Prvi susret s tradicionalnom latinskom misom

Uvod
U jednom od budućih postova opisat ću materijale i resurse - priručnike, video snimke i slično - koji mogu pomoći onima koji žele upoznati tradicionalnu latinsku misu, tj. misu kako je slavljena ugrubo do polovine šezdesetih godina prošlog stoljeća (dakle i nakon završetka 2. vatikanskog sabora).

Ovdje želim iznijeti par dojmova i zapažanja koje osoba koja nikad nije prisustvovala takvoj misi može imati nakon prvog susreta. Cilj mi je opisati ukratko neke stvari koje se ističu u tradicionalnoj misi kad je usporedimo s novom misom kako se slavi skoro svuda u Hrvatskoj. Naravno, ja nisam nikakav stručnjak niti poznavatelj liturgije Crkve, ali mislim da i ovakvo zapažanje može biti od koristi vjernicima laicima koji nisu proučavali povijest i značenje liturgije, nego svoje znanje crpe iz onoga što su doživjeli sudjelujući mnogo puta na novoj misi.

Nazivlje
Najprije bih razjasnio terminologiju. Nakon papine odluke iz 2006., u dokumentu koji se zove motuproprij jer je izdan po vlastitoj inicijativi i odluci pape, a ne primjerice preko neke kongregacije, postoje dva oblika slavljenja mise Katoličke Crkve latinskog obreda:

Rimski Misal koji je Pavao VI. odobrio za uporabu jest redoviti izričaj »pravila molitve« Katoličke Crkve latinskoga obreda. Rimski misal koji je odobrio sveti Pio V. a ponovno izdao blaženi Ivan XXIII. ima se smatrati izvanrednim izričajem toga istog »pravila molitve« Crkve te mu je zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje.

Crkva je oduvjek imala mnogo dopuštenih obreda, sjetimo se samo liturgije koju slave naši grkokatolici, na zapadu je poznat ambrozijanski obred u milanskoj nadbiskupiji, mozarapski obred koji se još uvijek slavi u Toledu u Španjolskoj, te obredi nekih redovničkih zajednica, kao npr. dominikanaca koji su nažalost danas većinom izvan upotrebe. Na istoku je bogatstvo obreda još veće. Kratak pregled o različitim obredima (engl. rite) s detaljnijim informacijama pogledajte ovdje.

Papa u svom motupropriju kaže da su pravno gledajući misa slavljena prema misalu iz 1962. i ona prema misalu iz 2002. (treće izdanje misala Pavla VI.) dva oblika istog obreda. To znači da je svakom svećeniku koji smije slaviti misu prema novom misalu, automatski dopušteno slaviti misu i prema starome, a jedini uvjet koji treba ispuniti je da zna čitati latinski, iako bi naravno bilo poželjno i da ga razumije.

Misa prema misalu iz 1962. ili ranije naziva se i tridentska misa (jer je kodificirana nakon tridentskog sabora), a u upotrebi su i nazivi tradicionalna latinska misa (nije dobro reći samo latinska misa jer se i nova misa ponekad slavi na latinskom jeziku), gregorijanska misa (treba razlikovati od misa koje se slavi 30 dana uzastopce za pokojnika), usus antiquior i drugi.
Misu prema misalu iz 2002. tj. 1970. nazivamo nova misa, novus ordo.

Dakle, iako bi pravilno bilo govoriti o izvanrednom obliku rimskog obreda (forma extraordinaria) i redovitom obliku rimskog obreda (forma ordinaria), ja ću najčešće upotrebljavati nazive tradicionalna misa i nova misa.

Tiha ili pjevana misa
Iako i u novoj misi postoji stupnjevanje svečanosti mise, od mise u kojoj nema pjevanja, preko mise u kojoj se pjeva do svečane mise koju predvodi biskup, razlike u tradicionalnoj misi puno su naglašenije.

Najjednostavniji tip mise je takozvana tiha misa u kojoj svećeniku poslužuju jedan ili dva ministranta. Nema pjevanja i doživljaj iz laičke perspektive je smirene, tihe, najčešće nečujne molitve. Dakle, ovaj tip mise ima duga razdoblja tišine prekidane ponekom glasnijom rečenicom svećenika.

Nedjeljom i blagdanom na većini mjesta gdje se slavi tradicionalna misa može se prisustvovati pjevanoj misi. Ima više ministranata, kadi se tamjanom na početku mise, kod čitanja evanđelja i kod prinosa darova, a osnovno obilježje je, kao što i ime kaže, pjevanje svećenika i zbora kojemu se narod kod nekih, jednostavnijih melodija može i pridružiti.

Još svečanija je pjevana misa u kojoj su uz svećenika kod oltara i đakon i subđakon. Red subđakonata ukinut je 1972. godine. Inače nižu službu uvijek može obavljati onaj tko ima viši red, pa tako npr. svećenik može služiti kao đakon ili subđakon ako je potrebno.

