Jadno

U novom broju Glasa Koncila objavljen je razgovor (arhiv) s vlč. Bornom Puškarićem, župnikom župe sv. Blaža i redovitim celebrantom tradicionalne mise, u kojemu objašnjava ružan događaj koji se odvijao proteklog tjedna. U kino dvorani koja je u vlasništvu župe, ali je već duži niz godina ugovorno koristi Kinoteka, prikazivali su se filmovi s takozvanog Queer festivala Zagreb. 

Vjerojatno je uz sva kina koja su u vlasništvu grada ovaj protunaravni festival održan upravo u crkvenoj dvorani kao svojevrsna provokacija. Ipak, čini se da su se organizatori malo preračunali jer većini ljudi nakon dva potresa, dvije godine suludih restrikcija, ne tako udaljenog rata i divljanja cijena nije posebno interesantna borba za prava transvestita i drugih fetišističkih bolesnika. Ono malo aktivista što su imali trenutno je zauzeto krpanjem trulih cijevi i gradskog budžeta. Pohvaljujem to što su organizatori na plakat festivala stavili simbol onoga što promiču: jadnog čovjeka koji je činio takve perverzije (i to ne u prenesenom smislu) da bi se vjerojatno i papa Franjo zacrvenio čitajući njegovu wikipedijsku natuknicu (nemojte gledati ako imate slabiji želudac). 

Treba nam u svakom trenutku biti jasno, ovo je borba za duše djece. Cilj je da im se u um ubace slike, snimke, riječi i glazba koji će klijati i donijeti plod posebno oko puberteta. Mnoge će zaista zbuniti i navesti na dualistički prezir prema tijelu koje se mijenja te povlađivanje emocijama koje često nisu pod kontrolom. Ne treba biti posebno pronicljiv da se primijete procesi koji vrlo skoro dolazi i nama, dovoljno je povremeno pročitati o zbivanjima u Americi (ja često preletim sažetke koje objavljuje blogerica Amy Welborn). Roditelji znaju što im je činiti: maksimalno ograničiti svojoj djeci pristup ekranima, ponuditi im prikladne fizičke, intelektualne i socijalne aktivnosti, omogućiti im pristup Bogu u dostojanstveno služenim sakramentima i moliti s njima i za njih. Svećenici mogu, koliko je do njih, pomoći uredivši crkve i svoje propovijedi tako da pružaju lijepo, dobro i istinito osjetilima i umu djece i mladih. Ako u crkvama imate amorfne i ružne skulpture koje bi trebale predstavljati Isusa i svetce, ako od liturgije stvarate lakrdiju, priliku za koju pošalicu i slatkastu glazbu, zašto se čuditi tome da neformirane osobe zaista pomisle kako je sve to nebitno, "ljubav je ljubav" i svatko ima svoj izbor koji treba tolerirati. 

Naravno da će svaki roditelj sam procijeniti kada i kako upoznati dijete s moralno osjetljivim pitanjima, posebno onima vezanim uz spolnost. Pokušaji škola ili udruga da se miješaju u to su sasvim očito usmjereni uklanjanju stida kako bi se djecu pripremilo za raskalašeni život (i stoga ovisan o potvrđivanju mase i medija), ali ponekad i doslovno zlostavljanje. Ipak, ako roditelj procijeni da je dijete dovoljno zrelo i da se već susrelo s tim pitanjima u neprijateljskoj propagandi, onda prikladne fotografije i opisi mogu biti korisni. Kao što slike pobačenih beba ili lica ovisnika o drogama govore o paklu koji je prodro u živote milijuna ljudi, tako i fotografije poput one koju su organizatori zagrebačkog festivala stavili na svoj plakat pričaju žalosnu priču o tome što se događa kada povjerujemo zmiji. Svakako, tu priči nije kraj. Mi kršćani imamo prekrasne i životvorne riječi ohrabrenja koje nam je ostavio Spasitelj, prispodobe o razmetnome sinu, izgubljenoj i nađenoj ovci itd. Danas postoji već puno svjedočanstava onih koje je okolina gurala u trans perverzije. Treba svaku pouku, koliko god bila prožeta strašnom zbiljom završiti s nadom, ne u jeftino milosrđe, nego u Smisao koji i prevarenim ljudima koji su razorili svoje tijelo, psihu i okolinu daje mogućnost za obraćenje, pokoru i konačno spasenje. 

Nisu se u 50 godina puno promijenili ... osim što ih više baš i ne čitaju

[...] Ali su zato svi oni, koje katolički ljevičari svrstavaju među »tradicionaliste« i »integriste«, pred »Glasom Koncila« »vogelfrei«. Njihovo hodočašće, »pohod na Rim«, prispodablja on s onim »fašističkim«, ironizira ih, i kad mole, u Rimu, »za jedinstvo biskupa s Papom, za posluh vjernika Papi, za uspjeh Papina apela za mir«, govori posprdno o njihovim »komandosima« i njihovoj »tetki«. Potpuno se slaže sa opatom Franzonijem, da oni nijesu »tradicionalisti«: oni su naprosto »odsutni iz stvarnosti našega vremena«, govori o njihovu »agresivnom« i »brutalnom« načinu, ne vjeruje im, ni kad se pojavljuju u ruhu »pseudo-umjerenih pokreta«. 

Ne bira izraza, ne pazi na takt, ni kad se radi o kardinalima, živima ili mrtvima, ni kad se radi o čitavim »katolicizmima«, koji se još nijesu »posavremenili«. Kardinala Sirija, na primjer, tretira direktno hostilno, — morali smo tek iz »Glasa Koncila« doznati, da je i njegova nećakinja - gimnazijalka bila među omladincima i omladinkama, koje su bile osumnjičene za uživanje droga; — za pokojnog kardinala Browne-a piše u nekrologu, kako je pripadao »slavnoj manjini« na Koncilu i bio jedan od inspiratora integrističke organizacija »Fortes in fide«, kojoj je glavna zadaća »kočiti obnovu Crkve zacrtanu Koncilom«. 

Crkvi u Poljskoj i njezinu prvom čovjeku, pravom konfesoru i heroju vjere, kardinalu Wyszynskom, neštedice dijeli prijekore i cenzure kao krivcima »arhajičnosti i više socijalno-pučkoga nego intelektualnog značenja poljskog katolicizma«, koji se je sav utopio u »tradicionalnom pobožnom folkloru«, i nemogućnosti, da i poljska Crkva stupi »u tijek moderne katoličke misli«, izađe »iz bunkera arhajičkog klerikalizma«, »svjesno i hrabro depolitizirajući Crkvu«. »Herojska poljska Crkva naprosto se ne miče iz geta, stoji još uvijek u klimi bunkera, i to ne samo prema državi, nego i prema gibanjima Crkve u ostalom svijetu«. Svejedno, što su u njoj, i prema informacijama »Glasa Koncila«, »sjemeništa puna, novicijati puni, kriza svećeničkih i redovničkih zvanja nema«; svejedno što u njoj ima »14 tisuća župa, tisuću katehetskih centara, trideset i sedam tisuća svećenika, — gotovo dva puta više nego prije rata, — četrdesetak crkvenih listova —«. »Stoga se danas u Poljskoj već čuju glasovi da je glavna zapreka modernizaciji Crkve, pa u tom okviru i normalizaciji crkvenodržavnih odnosa, možda upravo kardinal prvostolnik«. Povlače i paralelu između njega i Gomulke: »neki ga već i zovu crnim Gomulkom«, jer je »tvrdoglav, autoritativan i zastario kao i Gomulka«. »Glas Koncila« pušta novinare, i to strance (Giorgio Fattori iz Turina), pa i one iz pokreta »mirotvornih svećenika« u Poljskoj, da mu, na stranicama »Glasa Koncila«, sude, što »pokušava zaustaviti proces obnove Crkve i tako izolirati katolike Poljske od općeg procesa obnove unutar svjetske Crkve«. Od svoje strane »Glas Koncila« sve to potpisuje zaključnom gnomom: »Postoji bojazan da će upravo zbog te herojske i zastarjele krutosti, crkvena obnova u Poljskoj biti još bolnija i napornija«. 

A slične bojazni pate »Glas Koncila« i za druge Crkve s onu stranu negdašnje željezne zavjese. I za Crkvu u Mađarskoj, i za Crkvu u Čehoslovačkoj. I one su u perpleksnoj situaciji »duge odsječenosti Crkve od savremenih struja crkvene misli«. A bilo je tako, dodaje »Glas Koncila«, »do nedavna i u nas«. Nema crkvene obnove zacrtane Koncilom, izlaska Crkve iz bunkera i geta, prestanka ozračja herojskog groblja u sjeni zastava križarskoga rata, deklerikalizacije i depolitizacije Crkve, preobrazbe »mentaliteta, kojemu je neuka pobožnost krepost a suvremena katolička informiranost napast«. 

»Glasu Koncila« je, eto, vidimo, centralni kriterij pri ocjenjivanju situacije u Crkvi uvijek samo jedan: koliko je u njoj prevladan svaki oblik »konstantinizma«, »kojim je Crkva dobila slobodu vjeroispovijedanja i javnog djelovanja, i ujedno se zaputila putem sprege s državnom vlašću, što je onda trajalo 11 stoljeća«, odnosno, koliko su u njoj prevladani »totalitaristički, ideologizirani, iracionalni, kompleksuozni, kondicionirani oblici religioznosti«, a u korist »oblika religioznosti oslobođenih u odgovornosti racionalne svijesti«. »Duhovnost vjernika u svijetu ne može biti kopija stare monaške duhovnosti, kako neki i u Crkvi još i danas misle«. Tko toga ne usvaja, svrstava se odmah među ljude »traumatičnih trijumfaliziranja«, »nekrofilije«, »sanfedizma« i među nosioce »terora u Crkvi groblja na kojemu gore lomače, i na kojemu je Crkva svedena na kraljevsku sjenu što plače nad svojim vlastitim grobom«.

  

(Izvor: Čedomil Čekada, Proigrana šansa, Đakovo 1971., str. 45-47;  radi bolje čitljivosti tekst je podijeljen u odlomke i ispuštene su brojne reference na članke iz Glasa Koncila)

U Hrvatskoj prije 50 godina

»GDJE SMO? — KAMO IDEMO?«

Svijet se vratolomno brzo mijenja, a Crkva u tom svijetu još i brže. Gdje je sada i kamo ide Crkva u Hrvatskoj — kod nas? Kakova će izgledati za pet, za deset godina? Ne bi li trebalo najozbiljnije razmotriti sadašnje stanje, događaje ovih dana i donijeti odmah odluke? Na ovogodišnjem tjednu svećenika koncem siječnja u Zagrebu, nadbiskup Kuharić je kod izglasavanja rezolucija rekao da je ovo historijski momenat. Tako jest! 

