Ove nedjelje održan je sajam raznoraznih stvari u blizini crkve sv. Blaža. Evo osnovnih informacija kroz par fotografija koje zorno tumače kako doći od prostora nasuprot Kinoteke (iza crkve) do atrija s tezgama.
Ali i izvan crkve ne može Božji svećenik da zaboravi, tko je on, sve da bi i htio. Već njegovo odijelo, koje ga od svih razlikuje, opominje ga, da je on segregatus a populo, electus, učenik Isusov, ne više Simon, sin Jonin, nego Petar, ne Ivan, sin Zebedejev, nego Ivan Evanđelist.
Kao duhovna zbiljnost ide Krist pred njim, s njim ide u školu, u kolibicu siromaha, u tamnicu, stoji uz njega kod postelje bolesnika i umirućega, uza nj hoda na svim putovima i koracima, kuda stupa kao svećenik.
Sigurno, on toga nije vazda jasno i neposredno svjestan. To nije bilo ni kod apostola. Ni njihove oči nisu bile vazda upravljene na Učitelja, niti njihove misli a ni govor. Oni primaju tuđe dojmove, idu za drugim mnijenjem, dapače se prepiru i prodaju, dok on samo nekoliko koračaja podalje od njih boravi ili trpi.
Ali su ipak ponešto svjesni, da je blizu, da ih vidi i čuje i čita njihove misli.
Razne brige i poslovi mogu da ga otrgnu za neko vrijeme od Učitelja, zastru sliku Spasitelja, da za koji čas iz pameti iščezne; ali mu ono zvanje, koje ga bilježi posvemašnjim namjesnikom, opet natrag dozivlje uspomenu na Gospoda i Učitelja.
(izvor)
Zapovieda nam Bog, da Krista kao zakonodavca slušamo t. j. da mu se pokoravamo. Veli bo: njega slušajte, kano da bi se drugimi riečmi kazalo: Neka odstupe sjene zakonske i slike proročke ter idite jedino za sjajnim svjetlom evangjeoskim. Ili zato veli: Njega slušajte, da dokaže, kako je on onaj, o kom je Mojsij prorokovao govoreći: Proroka će vam Bog podignuti izmedju braće vaše kao što sam ja, njega slušajte. Tako dakle Gospodin imaše odasvud svjedokâ: s neba glas Otčev, iz raja Iliju, iz predpakla Mojsiju, izmedju ljudi apostole: da se u ime Isusovo svako koljeno pokloni na nebu, na zemlji i pod zemljom.
[...]
A oni podignuvši oči svoje, nikoga ne vidješe do Isusa sama. A to bi razborito, da nebi, kad bi Mojsij i Ilija ostali s Gospodinom, Otčev glas bio neizvjestan, za koga upravo svjedoči. Vidješe takodjer Isusa gdje stoji, kada je nestalo oblaka, kada je nestalo Mojsija i Ilije; jer kada je nestalo sjene zakona i proroka, nadje se i jedno i drugo u evangjelju.
(izvor)
Glavno je načelo za sve korizmeno vježbanje da bude usmjereno, da pripada posve i samo Bogu. Nije Isus zabranio da se dobra djela čine i javno; naprotiv, to je sam preporučio. Samo je od odlučujuće važnosti za njihovu vrijednost da ih od prvog početka upravimo i namijenimo Bogu, da tu nakanu što češće i što življe obnavljamo. Ujedno isključujmo i od sebe tjerajmo svaku pomisao kojom bismo nešto učinili zbog ljudi, a ne jedino Bogu za ljubav. Za koga radimo, taj će nam i platiti: ako za Boga, Bog; ako za ljude, ljudi — bolje rečeno, nitko, jer ljudska plaća malo vrijedi i još manje traje.
Gospodin preporučuje trostruko korizmeno vježbanje: milostinju, molitvu i post. Kod milostinje opet potcrtava da se ona, ma koje vrsti bila, daje što tajnije. Javno isprsavanje kod davanja milodara i pružanja usluga Krist skoro ismijava slikovitim izrazom o trublji. A da što jače istakne važnost davanja u tajnosti, svoj zahtjev nekako preuveličava drugom slikom o ljevici koja ne zna što čini desnica. Uz to se u toj prispodobi možda još krije i fina preporuka da ni u sebi mnogo ne mislimo i prstima ruku ne nabrajamo što kome pružamo, inače se lako rascvjeta samodopadnost koja je Bogu vrlo odurna. I tu Isus ponavlja obećanje da će Bog naplatiti što je dano i učinjeno siromahu, kao što je već u Starom zavjetu bilo rečeno: »Bogu pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo«.
