Sedma je godišnjica [11. 2. 2020.] kako je papa Benedikt XVI. objavio da daje ostavku. U sljedećih sedam godina kriza je u Crkvi eksponencijalno rasla, a jedna je od najzamjetnijih pojava u tom vremenu bila bezglasnost većine naših biskupa i kardinala.
Upućujemo stoga poziv našim pastirima neka vode svoje stado.
Mi, potpisani katolički svećenici i laici intelektualci, prosvjedujemo protiv svetogrdnih i praznovjernih djela koja je Papa Franjo, Petrov nasljednik, počinio na upravo završenoj Amazonskoj sinodi u Rimu i osuđujemo ih.
To su ova svetogrdna djela:
– Dana 4. listopada Papa Franjo je pribivao činu idolopoklonstva poganskoj božici Pachamami.
– Dopustio je da se to klanjanje održi u Vatikanskim vrtovima, čime je oskvrnuo okolicu mučeničkih grobova i crkve Petra apostola.
– Sudjelovao je u tom idolopoklonstvenom štovanju blagoslovivši drvene kipove Pachamame.
– Dana 7. listopada idol Pachamame postavljen je pred glavni oltar u Svetom Petru, a zatim je u procesiji donesen u sinodnu dvoranu. Papa Franjo molio je u svečanosti koja je uključivala taj kip i zatim se pridružio procesiji.
– Kad su drvene kipove toga poganskog božanstva svetogrdno smještene u crkvu Santa Maria in Traspontina katolici zgroženi tim obeščašćenjem crkve uklonili odatle i bacili u Tiber, Papa Franjo se 25. listopada ispričao za to uklanjanje te je u crkvu smješten novi drveni kip Pachamame. Tako se obeščašćivanje nastavilo.
– Dana 27. listopada na misi kojom je sinoda završena primio je zdjelu upotrijebljenu u idolopoklonstvenom štovanju Pachamame i postavio je na oltar.
Papa Franjo osobno je potvrdio da su ti drveni kipovi poganski idoli. U isprici zbog njihova uklanjanja iz katoličke crkve izričito ih je nazvao Pachamamom, imenom lažne božice majke zemlje prema južnoameričkim poganskim vjerovanjima.
Razne aspekte toga događanja osudili su kao idolopoklonstvene i svetogrdne kardinal Walter Brandmüller, kardinal Gerhard Müller, kardinal Jorge Urosa Savino, nadbiskup Carlo Maria Viganò, biskup Athanasius Schneider, biskup José Luis Azcona Hermoso, biskup Rudolf Voderholzer i biskup Marian Eleganti. Naposljetku ih je u intervjuu jednako ocijenio i kardinal Raymond Burke.
To sudjelovanje u idolopoklonstvu nagovijestila je “Izjava o ljudskom bratstvu”, koju su potpisali Papa Franjo i Ahmed el-Tajeb, veliki imam džamije Al-Azhar, 4. veljače 2019. U njoj se tvrdi:
“Mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja, kojom je Bog stvorio ljudska bića. Ta je božanska mudrost izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji.”
Uključenost Pape Franje u idolopoklonstvene svečanosti pokazuje da je tu izjavu shvatio u inovjernom smislu, koji omogućuje da se pogansko štovanje idolâ smatra dobrom što ga Bog aktivno hoće.
Štoviše, iako je privatno rekao biskupu Athanasiusu Schneideru: “Možete reći da taj izričaj o raznolikosti religija znači permisivnu Božju volju…” , Franjo nikad nije abudabijsku izjavu ispravio u skladu s time. U govoru na općoj audijenciji nakon toga, 3. travnja 2019., u odgovoru na pitanje “Zašto Bog dopušta da postoji tako mnogo religija?” uputio je uzgred na “permisivnu Božju volju” kako je tumači skolastička teologija, ali je pojmu pridao pozitivno značenje, izjavivši da je “Bog to želio dopustiti”, jer iako “postoji tako mnogo religija”, “one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga”. Tu nema ni najmanje naznake da Bog dopušta postojanje lažnih religija na isti način na koji dopušta postojanje zla uopće. Naprotiv, jasno se podrazumijeva da Bog dopušta da postoji “tako mnogo religija” jer su one dobre, zato što “uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga”.
Još gore, Papa Franjo je odonda potvrdio neispravljenu abudabijsku izjavu osnutkom “međuvjerskog povjerenstva”, poslije službeno nazvanog “Visoko povjerenstvo”, smještenog u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i zaduženog za promidžbu “ciljeva” abudabijskog dokumenta, kao i promidžbom smjernice Papinskog vijeća za međuvjerski dijalog voditeljima svih rimokatoličkih visokoobrazovnih ustanova, a neizravno i katoličkim sveučilišnim profesorima, da “što šire razglase taj dokument", pa tako i njegovu neispravljenu tvrdnju da Bog hoće “raznolikost religija” kao što hoće raznolikost boja, spolova, rasa i jezika.
Klanjanje bilo komu i bilo čemu osim jedinom pravom Bogu, Presvetom Trojstvu, povreda je prve Božje zapovijedi. Baš svako sudjelovanje u bilo kojem obliku štovanja idolâ osuđeno je tom zapovijeđu i objektivno je težak grijeh, bez obzira na subjektivnu odgovornost, koju može prosuditi samo Bog.
Da žrtva poganskim idolima nije prinesena Bogu, nego đavlima, ranu je Crkvu poučio sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima:
“Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega.” (1 Kor 10,19–21)
Tim je djelima Papa Franjo na sebe navukao prijekor izrečen na Drugom Nicejskom koncilu:
“Mnogi pastiri opustošiše moj vinograd, onečistiše nasljedstvo moje. Jer slijedili su bezbožne ljude i uzdajući se u njihove mahnitosti klevetali su svetu Crkvu, koju je Krist, Gospodin naš, Sebi zaručio, te nisu lučili sveto od svjetovnog, nego su tvrdili da se ikone našega Gospodina i Njegovih svetaca ne razlikuju od drvenih kipova sotonskih idola.”
S neizmjernom tugom i dubokom ljubavlju prema Stolici sv. Petra, molimo svemogućeg Boga da krivce među članovima Svoje Crkve na zemlji poštedi kazne koju zaslužuju za te strašne grijehe.
S poštovanjem tražimo od Pape Franje da se javno i nedvosmisleno pokaje za te objektivno teške grijehe i za sve javne uvrede koje je nanio Bogu i pravoj vjeri te da za njih dade zadovoljštinu.
S poštovanjem tražimo od svih biskupa Katoličke Crkve da Papi Franji upute bratsku opomenu zbog tih sablazni te da upozore svoje vjernike da se prema od Boga objavljenom katoličkom vjerskom nauku izlažu opasnosti od vječnog prokletstva ako slijede Franjin primjer kršenja prve Božje zapovijedi.
9. studenoga 2019.
In Festo dedicationis Basilicae Lateranensis
“Terribilis est locus iste: hic domus Dei est et porta cæli; et vocabitur aula Dei”
„Tko hoće neku drugu Crkvu, neka si gradi vlastite hramove“
Zbog odlaganja Pachamaminih kipova u Tiber papa se Franjo ispričao – naravno, ne kršćanima. Bila je to kritika protiv odvažnih katolika koji su krivobožačkoj djelatnosti stali na kraj. Njihov organizator Alexander Tschugguel u međuvremenu je javno stao iza tog čina i time požeo kritiku od svojeg nadbiskupa, Christopha kardinala Schönborna. Na meti polemičkih napada našao se i kanonik Hugo Valdemar, zbog spaljivanja Pachamaminih likova. Meksički svećenik brani svoj postupak te u tjedniku ContraRéplica podvrgava oštroj kritici rimsku „sablazan“.
Cathwalk: Gospodine Tschugguele, Vi ste bacili Pachamamu u Tiber i sada javno to priznajete. Zašto?
Alexander Tschugguel: Najprije nismo htjeli izići u javnost. Htjeli smo da u središtu pozornosti bude djelo. No onda smo primijetili da se pozornost skreće na druge stvari, a zaboravlja se na onaj suludi zločin: postavljanje kipa urođeničkih kumira u Vatikanskim vrtovima i u jednoj crkvi. Postavljanje kumirskih kipova očito se protivi prvoj Božjoj zapovijedi i grozota je. Osim toga htio sam otkloniti nesporazume o našim stvarnim pobudama, jer pripisivali su nam ono što nije točno. A i uvijek priliči katoliku da se bori otvoreno.
Cathwalk: Uvijek je dobro preuzeti odgovornost. Jeste li svagda imali tako jasno katoličko uvjerenje?
Alexander Tschugguel: Odrastao sam kao luteran, a s petnaest godina obratio sam se na katoličku vjeru. Ovog ljeta sam se oženio. Vjenčao nas je pomoćni biskup Athanasius Schneider – po starom obredu. Idem samo još na staru misu, najčešće k Petrovu bratstvu ili u oratorijansku crkvu sv. Roka u Beču. Imao sam sreću i blagoslov da nikad nisam primio pričest na ruku.
Cathwalk: Čini se da stara misa i Tradicija veoma pomažu da se razvije sensus fidelium, zdrav vjerski duh?
Alexander Tschugguel: Da, jer tradicionalna je vjera potpuna. Sadrži sve što je potrebno da se bude potpun i cjelovit katolik.
Cathwalk: Kako ocjenjujete Amazonsku sinodu i najnoviji razvoj događaja u Crkvi?
Alexander Tschugguel: Amazonskom sinodom htjelo bi se opet uvesti ideologije koje nisu crkveno-tradicionalne. Ideologije koje su već odbačene sad bi imale ući na mala vrata. Ali to ne može biti, da budu prihvaćena nekatolička mišljenja kao ono Jamesa Martina, u smislu: „prije je bilo tako, ali danas to više ne vrijedi“. To nije katolički. Vjera nije ovisna o vremenu. Ne želimo glumiti revolucionare, ali hoćemo da se prihvati tradicionalno pravilo.
Cathwalk: Gdje vidite budućnost Crkve?
Alexander Tschugguel: Traži se istinska katolička vjera. Puk je još vrlo vjernički i traži potpunu vjeru, kako ona dolazi do izražaja u Tradiciji i u staroj misi. Već sam dvaput sudjelovao u hodočašću u Chartres; svake godine sudjeluju tisuće madih. Ondje biva jasno što je bitno. Crkva treba biti svjetlo nevjernicima i okrepa vjernicima. Ali ona to može biti samo ako je očito usmjerena na Boga, a ne ako se klanja stvorenim kumirima. Zato je sasvim jasno da je budućnost Crkve ondje gdje se očuva tradicionalna, tj. potpuna katolička vjera.
1. “Nemaj drugih bogova uz Mene”, kaže Gospodin Bog, u prvoj od zapovijedi (Izl 20,3). Dana prvobitno Mojsiju i hebrejskom narodu, ta zapovijed vrijedi za sve ljude i sva vremena, kao što nam kaže Bog: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.” (Izl 20,4–5) Tu zapovijed naš je Gospodin Isus Krist savršeno ispunio. Kad su Mu bila ponuđena kraljevstva ovog svijeta ako se pokloni đavlu, odgovorio je: “Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ‘Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinom služi!’” (Mt 4,10; Pnz 6,13–14) Kristov primjer stoga je od najveće važnosti svima koji žele “pravoga Boga i vječni život”. Sveti Ivan apostol opominje nas: “Dječice, klonite se idolâ!” (1 Iv 5,20–21)
U naše vrijeme ta poruka ima posebnu važnost, jer sinkretizam i poganstvo poput otrova su koji ulaze u žile Otajstvenog Tijela Kristova, Crkve. Nasljednik apostolâ, kojemu je povjerena briga za Božje stado, ja ne mogu šutjeti pred očitim kršenjem Božje svete volje te strašnim posljedicama što će ih ono imati za pojedinačne duše, za Crkvu u cjelini i, štoviše, za cijeli ljudski rod. Zato s velikom ljubavlju prema svojoj braći i sestrama pišem ovo pismo.