U Crkvi u svijetu, a tako i kod nas, formirale su se su dvije struje: tradicionalisti i modernisti-progresisti. Nisu svi tradicionalisti jednaki, a niti svi modernisti. U jednoj i drugoj struji ima ideja umjerenih i ekstremnih, kod modernista najviše neodređenih i mutnih. Ekstremniji modernisti vode otvorenu ili katkada taktički kamufliranu borbu protiv posluha hijerarhiji, protiv celibata, protiv sjemeništa... O njima papa kaže da 'diraju vjersku nauku o Trojedinom Bogu, o Kristu, o Euharistiji... o molitvi i sakramentima...', dokazuju da nema pakla, nedostojno govore o Bl. Djevici, kažu mladeži da se ne treba ispovijedati, a tjeraju ih na pričest, govore da samozadovoljavanje nije grijeh, ni odnošaj s djevojkom, pa ni preljub da nije grijeh, već samo nepravda prema bračnom drugu, a za sve Isusove riječi kažu da su samo simbolični govor za ono vrijeme. Manje takvih zabluda pišu u štampi, više govore na konferencijama, a najviše u ličnim kontaktima. 

Modernisti su uzeli etiketu II. vatikanskog sabora, etiketu napretka, slobode, budućnosti koja neminovno dolazi, i sva druga lijepa imena. Tradicionalisti imaju dojam da se nešto strašna događa čemu se više ne može opirati i da je već i opasno deklarirati se tradicionalistom. Sve se jasnije vidi da su progresisti živi, aktivni, žilavi i uporni, pa bi poželjno bilo da svi budemo progresisti gledajući samo s tog stanovišta, samo kad oni ne bi bili nosioci i vrlo opasnih ideja. Ideolozi i vođe progresista znaju što hoće, a jedan dio ih slijedi ne domišljajući se kamo ih vode. — Poslije II. vatikanskog sabora Crkva se našla pred mnoštvom problema unutar i izvan Crkve. Tradicionalisti se uglavnom povlače u sebe, ili se muče da provedu istinske ideje II. vatikanskog sabora prema shvaćanju Pavla VI. Progresisti su jače zagrizli u probleme i rješavaju ih na svoj način, slijede čas više čas manje, Holandiju i katolički Zapad.

'Kršćanska sadašnjost' (očito modernističko-progresistička u općem smislu riječi) danas je veliko radilište, skup vrijednih ljudi koji rade bez predaha i bez odmora, pa tko može zanijekati da mnogo toga rade vrlo dobro, odlično!? Oni su postali idejna i financijska velesila u Hrvatskoj. Imaju ljude, program rada, znaju što hoće i s tog stanovišta svaka im čast! — Jednaka je situacija i s grupom oko 'Glasa koncila'; istog su smjera, jednakog elana za posao, jednako na liniji modernističko-progresističkoj. Tko bi se usudio zanijekati veliku pozitivnu ulogu koju je 'Glas koncila' odigrao kod nas? Ali tamo od onih prikaza o sastanku u Churu pa dalje, sve je očitija linija, odnosno skretanje GK ('Glasa Koncila') za kojega sada već mnogi svećenici kažu da bi ga trebalo vraćati i nikako ne primati, jer je počeo čak negativno djelovati. Pročitajte GK br. 2/71 o pismu Pavla VI biskupima. Kako drsko falsificiraju papine misli e da bi opravdali svoju liniju! Ako su kadri izvrtati riječi koje nam još zvuče u ušima, kako neće samovoljno tumačiti riječ sv. Pisma koja je napisana prije dvije tisuće godina? A do nedavno je glavni urednik GK bio nadbiskup Mons. Kuharić koji se nije nikada distancirao od te linije. Bilo bi doista netaktično da KS i GK otvoreno pišu protiv dogmi i jasnih moralnih zasada, ili protiv celibata. Linija se provodi taktički i zaobilazno, a ima tu i straha pred kard. Šeperom! Vođe su oprezniji, sljedbenici otvoreniji. Nije slučajno da je jedan iz 'zadarske grupe', i to baš Kolanović, najzagriženiji anticelibater, na sastanku svećenika u Zagrebu bio predsjednik radne grupe koja je imala raspravljati i donositi najvažnije rezolucije: o tipovima svećenikova služenja za današnje vrijeme. — Na sastanku je radilo osam radnih grupa s različitim programima o životu i radu svećenika danas, no nijedna nije bila posvećena svećenikovoj molitvi i duhovnom životu, nijedna razmatranju o kaosu u koji tonemo, o sofizmima 'teologije'! 'Zadarska grupa' je proturala među svećenike tečaja letak protiv celibata, a prodavali su i brošuru protiv celibata. Letak nije dobro prošao. 'Ništa, biva, ove ćemo godine proturiti rezoluciju da se oženjene ljude redi za svećenike, i da se svećenike koji su zbog ženidbe napustili prezbitersku službu prihvati i uključi u život kršćanske zajednice', a u razgovorima je rečeno: da im se dopusti da mogu katehizirati i propovijedati. — Kako je to vješto proračunato! Mnogi se nisu domislili da se time zapravo glasa protiv celibata. Jer, budemo li imali svećenike koji su otpali zbog ženidbe pa opet u Crkvi propovijedaju, i još svećenike koji su zaređeni kao oženjeni, odviše je naivno misliti da možemo i dalje odgajati svećenika za celibat. Zato nije ni krivo ni uveličano što je Mons. Kuharić rekao da je momenat glasanja za spomenutu rezoluciju historijski momenat. Premda svećenici na spomenutom sastanku nisu oficijelno predstavljali kler naše domovine, ova rezolucija ima veliku važnost. Celibatu je zadan težak udarac. 

Svima je poznato što je za 'okruglim stolom' rečeno protiv autoriteta u Crkvi i protiv sjemeništa. I kao da je to bilo malo, dobri p. Duda (Što li se s njim događa?) reče nam na svećeničkom sastanku da je sjemenište najveća zapreka formiranju normalnog svećenika. Dragi p. Duda, vi rušite kuću zato što bi u njoj trebalo štogod popraviti, a niste sigurni da li možete drugu sagraditi... Među moderne progresiste ubrojio se i naš obljubljeni mons. Mijo Škvorc. Kako smo ga rado slušali na duhovnim vježbama, konferencijama, propovijedima... Još je uvijek vitalan, pun dobre volje, ali njegove izjave protiv autoriteta i oko celibata upravo nas plaše. Kažu: To ti je pjesnička duša kao i Chardin, ne valja mu svaku zamjeriti. — Najdalje su otišli neki mladi dominikanci. To su naši 'Holanđani'! Oni su otvoreni protivnici posluha u Crkvi, protiv su celibata, a više ne znamo u koju još dogmu vjeruju... Ali oni rade, govore, pišu i stvaraju svoje grupe u kojima nalaze svoje pristaše zanesenjake. Da li se dobri o. Drago, njihov provincijal, slaže s njima ili je nemoćan pred njima? — U svakoj se biskupiji polako pojavljuju mladi modernisti, sastaju se s onima iz drugih biskupija, trude se uz ostalo kako bi koju dogmu oborili, a i kako bi se oženili. Ne mole časoslov i ne ispovijedaju se. 

Gledajući u budućnost realno, ne pesimistički, moramo zaključiti: bude li celibat dokinut, sigurno bi vrlo brzo nestalo i redovništva. Jer mladi redovnici kažu: 'Čim se svećenicima dozvoli ženidba, odosmo mi svi u svjetovne svećenike.' O duhovnom nivou takovih svećenika ne bismo htjeli ni misliti. Gledajući pošteno,  pred Bogom, barem 80 posto naših najboljih vjernika bi nas prezrelo i odbacilo, a aplaudiralo bi samo ono što bi jedva dočekalo taj čas kao znak raspadanja i slabosti Crkve. Čovjek mora zaplakati kad pomisli na takvu razvalinu 'Jeruzalema'... To je kaos koji razjeda katolički Zapad i Ameriku. Sjemeništa bi odgajala športaše i mladoženje. — Da li je naš Episkopat već zakasnio? Nije li već davno trebalo reći odlučnu i jasnu riječ i probuditi sve one koji hoće slijediti PAVLA VI? — Zaklinjemo naše biskupe da uzmu kormilo u svoje ruke. VIDEANT CONSULES! — želimo znati imamo li vođe ili ih nemamo, možemo li još spasiti situaciju, ili smo već osuđeni na samolikvidaciju, na kaos, na rasap sjemeništa i novicijata i prezir vjernika. 

Braćo 'progresisti', oprostite ako smo vas ovim možda povrijedili, svaka vam čast za vašu radinost, ali možda ni vi ne vidite kamo vode ideje progresista koje slijedite. — Braćo 'tradicionalisti', probudite se iz depresije i letargije, još nije prekasno. OCI BISKUPI, čekamo Vaš glas!

Zagreb, početkom korizme 1971. 

Grupa svećenika

(iz knjige Ćiril Petešić: Što se događa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?, Stvarnost, Zagreb 1972.)

Sada je ipak bolje, znamo na što su spremni

Naišao sam danas na nedavno objavljen članak Ante Mikića Drugi vatikanski koncil i poslijekoncilska obnova na stranicama Glasa Koncila od 1963. do 1972. Počeo sam izdvajati neke citate iz Glasa Koncila koje je autor prenio u svom radu, ali sam ubrzo zaključio da bih trebao kopirati previše toga. Preporučujem vam čitav članak. Evo ipak nekoliko ulomaka kao poticaj da pročitate i ostatak.

»Mnogi misle, da sada možemo zbaciti historijske maske i obzire, kojima je povijest hladnokrvno ubijala duh, ideje i zanos. Kad se jednom dotuče konstantinovsko shvaćanje sekulariziranoga kršćanstva; kad se ukloni svaka želja za cezaropapizmom; kad se izvučemo iz feudalnih prekoncepcija, radi kojih je nezdrava klasna podjela razjedinila prvobitno bratsko kršćanstvo; kad se oslobodimo takozvane crkvene malograđanštine i formalizma — doći ćemo na čistinu, gdje se jasnije vidi i svjesnije hoće. […] Trebalo bi nadalje dokinuti sve teretno, prepuno historijskog nepotrebnog balasta i izanđalo. Što će nam toliki gotovo nedolični običaji u paraliturgiji i obzirom na relikvije, u odijevanju i naslovima, u nezdravim i malne sujevjernim pobožnostima (Presmiono? Ne plašimo se — misli su iz srca i ustiju onih na vrhu; jedan je postao papa…)« (Anon., 1963, 7)

U približavanju vjernicima smisla obnovljene liturgije, u veljači 1965., neposredno prije početka njezine provedbe, objavljen je opširan članak u formi pitanja i odgovora (Lercaro, 1965), a u istom broju — fotografijom stola u gostionici s prigodnim tekstom (Anon., 1965d) i kolumnom Don Jure (Živko Kustić) ukazuju na bit nove liturgije: da Crkva na misi postane obitelj za istim stolom (Kustić, 1965).

