nedjelja, 30. kolovoza 2009.

Pravila angažmana


Neki dan sam ponovno naišao na jedan stariji tekst Father Z-a pod naslovom:
Fr. Z’s 5 Rules of Engagement for after the Motu Proprio is released
ili u slobodnom prijevodu "Pater Z-jevih 5 pravila angažmana nakon izdavanja Motu Propria". Ponovno sam se podsjetio kako su to dobra i konkretna uputstva za katolike privržene tradiciji. Također, razmišljajući o vremenu kada će tradicionalna misa postati redovita i u Hrvatskoj (a postat će sigurno, pitanje je samo prije ili malo poslije), osjetio sam se ponukan objaviti ih i na našem blogu u modificiranom Googleovom prijevodu i s mojim naglascima:

1) Radujte se, jer je naš liturgijski život obogaćen, ne zato što smo "mi pobijedili". Svatko pobjeđuje kada je obogaćen život Crkve.

2) Nemojte se šepuriti. Budimo ljubazni prema onima koji u prošlosti nisu bili ljubazni prema našim "legitimnim čežnjama".

3) Pokažite pravu kršćansku radost. Ako želite privući ljude onome što vam daje toliko utjehe i sreće, budite susretljivi i radosni. Izbjegavajte gorčinu koju su neki od tradicionalista nažalost osjećali toliko dugo.

4) Budite uključeni u cijelokupni život svoje župe, posebno u djela milosrđa koja se u njoj organiziraju. Ako želite da cjelokupna Crkva ima koristi od upotrebe starije liturgije, onda vi koji ste oblikovani starijim oblikom mise trebate biti na korist cijeloj Crkvi u konkretnim okolnostima.

5) Ako se dokumentom ne kaže sve čemu smo se mogli nadati, ne žalite se kao cvilidreta. Govorite manje o našim pravima i o onome što smo zaslužili ili o onome kako je trebalo biti, kao da smo mi svoji vlastiti mali pape, a više o našoj zahvalnosti, zahvalnosti, zahvalnosti za ono što nam Bog daje.


Nedjeljna blog preporuka 23

Blog Ask Sister Mary Martha (Pitajte sestru Mariju Martu) na komičan način iznosi događaje iz života jedne časne sestre i njezine odgovore na pitanja koja joj postavljaju čitatelji. Ako želite vidjeti kakva je koncepcija bloga mislim da je najbolje pogledati fotografiju (koja nije njezina) i opis s tog bloga:
Life is tough. But Nuns are tougher. If you need helpful advice just Ask Sister Mary Martha. She'll help you. Just don't expect any sympathy.




Ako imate malo smisla za humor, vjerujem da će vas barem neki od njezinih postova nasmijati. Iako ne treba sitničariti kod takvog tipa pisanja (jer sestra koristi različita sredstva poput ironije ili preuveličavanja da bi naglasila svoju poantu), ipak mislim da je većina odgovora koje ova časna sestra daje u skladu s katoličkim naukom.

ponedjeljak, 24. kolovoza 2009.

nedjelja, 23. kolovoza 2009.

Nedjeljna blog preporuka 22

Krajnje je vrijeme da ukratko predstavim i blog pod nazivom Catholic Church Conservation (Očuvanje Katoličke Crkve) čiji je autor Chris Gillibrand. Blog se uglavnom bavi negativnim pojavama u modernoj Crkvi kao što su liturgijske zloporabe, heretička učenja i praksa, modernističke arhitektonske rugobe i slično za što, na žalost, ima i više nego dovoljno primjera, posebno u Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj i Austriji. Između ovih žalosnih postova, nalaze se zanimljivi postovi vezani uz manje poznate (barem meni) crtice iz pobožnosti i povijesti koje dođu kao predah i ohrabrenje.

Ja mislim da je najvredniji dio ovog bloga upravo dokumentiranje različitih negativnosti koje proizlaze iz krivog shvaćanja sv. mise, svećeničkog reda, posvećenog života itd. Iako su ključne riječi nepotpuno pridružene postovima, ipak vam predlažem da pogledate npr. liturgical abuse, priestess ili Linz.

četvrtak, 20. kolovoza 2009.

Gostujući autor - Gregorijanska glazba

Posebno mi je drago da po prvi puta imamo na ovom blogu gosta koji je pripremio kratki, ali sadržajni tekst o gregorijanskoj glazbi. Pozivam i ostale čitatelje našeg bloga da nam se jave ako bi željeli napisati nešto što je bliže ili dalje vezano uz tematiku ovog bloga.

***

Pisac teksta koji donosim u nastavku je Ivan Kovačić, Hrvat koji se rodio (prije 34 godine) i živi u Švedskoj. Ivan je vrlo dobar poznavatelj hrvatske narodne glazbe i tamburaš, ali i ekspert u gregorijanskoj glazbi. Svake nedjelje i blagdana pjeva na misi u Göteborgu, gdje živi. Budući da je nedavno bio u posjetu Hrvatskoj, mogao sam se i sam uživo uvjeriti kako lijepo i profesionalno zvuči njegovo pjevanje. Za vas sam odabrao dvije pjesme s CD-a koji mi je poklonio, a u budućnosti možete očekivati više:

Kyrie (Lux et Origo)


Sanctus (Orbis Factor)

Ukoliko imate kakvih pitanja za Ivana, možete ih napisati u komentarima ovog posta, a ako ga želite kontaktirati, javite se na našu email adresu tomablizanac na gmail.com, pa ću vas povezati.

