Gostujući autor - Krakov

Krakov: europska prijestolnica katoličke kulture

Nedavno sam imao priliku dva puta po nekoliko dana provesti u Krakovu, pa me Toma zamolio da napišem kratak izvještaj o boravku u tom katoličkom gradu. Zapravo me zamolio da napišem izvještaj o tradicionalnoj latinskoj misi, ali on bi bio nepotpun bez svih ostalih doživljaja. Tako sam se odlučio napisati kratak putopis, ali nažalost bez fotografija, jer sam jedan od onih koji ne voli fotografirati dok nastojim osjetilima koja nam je Bog dao upiti maksimum od onoga što je preda mnom. Možda će Toma pronaći kakve zgodne slike s interneta koje bi mogle ilustrirati putopis.

Boravak u židovskoj četvrti

Hotel u kojem sam bio smješten nalazio se u staroj židovskoj četvrti Krakova, u ulici Bożego Ciała (Božjega Tijela), u neposrednoj blizini istoimene crkve Corpus Christi. Povijesna zanimljivost jest da su tu crkvu sagradili Židovi kao čin zadovoljštine za svetogrđe učinjeno nad Presvetim Sakramentom.

Riječ je o jednoj od najljepših crkava u kojima sam ikada boravio. Veliki glavni oltar, sav pozlaćen. Skuplture svetih papa (koje prepoznajemo po istaknutoj crvenoj papuči), pomoćni oltari na kojima se redovito služe mise, prekrasan kor i pokrajnja kapelica zatvorena rešetkastim vratima na čijem je oltaru trajno izloženo Presveto u monstranci. Misna žrtva se prikazuje četiri puta dnevno radnim danom. Doduše Novus Ordo, ali vrlo konzervativno - bursa i velum, pričesne klupe, pričest u klečećoj liniji, sve skladno i lijepo. Često se mise služe na pomoćnim oltarima, naravno ad orientem.

Nedaleko od hotela u kojem sam bio nalazio se jedan novoizgrađeni hotel sa vrlo čudnim arhitektonskim rješenjem. Uklopljen u tradicionalni izgled četvrti, hotel je izgrađen u obliku uglatog slova U, sa neprirodnom rupom između katova. Domaćin nam je objasnio da je to bio zahtjev grada, jer se hotel nalazi točno između dva zvonika, pa da se ne naruši vizualna linija od jednog do drugog zvonika. Kada sam pitao zašto je važno da se sačuva ta linija, odgovoreno mi je da se prije 500-ak godina na toj liniji ukazala Gospa i tako izvojevala pobjedu nad nekim neprijateljima kršćanstva. Jako me obradovalo čuti da gradske vlasti takve stvari uzimaju u obzir prilikom donošenja urbanog plana, nisam znao da toga u Europi još uvijek ima.

Šetajući ulicama Krakova upalo mi je u oči da većina ulica nosi katoličke nazive. Kalvarijska ulica, ulica Božjeg Tijela, Augustinska ulica, pa onda cijeli niz ulica nazvan po svecima (sv. Bernard, sv. Agnezija, sv. Marija Magdalena…), ulica Svetog Križa, itd. Zašto mi toga nemamo više?

Posjet centru grada

Kako je hotel bio u blizini centra grada, iskoristio sam par slobodnih trenutaka da ga obiđem. Prva postaja bio je dvorac Wawel, nekadašnja rezidencija drevnih poljskih kraljeva. U sklopu tog dvorca nalazi se i krakovska katedrala u kojoj počivaju stari kraljevi.

Moram priznati da me posjet tom dvorcu učinio vrlo sjetnim. Po ulazu u katedralu našao sam se pred kriptama tih velikih kraljeva, i odmah mi je pao na pamet Tolkienov Numenor i Gondor. Na svakoj kripti skulptura okrunjenog kralja koji leži na leđima i mirno počiva dok u rukama drži dvoručni mač koji mu seže do stopala. Pokraj kripte stoje natpisi koji objašnjavaju tko tu počiva, s datumima koji sežu kroz 15. i 16. stoljeće. A nešto dalje od njih raskreveljeni turisti koji mašu štapovima za selfije. Živio progres i svjetska revolucija.

Iako su katedrala i mnoge crkve (a u centru Krakova ne možeš šetati 3 min da ne naiđeš na neku prekrasnu crkvu) dijelom pretvorene u turističke atrakcije, nije zanemareno ni ono najvažnije zbog čega te crkve postoje. Tako se u svakoj crkvi misna žrtva prikazuje minimalno 3–4 puta dnevno, a gotovo u svakoj se nalazi kapelica sa trajno izloženim Presvetim Sakramentom, do kojeg vas vodi putokaz na engleskom jeziku. Na nekim crkvama stoji natpis koji moli turiste i posjetitelje da ne ulaze, uz napomenu da crkva služi za molitvu i da su vjernici dobrodošli. Gotovo svugdje postoji prilika za ispovijed.

Tradicionalna latinska misa

Tradicionalna latinska misa u Krakovu se služi dva puta dnevno: u katedrali u 8 h i u crkvi sv. Petra i Pavla u 19 h. Na ovoj prvoj nisam bio, koliko sam shvatio nju služe svećenici Bratstva sv. Petra (FSSP), dok ovu večernju služe dijacezanski svećenici. Tihi otpor tradicionalnoj misi vidi se u činjenici da ovi termini nigdje nisu javno istaknuti - na službenoj oglasnoj ploči nalaze se svi termini misa, osim tih. Zvuči poznato?

Na tradicionalnoj misi u 19 h bio sam dva puta, i moram priznati da sam ostao malkice razočaran. U prekrasnoj staroj crkvi punoj lijepih pomoćnih oltara postoji i jedna moderno izgrađena nova kapela, s bijelim zidovima i neonskim svjetlima. Nije modernistička rugoba poput onogih što inače susrećemo u novim crkvama, ali nije ni lijepa, pogotovo ne u usporedbi s ostatkom crkve. I baš se tamo morala služiti TLM… kakva slučajnost. Budući da ta misa nije javno oglašena, stiče se dojam da se tamo skuplja uvijek ista grupica ljudi, privržena novusordovskom pristupu tzv. “aktivnom sudjelovanju” na misi. Tako svi prisutni glasno odgovaraju skupa sa ministrantom, svi zajedno recitiraju Gloria, nema leonovskih molitvi na kraju, itd. Ako se ne varam, to je posljedica zadnjih liturgijskih reformi pape Pija XII., koje je ova zajednica zdušno prigrlila. Da nema kanona koji ipak omogućava par minuta sabranosti i tišine, čovjek bi se osjećao kao na Novus Ordo misi služenoj ad orientem na latinskom jeziku.

Sasvim suprotan duh doživio sam na jednoj drugoj tradicionalnoj misi kojoj sam nazočio u Krakovu. Ta je bila upriličena u jednoj privatnoj kapeli, u prisutnosti nekolicine pripadnika krakovske aristokracije. Misu je služio jedan svećenik iz FSSP-a, kod kojeg sam se prethodno ispovijedio. Krakovska gospoda gotovo cijelu misu proveli su na koljenima pobožno moleći krunicu, dok je ministrant tiho odgovarao u ime naroda. Jedino što su u cijeloj misi izgovorili bilo je “Domine non sum dignus” prije pristupanja sv. pričesti. To je zbilja bila misa na kojoj se čovjek može udubiti u otajstva svete žrtve, prikazati sva svoja djela i preporučiti sve svoje nakane.


(T.B.: Fotografije - wikipedia.)

Miiiiiiiiiir, miiiiiiiiiiiiiir, miiiiiiiiiiiiiiir je u...

Iz novog intervjua dr. sc. Luke Popova:

Angažirani ste i u Društvu za promicanje tradicionalne mise „Benedictus". Možete li reći nešto više o samome Društvu i njegovim aktivnostima?

Priča počinje 2007. godine, kada je papa Benedikt XVI. objavio glasoviti motuproprij Summorum Pontificum, u kojem je istaknuo univerzalnu vrijednost tradicionalnog rimskog obreda. Osim toga, motuproprij daje neopozivo dopuštenje svakom svećeniku da svoju misu prikazuje po tradicionalnom obredu (preciznije rečeno po misalu sv. Ivana XXIII), a ističe i pravo Ltinska misavjernika da im se omogući pristup tom velikom duhovnom blagu.

Potaknuti tom papinom gestom, skupina vjernika iz Zagrebačke nadbiskupije zatražila je mogućnost prisustvovanja tradicionalnoj latinskoj misi nedjeljama i zapovijedanim blagdanima. Zahtjev je iz prve naišao na određena nerazumijevanja i otpore, da bi u veljači 2011. konačno bio odobren. U međuvremenu, skupina vjernika privržena tradicionalnoj rimskoj liturgiji organizirala se u udrugu „Benedictus", koja za cilj ima promicanje tradicionalne liturgije, te stoji na raspolaganju svakom svećeniku koji se želi upoznati s misom kakva se u Crkvi služila gotovo 1900 godina, sve do liturgijske reforme krajem 1960-ih. Kao rezultat tih nastojanja, danas se u Zagrebu tradicionalna misa služi redovito, svake nedjelje i zapovijedanog blagdana, u crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici, u 11:30 h.

Nažalost, treba reći i to da kod mnogih prelata još uvijek postoji određen otpor prema tradicionalnoj misi, kao da bi tu bilo riječ o nečemu što je štetno ili nepoželjno. Tu bih citirao papu Benedikta koji je napisao: „Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto."

Posebno me iznenađuju neki biskupi koji i nakon sedam godina od objavljivanja papinog motuproprija i dalje tvrde da je za služenje tradicionalne mise potrebno ishoditi nekakvu posebnu dozvolu od ordinarijata, iako u samom motupropriju eksplicitno piše da nikakva posebna dozvola nije potrebna.

Hvala Luki što neumorno radi na promicanju tradicionalne mise.

***

Splendor se marljivo dao u borbu protiv modernističkog otrova koji se skuplja pred nadolazeću sinodu. Od brojnih zanimljivih članaka izdvajam onaj Gnocchija o taktici kojom se pokušava razarati katolička vjera i moral. To je obrat onog poznatog citata koji će po novome glasiti "Ako hoćemo da se sve promijeni, sve mora ostati kako jest." Kroz tu prizmu postaju jasnije one čudne i kontradiktorne izjave, one neobjašnjive šutnje s najviših crkvenih razina koje nas prate već godinu i pol dana.

Moram ipak citirati i izvadak iz oporuke jednog svetog biskupa s početka 20. stoljeća. Neka nam svima bude poticaj.

Ponovo ispovijedam da je liberalizam grijeh, fatalni neprijatelj Crkve i Kraljevstva Isukrstova te propast naroda i država. Budući da to želim naučavati i poslije svoje smrti, želim da u prostoriji u kojoj će biti položeno moje tijelo i u crkvi tijekom sprovoda, bude izložena velika ploča koju svatko može vidjeti s natpisom: 'Liberalizam je grijeh. Ovo tu stoji da se ispuni želja pokojnog biskupa.'

Želim i molim da me se pokopa u mojem svetom habitu kao sina moga svetog oca Augustina u kapeli Presvetog Sakramenta u katedrali. Sve ostalo treba biti provedeno u skladu s onim što propisuje Crkva u Pontifikalu za pokop biskupa. Nemam ništa protiv tih svečanosti jer ih je tako odredila Crkva.

***

Izgleda da je fratar koji se solidarizirao s Judom Iškariotskim odlučio prestati biti fratar i svećenik (1,2). Ne mogu reći da me iznenađuje, ali svejedno, pomolite se za njega kao i za tolike koji su izgubili iskru svoga svećeničkog i redovničkog poziva, no ostaju u njima "aktivni" na propast sebi i bližnjima.

***

Kaže gore spomenuti fratar u svom oproštajnom pismu:

U2 ima onu moćnu pjesmu "I still haven't found what I'm looking for". Volim tu pjesmu, jer poistovjećujem se s riječima. Tražim ono nešto. Baš tražim... Ali nisam ga ovdje našao. Tražit ću i dalje...