»Učini li se nekome da neke moderne crkve odviše naliče suvremenim predavaonicama, kazališnim i kino–dvoranama, ne treba se ni sablazniti ni odbacivati tu misao kao neumjesnu. Prvi kršćani ugledali su se u javne zgrade svoga vremena — koje čudo ako se današnji kršćani ugledaju u današnje javne zgrade?« (Anon., 1965i).

Tako se, primjerice, jedna čitateljica izjasnila protiv oženjenih đakona, uz tvrdnju da ih vjernici u njezinoj župi ne žele, na što joj uredništvo odgovara protupitanjem: »Zar doista ne biste htjeli primiti svetu pričest iz ruke jednog zrelog i prokušanog katoličkog javnog radnika […] I kakvo vam je to kršćanstvo, kakav katolicizam, izjavljivati da bi vas ‘pola otpalo’ od Crkve kad bi Koncil izglasao ovo ili ono?« (Anon., 1964i). Drugomu su pak čitatelju iz Zadra zasmetale promjene oltara u crkvama te se pita: »Zašto se poništavaju stari oltari koji sliče pravom Božjem žrtveniku a stavlja se stol koji je sličan onima na kojima se prodaje verdura (povrće) na pijaci«. Uredništvo mu odgovara kako je »prvi žrtvenik na kojemu je Isus prikazao prvu misu, bio [je] stol Posljednje večere. Prema tome novi oltari zaista naliče na pravi Božji žrtvenik«.

Čitava autorova doktorska disertacija koja obuhvaća gotovo 500 strana dostupna je na internetu.

Bravo, Glas Koncila!

Sigurno niste očekivali ovakav naslov! Nisam do sada spominjao ovaj ocvali tjednik hrvatskih biskupa u pozitivnom kontekstu. No uvijek treba pohvaliti dobre inicijative, pa tako i članak objavljen u najnovijem broju. Naslov članka je vjerojatno uredničko ekumensko pružanje ruke onima koji se ponose "velikanom" o kojemu govori taj osvrt.

Znam da jedna lasta ne čini proljeće, ali ako bude još par ovakvih članaka, optimisti se mogu nadati promjeni koju je netko predložio, "kapici" na zadnjem slovu koja bi Glas Koncila pretvorila u Glas Koncilâ.

(uvećani prikaz)

Katolički konzervativci koji sve modernizme nakon par godina prihvaćaju i štite

Zanimljiva je bila reportaža Živka Kustića objavljena 1970. godine koja je na drukčiji način progovorila o promjenama u liturgiji nakon Drugoga vatikanskog koncila. Povod tekstu bila je pismena pritužba biskupu Franji Kuhariću u kojoj je spomenuto da se u župi sv. Petra misa za mlade služi neobično: djevojkama se dopušta čitati, za vrijeme mise svira se gitara i pjevaju se »neke čudne moderne pjesme od kojih bi se moglo i zaplesati«. Zato se osobno biskup Kuharić došao uvjeriti »kakvo je to svečano slavlje« te podržao mlade da se i dalje okupljaju i slave Boga.

(Glas Koncila)

***

Promotri li se sadržaj tih kratkih vijesti, pisalo se je o različitim novostima i promjenama nakon Koncila u svim zemljama svijeta. Tako je 1970-ih godina GK izvještavao kako je u nekim biskupijama Sjedinjenih Američkih Država dopušteno »zbog nestašice svećenstva da pri dijeljenju pričesti pomažu i žene iz laičkog staleža«, [...] djelovanju i ovlastima trajnih đakona u Njemačkoj, koji »mogu asistirati u sklapanju crkvenih ženidba u slučaju da su svećenici spriječeni« [...]

(Glas Koncila)

***

Tih se su [70-ih] godina i u Crkvi pojavila previranja - najčešće zbog različitih stavova kako da u mjesnoj Crkvi zažive smjernice i upute Drugoga vatikanskog koncila. Osim liturgijskih reformi pojedini su svećenici i laici pozivali na radikalne promjene u pastoralnom radu i djelovanju te bespogovorno zazivali prihvaćanje novih ideja, dok su neki drugi pak držali kako je za promjene potrebno određeno vrijeme te spontani razvoj. Tadašnji dvotjednik Glas Koncila imao je »sluha« za oba glasa iste skladbe, bio je otvoren i spreman čuti i one koji drukčije misle te su o tome informirali svoje čitatelje.

(Glas Koncila) 

Usporedi:
Generalni vikar Zadarske nadbiskupije, Pavao Kero i nadbiskupov tajnik, Grgo Batur, izjavili su u razgovoru s tajnikom zadarske Vjerske komisije, Markom Kumanom, kako su svećenici dotične zadarske skupine bili previše radikalni, te da su "posebno bili glupi", što su tražili ukidanje celibata i reforme preko noći. Posebno su im zamjerili što su svećeničko zvanje htjeli materijalizirati i unovčiti. Neke su njihove stavove pohvalili, ali su ustvrdili kako će nova mlađa skupina svećenika, kojima su oni na čelu, tražiti reforme, ali postupne i lagane, te da oni Crkvu zamišljaju kao ustanovu koja će služiti vjernicima i neće se miješati u politiku i bavit će se samo vjerskim pitanjima.

Koliko %#$&@$ može stati u jedan članak?

Možda bih prije pet-šest godina imao volje detaljnije analizirati članak poput ovog (arhiv) koji je nedavno izašao u Glasu Koncila, ali sada više jednostavno nemam snage ni volje za %#$&@$ tog tipa. Navedimo ipak nekoliko bisera iz arsenala našeg uvaženog liturgičara i njegovog novinskog tumača.

Prva Hrvatica među redovnicama bez habita

Gornji naslov obojen sasvim očitom ideologijom nalazi se iznad članka u novom broju Glasa Koncila.

Glas Koncila vijest prenosi sa stranice hrvatskih monfortanaca gdje se habit uopće ne spominje. Ne, glasnici koncila, uopće niste prozirni. Naslov vam je u stilu Jutarnjeg lista koji članak o nekom trajnom đakonu naslovljuje s "Imam ženu i sina, ali mogu činiti sve kao pravi svećenik".

No da ne bi ostali u zabludi oni koji misle kako ove redovnice, Kćeri Mudrosti, nisu nikad nosile habit, evo što piše u njihovim izvornim konstitucijama koje je sastavio suutemeljitelj sveti Louis de Montfort:

Svoj sivi habit prekriven crnim plaštom [sestre] promatraju kao svoje [ukopno] platno i livreju siromaštva Isusa Krista kojeg se svijet gnuša. Zato oblačeći ga, habit s ljubavlju poljube. Nipošto ne unoseći svjetovne mode u svoj habit, radije izabiru materijale najgrubljeg tkanja, odbojne i [ljudskoj] naravi i svjetovnom duhu, a to je česta značajka pobožnih osoba.

(izvor: 1, 2)

Malo o novijoj povijesti.

U 1960-ima kongregacija je imala 5000 sestara u 400 ustanova i deset novicijata. Od 2. vatikanskog sabora, ovi brojevi su se značajno smanjili.

Najvažniji događaj za redovničke zajednice u ovom poslijekoncilskom razdoblju bio je aggiornamento, pažljiva prilagodba konstitucija, u vjernosti izvorima, na koju je pozivao Sabor kako bi se odgovorilo potrebama suvremenog svijeta. Za Kćeri Mudrosti, Montfortovo izvorno Pravilo ostalo je temeljnim nadahnućem. Godine 1965. habit je modificiran.

Običaji i odredbe koji nisu činili dio Pravila i često su bili zastarjeli i naporni, napušteni su. Nadahnut Saborom i njegovim "vjetrom promjene", princip supsidijarnosti koji je uključivao decentralizaciju i sudjelovanje u podijeljenoj odgovornosti, doveo je do razdoblja eksperimentiranja s novim načinom života. Laička odjeća, posao koji su pojedinci obavljali izvan ustanove, razbijanje velikih zajednica u manje jedinice koje žive izvan zajedničkih institucija: sve su to bili znakovi raznolikijeg apostolskog kontakta, što je pak za sobom povlačilo promjene u načinu života. Gdjegdje je to ponekad vodilo do pretjeranosti što bi rezultiralo bolnim odlascima.

(izvor: 3, 4)

Za one koji žele čuti više (uglavnom new age blebetanje): 1, 2, 3, 4, 5, 6.
Napomena: Ništa od ovoga, naravno, ne želi umanjiti radost nove redovnice kojoj čestitam i želim sve najbolje!

Hoćete li ga poslušati?

Iz najnovijeg Glasa Koncila:

On [p. Bonaventura Duda u knjizi Razmišljam o Alojziju Stepincu] zapisuje: "Bio sam nazočan na Marijabistričkom proštenju 1946. kada je nadbiskup održao u prvostolnici zaključnu propovijed. Kako je uzlazio na propovjedaonicu u ono doba već otvorenih bijesnih napada na njegovu osobu, na Katoličku Crkvu, mi smo ga pratili sa sve većom uzbuđenošću. I kad je stupio na samu propovjedaonicu, katedralom se prolomio silan pljesak ljubavi, simpatije, sućuti i oduševljenja. Bio je to, vjerujem, prvi pljesak u zagrebačkoj katedrali. On je stajao mirno i dostojanstveno, kao i uvijek, a onda je zaokružio pogledom po prepunoj crkvi i odsječito, zapovjedno rekao: 'Prije svega, dragi vjernici, molim vas da se u crkvi okanite svakog pljeska - jer u crkvi jedina čast ide Bogu jedinome i nikome drugome.'"

Podebljanje teksta je, naravno, moje.

Smiljana Rendić, treći put

Smiljana Rendić je uvijek dobrodošla gošća na ovom blogu (1,2), posebno kad polemizira o kontroverznim pitanjima poput onog koje slijedi. Ako se i nećemo s njom složiti baš u svemu, ipak je većinu stvari vrlo dobro opisala, i to onda kada je njezino stajalište bilo vrlo usamljeno. Netko bi je nepristojno mogao okarakterizirati kao frustriranu babetinu, ali tko ne bi bio frustriran gledajući kako se laži i manipulirani sentimenti podmeću pod istinu. Stil joj je osebujan i pravo osvježenje za naše prilike gdje se do pojavka interneta teško moglo u crkvenim glasilima pronaći nešto bolje od glaskoncilovske uravnilovke.

 Radikalno odbija abdicirati od razuma 

(O Međugorju, o mons. Žaniću i mons. Franiću, 

o Ivanu Pavlu II. i o Hansu Ursu von Balthasaru)

Marulić 1-2, 2013
(arhiv)

Smiju li djevojčice ministrirati?