S obzirom na učmalo stanje u Hrvatskoj u pogledu očuvanja i vrednovanja tradicionalne katoličke baštine, a pogotovo liturgije koja ju je oblikovala i nadahnjivala, možemo se utemeljeno nadati da će Hrvati koji su upoznali i zavoljeli tradicionalnu misu u inozemstvu presudno utjecati na njezin povratak u domovinu.

Slijedi Ivanov tekst.

***

Gregorijanska glazba i njezina ljepota

Uzeo sam priliku da pišem o gregorijanskoj glazbi. Mnogi ljudi obožavaju tu glazbu, ne samo kršćani nego i ljudi koji nisu pobožni ili ne žive nekakav aktivan kršćanski život. Uživaju u njezinoj sposobnosti da smiri tijelo i dušu.
Nemam danas namjeru opisivati tu glazbu iz neke povijesne ili drugih teoretskih perspektiva gdje bi koristio tešku terminologiju, nego sam odlučio pisati o njezinoj ljepotu i kako biste se mogli dubinski upoznati s tom glazbom. Također bih želio pokazati kako bi se moglo bolje razumjeti njezinu veličanstvenost i kako nam ta glazba može dati još veće poštovanje prema Bogu.

Gregorijanska glazba se najčešće k
oristi za molitvu
Svatko tko ima neku gregorijansku pjesmaricu (npr. Liber Usualis) ili snimku takve glazbe brzo će primjetiti da se tekstovi često razlikuju od onih crkvenih pjesama iz kasnijih vremena. Tekstovi iz gregorijanske glazbe često su molitve ili citati iz Biblije. Naravno, i u srednjem vijeku su postojale crkvene pjesme koje, kao i danas, slave Boga, ali te pjesme rijetko će se naći u gregorijanskim pjesmaricama. Kada se pjeva pjesme iz Libera Usualisa, posebno je važno na umu imati da se radi o molitvama. Tek tada se može bolje razumjeti tu glazbu.

Gregorijanska glazba nam pomaže razmatrati o Božjoj veličanstvenosti
Vjerojatno nije nikakva novost reći da se katolici razlikuju od mnogih drugih kršćanskih grupa i po tome što često razmatramo božanske misterije. Kada molimo krunicu razmatramo neke događaj iz života Isusa Krista i Gospe, npr. Isusovo rođenje. Kroz duhovne vježbe razmatramo događaje iz Biblije.
Na ovaj način funkcionira također i gregorijanska glazba. Ta glazba hoće da se zaustavimo u pojedinim rečenicama ili riječima. Glazba želi da sebi damo vremena za promatranje njezine sadržajnosti. Zdravo Kraljice je jedna predivna molitva koja se često kod nas moli. Koliko dugo traje izmoliti tu molitvu? Većini ljudi treba vjerojatno manje od 20 sekundi. Veličanstvenost koju posjeduje gregorijanska glazba nam daje mogućnost da produžimo tu molitvu na 4-5 minuta! Svatko tko ima snimku s nekom gregorijanskom glazbom sigurno je primjetio da često nema puno teksta u pjesmama. Obična pjesma često nema više od par rečenica, a glazba može potrajati 5-6 minuta. U tome i leži njezina snaga. Kada iz ove perspektive gledamo na tu glazbu, postaje razumljivo kako nam glazba na svoj poseban način može pomoći da promatramo Božju veličanstvenost.
Vjerojatno ste primjetili da pjevači često produže vokal u sredini ili na kraju riječi ornamentacijama. Mnogi ljudi pogrešno misle da se tu radi o virtuoznosti pjevača koji su ostavljali svoj povijesni trag u glazbi. Nije u gregorijanskoj glazbi cilj da pjevač svojim ornamentacijama pokaže slušateljima kakav je virtuoz, nego pjesma želi da se mi zaustavimo oko određene riječi i da uz meditaciju promatramo tekst; da nam uđe kroz uho, kroz mozak i da nam se usadi u srcu.

Dajte sebi priliku bolje upoznati gregorijansku glazbu
Mnogi od nas redovito čitaju Bibliju ili drugu duhovnu literaturu. Ja bih vam želio predložiti da neki put to pokušate raditi uz pomoć gregorijanske glazbe. Umjesto da čitate neku duhovnu knjigu, ja vam predlažem da na miru sjednete i uključite CD s gregorijanskom glazbom. Dajte si vremena da na miru pratite tekst uz tu predivnu glazbu.
Eto, da bi vam bilo malo jednostavnije, dodao sam dva linka s Youtubea: Introit: Dominus dixit ad me i Communio: In splendoribus sanctorum:
http://www.youtube.com/watch?v=xFzgfCzfSQg
http://www.youtube.com/watch?v=HswNka-jXU8

