Gostujući autor - Magister Mathias: Razlozi koji potkrepljuju uskrsnuće od mrtvih

Magister Mathias se vratio!

***

Ponizno se pripremimo da primimo Božju milost i žurno molimo da nam pomogne u nebrojenim prijetnjama ovoga svijeta, prijetnjama kojima samo ponizni mogu izmaknuti. Ako tako loše završimo da na ovome svijetu ne primimo Kristovu milost, te ustanemo od mrtvih u grijesima, onda nikada nećemo dospijeti k drugome uskrsnuću, uskrsnuću od tjelesne smrti. Zato Ivan govori: Blažen i svet onaj tko je dionik toga prvog uskrsnuća! Nad njim druga smrt nema vlasti (Otk 20,6).

Druga smrt je smrt u paklu, smrt bez kraja, gdje život vazda umire i smrt vazda živi. Oni koji budu preneseni u tu smrt neće biti dio drugoga uskrsnuća, tjelesnog, jer nisu zadobili prvo, koje se milošću Božjom odvija u duši, uskrsnuće od smrti grijeha. Izgubljeni uskrišuju s pravednicima, ali se ne mijenjaju, kako apostol kaže, u slavi besmrtnosti, jer ju nisu zaslužili. Zato bi im bio bolje da ne uskrsnu jer će u tijelu činiti zadovoljštinu za sve što je u njemu učinjeno protiv boga. Job kaže: Kaznit će se za sve što je učinio, a neće biti uništen (usp. Job 20,18 Vulgata).

Da svi ljudi moraju uskrsnuti spoznajemo iz prirode, razuma i svetog Pisma. Priroda oživljuje sve usahlo rastlinje na zemlji, drveće i bilje, a čovjeka je izgradila iz ljudskog sjemena ni od čega. Bi li onda Gospodin bio manje sposoban povratiti čovjeka iz živuće duše i mrtvih kostiju od prirode koja daje obličje kada još nema ni duše ni tjela? Sve je uistinu Božje stvorenje i onaj koji ga je stvorio ni iz čega može ga nakon što je usahlo obnoviti. Evo, govori Gospodin, evo, sve činim novo! (Otk 21,5)

Da nema života poslije ovoga, Bog bi uistinu bio gori od đavla, jer bi svojim slugama manje platio. Zli ljudi koji služe đavlu često dobiju što žele na ovome svijetu i umru u starosti i bogatstvu, dok kreposni ljudi koji služe Bogu žive u siromaštvu i trpljenju te često umiru od mača, gladi ili kuge, u vatri ili vodi. Vidimo kako su sveti apostoli i drugi mučenici svršili živote na različite načine. Da nema nagrade koju mogu očekivati u drugom životu za svoju pravednost i službu Bogu, što bi im dobroga Bog dao zato što su mu vjerno služili? Uistinu ništa. Stoga bi službovanje zlu i služenje đavlu davalo veću plaću nego služenje Bogu. Da, Bog ne bi postojao jer bi mu nedostajala pravednost. Nepravedno je da zlima bude nagrada dobro, a dobrima zlo. Psalmist je to razumio kad je rekao: I reći će ljudi: "Pravednik plod svoj ima! Još ima Boga da sudi na zemlji!" (Ps 57,12). Kada Bog ne bi postojao, ne bi bilo nagrade za dobra djela pravednika. Bog sudi svakome po njegovim djelima, zlima zlom, dobrima dobrom. Na drugom mjestu stoji zapisano: Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo: "U Boga je snaga! U tebe je, Gospode, dobrota! Ti uzvraćaš svakom po djelima." (Ps 61,12-13). Kako bi imao snagu kad ne bi mogao uskrišavati od mrtvih? Kako bi mogao biti milosrdan kad ne bi nagradio pravednike dobrom? Kako bi mogao biti pravedan kad ne bi svakome uzvratio prema djelima njegovim?

Kada čovjek ne bi bio besmrtan u duši, ona uistinu ne bi bila sposobna razumjeti besmrtnost i čeznuti za njom. Nijemo živinče ne razumije ništa jer nije besmrtno, ne poznaje ničega do onoga što je smrtno. Ne poznaje Boga i drugi život. Kako je čovjek smrtan u onome što mu je zajedničko sa životinjom, naime tijelu, tako je i besmrtan poput anđela u onome što mu je zajedničko s anđelima, naime razumu. U razumu je čovjek slika Božja i zato ne može iščeznuti. Zato je pisano: Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. (Mudr 2,23). Inače bi pravednik bio ne samo bjedniji od svih drugih ljudi, kako Pavao kaže, nego i od svih životinja. Bijeda je životinjâ ograničena na sadašnjost, a a čovjek bi bio bjedniji ne samo zbog sadašnjosti, nego i prošlosti i budućnosti te sam beskoristan za išta. Ali Bog nije stvorio ništa beskorisno. Nema ni jednog sjemena kojemu manjka snaga ili korisnost. Životinje služe ljudima kao hrana, odjeća i pomoć. Ako čovjek ne uskrsava od mrtvih, recite čemu onda postoji?