 

Na portalu Glasa Koncila mogu se naći i ovakve stvari (kurziv moj):

Ovaj čas nitko ne može točno odgovoriti na Vaše pitanje kada će se žene moći rediti za svećenice, to više jer Crkveno učiteljstvo, jedino mjerodavno za rješavanje takvoga pitanja, izričito zauzima stajalište da žene na mnogo drugih načina mogu sudjelovati u poslanju Crkve, a da ne budu zaređene za svećenice.

Papa Ivan Pavao II, kao najviši autoritet redovitoga Crkvenoga učiteljstva, objavio je da je to i konačan stav Crkve. Prema tome, u Katoličkoj Crkvi ne treba očekivati uopće ili bar ne skoru promjenu dvije tisuće godina duge tradicije da se u svećenički red primaju samo muškarci.

Nedavno je osvanulo sljedeće pismo "zabrinute" čitateljice koje s odgovorom prenosim u cijelosti kako ne bi u nekom trenutku završilo u dijelu GK portala koji se plaća:

Smiju li djevojčice ministrirati?

Poštovana redakcijo Glasa Koncila, molim vas da otvorite više prostora za stajališta glede ministriranja djevojčica. Niže je e-mail poruka koju sam uputila svome župniku, a dobila sam odgovor: »Ako imate kćer neka dođe pjevati. Veće će dobro djelo učiniti nego se uključiti među ministrante.«

Mislim da je takav odgovor zbunjujući. Imam unuka (ne još unučice) i ne brine me hoće li i gdje on ministrirati, ali me principijelno brine hoće li u pojedinim župama biti nastavljeno odbijanje ministriranja djevojčica. Osobno sam proputovala pedesetak zemalja svijeta i gotovo u svakoj (gdje je bilo moguće) posjetila katoličke crkve, a u većini, neovisno o kontinentu, i djevojčice ministriraju. Nadam se vašem sudjelovanju u širenju prostora duha.

Čitateljica J.

»Glede ove službe, liturgijske knjige ne govore o ograničenjima koja bi se ticala spola te bilo koji odnos prema tome pitanju ovisi o pastoralnim razlozima iz kojih proizlazi stav pojedinih mjesnih Crkava.« Tako o ministrantskoj službi piše liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško. Iz njegovih su riječi jasne dvije činjenice: prva je da i djevojčice imaju svoje mjesto kao poslužiteljice oltara ili ministrantice, a druga je da se pri tome treba voditi pastoralnim razlozima. Ovdje ne donosimo cijelu elektroničku prepisku s Vašim župnikom iz koje ste nažalost izdvojili samo završnu rečenicu, koja bi mogla djelovati »diskvalificirajuće« za njega, kao da bi bio ograničen svojim (krutim) stavom da djevojčicama nije mjesto na oltaru. No, on Vam je ponudio odgovor kojim možda i nije »otvorio« do kraja mogućnost za ministriranje djevojčicama jer argumentira da »postoji mnogo načina i mjesta gdje se djevojčice i/ili djevojke mogu aktivno uključiti u život župe i bogoslužje – a da to nije ništa manje vrijedno od dječaka i/ili mladića koji poslužuju kod oltara. Zašto ne imati djevojčice koje će pjevati i izvoditi psalme, čitati na misi, pomagati kod prijema starijih i bolesnih vjernika na misi. Ozbiljno se baviti karitasom.

»Pri tome dodaje i da 'Coetus internationalis ministrantium'« skraćeno CIM (na latinskom Međunarodni savez ministranata) okuplja poslužitelje oltara (i djevojčice i dječake), jer drugog pastorala mladih u većini europskih zemalja nema (osim ponegdje kat. skauta).« Iz citiranoga dijela Vaše prepiske čini nam se da je Vaš župnik otvoren za razgovor o toj temi, pa biste ga mogli – osobno ili preko župnih vijećnika – potaknuti da se u Vašoj župi razmisli i o tome vidu pastoralne skrbi za djevojčice, jer je činjenica da se i djevojčice kao ministranti vole okupljati na liturgijskim slavljima župne zajednice i aktivno pridonositi skladu i ljepoti bogoslužja. Dakako da bi im taj vid služenja u župi mogao biti od velike koristi i otvoriti ih kasnije za druge vidove suradnje u župi koje Vaš župnik spominje – da budu čitačice u liturgiji, zboristice, volonterke u župnom karitasu...

Kao svoj doprinos, to naš tjednik može i rado čini, ističemo da smo o ovome pitanju već pisali, te smo pri tome podsjetili da je 2003. godine, u okviru proslave 40. obljetnice konstitucije o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog koncila »Sacrosanctum concilium«, tadašnji pročelnik Zbora za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger, današnji papa u miru Benedikt XVI, istaknuo da Crkva »neće zabraniti« ministriranje djevojčicama na misama. Tako su u srpnju 2003. iz Triera prenijeli mediji, dodajući da je tada istaknuo kako treba očekivati novi dokument u kojemu će biti pojašnjeno što je »spojivo«, a što nije u aktualnoj liturgijskoj praksi. Već iz samoga novinarskog pitanja bilo je jasno da svoje mjesto u liturgiji i u posluživanju oltara na misama u župama imaju i djevojčice. Dakle, djevojčice ne samo da mogu posluživati, već i poslužuju u liturgijskoj službi u kojoj, poput dječaka ministranata, imaju važnu ulogu kao i oni. Danas je za mnoge djevojčice po župama normalno takvo sudjelovanje na misi, dok je ranije običaj bio da tamo gdje ima dovoljno dječaka ministranata djevojčice ne ministriraju.

Osim dječaka i djevojčica, upozorava pomoćni biskup Šaško, kod ministriranja se ne bi smjelo zaboraviti niti na odrasle: »Pod pojmom 'ministranti' redovito se podrazumijeva djecu i adolescente, ali ta služba nipošto ne isključuje odrasle. Zato Crkva očekuje od svakoga vjernika da bude raspoloživ preuzeti neku ulogu u liturgijskome slavlju, osim one koja je osnovna – biti dionikom zajednice koja slavi.« Kako se nama čini, za svakoga – bez obzira na spol i dob – oko Božjega oltara ima i trebalo bi biti mjesta u skladu sa župnim pastoralnim okolnostima. Nikome ne bi trebalo zatvarati vrata, na što je potaknuo i blaženi Ivan Pavao II. u tijeku Međunarodnoga hodočašća ministranata u Rim u kolovozu 2001. Tada je Trg sv. Petra bio »otvoren tisućama dječaka i djevojčica, koji su došli iz cijele Europe na hodočašće«, te je svima – bez razlikovanja »ministranata« i »ministrantica« – govorio o ljepoti i važnosti njihove ministrantske službe. Blaženi Ivan Pavao II. išao je i korak dalje te im je poručio: »Govorio sam o prijateljstvu s Isusom. No, bio bih sretan da iz njega proiziđe i nešto više. Kako bi lijepo bilo kada bi netko otkrio poziv na svećeništvo! Isus Krist hitno treba mlade koji bi se velikodušno i bez zadrške stavili na raspolaganje. Osim toga, ne bi li Gospodin mogao pozvati ovu ili onu od vas, djevojčice, da prigrlite redovnički život kako biste služile Crkvi i braći? I one koji će se htjeti ujediniti u brak, ministrantska služba uči da istinsko sjedinjenje uvijek mora uključivati otvorenost uzajamnome i nesebičnom služenju.«

Primjetit ću samo radi onih koji možda "zalutaju" ovamo da čak ni na novoj misi svećenik ne mora (i na to ga nitko ne može prisiliti) koristiti ženske ministrante. Detaljnije o ovoj praksi na linkovima koje prenosimo ovdje.

Glas Koncila objašnjava...

...zašto je važna liturgija na narodnom jeziku:

Mea culpa – Meho kupa

Banjolučki biskup Alfred Pichler, prvi pisac rubrike, mnogo se zauzimao u provedbi liturgijske obnove, posebno oko prevođenja liturgijskih knjiga: misala, lekcionara i obrednika na hrvatski jezik. Bio je i član saborske komisije za liturgijsku konstituciju Sacrosanctum Concilium, a papa Pavao VI. ga je imenovao i članom Vijeća za provedbu te konstitucije.

Upravo jedna zgoda opisana u knjizi S Banjalučkih strana o. Jurice Šalića govori o važnosti održavanja službe na narodnome jeziku... Biskup Pichler je još kao župnik u Novoj Topoli 25 mjeseci proveo u zatvoru bez suđenja, a dijelio je ćeliju s muslimanom iz Bihaća. On je znao da je Pichler katolički svećenik i uočio je da nešto posebno radi, čudno moli. Molio je iz časoslova na latinskome jeziku: »Introibo ad altare Dei... Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa...« Musliman je o tome razmišljao, a kasnije u društvu komentirao: »Hajde! Nekako sam razumio ono prvo: >Idi Ibro, alata peri!< Ali nikako ne razumijem ono drugo ponavljanje: >Meho kupa, Meho kupa, Meho Maksima kupa!< Zašto ga mora toliko prati?«

Pa ovakvim argumentima sa stranica lista koji se "izrodio iz jednog od najvećih i najznačajnijih crkvenih saborovanja" teško da se može išta prigovoriti.

Ponovno pretkoncilska misa

Kako nas je upozorio jedan naš čitatelj u komentarima, Glas Koncila od 6. ožujka 2011. donosi na str. 12 tekst s gornjim naslovom, a ovdje ga prenosim u cjelosti (nije bilo teško pretipkati ga).

***

U crkvi sv. Martina u Zagrebu slavljena je u nedjelju 20. veljače prva javna pjevana tradicionalna, pretkoncilska latinska misa u Hrvatskoj. Tradicionalna misa, prema odluci kardinala Josipa Bozanića, redovito će se služiti svake nedjelje i zapovjedanog blagdana u toj crkvi.

Rektor crkve dr. Đuro Zalar pozdravio je prije početka mise nazočne vjernike zajednice koja slavi misu prema misalu pape Pavla VI. i zaželio da se nova zajednica skladno uklopi u liturgiju crkve sv. Martina. Prvu misu po dopuštenom izvanrednom obliku rimskoga obreda predvodio je prebendar dr. Stanislav Vitković, a u poticajnoj propovijedi razložio je značenje čitanja te nedjelje sedamdesetnice. Tijekom mise pjevao je Ivan Kovačić, koji je za tu priliku došao iz Švedske, a u pjevanju ordinarija pridružili su mu se i neki od nazočnih vjernika - saznaje se s mrežne stranice društva "Benedictus".