Obje pjesme su stari napjevi iz vremena Grgura Velikoga i još uvijek se te tekstove obavezno čita ili pjeva uz tridentinsku misu na Badnjak uz ponoćnu misu. Poslušajte pažljivo tih nekoliko rečenica što se pjeva. Kada sposobni pjevači prave ornamentacije, zastanite i vi i dajte si vremena da te divne riječi uđu u vaše srcu. Ako na ovaj način budete slušali glazbu, ja vam garantiram da ste na putu da se upoznate sa starom gregorijanskom glazbom bolje, nego da ste pročitali bilo koju knjigu o toj temi.
Evo vam i teksta i prijevoda ovih dvaju pjesama koje sam vam stavio za primjer:
Introit: Dominus dixit ad me
Dominus dixit ad me, filius meus es tu, ego hodie genui te.
Vers: Quare fremuerunt gentes et populi meditate sunt inania?
Gloria patri et filio et spiritui sancto, sicut erat in principio et nunc et simper et in secula seculorum amen.

Gospodin mi reče: ti si sin moj, danas te rodih.
Redak: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Communio: In splendoribus sanctorum
In splendoribus sanctorum ex utero ante luciferum genui te.
Gloria patri et filio et spiritui sancto, sicut erat in principio et nunc et simper et in secula seculorum, amen.

U svetom sjaju, iz utrobe prije Danice, rodih te.
Slava Ocu…

nedjelja, 16. kolovoza 2009.

Sveto i veliko

Velečasnog Tima Finigana i njegov blog Hermeneutic of Continuity predstavio sam još davno u rubrici nedjeljnih blog preporuka. U tom predstavljanju možete pročitati više i pronaći različite linkove objašnjenja.

Ovaj post ima isključivo jedan cilj: potaknuti vas da pročitate esej p. Finigana pod nazivom Sacred and Great (pdf file). To je definitivno jedna od najboljih apologija za uvođenje tradicionalne liturgije u župu i razjašnjenje zabluda koje bi mogle dovesti do protivljenja tomu. S obzirom da će sigurno, uz Božju pomoć, u budućnosti i u Hrvatskoj postojati mogućnost suživota izvanrednog i redovitog oblika rimskog obreda, ovu knjižicu bilo bi dobro u doglednoj budućnosti i prevesti. Odvojite neko vrijeme i pročitajte Sacred and Great.

Kratki citat iz predgovora:
In recent weeks, some parishioners have shared with me by email their concern, their sadness and their anger at the celebration of the traditional Liturgy in our parish. Others have communicated their concern, their sadness and their anger that people should question the use of traditional Liturgy in our parish. Many parishioners not involved in this exchange and with no strong views either way have been baffled by the whole business.

Nedjeljna blog preporuka 21

Blog In the Light of the Law (U svjetlu zakona) piše prof. dr. Edward Peters koji je stručnjak u kanonskom pravu. Na svome blogu promatra teme koje se pojavljuju u katoličkoj crkvi i analizira ih s aspekta kanonskog prava. Vrlo često ispravlja krive pojmove i ideje koje ljudi (uključujući i svećenike, pa čak i neke biskupe) imaju o crkvenom pravu. Njegovi postovi su vrlo pouzdani i ondje možete naći razjašnjenja mnogih događaja koje svjetski mediji obično krivo prenesu i protumače.
Možda je zanimljivo spomenuti da je Edward Peters otac Thomasa Petersa koji vodi blog American Papist koji je predstavljen u ovoj rubrici kao NBP 12.

subota, 15. kolovoza 2009.

Uznesenje BDM na Nebo



O blažena, o prislavna, o presvitla svrhu vsih blaženih,
Bogom živim uzvišena, vsimi božjimi dari urešena.
O prislavna prije vsega vika, Bogom živim zbrana,
O umiljena divo Marije!

srijeda, 12. kolovoza 2009.

Dietrich von Hildebrand - O ljepoti u religiji

Hitler ga se bojao, a pokojni papa Pio XII. nazvao ga je "Naučitelj Crkve iz dvadesetog stoljeća". Kroz više od šest desetljeća, Dietrich von Hildebrand - filozof, duhovni pisac i borac protiv nacizma - vodio je filozofske, religijske i političke grupe, držao predavanja po čitavoj Europi i Amerikama i objavio više od trideset knjiga i mnogo više članaka. Njegov utjecaj bio je jako rasprostranjen i održao se i do današnjih dana.

Iako je von Hildebrand bio dubok i originalan mislilac o temama koje su obuhvaćale čitav spektar ljudskih interesa, ipak je, u svojim predavanjima i tekstovima, instinktivno izbjegavao ekstravagantne spekulacije i zamršene teorije. Umjesto toga pokušavao je osvijetliti narav i značenje naizgled svakodnevnih elemenata ljudske egzistencije koje je lako krivo razumjeti i prečesto ih se uzima zdravo za gotovo. Zato se većina von Hildebrandove filozofije bavi ljudskom osobom, njezinim nutarnjih etičkim i afektivnim životom te odnosima koji bi trebali postojati između osobe i svijeta u kojem se nalazi.

Von Hildebrandovo porijeklo učinilo ga je jedinstveno kvalificiranim da proučava ove teme. Rođen je u prelijepoj Firenci godine 1889. kao sin slavnog njemačkog kipara, Adolfa von Hildebranda. U to je vrijeme dom von Hildebrandovih bio središte umjetnosti i kulture, posjećivali su ga najveći europski umjetnici i glazbenici toga vremena. Poznanstvo mladog Dietricha s ovim vitalnim, kreativnim ljudima pojačalo je njegov žar za životom.