Idući stupanj svečanosti je pontifikalna svečana misa koju može slaviti biskup, a vrhunac je svečana papinska misa. Ovu poslijednju, s obzirom na složenost i potrebno osoblje, na žalost vjerojatno više nikada nećemo vidjeti slavljenu u onoj uzvišenoj svečanosti i ljepoti kako je bila slavljena u bazilici sv. Petra prije reformi. Evo linkova na neke, ne baš kvalitetne crnobijele isječke video snimki papinskih obreda: krunjenje Pija XII., svečana misa Pija XII. u bazilici Santa Maria Sopra Minerva u Rimu, krunjenje Ivana XXIII. (vrlo detaljno). Evo i jedne lijepe slike s mise pape Ivana XXIII:

Imajte u vidu ove razlike jer će doživljaj tradicionalne mise znatno ovisiti o tome je li to tiha ili svečana pjevana misa. Uzor bi trebao biti najsvečanije slavljena misa, pa je prikladnije gledati na niže stupnjeve kao oduzimanje pojedinih elemenata (đakona i subđakona, kađenja, pjevanja itd.), nego smatrati tihu misu orijentirom, a ostalo svojevrsnim "dodatkom". Sasvim je jasno da će na većini mjesta u početku biti moguća samo tiha misa, ali se uvijek treba truditi da vjernici mogu doživjeti liturgiju u što je punijem obliku moguće.

Razlike kojih ne bi trebalo biti
U ovom odjeljku nabrojat ću tri najvažnije razlike koje nisu nigdje u liturgijskim pravilima propisane, a ipak su gotovo sveprisutne i ljudi ih doživljavaju kao bitne suprotnosti između tradicionalne i novus ordo liturgije.

Jedna od razlika koje će vjernik prve zapaziti usporedi li tradicionalnu misu s novom misom su okretanje svećenika u istom smjeru kao i puk, što neki potpuno pogrešno nazivaju "okretanje leđa puku". Naime, nije smisao tog usmjerenja u odnosu svećenika i naroda, nego u tome da svi zajedno gledaju u jednome smjeru - prema Gospodinu. Kao što se ne bi moglo reći da ja okrećem leđa vjernicima iza mene ili pak da oni ispred mene okreću leđa meni, jer nisam JA u središtu liturgije, jednako je besmisleno govoriti o tome da svećenik okreće leđa narodu jer centar naše pozornosti na sv. misi nije ni svećenik ni narod nego Bog. Od najranijih vremena kršćani su se u molitvi okretali prema istoku, tj. izlazećem suncu koje simbolizira "Mlado sunce s visine" (Lk 1,78) - Gospodina Isusa Krista. I sama riječ orijentacija potječe od latinske riječi oriens - istok. Položaj kad svećenik gleda prema stvarnom ili liturgijskom istoku naziva se "ad orientem" za razliku od položaja kad gleda narod koji se zove "versus populum". S obzirom na važnost ove teme, detaljnije ću joj se posvetiti u jednom od idućih postova. Za sada je dovoljno reći da se i nova misa može slaviti ad orientem i da je u nekim crkvama tako i slave.

Druga tobože bitna razlika je u tome na kojem jeziku se misa slavi. Iako je potpuno očito da se nakon uvođenja nove mise, gotovo svuda misa slavi na narodnom jeziku, ipak je isto tako jasno da to nije standard prema mjerilu Crkve. Sva službena izdanja misala su na latinskom, a u samoj konstituciji Sacrosanctum Concilium drugog vatikanskog sabora piše:

»U latinskim obredima treba sačuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica« (br 36); »Valja se pobrinuti da vjernici znadu i latinski izgovarati ili pjevati dijelove misnoga reda što spadaju na njih« (br. 54)

Izgleda da je, potpunim zanemarivanjem ovog upozorenja izdan i smisao dopuštenja koje u istoj konstituciji kaže

»kako u misi tako i u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije, bit će nerijetko vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik; stoga neka mu se u liturgiji dade više mjesta, ponajprije u čitanjima, upozorenjima, u nekim molitvama i pjesmama.« (br 36)

I papa Benedikt XVI. zalaže se za zadržavanje latinskog jezika u liturgiji, jedno od brojnih mjesta gdje se dotiče ove tematike je u apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis (usp. br. 62). Treba napomenuti da se čitanja iz svetog Pisma na tradicionalnoj misi uvijek obavljaju i na narodnom jeziku ili je vjernicima dostupan prijevod. Propovjed je naravno uvijek bila na narodnom jeziku. I ovdje treba spomenuti da se i danas slave nove mise na latinskom jeziku. Upotreba latinskog zadržala se na papinim misama, na međunarodnim misama te u brojnim redovničkim zajednicama.

Treća lažna razlika je liturgijska glazba koja je u novoj misi najčešće potpuna suprotnost pozivu iz prije spomenute saborske konstitucije Sacrosanctum Concilium:

čl. 116. Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji; ono dakle u liturgijskim činima, uz jednake uvjete, ima prvo mjesto. Druge se vrste svete glazbe, osobito polifonija, nikako ne isključuju iz bogoslužja, samo ako odgovaraju duhu liturgijskog čina prema čl. 30.

