Biskupova lekcija iz povijesti
Gostujući uvodničar na "Rorate Caeli" biskup Athanasius Schneider iznio je argument koji pobornici sedisvakantizma ili nisu sposobni ili nisu voljni shvatiti: da bez obzira na to što oni misle o crkvenom položaju navodno krivovjernog pape, bez obzira na to koliko dokaza vjeruju da mogu zgrnuti o njegovu "očitom krivovjerju", njihovo mišljenje u toj stvari nema nikakvu pravnu važnost za Crkvu. To je zato što ne postoji nikakav postupak kojim bi se Crkvi u cjelini mogla priskrbiti kakva konačna i obvezujuća izjava da je papa sam sebe svrgnuo krivovjerjem te mora biti zamijenjen.
Citiram biskupa Schneidera: "Problemu kako se u konkretnom slučaju odnositi prema krivovjernom papi nije se dosad pristupilo na način koji bi bio blizu ičemu nalik na opći pristanak u cijeloj katoličkoj tradiciji. Dosad nijedan papa i nijedan koncil nisu objavili bitne doktrinarne proglase ili obvezujuće norme o tome kako bi se moglo izići nakraj s krivovjernim papom za njegova službovanja." U skladu s tim biskup piše: "U povijesti ne postoji nijedan slučaj da je papa za svojeg službovanja ostao bez papinstva zbog krivovjerja ili navodnoga krivovjerja."
Ponovit ću: nijedan slučaj u povijesti – nijedan u 2000 godina – da je papa zbog krivovjerja ostao bez službe.
Biskup Schneider osvrće se na slučaj koji bi bio najbliži presedanu, a koji samo pokazuje neodrživost sedisvakantističkog stajališta: riječ je o papi Honoriju I., koji je izričito podupro monoteletsko krivovjerje, a ipak je priznavan papom iako su "tri uzastopna sveopća koncila (Treći Carigradski koncil 681., Drugi Nicejski koncil 787. i Četvrti Carigradski koncil 870.) te papa sv. Lav II. 682. izopćili Honorija I. zbog krivovjerja (...)". Štoviše, u tim autoritativnim crkvenim presudama "nije se ni uključno izjavilo da je Honorije I. izgubio papinsku službu ipso facto zbog krivovjerja. Ustvari, smatralo se da je pontifikat pape Honorija I. bio valjan i nakon što je on u svom pismu patrijarhu Sergiju 634. podržao krivovjerje, jer nakon toga vladao je još četiri godine, do 638."
Što je još neobičnije, piše biskup, "Liber diurnus romanorum pontificum, raznovrsna zbirka formulara upotrebljavanih u papinskoj kancelariji do 11. stoljeća, sadržava tekst papinske prisege prema kojemu se svaki novi papa pošto preuzme službu morao zakleti da 'priznaje šesti sveopći koncil, koji je vječnom anatemom udario Sergija, Pira i ostale pokretače krivovjerja (monoteletizma), a s njima i Honorija'. (PL 105, 40-44)." A ipak je Crkva uvijek uvrštavala Honorija na popis papa!
Biskup donosi i još razorniji povijesni dokaz, za koji npr. pisac ovog članka nije uopće znao:
"U nekim brevijarima do 16. ili 18. stoljeća papa Honorije spominje se kao krivovjerac u čitanjima matutina za 28. lipnja, blagdan sv. Lava II.: 'In synodo Constantinopolitano condemnati sunt Sergius, Cyrus, Honorius, Pyrrhus, Paulus et Petrus, nec non et Macarius, cum discipulo suo Stephano, sed et Polychronius et Simon, qui unam voluntatem et operationem in Domnino Jesu Christo dixerunt vel praedicaverunt.'
Višestoljetni opstanak toga časoslovnog čitanja pokazuje da brojni naraštaji katolika nisu smatrali sablažnjivim što je nekom papi, vrlo rijetko, bila utvrđena krivnja za krivovjerje ili za podržavanje krivovjerja. U ona vremena vjernici i crkvena hijerarhija znali su jasno razlikovati nerazorivost katoličke vjere božanski zajamčenu Učiteljstvu Petrove stolice te nevjernost i izdaju nekoga pape u izvršavanju svoje učiteljske službe."
Nadalje, čak ni u slučaju Honorija nije bilo nikakvog proglasa anateme dok je živio, nego tek posmrtno, i to samo autoritativnim odlukama sveopćih koncila i papa.
Naposljetku, kako nas biskup upozorava, sama ideja da krivovjeran papa sam sebe svrgava – a, ponavljam, ne postoji nikakav način konačnog proglašenja toga sveopćoj Crkvi – puko je teološko mišljenje koje je bilo "strano prvom tisućljeću, javivši se tek u kasnome srednjem vijeku, u doba kad je papocentrizam dosegnuo stanovit vrhunac i papu se [pogrešno] poistovjećivalo s Crkvom... To je i dalje samo teološko mišljenje, a ne crkveni nauk."
Što je onda lijek Crkve protiv jednog pape koji, a takvi su slučajevi krajnje rijetki, ugled svoje službe ustupa nekoj teološkoj zabludi? Lijek je ispravljati ga, a snositi njegovu nazočnost do kraja njegove vladavine, prepuštajući sud o krivnji budućem papi ili koncilu. Baš ispravljanje Franje biskup i provodi u svom članku:
"Teološki revolucionarnu promjenu uveo je papa Franjo odobrivši to što neke mjesne Crkve u pojedinim slučajevima pripuštaju seksualno aktivne preljubnike (koji žive u tzv. neregularnim zajednicama) svetoj pričesti. Sve ako te mjesne norme i ne predstavljaju opću normu u Crkvi, one u praksi znače poricanje božanske istine o bezuvjetnoj nerazrješivosti valjane i izvršene sakramentalne ženidbe."
"Druga se njegova doktrinarna preinaka sastoji u promjeni biblijskoga i stalnoga dvotisućljetnog nauka glede načela opravdanosti smrtne kazne."
"Još je jedna doktrinarna promjena to što je papa Franjo odobrio rečenicu u međureligijskom dokumentu iz Abu Dabija (4. veljače 2019.) kojom se tvrdi da različitost spolova, različitost rasa i različitost religija jest mudra Božja volja. Toj je rečenici potreban službeni papinski ispravak, jer bi inače očevidno bila protivna prvoj Božjoj zapovijedi te jasnom i izričitom naučavanju našega Gospodina Isusa Krista, dakle proturječila bi Božjoj objavi."
Biskupov članak obiluje daljnjim povijesnim gradivom koje razotkriva plitkoću sedisvakantističkih argumenata, pa stoga preporučujem da se u cijelosti i pažljivo pročita. Dovoljno je citirati biskupov zaključak: "Čin svrgnuća pape zbog krivovjerja ili proglašenje papinske stolice praznom zbog gubitka papinstva ipso facto papinim krivovjerjem bila bi revolucionarna novost u životu Crkve, i to u jednom nadasve važnom pitanju glede njezina života i ustrojstva. U tako osjetljivoj stvari – makar bila praktične, a ne strogo doktrinarne naravi – valja ići sigurnijim putem (via tutior) trajnoga osjećaja za Crkvu."
Trajnom pak osjećaju za Crkvu posve je tuđe mišljenje da vjernici mogu naprosto za sebe odlučiti da se neki papa raspapio krivovjerjem. Taj je nazor beskoristan i nema temelja u crkvenoj povijesti ni u nauku Učiteljstva. Trajnom osjećaju za Crkvu međutim pripada ispravljanje zahirjelog pape kao stvar božanske objave. Tako je Bog nadahnuo Pavla da ispravi Petra kad je on ugrozio poslanje Crkve u Antiohiji hinjenjem neprekinutog obdržavanja židovskih zakona o prehrani:
"Doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću.
Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: 'Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?'" (Gal 2,12–14)
Zahirjeli papa podliježe ispravku. Ne podliježe mišljenju sedisvakantistâ da više nije papa, na temelju kojeg mišljenja današnji sedisvakantisti, znatno premašujući okvir problema s Franjom, proglašavaju da nemamo papu još od 1958.
Neka mišljenja toliko su besmislena da sama sebe pobijaju.