Drugom je prigodom Gospodin govorio o svojstvima molitve, ovdje je njegova opomena da se ni ta ne čini upadno. Naglašavajući nužnost zasebne i osobne molitve, nije time htio dati manje važnosti zajedničkoj, liturgijskoj molitvi. Bez te ne bi bilo moguće Crkvu ni zamisliti [...] Tko bi zanemarivao zasebnu molitvu, brzo bi mu se bogoslužje pretvorilo u isprazan ritualizam; a tko bi izbjegavao i omalovažavao zajedničku, pogotovo liturgijsku molitvu i žrtvu, za toga bi se moglo sumnjati da li i zasebno kršćanski moli. Koristit će opaziti još i ovo: grčki (hestotes) i latinski (stantes) tekst spominje licemjere koji »stojeći« mole nepravilno, ali se tu ne misli na stav tijela već duše. Prema tome osuđena je i kod molitve, kod nje najviše, umišljena »poza«, afektirani stav s proračunatom nakanom da nas drugi vide kako i koliko molimo. Nije to Gospodnje upozorenje suvišno ni za kršćane, ni za »duhovna« lica.
I treće je korizmeno vježbanje stavljeno pod isti nazivnik: ne smijemo ni postiti da nas ljudi vide. Stanozavjetni su licemjeri u tu svrhu zapuštali svoju vanjštinu, Isus preporučuje obratno. U tom je pogledu naročito opasno upadno uzdržavanje od jela i pića u zajednici. Dakle: milostinja, molitva i post pred Bogom vrijede koliko i kako daje, moli i posti — srce. Za ono što time radimo u čast Bogu, koji vidi u tajnosti, on sam nam je dužnik, a on ne ostaje dužan.
(izvor)
Marija se ukazala sv. Bernardici u Lurdu, i rekla je: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Teologe je to zbunilo, jer su mislili da bi ona rekla, ili da je trebala ili mogla reći: "Ja sam bezgrešno začeta." Zašto li je rekla: "Ja sam Bezgrešno Začeće"?
Prije nego što je Maksimilijan Kolbe bio veliki marijanski teolog, Crkva je već bila priznala lurdsko ukazanje, dakle nije zapravo trebalo propitivati, Marija jest rekla: "Ja sam Bezgrešno Zaćeće" i vjerujemo joj. No Kolbe je dugo pokušavao proniknuti u to. Dobar franjevac, on je poznavao teologiju Trojstva: da u vječnosti Otac rađa Sina, Sin prima njegovu ljubav i ta ljubav koja postoji među njima u vječnosti jest nadisanje, vječno bezgrešno začeće ljubavi, koje je Duh Sveti. Sveti Maksimilijan Kolbe je to znao. Konačno, kad su ga uhitili nacisti te je otpremljen u logor smrti, u kojemu će naposljetku biti ubijen, sinulo mu je! Pronašli su poslije što je zapisao u dnevnik toga dana: povezao je vječno Bezgrešno Začeće, koje je Duh Sveti, i Mariju, koja je vremenito Bezgrešno Začeće. Evo što je otkrio.
Kao što sam rekao, Marija je zemaljsko zrcalo Duha Svetoga do te mjere da dijele ime: Bezgrešno Začeće. Tko također dijeli ime? Supružnici. Međutim nije to samo igra riječima. Duh Sveti, dakako, nije stvorenje, nego Bog, ali jest vječno nadisanje ljubavi između Oca i Sina, začeto u vječnosti, i, naravno, jednak je Ocu i Sinu. Marija, jasno, nije jednaka Ocu, Sinu ni Duhu Svetomu, ali ona jest vremenito Bezgrešno Začeće, tj. najsavršenije djelo ljubavi. Zato možemo Duha Svetoga zvati vječnim Bezgrešnim Začećem, a Mariju vremenitim Bezgrešnim Začećem. Dapače, koliko savršeno djelo ljubavi ona jest? Toliko da je sv. Bonaventura čak rekao: "Bog je mogao stvoriti veći svijet i prostranije nebo, ali nije mogao podići čisto stvorenje koje bi bilo uzvišenije nego Marija."