U svim stvarima pažljivo polažete povjerenje u pouzdane svjedoke, ta zar u stvarima vjere ne želite vjerovati svjedocima poput Krista i njegovih svetih apostola? Kada je Krist bio među ljudima učinio je silna djela da povjeruju u njega. Lažima se ne služi krepost, nego porok. A zar lašci na času smrti ne povlače svoje laži? Krist je ustrajao na križu do smrti u istoj vjeri koju je ranije propovijedao i potvrdio je svoje evanđelje, u kojemu je svjedočio za uskrsnuće od mrtvih i život vječni, svojom krvlju, i izvršio ga postavši prvi koji je ustao od mrtvih da živi u vijeke. Vidjeli su ga sveti apostoli, dodirnuli ga, s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. (Dj 10,41). I da potvrde svoje svjedočanstvo, uzdržavali su se od svih bogatstava i užitaka svijeta. Trpjeli su, bili su žrtve mača, vatre i divljih životinja, a nitko od njih nije povukao svoga svjedočanstva, već su ustrajali u vjeri do smrti. Tko se usuđuje izjaviti da je takvo svjedočenje lažno? Ako čovjek može čarobnjaštvom zazvati demone da uskrise mrtve, te oni idu uokolo i čine prijevare, tko se usuđuje zanijekati da Bog na stvaran način može uskrisiti one za koje đavao svojim obmanama može učiniti da ustanu i hodaju, premda su mrtvi?

Gostujući autor - Magister Mathias: O ljubavi

Donosim posljednji nastavak u serijalu tekstova Magistera Mathiasa koje je priredio naš prijatelj Ivan iz Švedske. Još neke tekstove ovog srednjovjekovnog švedskog teologa možete naći među prethodnim Ivanovim postovima, počevši od ovoga.

Ljubav je čuvanje zapovijedi

Ljubav liječi bolesnu čovječju volju, vjera prosvjetljuje njezino slijepo razumijevanje, a nada učvršćuje njezino klimavo mnijenje. Upravo ljubav ispunjava zapovijedi, usavršjuje kreposti i usmjerava osjetila da se pravilno koriste. Sadržaj je ljubavi vršenje Božjih zapovijedi. Stoga Krist kaže: Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi (Iv 14,21). Trebamo ih čuvati ne samo u srcu, nego i čuvati ih u djelovanju.

Ljubavlju treba Boga ljubiti, ljubavlju treba bližnjega voljeti radi Njega. Ljubav prema Bogu sadržana je u trima zapovijedima, ljubav prema bližnjemu u sedam. Prije svega vjeruj u jednoga Boga i klanjaj mu se. Onaj tko vjeruje da je Bog jedan, vjeruje i da je On Trojstvo. Onaj tko ima pravu vjeru u sebi, taj ga i ljubi. Onaj tko ga ljubi iznad svega, taj mu se i klanja na pravi način. Ljubav prema Bogu je vjernost, a kako se vjernost pokazuje ako ne kroz vjeru u Njega kao istinu i ljubav prema Njemu kao dobru? Jer Bog je istina i dobro. Zato ime njegovo treba vazda držati u najvećoj slavi.

Gostujući autor - Magister Mathias: O vjeri (2)

Ivan je priredio još jedan tekst Magistera Mathiasa. Još neke tekstove ovog srednjovjekovnog švedskog teologa možete naći među prethodnim Ivanovim postovima, počevši od ovoga.

Na brodu vjere kroz more smrti

Kakvo li se zlo neće naći u srcu čovječjem! Obmanjuje svojim lažima. Više vjeruje đavolskim iznašašćima, koje sam po sebi izmišljaš u svome srcu, nego li potvrđenim istinama svete vjere.

