Počivao u miru Božjem

Sve nas je potresla vijest o iznenadnoj smrti profesora Marka Petraka u pedesetoj godini života. Bio je redoviti profesor u trajnom zvanju i predstojnik Katedre za rimsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. O njegovim brojnim profesionalnim uspjesima i vrhunskoj znanstvenoj karijeri iscrpnije informacije lako ćete pronaći na drugim mjestima. Ovdje bih naveo samo par osobnih riječi kako bih vas pozvao na molitvu da ga Gospodin primi u svoje kraljevstvo te molitvenu potporu njegovoj supruzi sa dvoje male dječice. 

Marko je bio jedan od potpisnika peticije kojom smo 2009. tražili služenje redovite tradicionalne mise u Zagrebu. Od tada pa do danas podupirao je napore da se misa uvede, vrati i redovito celebrira. Od prve mise u crkvi sv. Martina pa sve do današnjih dana u sv. Blažu, bio je neizostavan član naše zajednice vjernika. I s obzirom na svoj akademski ugled i poznanstva, branio je legitimne težnje i prava vjernika na živu liturgijsku baštinu Latinske Crkve. Uvijek je bilo zanimljivo slušati njegove eruditske komentare trenutnih i povijesnih događaja često obojane ironičnim humorom. Kako je i uobičajeno za muškarce, nije govorio o svom duhovnom životu, ali mi je par puta kratko povjerio koliko mu je značila tradicionalna misa za rast u njegovu odnosu s Bogom. 

Absolve quaesumus, Domine, animam famuli tui Marci ab omni vinculo delictorum ut in resurrectionis gloria, inter sanctos et electos tuos resuscitatus respiret. Per Christum Dominum nostrum. Amen. 

Requiem aeternam dona ei, Domine, et lux perpetua luceat ei. Requiescat in pace. Amen.

"Vade retro" razumije

 

Pepek, ne boš jo tako zlahka zaklal.

U Sloveniji, nažalost, svi pokazatelji vjerskog života stoje još lošije nego kod nas. Usto su kažnjeni jako lošim biskupima i višim klerom koji aktivno onemogućuju preostale katolike da prakticiraju svoju vjeru. Preskočit ćemo ovaj puta covid idiotarije. Jedan od još jasnijih primjera takvih odnosa je dugogodišnje ugnjetavanje katolika privrženih tradicionalnoj liturgiji Crkve. Nedavno je objavljen monstruozni tekst tajnika liturgijske komisije pri slovenskoj biskupskoj konferenciji. Pročitajte ga barem letimično u slovenskom originalu ili engleskom prijevodu objavljenom na blogu Rorate Caeli. 

Nadam se da će doći vrijeme kada ćemo redovito i mi moći ići u Sloveniju (1,2,3,4) i oni u Hrvatsku (5) kako bismo gradili pravo jedinstvo ne poput ovih staljinističkih modela crkvenih modernista, nego  na onome što nas zaista ujedinjuje, vjekovnom pravilu molitve i klanjanja svemogućem Bogu. 

Vratite se

 

Uskoro počinje molitvena osmina za povratak odijeljenih vjernika u Katoličku Crkvu koju crkveni liberali i neokonzervativci obično nazivaju Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Uz taj događaj i ove je godine izdan odgovarajući priručnik koji donosi preporučeni program aktivnosti i molitava. Uvijek veselo iščekujem izlazak te knjižice jer obično uz molitve i čitanja budu uključene i neke paraliturgijske ekumenske ceremonije poput izgradnje zida od kutija za cipele ili korištenja željeznih i ljudskih lanaca. Nažalost, ove godine površnim pregledom priručnika nisam uočio nijednu zanimljivu aktivnost. S obzirom na temu "Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti", čovjek bi očekivao da će biti predložena neka aktualna i duboko simbolikom prožeta gesta kao što je izrada zvijezda od šprica ili putokaza od maskica.  

Tražeći informacije o ovogodišnjem ekumenskom druženju, naišao sam na članak u kojemu se uz standardno budalesanje ("Pažin naglašava kako Katolička Crkva nakon Drugog vatikanskog sabora više ne tvrdi da izvan nje nema spasenja") spominje i vrlo zanimljiva, meni dosad nepoznata činjenica da je "1928. u kapucinskoj crkvi sv. Jakova u Osijeku održano prvo ekumensko slavlje u ovom dijelu Europe". No, pogledavši još jednom u kronologiju "ekumenske baštine" pri kraju spomenutog priručnika, uvidio sam da se autor članka zbunio jer se u kronologiji navodi: 

"1927. U kronici osječkog kapucinskog samostana zabilježeno da je u samostanskoj crkvi održana “svjetska oktava molitvena pro unione omnium catholicorum et acatholicorum”, sukladno tadašnjim crkvenim zakonima i običajima (monokonfesionalne naravi)"

Dakle, ipak ništa od derneka patera, prote i pastorice kako danas obično zamišljamo "ekumenska slavlja".

