Put u Tanzaniju

Početkom srpnja odlučio sam isplanirati si put u Tanzaniju. Ubrzo je želju da se pridruži iskazao i Marko s dvojicom svojih najstarijih sinova. Nažalost, o glavnom razlogu putovanja ovdje mogu reći samo neke usputne i rubne komentare jer ne želim svrnuti Sauronovo oko u tom smjeru. Unatoč tome, ima dovoljno zanimljivih fotografija i anegdota za nekoliko tekstova, a u ovom prvom opisat ću pripreme za put, putovanje i dolazak. Naravno, posjetili smo kroz desetak dana sredinom kolovoza samo jedan mali dio sjevernog dijela Tanganjike (kopneni dio republike Tanzanije koja je nastala 1964. spajanjem Tanganjike i otočja Zanzibar) pa svoje ograničene doživljaje nikako ne želim generalizirati na cijelu zemlju ili sve njezine stanovnike. 

Slobodno preskočite sve što vam se čini dosadnim, a vjerojatno će većem broju čitatelja takav biti i ovaj uvodni dio koji ipak ostavljam sebi za podsjetnik, a onima koji još nisu putovali u Tanzaniju kao praktični savjet. 

Prije puta

Najbolja opcija za nas je bila Zagreb - Istanbul - Kilimandžaro avionima Turkish Airlinesa. Kod plaćanja sam morao ići preko agencije jer je iznos za karte bio prevelik da direktno kupim online na stranicama aviokompanije. Budući da inače ne koristim agencije, odlučio sam se za prvu koja mi je pala na pamet - aviokarte.hr. Sretna je okolnost što sam početkom lipnja predao sve za vađenje nove osobne i putovnice, pa sam ih u srpnju mogao pokupiti. 

Koristeći booking.com i direktno kontaktirajući različite motele i bed&breakfast lokacije prema informacijama i recenzijama koje sam našao na Googleu, rezervirao sam smještaj. Modificirao sam osnovni plan tako da ubacim nacionalni park Tarangire prije i zaštićeni rezervat Ngorongoro poslije boravka u Singidi. 

Dosta ljudi sam kontaktirao preko Whatsappa što je najjednostavnije. Odlučili smo uzeti auto, a onda ubrzo i vozača jer bi nam za safarije ionako trebao vodič, a ovako je jednostavnije i komfornije. Pogledao sam razne kompanije koje iznajmljuju aute (i organiziraju safarije) te koliko su njihovi bivši korisnici zadovoljni. Na četiri agencije sam poslao naš itinerar i zatražio ponudu. Iz jedne se nisu javili, iz druge su rekli da u tom razdoblju nemaju raspoloživih automobila, a iz ostale dvije poslali su vrlo slične ponude. Odlučio sam se za ponudu koja je bila detaljnije razrađena, a i komunikacija preko maila i Whatsappa bila je vrlo promptna. Tvrtka se zove Shilashi, a dopisivao sam se sa Margaret (za koju sam kasnije saznao da je vlasnica i da joj tvrtka ima navodno već tridesetak vozila). Rezervirali smo Toyota Landcruiser Prado s krovom koji se podiže što omogućuje lakše gledanje životinja iako vozilo nije udobno kao druga opcija "Luxurious Toyota Prado" koja je i koštala nešto više. Nešto manje od 20% cijene sam odmah nakon rezervacije uplatio kao polog putem internet bankarstva. 

