Sveti Josemaría i Sveta Liturgija

Proslavili smo danas blagdan sv. Josemarije Escrive de Balaguer. Prošle sam godine napisao nekoliko riječi o Opusu Dei koji je on utemeljio, pa vas upućujem na taj post.

Ovaj puta od različitih tema o kojima je sv. Josemaría govorio izdvajam samo nekoliko njegovih riječi o liturgiji. Ovaj svetac koji je sve do svoje smrti 1975. služio tradicionalnu Misu može nas puno podučiti o tome kako trebamo shvaćati Svetu Misnu Žrtvu i koje su zadaće svećenika, a koje laika u današnjem zbunjenom svijetu.

Poštuj i cijeni svetu liturgiju Crkve i svaki njezin obred. – Obavljaj ih vjerno. – Ne shvaćaš li da mi siromašni ljudi i ono najveće i najuzvišenije moramo primati preko osjetila? (Put, 522)

Ona žena koja u kući Šimuna Gubavca pomaza Učitelju glavu skupocjenom pomasti, podsjeća nas na dužnost da, služeći Gospodinu, budemo darežljivi. Čini mi se premalen sav raskoš, sjaj i ljepota.
Protiv onih pak koji se sablažnjavaju nad bogatstvom svetog posuđa, ruha i oltara, čujemo Isusovu pohvalu: "Opus enim bonum operata est in me." – Dobro djelo učini prema meni. (Put, 527)

Važnost pobožnosti na Svetoj Liturgiji!
Nije me uopće začudilo što mi je prije nekoliko dana rekla jedna osoba o jednome uzornu, nedavno preminulu, svećeniku: koji je to svetac bio!
 – Dobro ste ga poznavali? – upitah.
 – Ne – odgovori mi – ali jednom ga vidjeh kako slavi Svetu Misu. (Kovačnica, 645)

Gostujući autor - Magister Mathias: O vjeri (2)

Ivan je priredio još jedan tekst Magistera Mathiasa. Još neke tekstove ovog srednjovjekovnog švedskog teologa možete naći među prethodnim Ivanovim postovima, počevši od ovoga.

Na brodu vjere kroz more smrti

Kakvo li se zlo neće naći u srcu čovječjem! Obmanjuje svojim lažima. Više vjeruje đavolskim iznašašćima, koje sam po sebi izmišljaš u svome srcu, nego li potvrđenim istinama svete vjere.

S tobom je kao s mornarom koji je htio prijeći more, ali nije želio koristiti brod izgrađen od vrsna majstora, nego je sam izgradio brod za svoje putovanje. Kada je odmakao od kopna svojim brodom koji je sam izgradio, voda je počela prodirati kroz sve pukotine jer brod nije bio valjano učvršćen. I kada je bijedni čovjek počeo tonuti, želio je imati brod koji je od početka mogao imati ili barem stići do jedne od obala. Nije uspio, već je iščezao s vlastitim brodom jer je u svojoj ludosti bio odbacio bolji brod.

Brod koji će nas prenijeti preko olujnog mora smrti do obale vječnog života, to je sveta vjera. Izgradio ga je drvodjeljin sin (Mt 13,55), Gospodin Isus Krist. Toliko je čvrst da ni jedna kap laži ne može prodrijeti kroz neki spoj. Ali budalasti mornari nisu zadovoljni tim brodom, nego si grade drugi od neutemeljene vjere, a kad dospiju na otvoreno more smrti dalje od ove obale života, onda neposredno spoznaju da laži prodiru odasvud i potapaju njihov brod. Htjeli bi se vratiti na obalu ovoga svijeta da se pokaju, ali ne mogu. Htjeli bi biti na obali vječnoga života, ali nisu dostojni. Željeli bi biti na brodu koji je vjera Isusa Krista, onome koji su prije odbacili, ali onamo im više nije dopušteno. Stoga potonu sa svojom lažnom vjerom u dubine paklene.

Jedru je ovoga broda vjere koji plovi do obale vječnoga života ime ljubav, a što ga više ispunja dah Duha Svetoga, to bliže stiže luci. Po ljubavi čovječja bolesna i ranjena volja ozdravlja. Volja je umirala kada nije mogla išta dobro htjeti, a još manje činiti. Ali, kad dođe pomazanje Duha Svetoga, onda je izliječena pa ne samo da hoće, nego postaje i sklona dobru i svoju radost nalazi u njemu. Zato je rekao Ivan onima koji su primili pomazanje ljubavi koja liječi i pridiže: A vi imate Pomazanje od Svetoga (1 Iv 2,20).

Par ili nekoliko stvari

Najprije jedna pjesma za školarce (riječi).

Onda jedna lijepa fotka

I onda još nekoliko laganih pjesama...

Čin predanja i posvete svećenika Bezgrješnom Srcu Marijinu

Bezgrješna Majko,
na ovome mjestu milosti,
okupljeni po ljubavi tvoga Sina Isusa,
Vrhovnog i Vječnog Svećenika, mi se,
sinovi u Sinu i njegovi svećenici,
posvećujemo tvome majčinskom Srcu,
da vjerno izvršavamo volju Očevu.

Svjesni smo da bez Isusa
ne možemo učiniti ništa dobra
i da ćemo samo po Njemu,
s Njim i u Njemu
biti oruđe spasa
za svijet.

Zaručnice Duha Svetoga,
isprosi nam neprocjenjivi dar
preobraženja u Krista.
Po istoj snazi Duha koji je tebe,
natkriljujući na Tobom svoju sjenu,
učinio Spasiteljevom Majkom,
pomogni nam da se Krist, tvoj Sin,
i u nama rodi.
Da se tako Crkva
može obnoviti po svetim svećenicima,
preobraženima po milosti Onoga
koji sve čini novo.

Majko milosrđa,
Tvoj nas je Sin pozvao
da budemo poput Njega:
'svjetlo svijeta i sol zemlje'.

Svojim moćnim zagovorom
pomozi nam
da nikada ne iznevjerimo ovaj uzvišeni poziv,
da ne popustimo svojim egoizmima,
laskanjima svijeta
i napastima Zloga.

Zaštiti nas svojom čistoćom,
očuvaj svojom poniznošću
i zakrili svojom majčinskom ljubavlju,
koja se odražava u tolikim
tebi posvećenim dušama
koje su za nas istinske duhovne majke.

Majko Crkve,
mi, svećenici, želimo biti pastiri
koji ne pasu sami sebe,
nego se darivaju Bogu za braću,
nalazeći u tome svoju sreću.
Ne samo riječima nego životom,
želimo ponizno ponavljati,
dan za danom,
svoj odgovor 'evo me'.

Predvođeni tobom,
želimo biti apostoli
Božanskoga Milosrđa,
radosni što svaki dan slavimo
Svetu Oltarsku Žrtvu
a onima koji to traže
pružamo sakrament Pomirenja.

Odvjetnice i Posrednice milosti,
ti koja si posvema uronjena
u jedino sveopće Kristovo posredništvo,
od Boga za nas izmoli
posve obnovljeno srce,
koje ljubi Boga svim svojim snagama
a služi čovječanstvu kao što si ti činila.

Gospodinu ponovi
svoju učinkovitu riječ:
„vina nemaju“
da Otac i Sin na nas izliju,
kao novi silazak
Duha Svetoga.

Prepun divljenja i zahvalnosti
zbog trajne nazočnosti među nama,
i ja u ime svih svećenika
želim uskliknuti:
„Ta otkuda meni
da mi dođe majka Gospodina mojega?“

Odvijeka Majko naša,
ne umori se „posjećivati nas“,
tješiti, i podržavati.
Priteci nam u pomoć
i oslobodi nas od svake opasnosti
koja nam prijeti.
Ovim činom predanja i posvete,
želimo te dublje i temeljitije prihvatiti,
zauvijek i posvema,
u svome ljudskom i svećeničkom životu.

Neka tvoja nazočnost učini da procvjeta
pustinja naših samoća
i zasja sunce nad našim tamama,
povrati mir nakon oluje,
da svi ljudi vide spasenje Gospodina,
koji nosi ime i lice Isusa,
odraženo u našim srcima,
zauvijek ujedinjenima s tvojim!

Amen

***

Ovu prekrasnu molitvu izrekao je papa Benedikt XVI. za svoga posjeta Fatimi 12. svibnja ove godine. Preporučujem je svim svećenicima. 

