačice redovničke zajednice
• 200 godina od smrti bl. Elizabete Canori Mora, trinitarske svjetovne trećoredice koja također govori o tri dana tame kojima će Bog kazniti one koji žele uništiti Katoličku Crkvu
• 200 godina od rođenja sluge Božjeg Franje Vendelina Pfannera, osnivača trapističkih opatija Marija Zvijezda u Banjaluci i Marianhill u Africi
• 150 godina od rođenja službenice Božje Klaudije Böllein, hrvatske uršulinke
• 120 godina od rođenja Egidija Bulešića, franjevačkog svjetovnog trećoredca
• 110 godina od rođenja glasovitog trapista Tome Mertona kojeg je Gospodin možda uzeo prije nego što je dublje zabrazdio u međureligijske vode
• 60 godina od smrti sluge Božjeg o. Ante Antića, franjevca i ispovjednika

S imenom Isusovim započinjemo ovu godinu

Još samo jedan sat i eto nam nove godine! 

Koliki je čekaju? Koliki o njoj govore? 

Koliko se šampanjaca toči u njezinu slavu? 

I kad se oči zaiskre od šampanjca, od vina, od plesnog ritma, početi će govoriti - njoj, novoj godini, u čast! Njoj u čast? 

Ne, već od straha pred njom! Od straha pred nizom od 365 dana koji tko zna što u svome krilu nose. 

Razočaranja? Bol? Trpljenje? Bolesti? Smrt? Tko zna? Ali malo tko računa na veselje, vedrinu, oslobođenje, mir. 

Jer kao da je svaka godina teža! Mutnija! Kompliciranija! 

Jedni će tu novu godinu nazivati sfingom s čijega se lica ne može ništa pročitati? Ili fatumom pred kojim se ne možemo sakriti? Ili podmuklom sablasti koje se ne možemo otresti! 

I u obraze ožarene šampanjcem uvlačit će se tuga. U očima koje se iskre od alkohola žarit će se besmisao života. U plesni ritam ući će maglovitost i sumornost. I umjesto veselja zavladat će strava, strava pred njom, pred godinom koja je eto već tu! Možda se ta strava neće vidjeti na obrazima, na licu, ali će tiho kljuvati i razdirati srca. 

***

A kako dočekujemo tu novu godinu mi? Mi koji vjerujemo! 

O, i nama je godina nepoznanica kao i svaka dosada! Ni mi ne vidimo što ona krije u svome plaštu! 

Ali ona za nas ipak nije ni avet, ni sablast, ni sfinga, ni fatum. Ona je slijed vremena koji dolazi iz Božje ruke i što nam ona može donijeti što bi bilo bez Božje volje? 

Eto, već u prvi dan te nove godine Crkva nam govori: "Dijete nam se rodilo i Sin nam je darovan." 

To je onaj kojega liturgija zove Anđelom velikoga savjeta, jer na svojim ramenima nosi znak svoje vlasti. 

Onaj, o kome veli sveti Pavao da se milost Boga našega Spasitelja objavila svim ljudima. 

Onaj, koji je kao velika svjetlost sišao na zemlju. 

Onaj, kome treba zapjevati pjesmu novu jer učini divne stvari. 

Onaj, koji je u sutrašnji dan dobio ime Isus. 

O, to je najveće, najljepše, najslađe ime! Jedinstveno ime! U njemu smo spašeni, po njemu smo postali djecom Božjom! 

S njime možemo bez straha svuda! Pa i u novu godinu! 

Jest, samo nam onda neće nova godina biti teška, ako uđemo u nju s Isusovim imenom! 

I samo se onda nećemo plašiti ničega ako Isusovo ime bude u centru naših duša i naših težnja. 

Jest, tako ćemo! Dok drugi razlijevaju šampanjac i luduju u plesnom vrtlogu da bi zaboravili na svoj strah, mi ćemo s imenom Isusovim na usnama dočekati novu godinu i s njegovim najsvetijim Imenom ući ćemo u nju. 

Ali kraj Isusova imena ne zaboravimo na još jedno: lijepo, bijelo, slatko, predivno ime, a to je Marija. Ta kako bi na ulazu u novu godinu ostavili Maloga Kralja bez Majke njegove?...

31. XII. 1953.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)