Podsjetilo me to na neke druge svećenike koji su tako obuzeti popularnom 'kulturom' da će prije citirati nekog pjevača ili zabavljačicu, nego Gospodina i njegove svece.

Na večeras održanoj međureligijskoj nogometnoj utakmici za mir (zvuči glupo i napisati tako nešto) pjevali su Imagine Johna Lennona. Ima li išta prikladnije od te pjesme za ovaj besmisleni događaj? Izgleda da ima. Sjetimo se vrlo uspješne sadnje stabla mira u Vatikanu prije tri mjeseca kada je imam molio svog boga da uništi nevjernike kao i neviđenog mira koji je za tim uslijedio, posebno u Siriji, Iraku i Nigeriji. Predstavnici svih religija odlučili su da sitnice ne smiju stati na put dijalogu i zajedničkim snagama posadili večeras još jedno stablo mira. Tako su smanjili svoj ugljični otisak, još jednom potvrdili da je najvažnije biti zajedno i naglasili da se religije nikada ne smiju krivo tumačiti kao podrška nasilju.

***

 Mislio sam prekinuti moderiranje komentira na novim člancima, ali me nekoliko bolesnih / prostačkih / neukusnih komentara koje sam zatekao u pretincu za moderiranje posljednjih dana uvjerilo suprotno. Znate kako je kad se neki bolesnik namerači. Pomolite se za njega i za mene ili kako bi se reklo na istoku "sami sebe i jedni druge i sav život svoj Kristu Bogu predajmo".

***

Kad smo već kod istoka, otvorena je nedavno nova stranica Križevačke eparhije, a s 1. rujnom započela im je nova crkvena godina.

Gostujući autor - Dan reformacije

Događaj koji je u duhovnoj sferi najviše obilježio protekli tjedan svakako je obilježavanje Dana reformacije od strane onih koji kroče putem kojeg je utro jedan od najvećih heretika svih vremena, Martin Luther. Kao katoliku koji iznad svega ljubi istinu, osjećam dužnim osvrnuti se na taj događaj koji se zbio prije pet stoljeća na objektivan i istinit način, makar to rezultiralo i pokojim povrijeđenim osjećajem. Na kraju krajeva, samo istina je ta koja oslobađa (usp. Iv 8,32), a povrijeđeni osjećaji su sitnica naspram vječnog gubitka duše koji prijeti onima koji su napustili arku spasenja: jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Dakle, prije pet stoljeća dogodio se događaj koji se sasvim opravdano može okarakterizirati kao najveća Luciferova pobjeda u povijesti spasenja i čovječanstva. Što drugo reći o pokretu koji je tolike duše odvukao od spasonosne milosti svetih sakramenata, odvratio ih od molitve za sirote duše u Čistilištu, odbio prihvatiti dar materinstva Presvete Bogorodice koju nam je sam Krist dao za majku i to svojim posljednjim uzdasima s križa (usp. Iv 19, 26) te općenito uvjerio ljude da se mogu spasiti neposluhom i samovoljnim tumačenjem sv. Pisma? Povijest protestantizma započinje anskioznošću jednog mladog augustinskog redovnika, izvjesnog Martina Luthera, koji nije mogao podnijeti pomisao da čovjek ne može biti siguran u vlastito spasenje dok živi na zemlji. Ta istina bila mu je toliko teška, da ju je odlučio odbaciti. A budući je bio inteligentan, vrlo brzo je shvatio da odbacivanje jedne vjerske istine zapravo znači odbacivanje cijele katoličke vjere – što je uskoro i uslijedilo. Tako je mladi Luther strgao habit i pregazio svoje redovničke zavjete. Međutim, to mu nije bilo dosta, već je u svom padu težio za tim da što više ljudi povuče za sobom. Počeo je javno propovijedati svoje hereze, prezrevši Rim i svaki autoritet. Na posljetku je sklopio i nezakonit brak s jednom časnom sestrom, nagovarajući i druge da krenu tim putem.

Protestantizam danas broji oko 38.000 denominacija. Njihova teologija je infantilna i temelji se na nekoliko načela koja su sama u sebi proturječna. Na primjer, protestanti smatraju da je Biblija jedini autoritet iz kojeg se sa sigurnošću mogu spoznati istine potrebne za spasenje. A pri tome zaboravljaju da autoritet Biblije počiva na autoritetu Crkve i pape Damaza I. koji je proglasio kanon Novog Zavjeta. Njihova ideja da se čovjek spašava samo po vjeri (bez obzira na djela koja čini) dovela je do toga da su u potpunosti odbacili postojanje čovjekove slobodne volje. Protestanti nadalje negiraju postojanje smrtnog grijeha kojim čovjek gubi božansku milost. Osim toga, u novije vrijeme vidimo i to da protestantizam sve češće otvoreno propovijeda moralna zla kao što su kontracepcija, rastava braka, tzv. istospolni 'brakovi', feminizam, i sl. Zato ne treba čuditi izjava kard. Kocha, predsjednika papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kada je na upit da li Vatikan misli proslaviti Dan reformacije kratko i jednostavno odgovorio: 'Ne možemo slaviti grijeh.'

Ali ono što iznad svega zabrinjava jest prisutnost lažnog ekumenizma unutar same Katoličke crkve. U nastojanju da se po svaku cijenu stvori mir (svjetovni, a ne Kristov), mnogi katolici su spremni potpuno zanemariti činjenice vezane za protestantizam kako bi uspostavili pristojne odnose sa 'razdijeljenom braćom'. Ponekad se čine kao da sami katolici misle da je Crkva razdijeljena i razjedinjena pa je treba opet sastavljati od sastavnih dijelova. Ta ideja je naravno očita glupost, jer je Crkva jedna, jedincata i cjelovita – inače bi ispalo da je Kristova velikosvećenička molitva 'da svi budu jedno' (usp. Iv 17,21) ostala neuslišana, što bi bio apsurd. Protestanti su naša braća utoliko što su kršteni, a razdijeljeni su utoliko što su razdijeljeni između sebe i što su se odijelili od Crkve koju je, radi našeg spasenja, utemeljio Isus Krist. Zato je jedini pravi ekumenizam onaj koji, iz ljubavi prema bližnjem, teži k tome da se oni koji su se odijelili od Crkve ponovo u nju vrate. Sve ostalo je samo pretakanje iz šupljeg u prazno ili, još gore, poticanje bližnjega da ostane u svojim zabludama i podalje od puta vječnog spasenja.

Nažalost, mnogi katolici su nasjeli i na priču da su protestanti zaslužni za to što se Biblija počela prevoditi na narodne jezike i što se vjernike počelo poticati da čitaju sv. Pismo. Da je riječ o čistoj laži, govore i sljedeće činjenice: Prva knjiga koja je ugledala svjetlo dana u Gutenbergovoj tiskari bila je Biblija, poznata kao Mazarinova Biblija (po kard. Mazarinu). Bilo je to 1456. godine. Od tada pa do prve protestantske Biblije (1520. god.) Katolička crkva tiskala je 626 izdanja Biblije, od toga 198 na narodnim jezicima. Samo na njemačkom je bilo 9 izdanja još prije nego se Luther rodio, a 27 izdanja prije izlaska njegove Biblije. Recimo i to da je Luther iz Biblije izbacio sedam starozavjetnih knjiga, jer se nisu uklapali u njegov teološki konstrukt. Taj okrnjeni kanon protestanti koriste do današnjeg dana.

Gostujući autor - Ne ubij dijete pobačajem [Didahe], osim ako... [Biskupska konferencija Njemačke]

Nadbiskup Robert Zollitsch zaključio je četverodnevno zasjedanje njemačkih biskupa rekavši da „žene koje su bile žrtve silovanja zavrjeđuju prikladnu ljudsku, medicinsku, psihološku i pastoralnu njegu“, što „može uključivati i liječenje tzv. pilulama za dan poslije“ [izvor].

Pogledajmo sada što o tome kaže Univerzalna Crkva.

Ratzinger o koncilu

Dok moj odnos s münchenskim nadbiskupom kardinalom Wendelom nije bio bez poteškoća, između kölnskoga nadpastira kardinala Fringsa i mene odmah je uspostavljeno vedro i srdačno razumijevanje. Možda je tomu doprinijelo i to što je njegov tajnik, sadašnji essenski biskup Hubert Luthe, bio moj prijatelj iz vremena studija u Fürstenriedu gdje sam mogao stupiti u prijateljske odnose i s drugim svećenicima iz Kölna, primjerice sa sadašnjim pomoćnim biskupom Dickom. U međuvremenu je Ivan XXIII. najavio Drugi vatikanski sabor, a time i ozračje nova buđenja i nade koje je, unatoč prijetnjama nacionalsocijalističke ere, bilo u Crkvi i teologiji od konca Prvoga svjetskog rata i koje se kod nekih pretvorilo u pravu euforiju. Kardinal Frings je saslušao jedno predavanje o teologiji Sabora, koje sam održao na poziv Katoličke akadermije Bensberg, i potom me uvukao u dug razgovor koji je postao početak dugogodišnje suradnje. Kao član Središnjega odbora za pripravu Sabora kardinal Frings je dobio nacrte tekstova (“shemata”) koji su radi savjetovanja i usuglašavanja trebali biti predočeni saborskim ocima nakon saziva ovoga crkvenog skupa. Redovito mi je slao ove tekstove, a ja sam trebao izreći svoju kritiku ili prijedloge za poboljšanje. Razumije se, dopisao bih poneku zamjerku, ali nisam našao razloga za radikalno odbacivanje kakvo su mnogi na Saboru zahtijevali, a na koncu i postigli. Jamačno, biblijska i patristička obnova, koja se zbila posljednjih desetljeća, u ovim je predlošcima ostavila tek neznatne tragove. Zbog toga su djelovali ponešto kruto i preusko, odviše navezani na teologiju škole, odviše na mišljenje znanstvenika, a premalo na mišljenje pastira. No, mora se reći da su bili temeljito i brižljivo izrađeni.

Došao je napokon i trenutak Sabora. Kardinal Frings je u Rim poveo tajnika Luthea i mene kao teološke savjetnike. Postigao je i to da sam na koncu prvoga zasjedanja imenovan službenim saborskim teologom (peritusom). Ne mogu i neću ovdje opisivati poseban doživljaj tih godina kada smo stanovali u njemačko-austrijskome kolegiju Anima, blizu Piazza Navona. Ne mogu pripovijedati ni o mnogim susretima koji su mi bili darovani: s tako velikim ljudima kao što su Henri de Lubac, Jean Daniélou, Yves Congar, Gérard Philips, da spomenem samo neka istaknuta imena; ni o susretima s biskupima sa svih kontinenata, o osobnim razgovorima s nekima od njih. Ni teološko-crkvena drama tih godina ne ulazi u ova sjećanja. Neka mi čitatelj ipak dopusti dvije iznimke.

Tu je ponajprije bilo pitanje čime treba započeti Sabor, kakvu mu pobližu zadaću uopće treba dodijeliti. Papa je uopćenim pojmovima naznačio svoju nakanu s obzirom na Sabor, ostavljajući ocima gotovo neograničen prostor za konkretno oblikovanje: vjera treba na nov način progovoriti ovomu vremenu, ali mora posve očuvati svoj sadržajni identitet; nakon razdoblja donošenja definicija i uzmicanja ne treba osuđivati, nego primijeniti “lijek milosrđa”. Postojala je prešutna suglasnost o tomu da Crkva treba biti glavna tema ovoga skupa, čime bi bio nastavljen i dovršen Prvi vatikanski sabor koji je bio prekinut zbog njemačko-francuskoga rata 1870. Kardinali Montini i Suenens su iznijeli svoje opsežne teološke planove za rad Sabora prema kojima je tema Crkve bila raščlanjena u pitanja “Crkva ad intra” i “Crkva ad extra”.

