Kratki izlet u onu krajinu

Sašao nad pakao

Razine pakla

Ave Maria Purissima! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.


U navečerje Uzašašća čita se iz Pavlove poslanice Efežanima, 4,8–9, kako Krist Gospodin "na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima. Ono 'uzađe' – što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve zemlje?" Tu su dvije zanimljive stvari o kojima ćemo promisliti. Prvo, da je duša našega Gospodina odmah nakon što je umro sišla u donje zemaljske krajeve, i drugo, ono što je učinio četrdeset dana nakon što se opet sjedinila s tijelom: Uzašašće. Prešli smo to već milijun puta, svaki put kad govorimo Vjerovanje, ali danas ćemo izbližega promotriti oboje. Počnimo dakle.

Na Veliki petak, kad je naš Gospodin umro, kad je Bog Sin umro, kad se duša Boga Sina rastala od tijela, jer to smrt jest: rastava duše od tijela, Njegova je duša sišla. Zaustavimo se tu načas. Govorimo o Bogu Sinu, o duši Isusovoj, duši Sina Božjeg. Zašto bi Njegova duša sišla nakon što je napustila Njegovo tijelo? Zašto je sišla u podsvijet? Zašto bi sašla, kako kažemo u Vjerovanju, nad pakao, u podzemlje? Zašto ne bi odmah uzašla na nebesa? Govorimo o duši Boga Sina!

Prije svega: od Adamova grijeha, istočnoga grijeha, nebesa su čovjeku bila zatvorena. Bili su u nebu anđeli, ali ne i ljudi. Nije uopće bilo ljudskih duša u nebu. U tim vremenima, čim bi čovjek umro, njegova je duša silazila u pakao, ali ne svaka nužno na isto mjesto. Što bi to trebalo značiti: u pakao, ali ne svaka nužno na isto mjesto? Pakao je pakao, zar ne? – Da i ne. Da, u današnjem smislu riječi, kad kažemo "pakao", to je "gehena", ognjena tamnica vragova i prokletih. Ali – ne, jer u davnini je ta riječ imala šire značenje, zato je i upotrebljavamo tako u Vjerovanju: ne samo za ono što danas zovemo paklom nego za sav podsvijet. Stoga ćemo se sad tu zaustaviti da počujemo zemljopisnu lekciju o podsvijetu, pa će nam onda biti jasno kamo je sišla duša našega Gospodina.

U svojoj knjizi o čistilištu veliki biskup i crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin piše: "Opće je naučavanje skolastičkih teologa da u podzemlju postoje četiri odsjeka: jedan za proklete, drugi za one koji se čiste od grijeha, treći za djecu umrlu bez krštenja i četvrti, koji je sada prazan, a nekoć su u njemu bili pravednici koji su umrli prije Kristove Muke." Sveti naučitelj objašnjava da duše prokletih gore u samom središtu zemlje. Naravno, to je gehena, ono što danas zovemo "pakao". Kaže da je sljedeća razina, iznad gehene, tog mjesta prokletih, čistilište. Čisti ih ista vatra koja proklete muči. A onda iznad čistilišta, prema rubu pakla (latinski se "rub" kaže "limbus"), nalazi se limb djece, kamo vatra ne dopire, te iznad njega limb otaca. Dakle podsvijet ima razine. Najdublje je gehena, koju danas obično nazivamo paklom, zatim čistilište, to su dva odsjeka koja imaju grijanje, a iznad njih su limb djece i limb otaca. To je ustroj podsvijeta. Pogledajmo izbližega svaku od tih razina.


Svi znamo za gehenu ili pakao. To je od početka svijeta odredište dušâ onih ljudi koji umru s makar jednim neoproštenim smrtnim grijehom. Ako umru ma i s jednim smrtnim grijehom na duši, idu u pakao. U naše vrijeme ima ljudi, svećenikâ npr. kao što je Hans Urs von Balthasar ili vrlo popularni autor uspješnicâ biskup Robert Barron, koji se usuđuju predlagati mišljenje kako osim đavala nema nikog u paklu, kako Crkva nikad nije naučavala da itko doista ide u pakao, nego se stvarno smijemo usuditi nadati da su svi ljudi spašeni. Međutim ta zamisao da su svi ljudi spašeni sama je đavolov nauk. U kolovozu 1458. godine papa Pio II. osudio je tvrdnju: "Valja očekivati da će se svi kršćani spasiti." To je osuđeno! Osuđeno je reći da valja očekivati da će se svi kršćani spasiti. Ako je to osuđeno, znači da suprotno mora biti istinito. Ako je "valja očekivati spas svih kršćana" pogrešno, onda neki kršćani nisu spašeni, tj. neki su kršćani osuđeni. Istina je. Navest ćemo u tom smislu samo jedno svetopisamsko mjesto, riječi samoga našega Gospodina, Lk 13,23–24: "Reče mu tada netko: 'Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?' A On im reče: 'Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.'" "Mnogi će tražiti da uđu, ali neće moći" znači da se mnogi neće spasiti. Bog kaže. I zapravo nam to ne bi trebalo biti iznenađenje. Kako ističe veliki crkveni naučitelj sv. Ivan Zlatousti, mnogi kršćani cijelog života idu putem za pakao. Zašto bi se itko iznenadio što većina dolazi u pakao? Da bismo stigli na odredište, treba da idemo putem koji onamo vodi.