Marija u Lurdu kaže: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Ne kaže samo da je bezgrešno začeta nego da ona jest Bezgrešno Začeće, Immaculata Conceptio. Dakle, malo doslovnije uzevši, moglo bi se prevesti i kao "bezgrešna koncepcija", "čisti koncept Božji": "Ja sam čista ideja Božja o čovjeku", čime izraz "bezgrešno začeće" dobiva drugo, još mnogo dublje značenje: Marija je žena kako ju je Bog izvorno zamislio, i zato nova Eva, koja nije sagriješila, nego je ostala čista. To je dakle bezgrešno začeće u dvojakom smislu: Marija je bezgrešno začeta, u smislu da nikad nije imala istočnoga grijeha, nego je očuvana slobodnom od njega na temelju zasluga Isusa Krista, i Marija je bezgrešno začeće, tj. čista ideja Božja o čovjeku.
Nekako mi je promakla vijest o blagoslovu kapele na imanju Miljana obitelji Kamenski u kolovozu 2021. Prenosim samo tri fotografije, a više ih možete naći ovdje, ovdje ili ovdje.
Kako se već godinama u novinama raspravljalo i predviđalo, a zadnjih tjedana u kuloarima definitivno tvrdilo, mons. Dražen Kutleša postao je danas novi zagrebački nadbiskup koadjutor (s pravom nasljedstva). Očito je nadbiskup Kutleša impresionirao Rim kada ga kao otpratitelja starih biskupa iza Poreča i Splita premještaju u najvažniju hrvatsku biskupiju. Ne znam puno o njemu, ali pozitivno mi se čini što je navodno kvalitetan crkveni pravnik, a i priredio je dobru knjigu Ogledalo pravde.
Neka ga u njegovoj službi prati zaštita svetih zagrebačkih biskupa Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca te svetog biskupa Valentina čiji spomen danas slavimo! Sva trojica biskupa u različitim su vremenima i okolnostima trpjeli, pa mu mogu biti dobri uzori i zagovornici.
Ako i vama postaje ordinarij, poslužite se molitvom koju u singularu možete naći u Malom Misalu.
Bože, čija dobrota i ljubav nad narodom Tvojim bdije i vlada, nadahni duhom mudrosti sluge svoje nadbiskupa našega Josipa i nadbiskupa koadjutora Dražena, čijoj si nas duhovnoj brizi izručio, da se duhovnim napretkom ovaca umnoži vječna radost pastira. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Danas je blagdan Gospe Lurdske. Nekoliko mladih vjernika primilo je prije svete mise Gospin škapular uz lijepi nagovor u kojem su poučeni o ispravnom shvaćanju, življenju i umiranju sa škapularom.
Bitno.netovci su dosta skrenuli u modernističko-heretičkom smjeru. Ili su samo shvatili da im je u današnjoj crkvenoj klimi pogodnije istaknuti taj svoj profil. Jedan objašnjava kako se ne smije iščitavati Božje zaštitničko djelovanje u očuvanju nekog svetog kipa ili slike (poput one na Kamenitim vratima ili na desetinama drugih svetišta) jer se onda mora odgovoriti i na pitanje zašto Bog nije zaštitio ljude poginule u potresu. Drugi ogorčeno ponavlja kako Bog nikoga ne kažnjava i s tim ciljem citira onog profesora koji kad mu je na misi vruće, izuje cipele i čarape. Jučer je bio blagdan bl. Alojzija Stepinca, pa ponavljam samo jedan navod tog malo jačeg autoriteta:
Nije tragika naših dana u tome, što su nam ruševine napunile zemlju, što se i velika carstva ruše kao kuće od karata, pa onda mali narodi i države strepe još više, nego je tragika u tome, što se uslijed pomanjkanja vjere svi događaji u svijetu promatraju čisto naravnim očima, umjesto očima vjere, koja u svim zbivanjima sadašnjice gleda samo svemoguću desnicu Božju. A ta desnica nije zatajila nikad do sada, pa neće ni u buduće. Zato naša jedina briga ima biti, da budemo u prijateljstvu s Bogom. I vi ćete vidjeti, da se nisu nikada prevarili ni pojedinci ni narodi, koji nadu svoju postavljaju u njega, Stvoritelja neba i zemlje. Ali ima razloga strahovanju za bogohulnike i psovače, za narode koji podnose one, što povlače po blatu sveto Ime njegovo.