U Firenci je von Hildebrand bio okružen ljepotom - silna prirodna ljepota firentinskog krajolika i bogata ljepota umjetničkog blaga koje joj je namrla renesansa. Svo je to firentinsko ozračje prožimao katolicizam: u umjetnosti, u arhitekturi, u svakodnevnom životu ljudi. Ove rane godine u Firenci potaknule su u mladom von Hildebrandu strastvenu ljubav prema istini, dobroti, ljepoti i kršćanstvu.

Kako je odrastao, razvio je duboku ljubav prema filozofiji, učeći pod vodstvom nekih od najvećih njemačkih filozofa 20. stoljeća, uključujući Edmunda Husserla, Maxa Schelera i Adolfa Reinacha. Obrativši se na katoličku vjeru 1914., von Hildebrand je poučavao filozofiju mnogo godina na Sveučilištu u Münchenu.

No, ubrzo nakon kraja prvog svjetskog rata, nacizam je zaprijetio njegovoj voljenoj južnoj Njemačkoj. Svojom karakterističnom pronicljivošću , von Hildebrand je odmah razlučio njegovu suštinsku zloću. Od najranijih dana, gromoglasno je optuživao nacizam u svojim člancima i govorima diljem Njemačke i ostatka Europe.

Izjavivši da nije sprema nastaviti živjeti u zemlji kojom upravlja kriminalac, von Hildebrand je sa žaljenjem napustio svoju rođenu Njemačku i otišao u Austriju gdje je nastavio poučavati filozofiju (na Sveučilištu u Beču) i boriti se protiv nacista s još većim žarom, osnovavši i izdavajući godinama istaknute antinacističke novine Christiche Ständestaat.

Ovo je razljutilo i Heinricha Himmlera i Adolfa Hitlera koji su bili odlučni u namjeri da ušutkaju von Hildebranda i ugase njegove antinacističke novine. Izdane su naredbe da se na njega izvrši atentat u Austriji, ali je von Hildebrand izbjegao ubojice i, zahvaljujući švicarskoj putovnici, uspio pobjeći iz zemlje upravo kada je pala pred nacistima.

Tipična je odlika von Hildebranda da je, i dok je bio usred ove po život opasne borbe protiv nacista, zadržao svoj duboki duhovni život i tijekom tog vremena napisao jedno od svojih najznačajnijih djela, uzvišeni i od mnogih hvaljeni duhovni klasik, Preobražaj u Kristu.

Izbjegavši iz Austrije, von Hildebranda su progonili kroz mnoge zemlje i na koncu je preko Francuske, Španjolske, Portugala i Brazila završio 1940. u Americi.

Potpuno siromašna u New Yorku, nakon herojske borbe protiv nacista, von Hildebranda je zaposlilo Sveučilište Fordham kao profesora filozofije i ondje je predavao do mirovine. Mnoga od njegovih najboljih djela napisana su tijekom tog vremena te nakon umirovljenja. Umro je 1977. u New Rochelleu, država New York.

Dietrich von Hildebrand bio je upečatljiv po svom britkom intelektu, iznimnoj originalnosti, golemoj produktivnosti, velikoj osobnoj hrabrosti, dubokoj duhovnosti i intenzivnoj ljubavi prema istini, dobroti i ljepoti. Ove rijetke kvalitete učinile su da Dietrich von Hildebrand bude jedan od najvećih filozofa i najmudrijih ljudi dvadesetog stoljeća.

***

Prethodni životopis Dietricha von Hildebranda, kao i izvadak koji slijedi donosim u vlastitom prijevodu iz knjige "Trojanski konj u gradu Božjem" (Trojan Horse in the City of God) koja je izdana 1967., dakle neposredno nakon završetka drugog vatikanskog sabora. Rastakanje vjere, nauka i bogoslužja koje je von Hildebrand u ovom djelo izvrsno predvidio i opisao pokazuje, kad se iz ove naše današnjice osvrnemo unatrag, koliko je njegov govor bio proročki i koliko malo su "progresivni" katolici slušali ovaj glas razuma. Inače, Dietricha von Hildebranda spomenuo sam i u podužem postu o tradicionalnoj latinskoj misi jer argumenti koje je iznio u obranu latinske mise u svome članku The Case for Latin Mass vrijede jednako i danas.

Nekoliko tehničkih napomena. Izbacio sam sve fusnote iz teksta osim posljednje koja je dodana na samom kraju manjim slovima (a na tom mjestu je i u knjizi). Ostale fusnote tiču se većinom literaturnih referenci koje sam dodao kao linkove na prikladnim mjestima. Dodao sam i linkove uz neke riječi i pojmove gdje sam mislio da bi mogle poslužiti čitaocu. Podnaslovi su autorovi i pripomažu boljem razumijevanju i strukturiranju teksta. Ostavio sam velika početna slova u riječima u kojima ih je i autor koristio (primjerice Misa) osim u slučaju kada to izričito ne bi bilo u skladu s hrvatskim pravopisom.