***

Dobro, ima nekih greškica: pretpostavljam da je trebalo pisati "nazočne vjernike u ime zajednice koja slavi misu...", zatim misa prema misalu Ivana XXIII. baš i nije pretkoncilska misa – ta misa služena je za čitavog trajanja Drugog vatikanskog koncila, informacija koju prenose napisana je na ovom blogu koji sasvim sigurno nije mrežna stranica društva "Benedictus". 

Ali, u globalu, možemo biti zadovoljni. Iako je članak malen, istaknut je crvenom podlogom, pa će ga pažljiviji čitatelji Glasa Koncila sigurno uočiti. 

***

Evo još nekoliko stranica koje su prenijele informaciju o tradicionalnoj misi u Zagrebu. Uglavnom su spomenute u komentarima na prethodnim postovima:
katolik.hr

Una Voce Malaga
Servants of Light
Una Voce Cordoba Argentina
www.summorum-pontificum.fr

Vendée
Latin Mass Society
Messainlatino.it

***

U nedjelju 13.3.2011. preč. Stanislav Vitković bit će izvan Hrvatske. O tome je već odavno obavijestio nadređene, a prošli tjedan poslano im je i pismo u ime grupe vjernika (preporučeno, s povratnicom) da što prije imenuju svećenika koji će te nedjelje služiti tradicionalnu misu. Pomolite se da se to što prije pozitivno riješi kako bismo zaista imali tradicionalnu misu svake nedjelje i zapovijedanog blagdana kako i stoji u odluci kardinala Bozanića.

A što će nam to?

Branimir Stanić (Glas Koncila): Svećenici su u svojoj službi često "okupirani" izravnim pastoralom: služenjem misa, podučavanjem, sakramentima, susretima... i mnogima vrijeme nije najbolji prijatelj za ostale aktivnosti. Može li se, u tom kontekstu, govoriti o paradoksu: da se korištenjem novih tehnologija, posredovanjem kojih se može naviještati i približavati riječ Božja, zapravo povećava fizička udaljenost između hijerarhije i vjernika? Koliko korištenje novih tehnologija ide na štetu izravnog pastorala?

Dr. Daniel Arasa: Iako se čini da je riječ o opravdanom pitanju, ono zapravo počiva na pogrešnoj premisi po kojoj je ono što je "fizičko" nešto stvarno, a digitalno "virtualno". Danas, u visokom tehnološkom okruženju, chat, kupovanje, "skidanje s interneta" i raspravljanje jesu realnost jer se događaju u sadašnjosti. To dakako ne znaći da bi svećenici svoje aktivnosti trebali svesti samo na online pastoral. Zapravo, susreti sa zajednicom, podjeljivanje i primanje sakramenata zahtijeva osobne susrete. Treba međutim promicati i online i offline aktivnosti. Dopustite mi reći i sljedeće. Na korištenje mnoštva mogućnosti koje nudi internet kler je osobno pozvan i odgovoran. Sve što svećenik radi, trebalo bi biti u skladu sa svećeničkim identitetom službenika Božjeg koji kao takav treba služiti za opće dobro ljudi i približavati ih Bogu. U tom smislu, svećenička bi savjest trebala voditi svećenika u odlučivanju kada je pravi trenutak za korištenje interneta, a kada je pravi trenutak za fizički susret s ljudima. Osobni kontakt, posjet bolesniku, podjeljivanje sakramenata - uvijek će zahtijevati fizičku prisutnost, ali i internetom se može doći do mnoštva ljudi i biti na putu njihova vjerskog sazrijevanja.

Tako pametno dr. Arasa u svom odgovoru novinaru Glasa Koncila ispravlja krivo razmišljanje o djelovanju svećenika na internetu. Možemo se zabrinuti kad vidimo da jedan novinar postavlja ovakvo pitanje. Što tek onda misle svećenici nevješti računalima i internetu? Inače, ovaj naš najčitaniji katolički tjednik napravio je prije nekoliko mjeseci veliki korak unazad ukidanjem svoje online arhive. Zato sam vam ovaj kratki tekst pretipkao iz tiskanog izdanja (GK 20 (1873) str. 8) jer mi je besmisleno da im usto plaćam i digitalno izdanje. Ne vidim baš što se dobiva time što starije članke više nije moguće pronaći na internetu. Čisto sumnjam da je tu neka vjerodostojna ekonomska računica, a čak i ako dobiju par kuna više trebali bi se zapitati da li na takav način ispunjavaju ili ograničavaju glavnu ulogu jednog katoličkog glasnika? Ili je možda stvar u tome da internet duže pamti od novina?

No, nije mi namjera u ovom tekstu napadati Glas Koncila. Žao mi je samo što nisu doista prepoznali mogućnosti koje im internet pruža. Pravi je povod da pišem o ovoj temi svečano otvaranje nove stranice Zagrebačke nadbiskupije. Naravno, Križ Života je vrlo brzo napao novu stranicu i preko nje kardinala Bozanića. Uostalom, njima je svaki povod za takve stvari jednako dobar, ali je problem što ne znaju odmjereno izreći kritiku, nego se pilselovski ridikuliziraju pa završe s jednim od glupljih naslova koje sam pročitao u zadnje vrijeme: "Kaptol i HBK beatificirali Joomlu".

Evo i nekoliko mojih zapažanja. Najprije bih trebao reći da to što Zagrebačka nadbiskupija ima internetsku stranicu neću posebno hvaliti jer je, da parafraziram jednu poznatu izreku, ne imati stranicu na internetu za takvu instituciju danas puno veća sramota, nego što je imati ju vrijedno pohvale. Meni je potpuno svejedno jesu li pri tome uzeli besplatni predložak ili su platili da im ga netko izradi. Dakako da drugo rješenje pokazuje veću ozbiljnost u odnosu prema takvom obliku komunikacije. Ali, ono što je važnije jest da takva stranica funkcionira, da je upotrebljiva i, ono najvažnije, da ima potrebne informacije koje se redovito obnavljaju i dopunjuju. Bez ovog zadnjeg ni najljepša i najfunkcionalnija stranica ne vrijedi mnogo. Nadam se da će to odgovorni iz tiskovnog ureda imati na umu. Čini mi se da su od otvaranja stranice krenuli u tom smjeru jer sam primjetio da su se u međuvremenu pojavile nove stvari (poput potpunijih adresa za kontakte s različitim osobama i uredima u Nadbiskupiji što je apsolutna nužnost). Naravno, ovih nekoliko tjedana nije dovoljno da bi se moglo procijeniti koliko su ljudi zaduženi za vođenje stranice stvarno odgovorni. Sigurno da bi im svatko od nas mogao dati različite prijedloge što bi se moglo popraviti ili unaprijediti na stranici, ali čini mi se da osnovne stvari već sada ima. Primjerice, gdje biste drugdje mogli naći vrlo detaljno tumačenje biskupskog grba biskupa Šaška. Dobro, ovo zadnje je bila šala, ali mislim da opis osnovnog ustrojstva nadbiskupije, arhiva najvažnijih kardinalovih propovijedi, najave događanja u nadbiskupiji i slično mogu biti dobar početak. Neke su hrvatske biskupije već odavno shvatile da to treba učiniti, listu s linkovima možete naći na stranici HBK koja također konačno na nešto sliči (otvorena tek prije tjedan dana). Možete tako naći raznih zanimljivih stvari, poput svjedočanstava svećenika Riječke nadbiskupije o njihovom pozivu, govora biskupa Mahnića na stranici Krčke biskupije ili molitvenika Vojnog ordinarijata. Ovo je samo nekoliko primjera koji su meni privukli pažnju, siguran sam da ćete i vi nešto naći. Stranice različitih redovničkih zajednica također su često vrlo sadržajne i lijepo uređene.

Zapravo, uvijek postoji bojazan da se stranica koja se bavi takvom crkvenom tematikom nakon početne izgradnje ne pretvori u servis koji samo prenosi vijesti IKA-e ne posvećujući dovoljno pažnje stvaranju vlastitih sadržaja. Recimo, žalosno je da se papini govori, propovijedi i slično objavljuju samo u onom opsegu u kojem ih je prevela IKA. Tako da nemamo na hrvatskom npr. prekrasan čin predanja i posvete svećenika bezgrešnom Srcu Marijinu (engleski / ostali jezici) koji je nedavno izrekao u Fatimi. Postoji široko polje djelovanje za svaku internetsku stranicu posvećenu ili barem blisku katoličkoj vjeri.

Posebno se osjeti nedostatak svećeničke prisutnosti na internetu. Rijetko se koji svećenik odvažuje na "susret u dijalogu" s ljudima preko interneta. Jasno mi je da su svećenici zaposleni i imaju različitih obaveza, a dio njih ima i strah od nekakvih napada nesklonih komentatora. Ali, postoji veliki interes za takvim komuniciranjem. Ljudi su, kao i u svakoj generaciji, željni Božje riječi, osjećaju u srcu, priznavali to ili ne, privlačnost prema osobi Isusa Krista. Ako im pravovjerni i revni svećenici neće prići i ući s njima u razuman dijalog (koji nije teško moderirati da ne postane destruktivan), ne čine im time nikakvu uslugu. Samo ih ostavljaju onima koji su spremni iskoristiti njihove slabosti i neznanje i učiniti štetu.

Smiljana Rendić o koncilu

Smiljana Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) bila je hrvatska katolička novinarka izuzetne erudicije, "najbolji hrvatski novinar vatikanist" i "prepoznatljivi znak katoličke publicistike u nas". Našao sam na internetu dva njezina teksta. Prvi, naslovljen Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod, objavljen je 1971. g. i jedan je od najvažnijih tekstova Hrvatskog proljeća, a drugi, koji je zapravo privatno pismo, objavljen je u knjizi Ivana Mužića (nisam čitao knjigu, ali njezino pismo je na str. 69 – 75) pod naslovom Židovska tradicija o Mesiji.

I tekst koji donosim u nastavku njezino je privatno pismo. Upućeno je 1987. g. Radovanu Grgecu, dugogodišnjem uredniku hrvatske književne revije Marulić u kojoj je 2002. g. i objavljeno (Marulić br. 4/2002. str. 764–781). U njemu Smiljana Rendić kritički analizira koncilska i postkoncilska zbivanja u Crkvi uz brojne zanimljive digresije i primjere iz povijesti. Iako se ne moramo složiti baš sa svakim njezinim zaključkom, ipak je ovo pismo jedinstveni primjer realističnog pogleda na II. vatikanski koncil i razdoblje koje je za njim uslijedilo i na hrvatskom jeziku nema puno takvih primjera.

Ispričavam se što kvaliteta kopije koju donosim nije jako dobra, ali mislim da ipak nije preproblematična. Veliko hvala osobi koja mi je dala ovaj tekst, a svima preporučujem da pročitaju stvari o kojima u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kako sama autorica kaže "pod ondašnjim terorom samozvanih perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjela ni pisnuti".

