Ako još uvijek niste bili, evo novih poticaja

U subotu ujutro, na blagdan sv. Bartola, celebrirao je p. Sumić pjevanu misu u crkvi sv. Roka.

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

Gostujući autor - Tradicionalna staroslavenska misa u Melbourneu

Datum 30. srpnja 2022. bio je povijesni dan za hrvatske katolike u dijaspori. U Melbourneu u župi svetog Nikole Tavelića po prvi put nakon nekoliko desetljeća služena je tradicionalna staroslavenska (glagoljska) Misa. 

Ova zavjetna Misa svetih Ćirila i Metoda bila je dobro posjećena. Celebrant, propovjednik, ministranti, i zbor dobro su se unaprijed pripremili za poseban dan, kojemu su nazočili i gostujući klerici i vitezovi sv. Petra i Pavla. Glazba, koja je sa staroslavenskog teksta prenesena na poznate gregorijanske melodije, bila je posebno nezaboravna. Štoviše, toga dana je korišten originalni primjerak Vajsovog misala iz 1927. godine.

U ovom danu vidjelo se nešto veće od pukog povijesnog interesa, naime živa želja hrvatskih katolika (čak i u dijaspori) da zadrže svoje kulturne i vjerske tradicije, za koje već planiraju dodatna slavlja i još tradicionalnih glagoljskih Misa u budućnosti.

Dolje možete vidjeti neke fotografije Mise (zahvaljujući našoj fotoreporterki Suzani Fantov). 

Danijel (Liturgia Slavonica)

Vlašićev lekcionar

Već je duže vremena na internetu dostupan Žuvićev lekcionar iz kojega se čita i pjeva i na tradicionalnim misama u crkvi sv. Blaža i na Sigetu. No, katolicima u Dalmaciji (i Dubrovniku) bit će posebno koristan Vlašićev lekcionar koji se u tim krajevima upotrebljavao sve do nesretne postkoncilske liturgijske reformacije. Zahvaljujem osobi koja ga je dala skenirati i stavila nam ga na raspolaganje. 

Evanđelistar to jest Epistole i Evanđelja preko sve godine po novom Rimskom Misalu dozvolom pape Pija X. udijeljenom dubrovačkom biskupu Dr. Josipu Marčeliću priredio [...] o. Petar Vlašić franjevac u Dubrovniku 1921.  (250 MB!)

Koga zanimaju okolnosti nastanka i reakcije na ovaj lekcionar, može pročitati članak Jerka Fućaka Prosudbe Vlašićeva Evanđelistara. 

Martin Mosebach: Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti

Una Voce Korrespondenz: Prije nego započnemo razgovor, dali ste, kao neku intonaciju, upozorenje da teško možemo pronaći pouku iz prošlosti za sadašnju situaciju jer ono što danas doživljavamo nije usporedivo ni s jednim kriznim vremenom iz povijesti, koliko god su i ranija vremena u detaljima iznjedrila slične pojavnosti. Koji su to, prema Vašem shvaćanju, slični fenomeni? Koja su područja zahvaćena? Što se ponavlja? I gdje su odlučujuće razlike koje toliko otežavaju posezanje za prošlim iskustvom?

Martin Mosebach: Bjelodana je podudarnost prošlih sa sadašnjim pojavnostima. Veliki su dijelovi današnje Crkve arijanski, ikonoklastični, protestantizirani, protusakramentalni, sekularizirani. Međutim, za razliku od prošlosti, nedostaje vjerni puk koji je svaki put nametnuo povratak Tradiciji. To se svakako vrlo dobro može protumačiti za Zapadnu Europu. Nakon 50 godina izostanka pravovjerne vjerske pouke, katolička je religija postala nepoznata čak i među njezinim preostalim pristalicama. Mnoge prošle bogoslovne katastrofe nikada nisu zahvatile 'male ljude', pravo Kristovo stado. Ono je nastavilo biti katoličko bez obzira uz koje krivovjere pristajala vodeća elita.

Danas se Crkva do krajnosti amalgamirala s prevladavajućim ekonomskim i političkim silama koje su antireligiozne. Išla je udovoljavanju demagogijskih zahtjeva sila koje uopće nemaju ništa zajedničkoga s Crkvom, ali nesumnjivo su pridobile većinu. Sigurno je istina da je crkvena Tradicija zaista "nesuvremena", tako nesuvremena kako je bila u vrijeme apostola Pavla. Ta misao u njezinim današnjim predstavnicima izaziva paniku umjesto da se shvati kao velika zadaća. Odlučno odupiranje totalitarnim tendencijama vremena moglo bi čak sadržavati političku šansu. No, to se trenutačno uopće ne shvaća. 

UVK: Još jedanput, je li to 'njemački fenomen' ili je to u Njemačkoj samo posebno dobro vidljivo zbog 'institucionaliziranja' na sinodalnom putu?

MM: Njemačka je zemlja reformacije, vjerskog raskola, sekularizacije, ateističke filozofije, ateističkih totalitarnih sustava komunizma i nacionalsocijalizma. Iz Njemačke u zadnjih petsto godina nije došlo puno dobra. Katolička se Crkva u XX. st. ovdje posve podvrgla neoprotestantskoj i postluteranskoj teologiji - pritom je naša nesretna zemlja još i bogata pa posvuda može širiti svoj štetan utjecaj tako što kupuje siromašnije zemlje. No, sve to ne smije prikriti činjenicu da se trenutačni pad Katoličke Crkve može ustanoviti u svim zapadnim zemljama. Na nekim mjestima još ne tako snažno kao u Njemačkoj, ali čak se i u nekoć izvorno katoličkim zemljama poput Irske i Italije opaža prorjeđivanje i krvarenje, da ne govorimo o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Crkve'.

UVK: Zacijelo, većina praktičnih i pobožnih katolika, uključujući i svećenike, ne poznaju staru misu. Ipak, neki će priznati da u tradicionalnom obredu nema mjesta svim onim liturgijskim grozotama i da u krugu katolika povezanih s tradicijom nema prostora za društvo otvoreno u svim smjerovima. Možemo li se nadati valu 'sinodalnih izbjeglica'? Spašavanju na stijeni koja odolijeva olujama. Preživljavanju u Tradiciji? I koje onda značenje ima činjenica da u ovo vrijeme 'sinodalne zbrke' Sveti Otac izdaje motuproprij koji masovno torpedira pristup staroj misi? 

MM: Pristalice stare mise moraju biti svjesni: da, postojao je pučki pokret protiv nove liturgije, ali on nije bio pokret za staru - više je vodio potpunom izlasku iz Crkve. Mudrost koju se rado pripisuje Katoličkoj Crkvi, potpuno ju je napustila u XX. st. Usudila se na 'reformu mise', koja je zapravo bila revolucija odozgor, ne uzevši u obzir da revolucija, pa i kad je provedena pod djelovanjem auktoriteta, u doba masovne demokracije vrlo brzo mora postati neupravljivom. Moramo prihvatiti žalosnu činjenicu da je veliki dio vjernika koji su ostali u Crkvi u međuvremenu preodgojen. Goethe svraća pozornost na antropologijsku činjenicu da strahopoštovanje nije naravna vlastitost čovjeka, nego da je mora steći. Stara je liturgija u bezobličju modernoga društva zaista strano tijelo. Ona sada privlači one koji posjeduju unutarnju spremnost na otpor, a to uvijek može biti samo mala elita, ne elita u smislu akademskih naslova ili ekonomske moći, nego duhovne snage i samostalnosti, a ta se može naći na svim razinama društva. 