Na kraju ovog uvoda zahvaljujem se prijatelju koji mi je darovao knjigu Troyan Horse in the City of God, a o njemu i njegovom djelovanju sigurno ćete jednom čitati i na ovom blogu.

***

Uloga ljepote u religiji

Ljepota igra važnu ulogu u religioznom štovanju. Sam čin štovanja božanstva povlači želju da se kult posvećen tom božanstvu okruži ljepotom. Žigosanje brige za lijepim u religioznom obredu kao esteticizam (što neki katolici sve oštrije čine u novije vrijeme) otkriva izobličeno shvaćanje i religioznog štovanja kao i prirode ljepote. Ovo postaje jasno kada promotrimo prirodu esteticizma umjesto da taj pojam koristimo samo kao destruktivnu parolu.

Esteticizam je izopačeni pristup ljepoti
Esteticizam je izopačenje pristupa ljepoti. Esteta uživa u lijepim stvarima kao što bi netko uživao u dobrom vinu. Ne pristupa im s poštovanjem i razumijevanjem njihove vlastite vrijednosti koja bi zahtijevala prikladan odgovor, nego jedino kao izvor subjektivnog zadovoljstva. Čak i ako on ima profinjen ukus i izniman je znalac, pristup estete nikako ne odaje priznanje naravi ljepote.
On je, prije svega, ravnodušan prema svim ostalim vrijednostima koje mogu biti prisutne u predmetu. Koja god bila tema neke situacije, on na nju gleda isključivo s gledišta vlastitog estetskog zadovoljstva ili užitka. Njegova pogreška ne leži u prenaglašavanju vrijednosti ljepote, već u zanemarivanju ostalih fundamentalnih vrijednosti - prije svega, moralnih vrijednosti.

Dobra treba cijeniti u skladu s njihovom vrijednošću
Pristupiti nekoj situaciji s gledišta koje ne odgovara njezinoj objektivnoj temi je uvijek veliko izopačenje. Primjerice, izopačeno je da čovjek pristupi ljudskoj drami koja poziva na suosjećanje, sućut i pomoć kao da je to samo predmet psihološkog proučavanja. Tako učiniti od znanstvene analize jedino stanovište u svakom pristupu ne samo da je izrazito neobjektivno, nego čak i odbojno; time se ne uvažava te poništava objektivna tema. Osim što zanemaruje sva ostala gledišta osim "estetskog" i sve ostale teme osim ljepote, esteta također izobličuje pravu narav ljepote u njezinoj dubini i raskoši. Kao što smo pokazali u drugim knjigama, svako idoliziranje dobra nužno onemogućuje razumijevanje njegove prave vrijednosti. Najveće i najvjerodostojnije uvažavanje dobra moguće je samo ako ga vidimo na njegovom objektivnom mjestu u Bogom danoj hijerarhiji bitka.

Poštovanje treba povećavati ljubav prema ljepoti
Ako bi netko odbio ići na Misu jer je crkva ružna ili glazba osrednje kvalitete, bio bi kriv zbog esteticizma, jer bi zamijenio religiozno gledište estetskim. Ali, upravo je suprotnost esteticizmu cijeniti veliku funkciju ljepote u religiji, shvaćati i legitimnu ulogu koju treba imati u obredu i želju religioznih ljudi da ulože najveću ljepotu u sve stvari koje se tiču štovanja Boga. Ovo ispravno vrednovanje ljepote je zapravo prirodni izdanak štovanja, ljubavi prema Kristu, sam čin klanjanja.

Ljepota se ne protivi evanđeoskom siromaštvu
Nažalost, neki katolici danas tvrde da je ova želja da se obred obdari ljepotom u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom. Izgleda da ovu tešku pogrešku podstiču osjećaji krivnje zbog ravnodušnosti prema društvenim nepravdama i zanemarivanja legitimnih traženja siromaha. U ime evanđeoskog siromaštva nam se, onda, govori da crkve trebaju biti ogoljene, jednostavne, lišene svih nepotrebnih ukrasa.
Katolici koji ovo predlažu brkaju evanđeosko siromaštvo s prozaičnim, jednoličnim karakterom našeg modernog svijeta. Izgubili su iz vida činjenicu da je zamjena ljepote komforom i luksuzom koji on često povlači za sobom mnogo više u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom no što bi ljepota, čak i u svojim najbujnijim oblicima, ikada mogla biti. Funkcionalistički pojam toga što je suvišno je vrlo neodređen, puki izdanak utilitarizma. Proturječi riječima našeg Gospodina: "Ne živi čovjek samo o kruhu."
U knjizi Novi toranj babilonski pokušali smo pokazati da je sva kultura preobilan dar, nešto što se mora činiti suvišnim utilitarističkom umu. Ali, Bogu hvala, to nije bio stav Crkve i vjernika kroz stoljeća. Sveti Franjo, koji je u vlastitom životu prakticirao evanđeosko siromaštvo do krajnosti, nikad nije tvrdio da crkve trebaju biti suhoparne, ogoljene i bez ljepote. Baš naprotiv, crkva i njezin oltar za njega nikad nisu mogli biti previše lijepi. Isto se može reći i za župnika arškog, svetog Ivana Vianneyja.

