srijeda, 31. svibnja 2017.

Kraljica neba

Knezovi nebeski sjaju u svom sjaju
Pjesmom nad pjesmama svi je pozdravljaju.
Otac zove: »Kćeri!«, »Majko!« Janje veli,
»Zaručnice moja!« kliče Golub bijeli.
Blaženstvom je svakim sveto Trojstvo puni,
Za Kraljicu sviju nebesa je kruni.
(Milan Pavelić)


Presveto, dakle, Trojstvo okrunilo je Mariju neuvelom kraljevskom krunom, u Njezinu desnicu stavilo kraljevsko žezlo, posadilo je na uzvišeni kraljevski tron odmah do Kristova prijestolja.

utorak, 30. svibnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 49


Stjepan Miletić
MOLITVA PETRA SVAČIĆA

Ah, pustiše me sama, dan je svršen,
Svud vlada mir, noć zemlji vida rane.
Junaci prvi kraljevine ove
U snu sad leže i za boj se krijepe,
Ne prot tuđincem, ne prot nevjernikom,
Prot braći svojoj, a — za majku svoju.
Pol kraljevstva u protivničkom zboru
Prot meni kreće ... Bože, što li skrivih,
Da grozan rat taj, s kojeg srce moje
Krvari više nego s teških rana.
Sad vodit moram ? .........
                                    San mi doći ne će.
Na molitvu me nuka glas savjesti tajni,
I koljeno mi prigiba se lako.
                                      Bože svemogući!
U času tom ne kleči kralj pred tobom.
Već volje tvoje stvor, tvoj crv od praha.
Ne molim za se ... Što god duša moja
Sagriješila je — te grijehe odgodi
Na drugi, zadnji sud; u času ovom
Daj glasu mom čistoću anđeosku.
Da s molitvom se tvojih kerubina
Ko tamjan vine do prijestolja tvoga.
Što godijer vječna ti odluči mudrost.
Oj neka bude... al milostiv budi!
Pa ako gnjev tvoj zavrije nad zemljom,
Ko što nekad nad Sodomom griješnom,
I zaprijeti nam: ipak velji Bože,
Koj’ suncem svojim svaku travku zlatiš.
Oj ne daj propast — rodu čitavome!
Nevrijedan je li on te krune svijetle
I žezla sjajnog, kim namjesnik tvoj je
Na zemlji toj okrunio nam kralje,
Ti uzmi sjaj taj, al slobodu pusti;
U boju sutra ne daj nam podleći;
Nit šumam ovim, prirode oltarom,
Svjedocim mnoge djedovske nam slave,
Od bratske krvi ne daj se rumenit.
Ponosnih gora ovih gordo tjeme
Pod ropstva jaram sagnut ne dozvoli,
Nit tuđem jedru grdit mora lice.
U zemlju ovu tvoj nas Duh dovede,
Tvog Sina vjeru primili smo ovdje,
Na ovoj grudi daj nam dane trajat;
Ne daj nam propast sad, dok djeca još smo,
I pokosi nas tek — za žetvu zrele.
Milostiv budi ovoj zemlji našoj;
»Siromašna je, ljubavi joj treba,«
A sav svoj gnjev na krivca survaj glavu!
I ako sudiš, da u sjajnom nizu
Hrvatskih kralja ja tek crn sam biser
I da nevrijedna taj me grimiz resi,
Ti ubij mene, smakni te junake,
Što kano na pir idu za dom mrijeti,
Sve primi to za žrtvu, sveti Bože,
I satri sve nas, tek — Hrvatsku spasi!

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Što prije to bolje

Kardinal Raymond Burke javno je od Pape zatražio 
da posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu


Kardinal Raymond Burke javno je od Pape zatražio da posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu. Burkeove riječi izrečene su tijekom četvrtog godišnjeg rimskoga Foruma za život na kojemu su bili nazočni također i kardinal Carlo Caffarra, biskup Athanasius Schneider te desetine lidera pro-life organizacija iz cijeloga svijeta.

Tijekom svojega govora koji se temeljio na fatimskoj poruci kardinal Burke je rekao da nema nikakvu nakanu umanjiti vrijednost posvete cijeloga svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu koju je obavio papa Ivan Pavao II. dana 25. svibnja 1984., ali da je nužno posvetiti izrijekom Rusiju.

Sama Gospa zahtijevala je posvetu u svojim porukama malenim Fatimskim pastirima. Jedna tako jasna posveta još se nije dogodila iako je prošlo sto godina od prvih ukazanja.