S tobom je kao s mornarom koji je htio prijeći more, ali nije želio koristiti brod izgrađen od vrsna majstora, nego je sam izgradio brod za svoje putovanje. Kada je odmakao od kopna svojim brodom koji je sam izgradio, voda je počela prodirati kroz sve pukotine jer brod nije bio valjano učvršćen. I kada je bijedni čovjek počeo tonuti, želio je imati brod koji je od početka mogao imati ili barem stići do jedne od obala. Nije uspio, već je iščezao s vlastitim brodom jer je u svojoj ludosti bio odbacio bolji brod.

Brod koji će nas prenijeti preko olujnog mora smrti do obale vječnog života, to je sveta vjera. Izgradio ga je drvodjeljin sin (Mt 13,55), Gospodin Isus Krist. Toliko je čvrst da ni jedna kap laži ne može prodrijeti kroz neki spoj. Ali budalasti mornari nisu zadovoljni tim brodom, nego si grade drugi od neutemeljene vjere, a kad dospiju na otvoreno more smrti dalje od ove obale života, onda neposredno spoznaju da laži prodiru odasvud i potapaju njihov brod. Htjeli bi se vratiti na obalu ovoga svijeta da se pokaju, ali ne mogu. Htjeli bi biti na obali vječnoga života, ali nisu dostojni. Željeli bi biti na brodu koji je vjera Isusa Krista, onome koji su prije odbacili, ali onamo im više nije dopušteno. Stoga potonu sa svojom lažnom vjerom u dubine paklene.

Jedru je ovoga broda vjere koji plovi do obale vječnoga života ime ljubav, a što ga više ispunja dah Duha Svetoga, to bliže stiže luci. Po ljubavi čovječja bolesna i ranjena volja ozdravlja. Volja je umirala kada nije mogla išta dobro htjeti, a još manje činiti. Ali, kad dođe pomazanje Duha Svetoga, onda je izliječena pa ne samo da hoće, nego postaje i sklona dobru i svoju radost nalazi u njemu. Zato je rekao Ivan onima koji su primili pomazanje ljubavi koja liječi i pridiže: A vi imate Pomazanje od Svetoga (1 Iv 2,20).

Gostujući autor - Magister Mathias: O vjeri

Ivan je priredio još jedan tekst Magistera Mathiasa. Još neke tekstove ovog srednjovjekovnog švedskog teologa možete naći među prethodnim Ivanovim postovima, počevši od ovoga.

Razumno je vjerovati

Što bi u sebi moglo biti razumnije nego li sveta vjera Kristova? Svoj poganskoj i saracenskoj vjeri manjka ikakva razumnost i jedno drugome ne odgovara, već je proturječno i u duhu i u djelu. Ali u svetoj vjeri Kristovoj sa svom njezinom mnogostrukošću nema ničega što ne bi odgovaralo cjelini bilo u shvaćanju bilo u djelu. Kako je ljupko i shvatljivo razumnošću, čuti što je Spasitelj rekao svojim učenicima: vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti (Iv 14,19).

Sva živa stvorenja stvorena su za neku svrhu, crvi da nahrane ptice, ptice i stoka za čovjeka. Kad bi čovjek umirao i tijelom i dušom, kojom bi onda svrhom ona bila stvorena? Zar bi joj Bog stvorio razum samo zato da upozna i shvati i trpi nevolje ovoga svijeta i zatim umre poput drugih stvorenja? Tko je toliko lud da povjeruje tako nešto? Ne vidiš li kako zli ljudi dobro žive u svijetu i kako dobri ljudi trpe nesreće i jade? Bog u svojoj najvišoj pravdi nikad ne bi tako činio, da ne čuva nešto bolje za dobre ljude u drugom životu. Stoga se čvrsto drži svete vjere koja obećava drugi život. Nije li začetnik vjere Isus Krist pouzdan dovoljno da izbjegne sumnji kako je lagao? Lažljivci su zlikovci, lopovi, razbojnici, preljubnici i drugi slični zločinci koji su osuđeni svojim djelima. Istina u ustima i srcu ne ide zajedno s lažnošću u djelima. Časni ljudi, koji govore istinu svojim djelima, imaju je još i više u srcu i ustima. Tako dakle Krist i njegovi apostoli i učenici i drugi dobri kršćani čija čestitost nikad ne bi mogla biti stavljena u pitanje, nisu lagali, nego su svojim dobrim djelima potvrđivali istinu onoga što su govorili. Ili su pak zlikovci koji niječu vjeru istiniti, a pošteni ljudi koji objavljuju vjeru lašci? Uistinu bi tada dobri ljudi bili najbjedniji od svih ljudi (1 Kor 15,19): ovdje bi morali trpjeti zlo radi istine i umrijeti za svjedočanstvo vjere, a nikada ne bi igdje dobili nagradu za svoju krepost i vjeru. A Bog bi bio najnepravedniji, kad bi ostavljao one koji se u njega uzdaju ne nagrađujući ih igdje za dobra djela. Time bi poticao zle ljude da budu gori nagrađujući njihova zla djela, ostavljajući njihove zločine nekažnjene i puštajući ih da krše pravicu bez posljedica?