Drugi dio teme je trebao omogućiti raspravu o velikim pitanjima današnjega vremena s gledišta odnosa Crkve i “svijeta”. Reforma liturgije iz duha liturgijskoga pokreta za većinu saborskih otaca nije predstavljala prioritet, a za mnoge uopće nije bila tema. Tako je primjerice kardinal Montini – koji je, kao Pavao VI., postao stvarni papa Sabora – u izlaganju svojega tematskog nacrta Sabora posve jasno rekao da ona ne može biti bitna zadaća Sabora. Od konca Prvoga svjetskog rata pitanje liturgije i njezine reforme snažno se postavljalo samo u Francuskoj i Njemačkoj, i to ponajprije s gledišta čistijega ponovna uspostavljanja stare rimske liturgije, uključujući i aktivno sudjelovanje naroda liturgijskome događanju. Ove su se dvije, u teološkome pogledu vodeće zemlje (kojima, dakako, valja pribrojiti Belgiju i Nizozemsku), u razdoblju priprave izborile za izradu sheme o svetoj liturgiji koja je uvrštena u opću tematiku Crkve. To što je ovaj tekst postao prvi predmet saborskoga vijećanja, nipošto nije bilo povezano s povećanim zanimanjem većine otaca za liturgijsko pitanje, nego jednostavno s time što ovdje nisu očekivane veće rasprave i sve je to držano nekom vrstom prijelaznoga stanja u kojemu se moglo i okušati metodu saborskoga rada. Nijednome ocu nije padalo na pamet da u ovomu tekstu vidi “revoluciju” koja bi značila “kraj srednjega vijeka”, kako u međuvremenu teolozi misle da ga mogu interpretirati. To je držano nastavkom reforme koju je uveo Pio XI. i oprezno, ali samosvjesno nastavio Pio XII. Opće odredbe poput: “liturgijske knjige treba što prije revidirati” (br. 25) shvaćane su u ovomu smislu: kao kontinuiran nastavak onoga razvoja koji je uvijek postojao i koji je od vremena Pija X. i Pija XII. zadobio profil obilježen ponovnim otkrićem klasičnih rimskih tradicija. Tim je profilom trebalo prevladati tendencije barokne liturgije i pobožnosti 19. stoljeća te ponizno i razborito staviti u središte stvarni misterij Kristove prisutnosti u njegovoj Crkvi.

U ovome kontekstu ne iznenađuje da je novouobličenu “normativnu misu”, koja je trebala zamijeniti dotadašnji Ordo missae, odbacila većina otaca koji su se tim povodom sastali na posebnoj sinodi 1967. Da su neki (ili mnogi?) liturgičari, koji su obnašali funkciju savjetnika, unaprijed imali dalekosežnije namjere, može se u meduvremenu razabrati iz nekih objavljenih spisa: takve želje sigurno ne bi naišle na suglasnost otaca. One u saborskome tekstu ni na koji način nisu bile izražene, premda se kasnije mislilo da je određene tragove moguće naći u nekim općim odredbama.

Rasprava o liturgiji je protekla mirno i bez većih napetosti. Dramatično je sučeljavanje započelo kada je na raspravu stavljen dokument o “izvorima Objave”. Izrazom “izvori objave” shvaćalo se Pismo i tradiciju. Njihov međusoban odnos, kao i odnos prema Učiteljstvu, solidno je obrađivan u formama posttrdentinske skolastike, prema modelu priručnika koji su tada bili u uporabi. U međuvremenu je svoje čvrsto mjesto u katoličkoj teologiji zauzela povijesno-kritička metoda izlaganja Svetoga pisma. Ova metoda po sebi, zbog same svoje naravi, ne trpi ograničavanje od strane autoritativna učiteljstva; ona ne može priznati nikakvu drugu instancu osim instance povijesnoga argumenta. Ona je osporila i pojam “predaje” budući da s gledišta povijesne metode nije moguće shvatiti da usmena tradicija – koja se odvijala pored Pisma i seže do apostola – može predstavljati poseban izvor povijesne spoznaje pored Biblije. Upravo je to otežalo i zamrsilo raspravu o dogmi Marijina tjelesnoga uznesenja na nebo. Tako je s ovim tekstom ušla u raspravu sva problematika modernoga izlaganja Biblije, ali i pitanje kako se međusobno odnose povijest i duh u strukturi vjere.

Za konkretan oblik koji je ova rasprava poprimila odlučujuće je bilo navodno povijesno otkriće
tübingenskoga dogmatičara J. R. Geiselmanna. On je pedesetih godina tvrdio daje u spisima Tridentinskoga sabora pronašao kako je u izradi tadašnjega dekreta o objavi najprije bila predložena formulacija da je Objava sadržana “dijelom u Pismu, a dijelom u predaji”. U konačnome je tekstu izostalo ovo “dijelom-dijelom” i zamijenjeno s “i”. Pismo i predaja nam zajednički prenose objavu. Geiselmann je iz toga zaključio da je Trident htio naučavati kako ne postoji podjela sadržaja vjere na Pismo i predaju, nego da oboje – Pismo i predaja – sadrže u sebi cjelinu, da su u sebi potpuni. Međutim, u tome trenutku nije toliko bila važna navodna ili stvarna potpunost predaje, nego tvrdnja da prema nauku Tridenta Pismo sadrži u sebi čitavo blago vjere. Govorilo se o “materijalnoj potpunosti” Biblije u stvarirna vjere.

Ova se krilatica – koja se sada posvuda širila i koja je držana velikom i novom spoznajom – doskora odijelila od svojega polazišta, izlaganja tridentinskoga dekreta. Neizbježna je posljedica toga bila da se počelo držati kako Crkva ne može naučavati ništa što nije izričito zapisano u Svetomu pismu jer – samo ono u potpunosti sadrži sve ono što se odnosi na vjeru. I budući da se poistovjećivalo izlaganje Pisma i povijesno-kritičku egzegezu, to je značilo da Crkva ne može naučavati ništa što nije moglo opstati pred instancom povijesno-kritičke metode. Time je uvelike bačeno u sjenu Lutherovo načelo “sola Sriptura” (“samo Pismo”), o kojemu je raspravljano na Tridentu. Jer, ova je nova tendencija značila da je u Crkvi egzegeza trebala postati zadnja instanca, a budući da zbog same naravi čovjekova uma i povijesnoga istraživanja ne može postojati suglasnost među izlagateljima tako teških tekstova (jer u igri su uvijek svjesne i nesvjesne predrasude), to je moralo također značiti da se vjera povlači u neodređene i uvijek promjenljive povijesne ili prividno povijesne hipoteze: u konačnici “vjerovati” tada znači “držati” imati subjektivno mišljenje kojemu je potrebna stalna revizija. Dakako, Sabor se morao suprotstaviti ovim teorijama, ali je krilatica o “materijalnoj potpunosti” sa svim svojim posljedicama u javnoj crkvenoj svijesti bila daleko snažnija od konačna saborskoga teksta.

Drama postsaborske epohe uvelike je bila obilježena ovom krilaticom i njezinim logičnim posljedicama. Osobno sam se upoznao s Geiselmannovom tezom u proljeće 1956. na već spomenutome zasjedanju dogmatičara u Königsteinu kada je tübingenski znanstvenik prvi put predočio ovo svoje navodno otkriće (koje on, uostalom, nije razvio do posljedica koje sam opisao, nego su one nastale “saborskom promidžbom”).

Najprije sam bio očaran, ali mi je vrlo brzo postalo jasno da veliku temu odnosa Pisma i predaje nije moguće riješiti na tako jednostavan način. Potom sam osobno temeljito proučio spise Tridentinskoga sabora i uvidio da je redakcijska varijanta, kojoj je Geiselmann pridavao središnje značenje, predstavljala tek beznačajan i sporedan vid rasprave saborskih otaca koja je išla dublje i šire da bi osvijetlila temeljno pitanje kako se objava može prevesti u ljudsku, to jest pisanu riječ. Pritom su mi pomogle spoznaje do kojih sam došao proučavajući pojam “objave” kod svetoga Bonaventure. Pronašao sam da je temeljni pravac poimanja objave kod saborskih otaca u Tridentu u bitnome ostao isti kao i onaj u kasnome srednjem vijeku. Upravo polazeći od ovih spoznaja, koje ovdje ne mogu šire obrazlagati, moji su prigovori predstavljenoj saborskoj shemi bili posve drukčije naravi od Geiselmannovih teza i njihove grube vulgarizacije u uzavrelu saborskome ozračju. No, želio bih jednom naznačiti ono bitno: objava, to jest Božje obraćanje čovjeku, uvijek je veće od onoga što se može staviti u ljudsku riječ, veće i od riječi Pisma.

Kao što je već rečeno vezano uz moje radove o Bonaventuri, u srednjemu bi vijeku i na Tridentskomu saboru bilo nemoguće Pismo jednostavno označiti kao “objavu”, kao što se danas događa u uobičajenu jezičnome izražavanju. Pismo je bitno svjedočanstvo objave, ali je objava nešto živo, veće i šire; ona treba doći do čovjeka i biti prihvaćena jer u protivnome neće postati “objava”. Objava nije meteor koji je pao na zemlju i koji sada leži negdje u obliku kamene gromade, od koje se mogu uzeti uzorci, odnijeti u laboratorij i ondje analizirati. Objava ima svoje instrumente, ali je nije moguće odijeliti od živoga Boga i uvijek traži živoga čovjeka kojemu je i namijenjena. Njezin je cilj uvijek okupiti i povezati ljude; zbog toga ona uključuje i Crkvu. No, ako postoji ova nadmoćnost objave u odnosu na Pismo, onda zadnju riječ o njoj ne može imati analiza uzoraka kamene gromade – historijsko-kritička metoda – nego je njezin dio i živi organizam vjere svih stoljeća. Upravo ovu nadmoćnost objave nad Pismom, koju nije moguće izraziti kodeksom formula, nazivarno “predajom”. U općemu raspoloženju godine 1962., koje je zavladalo spram Geiselmannovih teza u obliku koji sam opisao, nije mi bilo moguće učiniti pristupačnim svoje gledište zadobiveno proučavanjem izvora. Još 1956. ono nije bilo shvaćeno. Moju se poziciju jednostavno smještalo u okvir općega protivljenja službenoj shemi i vrjednovalo kao još jedan glas u Geiselmannovu pravcu.

Po želji kardinala Fringsa stavio sam na papir malu shemu u kojoj sam pokušao izraziti svoje gledište. U njegovoj sam prisutnosti taj tekst mogao pročitati pred velikim brojem utjecajnih kardinala, koji su ga držali zanimljivim, ali je bilo posve razumljivo da u tome trenutku nisu htjeli ili mogli iznijeti o njemu nikakav sud. Moj je mali pokušaj bio zapisan na brzinu te ni izdaleka nije mogao pratiti solidnost i temeljitost službene sheme koja je nastala u dugu procesu prerada, prošavši mnoge revizije nadležnih stručnjaka. Bilo je jasno da je tekstu potrebna daljnja prerada i produbljenje. Za taj su pak posao bile potrebne oči i ruke i drugih osoba. Stoga je dogovoreno da zajedno s Karlom Rahnerom izradim drugu, produbljenu verziju.

Ovaj je drugi tekst – koji je puno više pisao Rahner nego ja – potom kružio medu saborskim ocima i djelomice izazvao ogorčene reakcije. Pri zajedničkome mi je radu postalo jasno da smo Rahner i ja, unatoč suglasnosti u mnogim točkama i željama, u teološkome pogledu živjeli na dvama različitim planetima. I on se, kao i ja, zalagao za liturgijsku reformu, za nov položaj egzegeze u Crkvi i teologiji, i za puno toga drugoga, ali iz posve drukčijih razloga. Njegova je teologija – unatoč čitanju otaca u ranim godinama – posve obilježena tradicijom suareske skolastike i njezine nove recepcije u svjetlu njemačkoga idealizma i Heideggera. To je bila spekulativna i filozofska teologija u kojoj Pismo i crkveni oci u konačnici nisu igrali veliku ulogu, u kojoj je općenito povijesna dimenzija imala neznatno značenje. Naprotiv, moje je obrazovanje bilo posve obilježeno Pismom i ocima te bitno povijesnim mišljenjem. Toga mi je dana posve jasna postala sva razlika izmedu münchenske škole, kroz koju sam ja prošao, i Rahnerove škole, premda je još potrajalo neko vrijeme prije nego što je i izvana postala vidljiva različitost naših putova.

