Personalni litanijar

Palo mi je na pamet neki dan da bih mogao pitati ChatGPT da mi sastavi litanijar po mom ukusu, bez modernih svetaca i bez modernih molitava. Na hrvatskom već postoje objavljene zbirke litanija, primjerice ova i ova, ali iz onoga što sam prelistao vidio sam da imaju tekstove koji meni ne trebaju i ne odgovaraju. Nakon nekih pola sata rada GPT mi je izbacio prvu verziju te sam mu sugerirao koje dodatne litanije da potraži i kako da uredi format stranice i teksta tako da meni odgovara. Nisam čitao sve litanije, ali s ovih nekoliko što sam izmolio bio sam zadovoljan. Moglo bi se, naravno, još uniformizirati jezik i izraze, ispraviti neke sitnije greške i slično, ali smatrao sam da nema potrebe trošiti dodatne tokene na to jer je ovo ionako više bio eksperiment za jednu večer koji je, što se mene tiče, završen. Mislio sam kopirati poneke litanije na ovaj blog, ali mi se čini da je jednostavnije naprosto staviti poveznicu na cijelu knjižicu. Ako vam se nešto ne sviđa, recite svom LLM-u da napravi kako vama paše. 

Litanijar

Običavao je poticati na molitvu za pokojne ističući kako to jedno djelo milosrđa obuhvaća i svih ostalih trinaest

Ne pohodimo li na neki način bolesne kad molitvama isprosimo olakšanje ili okrepu ubogim dušama u čistilištu? Ne napajamo li one koji tako silno žeđaju za gledanjem Boga kad im udjeljujemo rosu svojih molitava? Ne hranimo li gladne kad sredstvima na koja nas vjera upućuje pridonosimo njihovu oslobođenju? Ne otkupljujemo li time doista sužnje?

Ne odijevamo li gole kad im pribavljamo ruho od svjetlosti, i to od svjetlosti slave? Ne iskazujemo li izvanredno gostoprimstvo kad im isprosimo ulazak u nebeski Jeruzalem i učinimo ih sugrađanima svetih i ukućanima Božjim u vječnom Sionu? Nije li veće dobročinstvo uvesti duše u nebo nego pokopati tijela i položiti ih u zemlju?

A što se tiče duhovnih djela milosrđa, nije li to uzvišenije djelo nego davati savjete prostodušnima, ispravljati one koji griješe, poučavati neuke, opraštati uvrede i podnositi nepravde? A kakva se utjeha koju možemo pružiti nevoljnicima u ovome životu, ma kako velika bila, može usporediti s onom koju naše molitve donose tim ubogim dušama koje tako teško trpe?

(Sv. Franjo Saleški, prema zapisu Jeana-Pierrea Camusa, L’Esprit du bienheureux François de Sales, II. dio, XVI. odjeljak; izdanje iz 1898., sv. IX, str. 52.)

Blažene li razmjene hvale, gdje je blaženstvo i hvaliti i biti hvaljen!

Više je razloga zbog kojih je ustanovljena ova svetkovina, no navest ću vam samo jedan, koji je od temeljne važnosti. Ustanovljena je u čast mnogih svetaca i svetica koji su na nebu. Budući da njihova imena ovdje na zemlji nisu poznata, Crkva ne može zasebno slaviti blagdan svakoga od njih.

Nemojte misliti da svi koji su u raju svoju svetost duguju čudesima i posebnim Božjim pozivima. Nipošto! Doista, nebrojeno je onih koji su za života ostali nepoznati, nisu činili čudesa i na zemlji se uopće ne spominju. A ipak su u slavi iznad onih koji su činili mnoga čudesna djela te su u Božjoj Crkvi bili štovani i još se štuju.

Doista je bilo djelo Božje providnosti što je na vidjelo izašla i postala poznata svetost svetoga Pavla, prvoga pustinjaka. On je u pustinji živio tako skrovito i bio tako malo cijenjen.

O Bože! Što mislite, koliko je bilo svetaca koji su živjeli u špiljama, u radionicama, u kućama u kojima se živjelo pobožno i u samostanima te umrli nepoznati, a sada su u slavi uzvišeni iznad onih koji su na zemlji bili dobro poznati i štovani?

Zato Crkva, imajući pred očima slavlje na nebu, slavi svetkovinu i na zemlji. Njome veliča one koje poznaje, ali i one čija joj imena i životi nisu poznati.

(Sv. Franjo Saleški, Propovijed za svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga 1621.; Œuvres, X, propovijed LI)

Nemam kralja osim Gospodina Isusa

Blaženi oni u kojima će Isus kraljevati dovijeka, jer će i oni s njime kraljevati, i tomu kraljevstvu neće biti kraja.

