Paul Claudel
Le Figaro
23. I. 1955.
Izokretanje mise
Želim prosvjedovati iz sve snage protiv širenja običaja u Francuskoj da se misa govori sučelice narodu.
Temeljno je načelo religije da je Bog na prvome mjestu, a čovjekovo dobro da je samo posljedica priznanja i djelatne primjene tê bitne dogme.
Misa je počast bez premca koju iskazujemo Bogu Žrtvom što mu je svećenik u naše ime prikazuje na oltaru Njegova Sina. To mî predvođeni svećenikom i s njim ujedinjeni idemo k Bogu prinijeti mu hostias et preces [žrtve i molitve]. Ne ide to Bog k nama radi naše udobnosti, da budemo ravnodušni svjedoci otajstva koje se ima ostvariti.
Nova liturgija oduzima kršćanskom puku njegovo dostojanstvo i njegova prava. Više ne govore misu oni sa svećenikom ("prateći" je, kako se s pravom kaže), pri čemu bi im se on povremeno okrenuo da ih uvjeri u svoju prisutnost, sudjelovanje i suradnju u djelu koje poduzima u njihovo ime. Ostaje tek radoznala publika koja ga gleda kako obavlja svoj posao. Nije čudno što ga bezbožnici uspoređuju s magičarom koji izvodi svoju točku pred pristojno zadivljenim gledateljstvom.
Istina je da je u tradicionalnoj liturgiji najpotresniji, najganutljiviji dio Svete Žrtve skriven pogledu vjernika. Međutim nije skriven njihovu srcu i vjeri. Da se to pokaže, na svečanim misama subđakon ostaje u podnožju oltara za vrijeme ofertorija i zakriva lice lijevom rukom. Mi smo također pozvani moliti, povući se u sebe, u duhu sabranosti, a ne radoznalosti.
U svim istočnim obredima čudo se pretvorbe događa izvan vjerničkog vidokruga, iza ikonostasa. Tek se potom slavitelj pojavljuje na pragu svetih vrata, s Tijelom i Krvlju Kristovom u rukama.
Trag te zamisli dugo se zadržao u Francuskoj, gdje se u starim misalima nisu prevodile molitve kanona. Dom Guéranger odlučno je prosvjedovao protiv onih koji su se drznuli raskinuti s tim običajem.
Današnji jadni običaj okrenuo je drevnu svečanost naopako, na zaprepaštenje vjernikâ. Više ne postoji oltar. Gdje je on, taj posvećeni kamen što ga Otkrivenje uspoređuje sa samim Kristovim Tijelom? Nema ničega osim nekakvog postolja prekrivenog stolnjakom, koje nas bolno podsjeća na kalvinistički radni stol.
Naravno, budući da je udobnost promaknuta u vrhovno načelo, trebalo je da spomenuti stol bude slobodan od "dodataka" koji bi ga pretrpali: ne samo od svijećnjakâ i vaza nego i od svetohraništa! I od raspela! Svećenik govori misu u zrakoprazu! Kad pozove ljude da uzdignu srce i pogled... kamo? Ništa nije ostalo pred nama da usredotočimo svoj um na Božansko.
Kad bi se svijećnjaci i raspelo zadržali, narod bi bio još isključeniji nego u staroj liturgiji, jer bi ne samo svečanost nego i svećenik bio potpuno skriven njegovu pogledu.
Ovo stanje primam s najdubljom žalošću, jer odsad, čini se, više se neće od običnih ljudi zahtijevati ni najmanji duhovni napor. Kao da treba najuzvišenije otajstvo gurnuti im u lice, svesti misu na prvobitni oblik Posljednje večere i tako promijeniti cijeli obred. Što je smisao riječi Dominus vobiscum [Gospodin s vama] i orate fratres [molite, braćo] ako ih izgovara svećenik koji je odvojen od svog naroda i ništa od njega ne zahtijeva? Kakvo je značenje preostalo raskošnom ruhu na onima koji su naši poklisari kod Božanstva?