Vjerska katastrofa rezultirala je jednim paradoksom. Stara liturgija živi od poštovanja za hijerarhiju i red, ali njezini branitelji imaju anarhični temperament. Nepovjerljivi su prema svakoj ustanovi i auktoritetu koje nisu voljne podvrgnuti se Predaji, a to se odnosi na većinu predstavnika Crkve i države. Vladajući prvosvećenik, čiji je iskazani cilj istrijebiti ostatke Tradicije Crkve koji su još preostali nakon 50 godina koncilskog razvoja, ispravno je spoznao da će njegovo djelo ostati nedovršeno dok god se stari obred uspijeva prenijeti sljedećem naraštaju. Stara liturgija sadrži sve što jedan katolik treba da bude katolik - štoviše, ona je u stanju neko vrijeme nadomjestiti jednog papu koji ne prepoznaje svoje zadaće. On je to točno razumio i ta mu je predodžba nepodnošljiva.

UVK: Još jedanput o nepoznavanju: ne sadrži li činjenica da veliki broj katolika ne poznaje misu svih vremena izvjestan potencijal za ljutnju? Posebno u krugu inače dobro informiranih, pobožnih i možda također katolika koji više slove za konzervativne, a i u krugu onih koji bi imali intelektualnu sposobnost informirati se o povijesti svoje majke Crkve. Ne bi li se ovdje smjelo očekivati izvjesno znanje o 'obiteljskoj povijesti'? Otkuda takve rupe u obrazovanju?

MM: Navodite nešto što je i za mene zagonetka. Poznajem mnogo sasvim pobožnih katolika koji zaista pate pod sadašnjim izopačenjem nauka i liturgije i pune mi uši jadikovanjem o najnovijim zastranjenjima kod zadnje dječje pričesti i božićne mise. Moje je pitanje zatim uvijek: 'Ali zašto onda još idete onamo?' Na mnogo mjesta postoji alternativa - kapela Piova ili Petrova bratstva ili čak stara misa koju služi dijecezanski svećenik - dužnost je to podržati. Uvijek je jednako kao što je bilo Gospodinu s bogatim mladićem - 'otiđe tužan.' Kod njemačkih konzervativaca postoji duhovna pospanost kojoj još uspijeva izraziti ljutnju, ali ne i da se iz te ljutnje povuče konzekvencija. Pristajanje uza staru misu im je nešto jezivo, previše se skreće od 'mainstreama'. U Rotary-klubu, kod maltezera, u krugu kolega, u redakciji, to bi se promatralo s nepovjerenjem - je li to možda radikal? A tako važna religija ipak nije da bi se za to izlagalo...

UVK: Kakva je uloga katolika koji su povezani s Tradicijom? Pričekati i primiti sve otvorenih ruku? Ili ići za izgubljenim ovcama? Kako bi moglo izgledati tradicionalno misionarenje?

MM: Poput mnogih sam uvjeren da njemačka službena Crkva stoji pred slomom. Šuplja je poput termitnjaka i po gluposti i neukusu svojih predstavnika nije privlačna niti modernističkim liberalima, barem ako su inteligentni. Ostat će vrlo malo stado i u njemu bi pravovjerni tradicionalistički katolici mogli dobiti na težini. Presudnim mi se čini da napokon nestane službena Crkva s mirijadama svojih laičkih zaposlenika.

Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti, tim više što to nije raskol, nego otvoreni otpad službene Crkve. Više nema temelja za hvaljeni 'dijalog'. Uostalom, ne muči me misao o tomu bi li jednoga dana Tradicija mogla 'trijumfirati'. Mora nam biti dovoljno da je što bliža religiji koju je osnovao Krist. Za onoga tko je to shvatio, ono što se zbiva na pseudosinodi njemačke Crkve samo je skup duhova mrtvih. Jedan američki svećenik, s kojim sam često razgovarao o sadašnjem stanju, svaki bi put završio razgovor riječima: 'Važno je ustrajati.' Ni ja ne mogu više kazati.

https://www.thecathwalk.de/2022/08/25/ein-traditionalist-sollte-das-schisma-der-deutschen-kirche-ersehnen-martin-mosebach-im-una-voce-interview/

http://www.una-voce.de/una-voce-korrespondenz.html

(https://rorate-caeli.blogspot.com/2022/08/a-traditionalist-should-long-for-schism.html)

Ispravimo na bolje

Već dugo nisam ništa prenio od naših dragih pjevača i pjevačica koji pod imenom Schola Cantorum Sancti Blasii pjevaju misne i pučke pjesme na tradicionalnoj liturgiji u sv. Blažu. Poslušajte sve snimke koje su postavili na svoj kanal poteklih mjeseci, a ja prenosim samo jednu. 

Premda je to korizmeni responzorij, i sada je aktualan jer se uvijek trebamo popravljati i težiti prema boljemu. U tom smislu evo nekoliko dobronamjernih napomena za sve nas koji redovito ili povremeno prisustvujemo tradicionalnoj svetoj misi u crkvi sv. Blaža:

• Prostor ispred crkve namijenjen je ljudima koji ulaze i izlaze iz crkve. Ako možete parkirati negdje drugdje, to bi bilo jako dobro. 
• Nije nužno nakon mise stati odmah pred vanjskim vratima i tako zakrčiti prolaz onima koji izlaze ili ulaze u crkvu, a usto narušavati tišinu crkve. Dovoljno je odmaknuti se pet-šest metara bočno i nastaviti druženje. Ako bi uz otvorena vanjska i unutrašnja vrata vidjeli oltar crkve, to vam je jednostavan znak da se trebate malo pomaknuti. 
• Mala djeca imaju pravo prisustvovati sv. misi jednako kao i odrasli vjernici, ali ako znate da vaše dijete neće moći biti mirno, ima i drugih mjesta u crkvi osim onog gdje zbor pjeva i snima pjesmu koju su se trudili uvježbati. 
• (ovo je više za one koji barataju kadionicom) Nema potrebe kadionicom lupati po lancima kod kađenja. To se ne može uvijek spriječiti, ali ne doprinosi ljepoti obreda ni uživo ni na snimkama pjesama. Rubrike takvo što, naravno, ne traže. 
• Ako ima dovoljno mjesta pored ljudi koji kleče za pričest, a vi ste na redu, slobodno kleknite. Ako svećenik čeka dok se vjernici još smještavaju na stepenicu ili klupu, to znači da su prespori i neopravdano otežu obred. 
• Nemojte ostavljati letke i misalčiće po klupama, nego ih vratite na vrijeme onamo gdje ste ih i uzeli. Zašto stvarati nepotreban posao ljudima koji moraju obilaziti crkvu i skupljati za vama. 

Ako imate još koju prikladnu primjedbu, slobodno je ostavite u komentaru. 

Kako se nitko ne bi ogorčio zbog ovih nekoliko praktičnih savjeta, završavam ovaj post kako sam i započeo, sa slatkim. Na početku je to bilo milozvučno pjevanje, a na kraju evo nekoliko fotografija sa lijepih misa kojima sam prisustvovao zadnjih nekoliko dana. 

Šteta što nije funkcioniralo

Pročitavši na uobičajenim mjestima preporuke mjesečnika na engleskom jeziku koji sadrži tekuće tekstove za tradicionalnu misu i prikladna razmatranja, odlučio sam naručiti dotični časopis i provjeriti je li zaista tako koristan kakvim ga opisuju. Učinilo mi se najzgodnijim ubiti dvije muhe jednim udarcem, pa sam pretplatio brata Marka kao poklon za njegov rođendan. Za međunarodno tržište je prvi broj izišao u studenom 2021.

Ime časopisa "Benedictus" besramno je ukradeno od našeg Društva za promicanje tradicionalne Mise, ali s obzirom da je publikacija ozbiljna, korisna i lijepo oblikovana, vjerujem da vodstvo Društva neće željeti pokretati pravne sankcije. 

Na skoro 400 stranica formata 12.6 x 17.3 cm nalaze se tekstovi za sve mise u dotičnom mjesecu pri čemu se za sve nedjeljne mise donosi čitav ordinarij i proprij dvojezično, a za ostale se navodi proprij samo na engleskom. Uz to su za svaki dan dane kratke jutarnje i večernje molitve te odgovarajuće razmatranje. Na početku knjižice su i osnovne molitve na oba jezika, a na kraju su propriji za neke češće zavjetne mise. Iza nedjeljnih razmatranja dodane su i nešto dulje pouke primjerene za razdoblje crkvene godine. Tako se u broju od studenog nalaze i tekstovi o četiri posljednje stvari, sprovodnim obredima, himnu Dies Irae, čistilištu i adventu. Kao što možete vidjeti na nekoliko slika koje prilažem uz ovaj post, oblikovanje teksta je prikladno i nenametljivo. 