Potaknut postovima na forumu Tripadvisor, odlučio sam nabaviti profilaksu protiv malarije. Kontaktirao sam Cijepnu stanicu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i u roku od pola sata dobio odgovor da dođem idući dan po recepte za lijek Malarone (može ih napisati samo specijalist epidemiolog). Za djecu sam poslao i kilažu jer za one s manje od 40 kg postoji verzija lijeka Malarone Junior (jedna tableta dnevno po 10 kg težine). Malaronea se pije jedna tableta dnevno jedan dan prije, za vrijeme i tjedan dana poslije boravka u problematičnim područjima. U Cijepnu stanicu (Rockerfellerova 7, dvorišna strana) došao sam točno u naručeno vrijeme, nije bilo gužve i odmah su me primili. Usput sam spomenuo i cjepivo protiv žute groznice misleći da ga nema jer sam tako čitao u člancima gdje se hrvatski mornari žale na nedostatak cjepiva u Hrvatskoj budući da im to mnoge brodarske kompanije stavljaju kao uvjet za zapošljavanje. Doktorica mi je rekla da su baš prije nekoliko dana dobili cjepivo, pa sam se odlučio odmah cijepiti. Iako mi nije bilo potrebno, već više godina se dovoljno cijepiti jednom u životu, a dosta zemalja u Africi ga zahtijeva za ulazak u državu (npr. morali bismo ga imati za ulazak u Tanzaniju da smo prije toga duže od 12 sati prolazili kroz Keniju). Nisam ni osjetio cijepljenje niti imao ikakvih nuspojava, a sad imam žutu knjižicu. Nešto duže je trajalo naručivanje u ljekarni i kupovanje Malaronea (oko 450 kuna košta kutija s 12 tableta za odrasle), ali navodno je taj lijek najmanje štetan i ima najmanje nuspojava od svih lijekova za sprečavanje malarije koja je opasna bolest i može ostati u tijelu čitav život (jedan putopisac spominje ženu iz doline Neretve kojoj se vratila nakon 50 godina). Ni mi nismo, hvala Bogu, imali nuspojava osim jednog člana grupe koji je prvi dan osjećao mučninu u avionu jer nije uzeo tabletu uz jelo, nego natašte. Poslije je i on, a i mi ostali, pio tabletu nakon doručka i nije bilo problema. 

Od ostalih zdravstvenih predostrožnosti, pili smo flaširanu vodu, pa i prali zube s njom, što možda nije nužno, ali je zbog djece sigurnije. Kad sam djeci rekao da tijekom putovanja nećemo jesti salate jer se često peru u nečistoj vodi, nastalo je opće oduševljenje. Ponio sam i ostale osnovne lijekove (aktivni ugljen, Linex, tablete protiv dijareje, Rehidromiks, Lupocet, Claritine, mast za ubode, Sumamed). Srećom, nije nam ništa od toga trebalo osim što sam par puta preventivno popio Linex. Uz uobičajene stvari za put (npr. putni adapter jer imaju britanske utičnice), ponio sam i jači sprej protiv komaraca (Jungle formula maximum s 50% DEET-a) te bolje sredstvo za sunce. 

Komentatori sugeriraju da se tanzanijskoj djeci ne dijele slatkiši i novci jer ih se tako privikava i uči da prose. Zato sam ponio tridesetak sličica svetaca i desetak medaljica (sv. Benedikta i čudotvornih) te sam ih u dva navrata podijelio djeci uz katoličku školu ili crkvu. Naravno, djeca su se gurala da dođu do njih, ali vjerojatno bi bilo slično da sam davao i bilo što drugo. Posebno je bilo simpatično kada su se neka malo veća djeca čučnula da izgledaju u gužvi manja jer sam pokazao da ću preostale sličice podijeliti samo manjoj dječici koja se nisu uspjela probiti da nešto dobiju. 

Možda je trebalo uzeti i neke nogometne rekvizite jer me čak i mladić na recepciji u Singidi odmah pitao jesam li iz Hrvatske budući da mi prezime završava na "ić" kao od Luke Modrića. I inače svi vole i prate nogomet. 

Treba nositi dolare i to ne starije, nego one novije s velikim brojevima i nešto šarenije. Ja sam naručio u banci da budu noviji od 2013. i nisam imao problema (naravno, i novčanice moraju biti neoštećene). U dolarima se plaća ulazna viza (50 USD), a odlučili smo ne uzimati e-vizu unaprijed jer su ljudi znali imati problema s online procesom, a i čeka se. S druge strane, viza pri ulazu ide ok i sve je gotovo kroz otprilike pola sata. Također, dolarima smo plaćali auto i smještaj. Ulaz u nacionalne parkove plaća se karticom (uz veće cijene u dolarima za strance) što je samo jedna od mudrih odluka pokojnog predsjednika kako bi se iskorijenila korupcija. Za benzinske pumpe, trgovine i na tržnici potrebno je imati tanzanijske šilinge, ali njih se nabavlja po dolasku. Pokazalo se da nam je od više opcija najbolja bila promijeniti dolare u banci. Kod podizanja s bankomata uzimaju veću naknadu i dobiva se nešto lošiji tečaj. 

