Križ lijevog razbojnika

Prije desetak dana razmišljali smo intenzivnije o muci našeg Gospodina, slušali smo kako je za nas trpio i podigli svoje oči prema njegovu križu. Jedna od najpotresnijih scena je razgovor između dvojice razbojnika i Isusa:

A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva.
...
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!" A drugi ovoga prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini." Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje." A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"

Lijevi je razbojnik, koga predaja naziva Gestas, obično na slikama prikazan glave okrenute od Isusa, a desni razbojnik, kojemu je po predaji ime Dizma, upire svoj pogled prema Isusu. I jedan i drugi prikovani su kao i Isus uz svoj križ, ali dok Dizma taj križ prihvaća i upire svoj pogled s pouzdanjem u Isusa, Gestas se bijesno od njega trga i tako još više i, što je gore, još besmislenije pati. Preostaje mu samo da proklinje Isusa zbog svoje sudbine. Vrijeđa Isusa koji trpi neizrecive muke i poniženje. Dizma pak brani Isusa i s pouzdanjem se okreće k njemu i pred njim se kaje za svoje grijehe. Zato je zavrijedio da samo njemu Isus u tom času tame pokaže svoje božanstvo, a ne ni svjetini ni lijevome razbojniku koji ponavljaju očajne riječi sotone, čak ni svojoj svetoj majci i najdražem učeniku.

Mnogi i danas napadaju Gospodina i Crkvu koja je rođena iz njegova probodena boka. Oni gledaju rane na njegovu tijelu i mjesto da te rane liječe, posipaju ih solju da ih tobože očiste, nude žuć i ocat ne bi li se tako, gledajući još malo duže kako patnik izdiše, oni osjećali živi i čak milosrdni. Nemojmo se zavaravati, svatko je od nas u srcu čas lijevi, a čas desni razbojnik. I u svakom životu ima razdoblja kada osjećamo ne samo da nas križ pritišće, nego da smo uz njega i pribijeni. Lakše je tada spustiti glavu, zapasti u samosažaljenje i bijes što je život i svijet koji nas okružuje tako nepravedan. Ali, sveti Dizma nam pokazuje da se naš jedini spas krije u tome da iskreno pogledamo prema raspetome Kristu i njemu zavapimo za pomoć. Usto, iako je i sam zločinac, Dizma se nije libio braniti nevinog od napada svoga druga.

Gledamo li Kalvariju, vidimo ondje i današnji svijet: svetci, pokornici, raskajani grešnici, tuđinci koji sa strane gledaju što se događa od kojih će neki poći dalje svojim putom, neki će se narugati, a neke možda potrese ono što vide, razjarena svjetina koja traži krv, rezignirani i razočarani ljudi koji svoje probleme vide u drugima...

***

Razbojnika mudroga si u jednom trenu dostojnim raja učinio,
Gospode, i mene drvom križa prosvijetli i spasi me.
(1, 2, 3, 4)

***

Nedavno je započela na internetu rasprava o portalu Križ života koji sebe definira kao "najčitaniji vjerski portal". Najprije je na stranici katolik.hr objavljen članak Križ života – virtualni glasnik sekularističkog pseudokatolicizma. Zatim je u ime Križa života odgovorio Drago Pilsel u komentaru naslovljenom Katolički smušenjaci, mutikaše i bezglavnici..., a u međuvremenu se na forumu Križa života pojavila rasprava o toj temi koja je brzo uklonjena, vjerojatno zato što su se reakcije uglavnom priklanjale mišljenju katolik.hr-a. Na katolik.hr-u su objavili i članak s pismima čitatelja: Pisma čitatelja o sekularističkom pseudokatolicizmu.

Evo i nekoliko mojih misli o ovoj tematici. Slobodno se priključite raspravi u komentarima ako možete zadržati pristojnost u izražavanju. Najprije da iznesem pozitivne strane internetske stranice Križ života. Stranica je izvrsno grafički uređena, redovito i često se objavljuju članci, ima prilično velik broj suradnika, obuhvaća mogućnost pisanja vlastitog bloga, sudjelovanje na dobro posjećenom forumu i komunikaciju sa članovima putem privatnih poruka. Mislim da bi to bilo to, ako sam nešto zaboravio, dodat ću naknadno.

Prije nego prijeđem na sam sadržaj stranice, imam i neke tehničke primjedbe koje nisu nebitne, neke od njih čak zadiru u samu koncepciju tog portala. Prije godinu-dvije forum je potpuno redizajniran. Pri tome je izgubio neke od funkcija koje se obično podrazumijevaju na internetu. Nema mogućnosti naglašavanja riječi podebljavanjem ili pisanjem u kurzivu, nema mogućnosti stavljanja "živih linkova", već je moguća jedino copy&paste metoda s navođenjem adrese dane stranice. Nije moguće čak ni citirati tekstove na ikoji upotrebljiv način. Uz ove restrikcije, uveden je i mračni sistem kartona o kojem je čak i službeno zabranjeno pisati. Zeleni (pohvala) te žuti (opomena) i crveni (zabrana pisanja) kartoni se članovima foruma navodno dodjeljuju na osnovi aritmetičke sredine ocjena koje im anonimno daju ostali članovi, a moderatorima je omogućeno da kartone daju i na svoju ruku. Na taj način se, tobože demokratski, upozoravaju, a zapravo cenzuriraju ili prisiljavaju na autocenzuru ne samo oni korisnici koji ne poštuju pravila pristojne komunikacije, već i oni koji ne dijele ideološke poglede vlasnika i upravitelja foruma. Da je tome tako, lako će ustvrditi svatko tko je barem nekoliko mjeseci pratio korelaciju između stavova članova i boje kartona koji im se uz ime pojavljuju.
Još ću spomenuti da se blogovi čine poprilično nefunkcionalni ako ih usporedimo sa servisima poput Bloggera, iako ideja o okupljanju blogova vjerske tematike sama po sebi nije loša.

