Dok moj odnos s münchenskim nadbiskupom kardinalom Wendelom nije bio bez poteškoća, između kölnskoga nadpastira kardinala Fringsa i mene odmah je uspostavljeno vedro i srdačno razumijevanje. Možda je tomu doprinijelo i to što je njegov tajnik, sadašnji essenski biskup Hubert Luthe, bio moj prijatelj iz vremena studija u Fürstenriedu gdje sam mogao stupiti u prijateljske odnose i s drugim svećenicima iz Kölna, primjerice sa sadašnjim pomoćnim biskupom Dickom. U međuvremenu je Ivan XXIII. najavio Drugi vatikanski sabor, a time i ozračje nova buđenja i nade koje je, unatoč prijetnjama nacionalsocijalističke ere, bilo u Crkvi i teologiji od konca Prvoga svjetskog rata i koje se kod nekih pretvorilo u pravu euforiju. Kardinal Frings je saslušao jedno predavanje o teologiji Sabora, koje sam održao na poziv Katoličke akadermije Bensberg, i potom me uvukao u dug razgovor koji je postao početak dugogodišnje suradnje. Kao član Središnjega odbora za pripravu Sabora kardinal Frings je dobio nacrte tekstova (“shemata”) koji su radi savjetovanja i usuglašavanja trebali biti predočeni saborskim ocima nakon saziva ovoga crkvenog skupa. Redovito mi je slao ove tekstove, a ja sam trebao izreći svoju kritiku ili prijedloge za poboljšanje. Razumije se, dopisao bih poneku zamjerku, ali nisam našao razloga za radikalno odbacivanje kakvo su mnogi na Saboru zahtijevali, a na koncu i postigli. Jamačno, biblijska i patristička obnova, koja se zbila posljednjih desetljeća, u ovim je predlošcima ostavila tek neznatne tragove. Zbog toga su djelovali ponešto kruto i preusko, odviše navezani na teologiju škole, odviše na mišljenje znanstvenika, a premalo na mišljenje pastira. No, mora se reći da su bili temeljito i brižljivo izrađeni. 
Došao je napokon i trenutak Sabora. Kardinal Frings je u Rim poveo tajnika Luthea i mene kao teološke savjetnike. Postigao je i to da sam na koncu prvoga zasjedanja imenovan službenim saborskim teologom (peritusom). Ne mogu i neću ovdje opisivati poseban doživljaj tih godina kada smo stanovali u njemačko-austrijskome kolegiju Anima, blizu Piazza Navona. Ne mogu pripovijedati ni o mnogim susretima koji su mi bili darovani: s tako velikim ljudima kao što su Henri de Lubac, Jean Daniélou, Yves Congar, Gérard Philips, da spomenem samo neka istaknuta imena; ni o susretima s biskupima sa svih kontinenata, o osobnim razgovorima s nekima od njih. Ni teološko-crkvena drama tih godina ne ulazi u ova sjećanja. Neka mi čitatelj ipak dopusti dvije iznimke.
Drugi dio teme je trebao omogućiti raspravu o velikim pitanjima današnjega vremena s gledišta odnosa Crkve i “svijeta”. Reforma liturgije iz duha liturgijskoga pokreta za većinu saborskih otaca nije predstavljala prioritet, a za mnoge uopće nije bila tema. Tako je primjerice kardinal Montini – koji je, kao Pavao VI., postao stvarni papa Sabora – u izlaganju svojega tematskog nacrta Sabora posve jasno rekao da ona ne može biti bitna zadaća Sabora. Od konca Prvoga svjetskog rata pitanje liturgije i njezine reforme snažno se postavljalo samo u Francuskoj i Njemačkoj, i to ponajprije s gledišta čistijega ponovna uspostavljanja stare rimske liturgije, uključujući i aktivno sudjelovanje naroda liturgijskome događanju. Ove su se dvije, u teološkome pogledu vodeće zemlje (kojima, dakako, valja pribrojiti Belgiju i Nizozemsku), u razdoblju priprave izborile za izradu sheme o svetoj liturgiji koja je uvrštena u opću tematiku Crkve. To što je ovaj tekst postao prvi predmet saborskoga vijećanja, nipošto nije bilo povezano s povećanim zanimanjem većine otaca za liturgijsko pitanje, nego jednostavno s time što ovdje nisu očekivane veće rasprave i sve je to držano nekom vrstom prijelaznoga stanja u kojemu se moglo i okušati metodu saborskoga rada. Nijednome ocu nije padalo na pamet da u ovomu tekstu vidi “revoluciju” koja bi značila “kraj srednjega vijeka”, kako u međuvremenu teolozi misle da ga mogu interpretirati. To je držano nastavkom reforme koju je uveo Pio XI. i oprezno, ali samosvjesno nastavio Pio XII. Opće odredbe poput: “liturgijske knjige treba što prije revidirati” (br. 25) shvaćane su u ovomu smislu: kao kontinuiran nastavak onoga razvoja koji je uvijek postojao i koji je od vremena Pija X. i Pija XII. zadobio profil obilježen ponovnim otkrićem klasičnih rimskih tradicija. Tim je profilom trebalo prevladati tendencije barokne liturgije i pobožnosti 19. stoljeća te ponizno i razborito staviti u središte stvarni misterij Kristove prisutnosti u njegovoj Crkvi.
U ovome kontekstu ne iznenađuje da je novouobličenu “normativnu misu”, koja je trebala zamijeniti dotadašnji Ordo missae, odbacila većina otaca koji su se tim povodom sastali na posebnoj sinodi 1967. Da su neki (ili mnogi?) liturgičari, koji su obnašali funkciju savjetnika, unaprijed imali dalekosežnije namjere, može se u meduvremenu razabrati iz nekih objavljenih spisa: takve želje sigurno ne bi naišle na suglasnost otaca. One u saborskome tekstu ni na koji način nisu bile izražene, premda se kasnije mislilo da je određene tragove moguće naći u nekim općim odredbama.
Rasprava o liturgiji je protekla mirno i bez većih napetosti. Dramatično je sučeljavanje započelo kada je na raspravu stavljen dokument o “izvorima Objave”. Izrazom “izvori objave” shvaćalo se Pismo i tradiciju. Njihov međusoban odnos, kao i odnos prema Učiteljstvu, solidno je obrađivan u formama posttrdentinske skolastike, prema modelu priručnika koji su tada bili u uporabi. U međuvremenu je svoje čvrsto mjesto u katoličkoj teologiji zauzela povijesno-kritička metoda izlaganja Svetoga pisma. Ova metoda po sebi, zbog same svoje naravi, ne trpi ograničavanje od strane autoritativna učiteljstva; ona ne može priznati nikakvu drugu instancu osim instance povijesnoga argumenta. Ona je osporila i pojam “predaje” budući da s gledišta povijesne metode nije moguće shvatiti da usmena tradicija – koja se odvijala pored Pisma i seže do apostola – može predstavljati poseban izvor povijesne spoznaje pored Biblije. Upravo je to otežalo i zamrsilo raspravu o dogmi Marijina tjelesnoga uznesenja na nebo. Tako je s ovim tekstom ušla u raspravu sva problematika modernoga izlaganja Biblije, ali i pitanje kako se međusobno odnose povijest i duh u strukturi vjere.
Za konkretan oblik koji je ova rasprava poprimila odlučujuće je bilo navodno povijesno otkriće
tübingenskoga dogmatičara J. R. Geiselmanna. On je pedesetih godina tvrdio daje u spisima Tridentinskoga sabora pronašao kako je u izradi tadašnjega dekreta o objavi najprije bila predložena formulacija da je Objava sadržana “dijelom u Pismu, a dijelom u predaji”. U konačnome je tekstu izostalo ovo “dijelom-dijelom” i zamijenjeno s “i”. Pismo i predaja nam zajednički prenose objavu. Geiselmann je iz toga zaključio da je Trident htio naučavati kako ne postoji podjela sadržaja vjere na Pismo i predaju, nego da oboje – Pismo i predaja – sadrže u sebi cjelinu, da su u sebi potpuni. Međutim, u tome trenutku nije toliko bila važna navodna ili stvarna potpunost predaje, nego tvrdnja da prema nauku Tridenta Pismo sadrži u sebi čitavo blago vjere. Govorilo se o “materijalnoj potpunosti” Biblije u stvarirna vjere.
