Članak o copyrightu
Copyright, iliti tzv. "intelektualno vlasništvo", predmet je čestih rasprava u javnosti i na internetu. Čujemo da su države postrožile zakone, čujemo da se osnivaju čitave stranke i pokreti koji se bore protiv copyrighta i masnog zarađivanja na autorskim pravima, ponekad čujemo i da je policija uhitila nekog nesretnog tinejdžera jer je imao pet-šest kopiranih pjesama ili CD-ova. Naravno, iz gledišta prakse, opće je poznata činjenica da se zakoni o copyrightu poštivaju više u kršenju nego u obdržavanju, da iskoristimo jednu Shakespeareovu rečenicu.
No, u ovom ćemo članku na jednostavan, laički način proučiti copyright iz gledišta tradicionalne filozofije Aristotela i sv. Tome Akvinskog, koja je i službena Crkvena filozofija, i koja se do prije četrdesetak godina učila kao isključivi model na svim katoličkim fakultetima.
Prvo pitanje koje se nameće kod proučavanja tzv. "intelektualnog vlasništva" jest je li to uopće vlasništvo? Može li čovjek posjedovati nešto neopipljivo, virtualno, nešto što postoji samo kao ideja u nečijoj glavi? Ne samo da zdrav razum kaže da ne može, nego kao svjedočanstvo i učiteljicu imamo i prirodu - koji bi čovjek mogao posjedovati sunčane zrake, ili vjetar, ili more? Pojam vlasništva se vezuje samo za nešto što je oskudno, ili ograničeno. Nešto što nije ograničeno ne može se posjedovati, poput zraka Sunca, vjetra, mora, ideja itd. To je zato što kad netko posjeduje neku fizičku i oskudnu stvar, npr. jednu jabuku, tu stvar, tu određenu jabuku nitko drugi ne može posjedovati u isto vrijeme. Ako je hoće posjedovati mora je ili kupiti od tog čovjeka ili ukrasti. Dakle, fizička i oskudna stvar može biti predmet ekonomije ili predmet krađe. Međutim, kad se radi o stvari koja je nematerijalna, kao što je vjetar, ili ideja, takva se stvar ne može niti posjedovati niti ukrasti.
Ako ja sagradim npr. malu vjetrenjaču i koristim vjetar za ostvarivanje dobiti, ja posjedujem tu vjetrenjaču, koja je oskudno i fizičko dobro, ali ne posjedujem vjetar koji koristim za ostvarivanje dobiti. Dok ja koristim tu vjetrenjaču, nitko je drugi istodobno ne može upotrebljavati. Ja je mogu prodati, netko je može i oteti, ili ukrasti, i ja je onda više nemam i ne mogu je koristiti, a ima je i koristi netko drugi. No, u slučaju vjetra koji koristim za pokretanje vjetrenjače, ako ga ja koristim, u isto vrijeme ga može koristiti i netko drugi. Ako mi netko taj vjetar "ukrade", ja ga i dalje imam, i dalje ga mogu koristiti. Dakle, stvari koje nisu oskudne ne mogu se ukrasti jer je u samoj definiciji krađe lišavanje nekoga neke stvari, koju on više nema. Ako nešto oduzmemo od nekoga, a on to još ima, tj. posjeduje i koristi, to ne može biti krađa. S time se slažu i državni zakoni.
Isto tako, kad dobijem ideju za napraviti neki novi stroj, ja posjedujem te dijelove koje sam koristio u izradi, i posjedujem taj stroj što sam stvorio, ali ne posjedujem ideju koju sam dobio. Netko drugi može iskoristiti tu ideju i napraviti drugi stroj sa svojim dijelovima i taj stroj će onda biti njegovo vlasništvo. Tu ideju koju mi je uzeo ja još imam. Isto je i s knjigom, ili programom, ili CD-om koji kopiram i koristim. Autor je vlasnik originalnog djela, onog koji je proizveo koristeći svoju ideju, ali ne može biti vlasnik svih djela koja su nastala od te ideje, samo zato što je on prvi dobio tu ideju, tj. ne može imati pravo vlasništva nad idejom, nad konceptom. Osim što je to po prirodnom zakonu nemoguće, to bi bio pokušaj umjetnog stvaranja oskudnosti, što mnogi ističu da države pokušavaju učiniti i sa sadržajima na internetu, koji su u tom pogledu slični idejama, vjetru i zrakama sunca, tj. po svojoj prirodi nisu oskudni.