Izvor: http://cardinalburke.blogspot.com/2017/05/il-cardinal-raymond-burke-ha-chiesto.html

utorak, 23. svibnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 48


Paul Verlaine
(preveo Milan Pavelić)

PRIČA
Posvećeno J. K. Huysmansu

Jednostavno ko što na plam siplju miris mio,
I kao što vojnik liva krv za domovinu,
Srce svoje, dušu svoju stavit ja bih htio
U popijevku kakvu lijepu u čast Marijinu.

Al nevrijedan ja sam, jao, grješnik sam pun kala,
Ko vuka u zboru svetih čut bi bilo mene;
Pijan još od gorkog vina s loze zemnih tala
Moj bi glas uvrijedit mogo uši uzvišene.

Treba srce kao vrelo, što se s hridi ruši,
Treba da nam znakom bude djetinja bjelina,
Da janjeći glas ne budi prijekora u duši,
Da nam čelo žarom kruni nevina milina,

Sve to treba, da bi nam se pjesma usmjelila
Tebe slavit, Djevo Majko, Marijo bez ljage,
Što se bijeliš sva kroz lepet anđeoskih krila,
Što na našu zemlja stavljaš svoje noge drage.

Al bar ja ću reći svakom, koji slušat mari,
Kako dušu, koja pade u bezdanu crnu,
Pogledaše, milostivo Tvoji nježni čari,
Te u krilo neznanih se Nevinosti vrnu.

Nevinosti, o što sijaš slijepcu iscijeljenu,
Djevičanska vatro duše, vodo, što nas krasi,
Vjeđo, što te spušta milost nad smućenu zjenu,
Piće žednog jelena, što pun se žara glasi!

...Bio tako komad slavan ljubavnika mamna,
Palih, čistili srdaca ga pojio napitak,
Podaleko zalazio na bespuća sramna,
Starajuć se samo za svoj sebični užitak.

Ateista to je bio, kakav živo grače,
Prem bezboštva gad mu cijeli ne išo u torbu;
Ko robijaš staru čiku, što je s nova žvače,
Uprav tako on ljubio bezbožničku čorbu.

To grubijan bio vam je, ulični pijanac,
To je bio i muž, kakvih za bravom se gleda,
Mada prve ljubavi mu pretrgo se lanac,
Ipak time njegov razvrat opravdat se ne da.

To je bio, gledaj štete, bljutav parižlija,
To jest bezjak stoput gori, jedan med onima,
Što u čudo nagoni ih svaka ludorija,
A ne znadu, jadna dušo, da si ti u njima.

Soj teatra, laka roba prljava dućana,
Uz koga bi i divljake, vrijedne mu drugare,
Snašla muka od zadaha odurnih mu mana,
Soj pločnika, soj kloake i otrovne pare!

Najzad glupak, sav zanesen za vremena tupa
— Kojih duh je to uglavnom, da se časte pivom —
A nada sve, luda glava, kojom nemir lupa,
Srce svač’je, sa prostačkom iskrenošću živom.

Al bez sumnje, i ja eto stalno mislim gdjekad,
Da on sa dna toga srca nikad ne izgubi
Sakrivene uspomene, da je bio nekad
Izmed one male djece, što ih Isus ljubi.

Zar očuvo on u umu svetinje je krasne
— I gle, to će uistinu istinito biti —
Tvoje ime, o Marijo, nazive ti časne
Ko kad rđav misnik jošte kapelicu kiti?

Ili prosto, možda on je bio pokraj svega,
Kraj svih mana, kraj svih grijeha i sveg ostaloga,
Čovjek vrlo prostodušan, pa iskrenost njega
Bar krasila pored svijeta Bogu nemiloga.

Ipak eto luda posla u tog prestupnika,
On spretnošću dokopa se sreće osobite,
Da sudovi zgrabiše ga, i kud će jadnika!
U najužoj rupi dolje zar ga ne vidite?

Oj tamnice filantropske! O gadu vam vajnom
I napretku ovom lažnom ni crne ni bijele!...
Tad se smekša, razmisli se. Kakovom to tajnom,
O Marijo, odabrana od vječnosti cijele?

K Sinu Tvomu on i k majci Njegovoj tad krenu,
O koliko sretan bješe u čas tili, smjesta!
Kakve suze, kakva radost, Majko! I u trenu,
Da bi Tebi ugodio, resiti se presta

Napravama oholosti, bijednom onom zlobom,
Što se zove duh i Znanost, hohotom psovača
I posmijehom, koji znade vas nabrat rugobom,
Usne sitnih nevjerničkih biblijskih tumača!