Ova se krilatica – koja se sada posvuda širila i koja je držana velikom i novom spoznajom – doskora odijelila od svojega polazišta, izlaganja tridentinskoga dekreta. Neizbježna je posljedica toga bila da se počelo držati kako Crkva ne može naučavati ništa što nije izričito zapisano u Svetomu pismu jer – samo ono u potpunosti sadrži sve ono što se odnosi na vjeru. I budući da se poistovjećivalo izlaganje Pisma i povijesno-kritičku egzegezu, to je značilo da Crkva ne može naučavati ništa što nije moglo opstati pred instancom povijesno-kritičke metode. Time je uvelike bačeno u sjenu Lutherovo načelo “sola Sriptura” (“samo Pismo”), o kojemu je raspravljano na Tridentu. Jer, ova je nova tendencija značila da je u Crkvi egzegeza trebala postati zadnja instanca, a budući da zbog same naravi čovjekova uma i povijesnoga istraživanja ne može postojati suglasnost među izlagateljima tako teških tekstova (jer u igri su uvijek svjesne i nesvjesne predrasude), to je moralo također značiti da se vjera povlači u neodređene i uvijek promjenljive povijesne ili prividno povijesne hipoteze: u konačnici “vjerovati” tada znači “držati” imati subjektivno mišljenje kojemu je potrebna stalna revizija. Dakako, Sabor se morao suprotstaviti ovim teorijama, ali je krilatica o “materijalnoj potpunosti” sa svim svojim posljedicama u javnoj crkvenoj svijesti bila daleko snažnija od konačna saborskoga teksta.
Drama postsaborske epohe uvelike je bila obilježena ovom krilaticom i njezinim logičnim posljedicama. Osobno sam se upoznao s Geiselmannovom tezom u proljeće 1956. na već spomenutome zasjedanju dogmatičara u Königsteinu kada je tübingenski znanstvenik prvi put predočio ovo svoje navodno otkriće (koje on, uostalom, nije razvio do posljedica koje sam opisao, nego su one nastale “saborskom promidžbom”).
Kao što je već rečeno vezano uz moje radove o Bonaventuri, u srednjemu bi vijeku i na Tridentskomu saboru bilo nemoguće Pismo jednostavno označiti kao “objavu”, kao što se danas događa u uobičajenu jezičnome izražavanju. Pismo je bitno svjedočanstvo objave, ali je objava nešto živo, veće i šire; ona treba doći do čovjeka i biti prihvaćena jer u protivnome neće postati “objava”. Objava nije meteor koji je pao na zemlju i koji sada leži negdje u obliku kamene gromade, od koje se mogu uzeti uzorci, odnijeti u laboratorij i ondje analizirati. Objava ima svoje instrumente, ali je nije moguće odijeliti od živoga Boga i uvijek traži živoga čovjeka kojemu je i namijenjena. Njezin je cilj uvijek okupiti i povezati ljude; zbog toga ona uključuje i Crkvu. No, ako postoji ova nadmoćnost objave u odnosu na Pismo, onda zadnju riječ o njoj ne može imati analiza uzoraka kamene gromade – historijsko-kritička metoda – nego je njezin dio i živi organizam vjere svih stoljeća. Upravo ovu nadmoćnost objave nad Pismom, koju nije moguće izraziti kodeksom formula, nazivarno “predajom”. U općemu raspoloženju godine 1962., koje je zavladalo spram Geiselmannovih teza u obliku koji sam opisao, nije mi bilo moguće učiniti pristupačnim svoje gledište zadobiveno proučavanjem izvora. Još 1956. ono nije bilo shvaćeno. Moju se poziciju jednostavno smještalo u okvir općega protivljenja službenoj shemi i vrjednovalo kao još jedan glas u Geiselmannovu pravcu.
Po želji kardinala Fringsa stavio sam na papir malu shemu u kojoj sam pokušao izraziti svoje gledište. U njegovoj sam prisutnosti taj tekst mogao pročitati pred velikim brojem utjecajnih kardinala, koji su ga držali zanimljivim, ali je bilo posve razumljivo da u tome trenutku nisu htjeli ili mogli iznijeti o njemu nikakav sud. Moj je mali pokušaj bio zapisan na brzinu te ni izdaleka nije mogao pratiti solidnost i temeljitost službene sheme koja je nastala u dugu procesu prerada, prošavši mnoge revizije nadležnih stručnjaka. Bilo je jasno da je tekstu potrebna daljnja prerada i produbljenje. Za taj su pak posao bile potrebne oči i ruke i drugih osoba. Stoga je dogovoreno da zajedno s Karlom Rahnerom izradim drugu, produbljenu verziju.
(iz J. Ratzinger: Moj život)
“Kao što je već rečeno vezano uz moje radove o Bonaventuri, u srednjemu bi vijeku i na Tridentskomu saboru bilo nemoguće Pismo jednostavno označiti kao “objavu”, kao što se danas događa u uobičajenu jezičnome izražavanju. Pismo je bitno svjedočanstvo objave, ALI JE OBJAVA NEŠTO ŽIVO, VEĆE I ŠIRE; ONA TREBA DOĆI DO ČOVJEKA I BITI PRIHVAĆENA JER U PROTIVNOME NEĆE POSTATI “OBJAVA”. Objava nije meteor koji je pao na zemlju i koji sada leži negdje u obliku kamene gromade, od koje se mogu uzeti uzorci, odnijeti u laboratorij i ondje analizirati. OBJAVA IMA SVOJE INSTRUMENTE, ALI JE NIJE MOGUĆE ODIJELITI OD ŽIVOGA BOGA I UVIJEK TRAŽI ŽIVOGA ČOVJEKA KOJEMU JE I NAMIJENJENA. NJEZIN JE CILJ UVIJEK OKUPITI I POVEZATI LJUDE; ZBOG TOGA ONA UKLJUČUJE I CRKVU. No, ako postoji ova nadmoćnost objave u odnosu na Pismo, onda zadnju riječ o njoj ne može imati analiza uzoraka kamene gromade – historijsko-kritička metoda – nego je njezin dio i živi organizam vjere svih stoljeća. UPRAVO OVU NADMOĆNOST OBJAVE NAD PISMOM, KOJU NIJE MOGUĆE IZRAZITI KODEKSOM FORMULA, NAZIVARNO “PREDAJOM”.
OdgovoriIzbrišiNema sumnje da je Ratzinger u svoje vrijeme teleskopirao i ravnao se po mojoj nedavnoj analizi: “Tradicija je proces prenošenja poruke koju je Krist životom, molitvom i naukom predao apostolima, i koja se razmišljanjem Crkve pod vodstvom Duha Svetoga prenosi iz naraštaja u naraštaj, i tako je došla do nas (DV 8). Današnja je Crkva ŽIVI stadij toga procesa, pri čemu će sutrašnji „danas“ biti taj ŽIVI izraz, a sutrašnji „jučer“ će već biti dio tradicije. Ta je poruka „ista“ i „različita“, kao što je stablo s krošnjom „isto“ sa klicom, i „različito“ od nje. - Sama tradicija je proces, i ne da se „uhvatiti“. Uhvatiti se mogu samo dokumenti koji nam svjedoče o nauku, bogoštovlju i općenito životu Crkve, i koje treba interpretirati, shvatiti njihov smisao u kontekstu prilika u iz kojih su izrasli, i u kontekstu svega što im je prethodilo i što ih je slijedilo do danas. Autori tih dokumenata, ako su uopće poznati, nisu među nama pa nam ne mogu potvrditi da je naša interpretacija njihovih dokumenata točna. Ali jer se radi o dokumentima Crkve, a Crkva je istovjetna sa sobom, ona jedina zna njihov pravi smisao, a ŽIVO Učiteljstvo Crkve ovdje i danas, je jedini organ koji nam, meni i svima nama koji koji smo za razliku od Neoprotestanata tradicionalisti u pravome smislu, može konačno reći koji je njihov autentični smisao” (iz mojeg komentara Alex-u – koji je za njega i Fesapa bio pretežak – od 25. Studenoga u 7.22, post Rim iz druge perspektive).
,,Nema sumnje da je Ratzinger u svoje vrijeme teleskopirao i ravnao se po mojoj nedavnoj analizi'' - aha sad vidim iz koje osnove Vi nama docirate da trebamo čitati knjige, očito je da ste veći teolog i od njega.
IzbrišiPojam 'živosti' uopće se ne treba shvatiti (niti za to postoje izričite osnove u tekstu koji citirate) u smislu u kojem ga Vi shvaćate - da ne razlikujemo jasno i objektivno spoznatljive stvari (pa ih ne možemo 'uhvatiti', kako sami kažete) u tradiciji (kao i one koje to nisu pa trebaju kasnijeg razjašnjenja i dopune), nego da je ta tradicija živa: 1) tako da se razvija na organski način pa ono što je objektivno, očito i jasno i dalje ostaje takvim i nepromjenjivim, a ono što nije podliježe daljnjim usavršavanjima ; 2) tako da živi u svima nama koji tu tradiciju primamo i od nje živimo.
A te Vaše konfuzne i zabludne stavke u teologiji očito djeluju i na duh pa općenito neokonzerve i neomodernisti gube svaki smisao za vedar duh pa prodaju otrcane i djetinjaste fraze. Mislim da ste već mogli i sami sebi dosaditi sa svojim besmislicama o 'neoprotestantima', a u svakom slučaju, katoličkom promatraču možete postati samo predmet ismijavanja.
