Et Antistite nostro?

Kada smo čuli da je za novog zagrebačkog nadbiskupa koadjutora imenovan msgr. Dražen Kutleša, jedna od prvih stvari koja nam je vjerojatno svima pala na pamet bilo je pitanje kako njegovo ime glasi na latinskom. Naime, pri početku misnog kanona, nakon riječi "et Antistite nostro" (i biskupom našim) celebrant treba dodati ime mjesnog biskupa u ablativu. Pitanje je kako će to ime glasiti na teritoriju zagrebačke nadbiskupije u trenutku kada naš sadašnji nadbiskup Josip završi svoju službu. Nakon malo razmišljanja i pretraživanja, učinilo mi se da postoje sljedeće opcije: 

1.) "et Antistite nostro Dražen" - najjednostavnije rješenje koje primjerice u analognom slučaju koristi dobar poznavatelj latinskog jezika vlč. Hunwicke; 

2.) "et Antistite nostro Drasene" - prema ovoj stranici "ime [Dražen] je potvrđeno od XI. stoljeća u liku Drasen, ali srednjovjekovne su povijesne potvrde malobrojne", no ipak ih ima, vidi npr. 1, 2, 3; 

3.) "et Antistite nostro Carolo" - kao što smo vidjeli na spomenutoj stranici, ime Dražen je "pokraćeno od Dragoljub, Dragomir, Dragoslav", a Drago "pučka etimologija povezuje s osobnim imenom Karlo" jer je latinski carus = drag. 

Uvaženi Splendor odmah je razriješio ovu nedoumicu upozorivši me da je u buli imenovanja msgr. Kutleše splitsko-makarskim nadbiskupom koadjutorom korišten oblik Carolus kao što se vidi na sljedećoj fotografiji.  

Neke od novijih bula imenovanja biskupa možete po toj ključnoj riječi potražiti na IKA-i te se uvjeriti kako npr. Slavko i Ranko nisu prevodili na latinski, dok Bože, Ivan, Fabijan i Milan jesu. 

Vjerujem da će opcija "Carolus" obradovati one zagrebačke tradicionaliste koji još uzdišu za austrougarskom monarhijom i onim sada izgubljenim umetkom koji je za vrijeme zadnjega kralja slijedio u kanonu, "et Rege nostro Carolo". 

Napominjem da se (za razliku od novus orda, vidi ovo, ovo ili ovo) u kanonu tradicionalne mise spominje samo jedan papa i jedan biskup, na području zagrebačke nadbiskupije to su trenutno Franjo i Josip. 

Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.

Glavno je načelo za sve korizmeno vježbanje da bude usmjereno, da pripada posve i samo Bogu. Nije Isus zabranio da se dobra djela čine i javno; naprotiv, to je sam preporučio. Samo je od odlučujuće važnosti za njihovu vrijednost da ih od prvog početka upravimo i namijenimo Bogu, da tu nakanu što češće i što življe obnavljamo. Ujedno isključujmo i od sebe tjerajmo svaku pomisao kojom bismo nešto učinili zbog ljudi, a ne jedino Bogu za ljubav. Za koga radimo, taj će nam i platiti: ako za Boga, Bog; ako za ljude, ljudi — bolje rečeno, nitko, jer ljudska plaća malo vrijedi i još manje traje. 

Gospodin preporučuje trostruko korizmeno vježbanje: milostinju, molitvu i post. Kod milostinje opet potcrtava da se ona, ma koje vrsti bila, daje što tajnije. Javno isprsavanje kod davanja milodara i pružanja usluga Krist skoro ismijava slikovitim izrazom o trublji. A da što jače istakne važnost davanja u tajnosti, svoj zahtjev nekako preuveličava drugom slikom o ljevici koja ne zna što čini desnica. Uz to se u toj prispodobi možda još krije i fina preporuka da ni u sebi mnogo ne mislimo i prstima ruku ne nabrajamo što kome pružamo, inače se lako rascvjeta samodopadnost koja je Bogu vrlo odurna. I tu Isus ponavlja obećanje da će Bog naplatiti što je dano i učinjeno siromahu, kao što je već u Starom zavjetu bilo rečeno: »Bogu pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo«.