I naše crkve: ima li još uopće razloga da ostanu kakve jesu?
https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/07/paul-claudel-at-le-figaro-1955-mass.html
“U svim istočnim obredima čudo se pretvorbe događa izvan vjerničkog vidokruga, iza ikonostasa.” Previše pojednostavljeno !
OdgovoriIzbrišiU obredima odijeljenih crkava svećenik je okrenut prema oltaru kao i u Tridentskoj misi.
U Bizantinskom (pravoslavnom) obredu glavna („kraljevska“) vrata ikonostasa su zatvorena tijekom Proskomedije i pričesti svećenika, ali veoma rijetko tijekom cijele liturgije uključivši Pretvorbu i pričest svećenika.
Od staroistočnih crkava u Armenskoj („monofizitskoj“) crkvi nema ikonostasa, nego zavjesa (kao u kazalištu) zatvorena tijekom Proskomedije i pričesti svećenika, a tijekom korizme tijekom cijele liturgije jer u korizmi nema Pričesti za vjernike. Ako se dobro sjećam Koptske („monofizitske“) liturgije glavna vrata ikonostasa su uvijek otvorena, a vjernici pristupaju Pričesti - bosi. Kako je s ostalim staroistočnim crkvama – nisam svraćao pažnju. Sjećam se zastora u Asirskoj („Nestorijanskoj“) crkvi.
Od svih istočnim crkvama postoje i katolički „derivati“, koji se nakon Koncila vraćaju ili bi trebali da se vrate, na praksu crkva od kojih potjeću. Znam da se Ukrajinska i Melkitska strogo drže toga.
Ali o staroistočnim malo znam: u gradu u kojem živim radi se o malim zajednicama, koje se služe crkvama zapadnih župa i svećenik je okrenut prema puku. Izuzetak je Malabarska crkva koja ima veliku dijasporu, i odlukom Sinoda odlučila se na rješenje po kojem se prvi dio mise do Prinosa služi prema puku, a ostali prema „istoku“. Nema ikonostasa, ni zavjese. To je pravilo u stolnoj, zapravo jedinoj, crkvi koju ovdje imaju. Ali u ostalim mjestima mise se služe po zapadnim župama a kako se misa služi vjerojatno ovisi o svećeniku.
Maronitska crkva je oduvijek bila samo Katolička, dakle nije ničiji „derivat“, ali je izgleda dobrano latinizirana. Po nekim izvorima Maroniti potjeću od monotelitskih heretika. Zajednica ovdje služi se župnom crkvom, ad populum, a tako je vjerojatno i u Libanonu. Tako se služila i u novoj katedrali koju sam vidio na internetu prilikom ustoličenja novog patrijarha.
N.B. Mihovil je notorni i okorjeli modernist, kao što svjedoče njegovi komentari.
IzbrišiPostoji samo jedna Božja Crkva - Katolička Crkva, a sekte raskolnika i heretika, kao što uči papa Pio IX. u Iam Vos omnes: "niti svaka zasebno niti sve zajedno na bilo koji način ne mogu biti ili sačinjavati onu Jednu Katoličku Crkvu koju je izgradio naš Gospodin ... i ne može se za njih na bilo koji način reći da su grane ili dijelovi te Crkve, budući da su vidljivo odsječeni od katoličkog jedinstva."
Obredi sakramenata pripadaju Katoličkoj Crkvi, a ne sektama koje su se od nje odvojile i koje otad svetogrdno podjeljuju te sakramente izvan katoličkog jedinstva. Istočni katolici nisu "derivati" heretikâ nego duhovni nasljednici svetog Ivana Zlatoustog, sv. Atanazija i ostalih istočnih otaca, a istočni raskolnici i heretici su duhovni nasljednici Nestorija, Focija i ostalih heretika koje je osudila Katolička Crkva, i to i njezin zapadni i istočni dio.