Evo jednog lijepog sažetka razloga za svjetsku molitvenu oktavu: 

Gospodin naš Isus Krist osnovao je samo jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, kako ispovijedamo u nicejsko-carigradskom vjerovanju. Ljudski grijesi i slaboće načinili su više puta u krilu Crkve raskole i krivovjerja. Oni raskolnici, koji su se pokorili pravorijeku Crkve, ostali su u njoj, koji se nisu pokorili, otpali su. Krivovjerci bili su od Crkve osuđeni. Pokorni su se vratili k pravoj nauci Crkve, a nepokorni su bili iz nje izopćeni. Neposlušni su osnovali svoje vjerske zajednice. Tako su nastale i odijeljene crkve i razne krivovjerne sljedbe. Pape su uvijek pozivali sve zalutale natrag u krilo svete Crkve. Bilo je i odziva, a bilo je i neuspjeha.

Kako moraju roditelji dicu svoju učiti?

Za Nedilju I. posli Tri Kralja. 

Isus napridovaše mudrostju, i vrimenom, i milostju kod Boga i Ijudih. Luk. 2. 52. 

O dabi Bog dao, da bi i mi reći mogli od kerstjanske mladeži, od ditce sadašnjih kerstjanskih Roditeljah, što Evanđelje od malena Isusa svidoči, da Isus napridovaše tako u vrimenu, kako u mudrosti, i milosti kod Boga, i ljudih. Ali sad sve suprotivno nalazimo. Oh žalosti! sadašnja kerstjanska ditca kako u vrimenu tako zajedno i u zloći, i razpuštenosti napriduju: jedva počmu dobro od zla razlučivati, već pravednost njihova u pogibeli jest, i na kocki stoji: već života pervine oskvernjuju grisima, i svaki dan napridovanje ne malo u razpuštenostima čine. Odkuda je ovo rano pokvarenje mladeži? ne od drugda, nego od pomanjkanja dobrog odranjenja kerstjanskoga. 

... 

Roditelji kerstjanski! ova promislivši, spomenite se također i na to, da Bog neda vami zato ditcu, da se ljudi razplode: da Varoši napune i da ime vaše na svitu ostane, nego da se sluge Božji, Isusovi učenici, neba pribivaoci uzmlože. Ne za vašu, i ovoga svita korist morate odraniti dicu vašu, nego na slavu Božju. 

... 

Ali kako moraju Roditelji ditcu svoju učiti? nejma stanovite međe duhovni nauk, od oneg okatrenutja, u koje se počima pokazivati u ditci mali razum, nastojati moraju Roditelji, da po mogućnosti svojoj učine s njom poznati Svemogućega Boga veličanstvo, dobrotu, da serca njiovog pervo nagnutje bude neizmirna ljubav prama Bogu, odmah onda prignutje na pobožnost, na službu Božju u serce nje neka se ulije, da pervo pametno govorenje bude: Isus, Maria, Josip, (na pobožno izustenje ričih ovih neka rano priviknu) i pervo mudro dilo neka bude prikerstiti se: onda: vire naše temelje, duboko otajstvo prisvetoga Troistva, Sina Božjega čudnovato uputjenje, i njegovu podnešenu smert za spasenje ljudih neka znadu, i poznadu: od ovih prisvetih otajstvah i viru neka izveršuju, budući da na ova su dužna, dok počmu u razum dohoditi, i s njime se služiti.

Kako većja bude mudrost ditce, većji mora biti i nauk, zatim učiti njih valja, oče naš, pozdravljene Anđeosko, virovanje, nike jutarnje, i večernje molitvice, Božje, i cerkvene zapovidi, način slušati S. Missu, i dostojno primanje SS. Sakramenatah, sverhu sviu bižanje od griha. Strah Božji duboko valja u serce nje uvertiti. O dabi kerstjanski Roditelji često one riči ditci svojoj govorili, koje je govorila Blanka kraljica Francuska Sinu svojemu Ludviku, među poljubljenjima. Dragi Sinko! ove biahu njezine riči, premda te iz Serca ljubim, još bi većma želila, da nebudeš Kralj, pače da umreš, nego da Boga jednim samo grihom uvridiš. Ovako bogobojaznog i stalnog serca biaše ona Makabejska žena, koja volila je sedam sinovah svojih tešku smert viditi, nego potlačenje zakona. I Tobia Sina svoga ovako je često opominjao: Sinko! u siromaštvu živimo, ali biti ćemo bogati, ako strah Božji uzčuvamo. 

O kako bi lipa, i koristna stvar bila, kad bi kerstjanski Otac, ili Mati ovi izgled naslidujući, višje putah propetje u ruke uzeli, i rekli: hodite dragi sinovi, i kćere! evo pogledajte na Isukersta, odkupitelja vašega: vidite, kako je propet bio na ružno dervo križa za nas: uzrok ovoga biaše grih: bižite indi od griha, kako od jidovite zmije, koja bi vas svojom otrovom hotila otrovati: uklanjajte se od izpraznosti svita, od serditosti, od osvete, od svadnjah, od proklinjanjah, psovkah, kletvah, krađe, lažih, i nepoštenih ričih. Učite se od meštra vašega, koji nas s križa uči, kako moramo jedan dugoga ljubiti: kako valja zimu, i vrućinu, glad, i žeđu, bolest, i nevolje, kojima nas Bog pohađa, usterpljivo, i dragovoljno podnositi, i terpiti. Učite se od njega krotkost, poniznost, i druge svete kriposti. Virujte draga ditco moja! da vas sve ljubim, kako mene, ali hiljadu putah bi volio vas ukopati, nego samo u jedan smertni grih viditi upasti: jer ovi ubija dušu našu, i Isukersta na novo propinja. 