2. Dana 4. listopada 2019., u predvečerje Amazonskoj sinodi, u Vatikanskim je vrtovima održana u nazočnosti Pape Franje i nekolicine biskupa i kardinala religijska svečanost koju su djelomice vodili šamani i u kojoj su se upotrebljavali simbolični predmeti, naime: drveni kip neodjevene trudne žene. Ti prikazi poznati su i pripadaju domorodačkim obredima amazonskih plemena, napose štovanju tzv. Majke Zemlje, Pachamame. Sljedećih dana drveni su se kipovi gole žene štovali i u bazilici svetog Petra, pred njegovim grobom. Papa Franjo također je pozdravio dvojicu biskupa koji su na ramenima nosili kip Pachamame i u procesiji ga unijeli u sinodnu dvoranu, gdje je stavljen na počasno mjesto. Kipovi Pachamame bili su izloženi i u crkvi Santa Maria in Traspontina.
U odgovoru na prosvjede katoličkih vjernika glede tih obreda i upotrebe tih kipova vatikanski su glasnogovornici i članovi odborâ Amazonske sinode omalovažavali ili poricali očiti religiozni sinkretistički karakter tih kipova. Njihovi su odgovori međutim bili okolišavi i proturječni; bili su intelektualna akrobatika i poricanje očevidnih dokaza.
Američka tvrtka za vizualne medije “Getty Images” snimila je službenu novinsku fotografiju tih obreda, s ovim opisom: “Papa Franjo i kardinal Cláudio Hummes, nadbiskup emeritus São Paula, predsjednik Sveamazonske crkvene mreže (REPAM), stoje pred kipom koji prikazuje Pachamamu (Majku Zemlju).” Vlč. Paulo Suess, sudionik Amazonske sinode, nije ostavio mjesta sumnji u poganski karakter svečanosti s drvenim likovima u Vatikanskim vrtovima i čak se usudio poželjeti poganskim obredima dobrodošlicu, rekavši: “Pa i ako je to bio poganski obred, radilo se ipak o poganskom štovanju Boga. Ne možemo odbaciti poganstvo kao da je ništa.” (17. listopada, intervju za Vatican News) Sveamazonska crkvena mreža (REPAM) u službenoj je izjavi 21. listopada junački čin gospode koja su bacila drvene kipove u Tiber osudila kao čin “religijske netrpeljivosti”. Time su razotkrili laži i trikove kojima su poricali religijski karakter čašćenja drvenih kipova. Dobrovoljka u karmelićanskoj crkvi Santa Maria in Traspontina, u kojoj su drveni kipovi bili izloženi, potvrdila je tu izjavu. “Majka [izrezbarena] koju sam donijela iz Brazila... koja je bila u procesiji, dakle, donijeli smo je iz Brazila. Napravio ju je jedan domorodački umjetnik; zamolili smo ga umjetničko djelo koje bi simboliziralo svu tu povezanost Majke Zemlje, ženâ, ženskog aspekta Boga, da Bog štiti i njeguje život”, rekla je, nazvavši je i simbolom “Majke Zemlje” i Pachamamom.
Objektivni izvori kažu da je Pachamama predmet štovanja, božica kojoj su neki Bolivijci žrtvovali ljame; zemno božanstvo koje su štovali neki od Peruanaca, a potječe iz inkanskih poganskih vjerovanja i običaja.
3. Katolici ne mogu prihvatiti nikakvo pogansko štovanje ni bilo kakav sinkretizam između poganskih vjerovanja i običaja te onih u Katoličkoj Crkvi. Čini štovanja u kojima se pali svjetlo, pada ničice, duboko prigiba te pleše pred kipom neodjevene žene, koja ne prikazuje ni Gospu ni kanonizirana crkvenog sveca, krše prvu Božju zapovijed: “Nemaj drugih bogova uz Mene” i zabranu koju Bog izrijekom izražava kad naređuje: “i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Njih je Gospodin, Bog tvoj, dao svim narodima, svugdje pod nebom” (Pnz 4,19) i: “Ne pravite sebi kumirâ; ne podižite sebi ni kipa ni spomen-stupa; ne postavljajte u svojoj zemlji kamenja s likovima da pred njih padate; jer ja sam Gospodin, Bog vaš.” (Lev 26,1)
Apostoli su zabranjivali i najneznatnije naznake ili dvosmislenosti u odnosu na čine štovanja idolâ: “Kakav sporazum ima hram Božji s idolima?” (2 Kor 6,15–16) i: “...pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega. Ili da izazivamo ljubomor Gospodnji? Zar smo jači od njega?” (1 Kor 10,20–22)
Sveti Pavao nedvojbeno bi svima koji su sudjelovali u činima štovanja Pachamaminih kipova, koji simboliziraju tvarna, stvorena bića, uputio ove riječi: “Ali sada kad ste spoznali Boga – zapravo, kad je Bog spoznao vas – kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati?” (Gal 4,9) Zaista, pogani su štovali počela kao da su to živa bića. Promatrajući pak sinkretističke ili u najmanju ruku krajnje dvosmislene religijske čine u Vatikanskim vrtovima, u bazilici svetog Petra i u crkvi Santa Maria in Traspontina, sveti Pavao bi rekao: “Častili su i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove.” (Rim 1,25)
Svi pravi katolici, u kojima još živi duh apostolâ i kršćanskih mučenika, trebali bi plakati nad poganskim svečanostima održanim u Vječnom Gradu parafrazirajući Psalam 79,1: “Bože, pogani, evo, provališe u baštinu Tvoju, Tvoj sveti grad Rim oskvrnuše, pretvoriše Rim u ruševine.”
4. Neprekinuta crkvena tradicija izbjegavala je i najneznatniju dvosmislenost ili suradnju kad je riječ o idolopoklonstvenim činima. Objašnjenja koja su vatikanski glasnogovornici i osobe povezane s Amazonskom sinodom davali kako bi opravdali religijsko čašćenje drvenih kipova gole trudne žene veoma su sličila razlozima koje su iznosili pogani u doba crkvenih otaca, kako izvješćuje sveti Atanazije. Sveti Atanazije pobijao je lažne razloge pogana, a ta pobijanja sasvim se odnose i na vatikanska opravdanja. Kaže sveti Atanazije: “Oni će se hvaliti da štuju i opslužuju ne tek drvo i kamenje i likove ljudi i nerazumnih ptica i gmizavaca i zvjeradi nego također sunce i mjesec i sav nebeski svijet, i zemlju, čime obogotvoruju stvorenje” (Contra gentes, 27, 1–3) i: “Oni će spojiti sve skupa, kao da čini jedno tijelo, i reći će da je cjelina Bog.” (Contra gentes, 28, 2) “Umjesto stvarnog i pravog Boga obožavali su ono što nije, služeći stvorenju, a ne Stvoritelju, i tako su se zapleli u ludost i besramnost.” (Contra gentes, 47, 2)
Atenagora, apologet iz 2. stoljeća, o poganskom je štovanju tvarnih počela rekao: “Oni pobožanstvenjuju počela i razne njihove dijelove, nadijevajući im različita imena u različito vrijeme. Kažu da je Kronos vrijeme, a Reja zemlja, te da biva trudna s Kronosom i rađa, zbog čega je smatraju majkom svega. Ne uspijevajući otkriti Božju veličinu te nesposobni uzdići se u visine svojim umom (jer ih ne privlači nebesko mjesto), venu među tvarnim oblicima i, ukorijenjeni u zemlju, obogotvoruju mijenu počela.” (Apol. 22)
Na sve crkvene ljude koji su podržali spomenute sinkretističke religijske čine u Rimu sasvim su primjenjive ove riječi Drugoga Nicejskoga koncila: “Mnogi pastiri opustošiše moj vinograd, onečistiše nasljedstvo moje. Jer slijedili su bezbožne ljude i uzdajući se u njihove mahnitosti klevetali su svetu Crkvu, koju je Krist, Gospodin naš, Sebi zaručio, te nisu lučili sveto od svjetovnog, nego su tvrdili da se ikone našega Gospodina i Njegovih svetaca ne razlikuju od drvenih kipova sotonskih idola.”
Kako je utvrdio Drugi Nicejski koncil, Crkva ne dopušta da se izvanjskim gestama kao što su naklon, ljubljenje i blagoslivljanje štuju ikoji drugi simboli, slike i kipovi osim “ikona našega Gospodina, Boga i Otkupitelja Isusa Krista, naše predrage Gospe, Bogorodice, prečasnih anđela i svih svetaca. Kad god se motre ti prikazi, oni će motritelja navesti na to da se spominje njihovih pralikova i da ih ljubi.”
5. Vjernici jedinoga pravoga Boga uvijek su radili na isključivanju štovanja lažnih bogova i uklanjanju njihovih likova iz okružja svetoga Božjeg naroda. Kad su Hebreji pali ničice pred zlatnim teletom – ohrabreni i poduprti od visokog svećenstva – Bog je to osudio. Njegov sluga Mojsije također je osudio te čine “dobrodošlice i trpeljivosti” prema mjesnim domorodačkim božanstvima onog vremena i u prah satro kip te razbacao prah po vodi (v. Izl 32,20). Isto tako levitima je zapovjeđeno da zaustave svakoga tko je štovao zlatno tele (Izl 32,26–29). Tijekom stoljećâ pravi su katolici također radili na svrgavanju “sila ove sadašnje tmine” (Ef 6,12) i obaranju likova koji ih prikazuju.
Sred zaprepaštenja i šoka zbog grozote sinkretističkih religijskih čina u Vatikanu cijela Crkva i svijet bili su svjedoci nadasve zaslužnog, odvažnog i hvalevrijednog djela neke hrabre kršćanske gospode koja su 21. listopada izbacila drvene idolopokloničke kipove iz crkve Santa Maria in Traspontina u Rimu i pobacala ih u Tiber. Kao kakvi novi Makabejci, postupili su u duhu svetoga gnjeva našega Gospodina, koji je bičem istjerao trgovce iz jeruzalemskog Hrama. Gesta tih kršćanskih muževa ostat će zabilježena u analima crkvene povijesti kao junačko djelo kojim je podana slava kršćanskom imenu, dok će čini visoke crkvene gospode, naprotiv, koji su kršćansko ime u Rimu okaljali, ući u povijest kao kukavički i izdajnički čini dvosmislenosti i sinkretizma.
Papa sv. Grgur Veliki u pismu sv. Ethelbertu, prvom kršćanskom kralju engleskom, potiče ga da uništi kumire: “Suzbij štovanje idolâ; sruši njihove građevine i hramove!” (Beda, Crkvena povijest, knjiga I.)
Sv. Bonifacije, apostol Njemačke, svojom rukom posjekao je idolu Toru ili Donaru posvećen hrast, koji je za domorodačku kulturu germanskih plemena bio ne samo religijski simbol nego je simbolizirao i zaštitu vojnikâ, raslinje te čak i plodnost.
Sv. Vladimir, prvi kršćanski knez u Kijevu, dao je srušiti i u komade sasjeći drvene idole koje bijaše podigao. Drveni kip glavnoga poganskog boga, Peruna, bacio je u rijeku Dnjepar. Taj čin sv. Vladimira veoma podsjeća na junačko djelo kršćanske gospode koja su 21. listopada 2019. bacila drvene kipove poganske amazonske kulture amazonskih plemena u rijeku Tiber.