Tekst je preuzet sa stranice Radio Vatikana uz male izmjene, a prijevode na druge jezike možete naći ovdje. Slika je odavdje.

Razmatranje o riječima ove posvete možete pročitati na stranicama bloga Vultus Christi (NBP 5): dio prvi, drugi, treći, četvrti, ...

Gostujući autor - Tri svećenikove ljubavi

Privodimo kraju svećeničku godinu ovim lijepim razmatranjem jednog svećenika.

***

Prije nekoliko godina slušao sam jednog starijeg svećenika kako govori o tri svećeničke ili svećenikove ljubavi. Moram priznati da me početak propovijedi zbunio. Obično se o svećeništvu govori obrazlažući tria munera – munus sanctificandi, docendi, regendi (posvetiteljska, učiteljska i pastirska služba). No sadržaj te propovijedi bio je itekako zanimljiv. Taj je proćelav i vjeran svećenik iznio svu dubinu i bogatstvo svog unutarnjeg svećeničkog života. S distance od nekoliko godina od svoga svećeničkog ređenja želio bih u ovoj svećeničkoj (našoj) godini, iznijeti neka svoja razmišljanja na temu tih triju svećenikovih ljubavi. Prije svega koje su to tri ljubavi.

Prva svećenikova ljubav je zasigurno Presveti Euharistijski sakramenat, kao otajstveni produžetak Utjelovljenog Krista, koji objavljuje slavu Presvetoga Trojstva svemu stvorenju. Katolička nas vjera uči da je Euharistijski Isus onaj isti Krist (ipse Christus) koji se utjelovio, u Betlehemu rodio i nas otkupio. Svećenički Red neraskidivo je povezan s Presvetom Euharistijom jer je u njoj stvarno prisutan sam Isus, Veliki Svećenik – izvor i model svećeništva. Od trenutka svetog krštenja život se svakog vjernika sastoji u nasljedovanju Isusa Krista. To svakako vrijedi i za svećenika. No specifičnost njegova poziva ne nalazi se isključivo u nasljedovanju Krista. Od svoga svećeničkog ređenja svećenikov je život ne samo nasljedovanje Utjelovljenog i živog Krista (sequela Christi), već i njegovo otajstveno uprisutnjenje u Svijetu. Za to je pozvan od Boga, da bude alter Christus – drugi Krist ili još više ipse Christus – sam Krist. To je zaista moguće jer mu je to svojstveno sakramentom Svetog Reda koji je primio svetim ređenjem. To se uprisutnjenje Krista na potpun način očituje u slavlju svetih sakramenata, naročito u Svetoj Misnoj Žrtvi kada je na oltaru prisutan sam Krist – Sacerdos et Victima (Svećenik i Žrtva). Prisjetimo se da riječi pretvorbe ne glase „Ovo je Tijelo Kristovo“, već „Hoc est enim Corpus meum“ („Ovo je Tijelo moje“). Na oltaru vidimo svećenika, ali djeluje Krist. Svećenik ustupa mjesto Velikom Svećeniku. Svaki svećenik dakle, samim činom Svetog Reda kojim je prožet, u stanju je uprisutniti Krista (bilo bi bolje reći da mu je Bog dao tu milost koju po sebi nitko ne može imati). Dakle, prva i temeljna razina tog uprisutnjenja Krista u svećeničkom životu je ona sakramentalna, odnosno onda kada svećenik podjeljuje sakramente in persona Christi. No važno je naglasiti da to nije i jedina razina. Ona je svakako temeljna, ali iz nje se rađa i ona druga razina koja prožima cjelokupan život jednog svećenika i čini ga doista drugim Kristom na zemlji (alter Christus in terra). Prezbiter postaje u svemu sličan Kristu, posjeduje njegove iste osjećaje (Fil 2,5) i ljubi njegovom ljubavlju. To je jedina prava sreća svakog svećenika, jer se samo u toj prožetosti Kristom nalazi cilj njegova poziva i ređenja. Ipak valja naglasiti da se to uprisutnjenje Krista i s time i prava radost prezbitera ne događa automatizmom, već otvorenošću milosti odozgo. Ako ona prva i temeljna razina o kojoj sam govorio ne ovisi o konkretnom životu svećenika već o sakramentalnoj milosti Svetog Reda, ova druga razina u bitnom ovisi o samom svećeniku i o njegovoj svakodnevnoj otvorenosti Kristu. Upravo zbog toga on mora biti čovjek duboke euharistijske duhovnosti i pobožnosti. Zato je Presveta Euharistija njegova prva ljubav, kako je to govorio stari propovjednik. Stoga se svakodnevni život jednog svećenika okreće oko Euharistijskog Isusa. On je za njega sve. Izvor snage i pokretač djelovanja, utjeha u nevolji i nagrada u vjernosti. Za svećenika Sveta Misa nije samo „obaveza ili posao“, već razlog i opravdanje njegova postojanja (sacerdos ut sacrificium, kako bi govorio sv. Josemaria Escriva) te put prema suobličenju Kristu, na što je pozvan. Život jednog svećenika mjeri se prema njegovoj ljubavi prema Svetoj Misi. To je jednostavno logika Utjelovljenja. Gospodin Isus je prisutan tu na oltaru. Tu ga se prvo mora ljubiti i tu mu se prvo mora klanjati. Svećenik koji sa žarom slavi i moli Svetu Misu na najbolji mogući način vrši svoju službu i tako najbolje pomaže vjernom narodu. U njemu raste Kristova ljubav do te mjere da on počinje ljubiti tom istom ljubavlju i tako uistinu postaje alter Christus. Poteškoća u življenju ove druge razine je prije svega manjak svijesti ove duboke istine svećeničke duhovnosti. Veliki klasik katoličke duhovnosti bl. Columba Marmion u svoj knjizi „Krist – Ideal svećenika“ navodi upravo taj fenomen kao glavni uzrok krize identiteta kod mnogih svećenika. Krist nije napustio čovjeka niti Svijet, već je stvarno među nama, ali njegova je prisutnost obavijena velom tajne. Kroz molitvu i razmatranje otajstva vjere i Isusova života, svećenik postepeno otkriva taj veo i sve jasnije vidi svoga Gospodina. Na tu prvu poteškoću, kojoj ovdje ne bih analizirao uzroke, nadodaje se naravno i sekularizacija svega onoga što okružuje svećenika i njegovu svakodnevnicu te obujam posla koji stoji pred njim. U toj sveopćoj konfuziji i otpadu od svetog svećenik se često nalazi dezorijentiran te se okreće aktivnostima koje premda legitimne nisu specifične njegovome pozivu. Sveti Otac Benedikt XVI. svjestan je potrebe obnove te druge razine svećeničkog života te je u svom petogodišnjem blagoslovljenom pontifikatu mnogo puta maestralno o tome govorio. „Svećenik prije svega mora biti klanjatelj i mora razmatrati euharistiju, počinjući od samoga trenutka dok je slavi. Dobro znamo da valjanost sakramenta ne ovisi o svetosti slavitelja (moj komentar: prva razina o kojoj sam govorio), ali njegova djelotvornost – za njega samoga i za druge (moj komentar: druga razina) – bit će to veća što ga on više doživljava dubokom vjerom, žarkom ljubavlju, gorućim duhom ljubavi.“ (Angelus, 18.9.2005.). Mislim da je krajnji razlog zašto je Sveti Otac ove godine svim svećenicima dao jedinstvenu privilegiju mogućnosti svakodnevnog dobivanja potpunog oprosta (molitva časoslova ispred Presvetog sakramenta) njegova silna želja da potakne svećenike na meditaciju i kontemplaciju pred Isusom u Euharistiji, pred prvom Ljubavi svakog svećenika.