Gregorijansko pjevanje bi, dakle, trebalo biti uzor prema kojemu mjerimo i ocjenjujemo druge vrste pjevanja u liturgiji. Iako je u nekim mjestima, pogotovo izvan Hrvatske, gregorijansko pjevanje i dalje prisutno na svetoj misi, mislim da je i više nego očito da je na većini novus ordo misa glazba sušta suprotnost gregorijanskim napjevima. Više o ovoj temi pročitajte u knjizi dostupnoj i na internetu: Sing Like a Catholic.

Spomenut ću na kraju ovog odjeljka i različit način pričešćivanja koji može zapaziti svatko tko je bio na novoj i tradicionalnoj misi. Dok se na novoj misi vjernici gotovo svuda pričešćuju stojeći i primajući posvećenu hostiju na jezik ili u ruku, na tradicionalnoj misi je najčešći oblik pričešćivanja klečeći i direktno na jezik. Ovo je jedna od tema koju ću detaljnije obraditi u budućnosti, a za sada je dovoljno spomenuti da ne postoje razlike u trenutno važećoj disciplini primanja pričesti između nove i tradicionalne mise. No, različiti načini pričešćivanja posljedica su liturgijskih prekršaja koji su se dogodili nakon uvođenja nove liturgije i drugačijih naglasaka, koji se opravdano ili neopravdano promiču; na viđenje sv. euharistije kao žrtve ili kao gozbe.

Bitne razlike
S obzirom da sam ovaj post već odveć odužio, ovdje ukratko navodim ono u čemu se novus ordo misa slavljena u skladu s tradicijom i stara misa sigurno razlikuju:

• U novoj misi postoji puno veći broj opcija kako svećenik može slaviti pojedini dio mise, primjerice može izabrati pokajnički čin, može izabrati jednu od nekoliko euharistijskih molitava čiji se broj umnožio i više od početne četiri. Na mnogim mjestima u misi svećeniku je dopušteno da svojim riječima izrazi poziv ili poticaj narodu.
  S druge strane, u tradicionalnoj misi je nakon izbora dopuštene mise (primjerice običnim danom u tjednu svećenik može slaviti jednu od zavjetnih misa) sve, osim eventualne propovjedi, u nastavku točno propisano. Rubrike, tj. propisi kako se pojedini dijelovi trebaju izgovoriti i što pri tome činiti, mnogo su detaljnije. Zato je u novoj misi osobnost svećenika puno naglašenija i izgled mise znatno ovisi o tome kakav je svećenik koji ju slavi.
• Za razliku od nove mise, u tradicionalnoj misi nema koncelebracije osim u slučaju mise ređenja za svećenike i biskupe, a i tada u znatno drugačijem obliku nego na novoj misi.
  
• Na početku tradicionalne mise, prije nego što svećenik pristupi oltaru, mole se molitve pri podnožju oltara, većim djelom to je psalam 42(43), a uključen je i confiteor (ispovjedam se) u potpunijoj formi.
  
• Prinos darova (ofertorij) je puno kraći i molitve su siromašnije u novoj misi.
• Općenito su promjenjive molitve (zborna, darovna, popričesna) znatno izmijenjene za novu misu. Neke su premještene, neke preformulirane, a unesene su i nove molitve (ili iz neke stare zbirke molitava ili nove kreacije).
• Čitanja su drugačija. U tradicionalnoj misi su propisana čitanja iz biblije za sve nedjelje u godini i svake godine čitanja se ponavljaju. Slično je i s blagdanima i spomendanima. U običnom danu kroz godinu, svećenik čita ili čitanja od prethodne nedjelje ili pak iz neke od brojnih zavjetnih misa koje može odabrati. U novoj misi za nedjelje se koristi trogodišnji, takozvani ABC ciklus (godina koja pri dijeljenju s 3 daje ostatak 1 je A, ostatak 2 je B i "ostatak" 3 je C). Za svagdane je predviđen dvogodišnji ciklus. Nedjeljom i svetkovinom na novoj misi imaju dva čitanja, a na staroj je uvijek samo jedno. Općenito se u novoj misi čita puno veći broj tekstova iz Svetog pisma, pogotovo iz starog zavjeta.
• Euharistijska molitva je u tradicionalnoj misi samo jedna, u novoj misi se ta molitva (uz neke promjene) naziva prva euharistijska molitva ili rimski kanon. Kanon se u tradicionalnoj misi gotovo čitav izgovara ispod glasa, tj. TIHO.
  
• Na kraju tradicionalne mise, poslije blagoslova, čita se još takozvano posljednje evanđelje, tj. početak Ivanova evanđelja. Ako je misa bila tiha, mole se još neke molitve koje nisu obavezne (Bogorodici, sv. Mihaelu Arkanđelu, Srcu Isusovu).
  

Zanimljivu apologetiku tradicionalne mise naspram novus orda dao je u članku
'The Case for the Latin Mass' Dietrich von Hildebrand kojeg su iznimno cijenili pape Pio XII., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Za kraj, evo jedne od najpoznatijih kritika nove mise u njezinim bitnim karakteristikama, Breve esame critico (kratki kritički pregled) kardinala Ottavianija i Baccija.