Da su se ta djela koja su izvršili Mojsije, naš Gospodin Isus Krist, nasilno izbacivši trgovce iz hrama, sv. Bonifacije i sv. Vladimir dogodila u naše vrijeme, vatikanski bi ih glasnogovornici zacijelo bili osudili kao čine religijske i kulturne netrpeljivosti i krađe.
6. Rečenica iz abudabijskog dokumenta koja glasi: “Mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja” dobila je svoj praktični ostvaraj u vatikanskoj svečanosti štovanja drvenih kipova koji predstavljaju poganska božanstva ili domorodačke kulturne simbole plodnosti. Bila je to logična praktična posljedica izjave iz Abu Dabija.
7. S obzirom na zahtjeve istinskog štovanja i klanjanja jedinom pravom Bogu: Presvetom Trojstvu i našem Spasitelju Isusu Kristu, na temelju svojeg posvećenja za katoličkog biskupa i nasljednika apostolâ te s pravom vjernošću i ljubavlju prema rimskom prvosvećeniku, Petrovu nasljedniku, i njegovoj zadaći predsjedanja “Katedrom istine” (cathedra veritatis) osuđujem štovanje poganskih simbola Pachamame u Vatikanskim vrtovima, u bazilici sv. Petra i u rimskoj crkvi Santa Maria in Traspontina.
Bilo bi dobro da svi katolici, ponajprije i nadasve biskupi, a onda i svećenici te laici, uspostave širom svijeta lanac molitava i djelâ zadovoljštine za grozotu čašćenja drvenih idola počinjenu u Rimu za vrijeme Amazonske sinode. Na tako očevidnu sablazan nemoguće je da katolički biskup ostane nijem: to bi bilo nedostojno nasljednika apostolâ. Prvi u Crkvi koji bi trebao osuditi takve čine i činiti zadovoljštinu jest Papa Franjo.
Poštena i kršćanska reakcija u Vatikanu na ples oko Pachamame, tog novog zlatnog teleta, trebala bi se sastojati u dostojanstvenom prosvjedu, ispravku ove zablude i nadasve u djelima zadovoljštine.
Sa suzama u očima i s iskrenom tugom u srcu trebalo bi Bogu prinositi molitve zagovora i naknade poradi vječnog spasa duše Pape Franje, Kristova namjesnika na zemlji, i poradi spasa onih katoličkih svećenika i vjernika koji su počinili onakve čine štovanja, koji su zabranjeni Božanskom objavom. U tu svrhu mogla bi se predložiti ova molitva:
“Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, po rukama Bezgrešne Majke Božje i vazda Djevice Marije primi od naših skrušenih srdaca iskren čin zadovoljštine za štovanje drvenih idola i simbola koje se događalo u Rimu, Vječnom Gradu i srcu katoličkog svijeta, za vrijeme Sinode o Amazoniji. Našem Svetom Ocu Papi Franji, kardinalima, biskupima, svećenicima i vjernicima laicima u srce izlij svog Duha, koji će odagnati tminu umova, kako bi mogli spoznati opakost takvih čina, koji su uvrijedili Tvoje Božansko veličanstvo, te prinijeti Tebi javna i privatna djela zadovoljštine.
Izlij u sve članove Crkve svjetlo punine i ljepote katoličke vjere. Ražari u njima revnost da spasenje, djelo Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, donose svim ljudima, posebice onima u Amazoniji još uvijek porobljenim u službi slabih, tvarnih i propadljivih stvari, tj. gluhih i nijemih simbola “majke zemlje”, svim ljudima a posebice onima iz amazonskih plemena, koji nemaju slobodu djece Božje i ne uživaju sreću da poznaju Isusa Krista i u Njemu budu dionici Tvoje Božanske naravi.
Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, Ti jedini pravi Bože, pored Kojega nema drugog boga ni spasenja, smiluj se Svojoj Crkvi. Pogledaj osobito na suze i skrušene i ponizne uzdahe malenih u Crkvi, pogledaj na suze i molitve dječice, mladeži, mladih muškaraca i žena, očeva i majki obitelji te također onih istinskih kršćanskih junaka što su u revnosti za Tvoju slavu i u ljubavi za Majku Crkvu bacili u vodu simbole grozote koji su je zaprljali. Smiluj nam se: poštedi nas, Gospodine, parce Domine, parce Domine! Smiluj nam se: Kyrie eleison!”
...Razgovarajmo o Pachamami, toj smiješnoj maskoti Šamazonske sinode. Želim odmah prijeći na stvar, jer bilo je toliko izvrdavanja, toliko propagande i očitog laganja na ovoj predstavi za medije koja se zove Sinoda o Amazoniji, te želim progovoriti o onome što se tu stvarno događa. Mislim da većina nas postaje svjesna toga, ali prijeđimo jednostavno na samu srž stvari. Amazonska sinoda nema nikakve veze sa slušanjem bilo koga, nema veze sa slušanjem domorodaca, nema sigurno nikakve veze ni sa štovanjem onih blesavih montažnih kipića gole trudne gospođe. A znamo to zato što se sve ovo godinama planiralo, tim pape Franjo i njegovi prijatelji globalisti dugo su radili na pripremi Amazonske sinode, i točno su znali što će se dogoditi. Tako da smo kada smo došli u Rim kao novinari te kad su izvukli svoje čovječuljke da nam svakoga dana govore o potrebi slušanja domorodaca znali da je to laž, jer dvije godine izvještavali smo o ovome. Nisu oni sad u Rimu slušali nikoga; doveli su te sirote urođenike i iskoristili ih, pokazivali ih s njihovim bedastim perjanicama koje u stvarnosti ne nose, nego se odijevaju poput nas, kao što ni mi ne nosimo kape od rakunova krzna i odjeću Daniela Boonea. Vatikan je doveo te ljude i pravio se da ih sluša, zato da bi promaknuo svoj globalistički naum. Neka vas dakle ne zavaraju perjanice i ne dajte se zaplašiti tvrdnjom da ste ako ste protiv Amazonske sinode rasisti... Ne brinite se zbog toga, to je samo način na koji pokušavaju ušutkati one koji se ne slažu s njihovim djelovanjem, one koji su im ušli u trag, a to su mnogi katolici. Ušli smo im u trag, njima u Vatikanu, i preostaje im samo da viču: "Vi ste rasisti! Vi ne volite druge!" – U redu. Kako vam drago.
Dakle o čemu se zapravo radi? Radi se samo o jednom. Radi se samo o tome da se čovjeka u bijelom, papu, najpriznatijeg duhovnog vođu na kugli zemaljskoj, pridobije da blagoslovi i odobri ovo čudnovato stapanje novus orda i novog svjetskog poretka. To je, ukratko, srž... O tome izvještavamo već godinama, o onome što se u Rimu sada, na Amazonskoj sinodi, zapravo događa, a očekivalo se već dugo. I zato nas ljuti kad nam govore da se tu radi isključivo o slušanju. To je bezočna laž. U Remnantovoj arhivi možemo naći dokaze tomu. Cijeli ovaj plan već je odavno utvrđen i nema nikakve veze sa slušanjem bilo koga. Na primjer, u ožujku je naša kolumnistica Elizabeth Yore pisala o vatikanskoj ekokonferenciji (ekosocijalizam!) svjetskih religijskih čelnika nazvanoj, pripremite se: "Religije i ciljevi održivog razvoja. Osluškivanje krika Zemlje i siromašnih". Taj izraz, "održivi razvoj", to je srž svega ovoga: nadzor nad rastom stanovništva, ekologizam, klimatske promjene, sve dijelovi krajnje lijevog plana globalistâ. A stiže nam i još jedna takva konferencija; doista ne odustaju, bezobzirno nastoje progurati tu stvar i sam se papa javio videoporukom u kojoj naviješta novu vatikansku konferenciju, koja će biti jedno te isto. Kaže: "Predragi! U svojoj enciklici Laudato si’ pozvao sam sve na suradnju za očuvanje našeg zajedničkog doma. Potreban nam je svjetski sporazum o odgoju koji će razvijati sveopću solidarnost i novi humanizam. Zato podupirem svjetski sastanak koji će se održati 14. svibnja 2020." I, naravno, toliko puta smo pokazali videosnimke pape s Jeffreyjem Sachsom, zagovornikom abortusa, kontracepcije, koji je između ostaloga kazao: "Proslavljamo zajedno dar Laudato si’, nove strastvene, rječite, mudre, snažne enciklike pape Franje o našem zajedničkom domu." Taj je čovjek napravio karijeru zvoneći na uzbunu da će se nebo srušiti, da je Zemlja prenapučena te da trebamo smanjiti broj porodâ. A kako? Naravno: abortusom, kontracepcijom, seksualnim odgojem u cijelom svijetu. I taj je čovjek počasni gost pape Franje na Amazonskoj sinodi! Zar to ne odaje cijelu priču? Što taj čovjek radi ondje? Prije dvije godine, također na stranicama Remnanta, izvijestili smo o tome da se papa Franjo privatno sastao s Jeffreyjem Sachsom i tadašnjim glavnim tajnikom UN-a Ban Ki-munom, u svom papinskom stanu: toliko su si bliski! I sve otad Jeffrey Sachs je često navraćao u Vatikan, pripremajući svijet, pripremajući Crkvu za Amazonsku sinodu. Dakle, ponavljam: nema ovo nikakve veze sa slušanjem. Još 2017. objavili smo u Remnantu članak pod naslovom "Savez između UN-a i Vatikana. Tvorci smrti i propasti", o tome kako je Papinska akademija društvenih znanosti pozvala nikog drugog nego luđaka Paula Ehrlicha da govori u Vatikanu! I nije to nelogično, onom tko je prisustvovao nekim od konferencija za novinare na Amazonskoj sinodi, kao što mi jesmo, te nam je ondje rečeno da su najozbiljnija izravna prijetnja čovječanstvu poricatelji klimatskih promjena. Zahtijevaju da se tomu priklonimo; to je malne religija tim ljudima.
Time se krug zatvara i vraćamo se na Pachamamu, maskotu Amazonske sinode. Naime zašto je Pachamama maskota, to je pitanje. Zašto je, kad nitko nikad nije čuo za tu drvenu bedastoću, ona odjednom glavna tema razgovorâ? – Zato što ona jest majka Zemlja. Pachamama je zmajska božica majka Zemlja, prema inkanskom vjerovanju, prema vjerovanju južnoameričkih domorodačkih naroda. No poganski Inke nikad zapravo nisu štovali same njezine kipiće, jer nije ona to; oni su vjerovali da je Pachamama majka Zemlja osobno, koja živi u podzemlju te dršće i viče ispod planina, čime stvara potrese, koje su smatrali opomenom što im je upućuje božica majka Zemlja da joj se treba klanjati, da trebamo obožavati Zemlju kako se ne bi rasrdila. "Čujmo krik Zemlje!" stalno su nam ponavljali uoči Sinode. To je poziv da zamijetimo Pachamamin krik, ili drhtaj, shvaćate? Eto zašto Pachamame ima po cijelom Rimu, eto zašto se toliko govori o njoj: ona jest majka Zemlja! Ne kip, nego ona, sama majka Zemlja jest taj predmet obožavanja. I Franjo se sad udružio s globalističkim neopoganskim zastupnicima te stare poganske religije koja je pobožanstvenjivala Zemlju – o tome se radi: Zemlju! (područje zmije iz edenskoga vrta, usput budi rečeno) – i čije je prvobitno kraljevstvo bio Novi svijet, prije nego što su ga pokrstili "oni zločesti misionari", "oni zločesti kršćanski konkistadori". Španjolci su, uzgred napomenimo, znali kad su stigli da će imati pune ruke posla, trebala im je pomoć; trebali su veliku pomoć da stanu na kraj sotonizmu koji su tu zatekli, žrtvovanju ljudi, krvoproliću te podjarmljivanju, porobljivanju i onda masovnom ubijanju, prinošenjem ljudskih žrtava, među domorodačkim narodima. Bilo je prilično zastrašujuće, tako da je španjolskim konkistadorima trebala nebeska pomoć da pokrste tu zmijinju zemlju u kojoj su se već stoljećima prinosile ljudske žrtve. A te su žrtve prema vjerovanju domorodačkih naroda, pogana, bile potrebne da bi umirili majku Zemlju. I opet: slično se govorilo i u sinodnoj dvorani, s istom vrstom fanatičnog religioznog žara: "Moramo poduzeti nešto, ne smijemo činiti grijehe protiv Zemlje." Jedan je brazilski biskup rekao da svi trebamo ispovjediti svoje grijehe protiv majke Zemlje, grijehe protiv okoliša! Poganstvo se vratilo. O tome se radi.