On je osvjedočio vjeru mnogim svjedocima, kako bi je se pravednici držali i zato nije pravo nijekati je. Zar i vi ne koristite svjedoke u svakom ugovoru? A samo kad se radi o vjeri, ne vjerujete svjedocima? Koje nedostojno djelo pretpostavljate Petru jer ne želite vjerovati kada kaže: Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Slušajte ga! (usp. 2 Pt 1,16-17; Mt 17,5)

Što ste nedostojna našli na Pavlu, pa da ne želite vjerovati njegovu svjedočenju kada kaže: bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni (1 Kor 15,4-7). Što ste nevrijedna vidjeli ili saznali o djelima Ivana, onoga koji piše da je blagovao s Isusom, da je s njime jeo i pio nakon njegova uskrsnuća od mrtvih? Nebrojeni su svjedoci i svjedočanstva o svetoj vjeri, a njima je pečat smrt Krista i apostola i bezbrojnih mučenika. Ili, zašto se strašite vjerovati da je Božja dobrota tako velika i silna? Nikada nećete moći zamisliti toliko dobra o Bogu koliko on može učiniti. Ispružite ruku u visinu i pokušajte dotaknuti nebo. Pa kad bi ga i mogli dotaknuti, nikad ne biste mogli dotaknuti svojom vjerom koliko je dobra učinio.

Za sve stvorene stvari vjerujete da mogu izvršiti svoju zadaću. Povjeravate sjeme zemlji kako bi vam se vratilo natrag u obilju. Radite vjerujući da ćete zadobiti plodove. Vjerujete danas nebu da će vam dati novi dan sutra. A samo se o Bogu ne uzdate u milosrđe po vjeri. A bez vjere nemoguće mu je omiljeti (usp. Heb 11,6). Kako će onaj tko mu ne vjeruje biti dostojan njegovih milosti? Jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.

Gostujući autor - Magister Mathias: O postu (2)

Prvi dio je objavljen prije tjedan dana.

O dobrim učincima zdravoga posta

Ako tako postiš , tvoj će post biti na slavu Božju, kada mu tako služiš te služiš i izgrađuješ svoga bližnjega dobrim primjerom. On vidi tvoja dobra djela i slavi Boga koristeći te kao uzora. Za tebe takav post stječe veliku korist. Naše tijelo, koje žudi protiv duha (Gal 5,17), postaje sve slabije dok mu god dopuštamo da ima ono za čim žudi. Ako zadovoljiš svoju dušu požudom, načinit ćeš od sebe ruglo neprijateljima (Sir 18,31). Konj koji je predebeo zbacit će jahača u propast i smrt. Tako je i s predebelim tijelom i njegovim duhom. Ako tko želi da mu duh vlada nad tijelom, onda mora postiti kako smo rekli. Takav post obuzdava i podvrgava tijelo. Onaj tko želi smanjiti vatru, mora ukloniti nekoliko komada drveta. Na isti se način onaj tko želi umanjiti požude, pohlepu i druge vatre poroka mora uzdržavati od obilja pića i hrane.

Iz takva posta počinju rasti sva zdanja kreposti. Tko ne može nadzirati svoje jelo i pilo, ne može ni vježbati ikoju krepost. Uvijek je trom na dobro i naklonjen zlu. Đavao nikad ne gubi svoju moć nad tijelom po požudama i zlim čežnjama, osim kroz post. Zato Gospodin kaže: ovaj se rod đavolski ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom (usp. Mk 9,29). Kroz post put mršavi, kako smo rekli, a duh se deblja Božjom milošću i krepostima. Kako se tijelo hrani hranom, tako duh raste u krepostima postom. Božja utjeha uvijek dolazi u pomoć onima koji se uzdržavaju od zabranjenih predmeta utjehe svijeta i ojačava ih dan za danom da mognu rasti u krepostima. Božja utjeha je nebeski kruh koji obnavlja dušu kad god ju posjećuje. Tako i treba biti: svojom milostinjom prinosimo svoju imovinu Bogu; svojim postom prinosimo same sebe i zato Bog donosi samoga sebe nama radi posta. Tako je Iliji nakon posta dopušteno da čuje Boga i govori s njime kao s bliskim, a Danijelu je preko anđela dopušteno da vidi tajne koje je Bog otkrio. Postom čovjek postaje stranac svijetu i demonima, a blizak Bogu i svetim anđelima. Tako su također anđeli pristupili i služili Gospodinu kada je postio. Post čini čovjeka anđelima sličnim i čini anđele ne samo njegovim suputnicima, već i slugama. Oni su u službi spasenja da služe onome za koga znaju da će im biti budući sunarodnjak.