No, bilo je jasno da Rahnerova shema nije mogla biti prihvaćena, ali je i službeni tekst odbačen, s malom razlikom u glasovima. Stoga je tema morala biti ponovno prerađivana. Nakon zamršenih rasprava Konstitucija o Božjoj riječi mogla je biti odobrena tek u završnoj fazi saborskoga zasjedanja. Bio je to jedan od najistaknutijih tekstova Sabora, koji još nije posve usvojen. U početku je prakticirano samo ono što je ušlo u javnu svijest kao tobožnja nova spoznaja saborskih otaca. Pred nama je uvijek zadaća da stvarne tvrdnje Sabora prenesemo u svijest Crkve i dadnemo im konkretan oblik, polazeći od samih tih tvrdnja.

(iz J. Ratzinger: Moj život)

Gostujući autor - 50 godina 2. vatikanskog sabora

Luka je priredio prijevod članka objavljenog u Washington Postu povodom početka Godine vjere kojom se obilježava pedeseta godišnjica početka zadnjeg ekumenskog sabora.

Volio bih kroz tu godinu dana objaviti što širi izbor gledišta na provedbu i ostavštinu Drugog vatikanskog koncila s posebnim naglaskom, dakako, na situaciju u Hrvatskoj. To će ujedno biti poticaj i vama, dragi čitatelji, da u komentarima ukažete na vlastita iskustva, upozorite na činjenice ili ideje koje su izmakle pozornosti ili su krivo interpretirane. U našem vjerskom tisku teško je primjetiti ijedan kritički osvrt na ovaj sabor i poslijesaborsko razdoblje. Nije mi cilj da udaram kontru, nego naprosto da stvari pogledamo nešto realnije. Stoga će neki od budućih tekstova sadržavati i stvari s kojima se ne slažem, ali smatram da ih valja objaviti makar zato da se valjano opovrgnu. Pokušat ću svoje mišljenje zadržati u komentarima, a i vas pozivam da se usredotočite prije svega na temu, a ne na stereotipne karakterizacije bilo pojedinaca bilo skupina.

U nastavku donosim prvi tekst uz moj izbor fotografija i slika.

50 godina Drugog vatikanskog sabora

Kenneth J. Wolfe

Prije 50 godina započeo je Drugi vatikanski sabor s jasnom indikacijom o tome tko je stekao kontrolu nad smjerom kojim ide Katolička Crkva. Od latinske Mise do nemrsnih petaka i koncepta spasenja, nebrojene sastavnice vjere učinjene su podložne reformama, koje su uglavnom vodili klerikalni akademici koji su služili u pripremnim komisijama. I bili su tako moćni da je kard. Alfredo Ottaviani, konzervativac koji je presjedao tijelom koje se danas zove Kongregacija za nauk vjere (koju će kasnije voditi budući papa Benedikt XVI.), bio na glas osramoćen i ušutkan od strane njegovih kolega sudionika.

Kao što je mons. Brunero Gherardini, koji je pohađao koncil i živi u Vatikanu, opisao novinaru Robertu Moynihanu, kard. Ottaviani se obraćao okupljenim biskupima, njih dvije tisuće, u listopadu 1962: „I dok je govorio, moleći biskupe da razmotre tekstove na čiju je pripremu kurija potrošila tri godine, odjednom mu je mikrofon bio isključen. Nastavio je govoriti, ali nitko nije mogao čuti ni riječi. Tada je, zapanjen i smeten, zbunjeno prestao govoriti. Okupljeni oci na to su se počeli smijati, a zatim i skandirati...“ [kard. Ottaviani je, zbog uznapredovalog dijabetesa, u to vrijeme već bio praktički slijep, op. prev.] To je bio treći dan zasjedanja.

Ispostavilo se, kako tvrdi mons. Gherardini, da je kard. Achille Lienart, vodeći liberal iz Francuske koji je na Drugom Vatikanskom bio u odboru predsjedatelja, isključio mikrofon kard. Ottavianija. Ottaviani će kasnije napisati veliku kritiku Mise na narodnom jeziku [tj. Novus Ordo Missae koju je promulgirao papa Pavao VI., op. prev.] koja je proizišla iz koncila; apel papi Pavlu VI. koji je pao na gluhe uši. [riječ je o poznatoj Ottavianijevoj intervenciji, nap. prev.]

Neki od reformističko orijentiranih klerika koji su sudjelovali na Drugom Vatikanskom s vremenom su napredovali u hijerarhiji Katoličke Crkve. Karol Wojtyla (budući Ivan Pavao II.), koji je bio mladi nadbiskup u Krakovu, smatran je liberalnom protutežom kard. Stefanu Wyszynskom koji je bio konzervativan, ali ipak popularan, primas Poljske. Vlč. Joseph Ratzinger (budući Benedikt XVI.), bio je peritus (teološki stručnjak) za kard. Josepha Fringsa iz Kölna, pisao je kardinalove govore za koncil, uključujući i onaj u kojemu se vatikanski ured kard. Ottavianija naziva odveć tradicionalnim i autoritativnim. Iako je Ratzinger bio zaređen za svećenika više od deset godina ranije, njegova odjeća tokom cijelog Koncila sastojala se od sekularnog poslovnog odijela s kravatom. [O tim danima papa piše i u svojoj autobiografiji Moj život, Verbum 2006, op. prev.]

Rezultat sazivanja koncila u vrijeme prosperiteta kako bi se institucija modernizirala ubrzo je postao katastrofalan. Dok su nebrojeni svećenici, redovnici i redovnice počeli odlaziti, većina katolika prestala je pogađati sv. Misu, a ostatak je naveliko prigrlio neposluh. Čak je i papa Pavao VI., koji je vodio većinu Drugog Vatikanskog Sabora, deset godina nakon otvaranja koncila izrekao svoju neslavnu primjedbu o tome da je „kroz neku pukotinu duh Sotone ušao u hram Božji“.

Dosta vremena kasnije, latinska Misa doživljava svoj povratak, dijelom i zbog skretanja u desno pape Benedikta. Kard. Timothy Dolan, prvi čovjek Crkve u SAD-u, piše o ponovnom uvođenju nemrsnih petaka i posta. A Društvo sv. Pija X. (SSPX), tradicionalistički svećenički red, prisililo je Vatikan da se izjasni o suštini Drugog Vatikanskog Sabora. Vjerska sloboda i Misa su u srži pregovora, uključujući i pitanje smije li SSPX naprosto ignorirati te pastoralne (za razliku od dogmatskih) dokumente. Ekumenizam, kojega je sv. Maksimilijan Kolbe (franjevački svećenik kojeg su nacisti ubili u koncentracijskom logoru) nazvao „neprijateljem Bezgrešne“, sada se procjenjuje i diskutira - nakon 40 godina posjećivanja džamija, hramova i ostalih ne-katoličkih bogomolja s vrlo malo rezultata u vidu obraćenja. Nasuprot tome, kada je papa Pijo XII. pregovarao s glavnim rabinom Rima, rabin se obratio na katolicizam i odabrao papino ime Eugenio kao svoje krsno ime.

Branitelji Drugog Vatikanskog Koncila iz pozicije desnog centra inzistiraju na tome da su gotovo svi negativni indikatori Katoličke crkve potekli od tzv. „duha Koncila“. Kako se sjemeništa i dalje zatvaraju (u Irskoj je ostalo samo jedno), župe se i dalje spajaju, a samostani se prenamjenjuju, ključno pitanje trebalo bi biti: Koji su opipljivi pozitivni rezultati postignuti u ovih pet desetljeća? Još nitko nije uspio pokazati stvarnu statističku dobrobit Drugog Vatikanskog i njegovih 16 dokumenata. Ironično, trenutno jedini rast u pozivima može se naći u redovima kao što je Svećeničko bratstvo sv. Petra (FSSP) koje odbija novu Misu i većinu liberalizacija koje je donio Drugi Vatikanski.

Pedeset godina kasnije, najveće postignuće koje se može pripisati Drugom Vatikanskom Saboru je cilj koji je postavio papa Ivan XXIII: „otvoriti prozore Crkve“. Međutim, od broja obraćenja do broja pohađatelja sv. Mise, koncil nije postigao ništa mjerljivo u pozitivnom smjeru. Možda tradicionalni katolici, vođeni SSPX-om, nisu sasvim bez osnove kada dovode u pitanje sam koncil. Njihovo rješenje je da papa naprosto izbriše svih 16 dokumenata Drugog Vatikanskog i ponovo uspostavi liturgiju, nauk i disciplinu koja je bila na snazi prije kolapsa svega što je 1962. smatrano dobrim i svetim.


Wolfe je kolumnist za tradicionalističke katoličke časopise.

(original)

Pokora u običnom životu

Pokora je točno ispunjavanje dnevnog rasporeda koji si sam sebi odredio, iako se tijelo opire, a duh želi pobjeći u nestvarna sanjarenja. Pokora je ustati u određeno vrijeme. Pokora također znači ne odlagati za kasnije, bez pravoga razloga, određeni posao koji držiš nešto težim ili iscrpljujućim.

Pokora je znati uskladiti svoje dužnosti prema Bogu, bližnjima i samome sebi tako da od sebe zahtijevaš nalaziti dovoljno vremena za svaki pojedini zadatak. Vršiš pokoru ako se s ljubavlju pridržavaš dnevnog rasporeda molitve, čak i kada si iscrpljen, bezvoljan ili hladan.

Pokora također znači uvijek pokazivati najveću ljubav prema bližnjima, počevši od članova svoje obitelji. To znači biti pun pažnje i ljubaznosti prema onima koji pate, bolesnima i izmučenima. Pokora je strpljivost s ljudima koji su dosadni i neugodni. Pokora znači prekinuti posao ili promijeniti vlastite planove ukoliko to traže okolnosti, osobito ako su u pitanju opravdane potrebe naših bližnjih.

Pokora znači zadržati dobro raspoloženje unatoč tisuću i jednoj maloj nedaći svakodnevice; ne prekinuti svoj posao i onda ako u nekome trenutku nestane onoga poleta s kojim si ga započeo; pojesti sa zahvalnošću ono što nam je servirano, bez mrgođenja.

Za roditelje i, općenito, sve one čiji posao uključuje odgoj ili poduku, pokora je ispravljati kada je to potrebno, imajući na umu vrstu pogrješke i osobnu situaciju onih kojima treba pomoći, isključujući bilo kakav subjektivizam.

Duh pokore štiti nas od bespotrebnog maštanja i izrade monumentalne skice budućih projekata na kojima smo već predvidjeli vlastite genijalne poteze i briljantan uspjeh. Bog će se radovati ako odustanemo od svojih trećerazrednih slikarskih napora i dopustimo da On bude taj koji dodaje crte i boje po vlastitom izboru!

sv. Josemaría Escrivá

[preuzeto iz: F. Fernández-Carvajal, Razgovarati s Bogom, Svezak II, str. 95-96]

Gostujući autor - Demokracija vs katolička monarhija

Proslavili smo jučer spomendan blaženog Karla Velikog, pa ovaj post dolazi u zgodan trenutak. Vjerujem da će tekst koji slijedi izazvati polemike, a ja se možda uključim sa svojim mišljenjem u komentarima.

Ovaj članak odražava osobno mišljenje autora. Svaka sličnost sa tradicionalnim naučavanjem sv. Katoličke Crkve je namjerna.

