Gostujući autor - Liturgija i duh sekularizacije

Donosim izvadak iz dužeg teksta autora s pseudonimom Arhangel čiji sam blog nedavno predstavio. Vjerujem da ćete se složiti s mnogim od njegovih zapažanja.

...
Sveta misa ne smije se pretvoriti u talk-show liturga, koji propovijeda, izuzev za to predviđenog mjesta i vremena, i prije pokajičkog čina, prije navještaja Evanđelja, usred molitve vjernika, prije anafore, nakon anafore, prije molitve Gospodnje, prije pričesti, nakon pričesti, prije i i nakon zaključnog blagoslova. Takva liturgija prestaje biti uzvišeni izražaj štovanja Boga, a pretvara se u zamaranje vjernika. Pri tome se zaboravlja potreba današnjeg čovjeka da u misi nađe mir i tišinu, da se odmori u Gospodinu, da želi prisustvom na misi jednostavno «biti pred Gospodinom». I mladi, koji žive u svijetu vike, preglasne glazbe brzih i živih ritmova, u svijetu užurbanosti i nemira, i oni čeznu za tišinom i sabranošću, za odmjerenim i dostojanstvenim izrazom, osobito u slavljenju Boga. U tim se primjerima ne radi o pasivnoj tišini, nego o «aktivnoj tišini» koja znači «najveće osobno i aktivno sudjelovanje».

U tom smislu potrebno je mnogo mudrosti i liturgijsko-teološko-pastoralnog obrazovanja da se u bogoslužju izaberu oni glazbeni izričaji, forme i sadržaji koji će svojom različitošću od prebučnog i brzim ritmovima opijenog svijeta razlikovati euharistiju, ponajviše svojom uzvišenom ljepotom koja duhovne snage vjernika upravlja njegovom Stvoritelju. Takva sveta glazba potiče dublje promišljanje u euharistiji naviještene Riječi Božje i misli vjernika usmjerava na dublje doživljavanje samog sakramenta euharistije. S druge strane, neodgovorno pomodarstvo koje se zna pojaviti ponegdje u našim župama u liturgiju unosi glazbene izričaje i forme koje su trend vremena i sekulariziranog društva, sve u tolikoj mjeri da je teško procijeniti je li u crkvi riječ o nedjeljnoj euharistiji ili kakvom koncertu suvremene glazbe kakve su vjernici, posebno mladi, i prezasićeni, budući da im se stalno nudi putem elektroničkih medija ili na raznim koncertima. Banalizirati svetu liturgiju obilježavajući je takvim glazbenim pristupom, naravno, ne znači negirati njenu sakramentalnu valjanost, ali svakako znači stavljanje trenda vremena u kojem živimo iznad liturgije, koji onda njome upravlja. Iz toga slijedi da liturgija mora pratiti i promjene stilova koji vladaju svjetskom glazbenom scenom, jer bi inače postala «dosadnom» mladima! Znači li to da se sveto bogoslužje treba podvrgnuti svijetu koji se mijenja brže nego ikada prije, sve kako bi se «privuklo» vjernike svetoj misi!? Nije li to oduzimanje dostojanstva bogoslužju, svodeći ga na profane manifetacije, oduzimajući mu i zadnje elemente simboličko-obrednog govora i svođenje liturgijske komunikacije na običnu banaliziranu glazbenu formu koju susrećemo u našem svakodnevnom, užurbanom životu!? Nije li, na kraju, i «privlačenje» vjernika, napose mladih, euharistiji putem liturgijskog povlađivanja nestalnim i površnim glazbenim trendovima svojevrsni odmak od, u prvom redu, sakramentalog karaktera svete mise, i stavljanje naglaska na periferni sadržaj slavlja ovog otajstva!? Da li je, u tom smislu, onda glazba tek mamac za svojevrsno zadržavanje posjeta vjernika nedjeljnoj župskoj misi, koji bi tamo dolazili isključivo zato jer se tamo svira i pjeva na način kako to određuju popularni glazbeni hitovi!? «Zar se time ne spuštamo na razinu anarhije i komedije kad svatko radi što hoće i kad dinamika postaje možda čak važnija od sadržaja!?» Sva je prilika da takvo pomodarstvo vodi banaliziranju svetoga i poistovjećivanju liturgije sa bilo kojim drugim društvenim događajem kulturno-zabavnog tipa. Nije li upravo to sekularizacija, u kojoj nema mjesta za sveto, za transcedentno!