Već na zagrebačkom aerodromu skinuli smo aplikaciju Airalo i kupili e-simove za Tursku (putovali smo preko Istanbula s čekanjem oko 7 sati) i za Tanzaniju. Onaj turski je dobro radio, a tanzanijski malo radi, a malo ne radi (neovisno o kvaliteti signala). Jedan član grupe je u Tanzaniji, tj. u Arushi kupio sim karticu operatera Airtel. Imao je pouzdaniji internet, ali i njemu je povremeno štekalo. 

Osim što sam čitao iskustva na forumu Tripadvisora, pročitao sam prije puta i knjigu D. Reada Barefoot Over the Serengeti koja je vrlo dobra, ali nije prikladna za djecu jer opisuje i nemoralne običaje Masaija. Počeo sam čitati i duhovan i duhovit putopis francuskog misionara spiritanca Alexandrea Le Roya koji opisuje svoje doživljaje na putu od Zanzibara do Kilimandžara u osamdesetim godinama 19. stoljeća. Još jedna knjiga koja se čini interesantna pa sam je naručio (jer mi je izdavač javio da ju nijedna knjižara u Arushi trenutno ne drži) je ona tanzanijskog autora Anicetija Kitereze naslovljena Mr. Myombekere and His Wife Bugonoka, Their Son Ntulanalwo and Daughter Bulihwali. Desetak stranica što sam ih našao na internetu djeluju obećavajuće. Osim toga, prolistao sam i turističke vodiče, a tijekom putovanja sam kao duhovno štivo počeo čitati vrlo dobru knjigu Christus Vincit (koja će navodno iduće godine izaći na hrvatskom). Nekoliko riječi i fraza na svahiliju naučio sam koristeći Duolingo, The 200 Word Project, SwahiliPod101 i Language Transfer. 

Put

Kao što sam spomenuo, išli smo preko Carigrada i novi aerodrom je poprilično dobar, ali ima puno ljudi. Svod je dizajniran tako da se veći dio dana vide polumjeseci, ali oko podneva su to pravi kružni prstenovi. 

Muzej koji ima na posudbi djela iz više istanbulskih muzeja vjerojatno se za 10 eura ne isplati posjetiti, ali za 5 € (koliko piše ispod naljepnice na ulaznici) bio bi prihvatljiv. Djeci do 8 godina je ulaz besplatan (provjeravaju putovnicu). Evo nekoliko izložaka. 

Vitrina u kojoj se automatski izmjenjuju eksponati. 

Zlatna dijadema u obliku hrastove grane iz 4 st. pr. Kr. 

Müşerref Köktürk, pogled na Bospor iz četvrti Büyükdere, 1983.

Obroci u avionima bili su dosta ukusni, a pozitivno je što Turkish Airlines još uvijek daje normalni metalni beštek. 

Na dionici od Istanbula do aerodroma Kilimandžaro podijelili su nam maske i rekli da je obavezno nošenje, ali nitko nije prigovarao što ih ne nosimo (kao i bar polovica putnika). 

Sletili smo na mali aerodrom blizu grada Arushe oko pola dva u noći. Kad smo službenicima rekli da nemamo covid potvrde o cijepljenju ili testiranju, proslijedili su nas do obližnjeg šaltera gdje nam je jedan gospodin "izmjerio temperaturu" na ruci (ugašenim?) laserskim toplomjerom i odmah nas pustio dalje da obavimo formalnosti oko vize. Vrlo praktično i pohvalno! Nakon popunjavanja kartončića koji služi kao formular za dobivanje vize, čekali smo u redu oko pola sata da predamo formular, platimo i dobijemo štambilj u putovnicu (svaki korak na novom šalteru, ali svi su jedan do drugog). Preuzeli smo kofere, provukli ih kroz rendgen te izašli iz zgrade i ugledali našeg vozača koji je držao papir s mojim imenom. 