Prije petstotinjak godina pojavljuje se Gospa Gvadalupska, junakinja svega ovog zbivanja u Južnoj Americi. Ona se obraća Juanu Diegu na njegovu urođeničkom jeziku, jeziku astečkoga carstva, predstavivši mu se kao Djevica Marija, "Majka pravoga Božanstva". Prikažimo sve to dakle u pravom svjetlu: Gospa je došla u zmijinju zemlju tražiti je natrag za svojega Sina, jer ta je zemlja bila pod vlašću zmije. Gospa silazi na zemlju poučiti domorodačke narode tko je pravi Bog. Jer taj Bog nije majka Zemlja, nego Bogočovjek, koji je živio u stvarnom svijetu, u ovom svijetu, i naposljetku umro na križu, zato da bi domorodački narodi mogli doći u raj, sa svima ostalima, sa svima nama: On je Otkupitelj svijeta. Zato je Gospa Gvadalupska sišla s neba. I primili su je milijuni ljudi. Ona je ikona Južnoamerikanaca, koji je vole i štuju kao Majku. A nije spomenuta na Amazonskoj sinodi. Zar to nije čudno? To je Djevica Majka koja se ukazala kao mestikinja, žena mješovite rase, i zbog nje je do 1539., u samo osam godina od prvog ukazanja, vrlo mala skupina franjevačkih misionara obratila i pokrstila gotovo devet milijuna domorodaca. To je jedno od najnevjerojatnijih misionarskih postignuća u cijeloj povijesti. Zato danas mrze konkistadore i španjolske misionare koji su došli onamo. Ne govore o činjenici da su "ti zli Španjolci" utemeljili tu veliku civilizaciju u Južnoj Americi, velegradove poput São Paula u Brazilu, jednog od najvećih svjetskih gradova, koji su isusovački misionari nazvali po misionaru narodâ, samom sv. Pavlu. Doista su stvorili tu civilizaciju, ali ovih dana, na Sinodi možete čuti samo kako je bilo loše to što se događalo te da se moramo ispričati za ono što su sirotim domorodačkim narodima učinili katolički osvajači njihovih zemalja.
U svakom slučaju, devet milijuna krstilo se zbog Gospe Gvadalupske, i zapanjujuća je ironija što se na Amazonskoj sinodi nadbiskup Erwin Kräutler, jedan od naših "omiljenih" predstavnika Sinode, koji je sudjelovao u sastavljanju njezina radnog dokumenta i potpuno je, 100%, naravno, pristaša ređenja žena ne za đakonice, nego za svećenice, hvali govoreći: "Nikad u životu nisam krstio domorodca, niti to namjeravam ikad učiniti." A on vodi Franjin veliki promidžbeni cirkus, Amazonsku sinodu! Nije čudo što na njoj za Gospu Gvadalupsku ne haju. A riječ je o samo jednom od mnogih zahvata Blažene Djevice Marije u tom pothvatu da vrati kontinent od zmije Kristu. Gospu od Aparecide Amazonska je sinoda također zanemarila, naravno. Riječ je o prekrasnoj pobožnosti prema Gospi, o malom kipu koji se pojavio. Zove se Gospa od Bezgrešnog Začeća i čudesno se ukazala, neki ribar našao ju je u rijeci 1717. i postala je – kraljicom Brazila! Domorodački narodi voljeli su Gospu pod tim prilikama, bilo Gvadalupsku bilo Aparesidsku; voljeli su je! Zašto onda nije spomenuta? Nije to neka maglovita, zabitna, sporedna mala pobožnost. Dana 8. prosinca 1904. papa sv. Pio X. proglasio je Gospu od Aparecide kraljicom Brazila! I okrunio ju je kardinal u Riju. To su bile ozbiljne stvari, ozbilno sezanje prema domorodcima, te su oni Majku Božju štovali i ljubili kao svoju Majku. Godine 1931. cijela je zemlja službeno posvećena Gospi od Aparecide. Gospa od Aparecide u São Paulu druga je najveća bazilika na svijetu. To je velika stvar. Zašto nije spomenuta na Amazonskoj sinodi?! Zašto su je zanemarili?! A zanimljivo je također, s obzirom na manijake nadzora nad rastom stanovništva kao što su Jeffrey Sachs i Paul Ehrlich, da je Gospa od Aparecide zaštitnica trudnica i novorođenčadi. Možda su je zato zanemarili. Ni jednog jedinog spomena o kraljici Brazila! Koja se, uzgred budi rečeno, ukazala 1717., upravo one godine kad je nastala organizirana masonerija, osnutkom Velike engleske lože 24. lipnja!
Franjo kaže da je ova njegova nova "Crkva" – Crkva s amazonskim licem. Ja bih rekao da je njegova nova "Crkva" – "Crkva" s framasonskim licem, licem slobodne zidarije. Jer to je bit svega ovoga: velika vizija ujedinjenog svijeta, "Crkva" ujedinjenog svijeta, novi svjetski poredak, "ljudsko bratstvo", o tome se ovdje radi. Zato je logično i što su Gospu Fatimsku, naravno, također bez problema zanemarili na Amazonskoj sinodi – usprkos tome što je baš ove godine, u svibnju, Brazil službeno posvećen Bezgrešnom Srcu Marijinu, Gospi Fatimskoj! U predsjedničkoj palači, u nazočnosti brazilskog predsjednika osobno, predsjednika Bolsonara! Biskup Rifan, tradicionalni katolik, bio je ondje, imali smo prilog o tome, videosnimku cijelog događaja; molili su "Zdravo, Marijo", pjevali marijanske himne, posvećujući južnoameričku zemlju Brazil Gospi Fatimskoj. Mislite da je Sinoda to prenijela? Potpuno su to zanemarili!
Razmislimo malo o tome. Što je istinsko zlo Amazonske sinode? Đakonice? Ne, rekao bih da nije, iako to jest njegov dio, zato Franjo toliko žudi ujediniti snage s globalistima, jer želi srušiti staro europsko patrijarhalno hijerarhijsko kršćanstvo; ali to nije pravi razlog, to nije pravo zlo Amazonske sinode. Trebali bismo pozornost usredotočiti na pravo zlo. Gospu, kraljicu neba i zemlje, Majku Božju! – crkveni su prinčevi na Amazonskoj sinodi zanemarili, a stara poganska božica, koju je ona istisnula prije 500 godina, svečano je unesena u srce kršćanstva, u samu baziliku svetog Petra te ju je blagoslovio čovjek koji bi trebao biti Kristov namjesnik na zemlji!? Nju su vratili?! Vratili su pogansku božicu?! Ne znam zapravo kako da se čovjek nosi s tim što čine Crkvi i svemu u što vjerujemo i što volimo i što nam je sveto. Nekim je mladićima prekipjelo, hvala Bogu! I nadam se da će se, kao što se sjećamo Bonifacijeva obaranja hrasta, s ove sinode ljudi sjećati tih momaka koji su zgrabili te blesave kipiće, Pachamame, i bacili ih u Tiber. Bilo bi izvrsno kad bi se Amazonska sinoda pamtila po tome. Jer sad su ti momci navodno u neprilici, glasine kruže Vječnim Gradom da će Vatikan možda provesti istragu protiv njih. Inače, ti mladići nazivaju sebe makabejskim katolicima, i ja im skidam kapu! No Vatikan ih želi pronaći i možda čak i kazneno goniti. Znaš što, Franjo? Samo naprijed! Jer ja sam makabejski katolik! Ja sam bacio Pachamamu u Tiber! I ponosim se time! Ja sam je bacio zajedno s milijunima vjernih katolika diljem svijeta! Samo naprijed, dođi po nas! Zatvori nas u svoju tamnicu Regina coeli, vidi hoćeš li uspjeti. Jer mi katolici iz cijelog svijeta prozreli smo te i stojimo uz ove nove Makabejce te poručujemo tebi, Sveti Oče, u ovom najmračnijem trenutku povijesti naše Crkve: Za Boga miloga, spakiraj svoje poganske drangulije i sa svojim globalističkim drugovima idi doslovce dobijesa iz naše Crkve! Jer dosta nam je!
Gospo od Aparecide, Gospo Gvadalupska, Gospo Fatimska, moli za nas! Viva Cristo Rey!...
Toliko se blesavih stvari događa u Rimu da ih je teško pratiti, a kamoli komentirati. No, događaji posljednjih dana ipak zaslužuju barem spomen.
Kao što znate, pri završetku je amazonska sinode kroz koju njemački i ostali liberalni/modernistički/komunistički biskupi žele proturiti ukidanje celibata, ređenje žena i sinkretističko-ekološko-ekumensku agendu. Jasno da je cijela stvar farsa i otvoreno se govori da su zaključci već odavno napisani. Beskorisno trošenje novaca za organizaciju takvog skupa dobro se uklapa u nedavne vijesti o golemim pronevjerama novca i gubitcima u Vatikanu. O ugljičnom otisku (carbon footprint) nećemo ni počinjati.
Uglavnom, prigodom početka sinode upriličena je ceremonija u vatikanskim vrtovima gdje su se u nazočnosti pape Franje neki amazonski urođenici zajedno s drugim ljudima (među kojima i redovnici) klanjali pred dekom na kojoj su bile razne stvarčice. Najistaknutije su bile dvije identične drvene skulpture koje prikazuju nagu trudnu ženu u klečećem položaju. Takve su se skulpture pojavile i u nekakvim kanuima koje su nosali biskupi i ostali po bazilici sv. Petra, a više primjeraka istih kipova postavljeno je po jednoj crkvi u blizini Vatikana. Neki su rekli da te skulpture predstavljaju indijansko božanstvo Pachamamu, a drugi su tvrdili bez ikakvog uporišta da se radi o (oprosti mi!) Gospi. Na tiskovnim konferencijama koje se održavaju svaki dan tijekom sinode protumačeno je da se ne radi o Blaženoj Djevici Mariji i da to nitko iz službenih krugova nije ni tvrdio. Tobože se radi samo o simbolima plodnosti i majke zemlje. Naravno, logično je pitanje zašto bi se katolici klanjali simbolima plodnosti i majke zemlje kao da bi takvi antropomorfizirani idoli predstavljali neku bolju situaciju, nego pogansko božanstvo s imenom i utvrđenim kultom. Ne bismo trebali takvo pitanje postavljati jer kaže dvorski vatikanist Tornielli da je Crkva oduvijek prihvaćala poganske stvari i kristijanizirala ih. Pri tome je citirao i nešto iz govora novokanoniziranog Johna Henryja Newmana praveći se da mogu čovjeka koji se cijeli život borio protiv liberalizma u religiji kooptirati za svoju stvar. Neki su biskupi toliko izluđeni ekumenizmom da uopće ne shvaćaju u čemu je problem, a drugi iz Amazonije jasno ponavljaju da katolici ni kod njih ne iskazuju štovanje poganskim statuama i idejama/demonima koje predstavljaju. Jedan od glavnih autora sinodalnog radnog dokumenta izjavio je da čak i ako su neke ceremonije u papinoj prisutnosti bile poganski obredi, ipak je to pogansko štovanje Boga, pa je kao sve ok.