Uistinu je prikladno da posteći čovjek biva pozvan natrag u Božje prijateljstvo i bliskost s anđelima. Po zabranjenom je voću čovjek izgubio Božje prijateljstvo i anđeosko pouzdanje, izgubio je kreposti, uprljao se grijesima i založio se s đavlom. Zato je bilo prikladno da uzdržavanjem od hrane povrati što je izgubio dotičući hranu. Odbacuje ropstvo pod đavlom, zadobiva oprost od kazne i pribavlja mu se pomoć od Boga.

Post koji je svojevoljna kazna odriješuje od neželjene kazne u paklu, koja je upravo zato jer je neželjena tako teška i okrutna. Posteći jedan jedini dan – govoreći odvažno – odriješen si od kazne koju bi duša odradila jednom godinom u čistilištu. Zato Gospodin kaže Ezekielu: dajem ti po dan za svaku godinu (Ez 4,6). Ezekiel znači “Božja pomoć” ili “Božja snaga”, a tko je to? To je onaj kome Bog pripravlja snažni lijek milosti, tako da se svojevoljno disciplinira da nadoknadi svoj grijeh i da slijedi put pravednosti. Njemu se daje jedan dan mjesto godine; on plaća jednim danom rada ili jednim danom mrtvljenja i doseže takav stupanj pravednosti kakav ne bi postigao tijekom čitave godine u idućem životu.

Takav se post ne smije zbivati u grijehu, pa da onaj koji posti još ima želju griješiti. Takvima su upravljene ove riječi: Gle, u dan kada postite vaša se vlastita volja nalazi (usp. Iz 58,3 Vulg.). Naša se samovolja nalazi u dan kada postimo ako naša volja još pripada grijehu. Dokle god se naša volja ne uzdržava od grijeha, dotle je samovolja: potpuno je nešto što dolazi od nas. Ali kad se odvratimo od pristanka na grijeh, onda nije više naša volja, nego Božja, onoga koji upravlja u nama svojom milošću i kome se ponizno pokoravamo da postanemo pravedni. Kada se tijelo uzdržava od suvišne hrane, a duša od pristanka na grijeh, onda postimo na pravi način.

Gostujući autor - Magister Mathias: O postu (1)

Naš prijatelj Ivan pripremio je novi tekst Magistera Mathiasa, ovaj puta o postu. Ako ne znate tko je Ivan, pročitajte kratku bilješku koja prethodi tumačenju gregorijanske glazbe za laike, a o Magisteru Mathiasu možete saznati više u uvodu njegova izlaganja o molitvi. Drugi dio ovog teksta o postu slijedi idućeg petka.

O postu koji Bog hoće

Tko hoće iskusiti moć u tom plodu i osjetiti njegovu ljupkost, mora najprije ukloniti izvještaćenu slatkoću grijeha s nepca srca s pomoću gorčine pokore. Mrtvo meso se može ukloniti samo nagrizajućim sredstvima. Zato se moraš ti koji si nalazio užitak u mrtvim djelima (Heb 9,14) čvrsto uhvatiti posta, milostinje i molitva.

Ne smiješ vjerovati da je post samo uzdržljivost od hrane. Tako čine bolesnici i pijanice. Postiti je uzdržavati se od svih užitaka svijeta koji te mogu navesti na priliku za grijeh. Zato Gospodin kaže Izajiji: Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove (Iz 58,6). Ako želiš satrti čitavu težinu grijeha, onda moraš najprije pokidati okove nepravde, to jest zle sveze koje privezuju čovjeka uz grijehe. Čemu se drugome ljudi u društvu posvećuju nego poticanju na zlo i bezukusno veselje, nagovaranju jednih druge na zle čine? Kako je pisano: Sablažnjiv je govor luđački i smijeh je njihov grešna razuzdanost (Sir 27,13).