Sljedeća razina naviše: čistilište. Čistilište je definirana vjerska dogma. Definirao ju je Drugi Lionski koncil, Firentinski koncil i Tridentski koncil. Svatko tko poriče opstojnost čistilišta krivovjerac je.

Što je čistilište? – Čistilište je lako razumjeti. Ono je poput produžne nastave za prelazak u raj: nisi pao, ali nisi još sasvim ni prošao. To je i mjesto i stanje ekspijacije, da upotrijebim učenu riječ, koja ne znači ništa drugo nego da ondje nadoknađuju štetu. Prema tome čistilište je mjesto i stanje u kojem duše daju naknadu. Duše u čistilištu umrle su u stanju milosti, dakle sve su spašene, ali, kako kaže sv. Pavao, kao kroz oganj. One još ne mogu u nebo, jer moraju dati naknadu. No ako su im grijesi oprošteni, što onda znači to da će biti kažnjene? Kakvo nadoknađivanje? To nema smisla! – Zapravo, vrlo je lako to pojmiti. Krepost pravednosti sastoji se u tome da se osobi dade ono što joj pripada. Pravednost znači platiti ono što si dužan. Ako nešto ukrademo, pravednost zahtijeva da to vratimo. Moramo dati zadovoljštinu, ponovno uspostaviti ravnotežu na vagi pravde, to zadovoljština znači. Kad zgriješimo, tad nismo samo uskratili Bogu ono što mu dugujemo, naime bezuvjetnu poslušnost. Poremetili smo ravnotežu na vagi pravde. Moramo učiniti dvoje da se ta ravnoteža opet uspostavi: pokajati se i dati odštetu. Ako se ne pokajemo prije nego što umremo, a krivi smo za smrtni grijeh, otići ćemo u pakao. No ako se za taj grijeh pokajemo prije nego što umremo, ali nismo još dali za nj zadovoljštinu, onda ćemo u čistilište.

Firentinski koncil kaže da sirote duše trpe. Što to znači? Kroz kakva trpljenja prolaze? – U čistilištu postoje dvije vrste patnje: odgoda blaženoga gledanja i osjetilna patnja. Odgoda blaženoga gledanja glavna je patnja u čistillištu. Te duše istinski ljube Boga nada sve. U jednu ruku pune su radosti zbog nade u skoro izbavljenje iz svog stanja, a u drugu ruku muči ih tjeskoba jer još ne mogu vidjeti Boga kojeg toliko žele vidjeti i kojeg tako usrdno ljube. To je zbiljsko trpljenje. Prema sv. Augustinu, sv. Izidoru, sv. Bonaventuri i sv. Robertu Bellarminu, a sve su to crkveni naučitelji, najmanja patnja u čistilištu veća je od najveće patnje na zemlji. A što je osjetilna patnja u čistilištu? Prema učenju sv. Grgura Velikog, sv. Augustina, sv. Ciprijana, sv. Bazilija, sv. Roberta Bellarmina, listom crkvenih naučitelja, te prema iskustvu mnogih svetaca koji su pohodili čistilište, osjetilnu patnju prouzročuje čistilišna vatra.

Kako dugo duše ostaju u čistilištu? – Posljednji veliki tomistički teolog Réginald Marie Garrigou-Lagrange poučava nas: "Opće teološko mišljenje govori u prilog dugotrajnosti čišćenja sirotih duša. U privatnim objavama riječ je o tri, četiri, pa i još više stoljeća, osobito za one na visokim dužnostima i s velikim odgovornostima." Naš veliki crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin kaže: "Nema sumnje da čistilišne patnje nisu ograničene na deset-dvadeset godina, a u nekim slučajevima traju i stoljećima." Stvar je jednostavno u tome da moramo platiti sada ili poslije. Naš Gospodin mislio je točno ono što je rekao kad nam je kazao da se moramo odreći samih sebe, uzeti svoj križ te ići za Njim. Nemojmo gajiti tlapnje da će svatko samo preskočiti u raj kad umre.

