Koja je bila glavna potreba vremena u kojemu je živio Lacordaire? Odgovor je jednostavan: Francuska je izgubila vjeru, treba joj vratiti vjeru. Kako? — Taj »kako?« progutao je Lacordaireovu mladost [...] Ali jednog dana pojavi se na propovijedaonici u Notre-Dame kraljevski lijepi dominikanac i žarom svoga srca i svoje duše upaljivao je utrnule žižke nevjernih duša. Ogromna crkva jedva može da primi tolike slušatelje: nevjernom je Parizu malena Notre-Dame.
(iz revije Duhovni život)
[S]vi pravi apostolski poslenici očekuju puno više od svojih žrtava i svojih molitava, nego od upotrebe svoje radinosti. Otac Lacordaire ostao bi dugo zadubljen u molitvi prije nego bi se popeo na propovjedaonicu, i, vrativši se u svoju ćeliju, dao bi se bičevati. Otac Monsabre, prije nego bi počeo govoriti u crkvi Notre-Dame, klečeći bi izmolio cijelo ružarje. »Pijem zadnji čaj«, šaljivo je odgovorio jednom prijatelju koji ga je upitao za taj pobožni njegov običaj. Obadva su ova redovnika živjela od načela što ga je izrekao sveti Bonaventura: tajne plodnog apostolskog djelovanja mnogo se više crpu podno raspela, nego li razmahom sjajnih sposobnosti.
(J. B. Chautard, Duša apostolskoga djelovanja)
Sve sam nedjelje proveo u crkvi Notre-Dame i išao sam onamo i tjednom što češće mi je bilo moguće ... sveta se je drama preda mnom razvijala sa sjajem koji je nadilazio sva moja maštanja. Ah! To nije više bio siromašni jezik pobožnih knjiga. To bijaše najdublja i najveličanstvenija poezija, najuzvišenije kretnje koje su se ikada povjerile ljudskim bićima. Prizor mise nije me mogao nikako zasititi i svaka se kretnja svećenika duboko ucijepila u moj duh i u moje srce. Čitanje oficija Mrtvih i Božića, prizori dana Velikoga tjedna, uzvišeni pjevi Exulteta, uz koji mi se najopojniji akcenti Sofokla i Pindara čine dosadnim, sve me to prenapunjalo strahopočitanjem, veseljem, zahvalnošću, kajanjem i klanjanjem!
(Paul Claudel prema tekstu Ivana Merza)
Posljednje bogoslužje u katedrali prije požara. Lijepo je da nema abususa tako da svatko može bez neokonzervativnog zanovijetanja sam usporediti ono što opisuje Claudel s ovim što je danas ostalo. A mislim da se i dobro vidi koliko je sama građevina neprikladna za takvu liturgiju.
OdgovoriIzbrišiGorući grm mi je prva asocijacija na ovaj znakoviti događaj. Nadam se da ovo velebno zdanje neće doživjeti sudbinu carigradske Svete Mudrosti. Previše toga ide upravo u tom smjeru. Je li suvremeni zapadni čovjek uopće još kadar shvatiti neke znakovite i simbolične događaje? Kažu, ostala je struktura, no što je izgorjelo i što je hranilo razorni plamen? O tome se doista može razmatrati. Ł
OdgovoriIzbriši