Vozač se zove kao jedan američki predsjednik kojeg su upucali. Ubrzo smo saznali da je katolik i ima dvoje djece. Odvezao nas je do nedalekog smještaja Evelina House u Boma Ngombe koji sam uzeo upravo zbog blizine kako bismo ipak bar dio noći mogli iskoristiti za odmor na pravom krevetu. Zadnji dio prilaza bio je po vrlo lošoj zemljanoj cesti, ali srećom sada smo u sušnom dijelu godine (od svibnja do listopada). Budući da smo blizu ekvatoru, vrijeme izlaska i zalaska sunca je kroz godinu vrlo ujednačeno (oko 6 i pol) te razdanjivanje i sumrak traju prilično kratko. Neki kreveti u sobi bili su prekriveni mrežom za komarce (što je dobro osim ako se komarica uvuče ispod mreže), ali moj nije bio pa sam se kad sam čuo zujanje ipak našpricao. No, općenito sam u Tanzaniji susreo manje komaraca, nego u Zagrebu. Ipak, naši nisu tako opasni kao vektori boleština. 

Čim sam legao, obližnji pijetao je počeo kukurikati, pa se baš i nisam naspavao, ali mojim suputnicima očito nije smetao. Ujutro smo nakon ok doručka platili prilično jeftin smještaj i odvezli se u poslovnicu Shilashija da platimo ostatak računa za najam automobila. 

Ondje nas je djelatnica obavijestila da je džip koji smo rezervirali nažalost nedostupan jer je zapeo s nekim turistima u Serengetiju. Bili su korektni u tome što nisu ni pokušavali promijeniti cijenu koju smo dogovorili, a na kraju je ispalo ipak komfornije. Jedini put kada se taj noviji auto pokazao lošijim bio je kad smo htjeli vidjeti neke lavove u visokoj travi što se s krovom na podizanje može bolje i lakše učiniti. 

Posjetili smo crkvu sv. Franje koju smo usputno uočili. Otvorili su je za nas da se pomolimo, a jedan svećenik je spomenuo da zna nekog hrvatskog misionara u Tanzaniji. 

Kao i sve ostale veće kuće, zgrade i imanja, i crkva je ograđena visokim zidom. 

U Arushi smo promijenili novce i trpjeli napasne ulične prodavače poput onoga koji je Marku htio uvaliti neki vrlo mali svahili-engleski rječnik za 25000 TZS (odbacite tri nule i pomnožite s 3 da iz šilinga dobijete kune). Naravno da na kraju nije uspio prodati ni za 5000. Zatim smo se vozili do mjesta Makuyuni na razdvajanju glavnih cesta. 

Mnogi automobili, busevi i kamioni imaju religiozne poruke na stražnjem dijelu, većinom su na svahiliju, pa bi nam ih vozač ponekad prevodio. 

Tipični Maasai ogrnut "stolnjakom" (nije uvredljivo jer takvo platno među ostalim i za to koriste). 

Još sam se u Zagrebu raspitivao za cijene u jednom smještaju u Makuyuni , ali kako je 2M lodge bliža ulazu u Tarangire, a cijene ispadaju iste (i precijenjene), odlučio sam se za drugu opciju. U wc-u (svahili se kaže choo i čita čoo) pored zalogajnice, ili bolje rečeno prčvarnice, gdje smo ručali je toliko stravično zaudaralo da smo morali posjetiti wc uz benzinsku postaju preko puta ceste gdje je smrad bio podnošljiviji. Jeli smo neki gulaš s tvrdim komadićima mesa i kuhanim zelenim bananama (jedna od nekoliko vrsta banana, ništa posebno, kao nedovoljno kuhani krumpir). Za djecu nije bilo piletine (nyama kuku, imaju oni dosta takvih onomatopejskih riječi u svahiliju), pa su uz rižu glodala kozletinu (nismo im rekli što je do kraja jela). Svi ostali objedi u Tanzaniji bili su ili fini ili sasvim pristojni, a nakon ovog iskustva uvijek bi provjerili gdje ćemo jesti :-)

Koliko sam shvatio Marka, od piva koje je isprobao najbolji mu je bio Serengeti lager. 

Nastavili smo vožnju prema odvajanju ceste za sjeverni (glavni) ulaz u nacionalni park Tarangire. Ondje smo ušli u sobe u 2M lodge, svaka soba s dvostrukim krevetom i vlastitom kupaonicom s čučavcem. Dok su se ostali odmarali, ja sam se s najstarijim nećakom odlučio prošetati po tom seocu prije zalaska sunca. 

Prekrasan pogled na jezero Manyara (ok, zanemarite smeće uz cestu). 