Normalni razumni katolici neki su dan pokupili te kipiće iz crkve i pobacali ih u Tiber u simboličnoj gesti pročišćavanja Crkve od idola. Inače je poznata stvar da se uklete i demonski korištene predmete treba baciti u vodu tekućicu. Iz vatikanskog stožera njihov čin je prikazan kao rasističko vrijeđanje domorodačkih osjećaja. U međuvremenu se saznalo da su kipovi kupljeni kao suveniri na tržnici u jednom gradu Amazonije. Danas je na presici Sandro Magister rekao kako prema informacijama iz Brazila protestanti (koji su nedavno premašili broj katolika u toj zemlji - bravo 2. vatikanski sabor, bravo biskupi!) koriste snimke klanjanja u vatikanskim vrtovima kako bi uvjerili ljude da se katolici klanjaju idolima. Vatikanski glasnogovornik je unatoč snimkama događaja negirao da su se ikakvi obredi ili prostracija dogodili i nekoliko novinara mu je na te riječi aplaudiralo. Danas se Franjo ispričao rekavši kako su kipovi spašeni i na sigurnom. Pri tome je izrijekom potvrdio da se radi o liku Pachamame, poganskog božanstva.
S nestrpljenjem se očekuje kakvu će ulogu popularna Pachamama imati u završnoj sinodskoj liturgiji koja će se održati ove nedjelje na blagdan (po našem tradicionalnom kalendaru) Krista Kralja.
Pri ovom kratkom pregledu preskočio sam:
- zaklada Ford koja je jedna od najvećih svjetskih promicatelja pobačaja i homobraka dijelom financira grupe vezane uz sinodu
- kažu neki biskupi da bi se Crkva trebala solidarizirati sa siromašnima tako da ukine korištenje zlata i plemenitih materijala u izradi kaleža i drugih liturgijskih predmeta
- zloglasni savez u katakombama obnovljen je pedeset godina nakon prve zavjere, neki od zavjerenika prepoznaju se po crnom prstenu
a vjerojatno i druge stvari koje sam propustio uočiti (dan ima samo 24 sata).
Kaže Franjo da Crkve nije tvrđava, nego šator na putu čiji se prostor može širiti tako da svi mogu u nj ući. Rorate dobro primjećuje da je njegova vizija Crkve zapravo cirkus.
Završit ćemo s citatom iz jedne od omiljenih Franjinih knjiga. Distopijski roman "Gospodar svijeta" objavljen prije više od stodeset godina bavi se usponom Antikrista u posljednjim vremenima.
Nije tu bilo nikakvih srednjovjekovnih strahota dok je i sam čin bogoslužja zahtijevao vrlo malo: bilo je dovoljno da se tjelesno bude prisutan u crkvi ili katedrali za vrijeme četiri nove svetkovine: Majčinstva, Života, Podržavanja života i Očinstva, od kojih se svaka svetkovala početkom jednoga od godišnjih kvartala. Nedjeljno pohađanje novoga bogoslužja bilo je posve dragovoljno.
Nije shvaćala kako bi itko mogao odbiti to iskazivanje štovanja. Te su četiri stvari bile činjenice - očitovanja onoga što je ona nazivala Duhom Svijeta - i ako su drugi tu silu nazivali Bogom, zacijelo su ih morali držati njegovim funkcijama. U čemu je, dakle, bio problem? Pa kršćansko bogoslužje nije bilo zabranjeno, u skladu s uobičajenim propisima. Katolici su i dalje mogli ići na Misu.
A opet, iz Njemačke su pristizale zapanjujuće vijesti: čak je dvanaest tisuća ljudi već iselilo u Rim, a pričalo se kako će daljnjih četrdeset tisuća odbiti novo bogoslužje u idućih nekoliko dana. Ljutilo ju je i zbunjivalo i samo razmišljanje o tome.
Javljamo se opet iz Rima, dame i gospodo; pozdravlja vas Michael Matt s Remnant TV-a.
Amazonska sinoda vuče se i dalje. Bili smo na još jednoj konferenciji za novinare [subota, 12. listopada], na kojoj je postavljeno pitanje o činjenici da je u Amazoniji 80% nekoć katoličkih domorodačkih narodnosti napustilo Crkvu i priključilo se raznim protestantskim sljedbama. Na konferenciji je bilo troje predstavnika koji su trebali odgovarati na pitanja: kardinal nadbiskup Ciudad de Méxica, zatim biskup iz Brazila i redovnica, sestra Brigita ili tako nekako... U sinodnoj dvorani raspravljaju o mnogočemu biskupi, stručnjaci, domorodci, feministice i svi ostali, a onda iziđu ovi predstavnici svakoga dana u 13.30 da kažu novinarima o čemu se raspravljalo ujutro. Danas im je dakle postavljeno pitanje o činjenici da gubimo članove ondje. Smislili su svakojake izgovore ili objašnjenja, rekli da je Franjo svjestan situacije, da ljudi samo nastoje slušati riječ Božju, a u Amazoniji da je problem što kada dođe kakav pastor ili netko drugi i ponudi bolju priču ili obećanje u vezi s vremenitim potrebama, a ne duhovnim, lako je udaljiti ljude od Katoličke Crkve. To mi se i opet čini pomalo rasističkim, tvrdnja da amazonske domorodce može tako lako pokolebati najnoviji slatkorječivi misionar koji švrlja prašumom. A i pitam se zašto ih onda trebamo slušati i učiti od tih ljudi koje je, prema predstavnicima Sinode, tako lako odvući od Crkve. Biskup iz Brazila čak je rekao da je djelomice razlog što napuštaju Crkvu neukost. Pa tko je tomu kriv, Vaša Preuzvišenosti? Tko formira te ljude, tko ih uči? Što se to dogodilo s Katoličkom Crkvom u Amazoniji, Crkvom koja je 400 godina bila zapravo vrlo snažna, uzmemo li u obzir zabačenost tog područja? No pokušali su objasniti zašto se to događa, uvjeravajući nas da je Papa Franjo svega toga svjestan, da se sinodni radni dokument time pozabavio i da vide te duhovno prazne prostore, kako ih zovu, koje treba nekako popuniti.
To je dakle bio kontekst, u kojem bih želio iznijeti kratak komentar o sveobuhvatnom problemu ovdje. Naime dok sam slušao to što se govorilo u dvorani za novinare, odjednom sam stekao izrazit dojam da osim mene i još nekoliko katoličkih novinara koje poznajem nitko u dvorani zapravo ne zna što se tu zbiva. Bio je to vrlo čudan osjećaj.
Udaljuju se od poslanja Crkve! Katolička Crkva bila je najveća sila istine i prosvjećenja, najveću kulturu ikad utemeljenu utemeljila je Katolička Crkva, to je bila najveća sila dobra u svijetu, kakvu svijet nikad prije nije vidio! Ali ne, ne oslanjamo se ni na što od svega toga, ne govori se o povratku i pogledu na ono što je Crkva činila. Ne, govorimo samo o kretanju naprijed, o novim putovima, slušanju, činjenju nečega novog, nikada se ne osvrćući. Čovjek se pita: Jesu li ovi ljudi nesvjesni onog što se Crkvi dogodilo? Neki od njih, mislim, jesu, poput sestre Brigite ili kako se već zove ta redovnica, Njemica, koja je danas bila predstavnica. Mislim da ona vjerojatno želi dobro u nekom smislu, ali joj pojam o tome što Crkva jest izmiče. Ona je treći ili četvrti naraštaj poslije Drugog Vatikanskoga koncila. Neki od starih čudaka, starih hipijevaca, uključujući i Franju, znaju točno što se dogodilo, ali mnogi od ovih sredovječnih ili mlađih ljudi mislim da zapravo ne shvaćaju, zato, kažem, imam osjećaj da mi jedini stvarno znamo što se dogodilo. Drugim riječima, čitav ostatak priče, temeljni problem Amazonije nije ni dotaknut, jer to je isti onaj problem koji osakaćuje cijelu Crkvu. Prije samo nekoliko mjeseci izvješćivali smo ovdje o sastanku na vrhu glede svećeničkog spolnog zlostavljanja. Nisu se ni tada suočili s tim, i tada su svejednako "slušali", ali se nisu uhvatili ukoštac s temeljnim problemom: što je to u Crkvi otišlo ukrivo što prouzročuje ove krize? Naravno da imaju problema s pomanjkanjem svećenikâ u Amazoniji, imamo taj problem u cijeloj Crkvi! Zato što su uništili liturgiju, prije svega uništili su pojam žrtve. Svećeništvo je od toga trpjelo. Crkva Drugoga Vatikanskoga koncila otvorila se svijetu tako potpuno da ovi biskupi, svećenici i redovnice sad na Sinodi nalikuju, podsjećaju me, na useljeničku dječicu koja su tek sišla s broda, u novoj su zemlji i očajnički se trude uklopiti se, služe se pomodnim izrazima i popularnopsihološkim žargonom o krilaticama svijeta i misle da će se zbog toga doimati vrlo osviještenima, a zapravo je sve to zastarjelo, moderno koliko i filcane zastave i gitare u svetištu. Jer u svemu ovome nedostaje katolički rječnik. Ovo su svećenici, zar ne? Ali ne govore poput svećenikâ, govore poput političarâ, ekologistâ, znanstvenikâ. Ne znaju ništa o tim stvarima, izvan su svojega područja, to nije njihov djelokrug! Međutim ne žele to priznati, jer priznati što je stvarna svrha i smisao svećeništva značilo bi poništiti sve ovo, protivilo bi se duhu Drugoga Vatikanskoga koncila, duhu koji je ovu zbrku i stvorio.
Dakle rječnik se promijenio, više nije katolički, jer taj pripada starom svijetu, a ova useljenička dječica žele zvučati po posljednjoj modi svijeta koji su prihvatili kada je Ivan XXIII., upravo u ovom gradu, slavno otvorio prozore Crkve, sjećate se, tako je rekao. Otvorio je crkvene prozore suvremenom svijetu. I uspjelo je. Nije Crkva izišla u svijet na neki snažniji način, nego je svijet ušao u Crkvu, uvukao se u nju. Ušao je Sotonin dim, kroz iste prozore. I Crkva se sve otad muči da ostane važna. Sa svakim novim naraštajem stanje je sve gore i gore, a ovo što se sada zbiva, na ovoj sinodi, ne pretjerujem, dragi prijatelji, podsjeća me na parodiju iz Saturday Night Live! Čovjek ne može vjerovati da stvarno pokušavaju ovo izvesti! Zvuči tako natražno. Moderno koliko i napjev Johna Denvera. A ne shvaćaju to. Jednostavno ne shvaćaju koliko su zastarjeli, da su se pretvorili u neku vrstu stereotipnih, ocvalih hipijevaca koji su izgubili korak s vremenom: više nisu u trendu i svatko to zna, ali oni i dalje misle da jesu, i dalje su u tome.