Smiljana Rendić: Mon Église... (PDF, c. 2 MB, 18 stranica)


PS. Nadam se da ćete se barem nakratko pomoliti za pokoj autoričine duše.

Brucošijada KBF-a

Upravo sam pročitao u Glasu Koncila (GK 5 (1858), 31.1.2010., str. 32.) kratki članak o brucošijadi studenata KBF-a. U članku koji nije dostupan preko interneta ne pojavljuje se nijedna slika, a naslovljen je "Prva brucošijada studenata teologije". Na plakatu za ovaj događaj piše Brucošijada KBF-a, ali valjda je sigurnije da se u naslovu za GK ne naglašava veza s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Našao sam na stranicama Hrvatske dominikanske provincije vrlo sličan tekst, a budući da je u Glasu Koncila autor potpisan S.S., mislim da možemo prepostaviti da je autor u oba slučaja pater Slavko Slišković koji je profesor na KBF-u, a navodno je i organizator brucošijade. Slijedi tekst s dominikanske stranice s mojim komentarima.

U srijedu 20. siječnja studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u klubu «Cabaret» održali su svoju prvu brucošijadu. Ideju brucoša svesrdno su podržali starije kolege i profesori.

Događanje je prije svega bilo prilika za međusobno druženje i zabavu, ali je poslužilo i za razbijanje stanovitih stereotipa o studentima KBF-a i samom fakultetu [pitam se kakvih stereotipa].

Ovim činom su željeli pokazati da su sasvim normalni mladi ljudi koji imaju sličan društveni život poput većine svoje generacije [koračaju širokim putem?], te da večernji izlazak uz uživanje u glazbi i plesu ne moraju biti dodatno motivirani velikim količinama alkohola ili drugih opojnih sredstava.

Poruka je to koja se mogla iščitati i iz donekle provokativnih plakata kojima su oblijepili grad [dakle, gore prikazanim plakatom su htjeli pokazati da se može zabavljati i bez alkoholiziranja i drogiranja?]. Slika Adama i Eve u crno-bijeloj kombinaciji jasno kazuje da se većina stvari može protumačiti i koristiti kako u pozitivne tako i u negativne svrhe [autor teksta je slučajno prešutio da je u središtu plakata stablo spoznaje dobra i zla te zmija i da Eva u ruci drži jabuku, dakle prikazan je trenutak pada ljudskog roda iz kojega su iznikli svi grijesi i zlo na ovome svijetu; to da organizatori brucošijade vrlo dobro shvaćaju da je ovdje riječ upravo o Sotoninoj kušnji kojoj su podlegli Eva i Adam jasno je i iz njihove fotografije koju prenosim na kraju ovog posta].

Sam raj zemaljski od Boga je stvoren i zamišljen za čovjekovo dobro, a ljudi su ga zlouporabili. Brucošijade, uobičajene na svim fakultetima, mogu biti mjesta zabave i prijateljstva, ali se mogu i u loše prometnuti [ženska osoba koja pruža jabuku, plakat sa zmijom u središtu pokazuju da promiču ovu prvu interpretaciju?]. Studenti KBF-a željeli su posvjedočiti ove prve vrijednosti pa su bez straha na plakat dodali i Isusove riječi: «Dođite i vidjet ćete» (Iv 1, 39) [Prikladnije bi bilo da su dodali: "otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo", ovako čak izgleda da blasfemno povezuju Isusa sa zmijom]. Pred više od 500 brucoša i njihovih prijatelja nastupili su Marija Husar, Spice Grills i DJ Niks.


Brucoši su sav prihod od ulaznica namijenili stradalima od razornog potresa na Haitiju, a preko dominikanskog vikarijata na ovom otoku sredstva su podijeljena najpotrebnijima [ovaj dobrotvorni aspekt je u GK puno naglašeniji da bi se valjda dalo do znanja možebitnim prigovarateljima: kako možete biti tako okrutni kad je to sve za jadne ljude na Haitiju?].

I na kraju, da preduhitrim eventualne primjedbe. Ne sablažnjavam se nad plakatom budućih teologa ni nad "svesrdnom podrškom profesora" KBF-a. Mislim da je nauk koji se ondje širi (naravno, ne generalizirajući) puno opasniji od neukusnog provokatorskog plakata. Zapravo, sa znatiželjom iščekujem što će pripremiti za iduću godinu. Možda sliku stanovnika Sodome koji pred vratima Lotove kuće iščekuju anđele da ih se namiluju?

Gaudete

Treća nedjelja došašća naziva se Gaudete (=radujte se) nedjelja prema ulaznoj pjesmi koja ističe radost u Gospodinu. Ova tema provlači se kroz čitavu liturgiju, pa i liturgijsko ruho umjesto pokorničkog ljubičastog može biti svjetlije, tj. ružičasto (1, 2).

***

Liturgija svete mise ove nam nedjelje donosi preporuku koju sveti Pavao stalno upućuje prvim kršćanima u Filipima: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" I odmah apostol daje i glavni razlog za ovu duboku radost: "Gospodin je blizu!" To je i razlog adventske radosti, kao i one svakodnevne: Isus nam je jako blizu. I svakim nam je danom sve bliži. Sveti Pavao nam tako daje ključ za razumijevanje izvora naših žalosti: žalosni smo kada nas naši grijesi ili mlakosti udaljavaju od Boga.

Gospodin nam uvijek dolazi u radosti, ne u tuzi. "Njegova otajstva su sva radosna otajstva; žalosna otajstva smo mi izazvali."

"Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" "Zdravo...": grčki tekst doslovno kaže "Raduj se...". Božja blizina razlog je radosti Blažene Djevice. I Ivan Krstitelj, još nerođen, u utrobi Elizabetinoj pokazat će svoju radost zbog blizine Mesije. Anđeo će reći pastirima: "Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se rodio Spasitelj..." Radost je posjedovati Isusa, žalost je izgubiti ga.

...

Veselje svijeta je slabašno i prolazno. Veselje kršćanina je duboko i sposobno izdržati posred poteškoća. Spojivo je s boli, bolesti, neuspjesima i nevoljama. "Ja ću vas opet vidjeti i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće", obećao je Gospodin. Nitko i ništa nam ne će oduzeti ovaj radosni mir, ako se ne odvojimo od njegova izvora.

...

U mnogim okolnostima, kao u ovom trenutku molitve, bit će potrebno da mu se obratimo u intimnom i dubokom razgovoru pred svetohraništem; i da otvorimo svoju dušu u ispovijedi, u osobnom duhovnom vodstvu. Tu ćemo pronaći izvor radosti; naša zahvalnost pokazat će se u življoj vjeri, u većoj nadi koja će ukloniti tugu, i u boljem davanju za druge.

...

Žalosna duša prepuštena je mnogim napastima. Koliko grijeha je počinjeno u sjeni tuge! Kad je duša radosna, ona se otvara prema drugima, potiče ih; tuga potamnjuje okružje i nanosi mu štetu. Tuga se rađa iz sebičnosti, iz brige o samome sebi koja zaboravlja na druge, od nemara u poslu, slabog mrtvljenja, traganja za zadovoljstvima, neurednosti u odnosu s Bogom. Zaboraviti sami sebe, ne dati se posve zaokupiti vlastitim interesima, neophodan je uvjet za upoznati Krista, predmet naše radosti, i služiti mu.

Tko je pretjerano zaokupljen samim sobom, teško će pronaći radost otvaranja Bogu i drugima. A da bismo došli do Boga i rasli u krjepostima, moramo biti veseli.

...

Pripravimo Božić zajedno s Marijom. Nastojmo ga pripraviti u svojoj sredini stvarajući ozračje kršćanskog mira i darujmo mnogo malih pažnja i izraza ljubavi onima koji su oko nas. Ljudi trebaju dokaze da je Krist rođen u Betlehemu, a malo je dokaza toliko uvjerljivo kao što je stalna radost kršćanina, pa i onda kada se pojave bol i poteškoće.

Blažena Djevica ih je imala mnogo na putu u Betlehem. Umorna od duga putovanja nije nalazila dostojna mjesta na kojem bi se rodio njezin Sin; ali zbog ovih problema nije izgubila radost promatranja Boga koji "tijelom postade i nastani se među nama".

(Francisco Fernández-Carvajal: Razgovarati s Bogom)

***

Većina ljudi koji su posjetili zagrebačku katedralu u jutarnjim satima radnim danom primjetili su da je pred jednom ispovjedaonicom malo duži red koji se ne prekida ni u trenutku kada je određen kraj termina za ispovijedanje. Ako su prišli bliže, mogli su na vratima primjetiti pločicu s imenom J. Ramos. Velečasni Jorge Ramos je vikar Opusa Dei u Hrvatskoj. Evo i nekoliko intervjua s njime ako vas zanima više: 1, 2, 3, 4, 5. Pater Ramos je jedan od najpopularnijih ispovjednika u Zagrebu, a i šire, jer je uvijek na raspolaganju za ispovijed i uvijek ima vremena za saslušati onoga koji se ispovijeda te daje dobre savjete.

Spominjem pater Ramosa jer vam želim preporučiti njegova kratka tjedna razmatranja koja možete poslušati na internetu. Možda nije zgorega spomenuti da se preko internete može slušati i Hrvatski Katolički radio i Radio Marija.

***

Ukoliko se, poput mene, ne interesirate previše za politička zbivanja, mogu vam pri nadolazećim izborima za predsjednika države pomoći odgovori kandidata na nekoliko pitanja koje je postavio Glas Koncila: prvi dio, drugi dio. Sigurno da sve te odgovore treba uzeti sa šakom soli, ali ako netko primjerice čak i u odgovoru pripremljenom za katolički tjednik jasno kaže da se zalaže za pravo na pobačaj, onda za takvu osobu ja u savjesti ne mogu glasati. Naravno, to nije jedini kriterij, ali je sigurno eliminirajući.

***

Moram priznati da me obradovala sljedeća rečenica iz teološkog osvrta o svećeništvu i euharistiji:

Zabrinjavajuća činjenica da određeni broj svećenika odbija koncelebraciju u ime »tradicije« ili pak da euharistiju slave sami u ime »funkcionalnosti«, dovoljno govori o oslabljenom stanju crkvenosti euharistije, a tako i o nedozreloj svijesti o općem svećeništvu svih vjernika.