Niste shvatili šalu, pa ne shvaćate ni zbilju jer ste Neoprotestant, i "katoličkom promatraču... samo predmet ismijavanja", a umišljate si da ste Nad-papa koji bolje od njega zna "jasno i objektivno spoznatljive stvari u tradiciji", i naivčinama koji su Vam slični prodajete "konfuzne i zabludne stavke u teologiji" i "otrcane i djetinjaste fraze".
IzbrišiTradicija je proces, koji se ne da uhvatiti jer je proces, kao što se ni film (u odvijanju, ne vrpca na kolutu) ne da uhvatiti. Možete uhvatiti samo statička svjedočanstva tradicije, kao što možete uhvatiti sličice filma. A budući da su ta statička svjedočanstva samo dijelovi procesa, ni jedan nije nepromjenjiv u procesu. Nepromjenjiv je samo Stvoritelj prema kome se Putujuća Crkva kreće kao cilju i u kretanju "mijenja" ali je uvijek "ista", kao što se biljka mijenja ali je uvijek ista.
Ne miješajte vjeru Crkve s Vašim shvaćanjem te vjere. Nitko od nas, osim Pape ex cathedra u striktno ograničenom predmetu, ne može tvrditi da je njegovo shvaćanje vjere autentičan izraz vjere: sve što pojedinac može učiniti je da se vjeri približi koliko može, u skromnosti (umjesto arogancije), uvijek spreman da svoja shvaćanja podvrgne reviziji (umjesto da tvrdoglavo i nekritično prijanja uz svoje ideje) u skladu s novim saznanjima (umjesto prežvakavanja "tradicije") do kojih dođe putem autentičnih izvora (umjesto žutoga tiska).
Korijen ovoga raskolničkog čina može se razabrati u nepotpunome i proturječnom poimanju Predaje. Nepotpunome, budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Predaje, koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, »dolazi od apostola… te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga: raste, naime, uvid u stvarnosti i riječi koje su predane, bilo razmatranjem i studijem vjernika koji o njima promišljaju u svome srcu, bilo intimnim razumijevanjem smisla duhovnih stvarnosti koje iskuse, bilo naviještanjem onih koji su, zajedno sa svojim biskupskim slijedom, primili i sigurnu karizmu istine«.[5] Međutim, osobito je proturječno poimanje Predaje u suprotnosti sa sveopćim Učiteljstvom Crkve, koje spada na Rimskoga biskupa i na biskupski zbor. Nitko ne može ostati vjeran Predaji ukoliko raskine crkveni vez s onime kome je sam Krist, u osobi apostola Petra, povjerio službu jedinstva u svojoj Crkvi.[6]. (Ecclesia Dei Afflicta)
Nadbiskup Gerhard Müller kaže da ono što je Papa Benedikt XVI nazvao “hermeneutikom reforme, obnove u kontinuitetu” je “jedina moguća interpretacija u skladu s načelima Katoličke teologije”.
“Izvan ove jedine pravovjerne interpretacije postoji nažalost heretična interpretacija, t.j. hermeneutika rupture, i na progresivom frontu i na tradicionalističnoj” (Neoprotestantskoj, moja napomena) strani, kaže Nadbiskup. Zajedničko je tim taborima, kaže, njihovo odbacivanje Koncila.
Molim vas, isključite više ovog Mihovila iz komentiranja. On postavlja u pitanje TRADICIONALNI POKRET(a time i ovaj blog?!) ismijava nas sve cijelo vrijeme i naziva nas neoprotestantima što je velika uvreda i kleveta.Gdje je to Rim ili Sv.Otac ikada spomenio? Navedite mi taj dokument?
IzbrišiFesapove genijalne komentare vazda zatrpava bujicom riječi: nekakvim citatima trećerazrednih liturgičara, elitističko-snobističkim besmislicama i pozivanjem na poslušnost. Tipični niski udarci! Pitam se-što je cilj ovoga čovjeka i stoji li netko iza njega?
Kod nas ima sto drugih modernističkih ili neokonzervativno-modernističkih blogova i šačica pravovjernih tradicionalnih. Nek usrećuje sve ostale svojim razmišljanjima!
Ne moramo biti svi istomišljenici, no da netko ovoliko uporno, s toliko tekstova nameće svoje antitradicionalne bljezgarije na blogu koji želi biti tradicionalan, zbilja nema smisla.
Očito nema pametnijeg posla, dok mi svi drugi, rekao bih uglavnom mlađi ljudi, kršćanski živimo svoj život, radimo, (nadam se) pomažemo drugima!
Bude li ovo blog sustavnog ponižavanja Tradicije, ja ću se prvi udaljiti-već mi je pun kufer! Vjerujem da ni dosta ostalih neće dugo ostati!
Ako Vam je to cilj, aferim Vam, što bi rekli Bosanci!
Vidite li sada zašto jedino FSSPX može voditi tradicionalnu obnovu? Ovaj bi letio za pet sekundi. Idi Lehmannu pa ga obrati!
Kikii
Svi su se bili jedanput uzrujali kad je netko napomenuo da su svećenici u civilnoj odjeći, razdrljene košulje nespojivi s tradicionalnim pokretom. To je istina i to svugdje u tradicionalnim zajednicama po svijetu možete i vidjeti i provjeriti.
IzbrišiA kad ovaj stalno ponižava tradicionaliste i Tradiciju, valja pokazivati snošljivost, ma dajte!
Mi se Hrvati, inače tvrdoglav i sve protestantiziraniji narod, možemo samo priključiti velikoj obitelji Tradicije. Ni smo u toj poziciji da mi određujemo nove standarde unutar trad.pokreta.
Kikii
Necu Mihovila iskljuciti jer je on iznio svoje stajaliste jasno i svatko moze procijeniti koliko je to stajaliste utemeljeno.
IzbrišiNaravno, ni meni nije drago kad se sve teme okrecu u istom smjeru i stalno se vode iste rasprave, ali ako mi dosadi obrisat cu komentare koji mi ne odgovaraju.
A kritiziranje svecenika koji nas je ugostio zbog toga sto je raskopcao gornji gumb na kosulji uvijek cu brisati. Ako vam to ne odgovara, slobodno otvorite svoj blog, pa primjerom pokazite kakvu tradiciju zelite gajiti.
Hvala za savjete. Ja neću otvoriti blog. Ne kažem da je loše imati tradicionalni blog. Mislim da je to u ovom času(zasada sigurno) veliko djelo ljubavi prema bližnjima, no ja za to nemam ni dara ni poslanje.
IzbrišiČekam FSSPX čijem se blogu mogu samo priključiti ako uopće budu trebali moju suradnju.Eto to je taj primjer i siguran svjetionik na ovom uzburkanom moru. Ne želim gajiti ništa vlastito.
A svi valjda znaju da tu neće biti ni razdreljenjih košulja ni Mihovila i njemu sličnih, Bogu hvala.
Mihovil je otpočetka govorio da ja i slični Lijepu Našu kontaminiramo lefebvrovskim idejama. I to je nešto!
On je čisti i čini većma modernističkom!
Kikii
,,kao što se ni film (u odvijanju, ne vrpca na kolutu) ne da uhvatiti. '' - inače na svakom vhs, cd ili dvd playeru postoji tipka za pauzu (kao i premotati), a uostalom ono što se vidi moguće je točno upamtiti i prenijeti dalje tako da Vam to baš ne drži vodu.
Izbriši,,A budući da su ta statička svjedočanstva samo dijelovi procesa, ni jedan nije nepromjenjiv u procesu.'' - evo ga, opet evolucionizam koji je prokazao sv. Pio X.; i o čemu onda više i dalje da pričamo?
,, Nepromjenjiv je samo Stvoritelj prema kome se Putujuća Crkva kreće kao cilju i u kretanju "mijenja" ali je uvijek "ista", kao što se biljka mijenja ali je uvijek ista. '' - a ja sam dosad mislio da su i dogme i sv. Pismo (a onda i utvrđena tradicija) kao objektivna Stvoriteljeva objava nepromijenjivi. Ili sam nešto fulao?
A što se tiče dalje citata, ja sam već rekao koja je moja pozicija naspram stavova fsspx-a, a papa tu proturječnost specificira kasnije utoliko što spominje učiteljstvo, odnosno doktrinarna pitanja - gdje svaki katolik treba držati da je dužan prihvatiti nauk na koji se zahtijeva pristanak uma i volje (i ne znam kako bi se mogao od toga 'ispričati') pa u tom smislu ja ne smatram da postoji ijedan takav nauk bilo u koncilu ili nakon njega koji bi bio neprihvatljiv za tradicionalog katolika. Odnosno da ona sporna pitanja ili proturječja, 1) ne spadaju na redovni nauk Crkve nego se radi o disciplinskim ili praktičnim stvarima (kao nova misa, ideja da bi lažnim religijama trebalo dati građanska prava jednaka pravoj, da bi trebalo upriličivati communicatio in sacris, da bi papa uvijek i u svemu trebao konzultirati i ophoditi se prema mišljenju biskupa), u kojima vjernik može zauzeti rezervaciju ili kritiku ako postoje ozbiljni razlozi da one djeluju nepovoljno po vjeru naroda Božjeg; ili 2) ako spadaju na nauk, da su u tekstovima dvoznačne formulacije pa je izbjegnuta zabluda te je moguće tradicionalno tumačenje. Tako da ja (kao i svi komentatori ovdje, koliko mogu reći) ne zastupam 'hermeneutiku prekida' u doktrini (službenoj i redovnoj, koju smo dužni prihvatiti) nego u praktičnim i disciplinskim stvarima a to je drugi par rukava. Nasuprot tome, neokonzerve i neomodernisti kade svim reformama kao da su najsavršenije moguće i tako zatvaraju oči pred očiglednom stvarnošću te pletu carevo novo ruho, što Crkvi sigurno nije na korist.