Kako rekoh, promijenili su riječi, rječnik. Npr. majka Crkva mora postati majka Zemlja. Na Sinodi ne govore o majci Crkvi, nijednom je nisu spomenuli. Prijetnju paklenoga ognja zamijenilo je globalno zagrijavanje, doslovce; o paklu ne govore. Nekoć su svećenici, biskupi i redovnice, još i dok sam ja bio dijete, poticali na vježbanje u kreposti, učili su nas kreposti, koje smo morali zapamtiti, morali smo razmišljati o tim stvarima jer nam pomažu na putu do spasenja, koje je smisao i svrha života, ono radi čega je čovjek rođen, ono radi čega smo na zemlji: da spasimo svoju dušu, zar ne? Međutim vježbanje u kreposti iščezlo je, te u Rimu čujemo samo poziv da budemo ekološki svjesni i budni, to je najvažnije. Jer nebo je sad zamijenio naš zajednički dom. Kad govore o zajedničkom domu, služe se gotovo pobožnim izrazima: "Moramo poznavati, ljubiti i služiti majku Zemlju jer ona je zajednički dom!", kao da je sveta, to je poput panteizma. I stvarno me podsjeća, kad govore o ekološkim temama, na to kako su svećenici i redovnice u katoličkoj školi zvučali kad bi govorili o raju, o vječnom Jeruzalemu, mjestu kojemu svi težimo. To se posve promijenilo. Naravno, ni vojujuća Crkva, kojoj svi mi jedno vrijeme pripadamo, nije uopće spomenuta, nego smo sad prateća Crkva, jer ništa osim praćenja i nemaju: poslanje Crkve doživjelo je temeljitu preobrazbu i upravo to dolazi do punog izražaja na ovoj sinodi. A radi se, usput budi rečeno, baš o istoj onoj preobrazbi koja je počela od svete mise, od liturgije. Već pedeset godina misa je poharana, pretvorili su je u protestantsku službu, učinili da svećenici više ne budu toliko potrebni, jer riječ "žrtva" gotovo je potpuno iščezla iz liturgije, iz rimskog obreda. Svećenika su okrenuli od oltara. Bio je okrenut Bogu i vodio zajednicu u štovanju Svevišnjega u svakoj misi, a sad su ga obrnuli, preusmjerili, čak je i usmjerenje svetišta promijenjeno. Žrtveni oltar pretvoren je u stol, baš kao što su željeli Cranmer i ostali protestanti. Zašto? – Zato da se liturgiju usredotoči na čovjeka, učini antropocentričnom, umjesto da bude usredotočena na Boga. U središtu više nije nebo, u središtu više nije Bog; središte je premješteno na zemlju, na čovjeka, na ono što se događa ovdje u našem zajedničkom domu. O tome se radi; to je smisao čitavoga ovog sinodnog jalovog posla: preusmjerenje Katoličke Crkve. Ističu Euharistiju kao da ih je stvarno briga za nju, i neke možda i jest, ali zapravo uvijek taj poziv da se Krista donese u Amazoniju prati tvrdnja kako je, budući da ondje nema svećenikâ, vrijeme da ubacimo dame. Vrijeme je, smatraju, da promijenimo crkvena pravila, da počnemo žene rediti za đakonice, rediti čak i za svećenice – kardinal nadbiskup baš je jučer rekao čak i to: "Da, mi smo za žensko svećeništvo." Jer da stanovnici Amazonije jednostavno ne mogu izići nakraj s pojmom celibata, pa im zato treba dati oženjene svećenike, treba im dati i svećenice, jer u Amazoniji su se navikli na to da žene vode stvari...
A japanski katolici? Upravo smo se vratili iz Japana, gdje smo naučili sve o Kokuri. Japanski su katolici bili tako čvrsto vjerski formirani, od ljudi poput sv. Franje Ksaverskoga, da su tijekom 250 godina, dok je Crkva bila prognana iz Japana, opstali. Nisu imali svećenika, nisu imali Euharistiju, nisu imali misu, ali nakon 250 godina, kad se Japan otvorio i katolički se misionari vratili onamo, zapanjili su se, našavši cvatuću katoličku zajednicu. Nitko nije bio rekao: "Japanci nemaju svećenika, treba angažirati dame ondje da obave svoje."
Prema tome, ako ništa drugo, hoće se reći da danas ljudi, Crkva Drugoga Vatikanskoga koncila, pokoncilska Crkva, narodi u prašumama i bilo gdje drugdje nikako ne mogu izići nakraj s onim s čim su katolici izlazili nakraj i što su prihvaćali i voljeli 2000 godina. Ne, danas nitko ne može izići nakraj s time. Zašto? – Zato što su razvalili Crkvu! Zato što ne postavljaju zahtjeve ljudima. Zato se, Vaša Preuzvišenosti, sestro, oče, svatko u Amazoniji pridružuje bilo kojoj sljedbi koja naiđe i povodljiv je za svakim opsjenarom koji mu dođe govoriti o Gospodinu. Jer im vi nikada niste rekli da trebaju pripadati Katoličkoj Crkvi da bi se spasili. Vi ste odgovorni za to! Vi ste rasisti, jer vam nije dovoljno stalo do ljudi u svijetu da im kažete istinu. Istinu da je Krist ustanovio Crkvu kako bi spasio njihove duše, da moraju biti članovi Njegove Crkve, Njegova Otajstvenog Tijela.
Ispovijed, sakrament ispovijedi spomenut je dosad jedanput, od žene stručnjakinje, jedne redovnice ovdje na Sinodi. Ona je rekla da žene u Amazoniji već slušaju ispovijedi, jer nema muškaraca: "Ne možemo dati odrješenje, ali svejedno slušamo ispovijedi." Zašto, sestro? No, to je jedini put da smo na Sinodi čuli išta o ispovijedi.
Grijeh je spomenut zasad jedanput, kad je jedan od biskupa iz Brazila rekao da svi moramo priznati svoje grijehe protiv majke Zemlje, protiv okoliša. Nije se šalio.
Pakao? Pogađate koliko je puta spomenut na ovoj sinodi. Nijednom. Budući da je raj na zemlji, ne govore puno ni o raju, ali o paklu nisu zasad rekli ni riječ. Gotovo kao da pakao po mišljenju tih ljudi i ne postoji. A ne postoji li pakao, to pretvara Crkvu u besmislen, jalov posao, zar ne? Jer čemu onda sve ovo? Čemu mučenici? Čemu misa? Radi čega ispovijedati svoje grijehe, uopće krstiti se? Ako pakao ne postoji, čemu sve to?
I ne može se ovako dalje, ne možete ukloniti nešto tako temeljno kao misao na raj i pakao, spasenje i sud Božji i očekivati da vas shvate ozbiljno, da ste i dalje katolici. Jer ako je Crkva o nečem tako temeljnom bila u zabludi 1965 godina, tj. nije znala da Bog iznenađenja ne bi nikad doista bacio nekoga u pakao, koji ionako ne postoji, dakle ako je tako dugo bila u zabludi o tome, zašto je itko iole ozbiljno shvaća? Zašto su svi ti stručnjaci došli ovamo u Rim savjetovati se s Katoličkom Crkvom, ako je ona bila tako slijepa i zabludjela dvije tisuće godina? Koga briga što ona misli o Amazoniji! Kako vam ona može pomoći kad je imala potpuno krivo i bila rasistička i zla i patrijarhalna dvije tisuće godina? Inače, to je još jedna mala dobro čuvana tajna na ovoj sinodi: da su katolički misionari bili ondje u prašumama 400 godina! Nekidan smo prikazali isječak iz filma "Misija", istinite priče o katoličkim misionarima koji su otišli u ta područja Južne Amerike, mnogi od njih podnio je mučeničku smrt, osnovali su misije, osnovali gradove, ostvarili nevjerojatno djelo obrazujući domorodce i govoreći im o Kristu, pomažući im da nađu Kristovo svjetlo, prime krštenje i sve ostalo. Riskirali su život otišavši u prašumu poslušni čemu? – Poslušni božanskom poslanju od Isusa Krista, koje također nije nijedanput spomenuto ovdje na Sinodi: poći u svijet i obratiti sve narode. Sve narode! I krstiti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! To je rekao Krist trenutak prije nego što će uzaći na nebo. Bio je to Njegov posljednji nalog apostolima i njihovim nasljednicima (od koji su neki u ovom gradu): da je njihovo poslanje, njihov smisao, njihova svrha obratiti i pokrstiti sve narode na svijetu. A ne "slušati" ih, učiti od njih; nego ih krstiti. To nije dosad nijedanput spomenuto na amazonskoj sinodi. I ne bi nas ta činjenica trebala iznenaditi. Tradicionalnim katolicima ona i nije nikakvo iznenađenje, ali govorim sad ljudima koji, nadam se, počinju uviđati da je nešto u Katoličkoj Crkvi otišlo jako ukrivo. Amazonska je sinoda izvrsna prilika da se vidi do čega je kriza u Crkvi dovela, što se to Katoličkoj Crkvi dogodilo. Jer, ponavljam, misionari su u davnini već bili u Amazoniji da obrate domorodce na katoličku vjeru. I, usput budi rečeno, izbrišimo već jednom tu ponajgrozniju od svih crnih legendi: da tim misionarima nije bilo stalo, da su onamo otišli radi zlata i samo su utirali put imperijalizmu. Ne, misionari koji su otišli onamo riskirali su život, išli su u kanuima, mnogi od njih izgubili su život, ali znali su, bolje od svih znali su da ne mogu govoriti izgladnjelim domorodačkim narodima o duši. Znali su da pogani, domorodci trebaju jesti, trebaju krov nad glavom, trebaju odjeću, prije nego što bude moguć bilo kakav sadržajan razgovor, razgovor koji je potreban da bi se otvorili predodžbi o milosti i obraćenju k svjetlu Isusa Krista. Misionari su, drugim riječima, bili stručnjaci za to kako podmiriti potrebe domorodačkih naroda. Tako da su izgradili njihove misije, izgradili škole, stoljećima se brinuli za njihovo obrazovanje, a te misije prometnule su se u sela, koja su se prometnula u gradove, koji su postali jedni od najvećih gradova u Južnoj Americi, goleme metropole poput São Paula, nazvanog, naravno, po svetom Pavlu. Pogledajte Krista Otkupitelja koji stoji nad Rio de Janeirom! Zašto? – Jer je to bilo potpuno katoličko mjesto, i sve te zemlje, svi ti gradovi bili su prožeti katoličkim duhom zbog misionarâ, koji su doveslali onamo u kanuima, polovica njih umrla je, podnijeli su mučeništvo zbog svojih natojanja. Jer nisu vjerovali da Bog govori svim ljudima, preko drveća i preko grmlja i preko prašume, te da je zapravo svejedno, nego, iako su voljeli domorodce, vjerovali su da oni, pogani, slijede religije nadahnute od samog Sotone. Zašto? – Zato što sv. Pavao tako kaže, u poslanici Korinćanima, i Katolička je Crkva uvijek tako naučavala. Nisu mrzili domorodce, poslali su svoje najbolje i najbistrije ljude da im donesu Kristovu riječ, jer su vjerovali da se domorodci inače neće spasiti. O tome se radilo, to je bila bit Katoličke Crkve! Katolički misionari, kako rekoh, bili su prvi spremni živjeti i umrijeti za amazonske narode, jer su znali da ljudi u svijetu čame u tmini, u tmini istočnoga grijeha, i očajnički trebaju krštenje – to je Krist rekao! – i da bez krsne posvetne milosti, bez sakramenata, neće imati izgleda da dođu u nebo, stoga nije nikakva ljubav ostaviti ih u tmini. Najveća je od svih ljubavi reći im za Krista, reći im za Katoličku Crkvu, dati im pristup sakramentima, ne obraćati nikakvu pozornost na boju kože i s ljubavlju ih dovesti k Isusu. To je Katolička Crkva radila dvije tisuće godina! Pretpostavljati suprotno, kao što ovi nesposobni lakrdijaši sada čine: da Katoličku Crkvu nikad nije bilo briga ni za što od svega toga i tek se u posljednjih nekoliko godina dokučilo kako biti suosjećajan prema domorodcima – bezočna je laž. To je povijesni revizionizam u najgorem obliku, crna legenda koju serviraju novinarima.