I on eto pokleko je, stao prebirati
Na krunici žarko zrnje, Tebe molit stao,
Da izbaviš, o Svetice, Kraljice i Mati,
Od ove ga tjelesnosti pregorke, o jao!

O daj, da on ništa više ne bi znati htio,
Do Mudrosti tajinstvenoj skrovit klanjati se,
Ljubit Srce Isusovo u zanosu cio
I u isto vrijeme na Te misliti kod Mise.

O daj ovo, ovu milost duši toj udijeli,
O Marijo, Djevo Majko, začeta bez ljage,
Sjajnobijela sva u pirnoj pjesmi kora bijelih,
Što na našu zemlju stavljaš svoje noge drage.

srijeda, 17. svibnja 2017.

Ne može proći bez toga


"Sv. Bernard običavao je govoriti da ga nijedna propovijed kao propovijed o Preblaženoj Djevici ne napunja s toliko radosti, a ujedno i s toliko straha: bojao se s jedne strane da ne reče previše i pripiše joj svojstva koja pripadaju samo Bogu; s druge pak strane, ako reče malo, znao je da je kazao odveć ispod istine..."
Jedan misionar u Oceaniji (citirano prema knjizi "Zaštitnik Katoličke Crkve...", Sarajevo, 1931.)

"Naša Gospođa kaže da su ratovi i neredi u svijetu kazna za grijehe. Ona više ne može zadržavati ruku svoga Sina. Potrebno je činiti pokoru. Ako se ljudi pokaju, naš je Gospodin još uvijek pripravan oprostiti; ako ne, doći će kazna."
"Kad bi ljudi znali što je vječnost, sve bi učinili da promijene svoj život."
Sv. Jacinta (citirano prema knjizi Yvesa Ivonidesa "Fatima: da ili ne?")

*


Christopher A. Ferrara
15. svibnja 2017.

Franjo u Fatimi: dobro i loše

Završio je papinski posjet Fatimi. Papa Bergoglio proglasio je svetima Jacintu i Franju, na čemu moramo odati hvalu Bogu.

Tradicionalna misa u crkvi sv. Martina u nedjelju 21.5.2017. u 11,30 sati

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 21.5.2017. u terminu 11,30 sati služena tradicionalna latinska sveta misa.

Dodano 23.5.2017.u 14:45. Evo i tri slike s mise koju je služio vlč. Tomislav Roškarič, a na kojoj je pjevao g. Ivan Kovačić. Autor fotografija je don Elvir Tabaković, Can. Reg.



utorak, 16. svibnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 47


François Villon
(preveo Milan Pavelić)

MOLITVA VILLONOVE MAJKE GOSPI

Gospo rajska, kraljice zemaljska,
Vladarice čistilišne strane,
Primi mene neznatnu kršćanku,
Broj me među svoje odabrane,
Nemoj gledat, što ja nisam vrijedna.
Ti dobara punija si, Gospo,
Nego grijeha ja grješnica bijedna.
Zasluživat, doć u nebo, velim,
Bez dobara tih ne može duša.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

Reci Sinu, da Njegova ja sam,
Neka s mene moje grijehe skine.
Učini mi kano Egipćanki,
Nek me zlo ko Teofila mine,
Koji dobi spasenje po Tebi
Prem je đavlu zapisao dušu.
Očuvaj me, da klonula ne bih;
Hrani mene Sakramentom bijelim,
Što se sveto gotovi kod Mise.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

Ženica sam uboga i stara,
Ne znam čitat, neuka sam tako.
U kloštarskoj našoj crkvi gledam
Slikan raj, gdje gusle sluša svako,
I pakao, gdje zlu čeljad vare.
Pakla strah me, radujem se raju:
U raj doći, daj mi, Božja Mati,
Kojoj s vjerom, srcem pravim, cijelim
Grješni svijet se ima utjecati.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

        POSVETA

Nosila si Djevo i Kraljice,
Isukrsta Kralja vječitoga.
Svemogući dođe s neba svoga,
Sličan posta nama ojađelim,
Za nas dragu svoju mladost preda,
U njem Boga duša moja gleda.
U toj vjeri živjet, umrijet želim.

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Gostujući autor - O preuzetnosti


Govore da je sv. Augustin rekao da je Bijela nedjelja sažetak razdoblja milosrđa, zbog evanđelja o ustanovljenju sakramenta pokore, a onda valjda taj sažetak vide još više sažet u potpunom oprostu koji bi se zadobivao ispovijeđu i pričešću na blagdan Božjeg milosrđa pouzdanjem u to milosrđe (da li umjesto nenavezanošću na ikoji grijeh?).

