Gostujući autor - Magister Mathias: O molitvi

Ponovno vam donosimo jedan tekst koji je napisao naš "vanjski suradnik" Ivan Kovačić, o kojem sam nešto više napisao u uvodu prije njegovog članka o gregorijanskoj glazbi.

Ovaj puta Ivan je preveo izvadak iz jednog djela Magistera Mathiasa. Malo ljudi je uopće čulo za ovog teologa, a kako ni sam nisam donedavno za njega znao, stavio sam najprije kratki životopis iz predgovora Objava svete Brigite Švedske, točnije ove knjige. Inače znatan dio objava sv. Brigite možete naći preveden s latinskog na engleski ovdje (zip datoteka), a nešto malo ima i na hrvatskom. Nakon životopisa slijedi nekoliko ulomaka iz Brigitinih objava u kojima i sam Gospodin vrlo pohvalno govori o Magisteru Mathiasu, pa vjerujem da će vas i to potaknuti da pročitate kratki tekst o molitvi koji nam je Ivan pripremio.

***

Tijekom ranih godina poziva sv. Brigite, njezin duhovnik bio je Magister Mathias Övidi (c. 1300 – c. 1350), kanonik katedrale u Linköpingu, koji je bio plodan pisac i teolog s europskim ugledom za kojeg se govorilo da ima dar „razlučivanja duhova“. Njegova dva priručnika o umjetnosti poezije, Poetria i Testa nucis, pokazuju širinu njegovog znanja u humanističkoj tradiciji. Najznačajnije njegovo djelo koje je sačuvano samo u ulomcima je abecedna konkordancija Biblije poznata pod nazivom Alphabetum distinccionum. Drugo njegovo djelo je Homo conditus, teološki priručnik namijenjen propovjednicima, a dopunjuje ga Copia exemplorum, pastoralni priručnik koji sadrži homiletske primjere. Vjerojatno najoriginalnije njegovo djelo je Exposicio super apocalypsim koje daje doslovno i duhovno razlaganje knjige Otkrivenja. Mathias je bio tradicionalist koji je naglašavao biblijske studije kao osnovu teologije i učeni teolog koji je s nepovjerenjem gledao skolastičko argumentiranje logičkim komadanjem. Možda se intelektualno borio s nekim novim učenjima i kontroverzama koje su dominirale suvremenim kontinentalnim teološkim raspravama i Brigita daje naslutiti da je prošao kroz osobnu borbu vjere u jednom dijelu života kada se suočio s heretičkim demonima koji su tvrdili „Mi smo istina.“ Savjetovala ga je da u dvojbi uvijek „Propovijeda postojano.“

Mathias je mogao biti Brigitin ispovjednik tijekom njezinog braka i navodi ga se kao osobu kojoj se, kako joj je rečeno u njezinoj viziji „poziva“, trebala obratiti. Napisao je snažnu obranu njezinog vidjeličkog poziva i javno je potvrdio njezinu novu ulogu proroka i vidioca u svom proslovu koji prethodi prvoj knjizi Brigitinih objava, poznatom po početnim riječima, Stupor et mirabilia. Izgleda da je po Brigiti tražio i božansko znanje dok je pisao svoje komentare o knjizi Otkrivenja, pitavši je za duhovno znanje kada će doći Antikrist i je li knjigu Otkrivenja uistinu napisao sv. Ivan jer „su mnogi tvrdili suprotno“. Krajem 1340-ih njihov odnos nije više bio tako blizak. Prema predaji, sudjelovao je u križarskoj vojni kralja Magnusa Erikssona na istočni Baltik i umro je ubrzo nakon toga, možda od crne smrti (kuge) oko g. 1350.

***

Iz objava sv. Brigite:

„Zadrži pravu vjeru koju ćeš naučiti po onome koji je iskusio u sebi bitku među dvaju duhova – duha laži i duha istine – i mojom pomoću pobijedio.“
(1. knjiga, 3. poglavlje)

Tada Krist reče svojoj zaručnici: „Pogledaj, kćeri, kako je veliki utjecaj u čovjeku ne samo od zloće đavlove, nego također od iskrivljene savjesti! A to se događa jer se ne bori protiv napasti kako bi trebao. Ali magister (učitelj) kojeg poznaješ nije tako činio. Uistinu, Duh je u njega utonuo, kušajući ga do te mjere da se činilo kako sve hereze stoje pred njim i jednim ustima govore: 'Mi smo istina'; ali on se nije uzdao u svoje misli i nije razmišljao ponad sebe. Zbog toga je izbavljen i postao je pun znanja u svemu od 'U početku' do 'Alfa i Omega': upravo kako mu je obećano.“
(5. knjiga, 16. ispitivanje, 3. pitanje)

On je bio svet čovjek velike duhovne snage i u riječi i u djelu. Kada je umro u Švedskoj, Kristova zaručnica (sv. Brigita) živjela je u Rimu. Dok se molila, čula je glas koji joj je govorio u duhu: „Sretan li si, Magistre Mathias, jer ti je kruna pripravljena u nebu! Dođi sada mudrosti kojoj nikad neće biti kraja!“
(Objašnjenje na kraju 1. knjiga, 3. poglavlje)

***

O molitvi, kako ju treba vršiti i što uzrokuje

Molitva nije ništa drugo doli molba osjetila prema Bogu u poniznosti i pouzdanju da ćemo zadobiti ono što nam koristi. Prozbena molitva treba imati tri pratitelja: poniznost da se podložimo Bogu na svaki mogući način, pouzdanje da ćemo zadobiti što ištemo od Boga zbog njegova milosrđa, a ne naših napora i ustrajnost da se trajno u prikladnim trenutcima vraćamo istome.