Kad bi se ovako s ditcom svojom Otac, ili Mati razgovarala, rano bi se u njoj ukorenila kerstjanska kripost, i strah Božji. 

(izvor)

Zloporaba je da ispovijedaš bilo kakav grijeh, smrtni ili laki, a ne ćeš da ga se riješiš

Pokajanje je bol i žalost duše nad počinjenim griehom, skopčana s odlukom, da ne će više griešiti. 

Kao što vuk grabi ovcu za vrat da ne može blejati, pa je odnosi i proždire, tako čini i đavao s nekim dušama: uhvati ih za grlo da ne ispovjede svoje grijehe i tako ih bijedno vuče u Pakao.

Pater Augustin iz Fuzinjana pripovijeda jedan slučaj, koji se dogodio u njegovo vrijeme i on ga je promatrao. Neka je nesretna žena prešućivala u Ispovijedi i najteže grijehe. Usprkos propovijedima koje je slušala protiv ovog nesretnog stida; usprkos svim ljubaznim poticajima; usprkos najžešćoj grižnji savjesti, nije se znala odlučiti da se time okoristi. Bog je udari žestokom bolešću koja ju je dovela na rub života. Hitno su pozvali ispovjednika. Ali čim ga je nesretnica vidjela, povikala je: 

- Oče, stigli ste na vrijeme, da vidite kako lažljiva pokornica ide u Pakao. Često sam se ispovijedala, ali sam uvijek ispuštala najteže grijehe. 

- E pa dobro, ispovjedite se sada - odvrati ispovjednik. 

- Ne mogu, ne mogu - vikala je očajnica. Prošlo je vrijeme milosrđa, došao je čas pravde! 

Bijesno je mahnitala i previjala se te je izdahnula ostavivši najneugodniji i najstrašniji dojam. 

Sveti Alfons pripovijeda: Bio je neki gospodin, koji je prividno bio uzorna vladanja, ali se slabo ispovijedao. Kad je teško obolio, posjetio ga je župnik, koji ga je poticao da primi Sakramente. No bolesnik je odbijao ispovjediti se. 

- Pa zašto se, dragi gospodine, ne ćete ispovjediti? 

- Ah, jer sam osuđen! - odvrati bolesnik. Bog mi za kaznu mojih svetogrđa uskraćuje volju i snagu da to popravim. 

Izgovorivši to poče gristi jezik, očajnički lamatati rukama i vikati - Prokleti jezik, prokleta šutnja, prokleta svetogrđa! Nisu ga mogli umiriti. Konačno je bijedno preminuo. 

U: Oče, zašto ste maloprije rekli nijemi đavao? Što je to nijemi đavao? 

S: To je đavao nečistoće. Tako ga je nazvao i sam Isus u Evanđelju. 

U: Što je to nečistoća? 

S: To su svi grijesi, koje zabranjuje šesta i deveta zapovijed, tj. besramni čini, pogledi, razgovori, besramne želje, pa nevjera i zloba u braku. 

U: Dakle, nečistoća je vrlo težak grijeh? 

S: Ona je vrlo težak grijeh odvratan Bogu i ljudima. Snižava u red životinja onoga koji ga čini. Uzrok je mnogih drugih grijeha i izaziva najstrašnije kazne u ovom i u drugom životu. 

Sveto Pismo naziva nečisti grijeh najgadnijim imenima: najgori zločin, gnusoba, rugoba, opačina koju ne smijemo ni spominjati. 

U: Jadnih li nas! Moramo, dakle, biti oprezni. 

S: Jasno! Sveti se oci slažu te kažu da je bludnost grijeh, koji šalje najveći broj ljudi u Pakao. 

U: Istina? 

S: Upravo tako! Sveti Augustin tvrdi: kao što je oholost nastanila Pakao anđelima, tako ga bludnost puni ljudima. A sveti Alfons dodaje da su svi kršćani - koji propadaju - osuđeni zbog bludnosti ili bar ne bez nje. 

U: A koji je uzrok tome? 

S: Dva su osobita razloga: 1. Ljudi vrlo lako počine nečiste grijehe. 2. Vrlo ih teško isprave. 

Don Bosko engleskom ministru o uspješnom odgoju: "Moja tajna vam ne može poslužiti jer je to tajna katolika, a vi ste protestanti; moja je tajna česta Ispovijed, dapače i tjedna."

Što se tiče česte ispovijedi, ili »ispovijedi iz pobožnosti«, neka se svećenici ne usude vjernike od nje odvraćati. Pače, neka preporučuju njezine bogate plodove za kršćanski život i neka budu spremni takve ispovijedi saslušati uvijek kada to od njih vjernici opravdano zatraže. Svakako treba izbjegavati i to da se sakramentalna pojedinačna ispovijed ne bi pridržavala samo za teške grijehe, jer bi to vjernike lišilo najizvrsnijeg ploda ispovijedi, a štetilo bi i dobrom glasu onih koji pojedinačno pristupaju na sakramenat ispovijedi.

(Sveta kongregacija za nauk vjere, 16.6.1972.)