Treći pak brani Rupnika jer kao nije napastovao redovnice, nego su to bile samo svjetovne žene. Kad smo već kod Rupnika, evo pogleda na njegovo djelo u novoj (gornjoj) crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu.
 |
| Lako tako, nek narod gleda u krasotu, a vi okrenuli leđa. |
Nisam uspio na župnim stranicama naći ni kratki osvrt na ovaj mozaik. Nadao sam se da će nam primjerice uvaženi liturgičar p. Ante Crnčević koji je član tamošnje redovničke zajednice, objasniti značenje ovih kombinacija boja koje i skupocjene materijale mogu učiniti banalnima, ovih raspuknutih zvjezdica i prekinutih obruba, "kružnih" lukova i područja među njima koja sigurno imaju neka tumačenja nebeskih sfera (ali kojih i zašto su tako čudnih proporcija?). Oval pod nogama likova sadrži trokut (Trojstvo?) i krug (Mjesec?), može li se to dovesti u vezu s poznatom Rupnikovom perverzijom koju nećemo eksplicitno navoditi. I konačno, možda i prvo što upada u oči osobi koja prvi puta ugleda ovaj mozaik (a već je vidjela rupnikovske alienske face), zašto su likovi tako nagnuti (da ne kažem nešto ružnije). Pretpostavljam da sjede, ali na čemu? Ne radi se tu o bogatom plaštu koji kao u klasičnim slikovnim prikazima prekriva stolac. Ruho je ovdje eksplicitno skupljeno uz noge ili kao plašt odmaknuto i podmotano. Kao da se namjerno htjelo naglasiti da je prostor ispod tih "sjedećih" tijela prazan. Reći će netko da previše toga učitavam u ovo umjetničko djelo, ali kaže jedna od Rupnikovih žrtava: "Njegova seksualna opsesija nije bila nepredviđena, već duboko povezana s njegovim poimanjem umjetnosti i njegovom teološkom mišlju."
Nažalost, nikakvog razjašnjenja ove bogate ikonografske simbolike nisam našao. No, naišao sam na neki intervju s p. Rupnikom iz kojeg izdvajam njegovo tumačenje Gospodinovih riječi: "Možete li zamisliti da u dva kilograma kruha ima kilogram i pol soli? Nećemo svijet spasiti time što ćemo svi biti katolici, ističe Rupnik". Čini mi se da je njemu najbitnije da ima dovoljno "soli" koja bi plaćala njegova remek djela.
Vjerujem da su i hrvatski klerici koji su naručivali Rupnikove mozaike sretni što su time pokazali da prihvaćaju drugovatikansku režimsku umjetnost i imaju istančan ukus. Daj Bože da jednoga dana po zagovoru Gospe Lurdske i molitvi o. Ante Antića i ovaj najnoviji Rupnikov mozaik bude stučen sa zida. Nadam se ne od nekog potresa ili bezbožne rulje, nego iz svjesne odluke budućih katolika da ih u domu Božjem okružuju lijepe, istinite i poticajne svete slike.
Možda se pitate zašto opet neke negativnosti na današnji lijepi blagdan. Dijelom bih se i složio s time, ali kod ovih se stvari radi o slikama koje će oblikovati i odrasle i mlade katolike kroz godine i desetljeća koja su pred nama. Što mislite kakvu će sliku Isusa i Marije imati dijete koje iz nedjelje u nedjelju (daj Bože da ga roditelji još vode na misu) gleda ova bezizražajna lica, ove crne oči, ove savijene figure.
Za kraj, da se malo rastresemo od ovih teških tema, navodno nam uskoro dolazi msgr. Dražen Kutleša kao zagrebački nadbiskup koadjutor. Znam da se o tome već dugo piše, ali kažu da je sad samo pitanje dana. Vidjet ćemo.