O, kako je slavno ono kraljevstvo u kojem su se kraljevi sabrali i zajedno okupili da hvale i slave onoga koji je nad svima Kralj kraljeva i Gospodar gospodara! Pravednici će, gledajući ga, od toga presjajnoga motrenja blistati poput sunca u kraljevstvu svojega Oca.

O, kad bi se Isus, po svojoj dobroti prema svojemu narodu, sjetio i mene grešnika kada dođe u svoje kraljevstvo! O, kad bi se onoga dana, kada preda kraljevstvo Bogu i Ocu, udostojao pohoditi me svojim spasenjem, da uživam sreću njegovih izabranika, da se radujem radosti njegova naroda i da ga i ja hvalim zajedno s onima koji su njegova baština!

A dotle dođi, Gospodine Isuse, ukloni sablazni iz svojega kraljevstva, koje je moja duša, da u njoj kraljuješ ti, kojemu kraljevanje i pripada.

Dolazi, naime, pohlepa i polaže pravo na prijestolje u meni. Hvalisavost želi mnome gospodariti, oholost mi želi biti kralj. Bludnost govori: „Ja ću kraljevati.” Častohleplje, ogovaranje, zavist i srditost bore se u meni samome za mene samoga, da se vidi komu od njih ponajprije pripadam.

A ja se odupirem koliko mogu. Borim se koliko mi se pomaže. Zazivam svojega Gospodina Isusa. Branim se da ostanem njegov, jer priznajem da mu s pravom pripadam. Njega priznajem svojim Bogom, njega svojim Gospodinom i govorim: „Nemam kralja osim Gospodina Isusa.”

Dođi, dakle, Gospodine, rasprši ih svojom snagom i kraljevat ćeš u meni, jer si upravo ti moj Kralj i moj Bog, koji svojom zapovijeđu izbavljaš Jakova.

(Sv. Bernard iz Clairvauxa, Super Missus est, IV, 2, PL 183, 79D–80B)

Ako je i od njega, previše je

Javna objava svećenika koji je svojedobno javno napisao: "Radije bih se klanjao Antikristu i Belzebulu i da me opsjednu sve legije demona nego da budem 'tradicionalist'."

Bolje je sada na vrijeme se pobrinuti i pred sobom poslati nešto dobra nego se nadati tuđoj pomoći

Jadan onaj tko, da bi ugodio rodbini ili drugim ljudima ovoga svijeta, izgubi Boga! Dragi moj Otkupitelju, neka me svi zaborave, a Ti, koji si dao život da me spasiš, nemoj me zaboraviti. O, da Te nikada nisam uvrijedio!

Prije se pronosio glas o njegovoj duhovitosti, uglađenosti, lijepim manirama i dosjetkama. Ali nakon što je umro, sjećanje na njega brzo nestaje. […] Uostalom, uskoro ga nitko više neće spominjati. Štoviše, najbliži rođaci neće više htjeti slušati o njemu kako im se ne bi obnovila žalost. Zato se, kad se dolazi izraziti sućut, govori o svemu drugom osim o pokojniku. Ako ga tko počne spominjati, rođak kaže: „Zaboga, nemojte mi ga spominjati.” Eto na što se svodi ljubav koju prema nama gaje rodbina i prijatelji ovoga svijeta! Bože moj, dovoljno mi je da me samo Ti ljubiš! I samo Tebe hoću ljubiti.

Sv. Alfons Liguori – Via della salute

Promisli kako će se žuriti da to tijelo odnesu i sakriju u zemlju te kako, kada to bude učinjeno, svijet više neće mnogo misliti na tebe niti će više biti spomena na tebe, kao što ni ti nisi mnogo mislio na druge. „Bog mu dao pokoj”, reći će se, i to je onda sve. O smrti, koliko o tebi valja razmišljati, kako si nemilosrdna!

Promisli kako duša, izlazeći iz tijela, kreće svojim putem nadesno ili nalijevo. Jao, kamo će poći tvoja? Kojim će putem ići? Nijednim drugim nego onim kojim bude krenula na ovom svijetu.

Sv. Franjo Saleški – Filotea

Ah, kad biste se, zaboravljeni ljudi, nekoliko naraštaja — što govorim? — nekoliko godina nakon smrti vratili u svijet, pohitali biste natrag u svoje grobove da ne biste vidjeli kako vam je ime okaljano, spomen na vas izbrisan i kako se vaša briga za budućnost pokazala uzaludnom u pogledu vaših prijatelja, štićenika, a još više nasljednika i djece.