Ovdje ću umetnuti jednu zgodu. Poznajem osobu koja je duša žrtva za svećenike. Pritom vas molim, nemojte od Boga tražiti takvo što, premda neki duhovni pisci koje čitate možda naznačuju, ili se čini kao da naznačuju, da se to može tražiti. Strogo uzevši, takvo što smije doći samo s Božje strane; javljati se dragovoljno za izvanredne križeve bez nebeske pozivnice znači izlagati se velikom riziku od počinjenja grijeha preuzetnosti, jer pretpostavljate da možete nositi križ koji Bog nije tražio da nosite. Svakako, ona osoba jest duša žrtva za svećenike. Razgovarao sam s njom telefonski, bit će tomu sutra tri tjedna, kad se odjednom zgranula, jer se nešto dogodilo, nikad joj se prije to nije dogodilo: iznenada joj se ukazala neka ispaćena žena, odjevena po modi otprilike iz vremena prvog svjetskog rata. Ime joj je bilo Ema i po svemu sudeći radilo se o praprabaki žene kojoj se ukazala. Željela je misu za svoju dušu. Prije nego što nastavim, pretpostavimo da je sve to bila tlapnja. Ja očito mislim da nije, ne bih inače pričao o tome (i sam sam bio zgranut događajem). U svakom slučaju, čak i kad bi to ukazanje bilo tlapnja, najgore što se može dogoditi ispunjenjem takve molbe jest da milost od te mise bude primijenjena na neku drugu dušu u čistilištu. Ovako ili onako sirota je duša na dobitku. Uzevši to u obzir, jasno je što sam učinio. Nekoliko dana poslije prikazao sam misu za pokoj Emine duše. Kasnije toga dana opet sam razgovarao s tom ženom te sam je zamolio da se pomoli Gospi i zamoli je da, ako bi joj se to svidjelo, na neki način dade na znanje je li potrebna još koja misa ili kakva zagovorna molitva za Emu, ili išta drugo što bih mogao učiniti u ovom slučaju. Vidite, namjerno sam zamolio tu ženu da se obrati Gospi, a ne Emi. Zašto? Zato što, premda sam rado prikazao misu u takvim okolnostima, valja ipak biti vrlo oprezan da nije posrijedi kakva prijevara. Ja nemam karizmatsku milost za prosuđivanje tih stvari. Ne može biti pogrešno pomoliti se Gospi; ali kako nisam biskup toga mjesta, može biti pogrešna moja prosudba o tome radi li se doista o ukazanju iz čistilišta. No Gospa je Gospa, može biti samo dobro pomoliti joj se. Uostalom, tu se tražio samo naputak, a ne neka posebna objava. Obično to bude neka naznaka razvojem događaja u svakodnevnom životu, npr. pojavi se netko i plati nekoliko zadušnica: "Oče, molim Vas da misu prikažete za dušu koja je u najvećoj potrebi", ili okrenete stranicu duhovnog štiva i naiđete na odlomak o važnosti kazivanja neke molitve i sl. To su naznake kakve nebo obično daje. Nipošto, i tu ne možemo pretjerati s oprezom, ne smijemo tražiti nikakav unutarnji govor, viđenje, ništa izvanredno. Nikad! Nikad nemojte moliti takve stvari, jer to doista znači tražiti nevolju i postoji netko tko će se jako veseliti da vam ispuni molbu, pojavit će se ravno odonud – već smo govorili o geheni – i naći ćete se u velikim problemima. Nikad nemojte tražiti takvo što. U nebu ćemo vidjeti; dotad živimo od vjere.

Dakle rekao sam toj ženi da zamoli Gospu da, ako joj se to sviđa, dade na neki način znati je li potrebno još misa ili molitava za Emu, ili bilo što drugo. Prekinula je razgovor da bi se pomolila. I tek što se počela moliti Gospi, ukazala se opet Ema; ovaj put vidjelica nije bila ni izdaleka onako zgranuta. Nato se Ema, kao da u Gospino ime odgovara na pitanje, okrene postrance i učini kretnju lijevom rukom. Vidjelica odjednom ugleda golemo mnoštvo ljudi slabunjava izgleda, golemo mnoštvo duša, lijevo i desno od Eme, koja, ispruživši ruku, reče: "Ovo su zaboravljene duše, za koje više nitko ne moli." "Ovo su zaboravljene duše, za koje više nitko ne moli." Nemojmo da to jednom bude rečeno o nama.

Pitao sam onu ženu o sastavu mnoštva. Rekla mi je da su to većinom bila djeca, pojasnila je: činilo se, od nekih osam do šesnaest godina; da je među odraslima bilo nešto više žena nego muškaraca, a gotovo ništa svećenika i biskupa. Zašto tako oskudan broj svećenika i biskupa? – To je posve u skladu s tradicionalnim pogledom. Citirat ću dvojicu crkvenih naučitelja. Veliki crkveni otac i naučitelj sv. Ivan Zlatousti procjenjuje: "Ne govorim naprečac. Ne mislim da se mnogo svećenika spašava, nego su daleko brojniji oni koji propadaju." Govoreći pak napose o pastirima, a dijecezanski biskupi, svakako, jesu pastiri, pastiri bikupija, sv. Ivan Avilski, još jedan crkveni naučitelj, izjavljuje: "Obveze pastira tako su brojne i velike da će onoga koji ispuni samo trećinu toga ljudi smatrati svecem; ali ako se zadovolji time, neće izbjeći paklu." Trebamo moliti za naše svećenike i biskupe.

Kakva li je okrutnost što tolike ljude svećenici na sprovodu kanoniziraju! Zamislite svoj sprovod, da možete čuti što svećenik govori: kako ste sad sretni u nebu, bla-bla-bla; uglavnom, kad umremo, svak se ukrca na jedrilicu i odjedrimo svi u nebo, sretni smo... A vi ste u čistilištu, te s užasom uviđate da se nitko neće moliti za vas, svećenik i vaši najmiliji posve su vas napustili, nitko vas dovoljno ne voli da išta učini za vas, tako da, u ovo naše prosvijećeno doba, nemate gotovo nikakve nade u bilo kakvu pomoć od vojujuće Crkve. Ovo je doba zaboravljenih duša, za koje više nitko ne moli.