»Neka pogrešna nauka, veli Pio XII., uči da se ne treba često ispovijedati poradi lakih grijeha. Istina, dodaje Papa, postoji više hvalovrijednih načina, kojima se brišu sitni prestupci, kako vam je to, - časna braćo, poznato - ali, da bi se sa sve većim žarom napredovalo na putu istine, Mi vam želimo toplo preporučiti pobožan običaj česte ispovijedi uveden u Crkvu po nadahnuću Duha Svetoga. Česta upotreba ovog sakramenta povećava ispravno poznavanje sebe samoga, unapređuje i potkrepljuje kršćansku poniznost, potpomaže iskorjenjivanje zlih navika, suzbija duhovnu nemarnost i mlakost, pročišćava savjest, krijepi i jača volju, olakšava duhovno vodstvo, i ... umnaža milost. Neka znadu, napose oni iz redova mlađega klera, koji umanjuju i oslabljuju vrijednost česte svete ispovijedi, da rade protiv Kristova Duha i nanašaju štetu Otajstvenom Tijelu Spasitelja« (Pio XII. u Enciklici Mystici Corporis, AAS, 35, 1943, 235).

[...] odgovara na prigovore nekojih ispovjednika, koji tvrde, da je izgubljeno vrijeme, što se upotrijebi za Ispovijed djece, budući da još nijesu dosta zrela, te se okoriste onim, što im se kaže. Tako odmah iza Ispovijedi padaju u iste pogrješke, jedva što ih je čovjek opomenuo, da ih se ostave, i odmah se nanovo počinju svagjati i biti, kao da im se nije ni riječ rekla. Ali ako ne ćeš ispovijedati djece, odgovara Gerson, zato što brzo poprimaju svoje zle navike, onda se moraš takogjer ustezati da odrasle ispovijedaš. Jer i oni često padaju natrag u svoje grijehe, tek što su ostavili ispovjedaonicu. K tomu su još njihovi grijesi obično mnogo veći, nego li djece, koja redovito samo lahko griješe. To bi pak bilo, da otvoreno kažem, neobično postupanje, kad bi grješnike odbijao i ne bi ih htio ispovijedati s razloga, što odmah padaju u iste grijehe. Ne smijemo odbijati ni jednih ni drugih, dodaje on, ako imaju samo čvrstu volju, da se poprave. Da to razjasni, navodi on dvije vrlo zgodne prispodobe. »Da li onaj«, veli on, »koji izbacuje vodu iz broda, zato odustaje od svog posla, što toliko vode opet prodire unutra, koliko je izbacio?« Premda si ruke svaki dan zamažemo, ipak ih peremo. Jer ako se opet i zamažu, ipak ih se gad ne drži tako jako. Onaj mora neprestano grabiti, ako i vidi, da toliko vode opet prodire, koliko je izgrabio. Inače bi brod utonuo, a ovako se to zapriječi. Takogjer moramo često prati svoje ruke, akoprem se uvijek nanovo zamažu, da se barem gad tako jako ne prilijepi, te bi ga se poslije teško oslobodili. Isto tako ne smijemo prestati ispovijedati grješnika i pomagati im, da se podignu od svog pada, makar i odmah opet pali. To ih barem suzdržava, da se posvema ne podadu opačini. Tako ipak ima još uvijek nade, da će se spasti. Primjer našeg svetog Oca Ignacija može nam u tom služiti za pravilo. On se vježbao neprestano u različitim djelima ljubavi, nu osobiti je trud uložio u to, da pale žene otme njihovu nećudorednu življenju. U tu je svrhu podigao u Rimu kuću, u koju su se primale one, što su se htjele odreći te opačine. Bio je tamo dakako već samostan za pokornice. Taj je ipak bio samo za one odregjen, koje su htjele primiti svetu koprenu. Nu mnoge od tih žena, akoprem su imale veliku želju, da se izbave iz tog nesretnog stanja, u kom su se nahodile, nijesu htjele da za uvijek stupe u samostan, jer nijesu u sebi za to ćutile zvanja, ili to nijesu mogle, jer su bile udane. Da bi dakle jedne i druge imale utočište, dade sagraditi za njih kuću, koju je nazvao »samostan sv. Marte«. I jer nije nitko htio započeti tako sveto djelo, premda su se mnogi ponudili, da će sa svoje strane štogod doprinijeti, prihvati ga se on prvi i dade u tu svrhu sto rimskih talira, što ih je dobio za nekoliko ogromnih kamenova, koje je dao u tu svrhu prodati po kućnom upravitelju. To je učinio u vrijeme, kad je taj novac nužno trebao za svoju Družbu. Dapače ga ni služba generala nije zaustavljala, da se za tu stvar tako ne zauzme, te bi takove grješnice, što bi htjele promijeniti svoj nevaljali život, sam pratio rimskim ulicama i vodio ih u ovaj samostan sv. Marte ili u koju drugu poštenu kuću, gdje bi ih smjestio. Dakako da su mu njekoji prigovarali, da trati dragocjeno vrijeme, kada se trudi oko obraćenja stvorova, što će radi ukorijenjene navade prije ili poslije opet pasti u staru opačinu. Ali on odgovaraše, da će vrijeme dobro upotrijebiti i trud mu se dovoljno isplatiti, ako samo to postigne, te jedna jedina od onih grješnica odluči, da će se ma samo jedan dan čuvati onih strašnih grijeha, makar sigurno znao, da će iza toga opet započeti svoj stari opaki život. Ako smo dakle i čvrsto osvjedočeni, da će koji grješnik odmah nanovo pasti u svoje prijašnje grijehe, ipak moramo držati, da nam je trud dostatno okrunjen, ako samo jedan sat progje, da Boga ne uvrijedi ili barem smrtni grijeh ne učini. To znači u istinu revnovati za čast i slavu Božju. Tko traži blago, mora dugo kopati, prije nego što nagje. Pa ako tada nagje samo malo zlata, drži, da mu je sav trud naplaćen. 