Je li to plod truda kojim ste se iscrpili pod suncem, zgrćući sebi, po pravednome Božjem sudu, blago mržnje i vječnoga gnjeva? Prije svega, smrtnici, oslobodite se misli kojom sebi laskate — da će vam nakon duga života smrt biti blaža i lakša. Pouzdanje vam neće dati godine, nego dugotrajna priprava.

[…] Sveta razmatranja, dobra djela, ta istinska bogatstva koja ćete poslati pred sobom u budući vijek — ona će vam uliti snagu. Tako ćete učvrstiti svoju hrabrost.

Jacques-Bénigne Bossuet – Nadgrobni govor za Michela Le Telliera

Đavao će, oslobođen lanaca, mnoge neviđenim progonstvima i prepredenim, do tada nepoznatim lukavstvima navesti na otpad

[Antikrist će] gladom nastojati, da prisili katolike na otpad. Zato će izdati naredbu, da nitko ne smije kupovati ili prodavati, tko nema na čelu ili na desnoj ruci njegova znaka. Kako se gladom dresiraju psi i druge životinje, tako će i on postupati s ljudima. Tu ne će katolicima preostati drugo, nego da pobjegnu u šume i pustinje. Ali mnogi će otpasti, osobito oni, koji nisu marili za sv. pričest. Onda će cvasti izdajstvo. »A predat će brat brata na smrt i otac sina i ustat će djeca na roditelje i pobit će ih.«

Kao što je imao Isus svojega preteču sv. Ivana Krstitelja, tako će imati i Antikrist svojega lažnoga proroka. I Antikrist i ovaj lažni prorok činit će mnoga i velika, ali lažna čudesa pomoću đavla. Sv. Pismo nabraja nekoja njegova čudesa: da će oganj bacati s neba na zemlju, da će kip Antikrista govoriti, da će Antikrist prividno od mrtvih ustati kao što je Isus uistinu. I kao što se Isus pozivao na svoja čudesa, da dokaže kako je on Sin Božji, tako će činiti i Antikrist, da se prikaže kako je tobože mesija i Bog on, a ne Isus. I mnogi će mu vjerovati. Ustat će lažni Kristi i lažni proroci i pokazat će znake velike i čudesa tako, da bi prevarili — ako bi bilo moguće — i izabrane. Eto vam kazah unaprijed — reče Spasitelj. Dobri katolici ne će se dati zavesti, jer će znati, da je to Isus prorekao i da su to lažna čudesa.

Nekoji misle, da će i Raspela i slike Majke Božje i dojenčad u tom smislu govoriti, da je Antikrist pravi mesija i Bog. Đavao bi mogao i to. No ne vjerujem, da bi tako mogle govoriti i blagoslovljene slike. Svakako bi morala ovakova slika ili raspelo umuknuti, čim bi je tko poškropio blagoslovljenom vodom, koja tjera đavole napolje.

Svojim pristašama će Antikrist obilato dijeliti darove, unosna mjesta i zemlju, koju je oduzeo katolicima. On će proglasiti, da je sve dopušteno. Mjesto braka će uvesti slobodnu ljubav. Zato ga i zove sv. Pismo bestidnikom, zvijeri, jer će i sam i njegovi sljedbenici živjeti kao psi. Onda će dakle moderni bezvjerci postići, za čim toliko čeznu, potpunu slobodu savjesti, po onoj njemačkog filozofa Nietzschea: »Nema istine, sve je dopušteno.« Zato će Antikrista slaviti kao osloboditelja roda ljudskoga.

(izvor)

Osobito me zaštiti u času moje smrti, da budem pripušten rajskim radostima, gdje ću sa svim anđelima vječnim hvalama slaviti Boga

Crkva nadalje moli sv. Mihaela u ime svih nas vjernika da nas na času smrti brani od demona, kako ne bismo podlegli njihovim napadajima i propali: „Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju da ne propadnemo na strašnom sudu.”

Ah, moj sveti arkanđele, pakao ima mnogo oružja za borbu protiv mene u času moje smrti. To oružje jesu moji grijesi, kojima me tada namjerava dovesti do očaja. Priprema također velike navale napasti kako bi me tada naveo da ponovno padnem u grijeh.

Ti koji si ga pobijedio i protjerao s neba, pobijedi ga ponovno za mene i protjeraj ga od mene u času moje smrti. Molim te to za ljubav onoga Boga koji te toliko ljubi i kojega ti toliko ljubiš.

O Marijo, Kraljice neba, zapovjedi sv. Mihaelu da mi pomaže na času moje smrti.