Druga svećenikova ljubav je Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka svih svećenika. S kolikom je samo sinovskom ljubavlju i odanošću govorio onaj propovjednik o Majci Božjoj. Marija je Majka svih vjernika. Njezino univerzalno majčinstvo s jedne strane i naša pobožnost prema njoj s druge strane, neraskidivo su povezani s djelom Kristova Utjelovljenja i Otkupljenja ljudskog roda. Svaki je svećenik već svojim krštenjem postao dio Kristovog mističnog tijela – Crkve te stoga Mariji duguje, poput svakog kršćanina, jedinstveno djelo čašćenja i hvale jer je Ona Nositeljica Spasa ljudskoga. Njezinim slobodnim pristankom na volju Božju počelo je Djelo Otkupljenja. Drugim riječima, nitko nije autentično Isusov učenik ako nije istovremeno i Marijin učenik. Nakon ove osnovne specifikacije prijeđimo na specifičnost svećeničke marijanske duhovnosti. Zašto je Marija druga ljubav svakog svećenika? „Ženo, evo ti sina“ (Iv 19,26) rekao je svojoj Majci izmučeni Isus na križu, povjeravajući svoje učenike njezinoj majčinskoj brizi i zagovoru. Ipak, u tim riječima iščitavamo i posebno Marijino majčinstvo u odnosu na svećenike. Columba Marmion navodi kako čitajući taj odlomak iz Ivanovg Evanđelja ne smijemo zaboraviti da je ljubljeni apostol Ivan večer prije u dvorani Posljednje Večere bio zaređen za svećenika te da on pod križem ne stoji samo kao predstavnik cijelog čovječanstva nego i kao svećenik. U tom smislu možemo s pravom reći da je Marija doista postala Majka svećenika, koje sv. Ivan pod križem predstavlja. Iz specifične naravi sakramenta Svetog reda i svećeničkog poslanja nužno proizlazi i specifičan odnos svećenika i Blažene Djevice Marije. Možemo reći da od trenutka svećeničkog ređenja Marija posvaja svećenika jer u njemu vidi svoga Sina Isusa, koji po sakremantu Svetog reda prožima osobu ređenika. Svećeničkim ređenjem prezbiter prima neizbristiv i poseban sakramentalni pečat (karakter) koji ga čini dionikom Kristove svećeničke službe. On je Krist na zemlji i stoga ga Marija gleda kao svoga sina. Koliko je ovo učenje stvarno pokazuje nam i tradicija koja govori da na svećenički blagoslov Majka Božja ponizno prigiba koljena. Marija je uvijek uz svećenika jer je uvijek uz svoga Sina. Znamo također da je svaki svećenik pozvan u svom životu sve više nalikovati Kristu kojeg zastupa i kojeg nosi vjernicima. Taj proces nije trenutačan već je hod vjere na koji je svatko od nas svećenika upućen. Upravo u kontekstu tog životnog hoda prema punini svetosti dolazi u prvi plan Marijina uloga u svećeničkom životu. Ako je svećenik pozvan nasljedovati Krista do te mjere da mu se potpuno suobliči, tko mu više od Blažene Djevice Marije, vjerne Službenice Božje, u tome može pomoći. Sve se svećeničke kreposti i kvalitete nalaze u Bezgrešnom Srcu Marijinu. Ona je tota pulchra (sva lijepa) i gratia plena (puna milosti), stoga se svećenik koji nasljeduje Mariju postepeno približava tom idealu čistoće srca i punine milosti. Siguran sam da je upravo marijanska dimenizija svećeničke duhovnosti presudna za formiranje zrelog, sretnog i plodonosnog svećeničkog življenja. Marija je žena otvorenosti prema Bogu i osluškivanja njegova glasa, žena tišine i molitve, čistoće i revnosti, služenja i predanja do kraja. Njezin život definiran onom početnom spremnošću služiti Gospodinu (Navještenje) i predanjem do kraja (Marija pod križem) predstavlja idealan životni plan i program za svakog Kristovog svećenika. U svijetu raspršenosti, nemira i otuđenosti u kojem prezbiter živi i djeluje, potrebna je Marijina sabranost, mir i blizina. Nadalje, Marija je i Posrednica svih milosti (Mediatrix omnium gratiarum) te kao takva predstavlja poseban primjer svećeniku koji je postavljen od Boga biti posrednik između neba i zemlje (Heb 5,1). Ta dimenzija sakramenta
Svetog reda najočitije dolazi na vidjelo u trenutku slavljenja svetih sakramenta. Stoga dok slavi Svete sakremente, vršeći tako eminentno djelo posredništva, svećenik je pozvan braći i sestrama posredovati Krista onako kako je to činila Blažena Djevica Marija. S velikom ljubavlju i pažnjom, strpljivošću i brigom, svetim strahom i unutarnjom radošću. Marijino je posredništvo plodno i učinkovito. Ona je već na nebu i zagovara nas kod Oca. U kontekstu stalnog traženja pastoralnih modusa s opravdanom željom što efikasnijeg apostolskog rada, presudna je Marijina prisutnost. Tamo gdje je Ona, gdje vlada njezin duh ljubavi, poslušnosti i poniznosti, tamo sigurno dolazi Gospodin Isus. Svećenik koji u svom životu nastoji živjeti Marijine kreposti postaje plodonosan ili „uspješan“ poput Marije, neokaljanog hrama Duha Svetoga. Pronašao sam u jednoj odličnoj knjižici o Srcu Isusovu ove riječi: „Iskrena pobožnost prema Mariji vodi k izvoru sve duhovnosti, Kristovu Srcu, kao što iskrena pobožnost Srcu Isusovu nužno uključuje odanost Marijinu Srcu. Ona koja je prva suobličila svoje Srce Srcu svoga Sina može u tome duhovnome umijeću poučiti svakog Kristova sljedbenika – kršćanina, redovnika i svećenika, samo ako želi i ako je zamoli“. Koliko se samo ove riječi odnose na svećenike! Iskrena pobožnost prema Mariji koju je svećenik pozvan njegovati skriva se u tradicionalnom blagu katoličke mariologije. Korištenje bogatih misnih tekstova u čast Majci Božjoj, redovita molitva Svete Krunice, Anđeoski pozdrav, himan „Veliča“, različite marijanske molitve i pjesme, poticajno duhovno štivo velikih svetaca i zaljubljenika u Gospu poput sv. Bernarda ili sv. Ljudevita Marije Monforta, sve su to neizostavna sredstva koja svakog svećenika usmjeruju prema njegovoj „drugoj ljubavi“, Blaženoj Djevici Mariji Kraljici Apostola.