Naravno da su nas lokalci neobično gledali, a poneki bi nas došao i priupitati odakle smo ili samo pozdraviti. Imali smo priliku malo vježbati svahili (Habari za jioni, Jambo, Asante itd.). Nakratko nam se uz glavnu cestu prikrpio i neki pijanac koji se nakon malo ignoriranja udaljio. 

U drugom smjeru (prema ulazu u park), došli smo do nekog sirotišta koje na tabli na kući ima istaknutu i gmail adresu. Pozdravili smo dječicu, a preko ceste smo naišli na prodavaonicu suvenira. Prodavač je tvrdio da su ti suveniri (razne figurice životinja, maske i slično) njegov ručni rad na što sam iskazao skepsu i rekao da ću doći sutradan da ga vidim dok ih izrađuje. 

Zatim smo se spustili ispod smještaja niz cesticu kojom povremeno prolaze kolica puna karnistera (s vodom?). Na dnu su nas dočekala brojna djeca pa sam im na prašini napisao najprije jedan jednostavni problem (nešto tipa 2 + 2 = ), a kada je netko od njih napisao točan odgovor, postavio sam nešto teži zadatak 1+2+3+4+5+6+7+8= . Jedan je dječak (među većima) napisao 36, pa sam im pokazao Gaussovu dosjetku. Zatim sam povukao crtu i skočio s mjesta u dalj te označio dokle sam doskočio. Nećak je skočio iza mene te mi tako pomogao u ilustraciji zadaće. Brzo su shvatili izazov, ali ih je trebalo malo ispravljati (nema prestupanja, skakutanja i sl.). Opet je onaj isti dječak koji je napisao 36 najdalje doskočio, pa sam mu dao 2000 TZS za nagradu. Iste sekunde na njega se sručila gomila djece te su zajedno otrčali prema kućama. Mi smo nastavili dalje putom do zadnje kuće, a pratio nas je drugi, naporniji pijanac, ali sam mu dao do znanja da neće ništa dobiti, pa je i on konačno odustao. Već je bio mrak te smo se vratili u smještaj. 

Oko 20 sati izašli smo na terasu večerati. Pridružio nam se vlasnik 2M lodge i pravio nam društvo dok smo čekali jelo koje se spremalo u blizini sat vremena. Pričao je o Maasaima. On je jedan od njih koji živi modernijim životom, a djeluje kao i većina onih koje sam susreo, inteligentan, ali pomalo antipatičan. Razgovarali smo o tome koji običaji Maasaija su preživjeli te o problemima očuvanja prirode i zaštite nacionalnih parkova nauštrb populacije koja je ondje živjela tisućama godina. Vlasnik je imao negativno stajalište prema pogledu na zaštitu prirode naslijeđenom od kolonijalista, a jedan od primjera za to je "krivolovstvo" koje je kao pojam izmišljeno da bi se zemlja i životinje izuzeli iz prirodne suradnje s ljudima koji su u tim krajevima već dugo obitavali. Moje mišljenje je da bi Maasaije koji žele živjeti tradicionalnim načinom života trebalo to pustiti, ali oni koji žele koristiti moderne mogućnosti života (kuće koje nisu kolibe izgrađene od balege i slame, solarno napajanje, dosege moderne veterine koja omogućuje preživljavanje i uzgajanje neprirodno velikog broja stoke itd.) moraju prihvatiti i moderna ograničenja na iskorištavanje prirode. Ne može biti ista (s obzirom na životne teškoće i uvjete) niti se može tretirati jednako jedna i druga situacija. 

Razgovarali smo malo i o životinjama "zaštitnicama" koje su na poseban način povezane s pojedinim plemenom, tj. grupom. Marko je pitao i za neku priču koja je proširena među Maasaima kao što su bajke i priče koje zapadnjaci pričaju svojoj djeci. Jedna simpatična pričica je o tome kad čovjek umoran u divljini mora leći spavati. Tada treba staviti uz glavu i uz noge po jedan veći kamen. Tako će zbuniti hijenu koja bi mogla naići jer će ona gledati sad na jednu, sad na drugu stranu dumajući gdje je glava i vrat koje želi zagristi, pa spavač ima nešto bolju šansu da se u tom vremenu probudi i spasi živu glavu.