Kada je Gospodin htio izliječiti gluhoga nijemaka i opsjednutoga, najprije ga je uzeo nasamo od mnoštva (Mk 7,33), a onda ga je izliječio. Stoga mora svaki koji želi biti izliječen od Gospodina najprije izbjegavati mnoštvo, društvo zlih. Ali, onaj koji želi tako postiti da bude po volji Gospodinu mora također razvezivati spone jarmene. Jaram koji pritišće osjetila su isprazne i štetne misli na koje se grešnik već naviknuo. Mora ih razvezati s pleća volje, tako da, koliko je god moguće i uz Božju milost, želi uzdržavati se od njih. Kao što mnogo zrna pijeska i šljunka, sakupljenih u jednu vreću, vuku čovjeka u dubine morske, tako ga mnoge misli kroz vrijeme vuku u pristanak na grijeh. Onaj tko želi da se obuzdava na pravi način i po volji Bogu, mora obuzdavati svoje, u duhovnoj mjeri, sramotne misli i razmišljati o Kristu i njegovom trpljenju i njegovim ranama koje je pretrpio za naše dobro. Ne smije nikada biti nedjelatan nego vazda zaokupljen nečim što je dopušteno u očima Božjim, jer štetne misli lakše se podmeću nezauzetim ljudima.

Ali, tko želi zdravo postiti, mora također puštati na slobodu potlačene. Pod teretom grijeha su potlačena naša osjetila koja su prije bila u službi grijeha. Dokle god nije tako da ne želimo vidjeti, čuti, govoriti ili što drugo griješno činiti, postimo za đavla, a ne za Boga. Kakvu korist stječemo uzdržavajući se od hrane, a ne od grijeha?

Post koji znači uzdržavanje od grijeha je mnogo bolji od posta koji znači uzdržavanje od hrane. Onaj tko jede dva puta dnevno tijekom korizme i uzdržava se od zabranjenih pogleda, zabranjenog slušanja, zabranjenog dodirivanja i obilja hrane i pića, onaj tko jede dva ili tri puta dnevno, njegov je post bolji u očima Božjim od onoga koji posti čitav dan, ali se ne uzdržava od neispravnih stvari koje smo spomenuli. Ako želiš da tvoj post bude savršen i po volji Božjoj, ne uzdržavaj se samo od sramotnih pogleda, već i od svega što te može navesti na zlo. Ne slušaj sramotne riječi: one su otrov koji želi ugušiti osjetila čim uđu u uši. Uzdržavaj se od sramotnog govorenja jer ćeš biti krivac pred Bogom za sve duše koje slušaju tvoj oduran govor. Koliko je do tebe, uništavaš sve koji slušaju tvoj zli govor i počinjaš samoubojstvo svojim riječima.

Ne daji svojim ustima više hrane i pića nego što je potrebno tvome zdravlju. Ako je tijelo pretilo, duša nikako ne može biti zdrava. Iz pretila srca izlazi opakost njihova, srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama (Ps 73,7). Zato se moraš uzdržavati od svega što je zabranjeno ako želiš postiti na slavu Božju.

Gostujući autor - Magister Mathias: O molitvi

Ponovno vam donosimo jedan tekst koji je napisao naš "vanjski suradnik" Ivan Kovačić, o kojem sam nešto više napisao u uvodu prije njegovog članka o gregorijanskoj glazbi.

Ovaj puta Ivan je preveo izvadak iz jednog djela Magistera Mathiasa. Malo ljudi je uopće čulo za ovog teologa, a kako ni sam nisam donedavno za njega znao, stavio sam najprije kratki životopis iz predgovora Objava svete Brigite Švedske, točnije ove knjige. Inače znatan dio objava sv. Brigite možete naći preveden s latinskog na engleski ovdje (zip datoteka), a nešto malo ima i na hrvatskom. Nakon životopisa slijedi nekoliko ulomaka iz Brigitinih objava u kojima i sam Gospodin vrlo pohvalno govori o Magisteru Mathiasu, pa vjerujem da će vas i to potaknuti da pročitate kratki tekst o molitvi koji nam je Ivan pripremio.