A što se tiče opet vaše nebuloze o neoprotestantizmu, zgodna je ta usporedba, gdje je Luther: 1) odbacio predaju kao izvor objave, 2) za tumačenje Pisma (kao i uopće) odbacio autoritet Crkve, dok tradicionalisti: 1) danas u Crkvi jedini snažno afirmiraju tradiciju, i 2) afirmiraju autoritet Crkve u tumačenju tradicije, ali drže i zdravorazumski da postoje oblici ekstrinzične tradicije koji su najuže povezani sa sadržajem vjere te su lako, jasno i objektivno spoznatljivi i ne smije se mijenjati bez opasnosti po vjeru naroda Božjeg; a neokonzerve i neomodernisti: 1) u mnogim segmentima zanemaruju (ekstrinzičnu, a ponekad i intrinzičnu i tako tangiraju ili pak upadaju u herezu) tradiciju jer drže da je opravdano nadomještena novotarijama i 2) zastupaju voluntaristički i subjektistički orijentirani pojam autoriteta Crkve prema kojem jednom čovjeku ili šačici ljudi pripada apsolutna, svojevoljna vlast nad tradicijom. Eto, iz ovoga neće biti teško zbrojiti 2 i 2.
AD Fesapo, 6. prosinca, u 8:02. PRVI DIO
IzbrišiO „filmu“. To je ilustracija, zasnovana na DV, na Ecclesia Dei Afflicta, na Ratzingeru u ovome Postu i u Vorgrimleru vol. III, ad DV, na DV komentaru Kresine-Rupčića-Škrinjara u izdanju Isusovaca vol.11, na nedavno objavljenoj izjavi Pročelnika Mullera, i na DV komentaru Kresine-Rupčića-Škrinjara u izdanju Isusovaca vol.11, pa pogledajte štima li što kažem ili ne. Kao i druge analogije, ilustracija nije nepropusna za vodu, ma da u ovome slućaju nema rupa.
Konkretno, da pomognem kad su Vam „filozofski i duhovno-teološki argumenti prekomplicirani”: ne trebate sličice shvatiti samo kao izreske iz filma. Svaki put kad pritisnete „tipku za pauzu“ dobijete zadnju statičnu sličicu procesa odvijanja, a ne hvatate proces; ako se date na „premotavanje“ opet možete hvatati samo sličicu ili niz sličica, ne proces, pogotovo ne progresivni proces; ako nešto od odvijanja „upamtite“ to je opet upamćena statička sličica na mrežnici, a ne proces.
Pustite „evolucionizam“ na stranu ako niste u stanju pojasniti što je Pijo X zapravo htjeo reći, i to potvrditi s citatima; nadalje: imaju li njegove teze trajnu vrijednost ili se odnose na teorije koje su bile u modi u njegovo vrijeme i koje, i u kolikoj su mjeri njegovi prethodnici i nasljednici zastupali njegove stavove (jer enciklika pape objavljena pred više od sto godina, ako nema nikakvog presedana u tradiciji niti je kasnije prihvaćena od Crkve, nema neki naročiti autoritet).
Niste valjda PX papalista. Njegova jeostavština „sličica“ tradicije, a interpretacija te ostavštine je povjerena od Krista današnjem živom učiteljstvu, ne Vama. Najnovija interpretacija Pascendi-a je izbacivanje is Prisege: to bi Vam trebalo biti i dosta.
„Ili sam nešto fulao?” (o Pismu, tradiciji, dogmama it.d.) Naravno da jeste.
Sveto Pismo je statični dio tradicije pa se ne mijenja. Osim toga: nije dogma, niti je „objektivna božja objava“ nego zbirka nadahnutih spisa koje sadrže Objavu. Niti je tradicija Objava, nego proces u kojemu se Objava očituje i prenosi, nepromjenjive su samo sličice iz tradicije. A dogme su tvrdnje koje su, ma da u osnovi „iste“, ipak uvijek podložne dubljem shvaćanju i u tome se smislu „mijenjaju“.
Osim toga treba uvijek razlikovati jezičnu formulaciju dogmi („statement“, expression of proposition in language) od njihova smisla, t.j. onoga što tvrde („proposition“, something thought that is true or false). Jezični izraz (statement) je različit u različitim jezicima, a i u istome jeziku moguće je istu tvrdnju (proposition) izraziti na više načina, ili u različitim van-jezičnim kontekstima. Ako se na pr. danas nađemo na Špici i utvrdimo da je lijepo vrijeme, dogma: „danas je lijepo vrijeme“ ostaje uvijek istinita ukoliko se odnosi na taj „danas“ kad smo se našli na Špici. Ali ako tu dogmu želite ponoviti sutradan kad je na Špici pljusak, morate reći „Jučer je bilo lijepo vrijeme“ da bi značilo isto što je jučer bilo „danas“, a to ne znači da se dogma mijenja, nego da nova situacija traži reformulaciju da bi smisao ostao isti. Ako (na taj sutradan) kažete: „Danas je lijepo vrijeme“ zanijekali ste jučerašnju dogmu ma da je jučerašnji jezični izraz ostao isti – jer je danas pljusak.
AD Fesapo, 6. prosinca, u 8:02. DRUGI DIO
IzbrišiSlijedeći pregled produbljivanja vjere u Krista, razvoja koji je trajao gotovo sedam stoljeća, ilustrira kako dogma ostaje „ista“ a ipak se „mijenja“ ne samo u formulaciji nego i smislu:
Uobičanjena teza Sinoptika da je Isus „Sin Božji“ doživjela je „evoluciju“: Arije je ustvrdio da je Sin Božji netko manji od Boga, pa je Sabor u Niceji 325. dodao da je „Bog od Boga“, „konsubstancialan s Ocem“ (uzgred, pri tome je Sabor je upotrijebio izraz kojega nema ni u predsaborskoj tradiciji niti u Pismu, pa je za ondašnje Neoprotestante, t.j. Arijevce, bio modernizam kojemu nije bilo ni traga u tradiciji).
Zatim su Nestorijanci ustvrdili, da se Mariju ne može nazivati Majkom Božjom, nego samo Majkom Krista kao čovjeka. Odvojili su, naime, Kristovo božanstvo od čovještva kao da se radi o dvije osobe koje egzistiraju jedna pored druge, iz čega bi proizlazilo da Krist u ljudskoj naravi nije Bog, pa je Sabor u Efezu 431. pojasnio da jest, kao osoba koja je ujedno božanske naravi, pa se Marija ispravno naziva Majkom Božjom, jer je majka ljudske naravi ujedinjene s božanskom po osobi Boga Sina. „Ujedinvši u svojoj vlastitoj osobi tijelo obdareno s racionalnom dušom Riječ je postala čovjekom…naravi koje su ujedinjene su različite, ipak od obiju je samo jedan Krist i Sin; ne kao da bi ujedinjenjem bile uklonjene razlike u naravi, nego i božanstvo i čovještvo sačinjavaju savršenstvo našega jednog Gospodina.“
Ali je Monofizitska škola smatrala da je u Kristu ne samo jedinstvo u osobi nego i u naravi pri čemu bi ljudska narav praktično iščezla u božanskoj, pa je Sabor u Kalcedonu 451. izazio vjeru u „jednoga istog Sina, savršenog u Božanstvu i ljudstvu, pravoga Boga i pravoga čovjeka …u dvije naravi nepomiješane i nepromjenjene (monofizitizam, moja primjedba), nepodvojene i nedjeljive (nestorijanizam, moja primjedba)“.
Zatim je Drugi Carigradski Sabor 553., u nekima od svojih četrnaest anatema (koje se po Vašem ranijem komentaru mogu zaboraviti), konstrukivnije od Kalcedona pojasnio kako su dvije Kristove naravi ujedinjene u jednoj osobi (taj Sabor je prvi uveo termin Hipostatska Unija, kan. 4), a Treći Carigradski 680. je osudio Monotelitizam - novi oblik monofizitizma koji je tvrdio da je u Kristu jedna volja a ne dvije: božanska i ljudska.