Vjerojatno najveća zamjerka koju imam na samu knjižicu je što je papir ipak pretanak, pa se podosta proziru slova sa suprotne stranice što je iritantno i ometa čitanje. 

S obzirom da je moj dojam zapravo vrlo pozitivan, zašto onda tako defetistički naslov ovog osvrta. Zašto sam već nakon tri mjeseca otkazao ovaj časopis i tako prekinuo duhovni akvadukt žednome bratu Marku? Kod naručivanja je bilo nekih tehničkih problema koji su kroz mjesec-dva prepiske riješeni (formular je tražio upisivanje broja telefona za koji uopće nije postojalo odgovarajuće polje), pa to nije pravi razlog. 

Najprije, broj za studeni je stigao 8.11.2021. Očito to što američki izdavač šalje knjižicu desetak dana prije početka mjeseca nije dovoljno da pošiljka stigne na vrijeme. Ako publikaciju koja je namijenjena korištenju svaki dan u odgovarajućem mjesecu, ne možete najmanje prvi tjedan toga mjeseca uopće koristiti, to nije zanemarivo. Nadalje, cijena svakog broja za međunarodno tržište je 10 američkih dolara u što je uključena i poštarina. No, poštar je kod predaje časopisa šogorici naplatio carinu 62 kune što je gotovo jednako cijeni samog časopisa s poštarinom. Na moj upit, Hrvatska pošta je odgovorila:

[U]vidom u sustav carinske deklaracije, vidljivo je da  imate 22,00 USD + transportne troškove koji ulaze u osnovicu carinskih terećenja .

Pošiljka je ocarinjena prema podacima koji se nalaze na elektroničkoj carinskoj deklaraciji koju je popunio / deklarirao pošiljatelj .

To sam prenio izdavaču i zamolio ih da ubuduće pripaze da ta elektronička deklaracija bude ispravno popunjena (5 USD + poštarina ili 10 USD ukupno kako sam i plaćao). Nažalost, nisam mogao provjeriti je li se išta u tom smislu popravilo jer broj za prosinac uopće nije stigao, a isto se ponovilo i u siječnju. 

Otkazao sam pretplatu. Za razliku od časopisa Catholic koji Marku stiže "svake prijestupne",  iza ovog izdanja ne stoji tradicionalna redovnička zajednica na otočiću u Sjevernom moru, nego američka izdavačka kuća s kojom nemamo neku posebnu duhovnu povezanost. 

Ako živite u dijelu svijeta gdje imate normalne mogućnosti dostave i plaćanja, svakako bih vam preporučio da nabavite časopis Benedictus i provjerite odgovara li vašim duhovnim i intelektualnim afinitetima. 

"Vade retro" razumije

 

Pepek, ne boš jo tako zlahka zaklal.

U Sloveniji, nažalost, svi pokazatelji vjerskog života stoje još lošije nego kod nas. Usto su kažnjeni jako lošim biskupima i višim klerom koji aktivno onemogućuju preostale katolike da prakticiraju svoju vjeru. Preskočit ćemo ovaj puta covid idiotarije. Jedan od još jasnijih primjera takvih odnosa je dugogodišnje ugnjetavanje katolika privrženih tradicionalnoj liturgiji Crkve. Nedavno je objavljen monstruozni tekst tajnika liturgijske komisije pri slovenskoj biskupskoj konferenciji. Pročitajte ga barem letimično u slovenskom originalu ili engleskom prijevodu objavljenom na blogu Rorate Caeli. 

Nadam se da će doći vrijeme kada ćemo redovito i mi moći ići u Sloveniju (1,2,3,4) i oni u Hrvatsku (5) kako bismo gradili pravo jedinstvo ne poput ovih staljinističkih modela crkvenih modernista, nego  na onome što nas zaista ujedinjuje, vjekovnom pravilu molitve i klanjanja svemogućem Bogu. 

Odgovori na dubije

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavila je odgovore na neka pitanja koja su joj navodno postavljena o implementaciji Franjinog motuproprija Traditionis custodes. Ukratko, zabranjeni su svi sakramenti po starom obredu osim svete mise, rimski obrednik smiju koristiti samo personalne župe, a svećenik koji je u nekom radnom danu celebrirao misu po novom obredu, ne smije binirati po starom. 

Papa Franjo na zalasku svog jadnog pontifikata shvatio je da tradicionalna liturgija i nauk privlače previše katolika koji mu onda postavljaju nezgodna pitanja na koja ne želi odgovoriti. Nadajmo se da će primjena ovog tumačenja biti jednako ograničena kao i srpanjskog apostolskog pisma. Ipak, nesumnjivo je da će oni Tradiciji vjerni katolici koji žele djelovati unutar okvira "službene Crkve" imati više poteškoća nego prije. 

Po uzoru na svoje svjetovne saveznike, Franjo je odlučio prikladno nam čestitati Božić! Nemojmo se uznemiravati tim trzajima nasukane modernističke hobotnice. Nisu potpuno uspjeli u originalnom pokušaju prije pedeset godina, sada imaju još puno manje šanse.  

Izrazito opasan obred koji su morali zabraniti. 

Barem su slike lijepe

Izgleda da su i u Rimu odlučili nagaziti na tradicionaliste jer im je nepodnošljivo gledati ih da se još mole i druže kako su to katolici stoljećima činili. Papu Franju i njegov dvor obuzima sve više groznica mahnitosti jer znaju da su im dani odbrojani. Nikoga tko želi živjeti katolički ne zanimaju bajke o klimi, migrantima, rodnoj osviještenosti, spasonosnom cjepivu i sličnim budalaštinama koje čine tkanje sekularne religije današnjice. 

"Smatram providonosnim što je ova kapela [Ranjenog Isusa na početku Ilice] nakon potresa postala svojevrsna zamjenska katedrala. Čini mi se da je ona upravo ono što bi vjernik u naše vrijeme trebao biti", piše Ivo Džeba za bitno.net. 

Znači spali smo s katedrale u koju stane par tisuća ljudi na kapelicu u koju stane par desetaka, ali pretpostavljam da su po onom Ratzingerovom proroštvu ti ljudi za Džebu prava sol zemlje, istinski kršćani za razliku od običajne mase koja je hrlila u bivšu katedralu po navici. Ne samo da za to ne postoje nikakvi dokazi, nego je upitno je li uistinu pozitivno takvo jednostavno eliminiranje onih koji nisu mistici pa ih valjda i ne treba biti (kao kršćana). 

Drugo, direktnije tumačenje je da kršćani u svijetu trebaju biti nevidljivi i nebitni kao što je i ta kapela za život glavnoga grada. Autor si utvara da takvi nevidljivi kršćani koje priželjkuje, iznutra na duhovan način, uskvasuju društvo, ali moje iskustvo je da se tu radi o samoobmanama. Velika većina tih koji su ponizno neuočljivi naprosto se u svemu bitnome prilagodi svijetu. Oni intelektualniji si zamišljaju da kroz tobožnji "dijalog" sa svijetom unose kršćanska promišljanja na areopag današnjice, a zapravo najčešće djeluju kao apologeti svjetovnosti kojoj nude svoje usluge rastakanja ostataka kršćanske baštine i vjere u zamjenu za minornu prisutnost u javnosti. 