Vrijeme je da ocijenim sadržaj koji se objavljuje na portalu Križ života. Ukratko rečeno, ocjena je čista jedinica. U samoj analizi sadržaja članaka se gotovo u potpunosti slažem s tekstom na katolik.hr-u. Jedino bih autorima blago prigovorio da su se mogli nešto više potruditi oko stila samog pisanja te uskladiti teološku argumentaciju s kritikom konkretnih elemenata koje dobro uočavaju na Križu života. Također je u takvim analizama dobro, i više nego inače, jasno razlučivati između osoba i stavova koje one zastupaju.

No, vratimo se Križu života. S obzirom da nemam puno za dodati općem pogledu na taj portal koji su dali autori s katolik.hr-a, zadržat ću se na nekoliko više-manje nasumce odabranih članaka koji ilustriraju usmjerenje i idejnu vodilju začetnika i urednika portala.

• Najprije da riješimo stvar koja je vjerojatno bliska čitateljima ovog bloga. Jedini medij koji je objavio vijest o tradicionalnoj latinskoj misi koju je prije godinu dana služio u Zagrebu don Ante Sumić je upravo Križ života. No čini se da je to tekst nekog od suradnika i zgodan povod da se kritizira crkvenu hijerarhiju, a ne iskrena briga za tradiciju jer nekoliko mjeseci kasnije u članku Kardinal Rode, sramite se! čiji je autor osnivač i glavni urednik portala Hrvoje Cirkvenec, čitamo doslovno:
  

  Iako fotografije zorno pokazuju kako vatikanski dužnosnik kardinal Rode, inače slovenskog porijekla, podržava te voli liturgiju i običaje koji nemaju veze s Drugim vatikanskim koncilom i suvremenim svijetom u kojem djeluje Katolička crkva, to isto se ne bi moglo reći i za prijevozno sredstvo koje spomenuti kardinal koristi.

  Inače, taj članak je napisan osam mjeseci nakon što su se pojavile fotografije s jednog ređenja po tradicionalnom obredu, a "inkriminirajuća" je fotografija koja prikazuje kardinala Rodea kako sjeda u automobil za koji se ne zna ni tko ga posjeduje ni koliko zapravo košta (čak ni red veličine).
  
• Pismo Judi – autor se solidarizira s Judom Iškariotskim jer ljubav "ne smije imati granice", a Judu su eto svi ružili, i Dante i apostoli, pa čak i Isus. On navodno nije imao nikoga da se nad njim sažali, a nije imao ni "Petrovu sreću, koji je nakon trostrukog zatajivanja Učitelja ipak susreo njegov pogled koji ga je ganuo te je gorko zaplakao". Valjda nije gledao u Isusa dok ga je ljubio. Tipično krivo milosrđe koje završava s "Judo, ne znam gdje će te ovo moje pismo zateći. Pozdravljam te, i nadam se, da će Bog imati obzira prema tebi!" Barem je autor uz Judu, kad već u Boga možda neće naći obzira. Preporučam autoru da si zamisli kako ovakvo pismo piše nekome tko je napravio veliko zlo njemu ili njemu dragim osobama. Ako se ne može u to uživiti, neka mijenja svoj odnos ili prema Isusu ili prema Judi.
  Ovaj je autor i prije imao nebuloznih izjava poput sugestije da je žena uhvaćena u preljubu kojoj je Isus oprostio možda uhvaćena u tom činu s drugom ženom.
  
• Zašto je Josipović bolji od Bozanića? – "I dok je s jedne strane Josipović na početku mandata predstavio javno svoje suradnike, pa čak pretrpio i napade zbog određenih imena, kardinal Bozanić nema takvih obaveza. On nije bio na izborima, nije odgovoran svojim glasačima, nema se kome ispričavati i dokazivati. On je zagrebački nadbiskup i točka. Sviđa li se to nekome ili ne, radi li dobro ili loše, radi li išta ili ništa. Citirao bih ovdje kolegicu iz britanskog Timesa Ruth Gledhill koja je sličnim riječima opisala Papinu moć. Njegovu odgovornost prema ljudima svela se na nulu, a moć koju ima u Katoličkoj crkvi nazvala je monarhističkom."
  Tipična borba za demokratizaciju Crkve koju Križ života konstantno promovira po uzoru na liberalne novine na zapadu (poput The Tablet ili National Catholic Reporter).
  