Chris Ferrara
https://fatima.org/news-views/bishop-schneiders-history-lesson/
A kad bi zamislili da je prethodnik Honorija I dao "cudnovatu" ostavku zbog podmakle dobi i slabijeg zdravlja i ostavio svoje papinsko ime, nosio bijelu odijecu, nalazio se unutar zidina Vatikana što bi povijest pricala o Honoriju I, kao valjanom papi ili antipapi? Vjerojatno bi odigralo ulogu tko ce prvi umrjeti...
OdgovoriIzbrišiMarcijam
Ima li napornijih ljudi od benevakantista. Ovaj se clanak bavi ozbiljnijom tezom, a ne vasim besmislicama.
IzbrišiNaporniji ste samo vi koji ste jednostavno slijepi i ustrajete u nečem sto nema pokrića. Pozivas se na one biskupe koji odgovaraju tvom tumačenju trenutačne situacije. Evo bas Schneider kao malo dijete nekidan trci papi Franji da ga pita sto je on mislio reci s onom dekalracijom u Abu Dhabiju, i onda kao on nosi dobru vijest koju mi je poručio Franjo, ma daj smijurija. Svi biskupi koji nisu u Franjinoj sviti izgledaju tako preplašeno poput male djece i ne znaju vise sto i koga bi pravdali, što je i razumljivo sagledamo li kaos u kojem se nalazimo, a Chupichi rastu kao gljive posli kise, a ti Toma se pravis kao da je sve jasno i čudiš se mom komentaru. Sjeti se samo one nespretne izjave monsinjora Georga Gänsweia o proširenoj papinskoj službi, osobno se ne slažem s tom izjavom, ali ona pokazuje čudnovatost današnje situacije koju ti sagledavaš samo iz jednog kuta i udaraš po tome. Gledaj Toma stolica nije prazna, ali isto tako knjige nisu napisane i niti jedan svetac ni naucitelj nije opisao ovakvu situaciju i ne moze postojati papa emeritus i drugi pokraj njega aktivni papa koji ulazi u hereze, Ili daj primjer toga ili odskakutaj s tim glupim analizama i vrijeđanjem onih koji imaju drugačije mišljenje.
IzbrišiBTB
Marcijam
Franjo je samo nesto drugaciji cvijet na stablu na kojem rastu i Pavao VI. i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Ja sa svog bloga necu "odskakutati", a necu ni da mi se u komentarim stalno spominju te besmislene i glupe tvrdnje. Raspravili smo to vec natanane vise puta. Sto se mene tice, pitanja poput ravne zemlje, Benedikta kao pravog pape i slične budalastine mogu se slobodno "rjesavati" negdje drugdje.
IzbrišiHvala Vam na ovom poučnom članku.
OdgovoriIzbrišiSlažem se s gore iznesenom tezom.
Mario
Mario
Biskup je dobro odbrusio sedisvakantistima, ali od tri primjera Bergogliovog krivovjerja, samo onaj prvi, o preljubnicima, “drži vodu“ kako se ovdje popularno kaže; drugi, o smrtnoj kazni, ne mislim da bi se mogao svrstati u pomjenu nauka koji obvezuje katoličku savjest (o tome vidi. komentnar u postu Ispunja Mjeru Svoje Opakosti); a u trećemu samo ono o različitosti religija bi moglo biti sporno, ako se shvti kao Božja volja usporediva s objavljenom religijom.
OdgovoriIzbrišiJe li cijeli biskupov esej objavljen na engleskom ? Sadrži li više primjera doktrinarnih preinaka? Tijekom prethodnih dviju godina, objavljen je cijeli niz kritika Begoglijeve „pobudnice“, njegovih postupaka i izjava, pa začuđuje da je biskup toliko toga preskočio.
Dok je impresivno pokazao kako se prema Bergogliju ne bi smjelo postaviti, vrlo je mršav sa savjetima kako bi trebalo. Kaže: „Lijek je ispravljati ga, a snositi njegovu nazočnost do kraja njegove vladavine, prepuštajući sud o krivnji budućem papi ili koncilu.” Bergoglio se već stotinu puta oglušio na ispravljanja, i možemo biti sigurnni da će tako i nastaviti, te da će se pobrinuti da osigura nasljednika.
Uz duzno postovanje prema Chrisu Ferrari, ne tvrdi li on da je tijekom “pontifikata” Bergoglia zapravo suspendirano papinsko uciteljstvo? Jedan je pisac humoristicno napisao da se nada da cemo dobiti email obavijest kada je ponovno u funkciji!
OdgovoriIzbrišiZasto je Schneider mjerodavan? Nije li on presretno objavio da mu je Bergoglio objasnio svoju herezu islama u sklopu katolicke tradicije? Daleko od toga da je kardinal Burke mjerodavan (Do sad smo valjda shvatili da se na nikoga iz Novus Ordolanda ne mozemo osloniti. Vec 927 dana se necka bi ili je mozda prerano poslao korekciju), ali zasto njegova nema vecu tezinu “ A Pope who commits formal heresy ‘would cease, by that act, to be the Pope’”?
Kada se vec Schneider poziva da je nesto nemoguce jer nema presedana, onda nek posteno svoju logiku primijeni i na titulu pape “emeritusa”.
Pa naravno da je bez presedana kada jedini kandidati za to mogu biti koncilijarni pape. S obziirom da imamo dvojicu trenutno, jedan od njih sigurno nije papa, samom cinjenicom da znate brojati. A ako bas hocete, jedan se ipak trudi svim silama (vise od koncilijarnih prethodnika) pokazati da nikada nije ni bio katolik.
Sto je sa svim teolozima i doktorima Crkve koji su rekli da notorni heretik ne moze (i prestaje) biti papa? Imaju li oni kakve tezine?
Bergoglio je nesto drugaciji cvijet na stablu na kojem rastu ostali koncilijarni pape da, ali dovoljno drugaciji da taj bolesni cvijet odcijepi kao notorni i okorjeli heretik.
Nikada nije kleknuo pred Presvetim, neda da ga se zove papa, neda da mu se ljubi papinski prsten, ne blagoslivlja kao katolik da nebi uvrijedio ateiste (koji ionako po njemu idu u Raj), za Blazenu Djevicu Mariju kaze da je prevarena pod Krizem, za Duha Svetoga da je apostol Babilona, Krista usporedio sa djavlom, rekao da nema katolickog Boga, izjavio da Bog zeli islam i pluralnost religija, rekao za Judu da nije u paklu, negira samu cinjenicu pakla (“Nitko nije osudjen zauvijek, to nije logika evandjelja), rekao da je smrtna kazna intrinsicno losa i da su svi prije bili nehumani, na sluzbenom uciteljstvu Crkve Acta Apostolica Sedis stavio da bludnici smiju primiti pricest. Jos mora ukinuti celibat (naravno u “iznimnim okolnostima”) i dozovliti tu istu pricest i sodomitima. U svakom govoru o bratsvu i jedinstvu zvuci kao Veliki Mestar iz loze.
Ako to moze sve jedan papa, cemu obecanje Krista iz Mt 16,18.. ? Onda je papinstvo samo (nebitna) fasada..
Onda je najbolje gurnuti glavu u pijesak i reci da je papinsko uciteljstvo trenutno suspendirano. Pa molim vas i mene onda predbiljezite na mailing listu, pa nek nam Chris Ferrara javi kada je ponovno u funkciji…
Tri su kljucna pitanja:
IzbrišiJe li Benedikt dao valjanu ostavku na papinsku sluzbu? Odgovor je potpuno jednoznacno "da". Postoje ljudi koji vole vise Benedikta, nego Franju, ali to nema nikakvog utjecaja na istinu.
Je li Franjo valjano izabran i prihvatio papinsku sluzbu? Opet, odgovor je sasvim jasan, univerzalno i mirno je prihvacen nakon izbora za papu (neovisno o tome sto su neki smatrali da ce biti los papa).
Tko moze proglasiti da je Franjo heretik i time da nije papa?
Neki misle da to moze znatan broj kardinala ili biskupa ili cak opci sabor. Neki misle da to ne moze nitko napraviti. No nema govora o tome da bi to vjernici cinili sami za sebe jer im je to "ocito".
Sve ostalo poput titula, boje ruha, ljubljenja prstena itd. je bacanje prasine u oci.