Čitajući pjesnička trabunjanja o tome kako je uzoran vjernik onaj koji

"stavlja važnost na zajednicu i blizinu drugih, ali je ne promatra kao čopor [...] spreman je susretati se uvijek s novim licima, cijeniti njihovu i svoju slobodu, ali i shvaćati da je središte slobode u predanju i usmjerenosti na vječno [...] ne zauzima zadane pozicije i ne koristi “svoj stečeni ugled u Crkvi” da na njih sjedne, [...] mlad je, ako ne tijelom onda duhom, i zna prepoznati da dobrota i istina danas u svijet ulaze kroz ljepotu"

zapitao sam se što se to toliko promijenilo u kapeli od razdoblja (u ovom tisućljeću) kada sam ja onamo išao pa da inspirira ovakve osjećaje. U moje vrijeme nije ta prostorija bila slika "uzornog vjernika", nego obična modernija gradska crkvica. S lijepim vitrajima koji su, nažalost, izmiještanjem svetohraništa i oltara te okretanjem svećenika narodu izgubili velik dio svoje originalne impresivnosti. Nedjeljom navečer je tamburao neki bend, a radnim danom na brzinskoj misi čuli su se često neprikladni zvuci s Trga. Hladno neonsko osvjetljenje nije stvaralo posebno mističnu atmosferu. Populacija je bila vrlo slična onoj koju biste zatekli npr. i u katedrali, crkvi sv. Marije na Dolcu ili Palmotićevoj. Definitivno je bilo puno redovitih starih lica koja su koristila, možda ne stečeni ugled, ali svakako oveću stražnjicu da zauzmu zadane pozicije.  

Kakve to fantazije autor projicira i kome takvo konfabuliranje može koristiti? Zar mu ne govori i Peterson koliko je važno stvarnost primiti onakvom kakva uistinu jest?

Nevjerojatno za tako kratak tekst, ali ima još jedna točka na koju se trebam osvrnuti. Kaže autor: 

Priznajem da mi malo nedostaju dominikanci ne samo zbog redovničkog duha koji su davali, nego i zbog savršenog osjećaja za vrijeme i ritam današnjeg života. Treba se vratiti natrag u svijet.

Ne znam kakva je sad situacija kada, pretpostavljam, kanonici i prebendari po čitav dan pjevaju mise i javno mole oficij, ali za vrijeme dominikanaca je tamo redovito od ulaska na misu do izlaska iz crkve trebalo manje od 15 minuta pri čemu se čak stiglo izreći i koju osobnu molitvicu nakon mise. Jedini put u životu kada sam bio na misi koja je trajala jednoznamenkasti broj minuta bilo je upravo u toj kapeli. Ne znam je li to taj savršeni osjećaj za vrijeme i ritam današnjeg života koji se spominje u navedenom članku. 

Usput, fotografije koje su razasute kroz ovaj tekst djelo su H.A. Milićevića, valjda mi neće zamjeriti što sam ih malo rezuckao.  Misa koja je na njima prikazana lijepo ilustrira kako nije cilj liturgije da završi prije nego nam dosadi (za što je novus ordu 10 minuta i više nego dovoljno), nego da nas prenese na nekoliko trenutaka iz ovoga protoka vremena što bliže nebeskoj stvarnosti koja je izvan vremena. 

Navodno se u Sloveniji osoba koja želi normalno pohoditi misu sada mora izjasniti kao jedanaestogodišnjak(inja) jer oni s više od 12 godina trebaju imati covid potvrde. To je još jedna kapitulacija slovenskog episkopata, no nismo ni mi daleko za njima. Znalo se od početka da se po blagoslovljenoj vodi ne širi famozni virus, ali našim biskupima je to potpuno nebitno. Naravno da se na uobičajenim misama ne širi zaraza, čak je i na novus ordu rijetko da se ljudi baš žele grliti i ljubiti (govorim o redovitim župnim misama, ne karizmatskim, neokatekumenskim i misomladničkim susretima). To je svakome s dva grama mozga bilo jasno. Ali ako agenda pritisne, imat ćemo i mi cirkus pred ulazom u crkve. Sreća da već odavno na modernim crkvama iznad ulaznih vrata ne stoji "Hic domus Dei est et porta coeli". To bi stvarno bila lakrdija. 

Ponekad smetnemo s uma, ali ova previranja, ovo razdijeljenje "otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve", očito ima i nadnaravnu dimenziju. Ako želimo da u našem društvu i obiteljima nadvlada Božji mir, moramo se za to moliti!

"Pax tecum. Et cum spiritu tuo."

Confiteor

Neka ga stjegonoša sveti Mihovil povede u svetu svjetlost koju si nekoć obećao Abrahamu i potomstvu njegovu

U Sarajevu je nakon iznenadne hospitalizacije preminuo vlč. Adnan Petar Mihael Jašarević. O neobičnoj životnoj priči ovoga mladog svećenika možete pročitati ovdje ili ovdje. Izdvajam jedan detalj:

S nama je podijelio i zašto mu je važan njegov nadnevak krštenja – 7. srpnja 2007. „Papa Benedikt XVI. je tog nadnevka izdao motuproprij Summorum Pontificum kojim otvara vrata ponovnom služenju tradicionalne latinske mise. Tako i ja, kad sam u svojem traženju upoznavao Katoličku Crkvu – latinski jezik, tamjan i izrazita pobožnost su stvari koje sam smatrao svojstvenima njoj. Gospodin mi je 2011. dao mogućnost da nekoliko puta budem nazočan tridentskoj misi ili, kako ju je Benedikt nazvao, izvanrednom obliku Rimskog misala. Imao sam priliku i ministrirati tada, te je prvi put dovedena u pitanje moja želja postati policajcem“, ispričao nam je Adnan.

Vlč. Jašarević zbog svoje ljubavi prema tradicionalnom obredu dosta je i pretrpio, ali ovdje nije mjesto da ulazimo o tome u detalje. Evo dvije fotografije iz 2019. godine s njegove privatne mise u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Otinovcima dok je bio kapelan u Kupresu.

Podaj, molimo te, Gospode, da duša sluge tvojega Adnana, kojega si, dok je živio na ovom svijetu, svetim činima ukrasio, vazda se slavna raduje u nebeskom stanu. Po Kristu Gospodu našemu. Amen. 

Evo gdje dati nakane za tradicionalnu misu

Zahvalan sam čitatelju koji se, potaknut jednim mojim starijim tekstom, potrudio sastaviti popis web stranica na kojima možete zatražiti služenje tradicionalne mise na svoju nakanu te uplatiti za to odgovarajući dar. Stoga, ako ne možete dobiti termin za misu kod nekog od naših svećenika koji služe staru misu (npr. u sv. Blažu ili u Sigetu), evo načina da ipak "dođete na red". 

***

1.) Najviše opcija (mise i mise zadušnice i zadušnice s molitvom odrješenja, klementine i gregorijane)

https://introibo.net/messstipendium_bestellen.php

Ostale su sve iz Francuske i pretežno imaju jednostavniji način, odmah se može uplatiti.

2.) OSB (Le Barroux) ima i englesku verziju stranice

https://www.barroux.org/en/component/com_donation/Itemid,532/layout,mass/view,choice/

3.) CRMD (Lagrasse)

objašnjenje: https://www.lagrasse.org/nous-aider/faire-dire-des-messes-a-vos-intentions/

sama stranica: https://dons.lagrasse.org 

4.) ICRSP (Gricigliano)

https://donation.icrss.org/en/mass/

5.) FSSP (Bourges, District de France)

objašnjenje: https://don.fssp.fr/offrir-une-ou-plusieurs-messes/

sama stranica: https://don.fssp.fr/offrir-une-ou-plusieurs-messes/don/

6.) IBP (Courtalain, France)

https://www.institutdubonpasteur.org/nous-soutenir/offrir-une-messe/

Ovu opciju narudžbe ima i opatija Randol (https://randol.org/offrande-de-messe/) samo što im je malo kompliciranije nego kod drugih.