Treća svećenikova ljubav je Pastir sveopće Crkve, Sveti Otac. Ako su ljubav, odanost i pobožnost prema Kristovom Namjesniku na Zemlji oduvijek karakterizirale svakog revnog katolika, koliko se to više odnosi na svećenike. Nemoguće je ne primjetiti da je u zadnjih nekoliko desetljeća na djelu stanoviti strah i nesigurnost kada se govori o ulozi Rimskog Prvosvećenika i stava koji bi prema njemu vjernici, pa tako i svećenici trebali njegovati. Svi smo svjedoci neviđenog napada proteklih mjeseci na božansku instituciju Rimskog biskupa. Ovdje ne želim govoriti o učenju Katoličke Crkve De Romano Pontifice (O Rimskom Prvosvećeniku). Pretpostavljam ga. Taj je biblijski nauk prožeo povijest Katoličke Crkve, njezine svece i velikane, mistike, jednostavne i pobožne duše, teologe, doktore i naučitelje. Čak i nekatolici s poštovanjem gledaju prema Papi. Povijest Crkve prepuna je svetaca koji su gajili veliku ljubav prema Svetom Ocu. Spomenimo samo neke: sv. Katarina Sienska zvala je papu „Slatki Krist na Zemlji“, sv. Franjo Asiški na koljenima od pape traži blagoslov za svoj red, sv. Ignacije Lojolski uvodi za isusovce posebni četvrti zavjet poslušnosti papi, sv. Josemarija Escriva piše „Tvoja najveća ljubav, tvoje najdublje poštovanje, tvoja najpodložnija poslušnost, najveća naklonost, trebaju također biti za Namjesnika Kristova na zemlji, za Papu“ (Kovačnica, br. 135). Bl. Alojzije Stepinac, uzor svećeničkog života, prolio je svoju krv zbog vjernosti Rimskom biskupu. Bl. Ivan Merz utisnuo je ljubav prema Papi generacijama hrvatske katoličke mladeži. Promotrimo sada neke od konkretnih implikacija koje taj nauk ima u životu svakog svećenika; župnika, kapelana, odgojitelja, predstojnika nekog crkvenog ureda, profesora ili teologa. Katolički svećenik još od svojih sjemenišnih dana formira svoj identitet u ozračju ljubavi i sinovske odanosti prema Petrovom nasljediku. Sveti Otac nije neka vrsta „super svećenika“ u kojem svećenički kandidat ili svećenik vide svoj uzor. Razlozi svećeničke odanosti papi puno su dublji. Iz činjenice da je Papa Kristov Vikar na zemlji, odnosno vidljiva glava Mističnog Kristovog Tijela – Crkve, počelo i garancija jedinstva Božjeg naroda, nužno proizlazi i stav koji je svećenik pozvan gajiti prema osobi i službi Rimskog biskupa. Nitko nije sebi svećenik, već je postavljen od Boga na službu zajednici vjernika kojoj je na čelu Papa. Katolički svećenik pozvan je na iskrenu i duboku odanost Rimskom biskupu u kojem ne samo da vidi Krista, već i sliku cijele Crkve katoličke kojoj je darovao svoj život. Ta će odanost i vjernost biti toliko ukorijenjena u životu svećenika da će njegovo služenje biti u stalnom jedinstvu sa vodstvom Svetog Oca. Papino Učiteljstvo, govori, propovijedi i preporuke nisu za katoličkog svećenika samo neki od mnoštva stavova koje se mogu čuti, već siguran putokaz za plodonosno apostolsko djelovanje i predanje. To papino Učiteljstvo, ono današnje ili ono koje nam je ostavljeno u baštinu, nisu predmet kavanske rasprave, već konkretizacija onog primata koje je sam Gospodin Isus ostavio Petru i njegovim nasljednicima. Stoga je svaki svećenik pozvan s velikom revnošću upoznati narav i povijest apostolskog djelovanja Rimskog biskupa. On radosno iščekuje i ozbiljno prati uputstva koja Sveti Otac putem svog redovitog Učiteljstva upućuje Crkvi. U svojim će propovijedima i katehezama svećenik često ponavljati papine poticajne misli i oduševljeno poticati vjernike na ljubav i odanost prema Petrovoj stolici. Svećenik svakodnevno u kanonu Svete Mise moli za „papu našega“, te ga po lijepom običaju uključuje u molitvu Svete Krunice. Mislim da je jako važno imati onaj zdravi katolički duh po kojem se papina uputstva prihvaćaju i provode iz ljubavi i zahvalnosti, a ne toliko iz kanonske obaveze. Premda se istina o Petrovoj službi sama brani od silovitih, ali i neargumentiranih napada „prosvjetljenih teologa“ i reformatora, svećenik je dužan u sredini u kojoj djeluje stati u obranu osobe Svetog Oca kao i službe koju on zastupa. Ipak, nije potrebno da svećenik ljubav i odanost prema Svetom Ocu pokazuje u defenzivnom stavu odgovarajući samo na napade, već se traži od njega da na prirodan i prodoran način širi papino Učiteljstvo gdje god stigne. Na taj način on vrši izvrsno djelo poučavanja koje mu po svećeničkom pozivu pripada.

Možemo si na kraju postaviti pitanje koja je od ovih triju ljubavi najveća i najvažnija za svećenika. Sigurno je da po kriteriju hijerarhije istina nisu sve tri svećenikove ljubavi na istom mjestu. Zato su i poredane od prve to treće. No to ne znači da se one mogu selektivno izvlačiti kako se kome svidi. Upavo je istovremeno njegovanje duboke euharistijske i marijanske pobožnosti u svjetlu vremenitog katoličkog nauka kojemu je Sveti Otac garancija, uvijek bila karakteristika katoličkog svećenika. Zahvalni Bogu na velikom daru koji nam je iskazao u pontifikatu Benedikta XVI., žarko molimo da ova svećenička godina koja završava bude poticaj mnogim prezbiterima da još više ljube Euharistijsko Srce Isusovo, Blaženu Djevicu Mariju i Svetoga Oca, svoje tri ljubavi.

(prve dvije fotografije)

Papa i prvopričesnici

Prošli tjedan proslavili smo svetkovinu Tijelova, a slike pape s dječicom poput ove gore podsjetile su me na jedan vrlo lijepi događaj iz 2005. Papa se u listopadu te godine susreo s djecom koja su te godine primila prvu Svetu Pričest i odgovorio na nekoliko njihovih pitanja. Čitav prijepis razgovora možete naći na vatikanskim stranicama (talijanski original, prijevod na engleski, francuski, njemački).

Nažalost, nisam našao originalnu snimku bez komentara, ali evo jedne u dva dijela s francuskim komentatorom i poslije toga sažetak s komentarom na engleskom. Meni je posebno simpatičan dječak Andrea koji pita (v. treći video od otprilike 0:15):

La mia catechista, preparandomi al giorno della mia Prima Comunione, mi ha detto che Gesù è presente nell'Eucaristia. Ma come? Io non lo vedo!

Papa mu odgovara prikladno njegovoj dobi, ali vrlo duboko i lijepo.

Ovaj papin razgovor s djecom pojavio se i u tiskanom obliku. Na hrvatskom ga je izdao Verbum. Ovaj link na njihovu stranicu odvest će vas do "luksuznijeg" izdanja koje je prikladno kao poklon za prvu pričest, ali izdali su i meko ukoričenu verziju koja je koštala samo nekih dvadesetak kuna (možda su ih do sada sve rasprodali). Moram priznati da ilustracije nisu baš najljepše, pretpostavljam da su ih preuzeli iz talijanskog izdanja. Zato me obradovalo kad sam vidio vrlo lijepo izdanje na engleskom koje čitavo možete pogledati na internetu, a o samoj realizaciji pogledajte više na blogu Amy Welborn (usp. NBP 8). Ako ga poželite nabaviti, poslužite se web stranicom izvrsnog katoličkog izdavača Catholic Truth Society.

On the state of Traditional Mass in Croatia

Update (6 May 2018). Traditional Latin Mass is celebrated every Sunday and Holy Day of Obligation (Corpus Christi, Assumption, All Saints' Day, Christmas) at 11 am in the church of Christ the King at Mirogoj cemetery in Zagreb. Any changes can be found through this google group.

***

Advocata Croatiae, fidelissima Mater,
ora pro nobis!

First part of this post will be a very brief historical sketch and the second part is concerned with more recent events. I have to warn you I'm no expert in either theology, liturgy or history. My main reason for this text is to inform those who are interested in the state of traditional liturgy in Croatia. Hopefully, you'll understand my English well enough for it to convey what I wanted to say.

***

As most people probably know, Croatian lands, mainly along the coast of Adriatic, were the only area of western Christendom that had liturgy in the Roman Rite, but in Old Slavic language, written in Glagolitic letters. You can read much more about it here. For different reasons, Latin influences always tried to reduce this culture, but what is important is that up to the liturgical changes after the II Vatican Council, it was still living and continued to be transmited to younger generations. With the reforms that practically abolished Latin liturgy, Glagolitic liturgy suffered a deadly stroke. When you hear about Glagolitic liturgy today, it is always Novus Ordo celebrated for some special occasion like an anniversary and invariably it has all the things one usually links to Novus Ordo: versus populum, ugly vestments, liturgical minimalism etc. As is probably the case in other parts of the world as well, the advent of new liturgy meant suppression of many old popular devotions (although some of them still survive) and especially the liturgical singing which was very diverse with almost every place having its own melodies for singing the Ordinary of the Mass and variable parts that changed with the liturgical year. You can get a taste of this singing here, here and here.

In other parts of what is today Croatia, Latin liturgy was the norm. In the north, the old rite of Zagreb which was used for more than six centuries had as one of its specific characteristics many folk songs. Croatian people were very attached to their religious folk songs, especially Christmas songs. For example, when Franciscans in Zagreb had introduced Gregorian chant instead of well established Croatian songs for Christmas 1924, blessed Ivan Merz had to write an article to defend them from those who were against this decision.

I believe Michael Davies recognized very well further important factors that contributed to total abandonment of Traditional Mass in Croatia. In a chapter of his book where he recalls his meeting with cardinal Seper he notes:

His lack of concern where the New Mass is concerned is probably the result of being brought up in a country where there was no large Protestant minority. The same may be true of Pope John Paul II. Slavonic Catholics come into contact with members of the Orthodox Church far more frequently than they do with Protestants. The Eucharistic teaching of the Orthodox Church is very close to that of the Catholic Church. There has never been the saying: “It is the Mass that matters," among Slavonic Catholics. Thus, the changes made in the Mass following the Second Vatican Council do not have the same significance for them as they do in some countries such as England where similar changes were made by the Protestant Reformers. In Slavonic countries Marian rather than Eucharistic devotions tend to form the focus of Catholic piety. It is also true of both Cardinal Seper and Pope John Paul II that their people live under Communist governments, and maintaining the unity of the Catholic people is their greatest priority. Cardinal Seper was, therefore, far more disturbed by reluctance in accepting without question a disciplinary change imposed by the Pope than by the fact that the liturgical expression of Catholic Eucharistic teaching had been considerably weakened in the Novus Ordo Missæ.