(izvor)

Ali inače češća sveta ispovijed vrlo se preporučuje, bez obzira da li netko ima na duši lake ili teške grijehe. To je posve u duhu Crkve. Stoga treba nastojati, da osobito mladež i muževi redovito svake sedmice dolaze na svetu ispovijed. 

Tko se najmanje dvaput na mjesec ispovijeda, može bez ponovne ispovijedi dobiti sve oproste. Upravo ova olakšica za dobivanje oprosta pokazuje nam želju Crkve, da bi se vjernici češće puta, bar dvaput mjesečno, ispovijedali. To se također dosta jasno vidi iz crkvene naredbe za samostane i sjemeništa, da se tamo svake sedmice barem jedamput obavi sv. ispovijed. 

Nego može se dogoditi, da radi današnjeg pomanjkanja svećenika ili radi prevelikih župa sedmična ispovijed postane nemoguća. U ovakvom slučaju treba da se u prvom redu žene i djevojke zadovolje s nešto rjeđom ispovijeđu, na pr. svakih 14 dana ili u skrajnjoj nuždi svake treće ili četvrte sedmice. Ali nadasve moraju ženske na velikim ispovjednim danima dati prednost muškima, a ne da svojom sedmičnom ispovijeđu, koju obavljaju samo iz pobožnosti, onemogućuju pristup do ispovjedaonice muževima, koji možda već dugo vremena nisu bili na ispovijedi. 

Uopće bilo bi jako dobro, da se i u samoj ispovijedi ispusti sve ono, što nije potrebno, a oduzima vrijeme. Tako na pr. svaki pučki misionar, a i župnik za vrijeme uskrsnih ispovijedi, bit će veseo, ako počneš ispovijed bez ikakve duge ispovjedne molitve već samo sa riječima: »Ponizno i skrušeno ispovijedam, što sam sagriješio od... (na pr. posljednje subote)«. Ali nadasve važno je znati, da je doduše dobro, ali da nije nikako potrebno ispovijedati sve lake grijehe ili kazivati njihov broj, kako to treba činiti kod teških grijeha. 

(izvor)

Sažetak godine

I ovu godinu obilježio je covid ili, bolje rečeno, reakcija na tu bolest te agende koje su je preuzele. Svaki put kada bih čuo "u Hrvatskoj je jučer umrlo x ljudi" zapitao sam se tko su oni bili i što je s onih otprilike 150 - x ljudi (uvijek više od x) koji su također umrli, ali za njih nikog nije briga osim njihovih najbližih (no, budimo realni, i za ove koje broje je malo koga briga). Volio bih da ne pratim tu temu u medijskom pogledu, ali, nažalost, čim u bližoj ili daljnjoj okolini imate nekoga tko gleda televiziju ili sluša radio, neizbježno je slušati o tome. Dan za danom mediji su donosili sve ljigavije i ljigavije face političara, znanstvenika, "stručnjaka" i novinara. Pojavile su se kojekakve lakozamjenjive figure koje sipaju besmislene fraze i prognoze. U svakodnevnom životu sigurno smo se svi susreli s malim diktatorima koji su jedva dočekali da mogu prigovarati zbog maske ili špricanja ruku ili nekog drugog nesudjelovanja u ritualima nove religije. 

Cijepljenje protiv covida je imalo jednu od najgorih reklamnih kampanja u hrvatskoj povijesti. Svaki pojavak na ekranima ljudi poput Beroša, Capakovih zamjenica, ludog Đikića i drugih poremećenih znanstvenika koji kao da su izašli iz crtića, odbio je sigurno stotinjak ljudi od onoga što se navodno željelo postići. Silni novci ulupani su u besmislena testiranja. Covid potvrde u zdravstvu dozvola su za ulazak zaraženih cjepljenika među osjetljive populacije, a širenje upotrebe tih potvrda je, pretpostavljam, provedeno da bi se mogli dobiti novci od Europske unije. Time se mlađu populaciju koja uopće nije toliko ugrožena i već je dvije godine imala priliku susresti se s virusom tjera na primanje još uvijek nepotpuno testiranog cjepiva koje može imati različite nuspojave. Za to vrijeme je procijepljenost među starijima od 80 vrlo slaba, bilo to namjerno ili zbog nesposobnosti za to zaduženih. 

