Al Ain II

 Započeo sam dan obilnim doručkom. 

Busom sam se odvezao do centra. 

Odredište mi je bio nacionalni muzej, ali pošto što sam dopješačio do njega situacija nije izgledala obećavajuće.

Ipak, obišao sam tu utvrdu i muzej sa svih strana. 

Ali svuda su vrata bila zaključana. 

Čak sam se malo provlačio i ispod grana i pored grmlja. 

No ulaz nisam našao. Sve je djelovalo napušteno. Možda je i bolje da nisam uspio ući u muzej jer tko zna kakvi kustosi bi me tamo dočekali, vjerojatno slični onome cerekavom voditelju Priča iz kripte. 

Krenuo sam stoga u oazu na rubu koje se tvrđava koja je izgrađena radi njezine zaštite i nalazi. To je najveća oaza u Al Ainu i najvažnija znamenitost u gradu. Ondje se i danas uzgajaju palme koje rode raznim vrstama datulja. 

Spuštajući se među palme, učinilo mi se da sam začuo glazbenu temu iz Monkey Islanda.  

Pošao sam suhim kanalom i došao do zida. 

Kamo dalje? Lijevo, popeti se na ove "ljestve"...

Ili desno kroz vratašca. 

Trebalo je takve odluke donijeti na više račvanja. Približavamo se vodi. 

Vrijeme je da se vratim na mrežu puteva koja se poput labirinta pruža među nasadima palmi. 

Neki od putova su popločani, a drugi su još zemljani. 

Na vratima pišu neke informacije, ali samo na arapskom. 

Konačno sam otkrio da polja imaju brojeve, to će sigurno biti važno u nastavku igre. 

Počeo sam gubiti health points i imao sam što vidjeti. Stao sam u par datulja dok sam se provlačio između stabala. Ovo na fotografiji sliči na uobičajene poklone koje mamice i tatice po Zagrebu ostavljaju za svojom krznenom dječicom. No, ovdje u gradu nisam vidio pse, a i kasnije se u hotelu dok sam zalijepljenu masu ribao hotelskom četkicom za zube pokazala težom za ostrugati (srećom, ne i tako odbojnom).  

Treba se odlučiti koja vratašca otvoriti. 

Ako išta znam, onda je to da putokazima u igrama ne treba potpuno vjerovati.  Možda bih se i danas onuda vrtio u krug da sam im povjerovao. 

Sva sreća da se nisam morao penjati preko ove ograde. 

Potražio sam imama da mi kaže potrebne upute, ali nije ga bilo. 

Dobro je znati:

Jedna od lakših zamki na koje sam naišao. Ako neoprezno stanete na palminu granu...

može vas dobro pljusnuti po glavi. 

Uočio sam da mi prilazi neki čovjek sa srpom, kosirom ili tako nečim. Nisam čekao da mi priđe bliže kako bih potpuno identificirao njegovo oruđe ili oružje, nego sam šmugnuo među palme. 

Voda je topla i sad mi je jasno zašto su stavili onaj znak da je plivanje, odnosno brčkanje u kanalima zabranjeno. 

Ova informativna tabla tumači kako je voda dovođena tim faladžima i raspodijeljivana različitim zemljoposjednicima. 

Nakon šetnje uz rubove kanala, vrijeme je da se vratim natrag na putove. 

Samo bi totalni početnik (noob, jazavac?) sjeo na ove klupe dok mu zlikovci mogu srušiti palmu na glavu. 

Ovakve informacije često budu korisne kasnije u igri. 

Ma da, ovaj ugodan prostor u hladu uopće ne djeluje sumnjivo, evo baš ću se sjesti i odmoriti.  Malo sutra!

Prišao mi je čovjek s vrećom na ramenu i pitao me želim li kupiti domaćih datulja iz oaze. Otkrio je svoje namjere kada je spomenuo da su datulje bogate vitaminom D. Sreća, pa sam na onoj tabli prije pročitao da datulje sadrže vitamine A, B, C i E (a sjetio sam se i da vitamin D sintetizira samo tijelo). Zahvalio sam se i pažljivo udaljio. Ok, možda se ne prisjećam baš svega potpuno precizno, ali definitivno mi je neki radnik pokušao prodati datulje. 