Da se razumijemo, ona zgoda spada u područje privatnih objava. Ne morate u njih vjerovati. Ne morate vjerovati ništa što sam upravo ispričao. Nisam vam lagao, ali to ne znači da se radi o stvarnoj objavi. Ja vjerujem, vjerujem svim srcem, inače vam ne bih ispričao. Osobno vjerujem da je to bio odgovor od naše Majke na onu molitvu, kojim, ako ništa drugo, poručuje meni, ili pokazuje, da vas trebam opomenuti neka molite za sirote duše, neka ih se sjetite na misi, u krunici, u svojim žrtvama, u svojim nastojanjima oko dobivanja oprosta. No, bez sumnje, moja priča pripada području nečega što u najboljem slučaju možemo vjerovati samo ljudskom vjerom, a sigurno ne božanskom, kojom moramo vjerovati u svako pojedino crkveno naučavanje. S time moramo biti posve načisto.

U svakom slučaju, kakav god stav zauzeli prema tom događaju, on može i treba biti svakom od nas vrlo pravodoban podsjetnik na to koliko hitno naša braća i sestre u čistilištu trebaju naše mise, molitve, žrtve i oproste. Jer jesu napušteni. Jesu. Postoji trpeća Crkva!


Sljedeća razina naviše: limb djece. U naše vrijeme vlada u ljudskim glavama velika pomutnja o tome, pomutnja kojoj je prilog dala i Međunarodna teološka komisija dokumentom iz 2007. o toj temi. Taj dokument nema učiteljski autoritet, pa se nećemo na nj osvrtati, nego ćemo pregledati stvarno crkveno naučavanje, a oslonit ćemo se pritom uvelike na sjajan rad o. Briana Harrisona, OS.

Nauk o limbu djece mnogima je, sigurno, teška i bolna istina. Međutim čak i teška istina beskrajno je bolja od umirujuće laži. Oslobodit će nas istina.

Prije svega treba nauk o limbu djece smjestiti u pravi kontekst. Da bismo to učinili, valja nam se prisjetiti da smo zahvaljujući Adamu svi začeti u grijehu, osim, naravno, Blažene Djevice. U tome i jest sav problem: Adam je odabrao stranu u ovom ratu između đavla i neba. U ime cijeloga ljudskog roda, u ime ljudi, on, naš praotac, objavio je rat Bogu. A posljedica toga, ona koja nas sad posebno zanima, zapisana je u Poslanici Efežanima, 2,3: po naravi, po rođenju, mi smo djeca gnjeva. Po naravi smo djeca gnjeva! Nije da nam Bog duguje raj. Svatko si to mora urezati u pamet: Bog mi ne duguje raj! Čini se da to mnogim ljudima zbog nekog razloga nije jasno. Bog mi ne duguje raj! Bog me voli, voli me toliko da je poslao svoga jedinorođenog Sina na zemlju da trpi i umre za mene kako bih mogao steći vječni život, ali ne duguje mi vječni život. Što to znači? To znači da nitko od nas nema pravo reći Bogu: "Nepošteno je ako ne dođem u raj." Nije nepošteno, jer mi ne duguje raj. I ne samo to nego znači i da nemamo pravo reći Bogu da je nepošteno što svi ne dolaze u raj. Ni to nemamo pravo reći. "Ali, pater, zar Bog ne želi spasenje svih ljudi?" Da, želi, i bilo bi krivovjerno to poricati. No usprkos tome znamo da neki ljudi završavaju u paklu, kao što smo maloprije čuli: Pio II. osudio je tvrdnju da valja očekivati spas svih kršćana. Prema tome Bog želi da se svi ljudi spase, ali moraju se ispuniti neki uvjeti. Jedan je od tih uvjeta krštenje ili barem želja za krštenjem. A znamo da nitko ne može željeti krštenje ako nije dorastao do uporabe razuma. Razmotrimo nabrzinu crkveno naučavanje s obzirom na krst djece. U vezi s tim veliki crkveni otac, biskup i naučitelj, baš naučitelj milosti, sv. Augustin kaže: "Tko god tvrdi da su djeca živa u Kristu i ako umru bez krštenja, doista se protivi i apostolskom propovijedanju i cijeloj Crkvi, koja se žuri s djecom ka krsnomu zdencu jer se vjeruje, posve nedvoumno, da djeca inače nikako ne mogu biti živa u Kristu." Sveti naučitelj također izjavljuje: "Ako želiš biti katolik, ne vjeruj, ne kazuj, ne naučavaj da djeca umrla bez krštenja mogu zadobiti otpuštenje istočnoga grijeha." Tako sv. Augustin. Papa Inocent I. napisao je 417. godine biskupskoj sinodi: "Zamisao da djeca mogu i bez milosti krštenja biti nagrađena vječnim životom posve je budalasta." Kaže namjesnik Kristov. Firentinski sveopći koncil 1442. izjavljuje: "Što se tiče djece, zbog opasnosti od smrti, koja se često može dogoditi, budući da im se ne može pomoći drugim lijekom da se oslobode od đavolske vlasti i pribroje u Božje sinove osim sakramentom krštenja, Sveta Rimska Crkva opominje da sveto krštenje ne treba odgađati za četrdeset ili osamdeset dana (...), nego ga valja podijeliti što se prije to može pogodno učiniti." U Katekizmu Tridentskoga koncila piše: "Krštenje je nužno za svačiji spas. Složno naučavanje otaca i njihov ugled potvrđuju da se taj zakon ne odnosi samo na odrasle nego i na malu djecu te da ga je Crkva primila apostolskom predajom." Papa Pio XII. izjavio je 1951.: "Novorođenče prima nadnaravni život krštenjem. U sadašnjoj rasporedbi spasenja ne postoji drugi način da se taj život prenese djetetu koje nije dosegnulo uporabu razuma. A stanje milosti u trenutku smrti bezuvjetno je potrebno za spas. Bez toga stanja nemoguće je postići nadnaravno blaženstvo, blaženo gledanje Boga." Kaže namjesnik Kristov. U naputku o krštenju djece koji je objavila Kongregacija za nauk vjere 1980. i odobrio sv. Ivan Pavao II. čitamo: "Crkva je svojim naučavanjem i djelovanjem pokazala da osim krštenja ne poznaje nikakav drugi način na koji bi se djeci osigurao ulazak u vječno blaženstvo."