Zagovornici covid religije odnose se prema populaciji kao prema maloumnim debilima umjesto da po uzoru na primjerice Domazeta Lošu iznesu svoje argumente na normalan i utemeljen način. U gotovo dvije godine njihove analize i prognoze (ako ih se može tako nazvati) pokazale su se začuđujuće površne i zlonamjerno pogrešne. Zato je dobro da imamo zabilježene barem neke od njihovih izjava. Često prigovaraju Nenadu Bakiću jer je više puta proglašavao kraj pandemije i slično, ali kod njega se barem moglo naći konkretnih brojeva, grafova i drugih podataka koje naše službene institucije (podebljane silnim novcima koje se upumpava u covid industriju) ili ne objavljuju ili to čine vrlo aljkavo i nepotpuno. Može se prigovarati i modelima, ali na osnovi nečega se mora planirati i pripremiti resurse, pa me zanima kako to rade covidioti, na temelju svoje intuicije ili ekstrapolacije eksponencijalne funkcije? 

Crkvena hijerarhija, počevši od pape pa do biskupa i teologa potpuno je prihvatila takozvane epidemiološke mjere koje nisu imale smisla kad su uvedene, a nemaju ni sada, osim ako im nije cilj da umanje već odavno narušeno poštovanje prema liturgiji i Onome koga bismo u njoj trebali susresti. No, budući da ih već dugo pratim, ne mogu reći da je to nužno zbog zlonamjernosti. Radi se naprosto o manjku inteligencije, vjere i odvažnosti. Oni su birokrati s odgovarajućim financijskim interesima i mrežom ljudskih obzira koje moraju poštivati. Papu Franju isključujem iz ovoga jer je on priča za sebe i bolje je uopće ne gledati prema njegovu dvoru. No je li ijedan od naših biskupa i uvaženijih klerika koji pozivaju na cijepljenje uputio uz to javni protest zbog toga što su u Hrvatskoj dostupna samo cjepiva razvijena ili testirana na stanicama abortirane djece?! Zar to nije najmanje što su trebali učiniti i što se očekivalo od njih dok su sudjelovali i pozivali druge na sudjelovanje u toj daljoj materijalnoj suradnji s tako stravičnim zlom kakvo je ubojstvo nerođene djece. 

Antivakseri, ravnozemljaši, vidioci i proroci, chemtraileri i čipaši u svemu ovome nisu posebno bitni jer su samo odskočna daska onima koji žele ušutkati sve koji postavljaju razumna pitanja. Recimo, ja sam prije nešto više od mjesec dana prebolio koronu. Nakon što sam drugi ili treći dan povišene temperature počeo jako kašljati, započeo sam piti Sumamed (u normalnoj dozi) i stanje s kašljem mi se isti dan krenulo smirivati. Slično iskustvo imalo je više osoba u mojoj okolini, a nekima je pomogao i Deksametazon. Ostale vitamine i dodatke prehrani podrazumijevam. Zašto smo to morali raditi na svoju ruku dok liječnici ili nisu htjeli dati te lijekove ili su ih dali s odgodom od više dragocjenih dana (primjerice, nakon testiranja). Jest, to su anegdotalni primjeri i svjestan sam da su neki pregledni radovi zaključili da npr. azitromicin nije koristan za liječenje covida, no zar je zaista bolje da čovjek dobije upalu pluća pa mora ići u bolnicu te mu se nafrlji kisik koji mu "spali" pluća, a usto ne može iskašljavati sekret? Zašto ljudi moraju ivermektin, dugo korišten lijek bez većih nuspojava, nabavljati privatno. Zar neće time biti ugroženi upravo oni koji su stariji i slabijeg imovinskog stanja te time ionako podložniji bolesti jer se obično manje kvalitetno hrane i rekreiraju. 

Već više od godinu dana pomalo se krećem kroz knjigu 12 pravila za život, to je tip knjige iz koje mogu pročitati ili poslušati par stranica i onda nezainteresirano zaboraviti na nju. Kad ne konstruira mitološko-psihoanalitička tumačenja biblijskih događaja i osoba, Peterson zna reći neke zdravorazumske savjete. Jedan od njih je bio da pokušamo razumjeti teze i argumente suprotne strane iz njihove perspektive i bez iskrivljavanja i tek na tom poštenom razumijevanju gradimo svoja opovrgavanja (da, znam da zvuči banalno kad se napiše). Pokušao sam to učiniti u svim ovim zbivanjima oko kineske gripe i pomoglo mi je da smirenije slušam besmislice koje generiraju zastupnici vladajućih strategija borbe protiv te bolesti. 

Kao što sam spomenuo, ta najvažnija svjetovna tema bitno je kroz proteklu godinu obilježila i Crkvu u Hrvatskoj i svijetu. No za katolike, i to ne samo one koji su vezani uz tradicionalnu liturgiju, izuzetno značajan događaj je bio i objava papinog pisma Traditionis custodes te valovi koje je to pismo izazvalo. To da papa Franjo i velik broj utjecajnih biskupa mrze i žele zatrti ne samo katolički nauk, nego i dragocjenu škrinju molitve koja ga sadrži i materijalizira jasno je svakome tko je imalo pratio nefrizirane vijesti proteklih godina. No motuproprij je svojevrsna objava otvorenog rata od strane onih koji su odabrali novu religiju, a žele zadržati nekretnine, članove i moć stare. Ipak, tvrdnja da je tekst mise i sakramenata koji je sastavila komisija prije 50 godina jedini izraz pravila molitve rimskog obreda nije ništa više istinita od one da je Frankensteinovo čudovište jedino pravo ljudsko biće ili da je transvestit koji se napucao hormonima i izoperirao prava žena. 

