U posjetu zagrebačkom KBF-u

U najnovijem broju Glasa Koncila objavljen je članak o gostovanju teologa Ulricha Ruha iz Freiburga na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Moram priznati da instinktivno preskačem članke takvog tipa, ali zapelo mi je nekoliko riječi za oko i kroz par trenutaka moje sumnje su potvrđene. Navodim kraj članka koji, nažalost, nije dostupan preko interneta:

Dr. Ruh smatra da bi Katolička Crkva trebala sebi dopustiti više unutarnje pluralnosti, a kao primjer je naveo stvaranje jezično kvalitetnijih liturgijskih tekstova u različitim tekstovima umjesto što vjernije orijentacije na latinski tekst, veće pouzdanje u odgovornost biskupa u nekim pitanjima umjesto ovisnosti o odluci iz Rima, otvaranje teolozima više mogućnosti u radu na novom usvajanju predanih formulacija vjere ili pak u nastojanjima oko međureligijskog dijaloga, te preispitivanje crkvenih propisa koji mjesnim Crkvama mogu nametnuti nepotrebna ili čak kontraproduktivna ograničenja za crkveno svjedočanstvo - istaknuo je te zaključio: "Unutarnja pluralnost u Crkvi zacijelo nije svrha samoj sebi nego je treba prosuđivati po tome je li u skladu s biti svega crkvenog djelovanja i sa svrhom crkvenog zajedništva, koliko dakle služi naviještanju evanđelja i njegova svjedočenja djelima ljubavi prema bližnjemu. To osobito vrijedi za Katoličku Crkvu koja trenutačno prolazi vrlo tešku dionicu puta u svojoj novijoj povijesti."

GK br. 14 (1815)

Nemam što dodati osim: Zbog takvih poput vas, gospodine Ruh!

Podsjetio me ovaj članak i na bivša gostovanja na KBF-u u Zagrebu o kojima sam čitao u Glasu Koncila, evo nekih izabranih s interneta.


Nedavno održani Teološki dan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu svojim je predavanjem i nazočnošću uzveličao dr. Peter Hünermann, poznati dogmatičar i ekleziolog, profesor emeritus na Sveučilištu Eberharda Karla u Tübingenu. ... inače svećenika biskupije Aachen ...

Što se općenito Crkve tiče, istina je da imamo snažan pad duhovnih zvanja, pad nedjeljnih dolazaka u crkvu, no Crkva je još uvijek tu. Kad bismo pogledali Papinski godišnjak, našli bismo da danas u svijetu imamo 410.000 zaređenih svećenika, dok smo nakon Drugoga vatikanskog koncila imali više od 450.000, a u međuvremenu se broj katolika gotovo udvostručio. No u istom tom godišnjaku stoji kako danas imamo 4 milijuna takozvanih »pastoralnih djelatnika«. To je jako velik broj i bez njih Crkva ne bi danas funkcionirala. U Njemačkoj imamo velik broj teologa laika. Mislim da sada svatko uočava kako stvari ne idu najbolje i kako su nam potrebni i drugi, ne samo svećenici. Nameću se nove potrebe i nove zadaće, a s time i ljudi koji će ih izvršavati. No isto se tako postavlja i pitanje kako ih integrirati, kako od njih stvoriti pastoralne suradnike koji će preuzeti odgovornost za Crkvu. To je zadaća biskupa i pape. Ne možemo reći: Radit ćemo sve kao i dosada. To više ne ide.

GK 22 (1771)

U četvrtak 10. svibnja Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizirao je svoj drugi Teološki dan (Dies teologicus) o temi religije, pod radnim naslovom »Praksa i/ili svjetonazor? Religija u svjetlu komunikacije i djelovanja«. Glavni gost-izlagač bio je dr. Edmund Arens, profesor fundamentalne teologije na Teološkome fakultetu Sveučilišta u Luzernu...

Spomenimo samo pitanje pobačaja i činjenicu da mnogi suvremenici nisu u stanju prepoznati pravo nerođenoga ljudskog bića na život i preživljavanje...
DR. ARENS: Da, uvijek se može postaviti pitanje gdje započinju i gdje prestaju ljudska prava. I na međunarodnoj razini ima ozbiljnih rasprava o tome. Primjerice, postoje li kulturna ljudska prava; jesu li ona uistinu univerzalna ili pak postoje i druga ljudska prava mimo onih u Europi, tj. jesu li ona prosvjetiteljski europski koncept i može li se taj koncept prenijeti u druga društva? Tu postoje trajna osporavanja. Stoga bih rekao da bi razuman temelj za dijalog među kulturama i među religijama bio taj da se promisli što je to međuljudska komunikacija. Smatram da bi bilo primjereno i plodno razraditi komunikološko-filozofsko utemeljenje ljudskih prava, dostojanstva i potreba.
O objektivnoj se istini, dakle, danas ne može govoriti?
DR. ARENS: Ne može se govoriti o objektivnom pristupu istini. Točno je da radikalna postmoderna kaže kako uopće nema objektivne istine, nego postoje pojedinačne »istine«. Filozofija komunikacije pak kaže kako nitko nema pravo za svoje stajalište reći da je ono istina. Mi pretendiramo na istinu, kažemo da je naše stajalište istinito, ali moramo ući u dijalog s drugima o tome je li to točno.

GK 21 (1718)

Međunarodna konferencija u povodu 40. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila (1965-2005), koju je priredio Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, održana je u srijedu 7. prosinca u Velikoj dvorani Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu. ... Na konferenciji je prvo predavanje trebao održati Giuseppe Alberigo iz Bologne, no kako zbog zdravstvenih razloga nije bio nazočan, njegove misli pročitao je u hrvatskom prijevodu dr. Slavko Slišković. (Moja napomena: donosim izvadak iz intervjua u Glasu Koncila, v. i ovo.)

Crkva je izišla iz dugog razdoblja nepovjerenja, često oporog, prema povijesti te iz doktrinarne imobilnosti, prema kojoj je evanđeoska istina bila blago koje valja čuvati, a ne toliko prenositi. Koncilska skupština imala je dovoljno odvažnosti i uvjerenja za napuštanje eurocentrizma, koji je prevladavao u početku. Episkopati Trećega svijeta sve su više osvajali prostor, utječući na rad i na odluke koncila. Tu deeuropeizaciju ponajviše je potvrdio utjecaj koji je koncilsko događanje izvršilo na kontinente iz svjetskog »predgrađa«. Kulture i kršćansko iskustvo koje su promicali ti episkopati na presudan su način osnažili usmjerenja da se prevlada juristički pristup koji je bio ušao u poimanje Crkve na Zapadu, barem od srednjega vijeka naovamo.
...
Čini se da biskupske konferencije, koje su dale presudan doprinos pokretanju Drugoga vatikanskog koncila, istodobno ugrožava i interna birokratizacija i rimski centralizam, koji im narušavaju mogućnost da postanu učinkoviti i djelatni znakovi zajedništva među Crkvama. Nastojanja časnih ustanova i projekata, kao što su sinode ili katekizmi, u opasnosti su da se pretvore u umorno ponavljanje bez istinskog susreta sa crkvenom stvarnošću, zbog nedostatka da se na primjereni način promisli o jednima i drugima u duhu odvažnoga podanašnjenja te da se prevladaju izričaji koji su dragi kulturama koje su već zašle za obzor (kao što pokazuje primjer službenog »Katekizma«).

GK 50 (1642)