Nekad nosili su nebnicu ili baldakin nad svetotajstvom gradski senatori. Malo po malo prepustili su oni taj častni posao gradskim zastupnikom, a ovi jednostavnim gradjanom. No i njim činila se ta služba tegotna, pa su i oni nerado dolazili, pače se je dogodilo, da su zvonari trkali po cielom trgu i molili gradjane, da dodju nositi baldakin. Isto bilo je s bakljonošami. Stari je bio običaj, da su gradjani zagrebački kod procesija, a takodjer na neke veće blagdane nosili baklje. I za tu službu su gradjani sada slabo marili, a oni koji su došli, bili su tako zamazani i slabo obučeni, da ih je bilo rugoba pogledati. Da se taj nered dokine, zaključilo je mješovito povjerenstvo na početku ovoga [19.] stoljeća, da se gradski senatori i zastupnici ne mogu siliti na taj posao, buduć su prvi većinom stari, boležljivi ljudi, a drugi više puta raznimi poslovi zapriečeni. Zato valja naložiti pod prietnjom kazne cehovskim majstorom, da oni tu službu vrše i da dolaze dostojnije odjeveni. Ako bi se opazilo, da ovi nerado i nemarno dolaze, neka moli gradski župnik djake, koji će taj posao obavljati sigurno s najvećim veseljem.
Bio je takodjer običaj, da su svećenici prigodom tielovske procesije nosili u zato priredjenih pokaznicah moći svetaca, koje su se čuvale u župnoj crkvi sv. Marka. Takovih pokaznica bilo je pet, razne veličine. Taj običaj dokinuo je car Josip II.
(izvor)