Dakle bitno je ovo: da bi djetešce bilo oslobođeno istočnoga grijeha, da bi bilo živo u Kristu, da bi bilo u stanju milosti, mora biti kršteno. No bez obzira na to, ako im ne prijeti smrt, nemojte krstiti svoju pogansku unučad. Ako neće biti odgajani kao dobri katolici, nipošto ih nemojte krstiti, osim ako umiru; jer golema je vjerojatnost da će u razumskoj dobi otpasti od vjere. Nemojte im to činiti!

Očito, budući da ne može sagriješiti, djetešce ako jest u stanju milosti, ako je kršteno, te umre otići će ravno u raj; ne može u čistilište, jer ne može sagriješiti. A što je s djetešcem koje nije u stanju milosti kad umre? Drugim riječima, što se događa s nekrštenom dječicom koja umru? – Ona idu u limb djece. Poslužit ću se samo nekima od citata koje imam. Što npr. skolastičari, skolastički teolozi, naučavaju o limbu djece? Imajte na umu, ako skolastički teolozi svi naučavaju da je nešto sadržaj katoličke vjere, njihovo je svjedočanstvo sasvim pouzdano i moramo ga cijeniti jednako kao i svjedočanstvo crkvenih otaca. Skolastički su teolozi jednodušni u naučavanju da svi nekršteni koji umru a da nisu dosegnuli uporabu razuma (dakle ne mora to biti djetešce, može biti i netko tko je mentalno teško prikraćen i sl.), svi koji umru samo s istočnim grijehom na duši, idu u limb djece. Drugim riječima, limb djece postoji, usprkos sadašnjoj pomutnji; njegova je opstojnost neupitna, potvrđuju skolastičari. U tri navrata Crkva se nezabludivo izjasnila baš o ovome pitanju. Prvi put učinio je to Drugi Lionski sveopći koncil 1264., drugi put papa Ivan XXII. 1321. u svom pismu Armencima i treći put Firentinski sveopći koncil 1439. godine. Što se ustvrdilo u ta tri navrata? – I Drugi Lionski koncil, i papa Ivan XXII., i Firentinski koncil nezabludivo su ustvrdili da duše onih koji umru u smrtnom grijehu i onih koji umru samo s istočnim grijehom (dječica i drugi koji nikad nisu dosegnuli uporabu razuma) silaze odmah u pakao, ali izdržavati različitu kaznu. Silaze naime odmah u podsvijet (jer je riječ "pakao" tu upotrijebljena u tom starinskom smislu, a ne samo za gehenu), ali izdržavati različitu kaznu. Što to znači? Kao što objašnjava veliki kardinal crkveni naučitelj Robert Bellarmin, to znači da se duše prokletih strovaljuju u dubine paklenoga ognja – to su oni koji umru u smrtnom grijehu – ali duše djece odlaze na rub pakla, na mjesto kamo oganj ne dopire i gdje dječica ne uživaju blaženo gledanje, ali je to ipak mjesto potpune i trajne naravne sreće. Odlaze na rub pakla, zato se to zove "limb".

Kakvo je stanje te dječice u limbu? – Sv. Toma objašnjava da je limb djece mjesto gdje prebivaju duše nekrštene djece koja su umrla a da nisu dosegnula razumsku dob. Budući da su umrli bez posvetne milosti, lišeni su blaženoga gledanja, ali uživaju trajnu i potpunu sreću na naravnoj razini. Bl. Duns Škot kaže da djeca u limbu imaju naravnu spoznaju svega naravno spoznatljivog izvrsniju nego što ju je imao ijedan filozof u tom stanju, tako da postižu stanovito naravno blaženstvo u Bogu spoznajući Njegova opća svojstva. Što je pak s abortiranom djecom? Znači li to da ona odlaze u limb? – Da. Papa Siksto V. posvetio je pažnju tom pitanju 1588. u konstituciji "Effraenatam". Naredio je da svatko u papinskoj državi (to područje danas zovemo središnjom Italijom, ali do 1870. njime su vladali pape, koji su bili i svjetovni vladari) tko izvrši abortus ili sterilizaciju bude kažnjen smrću. Papa, namjesnik Kristov glavom, nalaže smrtnu kaznu nad tim mrskim zločincima! Nemojte se čuditi. Ako me sjećanje ne vara, Vatikan je imao smrtnu kaznu sve do 1969. godine. Nije protivna crkvenom nauku, ali to je tema za neki drugi dan.