Znam, neki se ljudi ne slažu s ovim što govorim, misle: "Stara je Crkva bila u krivu, mi se ne slažemo sa starom Katoličkom Ckvom, koja je bila ogrezla u religijskom supremacionizmu i fanatizmu, i trebalo je se riješiti, drago mi je što se to događa." U redu, to je njihovo mišljenje, ali nije riječ o tome. Naime čak i protukatolički ateist složit će se s nama da bi ako Katolička Crkva više nije Katolička Crkva, ako je potpuno redefinirala sebe, ako je sebe potpuno raskorijenila, jednostavno bilo pristojno i pošteno da ovi ljudi koji kažu da predstavljaju Katoličku Crkvu priznaju to svijetu: "Više nas ne zanima duša, ne zanimaju nas više četiri posljednje stvari. Zapravo, i ne vjerujemo više u postojanje pakla." Mislim da će čak i ateist, čak i nekatolik reći: "Da, to bi bilo pošteno. Prestanite lagati, prestanite s propagandom, prestanite se pretvarati i priznajte: više niste Katolička Crkva, onako kako je ona ustanovljena i kako je djelovala gotovo dvije tisuće godina." Jer tko može kriviti vjernike katolike kao što smo mi, i vi, i ljudi diljem svijeta, kad pitamo: "Što se to ovdje događa? Tko su ova stvorenja koja tvrde da su naši predstavnici, da predstavljaju Katoličku Crkvu koju svi mi poznajemo i ljubimo, Katoličku Crkvu čije su nas redovnice i svećenici u našoj mladosti poučavali o četiri posljednje stvari, o milosti i o nužnosti da se pripada Katoličkoj Crkvi i bude podložan rimskom prvosvećeniku? Tome su sve nas poučavali, a sad je iščezlo. Dakle netko to treba objasniti. Ne možete se ponašati kao da se ništa nije promijenilo; sve se promijenilo! Promijenili su poslanje Crkve, pred našim očima! Ono što je bilo jedini razlog Utjelovljenja, kako su nas učili u katoličkoj školi: Krist je radi toga došao na zemlju, radi toga se rodio, zbog istočnoga grijeha, jer su se padom naših praroditelja zatvorila rajska vrata. Misle da je djetinjasto u to vjerovati? U redu, ali to su crkvena učenja i dogme, ono što se katolike 1965 godina poučavalo da moraju vjerovati pod prijetnjom smrtnoga grijeha, jer inače nikad neće vidjeti Božjeg lica. Prema tome vrlo je ozbiljno kad predstavnici Crkve jednostavno više ne spominju te stvari. Ako nema grijeha, ako pakao zapravo ne postoji, onda je Katolička Crkva bila u zabludi, nije imala smisla.
"Što se to dogodilo našoj Crkvi?" pitanje je koje svi mi ovdje u Rimu ovoga tjedna postavljamo, dok gledamo kako duh Drugoga Vatikanskoga koncila postaje nešto nalik na utjelovljenje novoga Krista. Stari Krist kao da nije u Rimu ovih dana. Tu je novi Krist, kojeg zapravo nije briga za pravila, Krist koji nije božanski sudac. To je Krist koji govori i preko svećenika i preko šamana u isto vrijeme i s istom učinkovitošću. Tako nam na Sinodi govore da je umjesto opomene grešniku i pouke neukomu posao katoličkih svećenika, redovnica i biskupa da slušaju grešnika i uče od neukoga. Sam Sotona ne bi mogao smutiti ove ljude više nego što već jesu smućeni, te misle da bismo sad trebali slušati grešnika i učiti od njega, slušati pogane i učiti od njih! I nastavit će tako. No ako je stvarno to njihov novi put, onda nisu predstavnici Isusa Krista, nego Njegovi lažni predstavnici, a duh Drugoga Vatikanskoga koncila pretvorio ih je sve u misionare ne Utjelovljene Riječi, nego popularnopsihološkoga blebetanja suvremenog svijeta, svijeta koji je odbacio Krista i uključio ovu sinodu i cijelu Crkvu u akciju da se stvori dojam kako sam Krist (i tu nastupa bogohuljenje), taj novi Krist, blagoslivlja i odobrava cjelokupni masonski naum uspostavljanja jedinstvene svjetske religije i novog svjetskog poretka. Ali kršćanstvo je u redu, dokle god ne polaže pravo na nadmoć; Katolička Crkva je u redu, dokle god je samo jedna od mnogih! – To je masonska podvala, a Katolička Crkva u svom ljudskom elementu nasjela je na nju, dokraja. Ako je i bilo sumnje u to, amazonska je sinoda otklonila svaku sumnju.
Stigli smo. Ovog tjedna održavat će se Amazonska sinoda. Očekuje se da će to biti za vjeru najveća katastrofa koju je Crkva ikad iskusila. Trebamo se moliti da ipak ne ispadne tako strašno kao što se bojimo.
Nekoliko kardinala upozorilo je na otpadništvo i krivovjerje sadržane u radnom dokumentu za ovu sinodu. No većina je šutjela. Mi vjernici ne možemo šutjeti, jer je ugrožena vjera naše djece. Pravo je nas katolika da nam naši svećenici i biskupi, a pogotovo Papa vjerno prenose vjeru Isusa Krista. Međutim u ovo vrijeme dobivamo suprotno, pogotovo od Pape Franje. On je jako naudio vjeri, i vrijeme je da se to glasno kaže. Zbog ljubavi prema Kristu, zbog ljubavi prema Njegovoj Crkvi, zbog ljubavi prema našoj Nebeskoj Majci, zbog ljubavi prema našoj djeci, za koju živimo da im prenesemo jedinu pravu vjeru, moramo viknuti s krovova: "Dosta!"
Zavapimo Bogu kao što su to činili Izraelci u Starom zavjetu. Jer mnogi službenici u Njegovoj Crkvi izdaju ga. Vjerno svećenstvo koje se borilo za obranu vjere Papa je suzbio, dok se one koji siju pomutnju i zabludu promiče i nagrađuje.
Papa je zadobio prijateljstvo svijeta, ali uz izdaju Spasiteljeve istine: gaženjem dobrih kardinala, vjernih redova, pravovjernih ustanova i akademija. Uzdizanjem i promicanjem inovjernih crkvenih dostojanstvenika i davanjem znakova odobravanja za homoseksualne čine i za pobornike abortusa. Naviještanjem lažnog ekumenizma. Neistinitim naučavanjem o kontracepciji, priležništvu i preljubu. Papa je pokazao da dopušta da ga vodi duh protivan evanđeoskom, a ne Duh Sveti, koji Papi može biti dostupan više nego ikomu drugom.
Papa Franjo potiče pastire na to da poprime miris ovaca. Međutim dušobrižnik mora imati i Kristov miris. Ovce poznaju miris pastira oblikovanog prema Kristovu liku. Mi katolički vjernici svi znamo kad je pastir vjeran sin Gospin. Vidimo to u njegovoj pobožnosti na sv. misi. U njegovu držanju pri molitvi. U njegovu propovijedanju i naučavanju. U savjetu koji daje u ispovjedaonici. U njegovu opominjanju grešnikâ i hrabrenju vjernikâ.
Dobrim su svećenicima prijatelji oni koji su nadasve pravovjerni, a oni koji nastoje uništiti Crkvu prepravljajući je na svoju sliku bivaju neprijatelji dobrih svećenika, dok oni svejedno mole za njihovo obraćenje. Vjernici prepoznaju dobrog svećenika. Moguće nas je varati neko vrijeme, ali naposljetku dođemo do istine.
Sve to ne znači da ne ljubimo Papu Franju. Naprotiv, prikrivati ove goleme jade i prešućivati ih ne bi bila nikakva ljubav, jer njima on najveću štetu čini samom sebi. On će morati položiti račun Kristu na sudu, kao i svi drugi. Moramo nastaviti moliti za Papu svakodnevno. Moliti za njegovo obraćenje.
Ja ne sudim o njegovim pobudama. Zapravo, pretpostavljam da on vjeruje da svojim djelovanjem koristi Crkvi. No bjelodano je da ono što se uspostavlja jest lažna Crkva i lažna slika Kristova. "Razborita" Crkva koja se u teškim slučajevima protivi katoličkom nauku, Crkva koja nagoviješta da je pakao prazan, Crkva koja sije sumnju u istinsku Kristovu prisutnost u Euharistiji, Crkva koja političke brige kao što su imigracijska politika i ekologizam pretpostavlja beskompromisnom nauku o abortusu lažna je Crkva. Da, ovo su ozbiljne optužbe, ali ne treba biti teologom da se prepozna iskrivljavanje vjere.
Nećemo napustiti Crkvu. Ovo je prava Crkva, i druga ne postoji. Borit ćemo se za Kristovu istinu u Crkvi, jer smo spremni za tu vjeru umrijeti.
Obvezujemo se da ćemo biti odani Gospi kao nikada dosad. Jer znamo da će na kraju Njezino Bezgrješno Srce pobijediti. Ona nas je upozorila na dolazak ovih vremena. Na to da će se konačna bitka između našega Gospodina i Sotonine vladavine voditi za brak i obitelj. Ta se bitka odvija sada i ovdje.
Stojeći uz Gospu, ne bojimo se. Kažemo s njom "amen", "neka bude", svemu što Otac dopusti u ovom trpljenju Kristova Otajstvenog Tijela. Znamo da će uslijediti uskrsnuće i već se sada možemo radovati u tom znanju, jer dubine trpljenja čine konačnu pobjedu još čudesnijom.
Popis sudionika Sinode o Amazoniji osobito „bergoljovski“
Papa Franjo dao je objaviti popis sinodskih otaca koji će sudjelovati na Sinodi o Amazoniji
(Rim) U subotu je Sveta Stolica objavila popis sinodskih otaca Sinode o Amazoniji – tjedan dana prije početka Sinode. Na Sinodi će sudjelovati 185 sinodskih otaca s dosad najjačom „bergoljovskom“ postavom.
Predsjedat će papa Franjo kojega će zastupati trojica izaslanika: kardinal Baltazar Enrique Porra Cardozo, nadbiskup Meride i apostolski administrator Caracasa u Venezueli, kardinal Pedro Ricardo Barreto Jimeno SJ, nadbiskup Huancayoa (Peru), dopredsjednik REPAM-a i kardinal Joao Braz de Aviz, pročelnik Kongregacije za redovnike.
Generalni je izvjestitelj kardinal Claudio Hummes OFM, umirovljeni nadbiskup Sao Paola i umirovljeni pročelnik Kongregacije za kler, što se pak u vatikanskome popisu zapravo i ne spominje. Spominje se da je on predsjedavajući Amazonskoga povjerenstva Brazilske biskupske konferencije i predsjedavajući REPAM-a.
Izvanredni su tajnici isusovac i imenovani kardinal Michael Czerny SJ, podtajnik Odjela za selioce i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja i msgr. David Martinez de Aguirre Guinea OP, apostolski vikar Puerta Maldonada u Peruu koji je papa Franjo posjetio u siječnju 2018. godine.
Zanimljivo je da Antile, karipsko otočje, zastupaju četiri sinodska oca.
Brazil sa svojih 58 sinodskih otaca ima najveći udio na Sinodi.