***

Tijekom ranih godina poziva sv. Brigite, njezin duhovnik bio je Magister Mathias Övidi (c. 1300 – c. 1350), kanonik katedrale u Linköpingu, koji je bio plodan pisac i teolog s europskim ugledom za kojeg se govorilo da ima dar „razlučivanja duhova“. Njegova dva priručnika o umjetnosti poezije, Poetria i Testa nucis, pokazuju širinu njegovog znanja u humanističkoj tradiciji. Najznačajnije njegovo djelo koje je sačuvano samo u ulomcima je abecedna konkordancija Biblije poznata pod nazivom Alphabetum distinccionum. Drugo njegovo djelo je Homo conditus, teološki priručnik namijenjen propovjednicima, a dopunjuje ga Copia exemplorum, pastoralni priručnik koji sadrži homiletske primjere. Vjerojatno najoriginalnije njegovo djelo je Exposicio super apocalypsim koje daje doslovno i duhovno razlaganje knjige Otkrivenja. Mathias je bio tradicionalist koji je naglašavao biblijske studije kao osnovu teologije i učeni teolog koji je s nepovjerenjem gledao skolastičko argumentiranje logičkim komadanjem. Možda se intelektualno borio s nekim novim učenjima i kontroverzama koje su dominirale suvremenim kontinentalnim teološkim raspravama i Brigita daje naslutiti da je prošao kroz osobnu borbu vjere u jednom dijelu života kada se suočio s heretičkim demonima koji su tvrdili „Mi smo istina.“ Savjetovala ga je da u dvojbi uvijek „Propovijeda postojano.“

Mathias je mogao biti Brigitin ispovjednik tijekom njezinog braka i navodi ga se kao osobu kojoj se, kako joj je rečeno u njezinoj viziji „poziva“, trebala obratiti. Napisao je snažnu obranu njezinog vidjeličkog poziva i javno je potvrdio njezinu novu ulogu proroka i vidioca u svom proslovu koji prethodi prvoj knjizi Brigitinih objava, poznatom po početnim riječima, Stupor et mirabilia. Izgleda da je po Brigiti tražio i božansko znanje dok je pisao svoje komentare o knjizi Otkrivenja, pitavši je za duhovno znanje kada će doći Antikrist i je li knjigu Otkrivenja uistinu napisao sv. Ivan jer „su mnogi tvrdili suprotno“. Krajem 1340-ih njihov odnos nije više bio tako blizak. Prema predaji, sudjelovao je u križarskoj vojni kralja Magnusa Erikssona na istočni Baltik i umro je ubrzo nakon toga, možda od crne smrti (kuge) oko g. 1350.

***

Iz objava sv. Brigite:

„Zadrži pravu vjeru koju ćeš naučiti po onome koji je iskusio u sebi bitku među dvaju duhova – duha laži i duha istine – i mojom pomoću pobijedio.“
(1. knjiga, 3. poglavlje)

Tada Krist reče svojoj zaručnici: „Pogledaj, kćeri, kako je veliki utjecaj u čovjeku ne samo od zloće đavlove, nego također od iskrivljene savjesti! A to se događa jer se ne bori protiv napasti kako bi trebao. Ali magister (učitelj) kojeg poznaješ nije tako činio. Uistinu, Duh je u njega utonuo, kušajući ga do te mjere da se činilo kako sve hereze stoje pred njim i jednim ustima govore: 'Mi smo istina'; ali on se nije uzdao u svoje misli i nije razmišljao ponad sebe. Zbog toga je izbavljen i postao je pun znanja u svemu od 'U početku' do 'Alfa i Omega': upravo kako mu je obećano.“
(5. knjiga, 16. ispitivanje, 3. pitanje)

On je bio svet čovjek velike duhovne snage i u riječi i u djelu. Kada je umro u Švedskoj, Kristova zaručnica (sv. Brigita) živjela je u Rimu. Dok se molila, čula je glas koji joj je govorio u duhu: „Sretan li si, Magistre Mathias, jer ti je kruna pripravljena u nebu! Dođi sada mudrosti kojoj nikad neće biti kraja!“
(Objašnjenje na kraju 1. knjiga, 3. poglavlje)

***

O molitvi, kako ju treba vršiti i što uzrokuje

Molitva nije ništa drugo doli molba osjetila prema Bogu u poniznosti i pouzdanju da ćemo zadobiti ono što nam koristi. Prozbena molitva treba imati tri pratitelja: poniznost da se podložimo Bogu na svaki mogući način, pouzdanje da ćemo zadobiti što ištemo od Boga zbog njegova milosrđa, a ne naših napora i ustrajnost da se trajno u prikladnim trenutcima vraćamo istome.

Molitva bez poniznosti više dodijava nego ugađa Bogu. Oholo srce nije se još obratilo Bogu iako se čini da usta mole i zato je pisano: Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca (Job 35,12). Na taj se način farizej molio u hramu: Hvala ti što nisam kao ostali ljudi (Lk 18,11). Jer je vapio u oholosti, nije zavrijedio da mu molitve budu uslišane, iako je činio djela pravednika, posteći i dajući desetinu.