Dakle, tzv. "intelektualno vlasništvo" uopće nije vlasništvo, nemože se posjedovati, niti se može ukrasti. Time ne može biti predmet prirodnog zakona, nego samo pozitivnog zakona, tj. zakona koji ne proizlazi iz prirode nego ga nameće država. Zato kopiranje nečega što je pod copyrightom ni države ne tretiraju kao krađu nego jednostavno kao kršenje zakona o copyrightu ("copyright infringement"), odnosno kršenje prava koje je država dodijelila autoru, što konkretno znači uskraćivanje novca koji je, po odluci države, korisnik dužan autoru.
Što je dakle copyright, ako nije vlasništvo? Sama riječ copyright znači pravo na kopiranje. Copyright je privilegij koji država daje jednoj skupini ljudi, svojevrsni porez koji svi što kupuju određeni proizvod moraju plaćati i koji u cijelosti ide autorima i izdavačima, u svrhu poticanja njihovog rada, tj. poticanja razvoja znanosti, umjetnosti itd. To je opravdanje za copyright koje je navedeno u originalnim zakonima o copyrightu, prvi koji je nastao u Engleskoj, te njegov nasljednik u SAD-u. Tu valja napomenuti da autor neovisno o copyrightu ima određena moralna prava, tj. da njegovo ime mora biti napisano kao autora, da se djelo ne smije mijenjati, iskriviti ili sakatiti protivno njegovom dopuštenju, da može povući svoje djelo potpuno iz prodaje ako želi itd. Ta prava su i drevna i po svojoj prirodi neotuđiva, za razliku od copyrighta, koji je relativno novi koncept i čije trajanje kao privilegija je ograničeno na određeni broj godina, nakon čega djelo prelazi u javnu sferu i može se slobodno kopirati.
Sada dolazimo do onog što je najnegativnije u zakonima o copyrightu, a to je da davanjem tog ekonomskog privilegija jednoj manjini, koju čine autori i izdavači, država zadire u pravo vlasništva većine i ograničava ga, npr. ako ja posudim knjigu iz knjižnice, odnesem je u fotokopirnicu, kopiram i uvežem, ja posjedujem tu kopiranu knjigu, ja sam je platio i ona je moje stvarno vlasništvo. Međutim, nametanjem copyrighta država ograničava moje pravo vlasništva jer mi ne dopušta koristiti tu knjigu. Također jedan drukčiji primjer - recimo da u trgovini kupim audio CD i kopiram ga, te poklonim nekome tu kopiju, država ne dopušta toj osobi da koristi taj CD koji sam kopirao, iako je i originalni CD moje vlasništvo, kao i kopirani CD, koji sam zatim poklonio. Dakle, država ograničava stvarno pravo vlasništva većine financijskim privilegiranjem određene manjinske skupine.
Po crkvenoj filozofiji, jedini način na koji to zadiranje u privatno vlasništvo može biti pravedno jest ako je to jedini način da se osigura opće dobro društva. To je zato što svi zakoni države moraju biti za opće dobro, uključujući i one kojima država nešto oduzima ili uskraćuje. Ako postoji drugi način osiguravanja općeg dobra, koji je legitiman i koji ne zadire u ničija neotuđiva prava, onda je država dužna slijediti taj drugi način.
Dakle, zapitajmo se, što bi se dogodilo s autorima, izdavačima i njihovim djelima da ne postoji copyright, kao što je to ne tako davno i bilo.
Glazbenici bi uglavnom zarađivali uživo pjevajući na koncertima i zabavama, kao što se od pamtivijeka činilo, te kao što uostalom i danas uglavnom rade, budući da većini zarada od copyrighta i ne donosi puno novca - danas, naime, malo tko kupuje CD-ove. Njihove pjesme bi bile naširoko i slobodno dostupne na internetu, kao što u praksi i danas jesu, putem raznih programa za razmjenu (peer-to-peer).