By the intercession of Blessed Virgin Mary Croatia has been preserved from the plague of Protestantism and Croats always loved and relied on the Pope ever since duke Branimir in the 9th century wrote to pope John VIII as the "beloved son who wishes to be pious in all things and obedient to St. Peter and the Holy Father". In the year 1960 cardinal Alojzije Stepinac died in house arrest, the real cause of his imprisonment being his loyalty to the Holy See and refusal to establish a national church. While the communists were trying by establishing priestly societies, giving benefits to cooperating clergy and punishing those who opposed them to weaken the unity and influence of Catholic Church in Croatia, it was quite natural that the reaction would be even stronger acceptance of each one of Pope's decisions, including those on liturgical reform.

On the other hand, new theological currents were slowly, but surely making its way into the seminaries and theological faculties. Even those who saw what was happening and strongly opposed heresies coming from the west never questioned the new liturgy or the underlying causes of the widespread abuses, news of which probably horrified most Catholic priests and lay faithful. But, of course, most of the theologians found their inspirations in the west and the influences from the godless theologies of western Europe, especially Germany, spread and festered.

With the advent of democracy in the nineties, great parts of Croatia were ravaged by the war. Hundreds of churches were destroyed. After the occupied territories were freed, rebuilding begun, very often new churches were ugly and devoid of religious spirit (just one example). Also, since the communist prohibited or made very difficult building of new churches, after the independence a great need for new churches was being realized without taking too much consideration of beauty or religious feelings of the people.

Although liturgies after the reform became very minimalistic, it wasn't until the new freedom and democracy that the more sinister abuses appeared and became more widespread. While guitars seemed avant-garde in the seventies, these days new music which is either protestant songs translated into Croatian or newly composed sentimental songs of little musical or religious value is pushing out traditional songs. New versions of Kyrie, Gloria, Sanctus and Agnus Dei with rewritten words are sung everywhere and Gregorian chant is almost inexistent. About ten years ago female altar servers started appearing and now they are widespread. Five years ago extraordinary ministers of Holy Communion were a very rare thing. Nowdays, you can see nuns (who still wear their habit, thank God) and even laypeople (men and women) standing next to the priest and giving Holy Communion. Communion in the hand was alowed long ago and even devote people receive Communion that way, probably because no one ever told them of the better way.

***

This brings us to the question of Traditional Mass in Croatia. The answer is quite simple. There are none. Obviously, even if I knew of a Traditional Mass being celebrated in private somewhere, I could not tell you. Unlike me, who am a lay person not affiliated to any Church institution, priests who have the affinity to traditional liturgy can and will suffer from their bishops if that becomes known. And that is not just purely theoretical, but let's leave it at that.

If you asked them about Traditional Mass, most lay people and priests would understand you are talking about a thing from the past, abolished and forgotten in the sixties. Even if they heard about Summorum Pontificum they would probably say that it had something to do with some schismatics far away who did not accept II Vatican Council, those that like Mass with the priest having his back to the people, babbling in Latin quietly while pious grannies pray their rosaries. Many priests and bishops are not bad people, on the contrary. But through their education and priestly life they developed some kind of fear and even loathing for that dead language, complicated liturgy and the demands it puts on them. Why not just do the Mass easily? You can say a few things like how we have to love each other, how we have to defend our national identity, read a few short inspirational stories, rush through the second eucharistic prayer, give communion and be done with it. Why would anyone want to complicate things when they are stretched so thin already?

Most of the Croats who like Traditional Mass developed their love for it while they were either living in or visiting foreign countries.

***

Zagreb is the capital of Croatia with roughly a quarter of the 4.5 million people who live in Croatia. Around 88% of citizens of Croatia declared themselves as Catholics at the last census.

Before Summorum Pontificum, there was allegedly a group in the Archdiocese of Zagreb which requested Traditional Latin Mass. Their request was totally ignored.

There was a young priest, ordained sometime towards the beginning of this century, very intelligent and knowledgeable, who taught himself the Traditional Mass and celebrated it privately from time to time. He never did it publicly and only his friends knew about it. After a while he was sent to a Croatian Catholic mission in Germany and then he joined the Carthusians. He and his brother created a web page that had many interesting resources in Croatian about the traditional liturgy. The most important of these is the little missal which you can find here (2.6 MB pdf), some of the others are now here since that page is no longer online.

Last year, first Croatian priest who was ordained for some traditional group visited Croatia. Father Ante (or Anthony) Sumich from FSSP celebrated private Mass in several places along the coast and then celebrated a Mass in a small chapel at the Franciscan monastery in the centre of Zagreb. When the Franciscan fathers became aware that someone announced this Mass on the Internet, they threatened that they will lock the doors and not allow anyone to enter. Deo gratias, that did not happen, but it did deter some people from coming. Also, I think we can safely say they won't be giving any permissions for the Traditional Mass at their monastery in the future.

I wrote to the editor in chief of the most important Catholic publication in Croatia, the weekly magazine Glas Koncila (Voice of the Council) offering to give him photos and write a short article on this historical occasion and also on the first Croatian priest from FSSP. He answered that just because there was a Mass in Latin, it doesn't make it any more newsworthy than if it was celebrated in any other language. He also mentioned that they reported on the "Pope's decision that the Mass can be celebrated in Latin" when he gave it. If a priest at that position can write something like that, I think you can imagine what ignorance and misconceptions there are among people of Croatia about the Traditional Mass. Finally, I wrote a text for "letters from the readers" column (and they do publish all kinds of stuff there) quoting what some of the cardinals said about Traditional Mass. They did not publish it.

***

Now, I'll quote from a letter written to Ecclesia Dei because I think it summarizes well the process we've been through trying to get back Traditional Mass in Croatia. You can find the entire letter together with all the other DOCUMENTS HERE (personal information have been removed). 

In February, March and May of 2008 I sent emails to the Chancery of the Archdiocese of Zagreb in Croatia. Despite the promises from the spokeswoman of the Archdiocese, I received no answer to my question on the availability of Mass in the Extraordinary Form in the Archdiocese of Zagreb. Therefore, in February 2009 I repeated the same question in a letter sent by regular mail. I soon received a reply from auxiliary bishop Ivan Šaško who is the president of the Commission for liturgy of the Archdiocese of Zagreb. In his answer it was stated that my request for Mass in the Extraordinary Form cannot be accepted since it was made by an individual and not a group and because, according to him, in the Archdiocese there is no ‘continuously present group of the faithful attached to the previous liturgical tradition’ as specified in the Art. 5 § 1 of the Motu Proprio Summorum Pontificum.

Using the Internet, a petition was started in June of 2009 that says

In accordance with the Motu Proprio Summorum Pontificum of Pope Benedict XVI we ask to be enabled to attend the celebration of Mass in the Extraordinary Form of the Roman Rite (also known as Traditional Latin Mass and Tridentine Mass) in one of the churches of the city of Zagreb at least on Sundays and holy days.

It was signed by 30 persons from different parishes of the Archdiocese of Zagreb. There are also some signatories from other (arch)dioceses but they were not joined to the main group. On 8 July 2009 request was sent to the parish priest of *** parish (from which three of the signatories are) and to the Rector of *** church. While the church of *** is not a parish church, it is located in the center of Zagreb and appropriate for the celebration of Mass in the Extraordinary Form of the Roman Rite. Since no reply was received in two months, the request was forwarded on 8 September 2009 to the Chancery of the Archdiocese.

On 28 October 2009 Most Reverend Ivan Šaško replied on behalf of the Archdiocese of Zagreb. His answer is negative and he states towards the end of the letter that the necessary conditions are not fulfilled. From both letters of Most Reverend Ivan Šaško it is clear that the conditions he refers to without specifying them or quantifying them are impossible to fulfill either at present or in the future. Therefore, in accordance with the Art. 7 of Summorum Pontificum, we ask you:

• To clarify what conditions the group of faithful from the Archdiocese of Zagreb should fulfill in order to qualify for application of the Art. 5 of Summorum Pontificum. In particular: how many faithful should there be, how many from the same parish, how can they prove their attachment to the earlier liturgical tradition and prove that they are a part of a stable group as stated in the same article?