Dajte malo u pogon „filozofsk(e) i duhovno-teološk(e) argument(e)”. Ma da je dogma o Krstu „ista“, ipak je velika „razlika“ između primitivne tvrdnje da je Sin Božji, i tvrdnje da je utjelovljena Riječ u kojoj su božanska i ljudska narav u hipostatskoj uniji bez konfuzije i promjene, bez podjele i razdvajanja, i da posjeduje božansku i ljudsku volju.
AD Fesapo, 6. prosinca, u 8:02. TREĆI DIO
IzbrišiŠto se tiče ostalih zabluda (stalno upadate u nove), kažete da „svaki katolik treba držati da je dužan prihvatiti nauk na koji se zahtijeva pristanak uma i volje …pa u tom smislu… ne smatra(te) da postoji ijedan takav nauk bilo u koncilu ili nakon njega koji bi bio neprihvatljiv za tradicionalog katolika” ALI (tu smo!) postoje “ sporna pitanja ili proturječja” koja “1) ne spadaju na redovni nauk Crkve nego se radi o disciplinskim ili praktičnim stvarima” i “2) ako spadaju na nauk, da su u tekstovima dvoznačne formulacije pa je izbjegnuta zabluda te je moguće tradicionalno tumačenje”…. DRUGIM RIJEČIMA: što Fesapo proglasi da ne spada na redovni nauk nego u disciplinska pitanja, ili spada ali je dvoznačno” … tu “vjernik može zauzeti rezervaciju ili kritiku ako postoje ozbiljni razlozi da one djeluju nepovoljno po vjeru naroda Božjeg” pri čemu je odluka o tome da “postoje ozbiljni razlozi” opet - u nadležnosti Fesapa. Što je to sve nego Neoprotestantizam, t.j. uzurpiranje interpretacije tradicije. Ovome treba dodati i uzurpiranje učiteljske i pastoralne vlasti, kakvim se služe i “progresivci”: razlika nije u načelu nego u identifikaciji predmeta pod (1) i (2). Ali da pređem u pojedinosti.
Što se tiče „SPORN(IH) PITANJA“, (1)sve kad bi se moglo disciplinu tako jednostavno razlučiti od nauka, moralna je zabluda držati da joj se Katolik ne treba podvrgnuti. Mora, u najmanju ruku tako kako se podvrgava drugim disciplinskim odredbama (građanski zakon, standardne procedure na poslu, pravila klubova i t.d.) bez obzira jesu li mu po volji ili ne, jer je pokoravanje praktičnim odredbama potrebno za skladnan život svake zajednice, pogovo Crkve da bi bila „savršeno društvo“. Kršenje Crkvenih odredbi je antidruštveni čin, kao što je i kršenje građanskih i drugih društvenih uredbi. O tome Grisez vol. II, Ch.3, D: How should one foster the Church unity, peace and vitality?
Ali, ne radi se u Vašim primjerima samo o disciplini, jer disciplina uvijek ima u podlozi nauk. „Disciplinske mjere“ se odnose na konkretne zahtjeve koje treba provoditi, a ne na načela na kojima disciplinske mjere počivaju. Prvima se Katolik podvrgava, drugima daje pristanak razuma i volje. I nije teško ukazati u niže navedenim primjerima, da se u pozadini osporavanja „discipline“ radi o načelnome osporavanju nauka kao takvog a ne o konkretnom prekršaju discipline.
PRIMJERI, KOJI AD (1) “ne spadaju na redovni nauk Crkve nego se radi o disciplinskim ili praktičnim stvarima”, u stvari spadaju u redovni nauk.
NOVA MISA uključuje ne samo rubrike i tekst po kojemu se treba služiti, t.j. disciplinske mjere kojima se podvrgavamo, nego i nauk koji je sadržan u tekstu i rubrikama, na koji pristajemo razumom i voljom, koji je pristanak, kao i svaki „ne-nepogrešivi“ nauk, sa svoje strane zasnovan na (a)ljudskoj vjeri u one koji ga predlažu, kao što student vjeruje profesorima, putnik pilotima, gost upravitelju gostionice u koji dolazi na ručak, i (b)a ta je ljudska vjera zasnovana na božanskoj vjeri: dogma je naime da su papa, i naši mjesni ordinariji ako su u zajedništvu s papom, autentični, od Krista imenovani učitelji vjere. Nepokoravanje liturgijskoj disciplini je nemoralan, nepristanak na nauk sadržan u misi također. Da ne govorimo o klevetanju toga nauka u javnosti (Breve, tvrdnja da je Nova Misa protivna tradiciji, osporavanje nauka Pavla VI i Ivana Pavla II o naravi Ofertorija). O ovome posljednjem: Grisez vol.I, Ch.35, Question F: Why must one give religious assent to teachings not infallibly proposed? te vol.II, Ch.1, Question I: Should one assent to teaching which are not of faith?
"Nakon razdoblja donošenja definicija i uzmicanja ne treba osuđivati, nego primijeniti 'lijek milosrđa'".
OdgovoriIzbrišiHm, kakvo "uzmicanje"? Po čemu je to tradicionalni pristup "uzmicanje"?
Nije li upravo suprotno; nije li tradicionalni teološki pristup, u nekoj vojničkoj analogiji, usporediv s čvrstom obranom položaja, a upravo ono što je uslijedilo nakon 2VK pravo uzmicanje, napuštanje "položaja" tj. napuštanje mnogih od onih istina i stavova koje su do tada slovile kao svetinje, a protiv kojih je svijet ratovao. Nije li upravo moderna teologija, *nakon* koncila, a ne ona tradicionalna prije njega, uzmaknula pred svijetom, "predala" se, u smislu da je dopustila da svijet i sekularna misao odlučuje o kontroverznim pitanjima, a vjera i teologija se podlažu tom mišljenju svijeta? Kako se onda može govoriti o "uzmicanju" u tradicionalnoj teologiji?
Znam da je ovo sporedna,tangencijalna, gotovo beznačajna sitnica u odnosu na glavnu temu članka, no čini mi se da je takva retorika česta u kritikama tradicionalne teologije, a meni je potpuno nerazumljiva, pa mislim da je vrijedno raspraviti i o tome.
Ustvari, valjalo bi vidjeti rečenicu na njemačkome.
IzbrišiKoliko sam shvatio, Ratzinger tu citira bl. Ivana XXIII, možda čak i dio govora na otvaranju VII. Uzmicanje se može shvatiti i u smislu zatvaranja u sebe i nekorištenja sredstava koje je donijelo novo vrijeme. Na primjer, prije 2VK nisu postojali katolički mediji, ni radio ni televizija. Te novotarije su općenito smatrane opasnima i tu je napravljen "uzmak". Kasnije se došlo do toga da se ta sredstva također mogu posvetiti i iskoristiti za evangelizaciju i apostolat.
IzbrišiNapamet govorim, trebalo bi vidjeti original (možda na latinskom, ako je to iz govora bl. Ivana XXIII).
Vatikanski radio je krenuo 1931. Za usporedbu, Radio Zagreb 1926.
IzbrišiNisam to znao, govorio sam po sjećanju. Hvala.
IzbrišiDa naši vrli teolozi barem preuzmu ono što je kardinal Ratzinger rekao o Rahneru. Sve u svemu-izrazito nekatolički način razmišljanja, heideggerovski egzistencijalizam izmiješan sa neoskolastikom-dakle, Rahner je bio modernistom bez premca ili kako Nijemci vele "Großvater aller Verwirrung"!K tome veliki oholica.A i one stotine pisama svojoj "Freundin" tijekom Koncila ne bacaju baš najbolje svjetlo na isusovačkog redovnika!
OdgovoriIzbrišiNo, Ratzingerove tekstove se čita selektivno, u "Duhu Koncila". Kako "predugo" živi, sve se njegovo čita, izvlače se samo stavovi bliski modernizmu, a sve pravovjrno i katoličko se preskače, prešućuje i ubija indiferentističkom bezobraznošću.
Jadan naš narod, kao ovce bez pastira! Jadni hrvatski narod, sada sve gladniji zbog poltrona i izdajnika, ovih i onih!
Kikii
Inače, ubrzo će sve diskusije prestati. Jučer je velečasni Hendrick Jolie, iz biskupije Mainz, dobio prijetnje da je postavljena bomba u njegovoj crkvi.
OdgovoriIzbrišiPretpostavlja se da prijetnje dolaze ih homo miljea koji je poznat po svom zastrašivanju neistomišljenika. A razlog je da se sumnja da je spomenuti svećenik objavljivao tekstove na katoličkom portalu kreuz.net, inače poznatom po oštroj kritici novog obreda, Koncila, modernizma, santo subito, svećenika koji žive u konkubinatu ili imaju sklonosti istom spolu. Ali nerijetko i kritike FSSPX-a.kreuz.net posebice oštro piše i o homoseksualcima te im vazda napominje da njihov način života vodi u pakao.