Drugom je prigodom Gospodin govorio o svojstvima molitve, ovdje je njegova opomena da se ni ta ne čini upadno. Naglašavajući nužnost zasebne i osobne molitve, nije time htio dati manje važnosti zajedničkoj, liturgijskoj molitvi. Bez te ne bi bilo moguće Crkvu ni zamisliti [...] Tko bi zanemarivao zasebnu molitvu, brzo bi mu se bogoslužje pretvorilo u isprazan ritualizam; a tko bi izbjegavao i omalovažavao zajedničku, pogotovo liturgijsku molitvu i žrtvu, za toga bi se moglo sumnjati da li i zasebno kršćanski moli. Koristit će opaziti još i ovo: grčki (hestotes) i latinski (stantes) tekst spominje licemjere koji »stojeći« mole nepravilno, ali se tu ne misli na stav tijela već duše. Prema tome osuđena je i kod molitve, kod nje najviše, umišljena »poza«, afektirani stav s proračunatom nakanom da nas drugi vide kako i koliko molimo. Nije to Gospodnje upozorenje suvišno ni za kršćane, ni za »duhovna« lica. 

I treće je korizmeno vježbanje stavljeno pod isti nazivnik: ne smijemo ni postiti da nas ljudi vide. Stanozavjetni su licemjeri u tu svrhu zapuštali svoju vanjštinu, Isus preporučuje obratno. U tom je pogledu naročito opasno upadno uzdržavanje od jela i pića u zajednici. Dakle: milostinja, molitva i post pred Bogom vrijede koliko i kako daje, moli i posti — srce. Za ono što time radimo u čast Bogu, koji vidi u tajnosti, on sam nam je dužnik, a on ne ostaje dužan. 

(izvor)

Zašto li je tako rekla?

Marija se ukazala sv. Bernardici u Lurdu, i rekla je: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Teologe je to zbunilo, jer su mislili da bi ona rekla, ili da je trebala ili mogla reći: "Ja sam bezgrešno začeta." Zašto li je rekla: "Ja sam Bezgrešno Začeće"?
Prije nego što je Maksimilijan Kolbe bio veliki marijanski teolog, Crkva je već bila priznala lurdsko ukazanje, dakle nije zapravo trebalo propitivati, Marija jest rekla: "Ja sam Bezgrešno Zaćeće" i vjerujemo joj. No Kolbe je dugo pokušavao proniknuti u to. Dobar franjevac, on je poznavao teologiju Trojstva: da u vječnosti Otac rađa Sina, Sin prima njegovu ljubav i ta ljubav koja postoji među njima u vječnosti jest nadisanje, vječno bezgrešno začeće ljubavi, koje je Duh Sveti. Sveti Maksimilijan Kolbe je to znao. Konačno, kad su ga uhitili nacisti te je otpremljen u logor smrti, u kojemu će naposljetku biti ubijen, sinulo mu je! Pronašli su poslije što je zapisao u dnevnik toga dana: povezao je vječno Bezgrešno Začeće, koje je Duh Sveti, i Mariju, koja je vremenito Bezgrešno Začeće. Evo što je otkrio.
Kao što sam rekao, Marija je zemaljsko zrcalo Duha Svetoga do te mjere da dijele ime: Bezgrešno Začeće. Tko također dijeli ime? Supružnici. Međutim nije to samo igra riječima. Duh Sveti, dakako, nije stvorenje, nego Bog, ali jest vječno nadisanje ljubavi između Oca i Sina, začeto u vječnosti, i, naravno, jednak je Ocu i Sinu. Marija, jasno, nije jednaka Ocu, Sinu ni Duhu Svetomu, ali ona jest vremenito Bezgrešno Začeće, tj. najsavršenije djelo ljubavi. Zato možemo Duha Svetoga zvati vječnim Bezgrešnim Začećem, a Mariju vremenitim Bezgrešnim Začećem. Dapače, koliko savršeno djelo ljubavi ona jest? Toliko da je sv. Bonaventura čak rekao: "Bog je mogao stvoriti veći svijet i prostranije nebo, ali nije mogao podići čisto stvorenje koje bi bilo uzvišenije nego Marija."

https://www.youtube.com/watch?v=FQQCfQBtu3o

7:35

Marija u Lurdu kaže: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Ne kaže samo da je bezgrešno začeta nego da ona jest Bezgrešno Začeće, Immaculata Conceptio. Dakle, malo doslovnije uzevši, moglo bi se prevesti i kao "bezgrešna koncepcija", "čisti koncept Božji": "Ja sam čista ideja Božja o čovjeku", čime izraz "bezgrešno začeće" dobiva drugo, još mnogo dublje značenje: Marija je žena kako ju je Bog izvorno zamislio, i zato nova Eva, koja nije sagriješila, nego je ostala čista. To je dakle bezgrešno začeće u dvojakom smislu: Marija je bezgrešno začeta, u smislu da nikad nije imala istočnoga grijeha, nego je očuvana slobodnom od njega na temelju zasluga Isusa Krista, i Marija je bezgrešno začeće, tj. čista ideja Božja o čovjeku.