Dakle Siksto V. obara se na "divljaštvo onih koji ne prezaju od najokrutnijega klanja zametaka što tek sazrijevaju u zaklonu majčine utrobe. Doista, tko se ne bi gnušao nad tako užasnim zločinom, čiji je siguran ishod obijesno žrtvovanje ne samo tijelâ nego, još gore, čak i dušâ. Duša nerođenog djeteta nosi otisak slike Božje. To je duša za čije je otkupljenje naš Gospodin Isus Krist prolio svoju predragocjenu Krv, duša kojoj je namijenjeno vječno blaženstvo i društvo anđelâ. Tko onda ne bi osudio i kaznio s krajnjom strogošću oskvrnuće što ga je počinio onaj tko je takvu dušu isključio iz blaženoga gledanja Boga! Takva osoba kriva je koliko god to čovjek uopće može biti, jer je spriječila da duša zadobije prijestolje pripravljeno joj u nebu i Boga je lišila službe Njegova stvorenja." Kaže papa Siksto V., namjesnik Kristov. Što nam to Kristov namjesnik opetovano govori u tom navodu? Teška je to istina, ali se moramo s njom suočiti. Sveti Otac kaže da su aborteri onemogućili dušama blaženo gledanje! Da aborteri sprječavaju duše abortirane djece da dođu do prijestolja koje im je Bog pripravio u nebu! Drugim riječima, ta su djeca otišla u limb. Da nekrštena djeca koja umru idu u limb, tradicionalno je katoličko učenje. Sve do našega ludog doba jedino o čemu se u vezi s tim raspravljalo nije bilo mjesto na kojem se dječica nalaze, i o kojem postoji jednodušna i nezabludiva suglasnost, nego su neki oci smatrali, budući da su umrla s istočnim grijehom na duši, da možda ipak moraju trpjeti neku blagu kaznu. To je bila jedina teološka raspra u vezi s tim sve do našeg doba: ne gdje su, nego trpe li. Skolastičari su zaključili da je teološki izvjesno da su sretna. Dugujemo skolastičkim teolozima zahvalnost što su tu sredili neke stvari.

Sažmimo to. S jedne je strane tradicionalni katolički nauk iz apostolskih vremena koji su dosljedno naučavali oci, naučitelji, skolastički teolozi, pape i koncili, da dječica koja umru bez krštenja nikad neće uživati blaženo gledanje Boga. S druge strane imamo moderne teologe koji tvrde da se sad možemo nadati da će dječica koja nekrštena umru uživati blaženo gledanje. To su međusobno posve proturječna stajališta. A zapravo nije svejedno. Razmislite što se tu podrazumijeva. Ako je od apostolskih vremena Crkva bila u zabludi da je krštenje bezuvjetno nužno za spasenje dječice, ako je dakle od samih početaka imala krivo s obzirom na jednu temeljnu i središnju istinu, u čemu je onda još imala krivo?

Nekrštena dječica ako umru idu u limb djece.

[To jest veliki pastoralni problem. Stalno se npr. događaju spontani pobačaji, a prije su se događali čak i češće, to je stalna ljudska tragedija, koju smo gotovo svi ili iskusili ili imamo nekog bliskog tko ju je iskusio, i zato želimo odgovor na nju, želimo teološki odgovor. Misao da oni neće uživati blaženo gledanje teško je podnijeti. Dakle, tradicionalno, ljudi poput Tome Akvinskog, Bonaventure, čak i Dunsa Škota, ti veliki teolozi kazali su: Gledajte, ta djeca uživaju potpunu naravnu sreću, potpuno blaženstvo, samo su lišeni blaženoga gledanja. Pitanje koje obično na to uslijedi od majke glasi: "Hoću li ikad ponovno vidjeti svoje dijete; ako odem u raj, hoću li biti odsječena od svog djeteta koje je u limbu? Hoću li moći biti u zajedništvu s njim, biti u vezi s njim?" Odgovor je: Da. Postojat će i dalje veza između duše u nebu i djeteta u limbu. Ustvari, Toma Akvinski naučava čak da anđeli poučavaju i prosvjetljuju dječicu u limbu. Anđeli ih posjećuju, sveci ih posjećuju, na snazi je politika otvorenih granica između limba i raja. Naravno, rado bismo rekli: Sva nekrštena dječica idu u raj, gotova priča. Međutim teško se to može pomiriti s naučavanjem spomenutih koncila o onima koji umiru samo s istočnim grijehom na duši. Od pomoći nam može biti sljedeća usporedba. Zamislite da ste u Louvreu u Parizu, gledate sve te kipove, sva ta izvrsna umjetnička djela, a s vama je vaše trogodišnje dijete. Obilazite muzej, gledate Mona Lisu, gledate sve te divne slike koje ste oduvijek željeli vidjeti, a vaše dijete za to vrijeme preskače pukotine u podu, razgledava one neobične utičnice, gleda po stropu, trlja šake o mramorne zidove, izvrsno se zabavlja. Uživa u društvu s vama, provodite vrijeme zajedno, ali vaše dijete ne doživljava one slike kao vi. Potpuno je sretno i sasvim svjesno vaše nazočnosti i vaše ljubavi prema njemu, ali nije sposobno doživjeti ono što vi doživljavate. Tako i u zagrobnom životu: nebesnici se druže s onima u limbu, koji su potpuno sretni, ali nemaju smisla za blaženo gledanje Božje biti. To je dakle nauk o limbu djece, nauk danas izvrgnut žestokoj paljbi, uvelike napušten, ali trebamo ga iznijeti. Ne možemo se tek tako riješiti Tome Akvinskoga i zanemariti naučavanje onih sveopćih koncila Katoličke Crkve.]
https://www.youtube.com/watch?v=jMZVm3sRPQU