Na Zapadu ništa novo

Danas je u crkvi sv. Blaža služena redovita nedjeljna tradicionalna misa u 16:45. Prije propovijedi vlč. Borna nas je ohrabrio, te je odgovorio na upite vjernika koji se pojavljuju u prošla dva dana da se za sada ništa ne mijenja, tj. misa ostaje u istom terminu i lokaciji. Usput, prvi sam put vidio lijevi dio crkve (na strani oltara BD Marije) nakon obnove i skidanja skela te sada izgleda vrlo lijepo. Puno bolje i usklađenije od svetišta!

Vezano uz motuproprij Traditionis custodes, evo nekoliko linkova na tekstove na hrvatskom koji vam mogu biti od interesa: 

Tekst motuproprija i popratnog papinog pisma,

Niz članaka s bloga Splendor Domini:  Summorum Pontificum ~ MMVII - MMXXI, Pater Sancte, sic transit gloria mundi!, Benediktova ostavština u plamenu i pepelu, Custodes, Pod većim teškoćama, Petrovo bratstvo o restrikcijama, Nije satira, Druga vremena, Čin protiv milosrđa, Papa liturgijskog rata, Getoizacija, ...

Reakcija FSSPX-a: Od Summorum pontificuma do Traditionis custodes ili od rezervata do zoološkoga vrta.

Objavljen motuproprij pape Franje kojim ukida Summorum Pontificum

Nakon uspješne operacije debelog crijeva, papa Franjo je danas, na blagdan Gospe Karmelske, objavio motuproprij Traditionis Custodes (1, 2) kojim ukida velikodušne odredbe bivšeg pape Benedikta XVI. Uz motuproprij je Franjo, po uzoru na Benedikta, priložio pismo kojim nešto detaljnije obrazlaže razloge svoje odluke. Od odluka izloženih u novom dokumentu najvažnije su sljedeće.  

Novus ordo misal definiran je kao jedini lex orandi, tj. pravilo molitve rimskog obreda. Time je dokinuta pravna fikcija Benediktova motuproprija o dva oblika rimskog obreda, redovitom i izvanrednom. 

Dijecezanski biskup je jedini ovlašten odobriti svećenicima gdje i kada da služe tradicionalnu misu. Pri tome, naravno, mora poštovati ograničenja na takvu misu, tj. ne smije biti previše dobrohotan. 

Biskup treba provjeriti da dosad postojeće grupe u kojima se slavi misa po "misalu prije reforme 1970." ne negiraju valjanost i zakonitost liturgijskih reformi te odrediti jednu ili više lokacija gdje se vjernici iz takve grupe mogu okupiti na takva slavlja. Pri tome se eksplicitno isključuju župne crkve. Biskup treba fiksirati i dane kada se te celebracije mogu održati. Čitanja moraju biti na narodnom jeziku. 

Biskup, dakako, određuje i svećenike koji će služiti tradicionalne mise za navedene grupe. Svećenik mora biti dovoljno poučen u latinskom, a treba imati i uobičajene pastoralne karakteristike. 

Biskup ne smije ustanovljavati nove personalne župe za tradicionalni obred, a one koje već postoje treba provjeriti i odlučiti da li ih zadržati ili raspustiti. U popratnom pismu Franjo kaže da su takve župe vezane više uz ono što žele i žude pojedini svećenici, nego uz stvarne potrebe "svetog Naroda Božjeg". Očito Franjo nikad nije posjetio jednu od takvih župa koje, po mom sudu i poznavajući povijest nekoliko njih, predstavljaju jedan od najsvjetlijih primjera laičkog angažmana u postkoncilskoj Crkvi. 

Biskup ne smije odobriti formiranje novih grupa zainteresiranih vjernika. 

Svećenici koji će biti zaređeni nakon objave Franjinog motuproprija i žele služiti misu po starom obredu moraju pismom zatražiti dozvolu od svog biskupa koji se treba o tome konzultirati s Vatikanom. Svećenici koji već služe misu prema misalu iz 1962. trebaju tražiti od svog biskupa da im odobri kako bi i dalje imali tu dozvolu. Ovdje vidim jednu zgodnu pravnu rupu u tome da se svećenike koji su već zaređeni, a još nisu služili staru misu zapravo ničim ne ograničava, tj. u načelu oni mogu slobodno započeti služiti privatne mise po tradicionalnom obredu. 

Sve zajednice koje su bile pod bivšom ustanovom Ecclesia Dei prelaze pod upravu kongregacije za redovnike. Ingerencija nad takvim zajednicama i tradicionalnim obredom prelazi s Kongregacije za nauk vjere na spomenutu Kongregaciju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života te Kongregaciju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. U vodstvu obje kongregacije su ljudi koji preziru tradicionalnu liturgiju Crkve. 

Sve prethodne i suprotne odluke i običaji se, dakako, ukidaju. 

Iz popratnog pisma izdvojit ću samo par detalja. 

Franjo vidi jedini smisao prijašnjeg dopuštanja stare liturgije u tome da se izliječi raskol sa sljedbenicima monsignora Lefebvrea. Budući da to nije postignuto, a s druge strane javili su se novi sukobi unutar Crkve zbog tradicionalne mise i obreda, trebalo je odlučiti kao u dispozitivu. 

Utjehu u svojoj odluci kojom znatno ograničuje korištenje tradicionalnim rimskim obredom Franjo pronalazi u "činjenici da je nakon Tridentskog koncila sv. Pio V. također ukinuo sve obrede koji nisu mogli dokazati svoju drevnost". Naravno, ovo je vrhunsko trolanje jer je Pio V. dopustio sve obrede koji su bili stariji od 200 godina što je u mnogim mjestima i zajednicama i iskorišteno. Cilj je, jasno, bio isključiti misale sumnjive pravovjernosti, a ne nametnuti jedan takav misal čitavoj Crkvi. 

Kaže papa Franjo da se biskupi u svojim odlukama moraju posebno voditi dvama principima. Drugi je već spomenuta zabrana ustanovljavanja novih personalnih župa, a prvi da "proviđaju za dobro onih koji su ukorijenjeni u prethodnim oblicima slavlja i trebaju se u dogledno vrijeme vratiti rimskom obredu koji su promulgirali sv. Pavao VI. i sv. Ivan Pavao II."

***

Na koncu nekoliko kratkih komentara. 

Vjerujem da će ovaj motuproprij posebno osnažiti Svećeničko bratstvo sv. Pija X. koje, Bogu hvala, ima svoje kapele i u Zagrebu, Splitu i Rijeci.  Žao mi je svećenika i svećeničkih kandidata tzv. "Ecclesia Dei" ustanova koje služe samo tradicionalni obred. Pretpostavljam da će tu biti teških odluka, pa trebamo moliti da one budu ispravne, na slavu Božju i spasenje duša. 

Zabrana formiranja novih grupa pogodit će i vjernike koji žive u Hrvatskoj, posebno izvan Zagreba. Treba im pomoći materijalno i duhovno da ipak barem potajice i povremeno imaju tradicionalnu misu. Dobri kandidati za svećenike koji im eventualno mogu povremeno celebrirati misu su oni koji su u koronaludilu zadržali mogućnost pričešćivanja na jezik. Dakako, i među takvima će biti mali broj onih koji su spremni naučiti stari obred. 

Za zajednicu okupljenu trenutno u crkvi sv. Blaža jedini problematičniji dio motuproprija čini se onaj o zabrani korištenja župnih crkvi. Ako se i u Zagrebu koji nikada nije imao puno crkava, a nakon potresa ih ima još i manje, bude inzistiralo na toj odredbi, možda se možemo premjestiti npr. u crkvicu sv. Roka. Vidjet ćemo. 

Pročitao sam prošlih dana negdje misao koja kaže otprilike da Papa može zabraniti stari rimski obred, ali da to ne bi bilo u skladu s kršćanskom ljubavlju i pravednošću. Ja smatram da Papa nema takvu moć. On može urediti pojedine rubrike, uvesti nove svetce i blagdane, ali nema autoritet ukinuti katolički obred koji se služio vjekovima. U skladu s time, poštujući i papu i biskupe, neću se dati vratiti "obredu Pavla VI. i Ivana Pavla II." Poslužit ću se riječima koje stoje napisane u apsidi crkve sv. Blaža: "Kako može oko koje je ugledalo svjetlo, opet uzljubiti tminu?"