Kada se uključio alarm u šumi, potrčao sam i ubrzo ugledao izlaz. Bila je to zanimljiva avantura. 

Surfer u busu jako je dobro izdržao u ne baš lakoj vožnji, pa sam mu kad sam izlazio čestitao. 

Te nedjelje popodne imali smo izlet u Dubai. 

Ostavili su nas da par sati razgledavamo Dubai Mall. Ja si mislim: stvarno bi bilo lijepo da u svetu nedjelju beskorisno bauljam po shopping centru, a nisam išao na misu (jesam u subotu navečer, ali svejedno). Odlučio sam zato barem nakratko posjetiti crkvu. Prvi izazov je bio kako prijeći preko ceste. Očito koristeći ovaj pješački nathodnik (?), ali kako ući u to čudo. 

Ako krnji oktaedar i ikosaedar nisu znak da sam na pravom putu, onda stvarno ne znam što jest. 

Ipak sam morao ući u Mall, popeti se do drugog kata i malo probijati kroz ljude, ali konačno sam našao ulaz u ovaj nathodnik koji vodi do metroa i klimatiziran je, naravno. Ima i one trake za brže kretanje kao na aerodromima. 

Evo nas kod katoličke crkve u Dubaiju. 

Crkva je puna, pustili su me sa strane samo da se pomolim. U tijeku je misa na engleskom sa standardnim novus ordo aranžmanom (sladunjave pjesme, pričest dijeli hrpa izvanrednih djeliteljica, molitvicu zahvale nakon pričesti čita neki dječak itd.).

Kratko sam se pomolio i krenuo nazad jer sam bio na knap s vremenom. Pred crkvom se već stvorio red ljudi koji čekaju ulaz na iduću misu. 

Ova rijeka ljudi ide od metroa prema crkvi. 

Najprije me na ulazu u metro automatska rampa nije htjela propustiti. U žurbi sam pritisnuo Hafilat karticu koja se koristi u Abu Dhabiju umjesto Nol kartice koja se upotrebljava u Dubaiju. Onda sam u zadnji čas uletio u zadnji vagon i mislim si, baš dobro, ipak nije takva gužva kao kad sam išao prema crkvi. Postalo mi je malo čudno kad sam skužio da su oko mene sve žene i onda sam shvatio da sam utrčao u vagon rezerviran za žene i djecu, a upozorenje pored vrata je prijetilo kaznom od dvjestotinjak kuna ako me ondje zateknu. Zato sam se pomaknuo prema drugom vagonu, ali u njega zbog velike gužve nisam mogao ući. No iza mene (prema ženskom vagonu), bila su još dva Pakistanca pa sam si mislio, valjda će prvo njih uhvatiti eventualna kontrola. U ostalim vagonima mogu biti i muškarci i žene, a jednu zamotanu djevojku štitio je njezin čuvar tako što je podigao nogu između nje i muškarca koji je sjedio na istoj klupi.

Evo nas nazad u tunelu koji vodi od metroa prema Dubai Mall. Ova skulptura nije nešto iz Ratova zvijezda, nego prikazuje tradicionalno odjevenog muškarca (bijelo) i ženu (crno) iz emirata. 

Nakon poprilične žurbe, došao sam do poznate dubaijske fontane par minuta prije 17 sati misleći da ću doživjeti glazbeno-svjetlosno-vodeni spektakl koji se održava svakih pola sata i traje nekoliko minuta. Nažalost, nisam pročitao da te izvedbe počinju tek u 18:30. Za utjehu sam proveo par minuta promatrajući zalazak sunca i Burj Khalifu.  

I onda se požurio pored akvarija. 

S obzirom na mnoštvo posjetitelja, hvatala me već panika koju obično osjećam kad sam u shopping centrima, pa je izlaz bio dobrodošao prizor. 

Odvezli su nas zatim nešto južnije na večernje krstarenje. 

Posvuda se po zgradama nalazi ime nekretninske kompanije Emaar. 

Nisam ni znao da i Dubai ima panoramsko kolo, čak najviše na svijetu. 

Čini mi se da je ovaj brod namijenjen za malo razuzdanije zabave. 

Pogled prema hotelu Burj Al Arab. 

Sve skupa zgodno izgleda, ali zanimljiviji mi je bio Al Ain i drago mi je da je u njemu visina zgrada ograničena na 20 metara.