*

O Božjemu milosrđu i strpljenju

Bog oprašta svim pravo skrušenim grješnicima. Milosrđe Božje, doduše, neizmjerno je kao Bog sam, ali djeluje pod uvjetom da se grješnik pravo obrati. Tu prevažnu istinu nalazimo točno označenu u Svetom pismu. "Bezbožnik", govori Gospodin kod Izaije, "neka ostavi put svoj, a nepravednik naume svoje, neka se obrati ka Gospodu i on će mu se smilovati." (Iz 55,7) Isto govori kod Ezekiela: "Čini li bezbožnik pokoru za sve svoje grijehe i pazi na sve moje zapovijedi te zakon i pravdu vrši, neka živi, da, neka ne umre." (Ez 18,21–22) Dakle samo ako se grješnik obrati i čini što je pravo, Bog mu je milosrdan i oprašta mu njegove grijehe. Ako pak u grijehu ustraje, ostaje mu izvor Božjega milosrđa zatvoren, te on upada u vječnu propast. "Ne budete li pokoru činili," kaže Krist Gospodin, "svi ćete zajedno propasti." (Luk 13,3) Milosrđe Božje ne sastoji se u tome da Bog svim grješnicima oprašta, nego u tome da on oprašta skrušenim grješnicima. Pročitamo li cijelu sv. povijest, nećemo naći nijednoga grješnika koji bi bez prave pokore postigao oproštenje grijeha. Kao što je istina da je Bog milosrdan, neizmjerno milosrdan, tako je također istina da on nije neskrušenim, nego samo skrušenim grješnicima milosrdan i oprašta im. Ne smijemo dakle imati pogrešan pojam o milosrđu Božjem. Ne recite: "Bog je neizmjerno milosrdan, on ne odbija nijednoga grješnika; ako i griješimo dugo i mnogo, Bog će nam već oprostiti." To je preuzetno govoriti i tko je tih načela, u pogibelji je da spas svoj zauvijek izgubi. Mnoge tisuće grješnika koji su preuzetni na milosrđe Božje griješili – gore u ponoru pakla. Ista će sudbina snaći svakoga tko drijemajući na jastuku milosrđa Božjega mirno dalje griješi, njegov konac bit će propast. Bog je neizmjerno milosrdan, ali i neizmjerno pravedan. Njegovo milosrđe pravo skrušenim grješnicima oprašta, a pravda njegova neskrušene grješnike osuđuje. Milosrđe Božje neka ne bude nikomu razlog da u grijehu mirno spava, i ujedno flaster na njegovu ranjavu savjest, nego moćna opomena za ozbiljnu, temeljitu pokoru. Neka se nijedan grješnik ne tješi da je Bog neizmjerno strpljiv, jer o toj vlastitosti vrijedi isto što i o milosrđu Božjem. "Sada se poslužimo dragocjenim vremenom, ne upotrebljavajmo život tek onda za vršenje dobrih djela kad ga gotovo nestane, jer Bog, koji je skrušenima obećao oproštenje, neskrušenima nije obećao sljedećeg jutra", kaže Grgur Veliki. Bog ima strpljenja s grješnicima, ali kako će dugo čekati, koliko je vremena dao grješniku da se obrati, to nije objavio. No ako Bog i dugo trpi grješnika i mnogo mu godina dade da se obrati, ipak zato grješnik nije slobodan od pogibelji, jer ga milost Božja može na koncu ostaviti i prepustiti propasti. Ne recite: "Bog je milosrdan, strpljiv, imat će strpljenja sa mnom i u ljubavi me primiti kad se jednom htjednem kao skrušeni sin vratiti u očinski dom." Tko tako govori, griješi protiv Duha Svetoga i mora se bojati da će jednom naći mjesto ne u nebu, nego u paklu. Samo sadašnje vrijeme u našoj je moći, i trebamo ga odmah upotrijebiti za svoje izmirenje s Bogom, da uteknemo prjetećoj opasnosti i spasimo se.

Po knjizi "Katehetičke propovijedi" Ivana Ev. Zollnera (Zagreb, 1905.)

ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Sancte Michael, defende nos in proelio ut non pereamus in tremendo iudicio


Michaelem veneremur
Et in Deo gloriemur
Pro sua victoria.

utorak, 2. svibnja 2017.