Krenimo "u glavu", sa nekoliko hipoteza. Demokracija je loš sustav i nije najbolji koji je čovječanstvo imalo prilike upoznati. Demokracija kao sustav osuđena je na propast, ne može dugoročno opstati i nema nade u njezinu budućnost.

Apologeti demokracije najčešće imaju dva argumenta: (1) ne postoji bolje: iako nesavršeno, to je najbolje što imamo; (2) demokracija je dobra jer svim građanima omogućuje participaciju u javnoj vlasti (dakle, ona je svrha samoj sebi). Oba argumenta su lažna jer (1) postoji bolje; (2) svrha društvenog uređenja je postizanje pravednosti (pravednog društva), a ne da se svim građana omogući participacija u javnoj vlasti, kao da je to nešto samo po sebi dobro.

To da je demokracija loš i neodrživ sustav proizlazi iz jednog jedinog razloga: svatko ima pravo glasa. To znači da je pravo glasa nešto što proizlazi samo iz sebe i da ne postoje kriteriji tko smije, a tko ne smije glasovati. To pak znači da osoba koja gaji vrlinu (interes za dobro bližnjega i za opće društveno dobro) ima jednako pravo glasa kao i ona kojoj se živo fućka za dobro bližnjega i za opće dobro. Empirijska je činjenica (i posljedica Istočnoga grijeha) da broj onih koji gaje kreposti i vrline (i vode duhovni boj kako bi ih stekli) puno manji od broja onih koji za to ne mare. Većina ljudi je dakle bitno sebična i sklona glasovanju za one koji će zadovoljiti njihov osobni interes, a ne interes općeg dobra. Kakvi birači, takva i vlast. Glasači bez vrline izabrat će vlast bez vrline, što će rezultirati društvom koje ne mari za pravednost, već podilazi najnižim ljudskim strastima, omogućuje carevanje grijeha i tako nužno vodi u propast i samouništenje.

I ovo nije samo teorija, već empirijska činjenica! Dovoljno je pogledati današnje demokracije i sustav vrijednosti koji je iz njih proizišao. Najniže ljudske strasti (promiskuitet, pohlepa, shoppingmanija, hedonizam svake vrste, sloboda bez odgovornosti...) su na samom vrhu ljestvice svih ljudskih djelovanja i stremljenja. One ne samo da su prisutne, već su sustavno ohrabrivane, ljude se potiče na takvo ponašanje, a ismijava se svaki glas koji upozorava da je riječ o stvarima intrinsično zlima. Nadalje, na ljestvici općih društvenih vrijednosti na najvišem prijestolju nalazi se udobnost pojedinca (cijeli niz "prava" koja po zdravom razumu to ne mogu biti), a cilj prema kojemu je usmjereno opće društveno djelovanje je profit, tj. ekonomski prosperitet (a ne osoba kao takva). Konzekventno, djeca se općenito drže neprijateljima udobnosti, pristupa im se kao igračkama za odrasle, i zaboravlja se da je svaka osoba (pa i dijete, pa i nerođeno dijete) biće za sebe, a ne sredstvo da odrasli ostvare svoje želje i prohtjeve ("pravo" na dijete je jednako apsurdan koncept kao i "pravo" na pobačaj, jer oba dva gledaju na dijete kao sredstvo ostvarenja ambicije roditelja, a ne kao na biće za sebe). Društvo koje ima takav pogled na djecu nužno izumire - što je također empirijska činjenica, jer sve velike i napredne nacije sa dugogodišnjom demokracijom biološki izumiru (prosjek 1-2 djece po obitelji, što onda nužno uvjetuje imigraciju, što vodi do problema multikulturalizama, gubitka nacionalnog identiteta, itd.)

Ovdje moram reći i to da je demokracija kao sustav odgovorna za neposrednu smrt i likvidaciju milijuna nevinih ljudskih bića - nerođenih beba. Hitler je u pet godina dao pobiti oko 6 milijuna Židova. Napredne demokracije u jednoj jedinoj godini likvidiraju od prilike jednaki broj ljudskih bića - i tako već više od 30 godina! Hitler i Staljin združeni nisu uspjeli pobiti onoliko ljudi koje je pobila napredna demokracija. To je samo jedna stvar koja ide u prilog mojoj hipotezi. Danas se to uglavnom prešućuje, a one koji to kažu etiketira se kao "vjerske fundamentaliste" . Razlog više da se o tome što češće govori.

Sada kada smo to ustanovili, postavljaju se sljedeća pitanja: (1) Postoji li alternativa? (2) Postoji li sustav koji će za svoj cilj imati pravednost društva i dostojanstvo osobe, a da nije riječ o sanjarenju ili utopiji? [Inače, kao što je papa Ratzinger izvrsno uočio, problem svake utopije je isti: niječe ljudsku narav, tj. činjenicu da je svaki čovjek sklon grijehu i da ima slobodnu volju.] (3) Poznaje li povijest čovječanstva takav sustav?

Odgovor na sva tri pitanja je potvrdan. Da, postoji alternativa. Da, postoji sustav koji je po samoj svojoj biti usmjeren na pravednost i da, čovječanstvo ga je već imalo priliku iskusiti. Pogađate, riječ je o katoličkoj monarhiji.

Da sad ne ulazim u kompleksnu teoriju katoličke monarhije, pokušat ću ju opisati sa nekoliko rečenica. Riječ je o društvenom uređenju u kojem je sva vlast koja se tiče vremenitog uređenja društva dana jednoj osobi, katoličkom vladaru, i prenosi se naslijeđem. Država nije odvojena od Crkve, već jedna drugoj služi kao korektiv. Monarh vlada autoritativno, ali ne sam. Kao što je Mojsije odabrao među narodom sedamdesetoricu koji će suditi u njegovo ime (nakon što je godinama radio sve sam, shvatio je da jednostavno ne može sve stići), tako i vladar postavlja savjetnike i pomoćnike koji će vladati u njegovo ime: to može biti vlada, parlament ili što god vladar smatra dobrim i korisnim. On sam prima vlast od Boga i vlada u ime Isusa Krista, Kralja svega stvorenja. Kao takav, on nema ovlasti donositi zakone koji se protive dostojanstvu ljudske osobe i u tom smislu uvijek ima korektiv, a to je Crkva. S druge strane, vladar je dužan osigurati vremenito dobro države, što znači da će nekada on biti korektiv Crkvi, tj. kleru koji bi svoj položaj želio zloupotrijebiti za (de iure ili de facto) vršenje zemaljske vlasti. Takvo uređenje čini dobro i samoj Kristovoj Zaručnici, jer joj pomaže da vrši svoje poslanje i čuva od zastranjenja one kojima je Crkva povjerena.

Evo nekoliko razloga zašto je takvo uređenje nužno bolje od demokracije. Budući da je sva vlast dana u ruke kralju, onda cijelokupno vladanje ovisi o tome kakav je kralj. Ako je kralj dobar, vladanje će biti dobro. Ako je kralj loš, vladanje će biti loše. S druge strane, u demokraciji je nužno da vladanje bude loše jer ju biraju svi građani, od kojih većina ne razvija kreposti i vrline. Dobro, svima je jasno da je monarhija dobra ako je kralj dobar. Međutim, pitanje je što kada je kralj loš? Da li je bolje imati demokraciju ili katoličku monarhiju na čelu sa lošim kraljem?

Naravno, bolje je ovo drugo - iz više razloga. Kao prvo, loš kralj ne može djelovati loše bez granica (dok demokratski izabrana vlast to može, jer joj legitimitet daje samo većina glasova). Loš katolički vladar ne može nikada donijeti zakon koji bi legalizirao ubojstva nerođene djece, provodio rasističke zakone, pokretao konc-logore, gulage ili slične stvari. Korektiv Crkve uvijek jamči za to da legislatura bude u skladu s temeljnim načelima Božjeg zakona. Vladar koji bi pokušao u državno zakonodavstvo provesti zakon koji se protivi naravnom moralnom zakonu, izgubio bi legitimitet svoje vlasti ipso facto. Jer, za razliku od demokracije, njegova vlast dolazi od Boga i on je dužan i obvezan provoditi Božji zakon. Onog trena kada on to transparentno prestane činiti, on prestaje biti vladar. [U praksi je to obično bivalo tako da ga biskup najprije nekoliko puta upozori, zatim ga papa pozove na red, i u konačnici - ako se ništa ne promijeni - izrekne ekskomunikaciju čime kralj prestaje biti katolički vladar, gubi sve ovlasti koje je imao, i zamijenjuje ga netko drugi.]

Što dakle loš kralj može učiniti loše? Puno toga. Može voditi lošu gospodarsku politiku, može proglašavati nerealne i neprovodive zakone, može imati loše pravosuđe, može nametati nepotrebno visoke poreze, može pokretati ratove koji nisu nužni, može nepotrebno povećati ovlasti službi koje održavaju javni red i mir (policija, tajne službe), itd. Međutim, sve ovo nalazimo i u modernim demokracijama. Zamisliti da postoji ili da će postojati društvo koje će biti trajno oslobođeno ovih stvari je utopija. Takvim maštarijama bavila se tzv. teologija oslobođenja, koju je Crkva (za vrijeme dok je kard. Ratzinger bio prefekt Kongregacije za nauk vjere) osudila kao zabludu, krivovjerje i izopačenje razumnog nauka, uz nekoliko "čestitki" (excommunicatio) koje su tu osudu popratile.

Opet, sve ovo što sam napisao nije samo teorija, već empirijska činjenica. Katoličke monarhije na periode su bile jako dobro uređene (kada bi vladar bio svet), a nekada manje dobro. Bilo je propusta, bilo je nepravdi (toga će uvijek biti!). Međutim, nikada nije bilo ništa slično konc-logorima ili modernim logorima smrti koje se vode pod imenom raznoraznih klinika za kontrolu rađanja. Nikada se u katoličkoj monarhiji nije obrnula ljestvica vrijednosti tako da je na vrhu ljestvice udobnost i profit, a na dnu dostojanstvo ljudskog bića i usmjerenost na Boga kao na ishodište i cilj svakog čovjeka. Nikada se nije sebičnost veličala kao nešto dobro što se treba ohrabrivati (kao u današnjim reklamama: Misli na sebe! [Garnier] ili [L'Oreal] Jer ti to zaslužuješ!), niti se neuredno podilaženje najnižim nagonima smatralo nečim dobrim, poželjnim pa čak i neizbježnim.

Najčešći prigovor koji se odmah čuje iz ustiju apologeta demokracije je Inkvizicija. Kažu oni, katolička monarhija se pokazala kao loša jer je dozvoljavala Inkviziciju koja je palila ljude, zatirala vjerske slobode itd. Nema sumnje, Sveta Inkvizicija nije uvijek koristila moralno dopuštena sredstva, a mnogi katolički vladari nisu ništa učinili da to spriječe. Međutim, treba se sjetiti da utopija ne postoji i da će zla uvijek biti. Također, treba imati na umu da je zlo koje je počinila Sveta Inkvizicija koristeći moralno nedopuštena sredstva puno puno puno manje od zala koje danas svakodnevno susrećemo u modernima demokracijama (totalitarizme 20. stoljeća ne treba niti spominjati).

SAD, uz podršku cijelog svijeta (UN, EU) u jednom jedinom danu neke "oslobodilačke akcije" na istoku odnese više nevinih ljudskih života (kolateralne cilivne žrtve) nego što je Inkvizicija odnijela u 6 stoljeća svojega postojanja. A da i ne spominjem pobačaj, putem kojeg moderne demokracije u nekoliko sati likvidiraju više ljudi nego što je Inkvizicija likvidirala u cijelom svom postojanju. Dovoljno je pogledati realnu statistiku inkvizicije da stvar postane savršeno jasna.