This request is made solely in the hope that this specific group will be able to reach the goal from the petition in this specific situation.

• To help us and other faithful who are interested to participate in Masses in the Extraordinary Form of the Roman Rite in the Archdiocese of Zagreb.

In the past forty years there have been no public Traditional Latin Masses in the Archdiocese of Zagreb and the few private Masses were extremely rare and never publicly announced.

You can find my comments on the first letter from bishop Sasko (a professional liturgist and a very smart man who unfortunately despises Catholic traditional liturgy) here.
A reply from Ecclesia Dei together with a second letter to them which they still haven't answered are here.

***

I don't expect this post to make a big difference. Maybe it will encourage some of the readers to say a few prayers for Croatia and its people. That will be quite enough. I will continue trying to help the old Mass return to Croatia where I believe it would have many good fruits. But, in the end, it all depends on the will of God who is the only one able to change the hearts of men.

Carinski most

Nakon napornog radnog dana pristoji se odmoriti uz obalu Neretve... desnu naravno :)


I dok pijuckam cijeđenu oranđinu razmišljam o bratskoj opomeni koju mi moj blizanac često ponavlja - "moraš se zdravo hraniti"... mislim da ću naručiti još jednu.
Odjednom iz zvučnika započinje Nesanica i u misli mi doziva nedavno pogledan film "Ivkova slava"...



Pogled mi vuče Carinski most i sa druge strane lijeva, istočna obala...
...samo stotinjak metara dalje, a opet tako daleko.

A što će nam to?

Branimir Stanić (Glas Koncila): Svećenici su u svojoj službi često "okupirani" izravnim pastoralom: služenjem misa, podučavanjem, sakramentima, susretima... i mnogima vrijeme nije najbolji prijatelj za ostale aktivnosti. Može li se, u tom kontekstu, govoriti o paradoksu: da se korištenjem novih tehnologija, posredovanjem kojih se može naviještati i približavati riječ Božja, zapravo povećava fizička udaljenost između hijerarhije i vjernika? Koliko korištenje novih tehnologija ide na štetu izravnog pastorala?

Dr. Daniel Arasa: Iako se čini da je riječ o opravdanom pitanju, ono zapravo počiva na pogrešnoj premisi po kojoj je ono što je "fizičko" nešto stvarno, a digitalno "virtualno". Danas, u visokom tehnološkom okruženju, chat, kupovanje, "skidanje s interneta" i raspravljanje jesu realnost jer se događaju u sadašnjosti. To dakako ne znaći da bi svećenici svoje aktivnosti trebali svesti samo na online pastoral. Zapravo, susreti sa zajednicom, podjeljivanje i primanje sakramenata zahtijeva osobne susrete. Treba međutim promicati i online i offline aktivnosti. Dopustite mi reći i sljedeće. Na korištenje mnoštva mogućnosti koje nudi internet kler je osobno pozvan i odgovoran. Sve što svećenik radi, trebalo bi biti u skladu sa svećeničkim identitetom službenika Božjeg koji kao takav treba služiti za opće dobro ljudi i približavati ih Bogu. U tom smislu, svećenička bi savjest trebala voditi svećenika u odlučivanju kada je pravi trenutak za korištenje interneta, a kada je pravi trenutak za fizički susret s ljudima. Osobni kontakt, posjet bolesniku, podjeljivanje sakramenata - uvijek će zahtijevati fizičku prisutnost, ali i internetom se može doći do mnoštva ljudi i biti na putu njihova vjerskog sazrijevanja.

Tako pametno dr. Arasa u svom odgovoru novinaru Glasa Koncila ispravlja krivo razmišljanje o djelovanju svećenika na internetu. Možemo se zabrinuti kad vidimo da jedan novinar postavlja ovakvo pitanje. Što tek onda misle svećenici nevješti računalima i internetu? Inače, ovaj naš najčitaniji katolički tjednik napravio je prije nekoliko mjeseci veliki korak unazad ukidanjem svoje online arhive. Zato sam vam ovaj kratki tekst pretipkao iz tiskanog izdanja (GK 20 (1873) str. 8) jer mi je besmisleno da im usto plaćam i digitalno izdanje. Ne vidim baš što se dobiva time što starije članke više nije moguće pronaći na internetu. Čisto sumnjam da je tu neka vjerodostojna ekonomska računica, a čak i ako dobiju par kuna više trebali bi se zapitati da li na takav način ispunjavaju ili ograničavaju glavnu ulogu jednog katoličkog glasnika? Ili je možda stvar u tome da internet duže pamti od novina?

No, nije mi namjera u ovom tekstu napadati Glas Koncila. Žao mi je samo što nisu doista prepoznali mogućnosti koje im internet pruža. Pravi je povod da pišem o ovoj temi svečano otvaranje nove stranice Zagrebačke nadbiskupije. Naravno, Križ Života je vrlo brzo napao novu stranicu i preko nje kardinala Bozanića. Uostalom, njima je svaki povod za takve stvari jednako dobar, ali je problem što ne znaju odmjereno izreći kritiku, nego se pilselovski ridikuliziraju pa završe s jednim od glupljih naslova koje sam pročitao u zadnje vrijeme: "Kaptol i HBK beatificirali Joomlu".

Evo i nekoliko mojih zapažanja. Najprije bih trebao reći da to što Zagrebačka nadbiskupija ima internetsku stranicu neću posebno hvaliti jer je, da parafraziram jednu poznatu izreku, ne imati stranicu na internetu za takvu instituciju danas puno veća sramota, nego što je imati ju vrijedno pohvale. Meni je potpuno svejedno jesu li pri tome uzeli besplatni predložak ili su platili da im ga netko izradi. Dakako da drugo rješenje pokazuje veću ozbiljnost u odnosu prema takvom obliku komunikacije. Ali, ono što je važnije jest da takva stranica funkcionira, da je upotrebljiva i, ono najvažnije, da ima potrebne informacije koje se redovito obnavljaju i dopunjuju. Bez ovog zadnjeg ni najljepša i najfunkcionalnija stranica ne vrijedi mnogo. Nadam se da će to odgovorni iz tiskovnog ureda imati na umu. Čini mi se da su od otvaranja stranice krenuli u tom smjeru jer sam primjetio da su se u međuvremenu pojavile nove stvari (poput potpunijih adresa za kontakte s različitim osobama i uredima u Nadbiskupiji što je apsolutna nužnost). Naravno, ovih nekoliko tjedana nije dovoljno da bi se moglo procijeniti koliko su ljudi zaduženi za vođenje stranice stvarno odgovorni. Sigurno da bi im svatko od nas mogao dati različite prijedloge što bi se moglo popraviti ili unaprijediti na stranici, ali čini mi se da osnovne stvari već sada ima. Primjerice, gdje biste drugdje mogli naći vrlo detaljno tumačenje biskupskog grba biskupa Šaška. Dobro, ovo zadnje je bila šala, ali mislim da opis osnovnog ustrojstva nadbiskupije, arhiva najvažnijih kardinalovih propovijedi, najave događanja u nadbiskupiji i slično mogu biti dobar početak. Neke su hrvatske biskupije već odavno shvatile da to treba učiniti, listu s linkovima možete naći na stranici HBK koja također konačno na nešto sliči (otvorena tek prije tjedan dana). Možete tako naći raznih zanimljivih stvari, poput svjedočanstava svećenika Riječke nadbiskupije o njihovom pozivu, govora biskupa Mahnića na stranici Krčke biskupije ili molitvenika Vojnog ordinarijata. Ovo je samo nekoliko primjera koji su meni privukli pažnju, siguran sam da ćete i vi nešto naći. Stranice različitih redovničkih zajednica također su često vrlo sadržajne i lijepo uređene.

Zapravo, uvijek postoji bojazan da se stranica koja se bavi takvom crkvenom tematikom nakon početne izgradnje ne pretvori u servis koji samo prenosi vijesti IKA-e ne posvećujući dovoljno pažnje stvaranju vlastitih sadržaja. Recimo, žalosno je da se papini govori, propovijedi i slično objavljuju samo u onom opsegu u kojem ih je prevela IKA. Tako da nemamo na hrvatskom npr. prekrasan čin predanja i posvete svećenika bezgrešnom Srcu Marijinu (engleski / ostali jezici) koji je nedavno izrekao u Fatimi. Postoji široko polje djelovanje za svaku internetsku stranicu posvećenu ili barem blisku katoličkoj vjeri.