Daj djetetu keks u ruke

Ne mislim se baviti pravnom stranom konkretnog slučaja prve pričesti dječaka koji ima Downov sindrom, a koji je već nekoliko dana u medijima. Smatram da o tome dovoljno govori Zakonik kanonskog prava:

stari iz 1917. g.

novi iz 1983. g. 

Ipak moram izdvojiti nekoliko detalja u ovoj priči. Vjerujem da katoličkim čitateljima komentar i nije potreban.
Rečeno mi je da Adam i to dvoje djece neće biti na oltaru s drugom djecom. Kada sam upitala zašto, svećenik mi je odgovorio: "Pa što će gore kada svejedno ništa ne zna ništa i ne zna ni pričati." Nije pomoglo ni to što su druga djeca govorila da ima mjesta i za Adama i ostalo dvoje djece – kaže Slavica Kadić.
(Večernji list)

Župnik je praktički cijelu propovijed posvetio meni, govoreći da sam nikakva žena, da sam lažljivica, da mi se obrate svi kojima nešto treba, jer ću ja zvati medije, a na kraju je začinio rekavši da me neće pričestiti sve dok s medijima ne odem kod biskupa i javno kažem da sam sve slagala.
...
No, izdržali smo i to. Zbog Adama, koji je na kraju dobio hostiju, iako je i tu bilo problema, jer je nije htio od župnika primiti u usta nego u ruku, a ovaj je oklijevao, čak ga i prozvao da mu smeta i pravi gužvu. Na kraju su ostali župljani vikali: ‘Pa, dajte djetetu u ruke!’ i tek tada je to učinio, a crkvom se prolomio pljesak. Moj Adam i ja smo njegovu prvu hostiju podijelili po pola, jer si nisam mogla dopustiti da me otjera od oltara bez hostije - kazala nam je Adamova majka
...

Valja napomenuti da način župnika Asića da prvopričesnike za vrijeme Mise smjesti u prostor prezbiterija (svetišta) crkve oko oltara nije redoviti oblik i nije predviđen liturgijskim uputama. U pravilu prvopričesnici za pričest pristupaju iz crkvene lađe, tj. iz prostora za narod, bilo pojedinačno, bilo u pratnji roditelja - piše u priopćenju [Nadbiskupije].
(Jutarnji list)

I djeca koja žele primiti prvu pričest po starom obredu morat će u Hrvatskoj to učiniti odvojeno od svojih vršnjaka. Takve prilike smo već imali, a izvještaj s jedne baš od prošle subote možete pročitati ovdje.

Duhovna lirika utorkom 46


Xaver Dvořák
(preveo Milan Pavelić)

KRALJICI SVIBNJA

Kraljice, sa koje dvanaest zvijezda svijeti!
I svibanj je dar nam ruke kraljevske Ti.
Pružila si dlane, s njih se zrake liju;
Ko sunčana rijeka i val cvjetni kriju
Sve posvuda: stablo, grm, livadu, stijene;
Dižu žarom ledne okove vodene,
Glas valima srebren davaju, u kojem
Ko loretska zvona da se glase pojem.
Lijer si žezlom takla i zemlja Ti niže
Sto tisuć kaleža, za prinos ih diže;
U njima žrtvena krv su kapi rose,
Iz njih lako mili mirisi se nose
K modrom visu ko sa žrtve Abelove.

I moj oklop zrake prolomiše ove;
Srca bijeli cvijet ko kalež otvara se,
Od peluda zlatan gori on i sja se;
Krv u njemu šumi, kapljama se stvara
Naličeć na svetu žrtvu sa oltara.
Svaka kaplja želi rujnom ružom biti,
U vijencu o Tvoje podnožje se viti,
Prionut ko zvijezda za rub Tvog odijela,
Da s nje svima pogled pali ljubav vrela.
Ko da tkaju rese ljiljanovoj štoli
Spete su mi ruke, dok se duša moli,
A čist ronim biser oku iz dubljine,
Da plašt optočim Ti nebeske modrine,
Kojim Ti ćeš, Blaga, za sveg čuvat žića
Najslabije dijete, tako slabog bića,
Da podnijelo ne bi u pravde plamenu,
Kao sunce čistu Sina Tvoga zjenu.

ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

Nekoć bila

Danas objavljen članak na stranici katolik.hr (http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/marijaisvecimnu/gospa-majka-svih-naroda/) podsjetio me da već duže vremena imam "u ladici" dva kratka teksta o tim amsterdamskim ukazanjima.