Kao što je pozvao Josipa da brižno čuva Mariju i Dijete Isusa

Mnoštvu i svojim učenicima Isus izjavljuje: „Vi imate samo jednoga Oca“ (Mt 23, 9). Doista, postoji samo jedno očinstvo: očinstvo Boga Oca, jedinoga Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Ipak, čovjeku, stvorenu na sliku Božju, dano je da sudjeluje u tom jedinom Božjem očinstvu (usp. Ef 3, 15). Sveti Josip to na dojmljiv način pokazuje, on koji je otac a da nije vršio tjelesno očinstvo. On nije Isusov biološki otac, kojemu je jedini Otac sam Bog, a ipak će vršiti očinstvo potpuno i cjelovito. Biti otac prije svega znači biti u službi života i rasta. Sveti Josip u tom je smislu pokazao veliku predanost. Zbog Krista iskusio je progonstvo, izgnanstvo i siromaštvo koje iz toga proizlazi. Morao se nastaniti izvan svoga rodnoga mjesta. Njegova je jedina nagrada bila to što je bio s Kristom. Ta raspoloživost zorno pokazuje riječi svetoga Pavla: „Gospodinu Kristu služite“ (Kol 3, 24).

Riječ je o tome da ne budemo beskorisni sluge, nego sluge „vjerni i razumni“. Spoj tih dvaju pridjeva nije slučajan: on pokazuje da su i razum bez vjernosti i vjernost bez mudrosti nedostatne osobine. Jedno bez drugoga ne dopušta nam da u punini preuzmemo odgovornost koju nam Bog povjerava.

[...]

„Neka onaj koji zapovijeda bude kao onaj koji služi“ (Lk 22, 26), kaže Isus. A Origen piše: „Josip je razumio da je Isus veći od njega premda mu je bio podložan; i, znajući uzvišenost onoga koji mu je bio podložan, Josip mu je zapovijedao sa strahopoštovanjem i mjerom. Neka svatko o tome razmisli: često se čovjek manje vrijednosti postavlja nad ljude bolje od njega, a katkada se dogodi da je onaj koji je niži vrjedniji od onoga koji mu, čini se, zapovijeda. Kad onaj koji je uzvišeniji po dostojanstvu to shvati, neće se uzoholiti zbog svoga višega položaja, nego će znati da njegov podređeni može biti bolji od njega, kao što je Isus bio podložan Josipu“.

(Iz govora pape Benedikta XVI. u Yaoundéu, 18. ožujka 2009.)

Uzet od ljudi

Kako je biti svećenik teško djelo, mučni rad, težina gotovo nepodnošljiva: sveta majka Crkva traži da se zarede za obavljanje svete tajne. Svećenici su stupovi Crkve. A stupovi nose težinu kuće. Anđeoska se ramena moraju bojati toga tereta. Najveći sveci su ispovijedali svoju nemoć, a mi slijepci kakvi jesmo, smo krhke trske koje se savijamo i na najmanji dašak vjetra. Ah, kako nam misnica, koju sada nosimo izgleda lagana, a kako je teška u Božjim očima. Na dan suda biti će mjerena težinom svetišta; tada ćemo spoznat, ali bit će prekasno.

[...]

Gospodin je rekao o bogatašima: Kako je teško ući u kraljevstvo nebesko. Može se reći i o našem zvanju, ali kod Gospodina je sve moguće.

Tražiti od Boga neprestano milosti da se te zadaće mogu vršiti. Vjernost Božjim milostima koje nam neće nikada uzmanjkati.

(sv. Ljudevit Montfortski, izvor)

Đurđevečki peski

Na Uskrsni ponedjeljak išli smo na izlet u Đurđevac. Gradić izgleda vrlo pristojno i uredno u usporedbi sa zapuštenim Zagrebom odakle smo došli. Jedino mi se nisu svidjele brojne vrane kojima valjda Đurđevčani kao ljubitelji prirode toleriraju gnijezda na svakom stablu. Skoro sve je bilo zatvoreno, uključujući i glavnu crkvu sv. Jurja koja me jako podsjetila na onu u Krašiću. Nije me iznenadilo kad sam pročitao da je za obje crkve zaslužan isti arhitekt Stjepan Podhorsky.