(izvor)

Za otkupljenje Kristovih vjernika od vlasti neznabožaca... i od robovanja đavlu

Blagoslovljena budi, o Marijo, časti i radosti svoga naroda! Na dan svoga slavnog Uznesenja radi nas si stupila u posjed svoga kraljevskog dostojanstva, a ljetopisi ljudskoga roda zapis su tvojih milosrdnih zahvata.

Sužnjevi kojima si raskinula okove i koje si oslobodila ponižavajućega jarma Saracena mogu se brojiti na milijune. Još se radujemo spomenu tvoga dragoga rođendana; i tvoj je osmijeh dovoljan da osuši naše suze i rastjera oblake žalosti.

Pa ipak, koliko još ima žalosti na zemlji, na kojoj si i sama tako dugo pila iz kaleža trpljenja! Neke patnje posvećuju i donose dobro; ali postoje i druge, nekorisne patnje, koje izviru iz društvene nepravde: mukotrpni rad u tvornici ili tiranija jakih nad slabima mogu biti gori od ropstva u Alžiru ili Tunisu.

Ti jedina, o Marijo, možeš raskinuti nerazmrsive lance u koje lukavi knez tame zapleće lakovjerne žrtve koje je obmanuo zvučnim parolama jednakosti i slobode. Pokaži se Kraljicom tako što ćeš priteći u pomoć. Sva zemlja, čitav ljudski rod, kliče ti Mordokajevim riječima: „Govori kralju za nas i izbavi nas od smrti!”

(izvor)

...Pokaži se, dakle, Gospo, Majkom tih siromaha, golih, gladnih, žednih i zatočenih; kao Majka priteci njihovim potrebama. Učvrsti ih u vjeri da ne klonu pod teretom tolikih nevolja. Rasplamsaj ljubav u katoličkim srcima, da svojim milostinjama pridonesu njihovu otkupljenju. Nadomjesti odsutnost svećenika kod sužnjeva na samrti; i ovdje, gdje je opasnost veća, neka, Gospo, bude veća i revnost tvoje skrbi. Neka spoznaju da si im Majka u tako strašnoj agoniji. 

(izvor)

303.

Jučerašnje zagrebačko hodočašće u Mariju Bistricu ponovno je započelo u katedrali umjesto u hangaru koji se koristio proteklih godina. 

Liturgičari su skoro pa mogli biti zadovoljni, spali smo na samo dva (vidljiva) oltara u čitavoj crkvi. Takvo smanjenje nepotrebnih dekoracija nije zabilježeno još od Bolléove "obnove". 

Zvona i dalje šute, ali se čuju gitare. Šalim se, da nema ovog gospodina dolje, ne bi se ništa ni pjevalo. 

Blaženi Augustine Kažotiću i blaženi Alojzije Stepinče, molite za nas!

Kapela Majke Božje Žalosne na Novoj Vesi i dalje nije obnovljena. Valjda se radi o prezahtjevnoj građevini. 

U Gračanima su nas župljani dočekali sa sada već tradicionalnom okrepom: čajem, kavom, žesticama i nečim za prizalogajiti. Hvala im!

Ustanova Park prirode Medvednica i Hrvatske šume još nisu stigle ukloniti stabla s jedne od najpopularnijih planinarskih staza na Medvednici. Ne treba ih kriviti, imali su od zadnje veće oluje u ožujku sigurno važnijih i unosnijih poslova. S druge strane, to barem znači da će biti manje dosadnih biciklista, motorista i quadova na tim stazama. 

Dulje trajanje uspona zbog prepreka na stazi značilo je da na Sljemenu imamo manje vremena za odmor. 

Prolazeći ispod crkve Majke Božje Sljemenske čuo sam da biskup Šaško spominje u propovijedi kako je u današnjem svijetu uobičajeno da su stvari i odnosi s drugim ljudima zamjenjivi, kad se pokvare, nabavimo nove. No život koji nam je Bog darovao nije takav. Tako sam si barem ja to protumačio iz onog kratkog dijela koji sam čuo na putu prema prostoru ispred župnog dvora. Ondje smo malo sjeli i kasnije popili čaj. 

I na Gorščici je stajanje bilo kraće nego se sjećam, a dok sam došao do Ročićeve sjenokoše, glavna grupa s križem već je odavno izmolila ultrakratku postaju križnog puta i nastavila dalje. Ove je godine nošen novi križ s korpusom. 

Vrijeme je bilo vrlo ugodno, ni prehladno ni pretoplo, poluoblačno. Kiša prošlih dana očistila je prašinu, ali nije bila toliko obilna da bi se stvorilo neprohodno blato. 

