četvrtak, 8. rujna 2022.

Da i to vidim

Povodom posjeta turskog predsjednika Erdoğana, odlučio sam otići do zagrebačke džamije u kvartu Borovje.

S jedne strane uzdizao se dimnjak toplane... 


a s druge strane dimnjak džamije...



no nijedna od tih zgrada nije bila moj pravi cilj. 

Uputio sam se prema župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije. Danas je blagdan Male Gospe, pa sam očekivao da će crkva biti otvorena. 




Nisam se prevario. Dvije gospođe lijepo su aranžirale cvijeće, moglo se ući i pomoliti. 


Tko god je barem jednom susreo ikonografiju neokatekumenskog pokreta, odmah će prepoznati da je ovdje (gotovo) sve nadahnuto tom estetikom. 



Tipične kikovske "ikone", unatoč svom primitivnom i pomalo poremećenom stilu, dobrodošlo su osvježenje nekome koji je poput mene navikao na jalovu pustoš zagrebačkih dominikanskih župa. 


Čak i svetohranište, premda je u skladu s postkoncilskim shvaćanjima gurnuto u kut iza nekog stupa, nije ružno. Pogotovo usporedimo li ga s modernim bolesnoćama poput jarunskog alienskog jajeta ili toliko drugih gadosti koje su osmislili moderni svećenici i sakralni umjetnici. 



Križni put mi izgleda malo previše neugledan da bi bio kikaški, ali u svakom slučaju kao i brojni drugi noviji "križni putovi" postavljeni po našim crkvama, ne omogućava dobivanje potpunog oprosta jer zapravo i nije križni put. Fali mu 14 (drvenih) križeva koji su bitna odrednica svakog križnog puta. 


Oltar je postavljen centralno, kvadratnog je oblika i omogućuje poznati neokatekumenski ples koji će jednoga dana možda biti zaštićen kao nematerijalna baština UNESCO-a. 


Stepenicu iznad oltara postavljen je ambon, valjda da se naglasi poredak važnosti u protestantiziranoj liturgiji neokatekumena. Hoću reći, još protestantskijoj od običnog novus orda. 

Iako je cijela crkva prekrivena tapisonom (što sigurno ne pomaže akustičnosti), sve je vrlo uredno i usisano. Malo sam se pribojavao iz anegdota koje sam čuo ili pročitao da ću naći (i ne daj Bože nagaziti) na komade "posvećenog Kruha" koji navodno često ostaju iza neokatekumenskih bogoslužja. Bogu hvala, nisam ništa takvoga primijetio. Također, klupe imaju klecala, pa očito neki od vjernika tamo i kleče. 


Kao što rekoh, gospođe koje su kitile crkvu napravile su vrlo dobar posao. Šteta što su pri tome bez prestanka brbljale i smijale se. Pretpostavljam da je to dio neformalnog odnosa koji trebamo imati kao neokatekumeni ili barem novusordovci prema Isusu Prijatelju kojemu ne smeta ako se mi zabavljamo i šalimo u njegovu domu. Pa nije on mrgud. 


Svakako pohvaljujem župnika i kapelana (prekaljene neokatekumene iz Poljske i Slovenije) za normalne kipove svetaca u crkvi. Možda je to nekima od vas uobičajena stvar koja nije vrijedna spomena, ali prošećite se do novije i starije dominikanske župe u Zagrebu, pa kad vidite likove koji se tope kao onaj zločesti terminator u kaci tekućeg čelika, znat ćete cijeniti obične svetačke figure. 



***

Kad smo već kod likova u užarenim kotlovima, evo i par fotografija iz mog posjeta župi sv. Vida u zagrebačkom Petruševcu. Nažalost, administrator župne stranice nije stavio na internet obavijest da toga dana nema večernje mise te nisam mogao ući u crkvu. Ipak, vjerojatno ću još jednom posjetiti Petruševec jer sam shvatio da mnogim zagrebačkim kvartovima nisam nikada prošetao, a zavređuju poneki posjet. 









Ovo je već župa Predragocjene Krvi Kristove u Kozari Boku.

3 komentara:

  1. Tek sad kad sam objavio post mi je sinulo da je i Biblija iznad svetohraništa vjerojatno iz istog simboličkog razloga zbog kojeg je ambon na višoj stepenici iznad oltara.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Biblija iznad Svetihraništa jest Riječ Božja koja je u svetohraništu utjelovljena kako nam to sv. Ivan apistol i evanđelist donosi u svojemu evanđelju

      Izbriši
    2. Ne. U toj crkvi je iznad svetohranista knjiga (koja zasluzuje odgovarajuce postovanje jer su u njoj zapisani od Boga nadahnuti tekstovi, tj. njihovi prijevodi).
      U svetohranistu je Isus, Rijec Bozja, stvarno prisutan pod prilikama kruha.

      Pred Presvetom Hostijom poklecamo, klecimo i molimo se jer je to Isus, ne doticemo je ako nismo svecenici (a i tada treba purificirati prste), ne primamo je ako na dusi imamo smrtnoga grijeha ili nismo pripravni.

      Pred Biblijom ne klecimo, nego je s postovanjem uzimamo, listamo i citamo (naravno, za ciniti to u crkvi treba imati dopustenje, odnosno poslanje od Crkve). Ako je prljava ili ostecena (ili sadrzi neispravni ili nekatolicki prijevod) zapalimo je.

      Uglavnom, malo vam se pobrkalo (kao i dizajnerima interijera te crkve).

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.