Prošetali smo se do starog grada i usput prisjetili legende o picokima koja se uz njega veže.  Ondje smo i ručali u pivnici/restoranu. Nedaleko od utvrde uređena je mala "farma" na kojoj uz domaće životinje ima i par deva i emua. Ipak, najviše smijeha izazvao je jedan agresivni gusak. 

Najzanimljiviji dio izleta bio je na kraju. Provezli smo se kroz grad i prošli pored nečega što je bilo okruženo visokim ogradama poput zatvora, ali se ispostavilo da je riječ samo o reciklažnom dvorištu. Uskoro nam se otkrio i mogući razlog takvog uređenja kada smo prošli kroz cigansko naselje. 

Još minutu vožnje i došli smo na lokalitet Đurđevački pijesci. To su ostatci ostataka nekada mnogo šireg pješčanog područja protiv kojeg se iz razumljivih poljoprivrednih razloga lokalno stanovništvo u prošlosti borilo, a sada je zaštićeno kao geografsko-botanički rezervat. 

I zaista je to područje vrijedno zaštite jer je ondje doživljaj dosta neobičan i odudara od onoga što čovjek očekuje i može vidjeti u krajolicima kopnene Hrvatske. 

Iako je to bio lijepi izlet, vjerojatno ne bih ništa o njemu stavljao na blog da Marko nije dok smo se ukrcavali u auto doslovno u manje od minute koristeći ChatGPT i Suno napravio ovu zgodnu pjesmu: 

Vrativši se kući, shvatio sam da na blogu nisam gotovo ništa pisao o umjetnoj inteligenciji, a posebno o LLM-ovim. 

Čini mi se da je ove godine radikalni napredak zaista vidljiv čak i na najjeftinijim plaćenim modelima. Iz svega što sam čitao, a i sam isprobao, imam osjećaj da je započela ogromna promjena kakvoj je teško i zamisliti razmjere. Iskreno rečeno, hvata me strah pred onim što dolazi jer se sada više ne radi o godinama, nego o razdobljima koja se mjere u mjesecima. Netko će mi možda savjetovati manje čitanja društvenih mreža i općenito interneta, ali čak i kad sam preispitujem svoja razmišljanja, nemam osjećaj da se tu radi o početku onoga što nazivaju AI psihozom. No, s obzirom da ne mislim ikoga uvjeravati u nešto što ionako nitko od nas ne može pospješiti ili spriječiti, nema posebnog smisla ulaziti detaljnije u ova crna predviđanja. 

Svakako je dobar i uvijek koristan savjet više se moliti. 

Skoro da Krist ovako govori: "Pozivam vas na svoj život."

 

Krist je učenike pozvao. Poučio ih, s njima živio na zemlji, trajno pred njihovim očima činio silna čudesa. Uskrsavao je i mrtve. Ipak nisu vjerovali da je u stanju uskrsnuti svoje tijelo.

Žene su došle na grob. Tijelo u njemu nisu našle. Od anđela su čule da je Krist uskrsnuo. Žene su javile muževima. I što piše? Što ste čuli? ,, To se njihovim očima pričinilo kao tlapnja“.

Ogromne li bijede ljudskoga usuda! Kada je Eva kazala što zmija reče, smjesta se čulo. Povjerovalo se ženi što laže i tako postasmo smrtni. Nije se povjerovalo ženama koje govorahu istinu da bismo živjeli. Ako nije trebalo vjerovati ženama, zbog čega je Adam povjerovao Evi? Ako se mora vjerovati ženama, zbog čega učenici nisu povjerovali svetim ženama?

U spomenutoj činjenici moramo vidjeti dobrotvornu providnost svoga Gospodina. Ima, naime, razloga zašto je Gospodin Isus Krist učino da najprije ženski rod objavi da je uskrsnuo. Po ženskome je rodu čovjek pao. I obnovljen je po ženskoj lozi. Krista je rodila Djevica, a žena je javila da je uskrsnuo. Tako je smrt po ženi, ali je i život po ženi. Međutim, učenici nisu povjerovali kako im rekoše žene. Smatrali su da luduju. Ipak su javljale istinito.

(izvor)

Na tornju mome sva zamuknuše zvona

Krist postade za nas poslušan do smrti, smrti na križu.

Pogledaj, molimo, Gospodine, na ovu obitelj svoju za koju Gospodin naš Isus Krist nije oklijevao predati se u ruke zločinaca i podnijeti muku križa.