Na ulasku u Mariju Bistricu pomislio sam kako je ove godine bilo malo vjernika koje susrećem na tradicionalnim misama. Valjda su ljudi zauzeti, pa ne idu ni na ovakvo hodočašće, ni na jutarnje svete mise u crkvi sv. Roka, ni na čišćenje crkve sv. Blaža drugi petak u mjesecu. Vjerujem da će im AI u skoroj budućnosti malo raščistiti planere. 

U procesiji smo došli do bazilike i ušli obići oltar i zahvaliti Majci Božjoj i dragome Isusu na još jednom lijepom hodočašću i još više na svemu što smo doživjeli od prošlog puta. 

Iznijeli smo svoje potrebe i prisjetili se u molitvama živih i mrtvih. 

Nedjeljna blog preporuka 39

Vjerujem da ste novi nastavak serijala nedjeljnih preporuka blogova s nestrpljenjem iščekivali zadnjih... osam godina. I dočekali ste pravu bombu: Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana – teologija, dijalog i zajedništvo. Sudeći po razvučenom naslovu i podnaslovu te vrlo dugim tekstovima, mogli biste na prvu pomisliti da se radi o još jednom postkoncilskom, danas bi se reklo sinodalnom, performansu kakvih smo se naslušali i nagledali od naših pastira u zadnjih šezdesetak godina. Vokabular i stil dijelom su tu, ali ispod haube krije se nešto zaista neočekivano: iskreno seciranje hrvatske crkvene stvarnosti i skandala o kojima možemo čitati i u medijima (1, 2). Autor koji je vrlo blisko upoznat s brojnim, veoma neugodnim aspektima pederskih i pedofilskih zlostavljanja te sodomitskih mreža i zataškavanja kojima obiluju ove tragične priče nikad ne skreće u bestidno opisivanje ili samopravednički bijes. Zapravo, čitajući neke od njegovih tekstova, morao sam se zapitati kako uspijeva iz anegdota koje izazivaju povraćanje izvući ne samo trezvenu prosudbu i pouku nego i utemeljeno teološko tumačenje. Čak i uzevši u obzir da je autor svećenik koji je morao iznaći neki način preživljavanja u okruženju tolike pokvarenosti, pa i sada svoj istinoljubiv govor mora zaodjenuti u donekle prihvatljivo ruho otvorenosti, parezije, sinodalnosti, koncilske obnove ili čega već ne, ipak moram priznati da mi je bilo vrlo neobično čitati fraze kakve obično povezujemo s crkvenim govorom suvremenih propovjednika koje obrubljuju opise događaja i prepiski između primjerice jednog bogoslova koji je pederski predator i transvestita koji opslužuje ljude iz političkog i crkvenog miljea. 

Možda si u ovom trenutku već govorite, Toma definitivno nije morao probuditi iz mrtvih ovu rubriku da bi nam preporučio takav sadržaj. No čak i ako smatrate da za vas nisu prikladna otvorena i iskrena promišljanja tog svećenika o vrlo teškim stvarima koje barem dijelom izlaze na svjetlo dana, naći ćete na tom blogu (možda više u prvom mjesecu njegova postojanja) različite zanimljive i vrlo sadržajne tekstove o temama koje se preklapaju s onima o kojima se pisalo i na ovom blogu. 

Spomenut ću još da sam se nasmijao prisjećajući se epizode s kombijem i tajnim praćenjem riječkih bogoslova  na prvu javnu tradicionalnu misu u Zagrebu 2011. godine. 

Vrhunac tadašnjega teškog „mračnjaštva i opskurantizma“ bio je bogoslovski zahtjev da se posudi kombi kako bismo otišli na prvu javnu tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu. Otišao sam s oduševljenjem jer sam želio uživo vidjeti ono o čemu sam slušao i čitao kod Ratzingera. Poglavari su, međutim, kriomice došli za nama, pa smo ih ondje upitali zašto jednostavno nisu išli s nama kada je u kombiju bilo još mjesta. Uvjerljiv odgovor nismo dobili. Nakon svega [poglavar kodnog imena] Milo Pile pitalo je jednoga bogoslova: „Dobro, sad si tu bio i u čemu je ova misa bolja od naše mise?“ Bogoslov je odgovorio: „Ima više tišine, više sabranosti i manje svećenikovih upadica.“ Na to se Milo Pile razljutilo i odgovorilo: „Znači tebi je nova misa svećenikova upadica.“ Sve je to, naravno, moglo ući u karakteristike kao dokaz mračnjaštva i opskurantizma.