Prije nego što prijeđemo na zadnju razinu, vrijedi spomenuti nešto, razmisliti o tome. U naše vrijeme golem broj ljudi, i svećenika i vjernika, nekako se našao u situaciji da misle kako nema nikog ni na jednoj od tih triju razina podsvijeta. Nema nikog u paklu, nema nikog u čistilištu i nema nikog u limbu. Vrlo čudno vrijeme.

Sljedeća razina naviše: gornji kat podsvijeta, limb otaca.

Ponovimo nabrzinu: otkako je Adam zgriješio, počinio istočni grijeh, nebo je čovjeku bilo zatvoreno, nije bilo duša u nebu. Čim bi čovjek umro, njegova je duša silazila u pakao. Ako bi umro ma i s jednim smrtnim grijehom, strovaljivao se skroz do u gehenu, osuđen zauvijek; to danas zovemo "pakao". Ako bi umro u stanju milosti, tj. bez ijednoga smrtnoga grijeha na duši, ali je morao još davati zadovoljštinu za grijeh ili za manjak kreposti, išao je u čistilište. Ako bi umro s istočnim grijehom na duši, dakle djetešce koje nije primilo očišćenje od istočnoga grijeha (u Starom zavjetu npr., neću ulaziti u pojedinosti, bilo je to obrezanje, a kod djevojčica prikazanje Bogu), išao je u limb djece. Sve isto kao sada, iste tri razine: ako si umro u smrtnom grijehu, išao si u pakao onda, ideš i sada; ako si umro s obvezom davanja zadovoljštine, išao si u čistilište, baš kao i sada; ako si umro samo s istočnim grijehom, išao si u limb, kao što se i sad ide. Sve je to bilo isto. Jedina razlika bila je u tome što je čovjek ako bi umro u stanju milosti i bez ikakva duga zadovoljštine, ili nakon što bi odslužio svoje u čistilištu, dolazio u limb otaca. Sada takav čovjek ide ravno u nebo, ali u onim vremenima, zahvaljujući Adamu, nebo je zatvoreno. U limbu otaca bio je sv. Josip, Mojsije, Noa, sv. Joakim i Ana, sv. Adam i Eva! Svi sveci Starog zavjeta ostajali su ondje, to je bilo najbolje čemu se itko u ona vremena mogao nadati.

Dakle zašto je na Veliki petak duša našega Gospodina sišla nad pakao? To smo pitanje postavili na početku. Sveti Toma iznosi tri razloga. Prvo, kao što je dolikovalo da Krist umre kako bi nas izbavio od smrti, tako je dolikovalo i da siđe nad pakao kako bi nas izbavio od silaženja onamo. Sada više, nakon smrti u stanju milosti, ne moramo ići tamo, u limb. Drugo, budući da je Mukom slomio đavolovu silu, Krist je sišao u podsvijet i zato da oslobodi sužnje koji su ondje bili zatočeni otkad je đavao prevario Adama da počini istočni grijeh. Dakle Krist je oteo sužnje iz đavolovih kandža. I treće, da bi, kao što ju je pokazao na zemlji, svoju moć pokazao i u podsvijetu time što će ga posjetiti i obasjati, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno, ne samo nebesnikâ nego i podzemnikâ, kako se kaže u Poslanici Filipljanima, 2,10. Tako kaže sv. Toma, koji dalje objašnjava: "Kad je sišao nad pakao, Krist je svece koji su ondje bili izbavio ne odvođenjem odmah izvan granica pakla, nego obasjavši ih unutra svjetlom slave. Uostalom, dolikovalo je da Njegova duša boravi ondje sve dok Njegovo tijelo počiva u grobu." Tako je naš Gospodin ostao u limbu do uskrsne nedjelje, kad je ustao od mrtvih, i tad je duše koje su bile u limbu otaca odveo iz podsvijeta. Prema tome na uskrsnu je nedjelju limb otaca ostao prazan zavazda. A što je s dobrim razbojnikom? U Evanđelju po Luki, 23,43, čitamo kako naš Gospodin na križu kaže dobrom razbojniku: "Danas ćeš biti sa mnom u raju." Ako je toga dana sišao u limb otaca, kako mu je mogao reći: "Danas ćeš biti sa mnom u raju"? Sv. Toma odgovara: "Ta se riječ našega Gospodina ne odnosi na zemaljski raj, nego na duhovni, čiji stanovnik kaže se da je svatko koga obasjava Božja slava. Stoga, iako je razbojnikova duša sišla s Kristom nad pakao, razbojnik je uživao rajsku nagradu jer je doživljavao Kristovo božanstvo, kao i ostali sveci." Drugim riječima, za boravka našega Gospodina u limbu otaca, to je doista bio duhovni raj, jer su svi sveci ondje motrili Njegovu slavu. Dakle, na uskrsnu je nedjelju bio prazan, kad je naš Gospodin, koji bijaše sišao dolje, izveo sve te duše na površinu.