• Ivan Žutelija: Moj bed, moj preveliki bed – svećenik se raspopio i oženio i odlučio napisati o tome knjigu. Urednik portala hvali taj roman i preporučuje ga kao "obaveznu literaturu bogoslovima, svećenicima i vjernicima". Još jedan u nizu tekstova koji promovira ukidanje celibata za svećenike. Pretpostavljam da bi urednik preporučio i mladim ljudima da pročitaju roman u kojem se opisuje nemogućnost života sa samo jednom ženom ili jednim mužem koji je napisao preljubnik koji se zbog toga "sam sebi uopće ne sviđa kao takav" (citat iz knjige).
  
• Brisanje onoga u što se ne vjeruje ... – Evo jedan malo duži citat koji, čini mi se lijepo sažima pogled i usmjerenje koje portal Križ života promiče i priželjkuje:
  

  No, želio bih se vratiti na problematiku vezanu uz limb, koja je aktualizirana ovih dana. Naime, Međunarodna teološka komisija ukinula je ono u što danas više nitko ne vjeruje. Po tom modelu Crkva bi mogla odgovarati i na ostala pitanja. Ona bi mogla u budućnosti reformirati nešto tek kada se u to više ne bi uopće vjerovalo.
  
  Drugi vatikanski koncil imao je drugačiju metodu. On je, mogli bismo to tako nazvati, nametnuo nove teme, od okretanja prema ekumenizmu, do okretanja prema vjernicima laicima. Crkveni oci, na čelu sa začetnikom Koncila papom Ivanom XXIII., usudili su se biti korak ispred, a sada kao da je ta odvažnost splasnula, i kao da se čeka da nešto potpuno iščezne iz Crkve, kako bi se onda i izbrisalo ili 'reformiralo'.
  
  Po tom novom 'receptu' djelovanja naučiteljstva i teoloških institucija u Crkvi, gubi se nada kako bi Crkva primjerice mogla dati dopuštenje svećenicima, prije nego što prime sakrament svetog reda, primanje i sakramenta ženidbe, dakle, djelomično ukidanje celibata; ili pak omogućavanje rastavljenima i civilno oženjenima pristup svetoj pričesti.

  Same teme predstavljaju tipičnu modernističku formulu kako provoditi reformu Crkve, a koja bi se po uzoru na pitalice iz časopisa mogla postaviti u obliku
  

  Nastavi niz: ukidanje zapadne discipline celibata u korist istočne, pripuštanje osoba u objektivno teškom grijehu k pričesti,...

  Ali, interesantnije je primjetiti takozvanu hermeneutiku diskontinuiteta (na zapadu ništa novo) koja predstavlja 2. vatikanski koncil, ne zamarajući se, naravno, pri tome samim dokumentima, kao odskočnu dasku za svoje fantazije o tome kakva bi Crkva trebala biti. Jasno je da se u takvom shvaćanju one stvari u koje suvremeni čovjek ne vjeruje trebaju brisati bez obzira na nekakve dogme ili učenja koja su, ionako, samo povijesni relikti, ali treba imati "odvažnosti" i "nametati nove teme" koje će onda obični vjernici pomalo prožvakati i probaviti, ako se pri tome ne uguše. Inače, suvremeni čovjek ili "običan čovjek" kako ga naziva članak, znači u ovom kontekstu ili autora i njegove sumišljenike ili pak statističku većinu u pojedinoj zajednici, ovisno o tome što je praktičnije.
  
• Mogao bih s ovakvim primjerima nastaviti dalje i dalje, ali nema previše smisla. Ipak, spomenuo bih još jednu aktualnu temu koja zahtijeva puno opširniju obradu, a za sada bih ta zbivanja sažeo u jednu rečenicu: "Preko pokvarenih (uglavnom homoseksualnih) svećenika zlostavljača, preko vlastohlepnih (uglavnom liberalnih i modernističkih) biskupa napasti papu koji se najviše od svih borio protiv "prljavštine u Crkvi, i to baš među onima koji bi, u svećeništvu, trebali potpuno pripadati" Kristu."
  
  Križ Života pridružio se u toj hajci brojnim svjetovnim medijima i tako ima gotovo neograničeni teren za promicanje svojih stavova. U tom smislu dostajat će da navedem nekoliko naslova iz specijalnog odjeljka portala pod nazivom Pedofilski skandali:
  

  Ratzingeru ugled važniji od žrtava
  
  Podrška Papi, ali ne i sućut žrtvama: Neprijatelji postali oni koji pišu o pedofiliji, a pozitivci oni koji su zataškavali jedan od najvećih grijeha klera
  
  Može li Papa dati ostavku?: Pitanja čitatelja (!)
  
  Joseph Ratzinger znao za pedofila
  
  Placebo pismo pape Benedikta
  
  Hans Küng: Papa je odgovoran
  
  Papa o pedofiliji: Sramim se!
  
  Papa upleten u pedofilski skandal?
  
  Kardinal Schönborn: Celibat je problem
  
  Celibat je kriv za pedofiliju u Crkvi