Iako je koncelebracija bila kroz povijest Crkve česta i na istoku i na zapadu, stoljećima prije 2. vatikanskog sabora na zapadu je ta praksa gotovo iščezla osim u slučaju ređenja svećenika i biskupa, a i tada u drugačijem obliku od ovog kojeg sada poznajemo. Tko je god bio na istočnoj liturgiji, lako će primjetiti da koncelebracija najčešće izgleda puno drugačije od onoga što smo navikli gledati u novom obredu latinske crkve. Dok je u božanskoj liturgiji zadržana transcendentnost i uzvišenost otajstva koje se slavi (čemu sigurno pridonosi smjer slavljenja i usklađeno pjevanje), na novoj misi se koncelebracija najčešće prepoznaje po zbrci i improvizacijama koje su gotovo neizbježne: svećenici se na licu mjesta dogovaraju i pokazuju tko će gdje stati, tko će što pročitati, tko treba reći imena kojih pokojnika i slično, a to sve, naravno, okrenuti prema puku.

Poseban problem su masovne mise kada stotine svećenika koncelebriraju tako da neki od njih jedva i vide oltar na kojemu su darovi koje posvećuju. Potrebno je nešto u tom smislu promijeniti i "nužno je vratiti se izvornom smislu koncelebracije, a to je znak jedinstva svećenstva".

Ja se slažem s pater Z.-om koji kaže da bi koncelebracije trebale biti "sigurne, legalne i rijetke". U svakom slučaju ne bi se smjelo nekog svećenika prisiljavati da koncelebrira iz bilo kakvog razloga. Uostalom i Zakonik kanonskog prava kaže:

Kan. 902 - Svećenici mogu euharistiju koncelebrirati, osim ako drukčije traži ili savjetuje korist vjernika; ipak je svaki posve slobodan slaviti euharistiju pojedinačno, ali ne u vrijeme kad se u istoj crkvi ili kapeli slavi koncelebracija.

***

Za kraj vam ostavljam dvije verzije popularne adventske pjesme - Rorate Caeli desuper - Nebesa, odozgor rosite (prva verzija, druga verzija, prijevod). Ako hoćete, možete i vi ostaviti link na omiljenu pjesmu iz došašća.

Pro multis?

Još prije tri godine uputio je tadašnji pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Francis Arinze, sljedeći dopis svim biskupskim konferencijama (dopis donosim u cjelosti jer stranica latinska-misa.com s koje je ovaj prijevod uzet više ne funkcionira).

Uzoriti / prečasni gospodine,

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata je u srpnju 2005. godine, uz pristanak Kongregacije za nauk vjere, pisala svim predsjednicima biskupskih konferencija, kako bi od njih zatražila dobro promišljenu prosudbu prijevoda izraza pro multis, prilikom posvete Predragocjene Krvi, na različite narodne jezike. Odgovore biskupskih konferencija proučile su dvije vatikanske kongregacije te je podastrto izvješće Svetome Ocu.

Prema Papinome naputku ova Vam kongregacija sada obznanjuje sljedeće:

1. Tekst s izričajem pro multis pripada crkvenoj predaji. U njemu su utvrđene riječi koje se u rimskome obredu Latinske crkve primjenjuju od prvih stoljeća. Tijekom proteklih trideset godina neki su službeno odobreni prijevodi na narodne jezike primjenjivali tumačiteljski izričaj »za sve«, »per tutti« ili izričaj ovome ekvivalentan.

2. Ne postoji nikakva sumnja o valjanosti Misa koje su slavljene sa zakonito odobrenim riječima te su sadržavale izričaj »za sve«, kao što je Kongregacija za bogoštovlje već obznanila [godine 1974]. Izričaj »za sve« nesumnjivo stoji u skladu s ispravnim tumačenjem namjere našega Gospodina na način kako je izražena u tome tekstu. Vjerska je dogma da je Krist na križu umro za sve ljude.

3. Ipak, postoji mnogo argumenata koji govore u prilog preciznijega prijevoda tradicionalnoga izričaja pro multis:

a) Sinoptička Evanđelja (Mt 26, 28; Mk 14, 24) izričito govore o »mnogima« za koje Gospodin prinosi žrtvu. Ovaj su izričaj različiti bibličari povezali s riječima proroka Izaije [»Sluga moj pravedni opravdat će mnoge«, usp. Iz 53, 11]. U evanđeoskim tekstovima lako je bilo moguće reći »za sve« (tako npr. Lk 12, 41). Ipak, riječi pretvorbe doslovce glase »za mnoge«. Zbog toga su te riječi prevedene na taj način i u suvremenim prijevodima Biblije.

b) Rimski obred je kod pretvorbe vina na latinskome uvijek sadržavao riječi pro multis, nikada pro omnibus — za sve.

c) Anafore — euharistijske molitve — različitih istočnih obreda, bilo na grčkome, sirijskome, armenskome ili slavenskome jeziku, sadržavaju ekvivalent latinskih riječi pro multis.

d) »Za mnoge« jest točan prijevod pro multis, a »za sve« predstavlja svojevrsno tumačenje kakvo, pravo uzevši, pripada katehezi.

e) Izraz »za mnoge« otvoren je za uključivanje svakoga čovjeka te svjedoči o činjenici da se ovo spasenje ne događa na mehanički način, bez pristanka ili sudjelovanja pojedinca. Vjernik je, zapravo, pozvan s vjerom prihvatiti dar koji mu je ponuđen i primiti nadnaravni život koji se daje onima koji sudjeluju u tome otajstvu te svjedoče o njemu svojim životom, kako bi bili ubrojeni među »mnoge« o kojima ovaj tekst govori.

f) U smislu Upute Liturgiam authenticam valja uložiti napore da se u izdanjima na narodnome jeziku točnije drži latinskoga teksta.

4. Stoga se mole biskupske konferencije zemalja u kojima se trenutno upotrjebljava izričaj »za sve«, ili njemu ekvivalentan, da u idućoj godini ili dvije godine održe vjernicima potrebne kateheze o toj stvari, kako bi se pripravili na uvođenje točnoga prijevoda izraza pro multis na narodni jezik, primjerice »for many«, »per molti« itd. To će se učiniti kod sljedećih prijevoda Rimskoga misala, koje će biskupi i Sveta Stolica odobriti za upotrjebu u raznim zemljama.

O točki 3.e) detaljnije govori Rimski katekizam (v. original):

The additional words for you and for many, are taken, some from Matthew, some from Luke, but were joined together by the Catholic Church under the guidance of the Spirit of God. They serve to declare the fruit and advantage of His Passion. For if we look to its value, we must confess that the Redeemer shed His blood for the salvation of all; but if we look to the fruit which mankind have received from it, we shall easily find that it pertains not unto all, but to many of the human race. When therefore ('our Lord) said: For you, He meant either those who were present, or those chosen from among the Jewish people, such as were, with the exception of Judas, the disciples with whom He was speaking. When He added, And for many, He wished to be understood to mean the remainder of the elect from among the Jews or Gentiles.

With reason, therefore, were the words for all not used, as in this place the fruits of the Passion are alone spoken of, and to the elect only did His Passion bring the fruit of salvation. And this is the purport of the Apostle when he says: Christ was offered once to exhaust the sins of many; and also of the words of our Lord in John: I pray for them; I pray not for the world, but for them whom thou hast given me, because they are thine.

I u hrvatskom je izdanju misala u upotrebi izraz "za sve ljude" umjesto "za mnoge":

Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.

Izgleda da je ova odredba iz Rima bačena u Hrvatskoj, kao i mnoge druge, a osobito one koje se tiču liturgije, u zaborav. Primjenjeno je najefikasnije sredstvo protivljenja, a to je naprosto ignoriranje. Takav je zid šutnje samo nakratko bio rastvoren da bi se opravdalo korištenje sadašnjeg prijevoda i upozorilo da je dopis bio za prijevode na engleski jezik, dakle, za neke tamo daleko koji imaju problema, a ne za nas kojima je super. Slično je i motuproprij Summorum Pontificum bio predstavljen kao nekakav ustupak za šizmatike u dalekom i mračnom svijetu. U međuvremenu se naširoko kod nas raspreda (1, 2, 3) o gotovo nebitnoj promjeni izraza "Riječ je Gospodnja" u "Riječ Gospodnja", mjesto da se posvetimo puno važnijem ispravku koji se nalazi u najvažnijem i najsvetijem dijelu mise. Možda bi bilo dobro i poučiti vjernike o toj promjeni koja će se nužno zbiti kako se ne bi dogodilo da ih zatekne nespremne, pa da kao u spomenutom primjeru, počnu rogoboriti zbog promjene "tradicije" koja ima životni vijek par desetaka godina i zamijenila je onu koja seže u početke Crkve.

Vrlo detaljnu obradu ove tematike možete naći kod Father Z-ja:
Rimski kanon - "Simili modo": dio prvi, dio drugi, dio treći, dio četvrti; Ratzinger i pro multis.

U posjetu zagrebačkom KBF-u (nastavak)

Nastavlja se dosljedan način izbora gostiju koje Katolički bogoslovni fakultet poziva na svoj Teološki dan i slična okupljanja. Već sam pisao o tome u jednom tekstu, ali mislim da vrijedi zabilježiti i novi "slučaj" iz Glasa Koncila. Evo izvadaka iz intervjua.

Najprije kratki, ali sadržajni uvod u kojem se opisuje velečasni Albert Franz. Izdvajam samo sljedeće:

Svake godine Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizira svoj Teološki dan - »Dies theologicus«. U toj prigodi redovito poziva goste čija imena nešto znače u europskoj i svjetskoj teološkoj misli. Ove je godine izbor pao na dr. Alberta Franza, svećenika i teologa, redovitog profesora sustavne teologije na Institutu za katoličku teologiju na Tehničkom sveučilištu u Dresdenu.

Ako imate vremena, pročitajte cijeli intervju, ja odmah preskačem na posljednje pitanje i odgovor:

Jedno pitanje koje se također tiče cijele Njemačke. U posljednje je vrijeme burne rasprave upravo u Njemačkoj i zemljama njemačkoga govornog područja izazvalo ukidanje izopćenja »lefebvrovskim« biskupima, od kojih je jedan zanijekao značenje holokausta. Kako komentirate tu raspravu. Nisu li neke kritike, posebno one na račun pape Benedikta XVI, odviše zaoštrene, a time i teško shvatljive ostatku Katoličke Crkve?
DR. FRANZ: Prvo, moram reći da se na razini vjerničkih zajednica, tj. župa, to ozračje ne osjeća tako snažno kao na višim razinama. Zajednice muči prije svega to što nemaju dovoljno svećenika, a ne »slučaj Williamson« ili bilo što slično. Drugo, ako izuzmemo ekstreme i one koji unaprijed osuđuju sve što dolazi od Pape, pitam se zašto ne bi bilo moguće izraziti argumentiranu kritiku.