Jučer je župa sv. Blaža u Zagrebu proslavila blagdan svog nebeskog zaštitnika. I tradicionalna sveta misa služena je u prostoru koji se privremeno upotrebljava tijekom unutrašnje obnove crkve.
Na pjevanoj svetoj misi prvi put je korišteno novo misno ruho koje je nabavila župa.
Zahvaljujući ukrajinskom grkokatoličkom svećeniku o. Olegu, vjernici su se i ovog puta, na prvi petak u mjesecu, mogli ispovjediti i tako pripremiti na dostojno primanje presvetog oltarskog sakramenta. Uz njegovu pomoć župniku, nakon mise su svi brzo stigli na red i za grličanje.
Nezavisne države Konga razvijaju se pravilno. Misije se katoličke množe, središta civilizacije rastu, obćeniti se mir podržava pomoću aktivne vojske, u kojoj već ima 1500 Crnaca pod zapovjedničtvom od 300 bielih častnika. Kulturni pokusi pamuka, duhana, loze, bilja uspievaju. Kaučuka se sve više dobiva, obćenita se trgovina označuje sa 70 milijuna franaka, brzojavi i ceste za automobile izprepliću središnji kraj. Željeznica iz Matadi u Leopoldville ima 8 milijuna godišnjeg prihoda i ne dostaje više za trgovački saobraćaj. U osnovi su drugi željeznički putovi, bilo da se spoji gornji Kongo sa velikimi jezeri Albertom i Tanganikom, bilo u kraju Katanga, gdje izcrpljuju majdane zlata i bakra i t. d.
Ali ovi sjajni rezultati, koji po obćenitom mnienju čine belgijski Kongo afričkom uzor-kolonijom, izazvali su zavist nekih englezkih trgovaca, a osobito misijonara protestantskih, ozlojedjenih sa neuspjeha svojih evangeličkih napora. Jedan dio englezke pa i njemačke štampe reproducirao je njihove klevete gledom na tobožnja divljačtva izvršivana na Crncih i gledom na tobožnje zapreke trgovačkoj slobodi. Tužitelji su prisilili englezkog ministra Balfura, da je upravio notu berlinskom kongresu, e bi se iztražile one zloporabe i dokinule, ako su istinite. No vlada na Kongu u svom mudrom, umjerenom i osbiljnom odgovoru nije se mnogo obazirala na sve one zlobne obtužbe. Dapače u Belgiji se odmah stvorio savez u obranu belgijskih interesa u inozemstvu, koji je svojimi publikacijami u tri jezika, englezkom, francezkom i njemačkom, pokazao, da po svjedočanstvu mnogobrojnih putnika, dapače istih Engleza, pitanje urodjeničke civilizacije nigdje ne shvataju bolje nego u Slobodnoj državi.
(Vrhbosna, 5. kolovoza 1904.)
Leopoldovo osobno bogaćenje imalo je ogromnu cijenu za domorodačko stanovništvo. Sakupljanje slonovače i, što je još važnije, gume, zahtijevalo je regrutaciju domorodaca. Pritom su počinjena svakakva gnusna djela. Određene su norme kaučuka, a ako bi učinak bio prenizak, sela bi bila spaljena, a Afrikanci strijeljani. Drugi su bili išibani ili osakaćeni - odsijecanje ruku bilo je uobičajeno. Žene su otimali i držali kao taoce. U vladavini terora, golemi dijelovi zemlje ispražnjeni su ubojstvom i bijegom prestravljenih domorodaca. Masakri nisu bili rijetki. Robovski rad je doveo do mnogih smrti, kao i namjernog izgladnjivanja i bolesti. Osim toga, u Kongu je natalitet strmoglavo pao. Do precizne statistike mortaliteta teško je doći, ali povjesničari procjenjuju da je broj mrtvih bio šest do osam milijuna, možda čak i deset milijuna. Po mišljenju belgijskog znanstvenika Jana Vansine, populacija Konga smanjena je za 50% u razdoblju od 40 godina počevši od 1880. godine.
usp. Atrocities in the Congo Free State, Congo Free State propaganda war
Veliko kristjanov je prihajalo na grob molit. Neverniki pa so jih napadali in odganjali. Posebno rada je hodila k grobu neka ajdovska deklica, ki je bila enake starosti in tovaršica Nežina. Ime ji je bilo Emerencijana. Tudi to so napadli besni neverniki in umorili; prejela je tako kerst kervi in se za svojo ljubljeno tovaršico preselila v nebeško veselje.