Mene je pak Milo Pile jednoga dana zaustavilo na hodniku i konstatiralo: „Dobro, jesi sad bio na toj misi. Što tu ima posebno, svećenik samo blebeće na latinskom i gleda u zid. Vidiš da je naša misa bolja.“ Shvatio sam da nema osobita smisla odgovarati, ali je kasnije ista osoba izgovorila nešto mnogo važnije, rečenicu koju bih nazvao hermeneutskim ključem čitave epizode: „Mi se ne bojimo te mise, nego teologije koja stoji iza nje.“ Upravo je ta rečenica otkrivala da se pravi prijepor nikada nije svodio samo na latinski jezik, smjer slavljenja, odjeću ili ukus. U pozadini je bilo pitanje teologije, a kada se otvori pitanje teologije, ubrzo se otvaraju i pitanja autoriteta, predaje, reforme, crkvenoga identiteta, a naposljetku i savjesti.

Nastavak i iznenađenje

Protrčat ćemo kroz ostala zbivanja u proteklim danima vezana uz posjet FSSP-a Zagrebu. 

Sv. Bartol i sv. Rok

Večeras je bogoslov Luka održao katehezu o velikodušnosti (magnanimitas), kreposti kojoj trebamo težiti izbjegavajući malodušnost s jedne strane i oholost s druge.. Iako je i Luka ilustrirao svoje izlaganje konkretnim primjerima, sutra ćemo od drugog bogoslova čuti nastavak još više fokusiran na praksu velikodušnosti. 

Don Ante Sumić je pjevao misu o blagdanu sv. Bartola. 

U propovijedi se p. Ante osvrnuo na Bartolomejeva putovanja kojima je izvršavao Gospodinovu zapovijed da učinimo sve narode njegovim učenicima. P. Ante se usredotočio na pitanje koje si svi vjernici postavljaju u izvršavanju Božje volje: "How much is too much or how little is too little?" Neću vam prepričati cijelu propovijed, već ću završiti s time da je spomenuo vagu na kojoj su na jednoj strani Kristova gorka muka i smrt za nas. Nadopunite sami. 

Bogoslov Vedran vrlo je vješto preveo propovjednikove riječi i ideje. 

Poslije smo se zadržali u druženju i razgovoru uz vodu i sokove koje je priredio odgovorni predstavnik Društva Benedictus. 

Nekoliko fotografija s današnje trojne mise

Ljetni posjet članova Svećeničkog bratstva sv. Petra započeo je u petak, a jučer i danas održane su i svečane pjevane mise. Uključite se u program naznačen na sljedećem posteru. 

Osmina Uznesenja Blažene Djevice Marije

Štujemo njezino tjelesno Srce, ali ne mrtvo i rastavljeno od njezinog svetog tijela, nego kao najplemenitiji dio njezina djevičanskog tijela, s osobitim obzirom na ono, što njezino Srce predstavlja, to jest: ljubav prema Bogu i prema ljudima, jer slikovito uzimamo Srce kao nosioca ljubavi.

Sveti je Ivan Eudes ovako označio predmet štovanja: „Prvo Srce Majke Božje jest tjelesno Srce, koje je u njezinim djevičanskim grudima. Drugo, to jest njezino duhovno Srce, jest Srce njezine duše, koje je označeno ovim riječima Duha Svetoga: Sva je slava kraljeve kćeri iznutra, to jest iz njezina Srca.

Sveti Ivan navodi pet razloga, koji nas mogu ponukati, da štujemo Srce Marijino:

1. To je srce počelo života Majke Božje.

2. Jer je ono pripravilo i dalo Krv, iz koje će snagom Duha Svetoga nastati čovječje tijelo utjelovljene Riječi Božje: ZAČET ĆEŠ I RODITI SINA.

3. Jer je ono počelo Boga Čovjeka.

4. Jer je Božanski Spasitelj na tom Srcu mnogo puta otpočinuo: JA SJEDIM U NJEGOVU HLADU... (Cant. 2,3)

5. Jer je Marijino Srce onaj žrtvenik, na kojem se Bogu prikazuje neprestana žrtva svih osjećaja, što imaju svoje središte u srcu. KLICAT ĆE SRCE MOJE... PJEVAT ĆU GOSPODINU, KOJI MI UČINI DOBRO. (Na step. – Ps 12,6).

(izvor)

Gospode velji, po Njoj što nebo krasi od vijeka u Tvojoj želji, čistoj ko ljiljan bijeli, Ti nas, Gospode, spasi!