Luksuz je u sukobu s evanđeoskim siromaštvom
Dolazi do besmislenog paradoksa kada se, u ime evanđeoskog siromaštva, umjetnički najdragocjenije crkve ruše i zamjenjuju - uz velike troškove - prozaičnim i ogoljenim crkvama. Nije ljepota i sjaj crkve, kuće Božje, u neskladu s duhom evanđeoskog siromaštva i ne sablažnjava ona siromahe, nego nepotrebni luksuz i komfor koji su danas tako rašireni. Ako se klerici žele vratiti evanđeoskom siromaštvu, trebali bi uvidjeti da u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke upravo kler posjeduje najelegantnije automobile, najbolje kamere, najnovije televizijske uređaje. Mnogo pića i pušenja je sigurno u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom, a zasigurno ne ljepota i sjaj crkava.
S jedne strane se tvrdi da bi crkve trebale biti ogoljene, a s druge strane se u župama i na kampusima katoličkih sveučilišta grade ružne zgrade za društvena okupljanja obdarene svakom vrstom nepotrebnog luksuza; i sve to čini se u ime društvene brige i zajedničarskog duha. Čak se i u samostanima događaju slične promjene. Ova nova zdanja ne samo da se protive evanđeoskom siromaštvu, nego upravo odišu izrazito svjetovnom atmosferom. Udobni naslonjači i debeli tepisi imaju nezdravu mekoću. Ove zgrade znalački sjedinjuju tri negativne osobine: skupoću (koja je u direktnoj suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom), ružnoću i poziv na ugađanje samome sebi koji predstavlja degeneriranost koja prijeti čovjeku u našem dobu.

Liturgija treba stvoriti sveto ozračje
Ponekad argumenti za ikonoklazam dolaze iz drugog smjera. Povremeno se može čuti svećenike koji tvrde da je Sveta Misa nešto apstraktno i da zato crkve, a posebice oltar, trebaju biti ogoljene. No, u stvari, Sveta Misa je nevjerojatno otajstvo koje nadilazi naše razumsko shvaćanje, ali ni u kojem smislu nije nešto apstraktno.
Apstraktno je specifično nešto racionalno i u suprotnosti je s realnim, konkretnim, individualnim. Svijet nadnaravnog, stvarnost koja je objavljena, nadilazi svijet racionalnog, ali to ne povlači oprečnost realnome ili konkretnome. Naprotiv, to je krajnja, apsolutna, iako nevidljiva, realnost. Misa je zato utjelovljena konkretna realnost jer je sam Krist istinski prisutan.
Moć i životni učinak svete Liturgije ukorijenjeni su upravo u tome što ona nije ni na koji način apstraktna i obraća se ne samo našoj intelektualnoj ili goloj vjeri, već govori čitavoj ljudskoj osobi na nebrojene načine. Ona uranja vjernika u u sveto ozračje Kristovo kroz svetu ljepotu i raskoš crkava, kroz boju i ljepotu ruha, kroz stil svog jezika i uzvišenu glazbu gregorijanskih napjeva.

Oblik Liturgije treba odražavati njezinu važnost
Ponekad progresivni katolici tvrde da se oni koji se bore protiv modernog ikonoklazma brinu oko "nebitnog".
Uistinu, nije suštinski bitno da crkva u kojoj se slavi Sveta Misa i u kojoj vjernici primaju Svetu Pričest bude lijepa. Jedino su riječi po kojima se događa pretvorba (transupstancijacija) bitne. Ako se misli na ovo, onda ne možemo imati primjedbi. Ali ako se pod nebitnim misli "beznačajno", ako se smatra da su stvari poput ljepote crkve, Liturgije i glazbe nevažne, onda je ova optužba izrazito pogrešna jer postoji duboki odnos između biti nečega i njegova prikladnog izražaja. Ovo je posebno istinito za Svetu Misu.
Način na koji se ovo otajstvo predstavlja, njegov vidljivi izgled, igra određenu ulogu koja ne može biti predmet proizvoljnih promjena usprkos činjenici da je stvar koja se izražava neusporedivo važnija od njezinog izražaja. Iako je stvarna tema Mise posadašnjenje otajstva Kristove žrtve na Križu i otajstvo Euharistije, veliku važnost treba ipak pridati i svetom ozračju koje je rezultat riječi, djelovanja, prateće glazbe te crkve u kojoj se sve to zbiva. Za nijednu od ovih stvari ne može se smatrati da ima samo estetsko značenje.
Za razliku od svih gnostičkih omalovažavanja materije i vanjskog izražaja, izričito je kršćansko načelo da duhovni stavovi trebaju naći primjereni izražaj u držanju našeg tijela, našim pokretima i stilu naših riječi. Čitava je Liturgija prožeta ovim načelom. Analogno, prostorija ili zgrada u kojoj se odvijaju svečane i svete stvari treba zračiti ozračjem koje tim stvarima pristaje. Svakako da stvarnost ovih otajstava nije povrijeđena ako im izražaj nije prikladan. Ali postoji definitivna vrijednost u tome da im se dadne prikladan izražaj.