Pa tudi na zemlji ste imeli skupaj počivati. Nežini starši so jo ponoči tudi tje pokopali, kamor svojo hčerko, in so potem pri grobu čuli in molili več noči. — Neko noč, ko je bilo vse na okrog tiho, zagledajo veliko množico devic priti; vse so oblečene v zlatih bliščečih oblačilih. Med njimi spoznajo starši svojo hčerko Nežo. Zraven je bilo jagnje, belejše od snega. Ko pridejo do staršev, se ustavijo device in Neža jih nagovori z ljubeznjivimi besedami: "Nikar se ne jokajte zarad moje smerti, marveč veselite se z menoj; zakaj tisti, ki sem ga iz serca ljubila, dal mi je nebeško veselje in krono večne slave."
Charles Péguy
Misterij nevine djece
Ništa nije lijepo kao dijete koje zaspi moleći se, kaže Bog.
Kažem vam, ništa nije tako lijepo na svijetu.
Nikada ne vidjeh nešto tako lijepo na svijetu.
A ipak se nagledah ljepota na svijetu
i razumijem se u njih. Moje stvaranje obiluje ljepotama.
Moje stvaranje obiluje čudesima.
Ima ih toliko da ne znaš kamo s njima.
Vidjeh milijune i milijune zvijezda što se kotrljaju pod mojim stopalima
kao morski pijesak.
Vidjeh kao plamen žarke obdanice.
Ljetne dane u lipnju, srpnju i kolovozu.
Vidjeh zimske večeri prebačene kao plašt.
Vidjeh ljetne večeri tihe i blage poput rajskog sutona
načičkane zvijezdama.
Vidjeh one brežuljke uz Meuseu i crkve koje su moje vlastite kuće.
I Pariz i Reims i Rouen i katedrale koje su moje vlastite palače i moji dvorci.
Tako lijepi da ću ih sačuvati na nebu.
Vidjeh prijestolnicu kraljevstva i Rim prijestolnicu kršćanstva.
Čuh pjevanu misu i dične večernice.
I vidjeh one francuske ravnice i valovite dolce
koji su ljepši od svega.
Vidjeh duboko more i duboku šumu i duboko srce čovjekovo.
Vidjeh srca što ih je proždirala ljubav
tijekom cijelog života.
Utonula u milosrđe.
Gdje gore kao plamen.
Vidjeh mučenike tako nadahnute vjerom
kako prkose kao stijene na konju mučilu,
pod željeznim zupcima.
(Kao vojnik koji bi posve sam prkosio cio život
iz vjernosti
prema svojem (prividno) odsutnom generalu.)
Vidjeh mučenike gdje plamte kao baklje
namjenjujući sebi vječno zelene palmine grančice.
I vidjeh kako pod željeznim pandžama kapaju
kapi krvi koje blistahu kao dijamanti.
I vidjeh kako kapaju suze ljubavi
koje će trajati duže od zvijezda na nebu.
I vidjeh poglede u molitvi, poglede nježnosti,
utonule u milosrđe
koje će vjekomice sjati u noćima i noćima.
I vidjeh cijele cjelcate živote od rođenja do smrti,
od krštenja do posljednje pomasti,
gdje se odmotavaju kao lijepo klupko vune.
No kažem ti, veli Bog, ne znam ništa tako lijepo na cijelome svijetu
kao malo dijete koje zaspi moleći se
pod krilom svojeg anđela čuvara
i koje se smije anđelima tonući u san.
I koje već sve zajedno miješa i više ništa ne razumije
i koje riječi Očenaša trpa nasumce bez reda u riječi Zdravomarije
dok se na njegove vjeđe već spušta koprena,
koprena noći na njegov pogled i njegov glas.
Vidjeh najveće svece, veli Bog. A ipak vam to kažem.
Nikada ne vidjeh nešto tako smiješno i prema tome ne znam
ništa tako lijepo na svijetu
kao to dijete koje zaspi moleći se
(kao to malo biće koje zaspi u povjerenju)
i koje brka svoj Očenaš sa svojom Zdravomarijom.