Posebno se osjeti nedostatak svećeničke prisutnosti na internetu. Rijetko se koji svećenik odvažuje na "susret u dijalogu" s ljudima preko interneta. Jasno mi je da su svećenici zaposleni i imaju različitih obaveza, a dio njih ima i strah od nekakvih napada nesklonih komentatora. Ali, postoji veliki interes za takvim komuniciranjem. Ljudi su, kao i u svakoj generaciji, željni Božje riječi, osjećaju u srcu, priznavali to ili ne, privlačnost prema osobi Isusa Krista. Ako im pravovjerni i revni svećenici neće prići i ući s njima u razuman dijalog (koji nije teško moderirati da ne postane destruktivan), ne čine im time nikakvu uslugu. Samo ih ostavljaju onima koji su spremni iskoristiti njihove slabosti i neznanje i učiniti štetu.

Gostujući autor - Otajstvena narav svećeništva

Od autora kojemu sam u nedjelju objavio tekst o liturgiji, dolazi ovo razmišljanje o svećeništvu.

Često mi bude žao kad vidim kako je neki svećenik nemaran i užurban u svetoj misi i vrlo rijetko na raspolaganju za ispovijed. Pitam se onda da li shvaća da su to prevažne službe u kojima ga, za razliku od toliko drugih, nitko ne može zamijeniti. Čini mi se da je autor teksta koji slijedi ovu temu puno riječitije izložio i obradio.
 

***

OTAJSTVENA NARAV SVEĆENIŠTVA

Promišljanja o odnosu svećeništva, liturgije i pastorala

U razmišljanju o svećeništvu i naravi toga uzvišenog poziva, osobito u kontekstu mnogobrojnih i mnogovrsnih rasprava o svećeništvu danas, kao da nam pomalo iz vida izmiče otajstvena dimenzija svećeništva i kontekst u kojemu se ona očituje.

O svećeništvu se, dakako, može govoriti s niza gledišta: psihološkog, sociološkog, pedagoškog, povijesnog, politološkog, medijskog, kulturnog, ekonomskog i sl. Međutim, bez govora o otajstvenoj naravi svećeništva, dakako u okviru teološkog govora o ovom pozivu, svećeništvo i njegovu narav nije moguće razumjeti. Jednako tako, ukoliko bismo i govorili o otajstvenoj naravi svećeništva, ne ističući kontekst u kojem se ono ostvaruje, ponovno bismo svećeništvo ostavili nedorečenim.

Gostujući autor - Liturgija i duh sekularizacije

Donosim izvadak iz dužeg teksta autora s pseudonimom Arhangel čiji sam blog nedavno predstavio. Vjerujem da ćete se složiti s mnogim od njegovih zapažanja.

...
Sveta misa ne smije se pretvoriti u talk-show liturga, koji propovijeda, izuzev za to predviđenog mjesta i vremena, i prije pokajičkog čina, prije navještaja Evanđelja, usred molitve vjernika, prije anafore, nakon anafore, prije molitve Gospodnje, prije pričesti, nakon pričesti, prije i i nakon zaključnog blagoslova. Takva liturgija prestaje biti uzvišeni izražaj štovanja Boga, a pretvara se u zamaranje vjernika. Pri tome se zaboravlja potreba današnjeg čovjeka da u misi nađe mir i tišinu, da se odmori u Gospodinu, da želi prisustvom na misi jednostavno «biti pred Gospodinom». I mladi, koji žive u svijetu vike, preglasne glazbe brzih i živih ritmova, u svijetu užurbanosti i nemira, i oni čeznu za tišinom i sabranošću, za odmjerenim i dostojanstvenim izrazom, osobito u slavljenju Boga. U tim se primjerima ne radi o pasivnoj tišini, nego o «aktivnoj tišini» koja znači «najveće osobno i aktivno sudjelovanje».

U tom smislu potrebno je mnogo mudrosti i liturgijsko-teološko-pastoralnog obrazovanja da se u bogoslužju izaberu oni glazbeni izričaji, forme i sadržaji koji će svojom različitošću od prebučnog i brzim ritmovima opijenog svijeta razlikovati euharistiju, ponajviše svojom uzvišenom ljepotom koja duhovne snage vjernika upravlja njegovom Stvoritelju. Takva sveta glazba potiče dublje promišljanje u euharistiji naviještene Riječi Božje i misli vjernika usmjerava na dublje doživljavanje samog sakramenta euharistije. S druge strane, neodgovorno pomodarstvo koje se zna pojaviti ponegdje u našim župama u liturgiju unosi glazbene izričaje i forme koje su trend vremena i sekulariziranog društva, sve u tolikoj mjeri da je teško procijeniti je li u crkvi riječ o nedjeljnoj euharistiji ili kakvom koncertu suvremene glazbe kakve su vjernici, posebno mladi, i prezasićeni, budući da im se stalno nudi putem elektroničkih medija ili na raznim koncertima. Banalizirati svetu liturgiju obilježavajući je takvim glazbenim pristupom, naravno, ne znači negirati njenu sakramentalnu valjanost, ali svakako znači stavljanje trenda vremena u kojem živimo iznad liturgije, koji onda njome upravlja. Iz toga slijedi da liturgija mora pratiti i promjene stilova koji vladaju svjetskom glazbenom scenom, jer bi inače postala «dosadnom» mladima! Znači li to da se sveto bogoslužje treba podvrgnuti svijetu koji se mijenja brže nego ikada prije, sve kako bi se «privuklo» vjernike svetoj misi!? Nije li to oduzimanje dostojanstva bogoslužju, svodeći ga na profane manifetacije, oduzimajući mu i zadnje elemente simboličko-obrednog govora i svođenje liturgijske komunikacije na običnu banaliziranu glazbenu formu koju susrećemo u našem svakodnevnom, užurbanom životu!? Nije li, na kraju, i «privlačenje» vjernika, napose mladih, euharistiji putem liturgijskog povlađivanja nestalnim i površnim glazbenim trendovima svojevrsni odmak od, u prvom redu, sakramentalog karaktera svete mise, i stavljanje naglaska na periferni sadržaj slavlja ovog otajstva!? Da li je, u tom smislu, onda glazba tek mamac za svojevrsno zadržavanje posjeta vjernika nedjeljnoj župskoj misi, koji bi tamo dolazili isključivo zato jer se tamo svira i pjeva na način kako to određuju popularni glazbeni hitovi!? «Zar se time ne spuštamo na razinu anarhije i komedije kad svatko radi što hoće i kad dinamika postaje možda čak važnija od sadržaja!?» Sva je prilika da takvo pomodarstvo vodi banaliziranju svetoga i poistovjećivanju liturgije sa bilo kojim drugim društvenim događajem kulturno-zabavnog tipa. Nije li upravo to sekularizacija, u kojoj nema mjesta za sveto, za transcedentno!

U razmatranom kontekstu valja gledati i pitanje simboličkih liturgijskih gesta. Vjernicima je potrebno znati predstaviti sadržaj i simboličke znakove. Međutim, već spomenuto minimaliziranje obrednih gesta, što naravno, ne treba ni spominjati, nije ni bio cilj koncilske obnove liturgije, dovelo je također do osiromašenja komunikacijske dimenzije slavljenja sakramenata, osobito euharistije. Hladna ukočenost suvremenog načina života te otuđenost ljudi jednih od drugih prenosi se i u vjernički život. Minimalizam liturgijskih znakova, ili sve češće potpuno izostavljanje nekih od njih iz mise, vode osiromašenju neverbalne komunikacije u liturgiji. S druge strane, pretjerivanje u načinu izvođenja te komunikacije u liturgijskom činu predstavlja još jedan elemenat koji zahvaljujemo utjecaju zapadnog sekulariziranog shvaćanja kako je i sveta misa samo još jedna u nizu vrsta zabava ili društenih događanja u kojima individalizam liturga smije i treba doći do punog izražaja, upravo kao u nekim protestantskim zajednicama. Na takav način dobivamo ili liturga koji je puki minimalistički mehanički služitelj svetog oltara, ili showmana koji od svete mise pravi zabavu za okupljeni vjernički puk. «Obred, naime, mora biti izražen u dostojanstvu i ljepoti, s produhovljenim gestama i kretnjama, u uzvišenosti molitve i usklika». Svako mijenjanje, izobličavanje, minimaliziranje, izostavljanje ili davanje prednosti drugim sadržajima izuzev Riječi Božje i sakramenta unutar liturgijskog slavlja, stvaraju zabunu i najčešće umanujuje teološko i duhovno značenje poruke. Iz prebogate duhovne baštine Istoka i Zapada Crkva je izabrala ponajbolje i grijeh je u liturgiji iskrivljavati takve plodove koje je donijela poslušnost poticajima Duha Svetoga, čiji je osobit plod i sama sveta liturgija.