Video DVD-i bi također bili slobodno dostupni na internetu, tako da bi se na filmovima zarađivalo uglavnom preko kino-projekcijâ, kakav je slučaj i danas.
Računalni programi, kao što su antivirusi, programi za obradu slika, ili sami operativni sustavi poput Windowsa, kao i računalne igre, bili bi također slobodno dostupni na internetu, te se ne bi moglo zarađivati njihovom prodajom u trgovinama, nego bi njihovi autori morali tražiti druge izvore financiranja. Jedna od mogućnosti koja i danas postoji na području računalnih igara (a mogla bi se proširiti i na većinu ostalih programa) jest da korisnik u trgovini kupi osnovni kostur igre (što bi u svijetu bez copyrighta bilo besplatno dostupno na internetu), ali da se onda za igranje treba spojiti na server, gdje se fizički nalazi cijeli kompleksni program igre, te se tako jedino može igrati spojen na mrežu. Na taj način autor igre zapravo prodaje uslugu korištenja servera, što je sasvim legitiman način zarade i nema nikakve veze s copyrightom.
Međutim, čak i bez ovakvih rješenja i dan-danas za svaki vrstu programa koji se plaća postoji i mnogo besplatnih programa, neki čak i bolje kvalitete. Jedan od takvih primjera je operativni sustav Linux. U svijetu bez copyrighta takvi bi izvrsni i besplatni programi dobili prednost nad današnjim ekonomskim divovima kao što je Microsoft, što bi pomoglo njihovom razvoju i popularnosti.
Što se tiče najstarije vrste proizvoda zahvaćene copyrightom - knjigâ - njihovi autori ne bi se više nadali ogromnim zaradama. Motiv za pisanje knjige bila bi opet prvenstveno želja da se nešto podijeli s javnosti, želja da se pridonese kulturi, da se zabavi i pouči, da se ljude oplemeni. Na kraju krajeva, zar to nije i zadaća i plemeniti poziv književnosti i umjetnosti?
Dok je sustav copyrighta umjetnost gurnuo u područje ekonomije i bogaćenja, svijet koji bi opet bio bez copyrighta vratio bi je na njezino pravo i uzvišeno mjesto (to autor ovog članka kaže i kao pjesnik, a domena pjesništva je po prirodi i knjiga i umjetnost).
Zapitajmo se, da su najveća djela svjetske književnosti bila motivirana zaradom, a ne plemenitim ciljevima, zar ne bi takva djela bila lišena duše? Zamislite da je Gundulićeva motivacija za napisati Osmana bila da zaradi dva-tri milijuna dukata - bi li to onda bilo tako veličanstveno djelo kao što nam ga je slavni pjesnik u nasljedstvo ostavio?
Uostalom, razmislimo tko danas zapravo najviše zarađuje od copyrighta. To nisu autori, stvaratelji tih djela, ne, to su izdavači, velike (često multinacionalne) kompanije koje izdavaju filmove, glazbene CD-ove, igre, knjige itd. Copyright služi za njihovo krajnje neumjereno bogaćenje, nauštrb i autora i svih koji su prisiljeni plaćati copyright. Da ilustriramo, ispričat ćemo anegdotu oko jedne od najslavnijih filmskih trilogija - Ratova zvijezdâ. Za vrijeme pregovora s filmskom kompanijom 20th Century Fox oko podjele zarade od filma, George Lucas, tvorac Ratova zvijezdâ, pokazao je iznimnu "poslovnu inteligenciju". Naime, on je filmskoj kompaniji rekao: Uzmite vi slobodno zaradu od prikazivanja i prodavanja filma, a vi meni dajte autorska prava od svih igara, igračaka i ostalih proizvoda vezanih za film. Na taj način je nadmudrio tu veliku multinacionalnu kompaniju i silno se obogatio - na copyrightu.