Sreća u nesreći je da je znatnom broju biskupa, uključujući i veliku većinu potpuno nezainteresiranih za ovu temu, već dosta gluposti kojima ih Franjo šopa. Imaju dovoljno drugih, stvarnih problema, a da bi osjećali potrebu gaziti postojeće grupice vjernika koji još uvijek odlaze na misu, makar to i bila (kako bizarno!) stara latinska misa i liturgija. Nadajmo se da će tako i ostati te da će ideolozi poput naše gore sramotnog lista Čupića ostati iznimka. 

Uz sve ove protivštine, protekla godina bila je za katolike tradicionaliste u Hrvatskoj puna blagoslova. Djeca su se rađala i krstila, mladi ženili i udavali, blagoslovi po starom obredniku dijelili i primali. Misa je u crkvi sv. Blaža služena svake nedjelje i to najčešće u svom svečanijem obliku, ministranti su učili i rasli, pjevači su neumorno vježbali i doprinosili uzvišenosti svete žrtve. U Sigetu se misa utorkom redovito održavala, a slavljena je i svečana trojna misa. Vjernici su hodočastili, bogoslovi otkrivali duhovno bogatstvo te rasli u mudrosti, posjetio nas je i ohrabrio veliki biskup Schneider. Društvo Benedictus izdalo je izuzetno vrijedan i koristan Mali misal, strip Upoznaj svoju misu, a ovih dana je u prodaji evo već deseti po redu kalendar za tradicionalnu misu. Treba spomenuti da je i Svećeničko bratstvo sv. Pija X. pojačalo svoj apostolat u Hrvatskoj dolaskom novog svećenika.  

Vjerujem da svatko od nas ima i lijepih i tužnih događaja u godini ispod koje sada podvlačimo crtu. Na kraju tjednog listića moje župe uvijek je navedeno tko je u proteklom tjednu kršten, vjenčan, pokopan. Već dugo imam običaj pročitati imena izmiješano, a oni koji me slušaju pogađaju na osnovi imena u koju kategoriju pripada pojedina osoba. Na kraju otkrijem rezultate i kratko se za te ljude pomolimo. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro da i vi koji ste izdržali do ovdje uputite barem koju strelovitu molitvicu za čitatelje ovoga bloga, i žive i mrtve. 

Za kraj donosim, kraći nego inače, statistički izvještaj za ovaj blog koji će za tjedan dana napuniti trinaest godina postojanja. 

U protekloj godini (1.1.2021.-30.12.2021.):

Za sve loše oprostite, a za dobro Bogu hvala!

U tami su ga iščekivali, u tami je i došao

Adam i Eva zavili su svijet u crninu. I danas nas pritišće tama kojoj pomažu mnogi svjetovni i crkveni poglavari. Brojni su umovi zastrti tamom, a u srca nam se uvlači mrak beznađa. Kako kaže pjesnik "I djeci što se rode, već u grudima i zjenicama crno sunce cvjeta." 

Jedini koji nas može izbaviti iz vlasti tame, čije svjetlo tama ne može obuzeti je Isus Krist, rođen od Djevice Marije, Bog koji nam se objavio kao mala beba. 

Neka nas prosvijetli to svjetlo istinsko da ga upoznamo i primimo. 

Sretan Božić!

Gostujući autor - Poziv na zajedničku molitvu krunice na Kamenitim vratima

S krunicom u ruci, posljednjim oružjem, molimo za svetu volju i slavu Božju, za spasenje duša i za pobjedu Crkve, a nakane su: 

● Vjernost u nepromjenjivoj katoličkoj vjeri (jer se kaže da će u posljednja vremena mnogi otpasti, usp. 2 Sol 2,3) 

● Posveta Hrvatske i Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu od strane Pape i biskupa (v. Fatima 1917.) 

● Za istinski katolička svećenička i redovnička zvanja i za njihovu vjernost do kraja 

● Za obraćenje grešnika i za ostvarenje društvenog kraljevstva Isusa Krista (odnosno za vladavinu Isusa Krista u društvu), “Obnoviti sve u Kristu” 

● Za očuvanje od zabluda današnjeg vremena, kada se istina pretvara u laž, a laž postaje istina (usp. 2 Sol 2,10-12) 

● Za zaštitu i spašavanje obitelji i života darovanog od Boga

Molimo večeras (srijeda 22.12.) u 18h pred Kamenitim vratima, a plan je da se moli svake srijede. 

Sv. Toma, pomozi nam spoznati da je vjera velik dar Božji i da se nikad odviše ne uzdamo u svoj razum.