U izdvojenom okviru vlč. Franz je malo detaljnije objasnio svoj stav. Ne treba puno pogađati o kakvim to novim strukturama u Crkvi govori. Valjda onim istim zbog kojih je situacija u Njemačkoj tako bajna za razliku od starih predodžbi i starih struktura koje doduše mogu privući nova kvalitetna svećenička i redovnička zvanja, ali im nedostaje "duh" koji obilno struji njemačkom crkvom još od koncila (pa i prije). Meni je posebno zanimljivo kako profesor jasno naglašava da nema nikakve veze između problema s SSPX-om i problemom koji najviše muči župe.

Spomenuli ste nedostatak svećenika kao ključni problem cijele Crkve u Njemačkoj. Nazire li se rješenje tom problemu?
DR. FRANZ: Nedostatak svećenika je u Njemačkoj silan i doista gorući problem. Naime, taj problem neposredno pogađa zajednice, puno snažnije i neposrednije od Bratstva sv. Pija X. ili bilo čega drugoga. Ljudi više nemaju župnike, u mnogim zajednicama više nema nedjeljne mise, nedostaje naraštaj svećenika koji bi radili s mladima, jer većina župnika ima oko šezdeset godina, a mladi ljudi trebaju mlade svećenike kako bi mogli razviti svoju vjeru itd. Te se »rupe« pokušavaju zatvoriti svećenicima izvana, primjerice iz Poljske ili Afrike, no to u pravilu nema uspjeha. Rješenje ne može biti u klerikalizaciji laika, ali ni u laikalizaciji klera. Ako želimo ostati vjerni onakvome svećeništvu kakvo nam je preneseno predajom, onda moramo dobro razmisliti što treba učiniti, trebamo se pitati zašto postoji ta služba - naime radi slavljenja euharistije i izgrađivanja zajednice. I ako je to doista važno, onda se Crkva mora pobrinuti da ta služba ponovno postane privlačnom mladim ljudima i da Crkva ima svećenika. Trebamo doduše za njih moliti kao da sve ovisi o našoj molitvi, ali nije dovoljno samo moliti, nego se moramo ozbiljno pozabaviti tim problemom kao da sve ovisi o našemu radu. Čini mi se da nema dovoljno povjerenja u Duha Svetoga koji vodi Crkvu, da se dovoljno ne vjeruje da Crkva ima budućnost te da je uz pomoć toga Duha mogu iznaći novi kreativni putovi. Uvjerenja sam da ima previše straha i da se pomoću starih predodžaba i starih struktura pokušava spasiti budućnost Crkve. Mislim da to nije moguće. Ja, primjerice, smatram da bi u zajednicama trebalo rediti prokušane muževe i time ih ovlastiti za slavljenje euharistije, izgradnju zajednice i dr. Ako se to uskoro ne dogodi, kriza Crkve će - barem u Njemačkoj - prerasti u katastrofu.

GK 24 (1825)

Pismo Glasu Koncila

Prije gotovo dvije godine, točnije krajem rujna 2007., poslao sam upit na email adresu Glasa Koncila o tome postoji li u Zagrebu neka crkva gdje se slavi tradicionalna misa. Odgovorili su mi nakon ponovljenog maila sljedeće:

From: Urednik GK <***>
Subject: Re: motuproprij Summorum Pontificum
Date: Friday, September 28, 2007, 9:35 AM

Do sada nam nitko nije poslao obavijest da bi u Zagrebu bila takva misa, cim je dobijemo, rado cemo je objaviti

Potaknut time, poslao sam nakon mise koju je don Ante Sumić slavio u Zagrebu sljedeći mail:

Subject: tradicionalna misa u Zagrebu
To: "Urednik GK" <***>
Date: Wednesday, April 29, 2009, 12:21 AM

Postovani,

prosle nedjelje je u Zagrebu slavljena tradicionalna latinska misa (u kapelici u franjevackom samostanu na Kaptolu). Nekoliko slika s ovog dogadjaja možete vidjeti ovdje: ***

S obzirom da ste u prijasnjem odgovoru izrazili spremnost objaviti informacije o ovakvoj misi, zanima me biste li zeljeli objaviti kratki clanak (sa slikom?) ili pismo citatelja o ovom dogadjaju?

Mislim da bi citatelje Glasa Koncila moglo zanimati ponesto o izvanrednom obliku rimskog obreda i njegovu povratku u Hrvatsku.

Srdacan pozdrav,
***

Kako nisam primio nikakav odgovor, napisao sam sljedeći mail:

Subject: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu
To: "Urednik GK" <***>, ***
Date: Sunday, May 10, 2009, 9:33 PM

Postovani,

s obzirom da mi niste vec skoro dva tjedna odgovorili na email, odlucio sam sastaviti kratko pismo koje saljem za rubriku Osvrti/Pisma citatelja.

Pismo je u prilogu, javite mi ako smatrate da je potrebno uciniti kakvu izmjenu. Nadam se da cete potvrditi primitak ovog pisma jer cu ga u protivnom kroz nekoliko dana poslati obicnom postom. Mozda postoje neke tehnicke poteskoce.

Srdacan pozdrav,
***

Idući dan stigao je i odgovor.

From: Urednik GK <***>
Subject: Re: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu
Date: Monday, May 11, 2009, 9:42 AM

Poštovani,
Vašu poslanu vijest nismo objavili jer po novinarskim kriterijima i nije vijest. Naime, sam podatak da se misa služi na hrvatskom, staroslavenskom, latinskom ili kojem drugiom stranom živom jeziku zaista nije vijest. A o Papinoj odredbi da se misa može slaviti na latinskom - izvijestili smo kad je Papa tu odluku objavio.
Uz poštovanje
Miklenić

Na to sam konačno otpisao

Subject: Re: pismo citatelja za Glas Koncila - tradicionalna misa u Zagrebu
To: "Urednik GK" <***>
Date: Monday, May 11, 2009, 11:48 AM

Postovani,

jasno mi je da sami odredjujete sto je vijest ili nije za vas tjednik. Zato sam i poslao pismo citatelja. Ipak, ne bih se slozio da ovo bas i nije vijest jer se ne radi samo o misi na latinskom. Radi se o tradicionalnoj (tridentskoj) misi koja je u Hrvatskoj nakon liturgijske reforme pape Pavla VI. slavljena vrlo rijetko. Nitko koga ja poznajem nije prisustvova toj misi u Hrvatskoj jos od promjene liturgije sto za one koji su dovoljno stari znaci cetrdesetak godina.

Takodjer, siguran sam da mnogi citatelji ne znaju puno o tridentskoj misi i automatski latinski jezik ili slavljenje u istom smjeru svecenika i puka povezuju sa starom misom iako to naravno nije tocno. Usto, misu je slavio prvi Hrvat koji je clan Svecenickog bratstva svetog Petra (FSSP) i on je zaredjen prosle godine u studenom. Ovo je prvi put da je neki clan te zajednice slavio mise u Hrvatskoj.

U nadi da cete pismo citatelja naci prikladnijim za Glas Koncila,
srdacan pozdrav,
***

Moglo bi se još dosta toga reći o razlozima u prilog objavljivanja barem nekoliko rečenica o tom događaju, ali mislim da i sama korespodencija, uključujući i onu moju prepisku s biskupom dovoljno govori za sebe.

Evo i mog pisma koje nije našlo mjesta u Glasu Koncila:

U nedjelju 26. travnja u kapelici franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu slavio je velečasni Ante (Antony) Sumić svetu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda. To je misa koja se često naziva i tradicionalna latinska misa ili tridentska misa (jer je nakon tridentskog sabora papa sv. Pio V. uredio već postojeće misne knjige i proširio rimski obred na sve one krajeve koji nisu imali vlastiti tradicionalni obred).

Novi naziv dobio je ovaj oblik mise nakon papine odluke, motuproprija Summorum Pontificum iz srpnja 2007. godine. Tom odlukom papa Benedikt XVI. oslobodio je i znatno olakšao slavljenje mise prema Rimskom misalu pape Ivana XXIII. iz 1962. godine. Tako svaki katolički svećenik latinskog obreda može slobodno slaviti tradicionalnu misu i toj misi mogu prisustvovati vjernici koji to žele.
I u svakoj župi trajno prisutna skupina vjernika može zatražiti slavljenje tradicionalne mise, a župnike papa potiče da toj molbi iziđu ususret. U slučaju da to nije moguće, na biskupu je da tu njihovu želju pokuša ostvariti, a ako se ne može pobrinuti za takvo slavljenje, treba slučaj izložiti papinskom povjerenstvu „Ecclesia Dei“.

Predsjednik ovog povjerenstva, kardinal Castrillón Hoyos rastumačio je tijekom svog posjeta Engleskoj papinu želju koja je motivirala motuproprij: Papa želi ponuditi svim župama, a ne samo nekima ova bogatstva i važno je da nove generacije upoznaju povijest Crkve. Ovaj oblik bogoštovlja je toliko plemenit, toliko lijep, to je najdublji teološki način da se izrazi naša vjera. Sveti Otac je voljan ponuditi svim ljudima ovu mogućnost, ne samo pojedinim skupinama koje ju traže, nego da svatko upozna ovaj način slavljenja euharistije u Katoličkoj Crkvi.

Pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Cañizares Llovera slavio je nedavno svečanu pontifikalnu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda u rimskoj katedrali, bazilici sv. Ivana Lateranskog. Evo njegovih riječi iz predgovora knjige Reforma Benedikta XVI.: ... namjera pape nije bila samo da se zadovolji sljedbenike monsinjora Lefebvrea, niti da se ograniči samo na odgovor opravdanim željama vjernika koji, iz različitih razloga, osjećaju privrženost liturgijskoj baštini koju predstavlja rimski obred, već također, na poseban način, otvoriti liturgijsko blago Crkve svim vjernicima i tako omogućiti otkriće bogatstava liturgijskog nasljeđa Crkve onima koji ga još ne poznaju. Kako često stav onih koji to nasljeđe preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga, promatran s ovog posljednjeg gledišta, motuproprij ima smisla neovisno o prisutnosti ili odsutnosti sukoba: čak i kada ne bi postojao niti jedan „tradicionalist“ kome bi trebalo ispuniti želju, ovo „otkriće“ bilo bi dovoljno da opravda papine odredbe.

U mnogim gradovima širom svijeta postoje crkve u kojima se redovito slavi tradicionalna misa, bilo isključivo bilo uz redoviti oblik rimskog obreda. To je sigurno i najbolji način da se uklone mnoge predrasude koje postoje vezano uz tradicionalnu misu, poput krivog tumačenja usmjerenja svećenika ili upotrebe latinskog jezika u liturgiji.

Pater Ante Sumić otputovao je nakon svog posjeta Hrvatskoj u Ameriku, a poslije toga vraća se u Nigeriju gdje svećenička družba sv. Petra kojoj on pripada ima misiju. Vjernici koji su prisustvovali misi u Zagrebu složili su se da bi se tradicionalna misa trebala puno češće, a po mogućnosti i redovito slaviti u našem gradu i domovini.