Kao što smo već rekli, jedini spas za moralnost copyrighta bila bi nemogućnost da se osigura opće dobro društva ako copyright ne postoji (partikularna dobra, kao što je npr. dobro profesionalnih programera, tu nisu predmet, samo opće dobro cijeloga društva, što je država dužna osigurati). Međutim, i ta zadnja slamka spasa mu je izmakla. Kao što smo pokazali, kao što uostalom i sama povijest čovječanstva zorno pokazuje, život bez copyrighta je i te kako moguć. Knjige bi se i dalje pisale, možda i bolje kvalitete, kako više ne bi bile motivirane željom za zaradom, pjesme bi se i dalje skladale i pjevale, filmovi bi se snimali, programi bi se stvarali, a onaj tko bi baš htio prilično zaraditi uvijek bi se dosjetio rješenja, kao što su npr. u 19. stoljeću engleski pisci objavljivali svoje nove romane i slična djela u dnevnim novinama, podijeljena u kratke ulomke u nastavcima, te bi onda od novinskih kuća za svaki nastavak, za svako novo poglavlje naravno dobili zasluženi honorar, i tako vrlo dobro živjeli. Naime, zahvaljujući toj dosjetki, oni su bili prvi koji su mogli živjeti isključivo od pisanja knjiga.
Dakle, iako je zakon o copyrightu koristan partikularnim skupinama u društvu, onima koje taj zakon favorizira, budući da je ostvarivanje općeg dobra i te kako moguće i bez zadiranja u pravo privatnog vlasništva (što copyright po svojoj prirodi čini), nijedna država nema pravo nametnuti takav zakon svojim građanima.
Kršćanska filozofija, tj. filozofija crkvenog naučitelja sv. Tome Akvinskog, utemeljena na filozofiji velikog Aristotela, tu je savršeno jasna. Samo ako ne postoji alternativa bi takav zakon bio pravedan, a alternativa postoji, i vrlo se lako može dokazati.
Zato je naš zaključak: prvo, da je sam pojam "intektualno vlasništvo" obmanjivanje od strane države, ništa drugo nego legalna fikcija, budući da se uopće ne radi - niti se može raditi - o vlasništvu, nego o privilegiju, odnosno pravu koje država podijeljuje. Drugo, da je novac dobiven od copyrighta nepravedan namet koji država ubire od svojih građana, dakle, svojevrsna legalna krađa (jer kako kaže sv. Augustin: "U odsustvu pravde, što je vlast nego organizirano razbojstvo?") kojom se godišnje oduzima od ljudi milijarde i milijarde dolara, i kojom se bogate prvenstveno veliki izdavači i poneki autori.
Budući da copyright nije za opće dobro, nego protiv općeg dobra, jer neopravdano šteti većini da bi privilegirao manjinu, to nije pravedan ni moralan zakon, a po principu Crkve, kao i tradicionalne filozofije, kako kaže sv. Toma Akvinski: "Mala lex, nulla lex", ili sv. Augustin "Lex injusta non est lex", tj. nepravedan zakon nije nikakav zakon, te takva vrsta zakona nikoga ne obavezuje u nijednom pogledu.
Ono što preostaje jest da se Crkva pozabavi ovim pitanjem i izreče svoj konačni sud nad suvremenim problemom i konceptom copyrighta i svime što on predstavlja. Zato ovaj članak podlažemo sudu i autoritetu Crkve.
U odsustvu takvog konačnog suda, naše djelovanje treba počivati na principima crkvene tj. skolastičke filozofije, najsavršenijem filozofskom sustavu kojega je ikad Božja mudrost nadahnula, što je razlog zašto smo i htjeli i pokušali napisati ovaj članak, te kojega ćemo sada završiti pozdravljajući svu pravovjernu djecu Svete, Katoličke i Rimske Crkve u Gospodinu našemu Isusu Kristu, Spasitelju i Svevišnjem Kralju.
Mateo .R.
(Među ostalim, izvor za nastanak ovog članka je i poučna serija od 24 mini-članka koji se bave pitanjem vlasništva i
copyrighta, a sve utemeljeno na Aristotelovoj filozofiji. Ovo je link na prvi članak, u kojemu se nalaze linkovi i za sljedeće:
http://simplyphilosophy.org/what-is-ownership/)