Odnedavno je počela kampanja progona kreuz.net-a, traženja članova redakcije, čak i nagrada od 15 000 eura za sve koji daju informacije o redakciji. Potom hrpa tužbi, javni protesti,medijska hajka i ucjena Njemačke biskupske konferencije koja se od kreuz.net-a vazda distancira i kojoj je spomenuti portal trn u oku.Homići traže da biskupi odmah ekskomuniciraju sve koji imaju bilo kakve veze s portalom. A da se ekskomunicira jednog od njih, gorjela bi Kolnska katedrala.
Nitko nije mogao dokazati da je spomenuti svećenik uopće pisao za kreuz.net. Taj je portal često preuzimao dobre katoličke tekstove s drugih portala.
Ergo, sutra će bilo koji svećenik, poznat po lojalnosti Katoličkoj Crkvi samo za iznošenje katoličkih stavova, i to u najbezbolnijem obliku, biti metom napada, zastrašivanja, možda i mučen i ubijen!
Ovo je strašno, ali je očito bič koji će očistiti katoličanstvo. Modernisti će zbrisati, neće oni u mučeništvo!Braćo i sestre, valja stisnuti zube i biti katolikom!
Kikii
AD Fesapo, 6. prosinca, u 8:02. ČETVRTI DIO
OdgovoriIzbrišiGRAĐANSKA PRAVA. Tvrdnja: „ideja da bi lažnim religijama trebalo dati građanska prava jednaka pravoj”, je karikatura nauka Crkve, i nema nikakve veze s disciplinom. Crkva danas nije ni u mogućnosti da propisuje ikakve disciplinske mjere, sve kad bi i htjela. A ako se sjetimo kakvih je sve “katoličkih” država bilo, hvala Bogu da ih više nema. Rješavanje pitanje građanskih prava je stvar građanskoga društva, a načela koje Crkva predlaže o tome, kako su iznesena u DH, ne spadaju u disciplinu nego u društveni nauk Crkve koji je dio moralne teologije, i zahtjevaju pristanak razuma i volje, kao i, u okviru objektivnih mogućosti, djelovanje u tom smislu.
Religije nisu u moralnom smislu osobe (ne miješati s pravnim “moralnim” osobama), koje bi imale razum i slobodnu volju da bi im pripadala moralna prava, nego su udruženja pojedinaca stvorenih na sliku i priliku Božju, kojima je dužnost tražiti Istinu, koju dužnost ne mogu vršiti ako nemaju pravo da Istinu traže, i da se s tom svrhom udružuju, i organizirano djeluju, i samo u tome smislu religije “imaju prava”, t.j. prava pojedinace koji su udruženi u traženju Istine. To što čovjek može, tražeći Istinu, pogriješiti, ne oslobađa ga moralne obveze da i dalje traži, pa mu pripada i prirodno pravo da traži. Nitko ne traži zabludu, nego upada u nju tražeći Istinu, koju nikada ne će naći ako mu se zabrani da traži. Isto to važi i za udruženje ljudi ili religiju. To što tražeći Istinu katkad upadne u zabludu ne obezvrijeđuje traženjem-spoznatu Istinu, i ne zaslužuje odmah epitet “lažna”, kao da bi sve što promiče bilo lažno. Zato DH ne i ne govori o “lažnim” religijama. Ne možemo tvrditi da je, na pr., Pravoslavlje „lažna religija“, kad je materijalno barem 90% katolička.
COMMUNICATIO IN SACRIS. “da bi trebalo upriličivati communicatio in sacris”, uključuje ne samo disciplinske mjere i ograničenja kojima se pokoravamo, nego i nauk na kojemu su zasnovane na koji pristajemo razumom i voljom. I koji treba poznavati, a ne slijepo vjerovati “što su drugi rekli”. Crkva je nadležna za pitanja discipline sakramenata, a nauk dopušta communicatio in sacris, u nuždi i pod uvjetom da se isključi indiferentizam, na temelju teološke činjenice da između nas i drugih Kršćana još uvijek, hvala Bogu, postoji zajedništvo, koje, mada nije potpuno, nikad nije potpuno ni prekinuto. Crkva je oduvijek priznavala kao sakramentalno valjan mješoviti brak, u kojemu Katolik podjeljuje sakrament “heretiku” ili “šizmatiku”, i prima ga od njega. Blog Transalpinskih Redemptorista je prije dvije godine objavio cijeli niz primjera ovlaštene “interkomunije” između Istočnih Katoličkih i odijeljenih Kršćana. Roditelji mogu u nuždi zamoliti Kršćanina (pa i bilo koga drugoga) da im krsti dijete. Zar bi Vi na smrtnoj postelji u Sibiru zbilja odbili sakramente ako Vam je ih je Pravoslavni svećenik voljan dati, kad Kanonski Zakon to dopušta pod uvjetom da se isključi religiozni indiferentizam, koji bi u Vašem slučanju bio sigurno isključen.
PAPA I BISKUPI. “da bi papa uvijek i u svemu trebao konzultirati i ophoditi se prema mišljenju biskupa”, je opet karikatura, i opet se ne radi samo o disciplini, nego o nauku o hijerarhijskoj strukturi Crkve. Papa nije, niti može biti, menadžer biskupa, nego skupa s njima upravlja Crkvom, jer i njegova i njihova vlast potječu od Krista. Niti se on niti se oni trebaju “u svemu” konzultirati, nego prema nahođenju. Nastrano stanje u Crkvi između V1 i V2, u kojemu su mjesni Ordinariji, koji su to po Kristovu uređenju, bili de facto pod upravom ne pape nego poslušni aparatčikima kurije koja je promjenjiva crkvena ustanova, je glavni krivac današnjega stanja: dovoljno je spomenuti lakoću kojom su aparatčiki naveli biskupe V1 mentaliteta na smrskavanje oltara i misu versus populum.
AD Fesapo, 6. prosinca, u 8:02. PETI DIO
OdgovoriIzbrišiŠto se „PROTURJEČJA“ (2)tiče, ta se otkrivaju interpretacijom dokumenata koji bi bili, recimo, u proturječju, ili istoga dokumenta u kojemu se, recimo, nalaze proturječja. Ali interpretacija je ispravna samo ako je u skladu s onim što autor želi priopćiti, inače je „mis-interpretacija“, kriva interpretacija. Izravni je autor Učiteljstvo (opći sabor, papa, biskup) koji je izdao dokument ili je pretežito odgovoran za njega. Neizravni autor za sve dokumente iz prošlosti je sadašnje živo Učieljstvo, jer je Magisterij samo jedan: prethodni pape i oci ekumenskih sabora su preminuli. Zato i Pijo XII (Humani Generi 21, Sv. Oficij 1949), DV 10, KKC 85) govore da je autentična interpretacija tradicije povjerena isključivo živućem Magisteriju.
PRIMJERE KOJI AD (2) “ spadaju na nauk” ali su “u tekstovima dvoznačne formulacije pa je izbjegnuta zabluda te je moguće tradicionalno tumačenje”, niste naveli. Nitko ne može – bilo bi besmisleno -prihvatiti dvoznačne formulacije, ako su doista dvoznačne, ali ove treba razlikovati od quasi dvoznačnih. Kad neka formulacija izgleda dvoznačnom ne treba ju takvom brzopleto proglasiti na temelju sekundarnih informacija, već naći odgovor u drugim dijelovima teksta, i u kasnijim pojašnjenjima Učiteljstva, koje je jedino ovlašteno da interpretira svoje vlastite tekstove.
Prije nekoliko godina je Kongregacija za Nauk Vjere izdala, u tome smislu, pojašnjenje riječi “substist”, protiv koje je bila velika buka među Neoprotestantima. Ali meni to, na primjer, nikada nije bio problem ni ranije, jer je iz opisa u LG 13-15, te UR 2-4, jasno da je današnja Katolička Crkva nastavak one koju je osnovao Krist, i jer se izraz “subsistira” (pod-stoji) primjenjuje samo na Katoličku Crkvu.
K tome je Koncilska Komisija kao razlog uvođenja ovoga izraza navela, da “se bolje usklađuje s našim prepoznanjem crkvenih ELEMENATA u drugim Crkvama” (citat iz Kung: Crkva, 1968, str. 283, prijevod s engleskog) što nikako nije vidljivo iz formulacije u Mystici Corporis (koja osim toga nema presedana u tradiciji, koliko je meni barem poznato).
Osim toga, Istočnim Katoličkim biskupima je smetalo poistovjećivanje Rimske Crkve s Katoličkom Crkvom, kao da njihove zajednice, koje nisu Rimske, nisu Crkve (Vorgrimler, vol. I, str. 150, komentar Grillmeiera) koje skupa s Rimkom tvore Katoličku Crkvu, već “obredi” kako su to rimski aparatčiki zamišljali prije Sabora. Osim toga Dekret o Istočnim Katoličkim Crkvama, br. 2, izričito kaže: “…Katolička (ne kaže “Rimska”) Crkva je Mistično Tijelo Kristovo”.