Na temelju čega je odgovor na prvo pitanje potpuno i jednoznačno DA, ova tvoja izjava je u rangu Elvisa Duspare o duhovnim vjezbama, postoje i argumenti koji ti ne idu u prilog. Spusti malo ego sinko... Evo procitaj malo:
Izbrišihttps://fromrome.wordpress.com/2018/11/19/the-validity-of-pope-benedict-vxis-resignation-must-be-questioned/
Marcijam
S jedne strane je umirovljeni biskup iz Texasa, nekoliko svecenika, profesora i novinara, s druge strane svi biskup, svecenici i teolozi koji priznaju Franju za papu (99,99% hijerarhije). Rekao bih da je odgovor prilicno jednoznacan.
IzbrišiGledajte, ja nikome ne branim da vjeruje u ravnu zemlju, da je Benedikt papa ili neku drugu (po mom misljenju) glupost. Naprosto ne zelim da mi ta svoja misljenja stalno prosipate po blogu. Ja smatram da se o tome kod mene dovoljno raspravljalo, obje strane su napisale svoje argumente i to je to. Ako zelite komentirati dogadjaje kroz prizmu NASA nas laze ili Benedikt papa, Franjo antipapa, slobodni ste to raditi bilo gdje drugdje. Ja smatram da je to beskorisna i cak kontraproduktivna pozicija i ne zelim je gledati kod sebe na blogu vise.
Nisam ni bene ni sede, prihvaćam Bergoglia kao (užasno lošeg) papu. Ali ovo zaključivanje prema tome koliko kojih je s koje strane je argumentum ad populum... primijenimo ga na Sv. Atanazija i možemo reći da su arijanci bili u pravu :)
IzbrišiKK
Imaju li *vakantisti nekog poput sv. Atanazija ili sv. Hilarija na svojoj strani?
IzbrišiNešto, uglavnom, jest prazno ili mora biti prazno ali to nije Pt stolica. Dakle, jedna stolica, dva pape s time da je jedan u punom smislu papskiji od pape. Franjom se nazvao i budimo realni zatekao što je zatekao i sad ti budi papa u takvom habitusu. No zanimljivo je ako ga Bog pozove sebi prije Benedikta, mi i dalje imamo ali nemamo papu. Ł
Izbriši“Imaju li *vakantisti nekog poput sv. Atanazija ili sv. Hilarija na svojoj strani?”
IzbrišiImamo Elvisa ali on ne želi da ga se naziva svecem jer prezire štovanje relikvija svetaca. S time da je on puno veći teolog jer je za razliku od spomenute dvojice i skužio da je zemlja ravna ploča i spasio mnoge duše od propasti. Doslovno. Negdje sam pročitao da je Elvis kralj (čak i na engleskom je pisalo Elvis the King). Možda malo neprimjereno ali u današnjem ludom vremenu kad smo ostali bez pravog vodstva nije ljudima za zamjeriti.
Sense
1.“Je li Benedikt dao valjanu ostavku na papinsku sluzbu?”
IzbrišiPo kanonu 332.2 nije. Ostavio je samo ministerium a ne munus. Ucinio je privid da je Crkva dvoglavo cudoviste i napravio diarhiju od papinstva (kada bi to moglo biti moguce). Pretvorio je ured u “aktivnog” i “pasivnog” papu.
Ovako je pisao Rahner, “Je li izvjesno da se Vatikan protivi bilo kakvoj podjeli vlasti na najvišoj razini Crkve? Zar nije moguće da takvo razdvajanje vlasti bude zamislivo “Iure humano” u Crkvi, kao što i papa, putem konkordata, dijeli biskupska imenovanja, na koja samo on ima pravo, sa svjetskom moći?” (str 204 iz linka)
U istom su smjeru su isla nastojanja Tubingena Johannesa Neumanna da se donese nova valjanost sinodalne tradicije crkve. Njegovi prijedlozi za reorganizaciju Petrovog ureda:
1. Biskupsko vijeće, zajedno s Papom, formira pravo primarno vodstvo crkve; (✓ check: Vatikan II. i kolegijat)
2. Pitanje može li ured Petra voditi SAMO JEDNA OSOBA; (*ding ding ding)
3. Reorganizacija papinskih izbora: biračko tijelo moralo bi predstavljati sveopću Crkvu na istinit način. (Johannes Neumann, Ustav za slobodu, riječ i istinu 23 (1968) str. 387-400.) (mozda nam i to jos predstave, tko zna)
http://www.orientierung.ch/pdf/1974/JG%2038_HEFT%2019_DATUM%2019741015.PDF
Rahner i Raztinger su bili kao prst i nokat, a Neumann je bio kanonski odvjetnik na Tübingenu. Na istom Tübingenu na kojem ce godinama kasnije Ratzinger postati predstojnik katedre za dogmatiku, odnosno na rasadnistvu njemackih hereza.
Daleko od toga da se voli neki koncilijarni papa kao osoba, pa tako i ni Benedikt. (ako meni implicirate ljubav prema njemu)
Da li je to razlog? Ne znam. Motiv ne znam.
“Papa Celestine V, koji je zadnji abdicirao prije Benedikta je rekao: “Ego Caelestinus Papa Quintus motus ex legittimis causis, idest causa humilitatis, et melioris vitae, et coscientiae illesae, debilitate corporis, defectu scientiae, et malignitate Plebis, infirmitate personae, et ut praeteritae consolationis possim reparare quietem; sponte, ac libere cedo Papatui, et expresse renuncio loco, et Dignitati, oneri, et honori, et do plenam
“We, Celestine, Pope V, moved by legitimate reasons, that is to say, for the sake of humility, of better life and an unspotted conscience, of weakness of body and of want of knowledge, the malignity of the people, and personal infirmity, to recover the tranquility and consolation of our former life, do freely and voluntarily resign the PONTIFICATE, the PLACE, the DIGNITY, OCCUPATION, and HONORS OF WE EXPRESSLY RENOUNCE, and we give full and free faculty to the college of cardinals canonically to elect a pastor of Universal Church.”
Nakon toga dolazi papa papa Bonifacije VIII koji nalaze da se za odricanje papinstva mora odredici SVIH TITULA na cemu se temelje danasnji kanoni.
Opet procitajmo recenicu Benedikta :“Uvijek" je također "zauvijek”….” Više nemam moć UREDA za VLADAVINU Crkve, ali u SLUZBI molitve OSTAJEM, tako da kažem, UNUTAR GRANICA Sv. Petra.”
GENERAL AUDIENCE, Wednesday, 27 February 2013
Deckret pape Bonifacije VIII:
“Romanus Pontifex (maxime cum se insufficientem agnoscit ad regendam universale Ecclesiam, et summi Pontificatus onera supportanda) renunciare valeat Papatui, eiusque oneri, et honori,”
“Since some debaters curious about those things, which are not very expedient, and desiring rashly to know more than is opportune, against the teaching of the Apostle (1 Tim. 6:4), have seemed to draw forth less cautiously a solicitous doubt, whether the Roman Pontiff (most of all when he acknowledges himself (to be) insufficient to rule the universal Church, and to support the burdens (onera) of the Supreme Pontificate) be able [valeat] to RENOUNCE the Papacy [Papatui], and its CHARGE [oneri], and HONOR [honori]: “
cijeli tekst: https://fromrome.wordpress.com/2019/03/04/
Na tome se temelji danasnji kanon 332.2:
§ If it happens that the Roman Pontiff resigns his OFFICE, it is required for validity that the resignation is made freely and properly manifested but not that it is accepted by anyone.
Izbriši2. “Je li Franjo valjano izabran i prihvatio papinsku sluzbu? Opet, odgovor je sasvim jasan, univerzalno i mirno je prihvacen nakon izbora za papu”
It is of no importance that in the past centuries some Pontiff was illegitimately elected or took possession of the Pontificate by fraud; it is enough that he was accepted afterward by the whole Church as Pope, since by such acceptance he would become the true Pontiff.'”
(TrueorFalsePope.com, “Peaceful and Universal Acceptance of a Pope,” 2-28-19 & 3-20-19) [read this whole article here]
The problem with Siscoe’s quote is he leaves out the very next sentence:
“‘But if for a CERTAIN TIME, he WAS NOT accepted universally and truly by the Church, during THAT TIME then, the pontifical see would be vacant, as it is vacant at the death of a Pope.’ ‘Verita Della Fede’, vol. VIII, p. 720.'”
(CathInfo.com, “Contra Cekadam by Fr. Francois Chazal,” December 2, 2017)
http://catholicmonitor.blogspot.com/2019/03/is-siscoe-dishonest-in-francis-validity.html
Naravno, situacija je malo drugacija jer Stolica nije bila prazna 2013. godine.