Ljepota podiže naše duše Bogu
Koliko je, dakle, pogrešno smatrati da bi nam ljepota crkve i Liturgije mogla odvratiti pažnju i odvući nas od stvarne teme liturgijskih otajstava prema nečemu površnom! Oni koji galame da crkva nije muzej i da je uistinu pobožan čovjek ravnodušan prema takvim sporednim stvarima, samo pokazuju svoju sljepoću prema velikoj ulozi koju igra prikladan (i lijep) izražaj. U konačnici je to sljepoća prema ljudskoj naravi. Iako tvrde da su "egzistencijalne", te osobe ostaju vrlo apstraktne. Zaboravljaju da istinska ljepota sadrži specifičnu Božju poruku koja podiže naše duše. Kako je rekao Platon: "Kad opazi ljepotu, našoj duši rastu krila."
Usto, sveta ljepota povezana s Liturgijom nikada ne tvrdi da je tematska, kao u umjetničkom djelu; radije, ona kao izražaj ima službeničku ulogu. Nimalo ne zamračujući ili zamijenjući religijsku temu Liturgije, ona joj pomaže da još jasnije zasja.

Ljepota ima vrijednost čak i kad nije suštinski bitna
Vrijednost nije sinonim za neophodnost. Osnovni principi preobilnosti u svemu stvorenju i svoj kulturi očituje se upravo u vrijednostima koje nisu neophodne za određeni cilj ili temu. Ljepota prirode nije neophodna za prirodni okoliš, jednako kao što ljepota arhitekture nije neophodna za naš život. Ali vrijednost ljepote u prirodi i arhitekturi nije umanjena time što je čisti dar, koji preobilno nadilazi samu korisnost.
Stoga, ljepota ima vrijednost ne samo kad je tema (kao u umjetničkom djelu), nego također kad ima samo službeničku funkciju za neku drugu temu. Naglasiti da Liturgija treba biti lijepa ni u kojem slučaju ne znači da religiju bojamo estetičkim pristupom. Čežnja za ljepotom u Liturgiji jednostavno izrasta iz osjećaja specifične vrijednosti koja leži u prikladnosti takvog izražaja.

Sveta ljepota promiče naše posvećenje
Ljepota i sveto ozračje Liturgije nisu samo dragocjeni i vrijedni sami po sebi (kao odgovarajući izražaji bogoštovnih čina), nego su i vrlo važni za razvoj vjerničkih duša. Mnogo puta se u liturgijskim pokretima naglašavala činjenica da sladunjave molitve i pjesme izobličuju religiozni duh vjernika; obraćajući se centrima u čovjeku koji su vrlo daleko od religioznog, one ga uvlače u ozračje koje zamračuje i zamućuje Kristovo lice. Sveta ljepota je zato od velikog značenja za formiranje ispravnog duha vjernika.
U knjizi Liturgija i osobnost detaljno promatram duboku ulogu koju Liturgija ima u našem posvećenju, unatoč tome što je prava tema Liturgije zapravo štovanje Boga. U Liturgiji hvalimo i zahvaljujemo Bogu; sudionici smo Kristove žrtve i molitve. Pozivajući nas da se s Kristom molimo Bogu, Liturgija igra temeljnu ulogu u našoj preobrazbi u Krista. Ova uloga nije ograničena samo na nadnaravni dio Liturgije, već se tiče i njezinog oblika, svete ljepote utjelovljene u riječima i glazbi Svete Mise ili Božanskog Časoslova. Previđanje ove činjenice je znak velike primitivnosti, mediokriteta i nedostatka realizma.

Za svjetovnu umjetnost i glazbu nema mjesta na Misi
Jedan od velikih ciljeva liturgijskih pokreta bio je zamijena neprikladnih molitvi i himana svetim tekstovima službenih liturgijskih molitvi i gregorijanskim napjevima. No, danas smo svjedoci sakaćenja tog liturgijskog pokreta jer mnogi pokušavaju uzvišeni latinski tekst Liturgije zamijeniti prijevodima na žargonski narodni jezik. Čak i samu Liturgiju mijenjaju po volji kako bi je "prilagodili našem vremenu". Gregorijansko pjevanje zamijenjuje se u najboljem slučaju osrednjom glazbom, a u najgorem jazzom ili rock and rollom. Takve groteskne zamijene zastiru Kristov duh nemjerljivo više od prijašnjih sentimentalnih tipova pobožnosti.
Takve su pobožnosti sigurno bile neprikladne, ali jazz ne samo da nije prikladan, nego je upravo proturječan svetom ozračju Liturgije. To je više od izobličenja; takva glazba povlači ljude u izrazito svjetovno ozračje. Ona se obraća nečemu u ljudima što ih čini gluhe za Kristovu poruku.

Crkve trebaju imati sveto ozračje
Čak i kad je sveta ljepota zamijenjena, ne profanom vulgarnošću, nego neutralnim apstrakcijama, to ima ozbiljne posljedice na vjernički život. Jer, kao što smo već spomenuli, katolička Liturgija ističe se svojom privlačnošću prema čitavoj ljudskoj osobnosti. Vjernike u Kristov svijet ne privlači samo njihova vjera ili strogi simboli. U taj viši svijet privlači ih i ljepota crkve, sveto ozračje, krasota oltara, ritam liturgijskih tekstova i uzvišenost gregorijanskih napjeva ili druge uistinu sakralne glazbe - primjerice, misa Mozarta ili Bacha. Čak i miris tamjana ima svrsishodnu ulogu u ovom smislu. Upotreba svih kanala koji nas mogu uvesti u svetište je istinski realistična i istinski katolička. Ona je zaista egzistencijalna i znatno nam pomaže da uzdignemo svoja srca.