Ništa nije tako lijepo i to je čak stvar
o kojoj Djeva Marija misli isto što i ja.
I doista mogu reći da je to jedina stvar o kojoj mi mislimo
isto. Jer obično mislimo suprotno.
Zato što je ona za milosrđe.
A ja sam, kao što i treba, za pravdu.
"Marulić" 5, 1994.; ulomak izabrala i prevela Višnja Machiedo
Umro je kardinal Pell. Počivao u miru! Nisam pozorno pratio sagu o optužbama, suđenju, osudi i kazni te njihovu poništenju, ali drago mi je da se na kraju uspio obraniti od lažnih svjedoka te krvožednog australskog medijskog i policijsko-sudskog aparata. Meni je njegov posjet Zagrebu 2015. kada je predvodio procesiju u čast Majke Božje od Kamenitih vrata ostao u lijepom sjećanju. Ta tri-četiri dana u Zagrebu je boravio i kardinalov tadašnji tajnik vlč. Mark Withoos koji je služio privatne mise, a budući da je i p. Królikowski u isto vrijeme bio u našem gradu, imali smo po dvije tradicionalne mise dnevno u crkvi sv. Martina. Bila je to velika duševna potpora i blagoslov u pustoši koja je nastala smrću preč. Vitkovića pola godine ranije.
Možda ću vam za šest-sedam godina moći spomenuti i lijepe mise i kateheze koje smo imali tijekom nedavnih božićnih blagdana, ali do tada bolje da šutim jer ima, uz veliku većinu normalnih ljudi koji ovo čitaju, i par bolesnika koji bi jedva dočekali prijaviti, locirati, osuditi ili kako već ide onaj standardni niz.
Prije tjedan dana proslavili smo i 14. godišnjicu pokretanja ovoga bloga. Produkcija i čitanost su se zadnjih godina smanjivale, ali ovo mjesto mi je i dalje korisno da podijelim svoja ili, češće, tuđa razmišljanja koja mi se učine vrijednima bilježenja i dijeljenja. U ova "olovna vremena" ne mogu baš više kao prije stavljati fotografije i izvještaje vezane uz crkvena događanja, ali barem još mogu (kakono se kaže) po svome reći popu pop i bobu bob. Inače, najvjerniji komentatori bloga (čije produkte gotovo nikad ne vidite) su jedan prosti pervertit i jedna frustrirana profesorica. Ne mogu reći da su posebno ugodni likovi, ali u današnje doba sveopće indiferentnosti i male znakove pažnje treba cijeniti.
Priča o hrvatskim građanima koji su u Zambiji uhićeni zbog sumnje na trgovinu djece ima mnoštvo zanimljivih aspekata. Za medije to više nisu građani, nego Hrvati s kojima se trebamo solidarizirati. Hrvatska izvještajna novinska agencija i razne novine objavljuju iskustva posvojitelja koji su uspjeli spasiti dječicu iz afričke bijede. Država je potegnula svoje i eu veze kako bi zaštitila "naše ljude" i ne gleda se na troškove potrebne za njihovu obranu. Ne problematizira se da su dječicu od jedne do tri godine trgovci ljudima vjerojatno oteli ili kupili od njihovih roditelja u DR Kongu, ilegalno iznijeli iz zemlje i predali ljudima koji su ih naručili. Znam da je cinično, ali kad sam prvi put čuo da je među uhićenim Hrvatima i transdženderica, pomislio sam kako joj crno dijete nakon udruge za zaštitu lezbijki, udruge za zaštitu tansvestita, sada omogućava i prijavu za financiranje udruge za borbu protiv rasne diskriminacije. Od vrtića pa do fakulteta imala bi priliku svakodnevno duševno i materijalno profitirati na krivim riječima, pogledima i postupcima svojih Hrvata i Hrvatica.