“The figure of ‘pope emeritus’ does not exist in the entire history of the Church,” the cardinal Brandmuller said. “The fact that a pope comes along and topples a 2,000-year-old tradition bowled over not just us cardinals.”
Druga stvar, koju ste vec nekoliko puta rekli. Da, slazem se, dolazilo se do vrha mitom, nepotizmom i korupcijom u nekoliko slucajeva nazalost, ali to su bili valjani pape jer Stolica u trenutku njihova odabira nije bila prazna i jer stvar discipline nije bila na snazi koja je i danas.
Da su Bergoglia instalirali prije “konklave” znaju vec i ptice na granama - https://www.youtube.com/watch?v=Q7OW07u-pRI- sto bi prema Universi Dominici Gregis od pape Ivana Pavla II je zabranio cinilo takav odabir NEVAZECIM:
82. Isto tako zabranjujem kardinalima PRED izborima da uđu u BILO KOJE stipulacije, obvezujući na odrebe sa određenim smjerom djelovanja ako se jedan od njih uzdigne na celo pontifikata. Ova obećanja, ako bi se bilo što od njih učinilo, čak i pod prisegom, također proglašavam nistavnim i nevazecim.
76. Ukoliko se izbori održavaju na bilo koji drugi način drugačiji od onoga propisanog ovom odredbom ili ako ne poštuju uvjeti koji su ovdje propisani, izbori su upravo iz tog razloga nistavnim i nevazecim, bez potrebe za deklaracijom o tome ; prema tome, ne daje NIKAKVO PRAVO izabranom.
Izbriši3. “Tko moze proglasiti da je Franjo heretik i time da nije papa?”
Da Benedikta u ovoj jednadzbi nema, ne znam. MIsljenja su kao sto i sami naveli, podvojena. Laici sigurno ne. S obzirom da je Benedikt tu, sve formalne hereze Bergoglia kojima obvezuje Crkvu (tj anticrkvu) kao sluzbeni nauk, kao i Universi Dominici Gregis su samo sekundarni pokazatelji prvobitne cinjenice.
Nadam se da vam je barem jednako suluda teorija suspendiranog Uciteljstva istog autoram dok vlada Bergoglio, s obzirom da se drugacije ne mogu pomiriti rijeci iz Mt 16,18 sa sluzbenim naukom kojeg Bergoglio namece.
(kada bi los papa bio kriterij sede vacantea, onda bi sedici valjda postojali i u prijasnjim stoljecima)
A ovi sto ridikuliziraju Novus Ordo sedice (valjda sam ja taj? iako nisam sede niti sam ikad bio, a jos sam manje Novus Ordo), s druge strane jedva cekaju nekog poput Burka, Saraha i sl, (moram vas razocarat da su oni Novus Ordo ako slucajno niste znali) koji ce biti “bucni” na iducoj konklavi navodno, da im umiri cinjenicu da su SADA usred apostazije (koja tek slijedi po njima) i koji opravdavaju odabir Bergoglia cinjenicom da stariji kardinali “nisu znali koliko je velika kriza u Crkvi ni kako razmišljaju mladi, kako razmišljaju tradicionalni katolici”..Eh, kad vas takvi krenu nazivati ridikulima…
Toma,
IzbrišiBergoglio nije univerzalno i mirno prihvaćen, jer to znači ne samo pustim riječima priznati da je netko papa (npr. i nekatolici priznaju Bergoglia za papu), nego prihvatiti ga kao živo pravilo vjere, tj. pokoravati se njegovim zapovijedima i naukama (zato kard. Billot kaže: "For the adhesion of the Church to a false Pontiff would be the same as its adhesion to a false rule of faith, seeing that the Pope is the living rule of faith which the Church must follow and which in fact she always follows").
Nema govora o "univerzalnom" prihvaćanju, jer se svaki katolik koji poznaje svoju Vjeru protivi Bergogliovim naukama i zakonima (jer su protiv Vjere), a znajući otpor prema njemu čak i među neokonzervativcima bio bi smiješno čak i samo reći da postoji "mirno" prihvaćanje.
Na pitanje imaju li sedevakantisti nekog sveca izričito na svojoj strani odgovor je da, radi se o ovim svecima, od kojih su prva tri usto i crkveni naučitelji: sv. Robert kard. Bellarmino, sv. Franjo Saleški, sv. Alfonso de Liguori i sv. Antonin (svi oni su naučavali da papa koji postane javni heretik odmah gubi pontifikat), a posebno treba spomenuti sveca koji je i sam bio sedevakantist - sv. Vinka Ferrerskog, koji je u propovijedi objavio da je papa kojeg je on dotad priznavao izgubio pontifikat poradi raskola (jer je uporno odbio odstupiti da se tako završi Zapadni raskol).
Mateo,
IzbrišiImate li slucajno konkretnog dokaza gdje sveti Vinko Ferrerski tvrdi da je Stolica prazna? Ovo su vrlo ozbiljne tvrdnje koje zahtjevaju vrlo ozbiljne dokaze! Samo da pitam, vi kao sedevakantist ne priznajete da je Crkva imala papu tijekom Zapadne Sizme? Nemorate mi secirati- vidljivog, nevidljivog..Prihvacenog, neprihvacenog.. Da li je Katolicka Crkva tijekom tih godina imala papu ili ne? Da ili ne?
Evo što o tom kaže Katolička enciklopedija (http://www.newadvent.org/cathen/15437a.htm):
Izbriši"Vincent was one of the most resolute and faithful adherents of Benedict XIII, and by his word, sanctity, and miracles he did much to strengthen Benedict's position. It was not until 1416, when pressed by Ferdinand, King of Aragon, that he abandoned him. On 6 January, preaching at Perpignan, he declared anew to the vast throng gathered around his pulpit that Benedict XIII was the legitimate pope, but that, since he would not resign to bring peace to the Church, Ferdinand had withdrawn his states from the obedience of Avignon."
Fr. Stanislaus Hogan, O.P., "St. Vincent Ferrer", (London, 1911.), str. 73:
"Stubborn to the last, Benedict XIII fled to Peniscola, whither an embassy was sent by Ferdinand to try and obtain his consent to the proposed abdication. Again he refused; he would not abdicate. We must not forget that in the eyes of St. Vincent and Ferdinand, Benedict XIII was the true Pope, hence their difficulties and embarrassing position. But at last, when all efforts had proved unavailing, Ferdinand asked St. Vincent to decide the question finally. St. Vincent replied that since Benedict XIII had resisted all attempts to procure the union that was so necessary, and since his conduct gave scandal to all the faithful, they were justified in withdrawing their obedience to Benedict. This decision was confirmed by the assembly of Bishops convened by Ferdinand and representing the obedience of Avignon."
Fr. Andrew Pradel, O.P., "St. Vincent Ferrer: Angel of the Judgment", 1863., pogl. 9:
"Our Saint spent the beginning of the year in traveling through many provinces of Aragon to withdraw the people from obedience to Benedict XIII, and to attach them to that of the Council of Constance, an undertaking by no means easy considering the long period in which those countries had lived under the spiritual dominion of Peter de Luna. But to all their prejudices the Saint opposed solid reasons, which carried conviction to every mind. In a short time, Spain, as well as Italy and the rest of Christendom, awaited with submission the choice of the Council of Constance, ready to acknowledge the elect of the Council as the veritable Vicar of Jesus Christ."
I još jedan citat, ovaj napisan više poetski:
Izbriši"He [sv. Vinko] did not plead now, he thundered. There could be no half-measures now. He turned upon his friend and master in the name of a Friend and Master more powerful than any creature, even the creature He had invested with His powers. … Benedict’s duty was to render up the keys and the tiara; he had tricked and trifled too long with the plain will of God. From a worthy Pontiff he had become an unworthy one, responsible henceforth for all the evils of the Church if he did not yield instantly.
How much it cost Vincent, we can guess. But nothing short of an act of heroism — an agony to his heart, his fidelity, his filial submission — was needed, with God’s aid, to break an obstinacy for which his own too long patience and perhaps his cowardice seemed in part responsible. Upon Vincent himself would be the guilt of the Schism if he did not use all the means in his power to bring it to an end — even if it meant treason and rebellion against his sovereign and benefactor. Furthermore, his reason, which never failed him, saw clearly that if Benedict resisted, he would be deposing himself.