U razmatranom kontekstu valja gledati i pitanje simboličkih liturgijskih gesta. Vjernicima je potrebno znati predstaviti sadržaj i simboličke znakove. Međutim, već spomenuto minimaliziranje obrednih gesta, što naravno, ne treba ni spominjati, nije ni bio cilj koncilske obnove liturgije, dovelo je također do osiromašenja komunikacijske dimenzije slavljenja sakramenata, osobito euharistije. Hladna ukočenost suvremenog načina života te otuđenost ljudi jednih od drugih prenosi se i u vjernički život. Minimalizam liturgijskih znakova, ili sve češće potpuno izostavljanje nekih od njih iz mise, vode osiromašenju neverbalne komunikacije u liturgiji. S druge strane, pretjerivanje u načinu izvođenja te komunikacije u liturgijskom činu predstavlja još jedan elemenat koji zahvaljujemo utjecaju zapadnog sekulariziranog shvaćanja kako je i sveta misa samo još jedna u nizu vrsta zabava ili društenih događanja u kojima individalizam liturga smije i treba doći do punog izražaja, upravo kao u nekim protestantskim zajednicama. Na takav način dobivamo ili liturga koji je puki minimalistički mehanički služitelj svetog oltara, ili showmana koji od svete mise pravi zabavu za okupljeni vjernički puk. «Obred, naime, mora biti izražen u dostojanstvu i ljepoti, s produhovljenim gestama i kretnjama, u uzvišenosti molitve i usklika». Svako mijenjanje, izobličavanje, minimaliziranje, izostavljanje ili davanje prednosti drugim sadržajima izuzev Riječi Božje i sakramenta unutar liturgijskog slavlja, stvaraju zabunu i najčešće umanujuje teološko i duhovno značenje poruke. Iz prebogate duhovne baštine Istoka i Zapada Crkva je izabrala ponajbolje i grijeh je u liturgiji iskrivljavati takve plodove koje je donijela poslušnost poticajima Duha Svetoga, čiji je osobit plod i sama sveta liturgija.

Osvrnimo se još nakratko i na liturgijski prostor u našim župama. U vrijeme prohujalog totalitarnog komunističkog sustava, kada se na sve načine nastojalo zatrti vjeru i Crkvu, Narod Božji i njegovi pastiri na sve su načine nastojali osigurati kakve takve prostore za bogoslužje, osobito u brojnim novim gradskim četvrtima. Stoga je i razumljivo da su mnoge crkve iz druge polovice dvadesetog stoljeća na našim stranama zapravo improvizirane u raznim zdanjima, sve ovisno o (ne)snalažljivosti tadašnjih župnika, kojima treba odati dužnu čast i zahvalnost za sav uloženi trud, nerijetko uz riskiranje vlastite slobode, pa i života.