"Srce Isusovo, obrati bijedne psovače!" (Oprost 300 dana)

Ekspijacija je usko vezana s kultom Srca Isusova. Pače bit tog kulta mora se bazirati na ekspijaciji. To potvrđuje povijest i praksa, liturgija i sv. Oci. Isus govoreći sa svojom službenicom Marijom Margaritom isticao je „infinitatem suae caritatis”. I izrazivši svoju žalost i bol potuži se na uvrede i crnu nezahvalnost ljudi ovim riječima: ,,Evo ovo Srce, koje je toliko ljude ljubilo i napunilo ih je svim dobročinstvima; ali u zamjenu za svoju neizmjernu ljubav mjesto zahvalnosti susreta zaboravnost, ravnodušnost, uvrede, što mu često nanose i osobe, koje mu duguju posebnu ljubav.” I uprav da se repariraju ovi grijesi on između drugih preporuka istaknu ovu: da se vjernici s namjerom da repariraju za ove grijehe približe sv. Pričesti, „Communio reparatrix”, i da cijeli sat kleče i mole pred izloženim Svetotajstvom, „Hora sancta”. 

Reći će tkogod: onda Isus u raju nije blažen, ako mu je potrebna utjeha naše kukavne reparacije. Tima je već Augustin odgovorio: „da amantem et sentit. quod dico”. Treba ti u srcu imati ljubav, da shvatiš velike istine. Pravi ljubimac Isusov pomišlja na bol, muku Spasiteljevu za čovjeka. Opio se je krvlju i bolju „propter nos homines et propter nostram salutem”. Žalosti, uvrede, tjeskobe skršiše Boga-Čovjeka. Te svete istine uvijek promatraju pobožne duše: grijesi ljudi prije i poslije Muke prouzrokovali su Muku Isusovu. Svaki grijeh ponovno propinje Sina Božjega. Krist je trpio, silno trpio, jer je predvidio i naše grdne, smrtne grijehe. Predvidio je i akt naše reparacije: ona mu je bila Anđeo, koji Ga je tješio, kad se je krvlju znojio. Uprav zato mi moramo pokorom tješiti Presveto Srce. Grijesi Ga dnevno bodu — naša reparacija ima da Ga dnevno tješi. 

Usto, veli Augustin, Isus je trpio kao Poglavica Crkve. I Crkva mora da trpi, jer je tijelo Njegovo. U njoj trpi Krist. Zar Isus nije rekao Saulu, koji je progonio učenike Njegove: „Ja sam Krist, kojeg ti progoniš”. Progonitelji Crkve — Krista progone. Krist trpi u svojem mističnom tijelu. Hoće da mu se u trpljenju pridružimo. Hoće sa svojom i našu ekspijaciju. Kao članovi mističnog tijela Kristova moramo trpjeti s Njim.

(izvor)

Kakvi su im planovi

I. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2029-was-kommt-da-auf-uns-zu.html)

Još nema pouzdanih informacija o "interpretacijama" motuproprija "Summorum pontificum" koje je Franjo najavio, ali postoje brojna nagađanja. Neka od njih treba shvatiti posve ozbiljno.

Možda najinteresantnije je sljedeće: budući da je riječ o "interpretaciji", sâm bi tekst motuproprija mogao ostati nedirnut - planirane bi se promjene ostvarile revidiranjem provedbenih odredaba dokumenta "Universae Ecclesiae" iz 2011. godine. Time duboki zahvati isprva ne bi bili potrebni - dakako, morala bi se prihvatiti izvjesna nesuglasja između motuproprija koji kao takav ima zakonsku snagu i provedbenih odredaba. Upravo se s time mora računati u pogledu prezira formalnoga zakona i njegovih normi koji se u Rimu sve više demonstrira.

Prema ustaljenom bi postupanju odgovaralo da se promjene shvate ne kao obvezujući propisi, nego - pod izlikom decentralizacije i jačanja biskupskoga auktoriteta - kao "proširene mogućnosti", ili "opcije", čije bi se provođenje u potpunosti ili dijelom stavilo na volju mjesnih biskupa. Očekivalo bi se kao sigurno da će mjesni ordinariji imati puni auktoritet u tom smislu hoće li i kada, i u kojem smislu, dijecezanski kler moći celebrirati po starom obredu. Ali i svećenici staroobrednih družbi mogli bi potpasti pod dijecezanske propise o celebracijama u crkvama dotične biskupije. S tim bi u svezi moglo doći do toga da se relativizira do sada vrijedeća zabrana "miješanja oblikâ", tako da bi se prema potrebi moglo računati s čitanjima po novom lekcionaru i kalendaru, ministranticama, izvanrednim djeliteljima pričesti i ostalim postignućima novog obreda. Pa i podjela sakramenata - posebno bi bila pogođena krštenja, ženidbe i potvrde - navodno bi bila još jače regulirana nego do sada. Ordinarijati već sada imaju zamjetne mogućnosti utjecaja glede unosa u crkvene knjige - sve dotle, primjerice, da podjelu potvrde učine nemogućom na svom području moći.

Postoje, ne samo u Njemačkoj, brojne dijeceze čiji biskupi pripadnicima svećeničkih družbi općenito ne daju dopuštenje za djelovanje na njihovu jurisdikcijskom području - što skreće pozornost na ozbiljne "mane pri rođenju" u dokumentima o osnutku tih skupina. Prema do sada vrijedećem motupropriju "Summorum pontificum", dijecezanski svećenici, koji su kao umirovljenici manje ovisni o dobrohotnosti biskupa, mogli su celebrirati za zainteresirane vjernike prema tradicionalnoj liturgiji. Prema novim pravilima koja se očekuju, mjesni bi ordinariji na svom području mogli potpuno spriječiti celebraciju svete mise i podjelu sakramenata prema tradicionalnom obredu te tako postići ideal "zona slobodnih od Tridenta" čemu teže brutalni reformatori.

Širenje biskupskih ovlasti, odnosno odgovarajuća ograničenja mogućnosti celebriranja svećenika, bila bi u središtu "nove interpretacije". Svakako bi bila zamisliva i očekivala bi se znatna ograničenja za svećeničke družbe tradicionalnog oblika, kako to već dugo zahtijevaju odgovarajući lobiji u Vatikanu. Vrlo je vjerojatno da bi kao zajednice bile potpuno podvrgnute Kongregaciji za redovnike. To bi onda pogodilo, da navedemo samo veće, Petrovo bratstvo, Institut Krista Kralja i Vrhovnog Svećenika, kao i Institut Dobrog Pastira te samostane i monaške redove tradicije. Kongregacija za nauk vjere, možda također Kongregacija za bogoštovlje, bila bi tada nadležna za reguliranje liturgijskih pitanja, a sve ostalo, posebno "zakonski i stegovni nadzor", bili bi u momčadi prokušanog razoritelja redova Braza de Aviza.

Tada ta trupa ne bi samo mogla postavljati povjerenike i posegnuti za imovinom družbi - kako je uzalud pokušala kod franjevaca Bezgrješne - nego bi nesumnjivo nadzirala i bogoslovije, formirala ih ili čak raspuštala, a bogoslove upućivala na dokazana dijecezanska učilišta. Tamo bi se već postojeće visokokvalificirano vodstvo studija i borbene feminističke redovnice u profesorskom zboru pobrinuli da osposobe kandidat(kinj)e za izgradnju Crkve toliko obećavanog svitanja novog proljeća.