[Neki protestanti, a u naše doba čak i gdjekoji katolik, ne biste vjerovali, kažu da je Krist sišao sve do na dno onom izvrnutom stošcu podsvijeta, u gehenu. To je krivovjerje, ne možemo u to vjerovati ako smo katolici; sv. Toma Akvinski izričito naučava da to nije dopušteno. Krist je, dakako, porazio sve paklene sile, ali nije sišao u pakleni oganj i ondje trpio. Bio je bez grijeha. Sve naše spasenje stekao je, naše otkupljenje dovršio, na križu. Zato je rekao: "Dovršeno je!" Točka. To je bilo to. Nije još morao otići trpjeti tri dana u paklu. To se nije dogodilo, to nije u skladu s Tradicijom, to ne piše u Svetom Pismu; ako i čujete ljude kako govore takvo što, ne vjerujte.] https://www.youtube.com/watch?v=oP8_Cx0Osd0


Na kraju: Uzašašće. Sad kad znamo što se zbivalo u podsvijetu bolje ćemo shvatiti značenje Uzašća. Ono zapečaćuje spasiteljsko djelo našega Gospodina. Od istočnoga grijeha nebo je bilo posve zatvoreno, nije u njemu bilo ljudi, samo anđeli. Zato su u starozavjetnom bogoštovlju, u Šatoru ili u Hramu, jedini kipovi bili kipovi kerubâ uz Prijestolje milosti i na zavjesi su bili izvezeni likovi kerubâ, jer samo su Bog i anđeli bili u nebu. Sada su, zahvaljujući Uzašašću, i ljudske duše u nebu, te imamo i kipove ljudi, a ne samo anđelâ. Zašto je Isus ostao na zemlji još četrdeset dana? – Kao što je Mojsije proveo četrdeset dana s Bogom na brdu Sinaju da primi novi zakon, tako je sad sv. Petar na brdu Sionu bio četrdeset dana s našim Gospodinom Isusom Kristom da primi novi, evanđeoski zakon. Drugi razlog: Isus hoće pokazati koliko je velikodušan u svojim utjehama. Njegovi apostoli i učenici bili su napušteni četrdeset sati, koliko je bio u grobu. Za svaki sat napuštenosti daje im jedan dan utjehe: četrdeset sati u grobu – četrdeset dana utjehe. Čemu li se onda tek možemo nadati ako, dao Bog, dođemo u nebo! A gdje je bio u tih četrdeset dana? – Prema sv. Justinu Mučeniku, sv. Ireneju, sv. Bonaventuri i sv. Tomi, osim s apostolima, Krist je neko vrijeme proveo s Henokom i Ilijom, jer oni moraju ostati sve do posljednjih vremena, kada će se sukobiti s Antikristom i podnijeti mučeničku smrt. Kako je naš Gospodin uzašao? – Svojom snagom. On je Bog. Kakav je blagoslov dao prije nego što će uzaći? – Sv. Bazilije Veliki kaže da je prema apostolskoj predaji naš Gospodin blagoslovio apostole i učenike znakom križa neposredno prije nego što je uzašao. Gdje je sada? – Sjedi s desne Ocu. Budući da je riječ o nečem duhovnom, jer Bog Otac nema tijelo, pa tako ni ruke, to je slikovit izraz koji označuje, kako kaže sv. Toma, da Krist "gospoduje s Ocem i ima od Njega sudačku vlast, kao što onaj tko sjedi kralju s desne pomaže kralju u vladanju i suđenju". I kako kaže veliki crkveni naučitelj sv. Ivan Damaščanski: "Očevom desnom ne označujemo neko mjesto, jer kako bi mogla neko mjesto označivati desna ruka Onoga koji sam svako mjesto nadilazi? Pod desnom Očevom razumijevamo slavu i čast božanstva."

Dakle Gospodin sjedi s desne Ocu, sve dok ne dođe na oblacima, u slavi, suditi na završetku svijeta. I, naravno, istinski je i stvarno nazočan, Tijelom, Krvlju, dušom i božanstvom, u svim svetohraništima na svijetu. Eto, nadam se da sad svi jasnije shvaćamo što znači "sašao nad pakao" i "uzašao na nebesa". Zaključimo mišlju velikoga crkvenog oca i naučitelja, pape sv. Lava Velikog:

"U Kristovoj Osobi prodrli smo u nebeske visine. Kristovo uzašašće naše je vlastito uzašašće. Naše se tijelo nada biti jednom ondje kamo mu je slavna Glava prethodila."


https://www.youtube.com/watch?v=1MjjD8zLJVo