Kao zaključak, rekao bih da se po svemu rečenom vidi da katolička monarhija prestavlja najbolje društveno uređenje poznato čovjeku. Ono nije utopija (zla će uvijek biti jer je čovjek sklon grijehu i ima slobodnu volju), ali je najbolje što je čovječanstvo ikada imalo i što ikada može imati. Ono je dar od Boga, čije je kraljevstvo i slava i vlast u vijeke vijekova. Amen.

Gostujući autor - Komentar na interview s mons. dr. Jurjem Kolarićem

 

U tekstu koji slijedi Luka se polemički osvrće na intervju s jednim hrvatskim ekumenistom. U engleskom jeziku postoji zgodna igra riječi za ljude koji zastupaju stajališta slična onima uvaženog velečasnog gospodina: ecumenist - ecumaniac.

Jasno da ovakva tema i tip teksta pozivaju na otvoreniju raspravu, ali pokušajte zadržati civilizirani i razboriti ton u komentarima.

***

Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kome dolaze! (Lk 17,1)

Naš ponajbolji (i jedini) apologetski portal katolik.hr nedavno je objavio interview sa mons. dr. Jurjom Kolarićem, "renomiranim crkvenim licem", koji je tom prilikom govorio o ekumenizmu i stavu koji Katolička Crkva treba zauzeti spram ne-katoličkih religija i svijeta općenito.

Znam da ne priliči jednom laiku da kritizira riječi renomiranog klerika, ali ovaj put si nisam mogao pomoći. Čitajući ovaj interview naprosto nisam mogao vjerovati vlastitim očima, a od količine izgovorenih besmislica skoro sam se onesvijestio. Zahvaljujem portalu katolik.hr na ovom interviewu, jer on na najbolji način pokazuje s kojom vrste krize identiteta i vjere je Crkva danas suočena i gdje se nalaze izvorišta te krize.

Prvo pitanje koje je postavljeno monsinjoru bilo je da pokuša definirati ekumenizam. Ja nisam teolog, nisam ni približno učen kao dr. Kolarić, ali mislim da na to pitanje nije teško odgovoriti. Ekumenizam je nastojanje da se sve razmetne sinove Crkve koji još uvijek prepoznaju božanstvo Isusa Krista vrati u krilo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve na čijem je čelu Petrov nasljednik. Čak ni u najblažim ekumenskim formulacijama, dekretu II. Vatikanskog Unitatis Redintegratio i enciklici bl. pape Ivana Pavla II Ut Unum Sint ne propušta se naglasiti da je jedino moguće zamislivo jedinstvo kršćana ono pod jedinstvom s Petrovim nasljednikom i prihvaćanjem njegove službe kako ju je definirao I. Vatikanski Sabor u konstituciji Pastor Aeternus. Drugim riječima, ujedinjenje kršćana moguće je samo tako da svi kršćani prihvate katoličku vjeru koju naučava Petrov nasljednik.

Mons. Kolarić niti jednom riječju takvo nešto ne spominje. Umjesto toga, on ulazi u lingvističko raščlanjivanje riječi "oekumena" i sugerira da bi Crkva trebala preispitati svoju vjernost Kristu! Onda još malo o tome kako svi snose podjednaku odgovornost za činjenicu da kršćani nisu ujedinjeni i da svi moraju napraviti pomake kako bi došlo do nekog kompromisnog rješenja. Nigdje ni riječi o tome da je Crkva samo jedna, da je Vjera samo jedna i da se jedinstvo može postići samo u jednoj Crkvi prihvaćajući jednu Vjeru.

U drugom pitanju monsinjor upozorava na činjenicu da mnogi vjernici ne poznaju svoju vjeru, a da ekumenizam nije moguć bez poznavanja svog identiteta i svoje vjere. Tu se slažem, tu se nema što nadodati.

I onda dolazi treće pitanje, koje rezultira totalnom katastrofom. Na upit novinara kako prepoznati lažni ekumenizam, mons. Kolarić počinje svoj opsežan odgovor koji se svodi na to da katolici ne bi smjeli težiti time da obrate one koji su u zabludi. Prema dr. Kolariću, Crkva ne bi trebala ići za tim da obrati one koje su u zabludi, već ih pustiti da i dalje žive u svojim zabludama, a sve u ime dijaloga i pluralizma. Mons. Kolarić tako vidi dva znaka lažnog ekumenizma: unijačenje i prozelitizam. Citiram:

- "Unijačenje" je (...) među kršćanima pejorativan naziv koji označuje promidžbeno nastojanje npr. Katoličke crkve da raznim sredstvima za sebe pridobije vjernike drugih Crkava, vjerskih zajednica i denominacija (...) Nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) Katolička crkva je suprostavila pojmu "unijačenja" pojam "dijaloga" i "ekumenizma".

- Sličan pojmu "unijačenja" je i pojam "prozelitizam" (grčki proselthein) čime se označuje nastojanje neke Crkve oko prikupljanja što većeg broja novih sljedbenika na štetu mjesnih Crkava.

E, sad pitam se ja: tko je ovdje lud? Da li zaista ovaj renomirani klerik, kapelan Njegove Svetosti, tvrdi da nakon Drugog Vatikanskog sabora ne bismo smjeli težiti tome da što više ljudi prihvati katoličku vjeru? I što uopće znači "na štetu mjesnih Crkava"? Znači li to da katolička Crkva ne bi smjela težiti obraćenju pravoslavnih, zato što bi time nanijela štetu mjesnoj pravoslavnoj Crkvi?

I od kada je "prozelitizam" nešto negativno i loše? Htjeli nekoga pridobiti za Kraljevstvo Božje, približiti mu Krista i pomoći mu da se ukrca u Arku Spasenja... što bi tu moglo biti loše ili štetno?

Iduće pitanje odnosilo se na Svjetsko vijeće crkava. Odgovor počinje sa spominjanjem Ekumenskog vijeća crkava u kojem monsinjor bez imalo kolebanja pripisuje atribut divinum (božansko). Dakle, vijeće "crkava" koje se sastoji od udruženih raskolničkih zajednica, trebamo smatrati božanskom zajednicom? Čekaj malo, ja sam sve do sada mislio da je jedina božanska zajednica na zemlji Katolička Crkva. Od kud sad ovo? Je li Isus Krist utemeljio Crkvu na Petru, ili je utemeljio Ekumensko vijeće crkava na vođama raskolničih pokreta? Sada mi više ništa nije jasno...

Onda slijedi mini-hvalospjev protestantima, pionirima ekumenskog pokreta. Dakle, prvo su se odvojili od Crkve, uzrokovali najveću katastrofu u povijesti Europe - a onda se sjetili da je želja Duha Svetoga jedinstvo koje su upravo oni na najbrutalniji mogući način narušili. I sada ih se radi toga treba hvaliti i postavljati za primjer vjernim katolicima kojima nikad nije bilo ni na kraj pameti napuštati Svetu Crkvu!

Ide dalje: Ponajprije veliki broj kršćanskih Crkava i denominacija nalazi se izvan ove krovne kršćanske ekumenske organizacije sa sjedištem u Ženevi, a mnoge kršćanske Crkve i organizacije, članice EVC-a , svoje članstvo u EVC-a smatraju samo formalnim i praktičnim bez želje da se i doktrinalno obvežu na tzv. "vjersku bazu" (vjerovanje) EVC-a. Velik broj kršćanskih Crkava??? Ovdje bih volio upitati cijenjenog monsinjora koliko je to Crkava Isus Krist utemeljio? Ja sam nekako bio dojma da je utemeljio samo jednu Crkvu... kakvo sad odjednom mnoštvo Crkava??

Malo kasnije opet isto: EVC-a nije nikakva "nad-crkva", "super-crkva" ili nekakvo ostvarenje "jedne Kristove Crkve", već EVC-a samo želi zbližiti kršćanske Crkve i dovesti ih do međusobnih dodira i pokrenuti ih da istražuju i razgovaraju o pitanju crkvenog jedinstva. Ne znam je li riječ "Crkva" ovdje možda zabunom napisana velikim slovom.. bez obzira na to, govoriti o "mnoštvu Crkava" ne samo da je nonsens, nego je i čista hereza! I to da EVC nije nikakvo ostvarenje "jedne Kristove Crkve". Dragi monsinjoru, jedna Kristova Crkva je već ostvarena u Katoličkoj Crkvi! To nije nešto čemu težimo u budućnosti, to je realnost koja je prisutna već 2000 godina, sada i ovdje.

Zatim kaže: Nema sumnje da je ekumenski pokret izgubio nekadašnju euforičnost i da se danas nalazi u "slijepoj ulici". Pitam se zašto? Kod ovako maglovitih i nejasnih definicija, tko bi ostao euforičan? Zar bi nas trebala držati euforija oko toga što više ne znamo je li Krist utemeljio jednu ili mnoštvo Crkava, i koji je uopće pravi i konačni cilj ekumenizma?

U idućem pitanju monsinjor iznosi još jednu totalno zbunjujuću tezu: Možemo reći da je vjersko jedinstvo kršćana u pravom smislu bilo razoreno tek nastupom reformacije! Što je s time htio točno reći, valjda ni on sam ne zna. Odbijanje primata Petrovog nasljednika nad cijelom Crkvom za njega očito ne razara jedinstvo kršćana?? Dalje se nabrajaju razlike između katoličke i pravoslavne doktrine, kao da je riječ o nekakavim sitnicama, reliktima prošlosti koje nekim nesretnim spletom okolnosti još uvijek vučemo za sobom. Zato i u idućoj rečenici izražava nadu da je razlika samo u tumačenjima, a ne o istinama. Pa naravno! sve je dvoznačno, sve je samo pitanje tumačenja. Istina će biti onakva kakvom ju je protumačimo i sve OK!

Iduće pitanje odnosilo se na tzv. Hrvatsku pravoslavnu Crkvu i vrlo brzo se ispostavlja da je mons. Kolarić pobornik te ideje! Veliki ekumenist dakle tako zamišlja ekumenizam: ne kao ujedinjenje svih kršćana u jednu Crkvu, već kao omogućavanje stvaranja novih "Crkava". Kako jedan katolik, a pogotovo klerik, može podržavati osnivanje nove "Crkve" koja negira istine katoličke vjere i autoritet Petrovog nasljednika? Pa to je sablazan da ne može biti veća!!

Međutim, tu stvar ne staje. I u idućem pitanju mons. Kolarić sav ponosan ističe kako je njegovom zaslugom riječ "sekta" izbačena iz vokabulara i zamijenjena politički korektnom riječju "sljedba". Kaže monsinjor, sekta je ružna riječ jer ima korijen u latinskoj riječi secare što znači sijeći, odrezati, rastaviti, razdijeliti. Pitam se ja, nije li to onda najbolja moguća riječ koja opisuje one koji sijeku jednu Crkvu na više djelova, koji sami sebe odrežu, rastave i razdijele od Tijela Kristovog? Što je tu točno uvredljivo? Katolička vjera u jednu jedinstvenu Kristovu Crkvu? Zar moramo prestati ispovijedati svoju vjeru, da se netko ne bi našao uvrijeđenim??

Citat bez komentara: Pozitivniji je izraz za vjersku raznolikost i različitost riječ "sljedba" koja dolazi od latinske riječi "sequi", što znači slijediti nekoga, nasljedovati nekoga u odnosu na njegov svjetonazor i njegovo naučavanje.

Onda ide još jedan biser: Sljedba se katkada nepotrebno poistovjećuje s riječju "hereza" . Nepotrebno?? Nepotrebno je reći da su oni koji se odvoje od jedne jedine Kristove Crkve i počnu slijediti one koji narušavaju jedinstvo Tijela Kristova u svojoj biti krivovjernici, tj. heretici? Nego što bi trebalo reći, kako nazvati one koji se odriču katoličke Vjere i izlaze iz jedinstva Crkve? Zakonik Kanonskog Prava i Katekizam Katoličke Crkve takve i dalje zove hereticima, šizmaticima, apostatama.