(...) On January 6, 1416, Master Vincent in front of the Castle of Majorca officially proclaimed the withdrawal of obedience of the last princes who still accepted Benedict XIII — the King of Navarre, the Comte de Foix, and the King of Aragon. This last gave assurance of the adhesion of the other Spanish sovereigns. The Schism was stricken to death and it was Master Vincent who had dealt the death stroke."
(Henri Gheon, "St. Vincent Ferrer", preveo na engleski F.J. Sheed, London, 1939., str. 138-147)
Što se tiče vašeg pitanja je li mislim da je postojao pravi papa za vrijeme Zapadnog raskola, ne bavim se puno tim pitanjem niti mi je važno (jer predkoncilski teolozi kažu da i tako dugo međuvlašće nije protiv Kristovih obećanja, npr. kard. Billot: "God can permit that at times a vacancy in the Apostolic See be prolonged for a long time"), ali ako to vama jest važno, u komentarima na članak "Pati li Ratzinger zbog onoga što je učinio?" dao sam citat jednog predkoncilskog teologa (p. O'Reilly) koji drži da je postojao papa kroz cijelo to vrijeme, kao i drugog teologa (p. Doyle) koji kaže da je moguće da nijedan od pretendenata nije bio papa. Evo vam još i citat o tom iz Katoličke enciklopedije, u članku o Koncilu u Konstanci:
Izbriši"On the principle that a doubtful pope is no pope, the Apostolic See appeared really vacant, and under the circumstances could not possibly be otherwise filled than by the action of a general council."
P.S. Kad sam se već podsjetio našeg spomenutog razgovora, evo i relevantan citat svetog Vinka Fererskog o odlučivanju o tom tko je papa na osnovi proročanstava:
"We should not decide the legitimacy of the popes by means of prophecies or miracles or visions. The Christian people are governed by laws against which extraordinary events count nothing."
(De moderno ecclesiae schismate, Bibl. Nat., br. 1470; citirano u Mourret, History of the Catholic Church, B. Herder, sv. V, str. 133)
P.P.S. Još tri sveca, kao i jedan budući papa, su prijetili da će postati sedevakantisti. Evo okolnosti tog slučaja. Papa Paskal II. je pod prisilom kao zatvorenik cara Henrika V. potpisao sporazum o laičkoj investituri u crkvene službe, a nakon oslobođenja dugo je odgađao da taj sporazum proglasi ništavnim (jer je potpisan pod prisilom). Zato je Guido, biskup Vienne i papinski legat za Francusku (kasnije postao papa Kalist II.), sazvao koncil francuskih i burgundskih biskupa, na kojem su sudjelovala i spomenuta tri u budućnosti kanonizirana sveca: sv. Bruno, biskup Segnija, sveti Hugo, biskup Grenoblea i sv. Gotfrid, biskup Amiensa. Ta sinoda je osudila sporazum kao heretičan, izopćila cara i poslala Paskalu II. pismo u kojem kaže:
"...should you, in spite of our absolutely refusing to believe it possible, choose an alternative path and refuse ratification of our decision, may God protect you, for were this to be the case we should be obliged to withdraw our allegiance from you." (citirano u Bouix, Tractatus de Papa, tom. II, pars III, sectio I, propositio V, argumentum II, num. 5 - kanonist Bouix u komentaru dodaje da tom prijetnjom oni nisu sebi prisvajali pravo kažnjavati zakonitog papu, nego samo papu heretika, "qui jam verus Papa non est" - "koji više nije pravi papa", jer su vjerovali da papa koji postane notorni heretik time prestaje biti papa).
Paskal II. je ratificirao njihovu sinodu i poništio sporazum.
Oprostite Mateo, ali i dalje i dalje nisam dobio citat gdje Sv Vinko govori da je Stolica prazna. On je kasnije odbio poslusnost papi koji to nije bio. Crkva smatra Benedikta XIII antipapom.
IzbrišiNadalje, citarate “kanonist Bouix u komentaru dodaje da tom prijetnjom oni nisu sebi prisvajali pravo kažnjavati zakonitog papu, nego samo papu heretika, "qui jam verus Papa non est" - "koji više nije pravi papa”,”
Zelite li time reci da je antipapa Benedikt XIII. bio heretik? Mozete li i to potkrijepiti dokazom? Ovo su proizvoljne konstrukcije sedevakantista, a upravo zato sam vas i pitao da li je Crkva tada imala papu. Naravno da jest. On je tada stolovao u Avignonu. Sveta Katarina Sijenska je podrzavala pravog papu, a Sveti Vinko krivog.
Ne čitate pažljivo, kao i prije (vidim da ste se zbunili i oko toga koji je od pretendenata stolovao u Avignonu). Bouix nije govorio o Benediktu XIII., nego o Paskalu II., i nije rekao da su oni mislili da on jest heretik, nego da su držali da bi bio heretik da nije poništio taj dokument o investituri i tako pokazao da ga nije slobodno potpisao.
IzbrišiSveti Vinko je povukao poslušnost Benediktu XIII. i nije ga više priznavao za papu (jer bi povlačenje poslušnosti onom kojeg čovjek i dalje priznaje za papu bio čin raskola), nego je, kao što možete vidjeti u citatima, putovao po Španjolskoj i ljude poticao da odbace Benedikta i podvrgnu se Koncilu u Konstanci. On nije počeo priznavati nikoga od drugih pretendenata, tako da se ne može reći da je otad bio išta drugo nego sedevakantist.
Koliko znam, Crkva nikad nije definirala koji je od pretendenata iz tog vremena bio pravi papa, ili je li tad uopće postojao pravi papa. U vremenu odmah iza Zapadnog raskola to bi samo stvorilo nova prepiranja, s obzirom da nijedna od tri strane zapravo nije pobijedila, a kasnije je vjerojatno ocijenjeno da više nije potrebno išta proglašavati, jer je kriza prošla i Crkva je opet imala sigurnog papu.
P.S. Zanimljivo da sv. Robert Bellarmin kaže da papa može pogriješiti oko toga koji je od njegovih prethodnika bio zakoniti nasljednik sv. Petra, jer je to greška o činjenici, a ne greška u vjeri. To je rekao vezano za epizodu s papom Formozom:
Izbriši"The Twenty-Seventh Pope is Stephen VI, who can be joined with the Twenty Eight Pope accused of error, Sergius III. It is certain from Platina and others, that Stephen invalidated the acts of Pope Formosus, his predecessor, and commanded those ordained by him to be ordained again. Hence he thought that the Sacrament depended upon the virtue of the minister, which is a manifest error in faith. For that reason, Pope John IX afterward invalidated the acts of Stephen VI and approved the acts of Formosus. But a little afterward, Sergius III again invalidated the acts of Formosus, and hence also of John, and approved the acts of Stephen. Necessarily, one of these Popes was opposed to the others and erred, as the Centuriators diligently observed.
I respond: Stephen VI and Sergius III erred in a question of fact, not of law, and gave a bad example, not false doctrine. This is the history. Formosus, the Cardinal Bishop of Portus, was deposed by Pope John VIII, and demoted and returned to the lay state, after which he swore that he would never return to the city, or the Episcopate. A little after the death of John VIII, his successor, Martin II absolved Formosus of his careless oath, and restored him to his original dignity. Not long after rom that, Formosus was created Pope. He lived for five years and died.
Stephen VI succeeded him who, being enkindled with great hatred against Formosus (or else unaware or not believing that he was absolved of his oath by Pope Martin), decreed publicly in a Council of Bishops that Formosus was never a legitimate Pope and therefore, all his acts were invalid. He compelled all those who had received orders from him to be ordained again, just as if they had received nothing. This deed displeased everyone, and therefore three Popes in succession, Roman I, Theodore II and especially John IX, after calling another Episcopal Council, judged that Formosus was a true Pope and invalidated the sentence of Stephen VI. Next, Sergius III succeeded him and imitated Stephen VI in all things. The particular question was whether Formosus was a legitimate Pope. We do not deny that in such questions Popes can err, and Stephan and Sergius erred in fact.
But you will object: Stephen and Sergius not only judged that Formosus was not a true Pope, but even the sacred orders which he conferred were not valid; such is a manifest error against faith. For, even if Formosus was not a Pope, and always remained deposed and demoted, still, because he was at one time a true Bishop, and insofar as the character and power of orders cannot by any means be taken away, it is an error in faith to say that the sacred orders he conferred were not true orders.