„A Toma, koji se zove blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bješe s njimi, kad dodje Isus. Rekoše mu dakle drugi učenici: Vidjesmo Gospodina. A on im reče: Dok ne vidim na ruku njegovih probodka od čavala, i ne metnem prsta svojega u mjesto od čavala, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova ne ću vjerovati“ Eto kako se onaj, koji se odalečuje od dobroga družtva, lišava milosti. Nego sv. Tomi to još ne bi dosta. On nikomu ne htjede vjerovati, da je Isus uskrsnuo, ni onim pobožnim ženam, ni sv. Petru, ni Mariji Magdaleni, ni onim dvjema učenicima iz Emausa, ni svim apostolom, a valjda ni Majci Isusovoj. Eto, kako jedna pogreška vuče sa sobom drugu. Dapače sv. Toma ne samo ne vjeruje, nego još i tvrdokorno kaže, da ne će vjerovati tako dugo, dok upravo ne opipa Isusove rane. Dakle njemu nije dosta vidjeti ih, nego hoće i da ruke na njih stavi. Koliko ima krivnja u ovih nesmotrenih riečih: nevjerstvo, tvrdoglavost, oholost, sablazan i preuzetnost u propisivanju načina, kako mu se ima Isus javiti! Kad bi bili pogani sve te uvjete stavljali apostolom, koji im navieštahu uskrsnuće Isusovo, ni jedan se njih ne bi bio obratio. Odatle spoznajte, dragi kršćani, da je vjera velik dar Božji; a učite se ujedno, da se nikad odviše ne uzdate u svoj razum. Dopustio je to Bog, da se mi učvrstimo u vjeri. Sv. Grgur Veliki kaže, da nam je za naše vjerovanje više koristilo nevjerstvo Tomino, nego vjera ostalih učenika; jer čim on uzvjerova pipajući, naša se pamet, odbacivši svaku sumnju, učvršćuje u vjeri.

Preostaje mi jošte, da vam kažem, kako se Isus javio apostolom, kad bješe i sv. Toma s njimi. „Poslie osam dana opet bijahu učenici njegovi unutra, i Toma s njimi. Dodje Isus, kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Po tom reče Tomi: Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran!“ Dakle poslie osam dana javi se Isus opet apostolom kao i prvi put. Da, osam dana čekao je Isus na obraćenje sv. Tome. Apostoli su mu to vrieme govorili, da je Isus uskrsnuo, i nagovarali ga da vjeruje, ali on nije hotio. Jao svakomu, koji se ogluši spasonosnim opomenam! I Bog zna što bi se još bilo dogodilo sa sv. Tomom, da se nije sam Isus pobrinuo za njegovo spasenje. Kako dobar je Isus! Kad svetoga Tomu nitko nije mogao obratiti, poslie osam dana dodje sam Isus da ga obrati. Ali kako ljubežljivo postupa s njim! Ne spočituje mu nevjerstvo, već ga drži za rieč. Isus je znao sve, što je on kazao apostolom, da ne će vjerovati dok ne vidi i ne opipa njegovih rana. E pa dobro! Isus u svojoj dobroti i milosrdju javlja mu se upravo onako, kako je sam sv. Toma hotio. Isus mu pokaza svoje rane i opetuje sve što je sv. Toma rekao apostolom, veleći mu: »Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran.« Što si je morao misliti sv. Toma, metnuvši prst u rane na njegovih ruku, i ruku svoju u njegove prsi, kojom je mogao lako doseći do srca Isusova, toga ognjišta sve ljubavi i dobrote!? Tada bijaše sigurno izliečen od svakoga nevjerstva i užgan ljubavlju prema tako dobrome Isusu. Sad mu se razsvietli um, i srce mu se ugrije milošću. Pade Isusu pred noge i nije više nevjeran i otvrdnut.

»Toma odgovori i reče mu: Gospodin moj i Bog moj. Reče mu Isus: Pošto me vidje, Toma! vjerovao si; blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.« Dvjema riečima: »Gospodin moj i Bog moj« izpravlja sv. Toma zadanu sablazan, i očituje svoju tvrdu vjeru ne samo u uskrsnuće Isusovo, nego i u njegovo božanstvo. Da, tako moćno djelovahu Isusove rane na svetog Tomu. A djelovahu tako za cielo i na druge apostole. Pa upravo zato ne javi se Isus sv. Tomi na samu, već kad bijaše u družtvu s drugimi apostoli, da se na ime i oni još bolje učvrste u vjeri. I zbilja, jačega im dokaza Isus za svoje uskrsnuće nije mogao dati, nego da im pokaže svoje rane, i dopusti im da ih opipaju. Mi do duše ne vidimo Isusovih rana niti ih pipamo, ali zato ipak tvrdo i stalno vjerujemo, da je on pravi Bog i pravi čovjek, koji je za nas umro i uskrsnuo iz mrtvih. Pa upravo zato nazivlje nas blaženimi, kad veli: »Blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.«

(izvor)

U iščekivanju Božića

Ako niste ovog adventa ni jednom prisustvovali tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža, puno ste toga propustili. Svake nedjelje imali smo lijepa bogoslužja s ulaznom procesijom, škropljenjem, divno pjevanom misom, kađenjem itd. 

Ove nedjelje po prvi puta je korišteno novo misno ruho koje je Društvo Benedictus naručilo od klarisa iz talijanskog mjesta Acquapendente. Misnica je nešto crvenije nijanse ljubičaste karakteristične za ruha u Rimu. Celebrant mi je kasnije spomenuo da ga je podsjetila na njegove godine u vječnom gradu. 

U utorak je veliki blagdan velikog svetog Tome Apostola koji će svi katolici koji mogu rado proslaviti odlaskom na tradicionalnu misu u Siget. 

Koliko vidim, u zagrebačkoj kapeli FSSPX-a imaju zornice još u četvrtak i petak ovaj tjedan. 

Dakle, i u ovim mračnim danima ima puno razloga za nutarnju radost i mir, na nama je da nađemo volje i vremena u svom rasporedu za najsavršeniju molitvu Crkve.