Odgovarajući na iduće pitanje, monsinjor kaže: Kada su crkvene strukture zaboravile to načelo u Crkvi je dolazilo do kriza i protesta, koji su nerijetko završavali stvaranjem novih zajednica s opravdanjem da crkvene strukture nisu na vrijeme odgovorile na opravdane zahtjeve onih koji su Crkvi željeli dobro ili ali im je prostor za djelovanje postao skučen te su izvan Crkve tražili ostvarenje svojih zamisli. Dakle, katolici su krivi za sve raskole, jer su zaboravili da je Crkva semper reformanda! Nisu krivi oni koji su bili neposlušni i koji su svoj ego stavljali ispred želje za služenjem i dobrom čitavog Tijela Kristova. Crkva je kriva, dakako!

Dalje veli: Napuštajući prijašnja učenja nekih papa, Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis humanae) proglasila je da ljudska bića imaju pravo na vjersku slobodu i na slobodno obavljanje bogoštovlja. OK, barem je priznao da je došlo do rascjepa u nauku prijašnjih papa. Međutim, i tu je bio nepošten. Kako objašnjava KKC, ljudska bića imaju psihološku slobodu odabira religije, ali ta im je sloboda dana samo zato da bi mogli odabrati jedinu pravu religiju - onu koju je Bog htio i utemeljio. Sloboda vjeroispovjesti je psihološka, a ne moralna sloboda. Dignitatis Humanae osporio je pravo državi da silom nameće jednu vjeru i proganja pripadnike drugih vjera, ali on nipošto nije dao moralnu slobodu pojedincu ili društvu da pristaje uz lažne religije i klanja se lažnim bogovima!

U idućem poglavlju slijedi osuda mons. M. Lefebvrea i njegovih legitimnih stavova o štetnosti nekih dvoznačnih formulacija Drugog Vatikanskog Sabora, kao i primjedbi očite činjenice razvodnjavanja katoličke vjere, čemu svjedoči cijeli niz nacionalnih katekizama koje nose imprimatur svoji biskupskih konferencija, a sadrže očite dvoznačnosti i hereze (nizozemski, kanadski, francuski katekizam, i dr.). Ne uspjevajući prikriti svoje razočaranje time što se Društvo Pija X. (koje on nepravilno zove "Lefebrovcima") približuje punom zajedništvu s Crkvom, monsinjor slavodobitno zaključuje: Crkva je definitivno pošla novim putem koji je bio promoviran na Drugom vatikanskom saboru i s kojega više ne može sići, jer "drugog puta nema". Ima drugog puta! Taj drugi put se zove vjernost Svetoj Predaji Crkve, vjernost jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, vjernost onome što su sve pape i svi biskupi u zajedništvu s njime naučavali i naučavaju već puna dva tisućljeća. A vidimo gdje nas je doveo ovaj "novi put": profanizacija liturgije i svega što je sveto, prazne Crkve, razvodnjena vjera, ponovno uzdizanje prastarih krivovjerja, relativizacija istine, vjerski indiferentizam... zar zaista nema drugog puta od toga? Vidjet ćemo.

I za kraj: U katoličkom rječniku riječ "excommunicatio" definitivno je zamijenjena riječju "communicatio". No comment.

Gostujući autor - Razmatrajuća molitva i dnevna sv. Pričest

Ovaj puta Luka je priredio jednu duhovnu temu. Neki su naši čitatelji znali napisati da treba više takvih tema, a manje rasprava. Takvi će sigurno doći na svoje. Nemam što dodadati osim riječi koje prethode tekstu koji Luka donosi: "Ovaj se uvod mora čitav i opetovano pročitati, ako se hoće knjiga korisno upotrijebiti".

Dnevna sv. Pričest, razmatrajuća molitva, čest odlazak na sv. ispovijed, pokora i djela zadovoljštine, duhovno vodstvo, Gospina krunica. Bez obzira na stalež kojem pripada, ova nadnaravna sredstva predstavljaju pouzdan put ka osobnoj svetosti svakog kršćanina. Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, utemeljitelj i duhovni otac Opusa Dei, nikada se nije umorio srčano preporučavajući ova sredstva i učvršćujući vjernike u odluci da ih prihvate sa punim pouzdanjem i povjerenjem.

A da je riječ o uistinu univerzalnim sredstvima, duboko ukorijenjenima u tradiciji Crkve, svjedoči i uvod u knjigu Put Srcu Spasiteljevu (izdanje 1934), izvrsne knjižice za kratka dnevna razmatranja, čiji je autor relativno nepoznati župnik g. Juraj Deubig. Pretisak knjižice možete za 30 kn nabaviti u crkvi sv. Martina u Zagrebu, neposredno prije ili poslije tradicionalne latinske Mise koja se prikazuje svake nedjelje i zapovijedanog blagdana s početkom u 11:30 h.

Uvod u ovu knjižicu toliko je jasan i po sebi sažet, da sam zaključio da je najbolje da ga ovdje donesem u cjelini. Uzeo sam si, međutim, slobodu istaknuti neke djelove koje smatram vrijedne isticanja.

***

I.

Sv. je Otac Papa Pijo X. upravio na cijeli katolički svijet očinski poziv, da katolici trebaju opet marljivo i često, štaviše dnevno, ići na sv. Pričest, kako su to prvi kršćani činili. Šta je sklonulo sv. Oca sa biskupima i svećeniima, da tako odlučno nukaju na čestu sv. Pričest?

Ovi razlozi: U naše je vrijeme bezbožnost strašno preotela mah. Mnogo ljudi ne vjeruje više u Boga, ne mole se više i žive bez Njega u grijehu i opačinama. Svagdje je progon Crkve, dekristianizacija škole, zabluda i podivljalost omladine, oskrvnuće bračnog i porodičnog života i strašni razmah najdrskije nećudorednosti. Svijet je pun zlih primjera i opasnosti za vjeru i ćudoređe.

Radi svih ovih iskušenja i opasnosti htio nam je sv. Otac pružiti jedno moćno krepko sredstvo - sv. Pričest. Kada nam se Isus u sv. Pričesti navraća, kada smo s Njim na najtjesniji način sjedinjeni, onda ne trebamo biti plašljivi, ako se naša lađica života nalazi posred uzburkanog mora, jer Spasitelj neće dopustiti, da mi potonemo. On je doista rekao: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu." (Iv 6,57)

Doista, moramo često primati sv. Pričest, ako hoćemo, da proizvede svoj učinak. To je i naročita volja Spasiteljeva.

1. Zašto se Presv. Oltarski Sakramenat baš pod prilikama kruha nalazi? Kruh je svagdanja hrana, i to za sve ljude. Prilike kruha pokazuju, da Spasitelj želi, da se sv. Pričest prima često i svaki dan.

2. Zašto dopušta Spasitelj, da mi molimo u Očenašu: "Kruh naš svagdanji, daj nam danas"? Da li je On doista samo na hranu tijela mislio, a ne mnogo više, i u prvom redu, na hranu duše, koja je njegovo sveto tijelo i krv?

3. Zašto stanuje Spasitelj neprestano u tabernakulu? Zašto silazi svaki dan u svetoj Žrtvi na oltar? Kada bi On htio, da Ga mi dvaput ili triput na godinu primamo, kako to nažalost gdjekoji kršćani čine, tada bi On doista tek dvaput ili triput u godini u svetoj žrtvi na oltare dolazio, a u ostalo bi vrijeme naše crkve bile prazne.

4. Tko je najbolje poznavao, kako se treba često pričešćivati? Tko je najbolje poznavao namjeru i volju Spasiteljevu? Doista kršćani apostolskih vremena i prvog kršćanskog vijeka. Oni su dnevno sv. Pričest primali ili pak tako često, kako su imali vremena da prisustvuju sv. Misi.

II. 

Dva uvjeta

Svi se trebaju pričešćivati: muževi i žene, mladići i djevojke, pa i djeca. Svi trebaju jesti kruh jakih i to često i dnevno. Zato su dva uvjeta:

1. Treba biti u stanju milosti posvećujuće.
2. S pravom nakanom ići Stolu Gospodnjem.

Tko je teško sagriješio, mora se ispovijediti pred sv. Pričest. Tko je samo lake grijehe počinio, nije dužan ići na ispovijed, jer laki grijesi ne čine sv. Pričest nedostojnom. Nije pak tim rečeno, da protiv lakih grijeha ne treba ništa činiti, naprotiv treba ih uvijek promatrati kao veliku uvredu Božju i njih kao takove prezirati. Treba i na to misliti, da su učinci sv. Pričesti neznatniji, što smo više lakim grijesima okaljani. Stoga treba iz svih sila nastojati, da se očistimo od njih. Tomu može koristiti ispovijed, no nije neophodno potrebita. Mi imamo doista mnogo drugih sredstava, kojim se možemo očistiti od grijeha. Da kažemo koju pokajnu molitvu odmah poslije učinjenog grijeha; da si nešto uskratimo u jelu, pilu, govoru, gledanju, slušanju ili da koje drugo pokorničko djelo izvršimo u pokorničkim mislima.

Pred svim je drugim sredstvima sv. Pričest jedno sredstvo za čišćenje i oslobođenje od grijeha. Kod svake se Pričesti oslobađa duša od lakih grijeha, kad ih mi od srca okajemo i pokažemo Spasitelju našu dobru volju. Što se češće pričešćuješ, to čišća postaje tvoja duša i tim se bolje već unaprijed pripravljaš za svaku slijedeću Pričest.

Ti se možeš i ispovjedati, da budeš dionikom velikih milosti ovoga Sakramenta. Kako to često treba biti, da li svake sedmice ili svake četvrte ili još rjeđe, o tome se možeš sa svojim duhovnim vođom dogovoriti. No nigda ne smiješ radi toga Pričest izostaviti, što se već dugo nijesi ispovijedio. Također za dobivanje potpunog oprosta nije više potrebna česta sv. ispovijed, otkako je Pijo X. (4. II. 1906) dozvolio, da svi oni, koji se dnevno ili barem petput u sedmici pričeste, mogu sve potpune oproste zadobiti, za koje je ispovijed propisana.

Ima u ovoj stvari još vrlo mnogo krivih mišljenja. Netko ide n. pr. 15 i 20 put neprestano na sv. Pričest. No on kaže: ja se ne mogu više pričestiti, jer se nijesam već tri sedmice ispovijedio, ja moram najprije sakramenat pokore primiti.

To je skroz krivo. Kada ti ozbiljno prihvaćaš sv. Pričest i svaki se dan kaješ za svoje pogreške i lake grijehe, kada probudiš dobru nakanu za svagdanji život, tad se tvoja duša sv. Pričešću sve više čisti i posvećuje. Dakle moraš li nakon primanja sv. Pričesti kroz više dana ili sedmica reći: Sad se ja ne mogu više bez ispovijedi pričešćivati, ili naprotiv: Sad se ja tek pravo pričešćujem, jer je moja duša svakom Pričešću postala čišća, svetija i u milosti rasla?

Zato je neopravdano i misliti, da se ne smije bez ispovijedi pričešćivati, jer je od zadnje Pričesti prošlo više dana i sedmica. Tko nije počinio nijednog smrtnog grijeha, onaj treba da ide uvijek na sv. Pričest, kako mu je moguće prebivati sv. Misi. Pa ima li on lakih grijeha, tada se mora baš radi toga pričešćivati, da ga sv. Pričest očisti i u odlukama ojači. Pričest nije samo sredstvo za posvećenje nego i za čišćenje, tako da je svaka primljena Pričest jednako i priprava za slijedeću.

Reklo se je već, da tim samim, što se dulje vremena bez ispovijedi neprestano pričešćuje, nestaje strahopočitanja pred Presvetim, pa da se sv. Pričest prima tek iz običaja i sve više mlako. To je opsjena, koja bi se mogla primijeniti i na svagdanju molitvu. Dakle ne treba tako često i tako mnogo moliti, da molitva ne prijeđe u običaj i da ne izgubimo strahopočitanje! Tko bi mogao takav savjet dati i slijediti ga? Pa nema li također dobrih i pobožnih običaja? Tko ozbiljno svhaća sv. Pričest, ne će se zadovoljiti tim, da izmoli nekoje pričesne molitve. On će osobito misliti na svoj svagdanji život, na svoje pogreške, na različite dužnosti svoga staleža i zvanja, pa će neumorno nastojati da napreduje uz neprestan trud pomoću sv. Pričesti u kreposti. Nije li ova dobra volja najočitiji znak strahopočitanja pred euharistijskim Spasiteljem?