Molitva bez poniznosti više dodijava nego ugađa Bogu. Oholo srce nije se još obratilo Bogu iako se čini da usta mole i zato je pisano: Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca (Job 35,12). Na taj se način farizej molio u hramu: Hvala ti što nisam kao ostali ljudi (Lk 18,11). Jer je vapio u oholosti, nije zavrijedio da mu molitve budu uslišane, iako je činio djela pravednika, posteći i dajući desetinu.

Onaj koji se trudi ugoditi Bogu, ne smije imati namjeru ugađati sebi. Farizej je bio zadovoljan samim sobom i dobrim djelima što ih je učinio, kao da su njegova, i zato se nije mogao svidjeti Bogu. Grešan se čovjek treba, dakle, trsiti da bude neugodan sebi da bi ugodio Bogu. To je poniznost: ni biti zadovoljan zlom, jer je od nas samih (a ovo je najgore, hvastati se vlastitim zlodjelima) ni hvaliti samoga sebe dobrom je naše, nego jer je Božje. Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali. (1 Kor 1,31).

No ne smije nedostajati ni nada ni pouzdanje da će Bog čuti našu molitvu. Nerazborito se moli tko nema ufanja da će Bog čuti. Onaj koji se ne uzda u Božju dobrotu nije dostojan iskusiti kako Bog pokazuje svoju milost prema njemu. Kako ćeš očajavati da ti neće čuti molitve ako razmatraš Božju dobrotu? Ni veličina grijeha ni nedostatnost napora ne mogu zatvori uho milosrdnog Oca spram onih koji okreću svoju volju k njemu.

Samo bi škodljivost tražene stvari mogla zapriječiti brižnoga Oca da usliši one koji se mole u dobroj volji. Zbog toga čak ni Pavlova molitva nije bila uslišana (2 Kor 12,8). Molitve onih koji se u dobroj volji mole za beskorisne stvari bit će uslišane u njihovim čežnjama boljim stvarima od onih za koje se sami mogu moliti kao što je pisano: Gospod je čuo čežnju siromašnih (usp. Ps 10,17). Nije rečeno da je čuo njihovu molitvu, već njihovu čežnju. Dobra volja ima dobru čežnju (čak i kad se onaj tko ne zna kako moliti moli za krive stvari). Stoga neka nitko ne kaže: "Ne umijem moliti tako da bih bio dostojan da budem uslišan", jer ako moliš s dobrom voljom, onda će se brižni Otac pobrinuti da primiš, ne ono što išteš, već ono što ti koristi. On ne misli prvenstveno o tvojim naporima u molitvi, nego o tvom stavu. Kada David reče: Gospod je čuo čežnju siromašnih, doda: Uho prikloni pripravnosti njihovih srca.

Da, s kojim pouzdanjem bi oni koji su siromašni duhom - a to znači ponizni - trebali iznijeti svoje čežnje. Još nisu ni počeli moliti i odmah se pripravljaju da čeznu tako da budu uslišani. Kad se dakle oni pripravljaju da budu uslišani, ne bi li i oni koji se već mole trebali biti uslišani? To je obećanje Božje po drugom proroku kada kaže: Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvat'; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti (Iz 65,24).

Zato nemoj biti nepovjerljiv prema onome tko je tako voljan da usliša, čak i ako su grijesi mnogi i sramotni. David, koji se učinio krivim mnogim velikim grijesima, nije se molio, nego ispovjedio, kada kaza: Sagriješio sam protiv Gospodina (2 Sam 12,13), i odmah je čuo: Gospodin ti oprašta tvoj grijeh (2 Sam 12,13). Razbojnik na križu molio se jednom jedinom rečenicom kad je govorio o svojim brojnim grijesima: Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje. (Lk 23,42). I smjesta je čuo Kristov odgovor: Još danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,43). O Mariji Magdaleni nigdje ne piše da je išta molila, samo da je plakala zbog svojih sramotnih grijeha, i primila je odgovor: Oprošteni su ti grijesi, idi u miru (Lk 7,50).

Ali molitva mora biti ustrajanje u stvari kroz mjesto i vrijeme. A takva i jest ako uistinu dolazi od dobre volje. Za ono se molimo ustrajno, što žudno priželjkujemo. No ako prestanemo priželjkivati, zaboravljamo se i moliti.

Molitva mora prvenstveno biti ustrajna tako da um onoga tko se moli bude blizak Bogu, i uslišanje molitve postaje sve djelotvornije što se um više prinosi Bogu. Zato je pisano u poslanici Jakovljevoj: Mnogo može žarka molitva pravednikova (Jak 5,16). Da, čak i molitva nepravednoga često djeluje ako ustrajno teži za spasenjem. To je razlog zašto Gospodin kaže o onome tko je došao u nezgodan čas i molio uporno: Ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti (Lk 11,8). A Bog Otac uistinu daje onome tko moli ustrajno čak i ako toga nije dostojan jer mu molitva nije sasvim opravdana.