Osvrnimo se još nakratko i na liturgijski prostor u našim župama. U vrijeme prohujalog totalitarnog komunističkog sustava, kada se na sve načine nastojalo zatrti vjeru i Crkvu, Narod Božji i njegovi pastiri na sve su načine nastojali osigurati kakve takve prostore za bogoslužje, osobito u brojnim novim gradskim četvrtima. Stoga je i razumljivo da su mnoge crkve iz druge polovice dvadesetog stoljeća na našim stranama zapravo improvizirane u raznim zdanjima, sve ovisno o (ne)snalažljivosti tadašnjih župnika, kojima treba odati dužnu čast i zahvalnost za sav uloženi trud, nerijetko uz riskiranje vlastite slobode, pa i života.

S druge strane, pad komunističkog bloka i vjetrovi demokracije koji su zapljusnuli i ove naše krajeve omogućili su normalne uvjete za pastoral, pa tako i rad oko planiranja i izgradnje sakralnih prostora prikladnih za sveto bogoslužje i narod koji se u njima okuplja slaviti Gospodina. Ovdje treba biti jasno kako su takvi projekti usmjereni prema trajanju i svjedočenju vjere ne samo suvremenom svijetu, nego i vremenima koja dolaze iza nas. Crkve su hramovi Božji i okupljališta vjernika u kojima se ostvaruje ova božansko-ljudska komunikacija kroz svetu liturgiju. Stoga valja voditi računa o arhitektonskim i likovnim rješenjima novih crkava, koja se moraju odlikovati, s jedne strane funkcionalnošću, a s druge dostojanstvenom uzvišenošću prostora i sadržaja koji vjerničku dušu potiču na otvaranje nebeskim poticajima. U tom smislu župnici, arhitekti, liturgičari, umjetnici, glazbenici i župna pastoralna vijeća prilikom gradnje i uređenja crkava moraju voditi računa o liturgijsko-teološkom govoru sakralnog prostora i njegovih sadržaja, kako se više ne bi događalo, što je čest slučaj, da se projektiraju i grade crkve bez ikakvog poštivanja teološko-liturgijskih i kriterija graditeljske i likovne tradicije kraja u kojemu se crkva gradi. Prežalosni su primjeri da se u nekim našim krajevima grade crkve koje dimenzijama, oblicima i materijalima potpuno odstupaju od ambijenta u kojem su podignute, te izazivaju negodovanje i pravu sablazan vjernika koji ih doživljavaju izvana prije kao bunkere, a iznutra prije kao koncertne ili kino dvorane, a ne kao svete prostore koji bi ih svojim arhitektonskim i likovnim rješenjima trebali poticati na slavljenje Boga. Stoga župa koja gradi novu crkvu neizostavno mora voditi računa o činjenici da gradi crkvu za čovjeka, za vjernika, a ne spomenik arhitektovim apstraktnim idejama koje poluuspješno pokušava pretočiti u stvarnost, a onda se generacije vjernika moraju uvjeravati kako je ta čudnovata građevina ipak crkva, a ne hangar, tvornica, silos, bunker, laboratorij, supermarket ili koncertna dvorana. Crkve valja graditi tako da odražavaju Božju dobrotu i posvemašnju različitost od ovoga svijeta, a ne kao jedne od niza ostvarenja u suvremenoj arhitekturi, odnosno umjetnosti, koju prije svega obilježava apstrakcija i protivljenje bilo kakvoj tradiciji, tradiciji kakva se osobito prepoznaje u posebnostima sakralnog graditeljstva. Nije li upravo ovo olako prelaženje preko bilo kakvih zakonitosti gradnje sakralne arhitekture zapravo još jedan vid očitovanja duha sekularizacije, ovaj put na polju crkvenog graditeljstva i umjetnosti, upravo danas kada crkve arhitekturom prestaju biti prepoznavane kao hramovi Božji koji svojoj dostojanstvenošću i ljepotom privlače pogled vjernika i upućuju mu misli na nebeska dobra!?

Danas, četrdeset godina nakon Drugog vatikanskog sabora, tog velikog dara Duha Svetoga svojoj Crkvi i svijetu, jasno je da se na polju liturgijske obnove valja iznova vratiti na izvore; iščitavajući saborske dokumente i promišljajući njihove smjernice, u skladu sa crkvenim naučiteljstvom, te ih primjenjivati u sakramentalnom životu župe. Sveti sabor je, to valja uvijek naglašavati, pokrenuo obnovu, a ne dokidanje liturgije ili njenu transformaciju u nešto što ona nije, a sveta liturgija (euharistija, u prvom redu) nije još jedan javni servis u ovom sekulariziranom svijetu, u kojem kao na traci dobivamo gotove proizvode Božje milosti. Ona je nešto daleko više; sveta liturgija je prodor novog, Božjeg eona u ovaj naš stari, u naš svijet, i to upravo na način razumljiv čovjeku. Njezina otajstvenost ujedno je i njezino otkrivanje, Božji govor svojemu Izabranom narodu – vjernicima, sveti, uzvišeni dijelog između Krista- Zaručnika i Crkve-zaručnice koji traži da bude vođen kako mu i priliči; u svetom dostojanstvu i ljubavi. Tako neka bude. Amen.

Demoni, opsjednuće, egzorcizam

S obzirom na prirodu ove teme savjetujem vam da razmislite želite li pročitati čitav tekst.
Ono što je nama katolicima najvažnije jest da iako demoni (nečisti ili pali duhovi, zli anđeli, đavli, vragovi) postoje i imaju nadljudsku inteligenciju, snagu i druge anđeoske sposobnosti, oni svi zajedno nisu ništa prema Božjoj sili i moći. Jedna Isusova riječ dovoljna je da ih sve dršćući potjera nazad u pakao. Ono čega se kršćanin treba bojati nisu toliko ni vidljivi ni nevidljivi neprijatelji (iako mora o njima voditi računa), već prije svega da grijehom ne uvrijedi Boga. A tko je na Božjoj strani može biti siguran, i uz iskušenja i trpljenja koja Bog pripušta kako bismo se više pouzdali u njega, da mu sve paklene sile zajedno ne mogu oduzeti Božju ljubav i milost te dar vječnoga života.

Zato se upitajte hoće li vam čitanje ovakve tematike izazvati nemir, strah, tegobe i slično ili se pak želite upoznati s ovom temom kako biste imali još više povjerenja u zaštitu svog anđela čuvara, zagovor Blažene Djevice Marije, svetog Mihaela arkanđela i drugih Božjih anđela i svetih. Jer Bog i njegov Duh ne izazivaju nikad u duši nemir i smućenost. Čak i kad sagriješimo, Božja milost djeluje tako da se skrušimo, pokajemo, ispovjedimo i vršimo pokoru. A nemir, obeshrabrenost i očajanje dolaze od đavla.

Često se u uvodnim riječima o ovakvoj tematici spominje kako ne smijemo upasti u jednu od dvije krajnosti. Jedna bi od njih bila nijekati, čak i ismijavati ono što nas Crkva uči o demonima (usp. Katekizam KC 391-395). To čini velik dio današnjeg svijeta, pa i vjernika, a svojom šutnjom implicitno i svećenika. Druga krajnost, na koju vas ovdje naravno više upozoravam, bila bi neumjereno se zanimati zlom i zlim bićima. Kao dobar indikator jesmo li možda prešli mjeru, može nam poslužiti usporedba vremena koje provedom čitajući tekstove ili gledajući filmove vezane uz tu tematiku u odnosu na vrijeme koje provedemo u molitvi, čitanju Svetog Pisma i pouka svetaca.

Jeste li razmislili?