Onaj koji se trudi ugoditi Bogu, ne smije imati namjeru ugađati sebi. Farizej je bio zadovoljan samim sobom i dobrim djelima što ih je učinio, kao da su njegova, i zato se nije mogao svidjeti Bogu. Grešan se čovjek treba, dakle, trsiti da bude neugodan sebi da bi ugodio Bogu. To je poniznost: ni biti zadovoljan zlom, jer je od nas samih (a ovo je najgore, hvastati se vlastitim zlodjelima) ni hvaliti samoga sebe dobrom je naše, nego jer je Božje. Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali. (1 Kor 1,31).

No ne smije nedostajati ni nada ni pouzdanje da će Bog čuti našu molitvu. Nerazborito se moli tko nema ufanja da će Bog čuti. Onaj koji se ne uzda u Božju dobrotu nije dostojan iskusiti kako Bog pokazuje svoju milost prema njemu. Kako ćeš očajavati da ti neće čuti molitve ako razmatraš Božju dobrotu? Ni veličina grijeha ni nedostatnost napora ne mogu zatvori uho milosrdnog Oca spram onih koji okreću svoju volju k njemu.

Samo bi škodljivost tražene stvari mogla zapriječiti brižnoga Oca da usliši one koji se mole u dobroj volji. Zbog toga čak ni Pavlova molitva nije bila uslišana (2 Kor 12,8). Molitve onih koji se u dobroj volji mole za beskorisne stvari bit će uslišane u njihovim čežnjama boljim stvarima od onih za koje se sami mogu moliti kao što je pisano: Gospod je čuo čežnju siromašnih (usp. Ps 10,17). Nije rečeno da je čuo njihovu molitvu, već njihovu čežnju. Dobra volja ima dobru čežnju (čak i kad se onaj tko ne zna kako moliti moli za krive stvari). Stoga neka nitko ne kaže: "Ne umijem moliti tako da bih bio dostojan da budem uslišan", jer ako moliš s dobrom voljom, onda će se brižni Otac pobrinuti da primiš, ne ono što išteš, već ono što ti koristi. On ne misli prvenstveno o tvojim naporima u molitvi, nego o tvom stavu. Kada David reče: Gospod je čuo čežnju siromašnih, doda: Uho prikloni pripravnosti njihovih srca.

Da, s kojim pouzdanjem bi oni koji su siromašni duhom - a to znači ponizni - trebali iznijeti svoje čežnje. Još nisu ni počeli moliti i odmah se pripravljaju da čeznu tako da budu uslišani. Kad se dakle oni pripravljaju da budu uslišani, ne bi li i oni koji se već mole trebali biti uslišani? To je obećanje Božje po drugom proroku kada kaže: Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvat'; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti (Iz 65,24).

Zato nemoj biti nepovjerljiv prema onome tko je tako voljan da usliša, čak i ako su grijesi mnogi i sramotni. David, koji se učinio krivim mnogim velikim grijesima, nije se molio, nego ispovjedio, kada kaza: Sagriješio sam protiv Gospodina (2 Sam 12,13), i odmah je čuo: Gospodin ti oprašta tvoj grijeh (2 Sam 12,13). Razbojnik na križu molio se jednom jedinom rečenicom kad je govorio o svojim brojnim grijesima: Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje. (Lk 23,42). I smjesta je čuo Kristov odgovor: Još danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,43). O Mariji Magdaleni nigdje ne piše da je išta molila, samo da je plakala zbog svojih sramotnih grijeha, i primila je odgovor: Oprošteni su ti grijesi, idi u miru (Lk 7,50).

Ali molitva mora biti ustrajanje u stvari kroz mjesto i vrijeme. A takva i jest ako uistinu dolazi od dobre volje. Za ono se molimo ustrajno, što žudno priželjkujemo. No ako prestanemo priželjkivati, zaboravljamo se i moliti.

Molitva mora prvenstveno biti ustrajna tako da um onoga tko se moli bude blizak Bogu, i uslišanje molitve postaje sve djelotvornije što se um više prinosi Bogu. Zato je pisano u poslanici Jakovljevoj: Mnogo može žarka molitva pravednikova (Jak 5,16). Da, čak i molitva nepravednoga često djeluje ako ustrajno teži za spasenjem. To je razlog zašto Gospodin kaže o onome tko je došao u nezgodan čas i molio uporno: Ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti (Lk 11,8). A Bog Otac uistinu daje onome tko moli ustrajno čak i ako toga nije dostojan jer mu molitva nije sasvim opravdana.