Krist je uzašao na nebo
i prečistoj Majci Svojoj
pripravio mjesto besmrtnosti ; 
i ovo je sjajna ona svečanost, 
neusporediva sa blagdanima svetih,
u kojoj sva slavna i presretna
u višnje je dospjela odaje, —
gdje nikada ne zaboravlja one,
koji Nje se sjećaju.

Haha, mislite da smo već zaboravili?

(izvor)

Prilika

U subotu navečer, nakon povratka s jednog sprovoda, imali smo u crkvi sv. Roka u Zagrebu pjevanu rekvijemsku misu. Pjevao je voditelj naše Schole cantorum sancti Blasii, koja se ove godine iskazala na misama hrvatskih tradicionalističkih mladomisnika. Prisjetio sam se da sam Bernarda prvi put uočio kad se spontano i samoinicijativno pridružio pjevanju rekvijemske sekvence u crkvi Krista Kralja na Mirogoju. Bilo je to u doba kad je na našim tradicionalnim misama glavnu glazbenu riječ i notu vodila nezaboravna Ida. U subotu je uz Bernarda pjevao i Bruno, a u nedjelju mu se u crkvi sv. Blaža pridružio legendarni Ivan Kovačić, kojemu se među mnoge zasluge ubraja i pjevanje na prvoj misi u crkvi sv. Martina u veljači 2011. Toga se, zajedno sa suzama sv. Tome Akvinskog, sjetim kad god u letku za nedjelju sedamdesetnicu vidim tekst Media vita. 

Razmišljajući tako o prolaznosti i smrti, palo mi je na pamet da nikad nisam eksplicitno zapisao: bilo to sutra ili za 50 godina, kad ja umrem, želim da mi sprovod i misa budu isključivo po tradicionalnom ("pretkoncilskom") rimskom obredu! I bez ikakvih govora o pokojniku, ni kod mrtvačnice ni kod groba ni na misi. Najbolje bi bilo da se ne govori ništa što ne piše u obredniku (bilo općem bilo lokalnom) ili u misalu, ali ako moraju nešto reći, neka kažu: "Pokojnik je zamolio da se na sprovodu ništa ne propovijeda i ne govori izvan ceremonija koje su propisane!" Podrazumijeva se, naravno, da ćete moliti za moju dušu. Na karminama držite govore i pričajte o čemu god vas je volja. 

Eto tako, to je lijepo crno na bijelom zapisano, pa, ako treba, isprintajte prethodni odlomak i odnesite kome treba potvrda te pokojnikove posljednje i izričite želje. Ako nadređeni to ne budu mogli ispoštovati (kako se ovih dana veli na Kupresu "ne daju Sarajlije"), njima na savjest. Tko od vas bude živ, neka pročita/otpjeva tradicionalnu latinsku misu zadušnicu u kakvoj sobi iza zatvorenih vrata ili na kamenu usred šume. A laici mogu izmoliti Oficij za mrtve. Unaprijed puno hvala!

Vratimo se natrag u sadašnjicu. Jako mi je drago što sam mogao jutros prisustvovati pjevanoj misi o blagdanu blaženog Augustina Kažotića. Majku sam podsjetio da sigurno prije nije bila na misi na kojoj bi se u molitvama spominjao i Augustin Kažotić, koji je zaštitnik njezine (i moje) župe, ali i Našašće sv. Stjepana, koje je župni blagdan u dalmatinskom mjestu gdje inače u ovo doba godine boravi. Ministranti Frane, David i Danijel (uz Ivana u subotu) potrudili su se nabaviti sve što treba za pjevanu misu s kađenjem, a Bruno je lijepo pjevao. Teško da ima nešto bolje i poticajnije za započeti tjedan od ranojutarnje pjevane mise s kađenjem. 

Ako ste u Zagrebu ili okolici, imate priliku i sutra, u utorak. U crkvici sv. Roka u 7 ujutro će don Elvir imati pjevanu misu od dana, a nakon toga će u 8:30 vlč. Stjepan služiti pjevanu rekvijemsku misu. Zelenilo koje prekriva nekadašnje groblje, mir, cvrkut ptičica, niske sunčane zrake koje se probijaju kroz oblake tamjana (bez brige, otvorimo prozore), bezvremenska glazba gregorijanskog korala koja se skladno prožima s tihim molitvama svećenika i nečujnim vapajima skrušenog puka... Priliku za što? – pitaju se neki zbunjeni čitatelji. Pa što molite u petom otajstvu radosnom? "Koga si, Djevice, u hramu našla." Ako ga je Blažena Djevica našla u hramu, zašto i vi ne biste potražili Isusa ondje?