Drugi vatikanski sabor je favorizirao latinsku misu
Iako je istina da pastoralni razlozi mogu učiniti upotrebu narodnog jezika poželjnom, ipak latinska Misa (bilo kao tiha Misa, dijaloška Misa ili, pogotovo, pjevana Misa s gregorijanskim napjevima) ne smije nikad biti napuštena. Ne radi se o tome da bi se latinskoj Misi ostavilo određeno mjesto kroz vrijeme koje je potrebno da se svi vjernici priviknu na Misu na narodnom jeziku. Kao što Konstitucija o svetoj Liturgiji jasno veli, narodni jezik je dopušten, ali latinska Misa i gregorijansko pjevanje zadržavaju svoju puni značaj.
To je bila i nakana motuproprija svetog Pija X. koji je rekao da jedinstveno sveto ozračje latinske Mise, kao i gregorijanskog pjevanja, trebaju oblikovati pobožnost vjernika. Stoga, zahtijevi mnogih katolika i Una Voce pokreta nisu usmjereni protiv upotrebe narodnog jezika, nego protiv rastućeg uklanjanja latinske Mise i gregorijanskog pjevanja. Oni samo traže da se Konstitucija o Liturgiji uistinu slijedi.

Liturgija nikada ne smije biti sekularizirana
Pa ipak neki katolici izražavaju danas svoju želju za promjenom vanjske forme Liturgije koju bi željeli prilagoditi stilu života našeg doba u kojemu je uklonjeno sveto. Takva želja nagoviješta sljepoću prema naravi Liturgije kao i nedostatak poštovanja i zahvalnosti za uzvišene darove dvaju tisućljeća kršćanskog života. Ona otkriva smiješnu samouvjerenost i umišljenost jer se misli da tradicionalne forme mogu biti uklonjene da bi se napravilo mjesta za nešto bolje. Takva umišljenost posebno je nesrazmjerna kod onih koji optužuju Crkvu za "trijumfalizam". Oni s jedne strane smatraju da da je nedostatak poniznosti tvrdnja Crkve da Ona jedina posjeduje puninu božanske objave (mjesto da uvide kako je ova tvrdnja ukorijenjena u samoj prirodi Crkve i proistječe iz Njezine božanske misije). S druge strane, pokazuju besmislenu oholost kad smatraju da je naša moderna epoha nadmoćna nad prethodnima.
Danas možemo čuti protestne glasove da je, primjerice, izričaj Glorie i drugih djelova Mise prepun dosadnih izraza koji hvale i slave Boga, a trebao bi se baviti našim svakodnevnim životom. Vidi primjerice argumente za "relevantan" prijevod Mise u članku Garetha Edwardsa o modernom engleskom u Misi u časopisu America 115 (1966): 483-86. Takve besmislice ponovno otkrivaju koliko je u pravu bio Lichtenberg kada je rekao da bi majmun koji bi pročitao poslanice sv. Pavla, vidio vlastitu sliku kako se u njima odražava. Čovjek se pita hoće li nam naši moderni teolozi uskoro predstaviti novu verziju Očenaša, kao što je učinio Hitler. Očenaš očito naglašava apsolutno prvenstvo Boga koje je tako strano tipičnom modernom mentalitetu. Samo jedna molba ("Kruh naš svagdašnji daj nam danas") odnosi se na čovjekovo zemaljsko blagostanje. Ostatak molitve usmjeren je na Boga, Njegovo Kraljevstvo i našu vječnu dobrobit.

nedjelja, 9. kolovoza 2009.

Nedjeljna blog preporuka 20

Vidim da se Marko malo zabavljao kad sam ja otišao. Naglašavam malo jer ne bi bilo loše da je nešto veći dio svog dragocjenog vremena posvetio i redovitijem pisanju na blogu. U međuvremnu ste na hrvatskom mogli čitati nove postove na blogu Splendor Domini (NBP 17) poput onog o načinu pričešćivanja (o toj problematici ću i ja pisati jednom u budućnosti).

No, bilo kako bilo, evo i današnje preporuke, a ovaj puta riječ je o malo ozbiljnijem blogu (kako bi svi temperamenti i mentaliteti našli nešto po volji u ovim preporukama). Blog pod nazivom Pontifications (objašnjenje riječi) zatvoren je, nažalost, već duže vrijeme, ali teme vezane uz vjerske doktrine obrađuje vrlo detaljno, pažljivo i inteligentno. Potražite neku od tema koja vas zanima u desnom stupcu na stranici tog bloga i provjerite sami o čemu se radi. Neke starije postove možete naći i preko stranice Internet Archive (1/2).

Još jedna zanimljivost i poticaj da prelistate ovaj blog je činjenica da je njegov autor bivši episkopalni pastor (ili "svećenik"), a sada katolički svećenik, vlč. Alvin Kimel, čiju životnu priču ukratko prepričanu pročitajte ovdje.