S druge strane, pad komunističkog bloka i vjetrovi demokracije koji su zapljusnuli i ove naše krajeve omogućili su normalne uvjete za pastoral, pa tako i rad oko planiranja i izgradnje sakralnih prostora prikladnih za sveto bogoslužje i narod koji se u njima okuplja slaviti Gospodina. Ovdje treba biti jasno kako su takvi projekti usmjereni prema trajanju i svjedočenju vjere ne samo suvremenom svijetu, nego i vremenima koja dolaze iza nas. Crkve su hramovi Božji i okupljališta vjernika u kojima se ostvaruje ova božansko-ljudska komunikacija kroz svetu liturgiju. Stoga valja voditi računa o arhitektonskim i likovnim rješenjima novih crkava, koja se moraju odlikovati, s jedne strane funkcionalnošću, a s druge dostojanstvenom uzvišenošću prostora i sadržaja koji vjerničku dušu potiču na otvaranje nebeskim poticajima. U tom smislu župnici, arhitekti, liturgičari, umjetnici, glazbenici i župna pastoralna vijeća prilikom gradnje i uređenja crkava moraju voditi računa o liturgijsko-teološkom govoru sakralnog prostora i njegovih sadržaja, kako se više ne bi događalo, što je čest slučaj, da se projektiraju i grade crkve bez ikakvog poštivanja teološko-liturgijskih i kriterija graditeljske i likovne tradicije kraja u kojemu se crkva gradi. Prežalosni su primjeri da se u nekim našim krajevima grade crkve koje dimenzijama, oblicima i materijalima potpuno odstupaju od ambijenta u kojem su podignute, te izazivaju negodovanje i pravu sablazan vjernika koji ih doživljavaju izvana prije kao bunkere, a iznutra prije kao koncertne ili kino dvorane, a ne kao svete prostore koji bi ih svojim arhitektonskim i likovnim rješenjima trebali poticati na slavljenje Boga. Stoga župa koja gradi novu crkvu neizostavno mora voditi računa o činjenici da gradi crkvu za čovjeka, za vjernika, a ne spomenik arhitektovim apstraktnim idejama koje poluuspješno pokušava pretočiti u stvarnost, a onda se generacije vjernika moraju uvjeravati kako je ta čudnovata građevina ipak crkva, a ne hangar, tvornica, silos, bunker, laboratorij, supermarket ili koncertna dvorana. Crkve valja graditi tako da odražavaju Božju dobrotu i posvemašnju različitost od ovoga svijeta, a ne kao jedne od niza ostvarenja u suvremenoj arhitekturi, odnosno umjetnosti, koju prije svega obilježava apstrakcija i protivljenje bilo kakvoj tradiciji, tradiciji kakva se osobito prepoznaje u posebnostima sakralnog graditeljstva. Nije li upravo ovo olako prelaženje preko bilo kakvih zakonitosti gradnje sakralne arhitekture zapravo još jedan vid očitovanja duha sekularizacije, ovaj put na polju crkvenog graditeljstva i umjetnosti, upravo danas kada crkve arhitekturom prestaju biti prepoznavane kao hramovi Božji koji svojoj dostojanstvenošću i ljepotom privlače pogled vjernika i upućuju mu misli na nebeska dobra!?

Danas, četrdeset godina nakon Drugog vatikanskog sabora, tog velikog dara Duha Svetoga svojoj Crkvi i svijetu, jasno je da se na polju liturgijske obnove valja iznova vratiti na izvore; iščitavajući saborske dokumente i promišljajući njihove smjernice, u skladu sa crkvenim naučiteljstvom, te ih primjenjivati u sakramentalnom životu župe. Sveti sabor je, to valja uvijek naglašavati, pokrenuo obnovu, a ne dokidanje liturgije ili njenu transformaciju u nešto što ona nije, a sveta liturgija (euharistija, u prvom redu) nije još jedan javni servis u ovom sekulariziranom svijetu, u kojem kao na traci dobivamo gotove proizvode Božje milosti. Ona je nešto daleko više; sveta liturgija je prodor novog, Božjeg eona u ovaj naš stari, u naš svijet, i to upravo na način razumljiv čovjeku. Njezina otajstvenost ujedno je i njezino otkrivanje, Božji govor svojemu Izabranom narodu – vjernicima, sveti, uzvišeni dijelog između Krista- Zaručnika i Crkve-zaručnice koji traži da bude vođen kako mu i priliči; u svetom dostojanstvu i ljubavi. Tako neka bude. Amen.