I respond: Stephen and Sergius did not publish some decree whereby they determined the orders by a demoted Bishop, or the orders that Formosus by name conferred after he had been demoted, must be conferred again, rather, they only de facto commanded them to be conferred again. Such a command proceeded not from ignorance or heresy; but from hatred against Formosus. Sigebert remarks in his Chronicle for the year 803 that Stephen VI was forcefully opposed by all those who were ordained by Formosus.
("Papal Error? A Defense of Popes Said to Have Erred", str. 71-73 - izvadak iz De Romano Pontifice, pogl. 4)
Sedisi su uvijek bili ridikuli, a to su i ostali.
OdgovoriIzbrišiJa ne isključujem da iza nekih krugova stoje i neprijatelji Crkve. Sedidi su desetljećima plašili prosječnoga katolika da se ne približi Tradiciji - uvijek su nas, tradicionalne katolike, sumnjičili da smo prikriveni sedisi - zlonamjerno, dakako.
Neokonzervama oni su bili najbolji saveznici. Inače, mentalni sklop vrlo im je sličan.
Ovi novopečeni novusordovski sedisvakantisti još su veća poruga.
Uvijek im upravite protupitanje: kaj misle o Ivanu Pavlu II., Asizu i svim onim spornim izjavama?
Ili o Pavlu VI. i njegovim izjavama? Progonu tradicionalnoga obreda i skrajanju Novus Orda?
Ako je papa Franjo heretik i ako je stolica prazna, onda su i Ivan Pavao II. i Pavao VI., ali i Ivan XXIII.?! O Benediktu XVI. može se raspravljati, ali i on bi morao biti osuđen.
Sada se šire teorije o heretiku koji ipak ostaje papom i o apostatu koji javno zaniječe Krista i Crkvu ili tako nešto. I to bi kao bila razlika između ostalih i pape Franje?!
No sve je to čula, rekla, kazala, slagala...
Logično je da Bergoglio, koji je gledao što sve Ivan Pavao radi po Asizu i drugdje i što sve naviješta,ići korak dalje...ili tri.
Ovaj pontifikat osobito je težak, bolan i strašan, ali nam ni trady sedisi ni ovi novusordovski sedisvakantisti i sedisdualisti ne daju nikakvo rješenje. Sramote Tradiciju, Crkvu i teologiju svojim bezvezarijama i besmislicama. Oni ostaju krivim rješenjem stvarnoga problema.
Kikii
Prije svega zelim reci da ja nisam sedevakantist,ali mogu razumjeti one koji to jesu. Nisu to tako glupi ljudi i nije ta teza potpuno besmislena i bez temelja u crkvenom uciteljstvu kako tvrdi biskup Schneider. Sedevakantisti obicno navode bulu pape Pavla IV. iz 1559.g. Cum ex apostolatus officio,a koja je proglasena na svecani i neopozivi nacin i trebala bi stoga vrijediti do svrsetka svijeta. Prema toj buli papa heretik ne moze biti pravi papa,tj.gubi papinsku vlast i sluzbu. Dakle,pogresna je tvrdnja iz uvodnog teksta da sedevakantizam nema bas nikakvog temelja u crkvenom uciteljstvu.Sedevakantisti u biti logicno razmisljaju i svoj zakljucak o praznoj stolici izvode iz dvije premise:
OdgovoriIzbriši1.Pravi papa ne moze naucavati herezu.
2.Postkoncilski pape stvarno naucavaju herezu.
Iz ove dvije premise sedevakantisti logicno ali pogresno zakljucuju da postkoncilski pape nisu zakoniti nasljednici apostola Petra i da je stoga Petrova stolica prazna. Ako je taj njihov zakljucak pogresan,a sigurno jeste,onda mora nuzno biti pogresna ili jedna ili druga premisa ili pak obadvije. Idemo onda ispitati koja premisa je pogresna i zasto je pogresna?
Pogresna je prva premisa da pravi(zakoniti papa) ne moze naucavati herezu. Ako moze biti heretik,tko mu moze zabraniti da naucava svoju herezu,tj.svoje pogresno misljenje o stvarima vjere i morala? To je isto kao kad bi netko rekao da je npr.Luther mogao biti heretik ali da nije mogao javno naucavati svoje hereze. A znamo da je on javno naucavao svoje hereze. Isto vrijedi i za papu. Ako papa usvoji neko pogresno vjersko misljenje,tko mu moze zabraniti da javno naucava to pogresno misljenje tj.herezu? Ali sad se postavlja jedno veoma ozbiljno i veoma vazno pitanje: Moze li papa naucavati herezu ex cathedra,tj. na svecani i neopozivi nacin koji u savijesti obvezuje svakog katolika da prihvati taj lazni nauk? Ako bi odgovor bio potvrdan onda je dogma o papinskoj nepogresivosti u biti pogresna dogma jer tvrdi da papa ex cathedra ne moze naucavati herezu. To bi de facto znacilo da su se biskupi na Prvom vatikanskom ipak malo prevarili kad su proglasili da papa kad govori ex cathedra ne moze pogrijesiti. Ja sam uvjeren da papa moze naucavati herezu i kad govori ex cathedra i da mi trebali napokon odbaciti koncept nepogresivog pape koji je usvojen na Prvom vatikanskom saboru nakon teskih i burnih rasprava. A upravo je slucaj pape Honorija najvise uznemirio duhove na tom saboru. Netko me je na jednom forumu zapitao mogu li navesti neki primjer iz povijesti iz kojeg je ocito da papa ex cathedra moze naucavati herezu? To svakako nije slucaj pape Honorija jer taj papa uopce nije pogrijesio u stvarima vjere,a kamoli da je pogrijesio ex cathedra vec je negova misao da Krist ima samo jednu volju bila pogresno shvacena. Jer ako je Krist samo jedna osoba u dvije naravi,zar nije logicno da ima samo jedno volju? Govor o neke dvije volje i dva djelovanja u Kristu i meni je cudan i besmislen kao sto je bio i papi Honoriju. Dakle,papa Honorije niti je bio heretik niti je naucavao herezu,ali su ga saborski oci na Trecem carigradskom saboru pogresno shvatili i nepravedno osudili. Zar nam Drugi vatikanski sabor nije jasno pokazao kako se i saborski oci mogu prevariti? Tko nam moze garantirati da se i saborski oci na Prvom vatikanskom saboru nisu prevarili kad su usvojili dogmu o nepogresivosti pape. Navest cu samo jedan primjer iz kojeg se vidi da Crkva moze naucavati herezu ex cathedra: Katolicka crkva je stoljecima ex cathedra naucavala herezu da se nitko izvan Crkve ne moze spasiti sto je apsolutno pogresno. I sama Crkva je tu herezu napustila i redefinirala svoj nauk o tom pitanju. Ali se danas otislo iz jedne krajnosti u drugu krajnost pa se tvrdi da se svi spasavaju sto je opet veoma opasna hereza. Cini se da je i papa Ivan Pavo II zastupao herezu univerzalnog spasenja,a vjerovatno i herezu evolucije. Dakle,ako papa moze biti heretik i ako moze naucavati herezu ex cathedra,zasto se mi cudimo i uznemirujemo ako se ta mogucnost ostvarila u papi Franji.
Koliko ste vi upravo dogmi odbacili i hereza izrekli!
IzbrišiCatholicus,
IzbrišiA zasto stati na Vatikanu I? Kad vec imate “autoritet” proglasiti koja dogma nije dogma, mozda da nam kazete koja dogma iz Tridenta vise nije na snazi?
“Katolicka crkva je stoljecima ex cathedra naucavala herezu da se nitko izvan Crkve ne moze spasiti sto je apsolutno pogresno”
Notorna glupost! Katolicka Crkva i dalje naucava tu dogmu. Koncilijarna sekta naucava suprotno. Nikada se Crkva po pitanju jedne dogme nije prevarila, niti je ista sto ste vi rekli istinito. Nevjerojatno kolika je dijabolicna dizorjentiranost na snazi.