Ponešto iz Istanbula – 1. dio

Površinski rudnik bakra Asarel istočno od Sofije

Mise p. Stjepana

Dok sam razmišljao o tome kako najbolje zabilježiti mladu misu vlč. Stjepana u njegovoj rodnoj župi sv. Blaža, prisjetio sam se i gužve u svetištu i krasnog misnog ruha i propovijedi dragog p. Roberta i dirljive mladomisnikove zahvale Majci Božjoj pred njenim oltarom i uvijek poticajnih prizora kad mladomisnik blagoslivlja starije kolege svećenike, pa i vesele zabave uz tamburaše u restoranu, a i još puno detalja koji su ceremoniju i taj dan učinili posebno svečanima i lijepima. 

Crtice iz New Yorka

Već pri dolasku iskusili smo poznate čari njujorške podzemne željeznice. Srećom, bila je to samo vrišteća hispanoamerikanka, a ne poremećeni migrant s nožem. 

Bregenz

Kako sam većinu važnijih stvari o ređenju i prvoj misi patera Stjepana napisao u prošlim postovima, ovdje ću ostaviti samo par fotografija i nekoliko kratkih crtica o ostalim iskustvima na tom putovanju.

Istu Krv Isusovu

»Da svi budu jedno« molio je Božanski Spasitelj svoga nebeskoga Oca na posljednjoj večeri. I ta želja Božanskoga Spasitelja gori neprestano u srcu njegove Zaručnice svete Crkve. Već stoljeća i stoljeća moli ona svaki dan kod svete Mise na usta svećenika: »Tebe dakle, preblagi Oče, smjerno molimo ... da milostivo primiš i blagosloviš ove darove, ove poklone, ove svete neoskvrnjene Žrtve, koje ti prinosimo prije svega za tvoju svetu katoličku Crkvu, da je se dostojiš po svemu svijetu umiriti, zakriliti, ujediniti i upravljati« (kanon prije pretvorbe). Isto tako i prije svete pričesti moli svećenik nagnut nad svetom Hostijom: »Gospodine Isuse Kriste ... ne gledaj na moje grijehe nego na vjeru Crkve svoje i dostoj se njoj po volji svojoj darovati mir i jedinstvo.«

Prema tome želi Crkva od davnih vremena, da se u njoj ujedine svi rastavljeni kršćani, da se u njezinu materinskom krilu nađu svi ljudi, jer su svi otkupljeni Kristovom Krvlju, jer je Božanski Spasitelj osnovao svoju Crkvu za sve.

(izvor)

Prva misa p. Stjepana

Za razliku od puste samostanske crkve opatije Mehrerau koja je "obnovljena" za vrijeme zadnjeg koncila, školska kapela u kojoj je p. Stjepan služio prvu svetu misu vrlo je bogato oslikana u šarenom historicističkom stilu. 

Međunarodni karakter koji smo jučer iskusili na ređenju patera Stjepana  — on i dvanaestorica njegovih kolega različitih nacionalnosti (Hrvat, Francuzi, Česi, Portugalci, Šveđanin, Poljak, Talijan, Austrijanac, Mađar) — nastavio se i danas. Ne samo da su sveti služitelji, ministranti i gosti bili iz raznih država, nego su uz latinski ravnopravno bili zastupljeni njemački i hrvatski. Na ta je dva jezika svoju propovijed održao cistercitski domaćin p. Henrik Ivan Damjanović. Pri tome je pater prior svoje razmišljanje i poticaje zasnovao na vrlo prigodnom evanđelju današnje četvrte nedjelje po Duhovima  (Luka 5, 1-11) o obilnom ulovu riba te Isusovim i Petrovim riječima koje tako dobro otkrivaju poziv i izazove svećeničkog života. Moram priznati da sam se uz p. Henrikove očito proživljene riječi i sam osjećao kao da sam u lađici s Petrom i drugim učenicima. Tome je vjerojatno pridonijelo i neprekidno lagano podrhtavanje klupe na kojoj je uz nas sjedio jedan krupniji gospodin stvarajući dojam ljuljuškajuće barke. 

Meni su pak u ušima zazvučale riječi iz poslanice Rimljanima "et nos ipsi primitias spiritus habentes" ( i mi koji imamo prvine Duha), uz njemački naziv Primiz za mladu misu (i u hrvatskom nekad primicija). Razmišljao sam o tome kako je ne samo ova misa prvi prinos koji novi svećenik prikazuje Bogu, nego je i sam p. Stjepan prinos, prvina koju Crkva od svojih članova posvećuje Bogu. 

Evo nekoliko slika da dobijete barem kakav-takav dojam. Puno bolje i brojnije možete očekivati kada don Elvir uploada svoje profesionalne fotografije.