Daljnji već postojeći stegovni element za "staroobredne" družbe, o kojem se uopće govori samo potajno, mogao bi se iskoristiti još oštrije: tim se zajednicama već desetljećima uskraćuje pravni oblik koji bi im dao "vlastite" biskupe. Dakle, za svećenička ređenja upućeni su na biskupe izvana, dijecezanske ili kurijalne koji su pozitivnog stajališta prema motupropriju "Summorum pontificum". Proteklih je već godina više puta biskupima koji su nastupili kao reditelji neformalno, pa time bez mogućnosti žalbe, priopćeno da se lijepo ograniče na ređenja svećeničkog podmlatka vlastitih dijeceza. Zamislivom bi legalizacijom te smjernice družbe vjerne Rimu efektivno bile ograničene ili čak posve blokirane u pogledu ređenja kandidata koji im obilno pritječu.

Takvim bi instrumentom militantni protivnici tradicionalne liturgije, koje bez grižnje savjesti možemo identificirati kao neprijatelje Crkve Kristove, mogli likvidirati unutar Crkve omražene relikte iz vremena i duha dvotisućljetne tradicije. Svećeničke i vjerničke tradicijske zajednice mogle bi djelovati samo tamo gdje im biskupi dopuste - sve dok se ne postavi biskupov naljednik koji bolje shvaća znake vremena. Tako bi u "tolerantnim i raznolikosti sklonim" dijecezama tjedno na dva mjesta bez spajanja na autocestu možda bila po jedna misa prema misalu Ivana XXIII., utorkom u 7:45 i petkom u 21:15. Nikako nedjeljom jer su tada dijecezanski svećenici potrebni u pastoralnim prostorima ili za koncelebracije u biskupskom sjedištu. Stvaranje tradicijske vjerničke zajednice djelotvorno bi bilo spriječeno. Atraktivnost družbi čije bogoslovije sada diljem svijeta godišnje bilježe preko 200 novih ulazaka, s nekoliko bi se poteza perom reducirala na nivo učilišta modernih biskupskih konferencija...

Nesumnjivo je da rimski krugovi koji stoje iza "nove interpretacije" motuproprija "Summorum pontificum" smjeraju upravo na to, a i da će im papa Franjo - kojem apostolski nauk znači malo, a crkvenopolitički snovi puno - usprkos ili upravo zbog svoje nezainteresiranosti za sve što je liturgijsko u konačnici udovoljiti. Za zajednice tradicionalnih vjernika i za tradicijske svećeničke družbe dolaze teška vremena i strašne kušnje. Tu nadu može dati samo pouzdanje u Božju pomoć i spremnost da se na sebe preuzme žrtva za očuvanje prave vjere i spas vlastite duše i svoje obitelji pred čim blijede napori prošlosti.

II. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2034-was-kommt-da-auf-uns-zu-ii.html)

Prema aktualnim informacijama i glasinama o predstojećim ograničenjima uporabe tradicionalne liturgije, Vatikan planira djelovati u dva koraka. U prvom, koji se očekuje prije za koji tjedan nego za koji mjesec, trebala bi biti sastavljena nova pravila za uporabu liturgije među dijecezanskim klerom i pod odgovornošću mjesnih biskupa. U drugom koraku, koji ne treba očekivati prije jeseni, trebalo bi snažno, a po potrebi i prisilno, pozvati svećeničke zajednice starog obreda da svoj pastoral, svoj svećenički život i svoju svećeničku formaciju usklade sa smjernicama II. vatikanskog koncila.

Takva podjela na dva koraka čini se logičnom i s crkvenopolitičkoga gledišta korisnom za snage koje žele potisnuti tradicionalni obred te tradicionalni nauk i duhovnost. Dokumenti od motuproprija "Summorum pontificum" - nakon samoga motuproprija to su popratno pismo biskupima i konačno s četiri godine zakašnjenja provedbene odredbe iz 2011. - bave se u bitnom pravilima za kler odnosno vjernicima u dijecezama, a samo izuzetno (npr. glede ređenja) pitanjima prakse u družbama koje možda nisu dovoljno pojašnjene u njihovim osnivačkim dokumentima.

Prednost takve podjele za kurijalni aparat bila bi prvenstveno u tomu što bi mogli rascjepkati prigovore i otpor koji se očekuju u pogledu zabrinutosti i interesne situacije te ih s vremenom u dužem razdoblju izgladiti.

Što se tiče očekivanih pravila za dijecezanski kler, osim onoga o čemu smo već ovdje izvještavali, nema bitno novih informacija. Biskupi dobivaju praktički punu vlast nad svojim svećenicima, kao i nad svojim dijecezanskim crkvama i vjerničkim zajednicama, u pogledu mjesta, vremena, broja i kruga sudionika te načina celebracije tradicionalne liturgije. Bilo kakva vlastita prava klera i vjernika, ili takva za koja bi mogli uložiti žalbu, čini se da nisu predviđena. Hoće li se - osim sv. mise - uopće još podjeljivati sakramenti prema tradicionalnom obliku, neizvjesno je - ključna riječ crkvene knjige - i ovisilo bi o dobrohotnosti mjesnog ordinarija.

U pogledu ophođenja sa svećeničkim družbama čija je posebna karizma tradicionalna liturgija, postoji malo informacija. Ugrubo se ocrtava sljedeća slika:

Kaže se da će poglavari družbi istodobno s promulgacijom novih dijecezanskih pravila dobiti pismo koje u bitnom ima dvije točke. Prva bi bila poziv da u potpunosti surađuju s biskupima kod provođenja očekivanih novih smjernica i da se ne upuštaju ni u kakve pokušaje njihova zaobilaženja ili suprotstavljanja.

Kao drugo, pismo bi trebalo sadržavati najavu ili poziv poglavarima na susret na jesen u Rimu, gdje bi im se dale nove upute za primjenu tradicionalne liturgije u pastoralu. U središtu bi bila stroga obveza pridržavanja zaključaka II. vatikanskoga koncila - ako je itko u Rimu u stanju iz mnogostruko višeznačnih i proturječnih tekstova destilirati jednoznačno "odluke", što nije uspjelo, kako je poznato, ni za više od 50 kaotičnih godina od završne ceremonije. Igrači skata znaju kako tako nešto završava: jača karta nadjačava slabiju. Zamislivo bi bilo da se prema novim pravilima očekivano "podzaposleni" svećenici družbi privuku u župno dušobrižništvo - vjerojatno u skladu s odredbama dotičnih liturgijskih odbora. Konačno, govori se i o tomu da će se na jesenskom sastanku najaviti vizitacije družbi s ciljem da se ispita vjernost Koncilu. Prema brojnim Papinim strjelicama protiv navodno rigidnih oblika pobožnosti i obrazovanja u bogoslovijama, i one bi mogle biti u središtu rimske pozornosti.

Tako kažu poslovično plodne rimske glasine. Ništa još nije službeno, ali i ovi pojedinačni orisi pokazuju potpuno uvjerljivu ukupnu sliku. Diskusija o tomu kako bi zajednice vjernika i svećeničke družbe trebale postupati s novim pravilima takve vrste ima smisla tek kada budu postojali dokumenti. Nasuprot tomu, već se sada može postaviti pitanje: kako to izvršitelji ovakvog povratka u vrijeme nevoljko danog indulta mogu i hoće pomiriti svoje postupke s činjenicom da su tradicijski orijentirane zajednice, prvenstveno u razvijenim zapadnim industrijskim zemljama, često jedini otoci rasta u pustinji poslijekoncilske zbrke? O tom su u planu novi nastavci.

Ne cveta cveće

Prema informacijama na stranicama Messa in Latino, Paix Liturgique i Rorate Caeli, papa Franjo je ovog ponedjeljka na zatvorenom dijelu zasjedanja talijanske biskupske konferencije najavio da će izdati dokument kojim se ograničavaju prava koja su potvrđena u motupropriju Summorum Pontificum Benedikta XVI. iz 2007. Tako bi se vratili u stanje prije liberalizacije služenja (i slušanja) mise po starom obredu te bi se za to tražilo dopuštenje mjesnog biskupa ili čak Vatikana. 