S jedne strane imamo dva tisucljeca Crkvenog nauka. S druge strane Bergoglia. Umjesto da zakljucimo da je potonji u krivu, mi idemo razvaliti katolicki nauk. U vasu obranu, vecina si objasnjava ovu situaciju deluzionalno. Tako pak autor ovog clanka veli da je papinsko uciteljstvo suspendirano dok vlada Bergoglio, a jedna autorica sa Remnanta i 1P5 je otprilike na vasoj liniji:
https://twitter.com/hilarityjane66/status/886593321254223873
I tako se opet čovjek nađe u monoteletizmu. A doista su u njemu dvije volje, jer je postao ono što nije bio. Nisu u njemu oduvijek dvije volje ili sam nešto krivo shvatio. Isus, koliko je meni poznato nije oduvijek bogočovjek. Ipak, velika su otajstva posrijedi pa pustimo učenije i pobožnije da nas poučavaju katoličkom nauku. Koliko je meni poznato dogma je o nepogrešivosti aktualna i to nitko pametan ne može poreći bez velike pogibelji za dušu. Druga je stvar što netko to pogrešno shvaća ili ne prihvaća. Možemo samo pretpostaviti kako će možda neki budući dogmatski sabor rješavati ovo pitanje u smislu još boljeg razumijevanja i tumačenja, no do tada i od tada dogma ostaje stalna i nepromienjiva kao i Kristovo obećanje Petru. Ł
OdgovoriIzbrišiCijela je bit promašena jer nitko ne tvrdi da je Bergoglio izgubio papinstvo poradi hereze, nego da ga poradi prijašnje hereze u vrijeme izbora nikad nije ni primio. Sve njegove hereze poslije izbora su samo potvrda da je dogmatski nemoguće da je papa. Ponavljam, postoji dogmatska sigurnost da Bergoglio nije papa, jer bi u suprotnom značilo da je Rimska Stolica zakazala u vjeri, što bi bilo suprotno nepogrješivoj nauci Crkve.
OdgovoriIzbrišiKad se razmotre sve poznate činjenice i s tim povezane nauke Crkve, jedino utemeljeno mišljenje jest da je trenutačno papinska stolica prazna.
Itekako postoji postupak za svrgavanje pape koji bi postao heretik, o tom je pisalo puno teologa, uklj. i naučitelja sv. Roberta Bellarmina. Okupe se biskupi ili kardinali i proglase da taj čovjek više nije papa jer je otpao od Vjere, čime je automatski izgubio pontifikat. Takva izjava iliti deklaracija je moguća zato što papa koji postane javni heretik odmah prestaje biti papa, jer kad bi on ostao papa do njihove izjave, to bi značilo da oni sude pravom papi, što bi bilo nevaljano, jer "Prvoj Stolici nitko ne može suditi".
Taj postupak je potreban jer se bez deklaracije da je Stolica prazna ne može pristupiti izboru novog pape.
Razmislite što se tu događa - prije te deklaracije svi ti biskupi ili kardinali moraju bez ikakvog autoriteta s njihove strane (jer nemaju autoriteta nad valjanim papom) prepoznati javnu i notornu činjenicu njegove hereze i svaki od njih pojedinačno zaključiti da poradi te činjenice on sigurno više nije papa. To je upravo ono što čine sedevakantisti. Bez prepoznavanja te činjenice biskupi ili kardinali ne bi mogli izdati nikakvu valjanu deklaraciju (jer bi time presuđivali onom kojeg priznaju kao papu).
Moderni biskup Schneider je, čini se, zaboravio na Cum ex Apostolatus kad kaže da "dosad nijedan papa... nije objavio bitne doktrinarne proglase ili obvezujuće norme o tome kako bi se moglo izići nakraj s krivovjernim papom za njegova službovanja."
Također nije istina i uvreda je prema Rimskoj Stolici i samom papi Honoriju reći da je Honorije I. "izričito podupro monoteletsko krivovjerje". Katolička enciklopedija (http://www.newadvent.org/cathen/07452b.htm) objašnjava u kojem je smislu on osuđen od sljedećih papa i koncila - ne da je ikad rekao ili napisao ili uopće vjerovao ikakvu herezu (jer nije) nego da nije djelovao kad je trebalo suzbiti tu herezu tako da proglasi nepogrješivu definiciju. Dakle, osuđen je poradi nedjelovanja (u onim vremenima je naziv "heretik" bio korišten također i za osobe koje su na bilo koji način pomogle hereticima).
Schneider ne zna ili ignorira činjenicu da su i brojni teolozi, kao i Prvi vatikanski koncil, raspravljali o svim tim kontroverzama, te da su zaključili da papa koji postane javni heretik odmah gubi pontifikat (npr. na Prvom vat. koncilu: https://novusordowatch.org/2015/04/vatican-i-popes-follow-up/).
U vezi slučaja kad sv. Pavao ispravlja sv. Petra, treba istaknuti da se ne radi o pitanju vjere ili hereze, nego jednostavno o pitanju davanja sablazni krivim primjerom.
Za razliku od mišljenja modernih (kvazi)teologa, evo što kaže Crkva, njezini naučitelji i teolozi: http://www.cmri.org/02-answering-objections-sede.html
Vrijedi spomenuti i nauku pape sv. Celestina I. koji carigradskom kleru piše da su izopćenja i svrgavanja koja je heretik Nestorije (bivši carigradski patrijarh) proglašavao od trenutka kad je počeo propovijedati herezu nevaljana, upravo zato jer je tim propovijedanjem otpao od Vjere. To je jedan od dokaza koje sv. Robert predstavlja za potvrditi da heretični papa (kao i svaki drugi javni heretik) odmah gubi svaku vlast.
Tko je dokazao postojanje Bergogliove “prijašnje hereze“ i u čemu se ta „hereza“ sastojala; i tko je uopće nadležan da utvrdi tu „prijašnju herezu" ? Pitam ovo jer se Mateo razbacuje herezama šakom i kapom, a da u stvari ne zna što je hereza kao što sam već ranije ustvrdio. Vidi post Novi Dan Nova Glupost, komentar 28.ožujka , B) o HEREZI I DERIVATIMA i D) KLEVETNIK .
Izbriši“Postoji dogmatska sigurnost da Bergoglio nije papa, jer bi u suprotnom značilo da je Rimska Stolica zakazala u vjeri, što bi bilo suprotno nepogrješivoj nauci Crkve”, tvrdi isti dogmatski sigurni mudrac. Predpostavimo da je Bargoglio papa u čemu bi to “Rimska Stolica zakazala u vjeri”, i kojoj “nepogrješivoj nauci Crkve” bi taj ‘zakaz’ bio protivan ? I da ponovim: tko je nadležan da to utvrdi ?
Nemam namjeru igrati teološki povuci-potegni s okorjelim modernistom Mihovilom koji je u komentarima na dotični članak zagovarao grijeh raskola, uz hereze da "papa bez biskupa nije papa" i da netko može pokrenuti kanonski postupak protiv zakonitog pape, te koji je kanone Prvog vatikanskog koncila izričito nazvao "zastarjelim ultramontanizmom... irelevantni danas... beskorisni kanoni" itd. - klasični modernizam osuđen u enciklici Pascendi pape sv. Pija X.
IzbrišiDa podsjetim, Mihovil je prije više godina iste i slične epitete koristio i za vrijeđanje te enciklike, kao i promovirao druge zablude i hereze, npr. da su sekte istočnih raskolnika također Kristova Crkva (nažalost se još nije obratio - pomolimo se svi za njegovo obraćenje, kao i za obraćenje komentatora "catholicus").
Bergogliove hereze su dobro dokumentirane i svatko tko razumije engleski jezik može ih naći na internetu, a svatko tko poznaje Katoličku Vjeru može ih prepoznati kao hereze. U tom nema spora za nikoga osim za današnje moderniste, poput Mihovila, koji su baš kao njihovi duhovni preci majstori relativizacije. Prvo izreknu herezu, pa ako ostane, ostane, a ako ih se prekori onda daju tumačenje suprotno onom što su izrekli ili dvosmisleno. Mihovil je čak osporavao i objektivno značenje riječi (u temelju modernističke filozofije je odbijanje postojanja objektivne istine), govoreći da mi ne možemo iz njegovih riječi shvatiti što on govori bez da nam on to objasni (i samo ako se on slaže s načinom na koji smo to shvatili), da ne možemo danas shvatiti o čemu je govorio papa sv. Pio X. u Pascendi bez poznavanja "strujanja onog vremena" itd.
Modernisti hoće biti arbitri istine. Doista je, kao što kaže sv. Pio X., u modernizmu oholost nastanjena kao u svojoj vlastitoj kući.
Shvaćate li, promicatelju zabluda, da ste vi i vaše ideje već odavno poraženi od strane Učiteljstva Katoličke Crkve? Što god vi, Bergoglio ili sl. učinili, Božja Crkva je već pobijedila i opet će pobijediti. Zašto želite i dalje biti među gubitnicima?