Ali dokumente treba dobronamjerno proučavati, a ne po rasrodajnoj cijeni kupovati što “drugi kažu” samo zato što je jeftino. Iz Vaših komentara nije jasno odakle crpite poznavanje vjere.
Imamo sada Denzingera na hrvatksom, a ako Vam je previše, postoje na engleskom najmanje dvije zbirke izvadaka, odabranih jer su se najčešće upotrebljavali u standardnim priručnicima dogmatike. Jedna je “The Church Teaches” 1955, Clarkson/Edwards/Kelly/Welch, druga je “The Christian Faith in the Doctrinal Documents of the Catholic Church”, Neuner/Depuis (od ove je bilo više izdanja, ja imam drugo 1976). Obe su, za razliku od Denzingera, organizirane po predmetima (Bog, Krist, Crkva itd) a slijede krononoški red unutar tih premeta, što je pristupačnije, a i kraće su od Denzingera. V2 treba pročitati u cjelini – Godina je Vjere - i što više postkoncilskih dokumenata, a usredotočiti pažnju na one koji su aktuelniji u ovim raspravama (osobito LG, DV, UR, DH).
“Nasuprot tome, neokonzerve i neomodernisti kade svim reformama kao da su najsavršenije moguće i tako zatvaraju oči pred očiglednom stvarnošću te pletu carevo novo ruho, što Crkvi sigurno nije na korist:” - Dajte navedite konkretno na koga se to odnosi i citirajte ga da se uvjerimo. Jer mi to više izgleda kao plod bujne mašte.
AD Fesapo, 6. prosinca, u 8:02. ŠESTI DIO (kraj)
IzbrišiO Neoprotestantizmu itd., nije relevantno za taj pojam što je “Luther odbcio Predaju kao izvor Objave” (to je poznata stvar; i to Vas ne čini Neoprotestantom), nego što njegovo načelo “sola scriptura” uključuje privatnu interpretaciju Pisma analognu Vašoj privatnoj interpretaciji Predaje. (Nije mogao zagovarati privatnu interpretaciju Predaje kad ju je cijelu odbacio.)
Stoga ni Vas, ni DIY teologa Rippbergera koji je Vaš magisterij, ni ostale quasi-tradicionaliste, ne izvlači iz Neoprotestantizma umjetna podjela Predaje na ekstrinzičnu i intrinzičnu, božansku i crkvenu itd. Takve klasifikacije nisu prihvaćene ni od Crkve ni od većine teologa, ako uopće od ikoga (u Bilješkama se Ripppberger ne poziva ni na koga, pa nije isključeno da se radi o njegovoj vlastitoj tvorevini). Da je u toj klasifikaciji bilo išta upotrebljivo, ušlo bi bilo u DV.
Autentična interpretacija Predaje uključuje sve što pod nju spada, t.j. sve što Crkva svojim naukom, boštovljem, životom (DV 8), prenosti od Krista na buduća pokoljenja i tako dopire do nas, bez obzira na klasifikaciju, pa kad se u relevantnim dokumentima Učiteljstvo ne smatra ovlaštenim da stavlja na sebe u toj interpretaciji ograničenja ne možete ni Vi, ma kako Vam to bilo ”zdravoumkski” sa svrhom da se izvučete iz Neoprotestantske klopke. U ovome svijetlu ne “afirmira(te) autoritet Crkve u tumačenju tradicije” nego ga uzurpirate.
Mi koji smo stvarni tradicionalisti, prihvaćamo Predaju u cijelosti i vjerujemo da je interpretacija cijele Predaje povjerena od Krista živome Učiteljstvu, a ne nama. A Neoprotestanti (SSPX, Rippberger, Vi i ostali "tradicionalisti") postupaju upravo obrnuto, prozirno pokušavajući da se izvuku iz jame, kojekakvim proizvoljnim smicalicama.
Tradicija je proces koji je, ipso facto, mijena (proces koji stoji je besmislica), kao što se biljka od oplođene sjemenke do stabla s razvijenom krošnjom mijenja; ali u biti sadrži istu Poruku. Vi Neoprotestanti imate krivi pojam Predaje, jer odbijate nauk Dogmatske Konsitucije DV, koja je najautoritativniji dokument Crkve o tome pitanju.
Tradicija je datost koje je današnja Crkva živi izraz, i nitko nad tom datošću nema “absolutn(u) i svojevoljn(u) vlast”, niti je tako nešto uopće pojmljivo; kao što je i Pismo datost nad kojom vlast nije pojmljiva. Uloga Učiteljstva nije u vlasti nad Tradicijom (i Pismom) “jednog(a) čovjek(a) ili šačic(e) ljudi”, nego u autentičnoj, od Krista povjerenoj, interpretaciji Tradicije, kao što mu je povjerana i interpretacija Pisma.
Voluntarizam i subjektivizam, što se mene tiče, su, opet, plodovi Vaše bujne mašte; ali kad me već gurate, najprikladnije se mogu pripisati Vama, jer voluntaristički i subjektivistički prisvajate autoritet nad onim što Vam nije u nadležnosti; jer tako hoćete a ne zato što je racionalno, i jer Vam se sviđa a ne zato što bi bila objektivna istina.
S ovim ću morati prekinuti raspravu u ovom Postu. Namjeravao sam nastaviti o Tridentskom Kanonu, Instituciji, preostaloj kritici Brevea, te afferi koja je namještena Ottavianiju, sve to u Postu: Rim iz Druge Perspektive, ali nemam vremena, a nama ni smisla jer je na drugoj stranici. Ali doći se sve na red ako Bog da. Glavno je da sam nepobitno dokazao superiornost Novog Ofertorija, teološki diskreditirao “grupu teologa”, te razjasnio neoprotestantski status samozvanih tradicionalista. Ali da budem iskren, više bih volio ozbiljnu raspravu o spornim predmetima od osobnih prepucavanja, koja uistinu ne pridonose ugledu Bloga, a još manje saznanju istine.
Mihovile – zbilja ste pravi zelot u ovim raspravama; nadam se samo da isto tako revnujete i naspram drugih 'koncilskih katolika' (ili pak još više, 'naše odijeljene braće kršćana'?). Kako sam već istaknuo prije a opet se ponavlja, sve je ovo prilično umarajuće jer se neprestano ponavljaju iste stvari tako da ću opet nastojati ih rezimirati i posebno istaknuti Vaše nove ispljuvke protiv tradicije kako bi se jasnije dalo do znanja koliko je sati.
IzbrišiIzlazite ovdje s jednom 'novotarijom', da novotarije u praksi koje nisu sankcionirane naukom koji izričito nameće dužnost pristanka, ipak nisu 'samo pastoralna ili praktična pitanja', nego da uključuju i prihvaćanje određenog (novoteološkog) nauka. To je već vrapcima na grani poznato jer se radi o jednom od glavnih neomodernističkih argumenata u prilog svojeg fetiširanog pojma superkoncila, no isto je tako očito da to objektivno nigdje ne stoji nego se radi samo o njihovom wannabe iznašašću. Jasni su teološki kriteriji za tumačenje dokumenata Učiteljstva – uvijek bili, gdje valja točno razlikovati teološke kvalifikacije i tumačiti izričaje prema njihovom vlastitom smislu, a ne gledati stvari iz neke umjetne teološke paradigme (nije valjda da Vama kao marljivom čitaču dokumenata nije poznato što je kard. Pericle Felici kazao kako ih trebamo kvalificirati?).
Zato kad doista čitamo dokumente onda vidimo dvostrane konfliktne izričaje – s jedne strane npr. UR govori kako treba u ekumenskim odnosima naviještati istinu bez uvijanja, a s druge imamo da treba ukloniti nepotrebne riječi i sudove (poštedit ću se truda navođenja točnih brojeva jer Vi ste ionako ekspert za koncilske dokumente dotle da možete svima docirati da ih trebaju pročitati, pa već sigurno znate iz prve gdje to jest). Savršeno odgovarajuća platforma i za tradicionalnog katolika i za obožavatelje Asiza, gdje će se svatko pozivati na sebi odgovarajući dio dok će onaj drugi ili protumačiti u svoju korist s obzirom na dvoznačnost, ili zanemariti – jer ionako je ovo pastoralni koncil pa se prilagođavamo potrebama vremena, zar ne? Nadalje tu dolaze konstrukcije o 'nepotpunom zajedništvom' i 'vezama koje nisu prekinute', kao i 'elementima istine', kojih ima koliko mi je poznato i u budizmu i sotonizmu, što ipak ne osporava činjenicu da se radi o dušepogubnim lažnim religijama. Gdje se jasno i nedvosmisleno ističe taj aspekt u koncilskim dokumentima, kao barem jednako aktualan (što je minimum ako gledamo tradicionalni nauk)? Možda Vi kao njihov poklonik to znate, no ja ga dosad nisam pronašao. A u vezi communicatio in sacris – da, dobro ste istaknuli, po tradicionalnom nauku da se radi o uistinu izvanrednim situacijama i specificiranijim uvjetima (krstiti u nuždi može i nekršćanin i ateist, to dobro znamo), no ako malo zavirite u Vama ne baš dragi CIC iz 1917., tamo vidimo da kao uvjet za podjeljivanje sakramenata nekatoliku stoji njegovo odricanje od pravoslavnih ili protestantskih hereza što se više uopće ne traži (zbilja nije jasno kako se može dati odrješenje, ili pak euharistija kao sakrament jedinstva, nekome tko ostaje u šizmi i herezi?), a osim toga volio bih da mi navedete kada i gdje se comm. in sacris odobravala zbog postkoncilskih ekumenskih motiva (zajednički elementi nauštrb razlikovnih i neovisno o pogubnosti krivovjerja)?