https://www.youtube.com/watch?v=jchbwZSxUGY

34:17

To je njihova vizija katoličke vjere

Nekako mi je promakla vijest o blagoslovu kapele na imanju Miljana obitelji Kamenski u kolovozu 2021. Prenosim samo tri fotografije, a više ih možete naći ovdje, ovdje ili ovdje. 

Arhitekt je neki poznati Portugalac. Kapelicu su blagoslovila čak dva biskupa, Šaško i Gorski, uz sudjelovanje više svećenika. Pretpostavljam zbog toga što je obitelj koja je izgradila kapelicu jako bogata. U standardnom načinu crkvenog izražavanja koje golog cara pokriva mnoštvom ispraznih riječi biskup Šaško među ostalim je rekao: „Preobraženje je itekako čitljivo. Namjerna reduciranost, ali ne i neprisutnost; jednostavnost, ali ne i uskraćenost. Sve bitno je ovdje; odstranjene su naslage mogućih zaprjeka, ogoljeli smo u svojoj ljudskosti, da bismo u sebi potražili svjetlo, ono kojim smo stvoreni, ono po kojemu smo kao kršćani ‘svjetlo svijeta’. Ovdje nemamo ništa, a imamo sve; ovdje počinje temeljni suodnos između ljudi kao braće i sestara.“

Ako uopće uđemo u dijalog s ovakvim amorfnim idejama, možemo se pitati kako bi izgledala prava neprisutnost i uskraćenost ako je u ovoj kapeli zaista prisutno sve bitno. Brutalni betonski zidovi bunkera, oltar koji izgleda kao konferencijski stol, ikea kutija za svetohranište i neka glupost koja glumi raspelo (i vani i unutra). Kakve ovo veze ima s katoličkom vjerom, tradicijom i liturgijom. Što bi muslimani, masoni ili sotonisti trebali izmijeniti u ovoj kapeli da bi mogli prikladno vršiti obrede svoje vjere. 

Ima još besmislica u biskupovoj propovijedi poput: „Osim toga, istinska vjera uvijek povezuje ljude, tako da će i oni koji nisu vjernici, oni koji nisu kršćani, znati da se na ovome izvorištu uči nesebičnost i ljubav prema bližnjima. Konačno, ova kapela upućuje na izvor nove snage i radosnu nadu.“ Na koji se to način "na tome izvorištu uči nesebičnost i ljubav prema bližnjemu"? Jedino što mi pada na pamet je da ti bude žao onoga tko uz sve novce koje ima i uz mogućnost izabrati bilo koga za arhitekta i izvođača, izgradi ovakvu grozotu. Koja duhovna pustoš i neadekvatna religijska i estetska formacija može dovesti nekoga do toga da smatra kako je ovo prikladno i lijepo uređen bogoštovni prostor. 

Gledajući fotografije okoliša u koji se smjestio ovaj betonski kvadar, jedino što mogu zaželjeti je da su reduciranost koju spominje biskup Šaško proveli još radikalnije te da su kapelu sazidali od zraka i opremili namještajem od sunčane svjetlosti. Vjerojatno bi građevni materijal i dizajn interijera bili čak i  skuplji, ali barem bi na kraju imali čistu lijepu zelenu padinu i šumu što je neusporedivo prikladnije okruženje za susret s Bogom. 

Čestitamo

Kako se već godinama u novinama raspravljalo i predviđalo, a zadnjih tjedana u kuloarima definitivno tvrdilo, mons. Dražen Kutleša postao je danas novi zagrebački nadbiskup koadjutor (s pravom nasljedstva). Očito je nadbiskup Kutleša impresionirao Rim kada ga kao otpratitelja starih biskupa iza Poreča i Splita premještaju u najvažniju hrvatsku biskupiju. Ne znam puno o njemu, ali pozitivno mi se čini što je navodno kvalitetan crkveni pravnik, a i priredio je dobru knjigu Ogledalo pravde. 