Sv. Otac želi i pravu nakanu za primanje sv. Pričesti. Tko se pričešćuje iz samodopadnosti, da ga drže bogobojaznim i pobožnim kao i druge, ili radi vremenite koristi, taj nema prave nakane. Nju ima samo onaj, koji pristupa Stolu Gospodnjem, da se riješi svojih nesavršenosti i grijeha i da svaki dan postane bolji i svetiji.

III. 

Priprava i zahvala

Svaka Pričest, koja se prima u stanju milosti, proizvodi svoj učinak, naima umnožava milost posvećujuću i milost ustrajnosti. No ovaj je učinak veći, što je bolja priprava i zahvala. Ali kako se ljudi razlikuju svojim sposobnostima, okolnostima, dužnostima, to se u ovoj stvari ne mogu odrediti točna pravila. Slijedeće moraš zapamtiti:

1. Glavno je kod primanja sv. Pričesti dobra volja i pobožna nakana u ljubavi Božjoj napredovati, svojih se pogrešaka i grijeha otresti.

2. Pripravljaj se i zahvaljuj, kolikogod bolje možeš.

3. Sve, što činiš od ustanja pa do ulaska u crkvu, čini s nakanom, da se pripraviš na sv. Pričest. Pobuđuj pri tome uzdahe Isusu u Presv. Oltarskom Sakramentu, vjeru, ufanje, ljubav. Pa ako bi se desilo katkad, da ne bi mogao više ništa prije sv. Pričesti učiniti, tada bi i ovo bilo dosta i mogao bi s velikom korišću primiti ovaj Sakramenat.

4. Tako je i sa zahvalom. Žrtvuj sva djela cijelog dana u mislima, da zahvališ za primljene milosti, svaki korak i udisaj zraka. Lijep je i običaj, da se kroz dan mole strelovite molitvice. To će nas često sjetiti sv. Pričesti.

5. Obično ćeš imati vremena za vrijeme sv . Mise da se pobliže pripraviš na sv. Pričest, a poslije sv. Pričesti da se dobro zahvališ, možda četvrt sata.

Možeš upotrijebiti za pripravu i zahvalu usmene molitve, kakve se nalaze u tvojim molitvenicima. No možeš i razmatrati. Razmatranje je teže od usmene molitve, ali mnogo korisnije i djelotvornije. Velika je korist razmatranja u tom, da se uz neprestano razmišljanje još bolje upoznaju istine svete vjere i da se nauči primjenjivati ih u svagdanjem kršćanskom životu.

Kao što već iz Katekizma znaš, razmatranje se sastoji u tom, da se misli o pojedinim istinama naše svete vjere, o životu i bolima Isusovim o životu svetih ili o svetim stvarima i pri tom se tvore spasonosne odluke: Pa kad se kod sv. Pričesti razmatra, tada će ona biti mnogo djelotvornija i plodonosnija, jer su odluke mnogo čvršće!

Ako nije razmatranje tako jednostavno kao usmena molitva, ipak si ga ne smijemo odviše teško zamišljati. Hoćeš li kod sv. Mise za sv. Pričest jedno razmatranje udesiti, možeš ovako postupati:

Uzmi jednu zgodnu knjigu, n. pr. "Nasljeduj Krista", "Filoteju", životopis kojeg sveca ili što drugo. Pročitaj jedan odlomak, razmisli o tom postavljajući si uvijek pitanja:

Kako to meni pristaje i za moj život?
Kako sam do sad to činio?
Koju odluku mogu sad stvoriti?

6. U ovoj se knjizi nalaze razmatranja za svaki dan crkvene godine. Okoristi se njima na gornji način. Mnogo ćeš naći poznatog iz Katekizma i Biblije pa će ti to razmatranje zasigurno znatno olakšati.

7. Možeš se naviknuti, da ono, što ćeš razmatrati kod sv. Mise i Pričesti, već uveče pročitaš.

Usto još ovo možeš zapamtiti: Kada ti se nešto u razmatranju sviđa, ne trebaš dalje ići, pa i ako ovo bude trajalo za cijele Mise. Ustraj tako dugo, koliko ti bude moguće! Glavno je i uvijek ostaje, da stvoriš praktične odluke, koje pristaju tvom svagdanjem životu. Njih uvijek prikaži u sv. Pričesti Spasitelju.

8. Ako do sv. Pričesti svršiš razmatranje, tad možeš kod zahvale još jednom kratko o tom promisliti i svoj glavne odluke dragom Isusu prikazati.

Kad si jednu stvar promotrio, onda možeš ići dalje. Ne trebaš u razgovoru sa Spasiteljem u Presv. Oltarskom Sakramentu kovati lijepe riječi. Zabavljaj se, govori, izjadaj Mu se onako, kako ti srce osjeća. Njemu je stalo nadasve do dobre volje, a ne do lijepih riječi.

9. Ako katkada razmatranje ne uspijeva dobro, tada se možeš latiti usmene molitve. Uopće možeš svakiput prije i poslije Pričesti služiti se takovim molitvama, osobito pobuđujući vjeru, ufanje i ljubav.

10. Ako ti razmatranje na početku teško ide, ne budi malodušan! Ti to učiš malo pomalo sve bolje, pa ćeš crpsti veću korist iz toga za svoj kršćanski život.

Gdjekoje Pričesti zato donose malo koristi, jer se misli, da je dosta, ako se prije i poslije Pričesti nekoliko molitava izmoli. Trebaš svakom Pričešću svetiji i savršeniji biti. Zato i moraš kod svake Pričesti misliti na svoj život i uvijek se pitati, kako stoji kod tebe sa svagdanjim pogreškama, grijesima i dobrim djelima. Kod Pričesti nek budu ove glavne točke:

Prvo trebaš svakiput pobuditi pokajanje radi počinjenih lakih grijeha. Sv. Pričest potom čisti ove grijehe i čini tvoju dušu čistom.

Drugo trebaš stvoriti čvrstu odluku, ali prije svega u onoj stvari, u kojoj bi mogao nastradati.

Treće trebaš svakiput Spasitelja moliti, da On posveti čitavo tvoje djelovanje i učini zaslužno za vječnost: tvoje molitve, rad, zabavu, uopće svaki korak i svako djelo.

Četvrto možeš Spasitelju još i druge molitve iznijeti: za sebe samog i svoje posebne potrebe, za sve ostale ljude, počevši od Pape pa do najmanjeg djeteta poganskog.

Sedmice i dane crkvene godine možeš po kojemgod katoličkom kalendaru pratiti. U svakoj je godini nešto drukčije. Također moraš slijed pojedinih razmatranja katkada malo promijeniti. Ovo mijenjanje ne će ti biti teško.

Naravno, razmatranja se mogu upotrijebiti i izvan sv. Mise i Pričesti. Tada se riječ "Pričest" u tekstu jednostavno ispušta.

Gostujući autor - Rimski obrednik iz 1929. godine

Naš prijatelj Luka je vrijedno radio i pripremio elektroničku kopiju zadnjeg predkoncilskog Rimskog obrednika na hrvatskom jeziku. Ovaj je obrednik bio i prije dostupan na internetu ljubaznošću vlasnice više zanimljivih blogova mr. sc. Snježane Majdandžić-Gladić. Iako sam i sam iz te kopije vadio tekstove za blagoslove vode i soli, hrane, trava itd., ipak je poprilično ograničenje u korištenju bila činjenica što ta verzija nije bila skenirana nego fotografirana s mjestimično zamućenim mjestima. Vjerujem da će ova nova verzija potaknuti svećenike i laike da upoznaju i koriste ovo blago katoličke tradicije. S obzirom da je sve na hrvatskom, upotreba obrednika trebala bi se i lakše proširiti jer nema eventualnih problema s učenjem latinskog jezika.

Što se crkvenopravne strane tiče, motuproprijem Summorum Pontificum je dopušteno služenje tradicionalne mise, a iz namjere zakonodavca jasno je da se time široko dopušta i upotreba ostalih sakramenata u životu župe te sakramentala, koji su nižeg stupnja, odnosno različitih blagoslova itd. U uputi Universae Ecclesiae je takvo shvaćanje i eksplicitno potvrđeno:

35. Dopušteno je koristiti 'Pontificale Romanum', 'Rituale Romanum' kao i 'Caeremoniale Episcoporum' na snazi 1962. u skladu s br. 28 ovog naputka i uvijek poštujući br. 31 istoga naputka.

Točka 31 odnosi se na ređenje, pa nema nikakve veze s rimskim obrednikom kojega se, dakle, može potpuno slobodno koristiti pri čemu "se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena" (usp. t. 8).

Hvala Luki na trudu. Pozivam čitatelje ovoga bloga da kod svojih svećenika zatraže sakramente i blagoslove iz starog obrednika i tako ih potaknu na njegovo korištenje!

*** 

Ljubaznošću jednog svećenika, uspio sam doći do originalnog primjeraka Rimskog obrednika objavljenog u Zagrebu 1929. godine, skenirati ga i tako učiniti dostupnijim svima koji bi ga željeli koristiti.

Skeniranje je napravljeno u visokoj rezoluciji uz prepoznatljivost teksta, tako da datoteka "teži" oko 160 MB. PDF datoteku možete preuzeti ovdje (download link), a ako ga želite samo prelistati dok ste spojeni na mrežu, to možete učiniti ovdje.

Kako napraviti kućno reprint izdanje?

Možda ste đakon ili svećenik koji želi koristiti Rimski obrednik iz 1929. godine, ili pak laik koji bi ga htio imati u kućnoj biblioteci i koristiti kao molitvenik. A možda i poznajete đakona ili svećenika sklonog tradicionalnim liturgijskim izričajima, a nemate ideju što mu pokloniti na imendan ili godišnjicu ređenja... U svakom slučaju, poželjet ćete imati papirnato izdanje ovog Obrednika koji je danas prava rijetkost. Pa evo nekoliko praktičnih uputa kako to napraviti:

1. Printanje

Printanje u boji u kopiraonama je izuzetno i bezobrazno skupo, zato bi bilo dobro da ili imate laserski printer u boji, ili poznajete nekoga tko bi vam za cijenu tonera bio voljan to isprintati. Kod printanja su bitne dvije stvari: (1) Printati na 60 g papiru (uobičajeni A4 papir je 80 g, a on je predebeo za ovu svrhu). 60 g papir možete kupiti u specijaliziranim trgovinama koji trguju papirnom konfekcijom (npr. ovdje). (2) Pri printanju koristite Adobe Reader i odaberite opcije kao na slici.

Također bi bilo dobro da prije uvezivanja umjesto prve dvije stranice ubacite naslovnu stranicu koju možete preuzeti ovdje.

2- Uvezivanje

Nakon što ste sve isprintali u originalnoj veličini, otiđite u najbližu knjogovežnicu koja radi tvrdi prošiveni uvez. Budući da će stranice biti isprintane u originalnoj veličini i centrirane, knjigovežničar neće imati problema da ih izreže prema marginama pogodnima za uvez. Knjigovežnice također nude opciju zlatotiska, pa je dobro da se na bočnoj strani korica daju istiskati riječi "RIMSKI OBREDNIK", a na prednoj križ, kao na originalu. [Originalne dimenzije crvenog okvira koji se nalazi na svakoj stranici Obrednika su 9,9 x 15,8 cm, na što bi trebalo ići još barem 1,5 cm margina sa svake strane.]

Na taj način dobit ćete lijepo uređeni reprint Rimskog Obrednikaiz 1929, spreman i praktičan za svakodnevnu uporabu.