,,Ne možemo tvrditi da je, na pr., Pravoslavlje „lažna religija“, kad je materijalno barem 90% katolička.'' – ok, ja ću Vam onda kopirat novčanice od 1000 kn koje su 95 % slične originalima, ili avion koji ima sve osim motora, ili čaj u kojim sam stavio samo par kapi otrova, pa ih Vi slobodno koristite ako s tim 90 % nema nikakve bitne razlike. Može?
Isto tako izlazite s izlizanom neomodernističkom floskulom da prava pripadaju samo osobama a ne i idejama. To je naravno očiti derivat moderne personalističke filozofije koja je do koncila ocijenjivana kao neprirodna i nepripadajuća katoličkoj teologiji; po tome ispada da je Crkva onda bezveze dosad osuđivala hereze i zablude jer ionako one u tom formatu stoje samo na papiru (barem kad se ne radi o osudi samog autora i djela)! Svašta. Tu također donosite jednu skandaloznu antitradicionalnu izjavu koja ide u kategoriju 'suspectus' za herezu: ,,A ako se sjetimo kakvih je sve “katoličkih” država bilo, hvala Bogu da ih više nema''. Znači bolje je živjeti u masonski dirigiranoj državi, koja će nam uvoditi perverzne obrazovne sadržaje i sankcionirati sodomizam? Naravno, ni to nije ništa što ne bismo čuli od modernista, samo Vama nikako da dođe do glave da ste već njihov kuhan i pečen.
IzbrišiNadalje: ,,Papa nije, niti može biti, menadžer biskupa, nego skupa s njima upravlja Crkvom, jer i njegova i njihova vlast potječu od Krista.'' – ovo je ne samo sumnjivo, nego i na granici sa herezom (najblaže rečeno) te bi prije koncila kada se o tome vodila pomnija briga ovakva teza 100 % bila osuđena. Nije li možda Isus Petru rekao 'pasi ovce moje' u prisustvu i u odnosu na druge apostole, i ne određuje li možda I. vat. da papa ima potpunu i vrhovnu pastirsku vlast u Crkvi? Ali ne, Vi ste 'stvarni tradicionalni' samo zato jer slijepo vjerujete svemu što se zdimi iz Rima, i zato: drž'te te lopove neoprotestante!
,,Nastrano stanje u Crkvi između V1 i V2, u kojemu su mjesni Ordinariji, koji su to po Kristovu uređenju, bili de facto pod upravom ne pape nego poslušni aparatčikima kurije koja je promjenjiva crkvena ustanova, je glavni krivac današnjega stanja: dovoljno je spomenuti lakoću kojom su aparatčiki naveli biskupe V1 mentaliteta na smrskavanje oltara i misu versus populum.'' – Opet pokazujete svoje pravo lice nazivajući funkcioniranje Crkve prije koncila nastranim, te poistovjećivanjem papine produžene ruke za upravom Crkvom, s komunističkom birokracijom. Ali opet: drž'te lopova! Zbilja se ne sjećam da sam dosad u raspravi s bilo kojim modernistom sreo ovakvu razinu hipokrizije. S jedne strane, ovdje tvrdite da su upute koje su dolazile iz Rima ipak bile pogrešne, a s druge tvrdite da je ,,kršenje Crkvenih odredbi antidruštveni čin, kao što je i kršenje građanskih i drugih društvenih uredbi.'', i da nema ni načelne osnove za neprihvaćanje novus orda i drugih praktičnih novotarija. Stalno Vam se nudi lijek protiv te teološke šizofrenije, ali Vi nikako da stvorite volju sami sebi pomoći.
U nekom segmentu bi se iz tog Vašeg moglo doći do istine da pravi katolički pojam poslušnosti koji nije slijep i proizvoljan nego je hijerarhijski određen ('treba se više pokoravati Bogu nego ljudima'), jest uistinu zakazao nakon koncila i da su ga samo rijetki, poput kard. Ottavianija, Baccija, (u nekoj mjeri) nadb. Lefebvrea i Castro Mayera prepoznali zato jer on uopće nije bio aktualan prije s obzirom da je Crkva optimalno doktrinarno i disciplinski funkcionirala i nikome nije padalo na pamet da bi jedan papa mogao proglasiti protestantizirani obred i reforme koje će djelovati nepovoljno po Crkvu, no ipak svaki moralni priručnik (kao i crkveni naučitelji i teološka tradicija, na koju ponovno upućujem: http://www.catholicapologetics.info/modernproblems/vatican2/wayward.htm) lijepo uči da postoje dvije vrste ljudskog prava – građansko i crkveno, te ono što vrijedi za jedno mora vrijediti i za drugo. Dakle ako dopustimo i uvjereni smo na vlastite oči da država može proglasiti zakone koji su protivni božanskom pravu, tako i Crkva može proglasiti ono što je nepovoljno, neodgovarajuće i štetno njezinom životu i u tom slučaju pojedinac ima pravo, štoviše i obvezu da pruži otpor.
Da u tome treba biti oprezan i promišljen, također je točno, ali kada vidimo da se proglasi obred s reformama gotovo posve identičnim heretiku Cranmeru, ili socijalni nauk koji hvali masonerija, ili kolegijalnost koja svojeg idejnog začetnika ima u de Dominisu, onda ne treba biti crkveni naučitelj da bi se došlo do zaključka da je riječ o upravo takvoj situaciji. To su ljudskom razumu objektivno i lako spoznatljive praktične stvari inače smo upali u koncilski gnosticizam i nema mjesta onoj Isusovoj da su otajstva kraljevstva Božjeg otkrivena malenima, tj. da je objavljeni nauk ujedno dubok i jednostavan (a Vi očito svojim samohvalisajućim intelektualističkim dociranjem niječete ovaj drugi dio).
Izbriši,,uzgred, pri tome je Sabor je upotrijebio izraz kojega nema ni u predsaborskoj tradiciji niti u Pismu, pa je za ondašnje Neoprotestante, t.j. Arijevce, bio modernizam kojemu nije bilo ni traga u tradiciji'' – Zbilja je nevjerojatno kako se odvažujete pozivati protiv Arija u praktičnim pitanjima; kao da nikad niste čuli da su upravo arijevci bili ti koji su zauzeli većinu hijerarhijskih pozicija i da su upravo oni bili na poziciji 'živog tumača predaje'. No evo što na to odgovara sv. Atanazije: ,,Thus, the more violently they try to occupy the places of worship, the more they separate themselves from the Church. They claim that they represent the Church; but in reality, they are the ones who are expelling themselves from it and going astray. Even if Catholics faithful to Tradition are reduced to a handful, they are the ones who are the true Church of Jesus Christ." Ma kako se samo osuđuje govoriti o tradiciji mimo aktualnog učiteljskog autoriteta! Po Vašim kriterijama, čisti neoprotestant!
No dalje što se tiče kolegijalnosti, pored slijepe poslušnosti koja je zavela veći dio hijerarhije – a to su neokonzervativci, valja također otvoriti oči i uočiti na koji se način to 'provodio koncil' u zapadnim zemljama, dotle da je čak naš kardinal Šeper u razgovoru M. Daviesu priznao da Rim više nije u mogućnosti vršiti efektivnu kontrolu nad pojedinim američkim biskupijama (naravno, ne onima koje su prednjačile po pravovjerju i procvatu vjerskog života). Malo vidjeti da Vinipeška deklaracija, Holandski katekizam i šizmatička sinoda u Nizozemskoj, Pierres vivantes, razni Katelikentagi, Pfarrer-inicijative, nadbiskupi Weaklandi i Hunthouseni, kardinali Martini, Kasper, Lehmann i Schonborn nisu bili plod robotičke poslušnosti Rimu nego upravo tog famoznog kolegijaliteta, gdje bi niže instance trebale imati 'veća prava u zajedničkom upravljanju Crkvom'. Volio bih baš da mi navedete kada se takvo nešto dogodilo između dvaju vatikanskih koncila i bilo tolerirano kao da je normalno stanje.
,,Glavno je da sam nepobitno dokazao superiornost Novog Ofertorija, teološki diskreditirao “grupu teologa”, te razjasnio neoprotestantski status samozvanih tradicionalista.'' – hvalite me usta moja, pa svima nam je očito da jeste! Odite malo spat, čovječe.