Mateo izbjegava, i to opet, da nam pruži dokaze o Bergoglijevim predizbornim herezama jer tvrdnje da su ove „dobro dokumentirane“ i da se „mogu naći na internetu“ nisu nikakav dokaz. Trebamo znati što je doslovno rekao/učinio, kada, primarni izvor podataka.
IzbrišiAko nije u stanju pružiti dokaze ostajem pri ranijoj tvrdnji da se radi o klevetama.
Sistematsko izbjegavanje upućuje na zakjučak da dokazi ne postoje, te da se ta činjenica pokušava zabašuriti skretanjem pažnje na stvari koje s ovim nemaju izravne veze.
Što se ovih tiče ima ih desetak i sve se lako dadu pobiti, ali svaka traži zasebnu analizu i prostor, pa mi se na tome ne gubi vrijeme i pune stranice Posta.
Ukoliko nekoga zanima odgovor na koju od točaka, odgovoriti ću, ali za sada moram ostati pri općenitome odgovoru da se radi o Matejevim izmišljotimama, iskrivljavanjima mojih izjava, i nesposobnosti da ih shvati – sve svojstveno njemu. Zainteresirani mogu vidjeti što je istina u mojim ranijim komentarima u postu Novi Dan Nova Glupost.
Uzgred, nisam impresioniran sv.Pijom X. Preplašenim ni njegovim „modernizmom“: enciklika koju je objavio bila je potrebna u tome razdoblju povijesti, ali je danas – da upotrijebim istočni izraz – prevaziđena.
Za nas Katolike mjerodavan je nauk Drugog Vatikanskog Sabora, i Učiteljstva (do nesretne pojave Bergoglija), u kojima vidim autentičnu sintezu cijele Predaje. Ali o tome drugom prilikom.
Mihovil “Za nas Katolike mjerodavan je nauk Drugog Vatikanskog Sabora, i Učiteljstva (do nesretne pojave Bergoglija), u kojima vidim autentičnu sintezu cijele Predaje.”
IzbrišiŠto fali Bergogliu!? Prestanite ga blatiti. Da je Karl Rahner živ, proglasio bi vas tradicionalistom za ovakav bezobrazluk. Ne trebaju nam ljudi poput vas koji selektivno prihvaćaju drugi vatikanski i njegove tekovine.
U potpisu:
Društvo za promicanje tekovina drugog Vatikanskog
Društvo za promicanje Novus Orda 1969
Društvo za liturgijski ples
Društvo za suvremeni liturgijski ples
Društvo instruktora liturgijskog plesa
Uredništvo liturgijske TV emisije Zvijezde plešu
Sindikat trajnih đakona pri HBK
Planinarska sekcija pri KBF-u “Drugog puta nema”
"Što fali Bergogliu!?" - Neumjesno pitanje koje mogu postaviti samo neznalice, lijenčine i neprijatelji Katoličke vjere. Proučite dokumente prije "promicanja" tekovina Sabora. I naučite se pristojnosti. Ne skrivajte se.
IzbrišiPlaninarska sekcija pri KBF-u “Drugog puta nema”
Izbriši:)
Buduci da me je Memento Mori ljubazno zamolio da kazem koja dogma proglasena na Tridentskom saboru nije istinita,pokusat cu ukratko odgovoriti na to pitanje.
OdgovoriIzbrišiVeoma cijenim Tridentski sabor i smatram da je to mozda i najvazniji sabor u cijeloj povijesti Crkve. S velikim uzitkom sam citao dogmatske dekrete tog sabora koji je veoma tocno i veoma jasno definirao katolicku vjeru i pobio protestantske hereze. Ali ipak jedna dogma usvojena na tom saboru nije bas istinita,barem ja smatram da nije istinita. Radi se o dogmi da se i pod prilikama vina nalazi cijeli Krist jednako kao i pod prilikama kruha. To je u biti misljenje sv.Tome Akvinskog koji je na tom saboru bio najveci autoritet. I to pogresno misljenje velikog teologa uzdignuto je na razinu dogme. Ali kad je Krist uzeo kalez u svoje presvete ruke nije rekao da se u tom kalezu nalazi i njegovo Tijelo,nego da je to samo njegova Krv koja ce uskoro biti prolivena. Kako su teolozi dosli do tog misljenja da se tu nalazi i Kristovo Tijelo nije mi poznato. Ja vise vjerujem onome sto je Krist rekao nego onome sto kazu teolozi. To bi onda znacilo da se covjek moze pricestiti samo pod prilikama vina,a to nikad nije bio obicaj u Katolickoj crkvi.
Zar vas nije stid potpisivati se s catholicus, a u zadnja dva komentara ste pokazali da ste heretik od glave do pete?
IzbrišiJel vas to Valtorta naucila!? I ona bi vas vjerojatno zgrozena gledala.
Nemojte vise kod mene na blogu komentirati dok se ne obratite od svojih krivovjerja. Vade retro!
Univerzalno prihvacen? 1130. godine, antipapa Anaklet II. je izabran od strane vecine kardinala, vecine stanovnika Rima, cijele aristokracije Rima (osim obitelji Frangipani), a pravog papu Inocenta II. se otjeralo sjeverno od Alpa. Sveti Bernard iz Clairvauxa je uz nekolicinu bio na strani pravog pape, i iako u manjini isprva, uvjerio je Europu tko je pravi papa. Kasnije se brojcano stanje potpote pravom papi dijametralno promijenilo.
OdgovoriIzbrišiPovijest je pokazala da je Anaklet II. bio antipapa, a Inocent II. pravi papa.
Da li prava katolicka vjera moze biti u manjini? Zanimljiv odgovor daje father Sylvester Berry:
“Catholicity as a Mark of the Church
There can be no doubt that catholicity is at least a negative mark, since a church that is not universally spread throughout the world cannot be the Church foretold by the prophets and set forth in the promises of Christ. But is catholicity also a positive mark, so that the true Church may be recognised by the mere fact of its universal diffusion throughout the world? Some theologians maintain that it is. Straub says that “Catholicity, which is both absolute and relative, can belong to the true Church alone, therefore such catholicity is a positive mark.“ This argument presupposes that the true Church must be relatively catholic, i.e, it must be more wide-spread than any other Christian church. But the necessity for such catholicity cannot be proved from Scripture or tradition, and there seems to be no reason why false Church might not become universal, even more universal than the true one, at least for a time.”
Berry, The Church of Christ: An Apologetic and Dogmatic Treatise (pg 86-87)
Također treba dodati, ako spominjemo manjinu i većinu i univerzalnost, da veliki dio (možda najveći dio) onih koji se danas izjašnjavaju kao "katolici" odbacuje nepogrješivi nauk Katoličke Crkve ne samo u pitanjima vjere, npr. dogme o Stvarnoj Prisutnosti, o uskrsnuću tijela, da izvan Katoličke Crkve nema spasenja itd., nego i u pitanjima morala, a u njima možda i više.
IzbrišiBudimo svjesni da svi oni koji se izjašnjavaju kao "katolici" i koji znaju što Crkva nepogrješivo naučava o razvodu, kontracepciji, abortusu, sodomiji i ostalim moralnim pitanjima, a to isto (bilo koje od toga) javno odbace tj. javno izraze protivni stav (što je hereza) više nisu članovi Katoličke Crkve.
Papa Pio XII., Mystici Corporis, 22-23:
"Među članove Crkve stvarno su ubrojeni samo oni koji su primili krštenje i koji ispovijedaju pravu vjeru, te koji nisu sami sebe nesretno odcijepili od cjeline Tijela, ili poradi najtežih grijeha bili isključeni od strane zakonitog autoriteta. (...) Jer nije svaki grijeh, koliko god težak bio, takav da po samoj svojoj naravi čovjeka odcjepljuje od Tijela Crkve, kao što to čine raskol, krivovjerje ili otpadništvo."
Na koliki mali broj se onda Crkva svela, jesu li se već obistinile Gospodinove riječi: "Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"
Dakle, računica za univerzalno prihvaćanje je veoma različita od službene statistike, do te mjere da tradicionalni katolici čine ne malu manjinu, nego popriličan, možda i veliki udio katolika današnjice. A svi tradicionalni katolici bez iznimke odbijaju prihvatiti Bergoglia (kao i njegove modernističke prethodnike) za pravilo vjere.