Moje vrlo kratko i površno iskustvo s jednom uređenijom afričkom zemljom od Zaira, ostavilo mi je dojam da se tamo može sve kupiti. Ja sam si u Africi kupio lijepe suvenire, a drugi si ondje kupe dijete. Sumnjam da će se ikada saznati tko je u financijskim transakcijama bio dovoljno nezadovoljan da baci klip u industriju posvajanja koja se razvila u tom dijelu svijeta. Pogotovo nećemo znati tko je sredio stvari na hrvatskim sudovima i koliko je puta već tako sređena stvar. Ako ima neki odvažniji hrvatski putopisac, zamislite koliko bi zanimljiva bila priča koja bi za neku od usvojene djece, malih crnih Hrvata, slijedila unazad rutu kojom su došla, sve do sirotišta ili čak obitelji iz kojih su odvedeni.
Potaknule su me te vijesti da pročitam Danielsovu knjigu Zanzibar to Timbuktu. Standardno dobar Dalrymple s melankoličnim realizmom prožetim britanskim humorom. Mislim da je iduća na redu nešto teža knjiga King Leopold's Ghost: A Story of Greed, Terror, and Heroism in Colonial Africa.
Ove godine rasizam je jedna od glavnih tema ekumenske osmine za dokona druženja. Dovoljna vam je ova rečenica skupine koja je pripremala woke materijale: "Sastanci za pripremu materijala održavani pomoću videolinkova postali su sveto i sigurno mjesto snage, podrške i molitve dok je skupina pratila napad na Kapitol Sjedinjenih Država, suđenje bivšem policajcu Dereku Chauvinu i godišnjicu ubojstva Georgea Floyda." Nažalost, performansi koji prate ovaj festival dosta su se srozali svojom kvalitetom i zahtjevnošću. Nema više zidanja zidova od kutija za cipele, sakupljanja šahtova, ovaj lanaca itd. Sada je "prva simbolička radnja: ulijevanje vode u krsni zdenac: Dok izgovara sljedeće Izaijine stihove predmolitelj uzima vrč s vodom i iz njega polako lijeva vodu u krsni zdenac". Usto, "svi prisutni, kada dolaze, trebaju dobiti po jedan kamen. [...] podijele svoje osobno iskustvo određenog oblika nepravde, ugnjetavanja, rasizma i slično, i također kako kršćani zajedno mogu pridonijeti prevladavanju nepravde. Nakon izgovorenog iskustva, govornik postavlja svoj kamen uz križ ili upaljenu uskrsnu svijeću." Možda se sa svojim iskustvom može putem videolinka javiti neki od Hrvata u Zambiji, a kamen umjesto njega/nje postaviti gradonačelnik ujedno kleknuvši u znak podrške Black Lives Matter pokretu. Nadam se da svjedočanstva "ugnjetavanja, rasizma i sličnog" neće previše raspaliti publiku jer bi inače moglo kamenje poletjeti prema bijelim muškarcima na poziciji moći.
Treba da budemo ljubazni i trpljivi i prema onima, koji su nam neugodni i nepoćudni radi svojih tjelesnih i duševnih pogrešaka; ako su protivnog mišljenja, narodnosti i vjere. Takve treba snositi. U tom su katolici uvijek bili više trpljivi (tolerantni) nego njihovi protivnici, pa tako i valja: u tom se vidi pretežna vrijednost katolištva, pokazuje se istinita svetost crkve katoličke.
Neprijatelj je čovjek, koji na nas mrzi, zlobi nas, vrijeđa, hoće da nam naudi ili nam čini nepravednu štetu. Nije dakle neprijatelj naš takmac, koji na pr. želi neko mjesto ili stvar dobiti, koju želimo i mi. Nije odmah neprijateli, koji je protivnoga mišljenja na pr. druge vjere, druge političke stranke i t. d.
Evanđeoska zapovijed o ljubavi k neprijateljima ne ište ipak, da ne osjećamo žalosti i boli, kad nas neprijatelj vrijeđa i zlo nam čini. Ako i ta bol nije odmah grijeh, ipak kod toga valja se držati riječi sv. Ivana Zlatoustoga, koji je držao govor o tom, kako se zapravo svaki sam vrijeđa, ako neprestano na uvredu misli, žesti se i želi se osvetiti. Ako nam je neprijatelji učinio kakvu nepravdu, možemo i na sudu tražiti, da nam naše pravo vrati, ali to treba činiti bez mržnje i osvete. Jer kad bismo svagda neprijateljima popuštali, oni bi mogli i gori postajati.
(izvor za izbor odlomaka)