Za hrvatske vjernike privržene tradicionalnoj misi ne predviđam neke veće promjene. Ionako je jedina redovna dijecezanska misa ona koja se trenutno služi nedjeljom u crkvi sv. Blaža u Zagrebu kojoj možemo pridodati i misu (najčešće) utorkom u Sigetu. S obzirom da su se za te mise i kod pokretanja tražila i dobila milosrdna dopuštenja crkvene vlasti (formalno nepotrebna, ali faktički neizostavna), ne čini mi se izglednim da ih lokalni biskup ili oni koji ga savjetuju po izlasku Franjinih odredbi naprasno ukinu. S druge strane, u 14 godina od izlaska Benediktova motuproprija pokazalo se sasvim jasnim da biskupi koji ne žele imati javne tradicionalne mise u svojoj biskupiji to sasvim lagano mogu spriječiti bez obzira na eventualne pravne uredbe u široj Crkvi. 

Najveći problem predviđam za svećenike kojima će možebitna Franjina ograničenja otežati potpunu realizaciju njihova svećeničkog poziva. Jasno je da će modernistička struja ohrabrena ovakvim potezom tražiti nove ili barem efikasnije načine da uništi vjeru, a svećenici i vjernici koji žele djelovati unutar okvira "institucionalne" Crkve morat će se suočiti s još većim šikaniranjem te boriti protiv napasti ogorčenosti i defetizma. 

Zato je važno da svi vjernici kojima su tradicionalni katolički nauk i liturgija na srcu podrže one svećenike, redovnike i grupe koji se svojim radom i žrtvom suprotstavljaju nadirućoj modernističkoj močvari. U tom smislu treba razmišljati kako strukturirati svoj molitveni i vjerski život u promijenjenim okolnostima, a također i planirati na koji način organizirati materijalnu potporu otporu protiv agresije kako sekularne tako i drugovatikanske agende. Jasno da postoje grupe svećenika poput onih iz Bratstva sv. Pija X. koje su već dobro organizirane i nadolazeće oluje ih neće posebno uzdrmati. Ali, zainteresirani vjernici laici trebaju razmišljati i na vrlo praktičnoj razini kako bi primjerice primili i potpomogli "obične" svećenike koji žele nastaviti barem u tajnosti dijeliti sakramente po vjekovnom obredu. 

Naravno,  ogromnoj većini katolika ništa od ovoga ne predstavlja velik, a kamoli nepremostiv problem. Mnogi od njih su uostalom sasvim poslušno i dobronamjerno prihvatili obaveznu pričest na ruke (dakako, uz sve "starije" devijacije novus orda), pa čak i ukidanje misa ukoliko to zahtijeva veće dobro poput obećanog umanjenja brojeva pozitivnih testova na specijalnim uređajima punim znanosti. 

Kažu da Franjo kao pravi isusovac uopće nije zainteresiran za ikakvu liturgiju i to mogu lako povjerovati. Ali on je okružen ljudima sumnjivog morala i još sumnjivijeg svjetonazora koji uviđaju da je (poslužit ću se riječima kardinala Šepera) "tradicionalna misa stijeg" naše vjere oko kojeg se okupljamo u borbi protiv zla. Prvenstveno unutrašnjih napasti i padova koji nas žele odvući od Isusa, ali i od vanjskih napasnika koji uporno naturaju svoje iskvarene nazore. Takva bulumenta kojom se Franjo okružio i koja se već davno prije Franje proširila po svim katoličkim strukturama očito više nema strpljenja čekati da Ratzinger umre te smatra da je upravo sada zgodan čas da ponište vjerojatno najvažnije djelo prošloga pape. 

Kao i obično, dobro je završiti na optimističnoj noti, pa evo dvije-tri. 

Najprije, čestitam o. Mladenu na svećeničkom ređenju na Duhovski ponedjeljak u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali. Prije mnogo godina znao je komentirati na ovom blogu. Naravno, to je bilo prije nego je prezreo zemaljsko i zaputio se potpuno za nebeskim. Preporučujem i sebe i vas u njegove molitve, a mi ćemo ga se, jasno, spominjati u svojima. 

Jako mi se svidjela kratka knjiga o životu svete Margarete od Castella čiju je ekvipolentnu kanonizaciju papa nedavno odobrio. Znam da postoji i film o svetici koji nisam gledao, ali siguran sam da je knjiga koju je napisao dominikanac Bonniwell puno bolja. Možete je posuditi ovdje ili "posuditi" ovdje. 

"Čitajte često, sinci, život Svetaca, slušajte riječ Božju, polazite sv. misu i ostale crkvene pobožnosti, jer su jako mile Božjem Veličanstvu." (sv. Filip Neri kojega danas slavimo)

Strip "Upoznaj svoju misu"

Upoznaj svoju misu 

Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus", Zagreb 2021.; 96 str. 

Nedugo nakon Malog misala, u nakladi Društva Benedictus izašla je još jedna knjiga koja će zasigurno postati uspješnica. Radi se o hrvatskom prijevodu stripa koji je u nastavcima izlazio u SAD-u 1954. godine, a tema mu je sveta misa. Dakako, ona koju su u to vrijeme pohađali katolici rimskog obreda, a koju danas zbog razlikovanja od postkoncilskog sklepanog obreda nazivamo tradicionalnom latinskom misom. 

Ova je knjiga zaista lijepo i kvalitetno opremljena, od korica sa širokim klapnama, preko glatkog i čvrstog bijelog papira pa do živih i jasnih boja na crtežima. Budući da je izdavač nabavio očišćenu digitaliziranu verziju stripa i još ju dodatno uredio, na slikama nema ni traga mrljama, točkama, prekidima i neujednačenostima koje bi čitatelj očekivao s obzirom na starost originala. Korišteni font je jednostavan i lako čitljiv što je s obzirom na količinu teksta vrlo važno. 

Što se tiče sadržaja, dovoljno je reći da autori prolaze kroz čitavu misu počevši sa simpatičnom pričom o pospanom dječaku kojemu anđeo čuvar dolazi objasniti važnost odlaska na nedjeljnu misu. Svi predmeti, tekstovi i geste vezani uz svetu misu razjašnjeni su kako u teološkom, tako i u povijesnom značenju na razini koja je prikladna za sva godišta. Pri tome ne mislim samo na djecu i mlade, nego i na odrasle katolike kao i one koji će katolici, nadamo se i molimo, tek postati. Svaki će vjernik, pa i onaj najbolje poučen, ostati zadivljen sadržajnošću tumačenja te mnogo toga naučiti ili barem staviti u kontekst. Objašnjenja jesu jednostavna, ali nema preskakanja ili pogrešnog simplificiranja. Ako želite primjer, pogledajte samo na kolike i koje načine se obrazlaže prisutnost Presvetoga Trojstva u svetoj misnoj žrtvi ili pak kako se objašnjava transsupstancijacija. 

Nema nikakvog razloga da ne odvojite pola sata ili sat vremena i pročitate ovu lijepo ilustriranu i informativnu knjigu o misi. Čak i ako zbog okolnosti ili izbora idete samo na novu misu, kroz ovo djelo upoznat ćete koja je struktura mise te zašto svećenik i vjernici čine što čine i mole što mole, a to vam u konačnici može samo pomoći da upoznate i uzljubite Onoga koji nam je darovao svetu misu i koji se u njoj daruje. Za vjernike koji su zavoljeli pravu misu i za one koji je tek otkrivaju, nabavljanje, čitanje i poklanjanje ove knjige je sasvim očito potrebno. Društvo Benedictus i ovaj puta nam je u tome izašlo u susret vrlo povoljnom cijenom: 50 kuna na lokacijama gdje se služi misa (sv. Blaž, Siget, ali i kapele FSSPX-a), a po redovnoj cijeni od 65 kuna moći će se nabaviti preko jednog web shopa u skoroj budućnosti. 

Kao i inače u ovim prilikama, naglašavam da moje fotografije ne dočaravaju dovoljno dobro kvalitetu ovog izdanja. Pogledajte ga sami uživo i ostanite zadivljeni.