Papa Franjo jače se nego dosad poslužio svojim pravom da osobno imenuje sinodske oce. Na prvoj Sinodi o obitelji (2014.) bilo je 10% otaca koje je Franjo imenovao, na drugoj Sinodi o obitelji (2015.) i na Sinodi za mlade (2018.) bilo ih je 16%, a na Sinodi o Amazoniji ima ih gotovo 20%.
Među sinodske oce koje je Franjo imenovao spada i kardinal Christoph Schönborn OP, predsjednik Austrijske biskupske konferencije. Schönborn se čak navodi na prvome mjestu. Austrijski biskupi najavili su prošlo ljeto da će odluke Sinode o Amazoniji provesti u praksu u Austriji (sic).
Slijedi ga bliski Papin suradnik, kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga SDB, nadbiskup Tegucigalpe, koordinator Kardinalskoga vijeća C9 koje je pak spalo na sedam, koji je od Božića 2017. godine izložen teškim napadima od kojih se u ljeto 2018. godine uspješno obranio ostavkom svoga pomoćnoga biskupa Pinede.
Uz kardinala Schönborna na 6. mjestu u oči upada kardinal Reinhard Marx, predsjednik Njemačke biskupske konferencije i također član Vijeća C9. Još „dva područja“ za uvođenje oženjenih svećenika?
Njemačko je govorno područje privilegirano. Druge biskupske konferencije ne mogu poslati svoje predsjednike.
Valja spomenuti i nadbiskupa Port Moresbyja na Papui Novoj Gvineji i nadbiskupa Fridolina Ambonga Besungu OFM Cap., nadbiskupa Kinšase u Kongu i imenovanoga kardinala. Još dva „druga područja“ za oženjene svećenike?
Osobito je upadljiva brojnost poznatih bergoljovaca kao biskup Semeraro iz Albana, biskup McElroy iz San Diega, nadbiskup Santoro iz Taranta, kurijalni nadbiskup Paglia ili kurijalni biskup Sanchez Sorondo, Papina politička ruka. Franjo je imenovao trojicu isusovaca: Antonija Spadara (Civiltà Cattolica), Mauricija Garciju Durana (Isusovačka služba za izbjeglice) i Giacoma Costu (dopredsjednika zaklade Carlo Maria Martini). I među 15 predstavnika redovnika dvojica su isusovaca.
Kako se i očekivalo, među sinodske oce spada i austrijski misijski biskup Erwin Kräutler koji je imao središnju ulogu u pripravi Sinode o Amazoniji.
Među stručnjacima ističu se ljudi kao Joaquim Alberto Andrade Silva (Brazil) i Paulo Suess.
Među posebne goste spadaju i bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Ban Ki-mun, „klimatski papa“ Hans Joachim Schellnhuber i ekonomist Jeffrey Sachs.
Također je zanimljiv i ekskluzivni poziv za ravnatelje Misereora i Adveniata, dviju njemačkih humanitarnih organizacija koje u Amazoniji financijski podupiru određenu agendu. Nisu pozvane slične organizacije drugih mjesnih Crkava.
Valja spomenuti i činjenicu, premda to nije u izravnoj vezi, da su 22 od 33 sinodska oca koje je papa Franjo imenovao izrekli homofilne stavove, među njima kardinali Schöborn, Marx i Maradiaga te biskupi Paglia, McElroy, Semeraro, Bertello, Macin, Sanchez Sorondo i dr.
Kriza Crkve – dominantno pitanje glede apostatskoga i heretičnoga dokumenta „Instrumentum laboris za Amazoniju“
Dominantno je pitanje sljedeće:
„Ako biskupi, kardinali, Papa, svi zakoniti svećenici Našega Gospodina Isusa Krista, formalno potpišu magisterijalni dokument koji se naziva Instrumentum laboris za Amazoniju, a koji sadrži očite hereze i predstavlja jasnu apostaziju (otpadništvo) od vjere katoličke jer se predlaže, izravno kršeći Prvu Božju zapovijed, miješanje vjere u sveto i nedjeljivo Trojstvo s vjerom u androgina božanstva otac-majka amerindijanskoga poganstva, idolatrijskoga i panteističkoga klanjanja snagama prirode, imoralnoga u mnogim svojim vidovima; čiji izvor očito nije u Bogu Jednome i Trojstvenome, nego u neobraćenome indijanskom puku, sa svojim običajima i navadama i svojim teritorijem, a i jedno i drugo su izdignuti na razinu „teoloških mjesta“ ili „svetih“ stvarnosti jer se zamišljaju kao živo svjedočanstvo prisutnosti Boga oca – majke u prirodi; taj gore spomenuti izvitopereni dokument, pokazujući na taj način da želi kršćanstvo zamijeniti jednom drugom religijom, pogansko – kršćanskim hibridom u kojemu bi kršćanstvo ostalo samo ljušturom, a k tome isti dokument promiče i druga krivovjerja ili zablude koje naginju krivovjerju, želeći uvesti svećeničko ređenje oženjenih muškaraca, napadajući na taj način obvezu kleričkoga beženstva te čak i ređenje žena koje su pape odvajkada proglašavale nemogućim jer je to onkraj ovlasti Crkve; osim toga, odbacujući i u ovome slučaju dvotisućljetni crkveni nauk, uvođenje laika obaju spolova u upravu Crkve, povrjeđujući joj tako sakramentalno – hijerarhijski ustroj; promjenu materije Euharistije koja bi omogućila promjenu supstance Sakramenta u odnosu na djelo Našega Gospodina Isusa Krista kako je određeno na Posljednjoj večeri čineći je nevaljanom;
Razmotrivši sve to i uzevši u obzir sve osude koje su, premda u različnim tonovima, o ovome dokumentu u medijima neosporno izrekli uzoriti kardinali Brandmüller, Müller, Burke, Pell; biskupi mons. Schneider, Eleganti, Azcona, Viganò; mons. Bux, svim se vjernicima nameće sljedeće pitanje iznimne važnosti: zar svi Kristovi svećenici (biskupi, kardinali i Papa) potpisnici takvoga dokumenta, ne postaju samim činom da su ga službeno prihvatili, hereticima , odvajajući se dakle de facto od jedine i istinske Kristove Crkve koja jest Katolička Crkva i stvarajući tako raskol u virtualnome smislu.
Paolo Pasqualucci, katolički filozof, 6. rujna 2019. godine
"Ti koji si shvatio da svijet – svijet ljubljen od Boga – ima, čak više nego pojedinci, dušu koju valja otkupiti, rastvori cijelo svoje biće mojem nadahnuću, i primi duha zemlje, koju valja spasiti." (Teilhard de Chardin, "Himna svemira")
Radni dokument za biskupsku sinodu o Amazoniji „novo je izdanje klasičnoga modernizma“
Kardinal Brandmüller izrekao je krajnje oštre kritike s obzirom na radni dokument za sinodu o Amazoniji Instrumentum laboris.
„Summa summarum: Instrumentum laboris zahtijeva od biskupske sinode i na koncu i od Pape težak lom s pokladom vjere, što bi za posljedicu imalo samouništenje Crkve, odnosno to predstavlja njezinu preobrazbu od Kristova mističnoga tijela (Corpus Christi mysticum) u svjetovnu nevladinu organizaciju s eko-socio-psihološkom zadaćom [...]
Doživljavamo novo izdanje klasičnoga modernizma s početka 20. stoljeća [...]
Valja naglasiti da radni dokument „Instrumentum laboris“ u bitnim točkama proturječi obvezujućemu crkvenom nauku i stoga ga se mora ocijeniti heretičnim. Ako se postavlja u pitanje čak i činjenica Božanske objave ili se krivo razumije, riječ je štoviše o apostaziji [...]
Instrumentum laboris za biskupsku sinodu o Amazoniji predstavlja napad na temelje vjere koji se dosad držao jedva mogućim i poradi toga mora se odbaciti sa svom odlučnošću.“
Kardinal Walter Brandmüller u zaključku svoje poražavajuće kritike radnoga dokumenta Instrumentum laboris, objavljenoga 17. lipnja, prema čijim smjernicama treba zasjedati biskupska sinoda za Amazoniju koju je papa Franjo sazvao za listopad. Kritičku raščlambu dokumenta kardinal Brandmüller objavio je na engleskome na LifeSiteNews i na njemačkome na Kath.net.
Nedvojbeno je da je sporni radni dokument, kardinal Brandmüller govori o heretičkome i apostatskome sadržaju, objavljen s pristankom pape Franje.
LifeSiteNews pokrenuo je stoga prikupljanje potpisa za peticiju podrške zahtjevima kardinala Brandmüllera koji od sinodskih otaca traži da odbace radni dokument.
Društvo Tradicija, obitelj i privatno vlasništvo (TFP) upozorava na veliku opasnost koju sa sobom nosi Amazonska sinoda koju je za listopad sazvao papa Franjo. Mišljenje koje se krije iza sinode još je puno gore nego što se dosad pretpostavljalo. Donosimo njihovo priopćenje:
Dana 17. lipnja u okviru tiskovne konferencije predstavljen je Instrumentum laboris predstojeće Amazonske sinode koja će se održati u listopadu ove godine u Rimu.
Možda stoga što se Amazonija promatra kao nešto što je zemljopisno i kulturno jako, jako udaljeno, i zbog toga bez izravnoga povratnog djelovanja na Europu, dosad je taj događaj u medijima imao malen odjek.
Malobrojni komentari usredotočili su se na pojedine točke kao na moguće ređenje oženjenih muškaraca za svećenike i pripuštanje žena đakonatu. Drugi podmukli vidovi sinode koji nemaju ništa drugo za cilj nego da skuju „novu Crkvu s amazonskim licem“, ostali su posve nezapaženi. Drugim riječima: ona želi cijelu Crkvu – njezin nauk, njezin ustroj, njezine sakramente, njezinu liturgiju – podvrći novome tumačenju sukladno panteističkoj i indigenističkoj ideologiji ekstremnih struja teologije oslobođenja.
Biskup Franz Josef Overbeck iz Essena ima pravo kad kaže: „Ništa više ne će biti kao prije“. Prema riječima njemačkoga prelata sinoda će biti prijelomna točka za cijelu Crkvu. Doći će do „jasnoga prekida“ s dosadašnjom Crkvom.
Govorimo dakle o mogućoj revoluciji u Crkvi koja će još onu revoluciju koju su početkom 20. stoljeća željeli modernisti učiniti samo blijedim odsjajem. Zašto se onda tako malo o tome govori? Želi li se potajno Crkvu okrenuti naglavačke kako se ne bi izazvale reakcije?
U vjernosti mišljenju Plinija Corrêa de Oliveire, mi iz TFP-a već desetljećima promatramo indigenistička i panteistička pregnuća koja su se potajno ušuljala u Crkvu i koja potječu iz ekstremnih krugova teologije oslobođenja. Ove struje koje su dosad uglavnom bile ograničene na Latinsku Ameriku sada preko jedne sinode koju promiče sam papa Franjo prodiru u srce kršćanstva i ugrožavaju Crkvu i njezinoj cijelosti. S obzirom na to, kao katolici ne smijemo ostati ravnodušni.
Međutim, javnost je jedva o tome upoznata.
Kako bismo javnost upoznali s pitanjima od najveće važnosti koja će pokrenuti Amazonska sinoda, pokrenuli smo vlastitu mrežnu stranicu Pan-Amazon Synod Watch gdje će se objavljivati članci i radovi međunarodno priznatih autora koji se bave cijelim horizontom događanja: teološkim liturgijskim, političkim i društvenim vidovima. Stranica je još u izgradnji i stalno se ažurira.
Iskoristite ovu ponudu kako biste se informirali i sami upozoravajte druge i širite informacije preko društvenih mreža.
Mrežna stranica zove se Pan-Amazon Synod Watch i dostupna je na engleskome i talijanskome jeziku.