Neka ga u njegovoj službi prati zaštita svetih zagrebačkih biskupa Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca te svetog biskupa Valentina čiji spomen danas slavimo! Sva trojica biskupa u različitim su vremenima i okolnostima trpjeli, pa mu mogu biti dobri uzori i zagovornici. 

Ako i vama postaje ordinarij, poslužite se molitvom koju u singularu možete naći u Malom Misalu. 

Bože, čija dobrota i ljubav nad narodom Tvojim bdije i vlada, nadahni duhom mudrosti sluge svoje nadbiskupa našega Josipa i nadbiskupa koadjutora Dražena, čijoj si nas duhovnoj brizi izručio, da se duhovnim napretkom ovaca umnoži vječna radost pastira. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

The Good, the Bad and the Ugly

Danas je blagdan Gospe Lurdske. Nekoliko mladih vjernika primilo je prije svete mise Gospin škapular uz lijepi nagovor u kojem su poučeni o ispravnom shvaćanju, življenju i umiranju sa škapularom. 

Bitno.netovci su dosta skrenuli u modernističko-heretičkom smjeru. Ili su samo shvatili da im je u današnjoj crkvenoj klimi pogodnije istaknuti taj svoj profil. Jedan objašnjava kako se ne smije iščitavati Božje zaštitničko djelovanje u očuvanju nekog svetog kipa ili slike (poput one na Kamenitim vratima ili na desetinama drugih svetišta) jer se onda mora odgovoriti i na pitanje zašto Bog nije zaštitio ljude poginule u potresu. Drugi ogorčeno ponavlja kako Bog nikoga ne kažnjava i s tim ciljem citira onog profesora koji kad mu je na misi vruće, izuje cipele i čarape. Jučer je bio blagdan bl. Alojzija Stepinca, pa ponavljam samo jedan navod tog malo jačeg autoriteta: 

Nije tragika naših dana u tome, što su nam ruševine napunile zemlju, što se i velika carstva ruše kao kuće od karata, pa onda mali narodi i države strepe još više, nego je tragika u tome, što se uslijed pomanjkanja vjere svi događaji u svijetu promatraju čisto naravnim očima, umjesto očima vjere, koja u svim zbivanjima sadašnjice gleda samo svemoguću desnicu Božju. A ta desnica nije zatajila nikad do sada, pa neće ni u buduće. Zato naša jedina briga ima biti, da budemo u prijateljstvu s Bogom. I vi ćete vidjeti, da se nisu nikada prevarili ni pojedinci ni narodi, koji nadu svoju postavljaju u njega, Stvoritelja neba i zemlje. Ali ima razloga strahovanju za bogohulnike i psovače, za narode koji podnose one, što povlače po blatu sveto Ime njegovo.

Treći pak brani Rupnika jer kao nije napastovao redovnice, nego su to bile samo svjetovne žene. Kad smo već kod Rupnika, evo pogleda na njegovo djelo u novoj (gornjoj) crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu. 

Lako tako, nek narod gleda u krasotu, a vi okrenuli leđa. 

Nisam uspio na župnim stranicama naći ni kratki osvrt na ovaj mozaik. Nadao sam se da će nam primjerice uvaženi liturgičar p. Ante Crnčević koji je član tamošnje redovničke zajednice, objasniti značenje ovih kombinacija boja koje i skupocjene materijale mogu učiniti banalnima, ovih raspuknutih zvjezdica i prekinutih obruba, "kružnih" lukova i područja među njima koja sigurno imaju neka tumačenja nebeskih sfera (ali kojih i zašto su tako čudnih proporcija?). Oval pod nogama likova sadrži trokut (Trojstvo?) i krug (Mjesec?), može li se to dovesti u vezu s poznatom Rupnikovom perverzijom koju nećemo eksplicitno navoditi.  I konačno, možda i prvo što upada u oči osobi koja prvi puta ugleda ovaj mozaik (a već je vidjela rupnikovske alienske face), zašto su likovi tako nagnuti (da ne kažem nešto ružnije). Pretpostavljam da sjede, ali na čemu? Ne radi se tu o bogatom plaštu koji kao u klasičnim slikovnim prikazima prekriva stolac. Ruho je ovdje eksplicitno skupljeno uz noge ili kao plašt odmaknuto i podmotano. Kao da se namjerno htjelo naglasiti da je prostor ispod tih "sjedećih" tijela prazan. Reći će netko da previše toga učitavam u ovo umjetničko djelo, ali kaže jedna od Rupnikovih žrtava: "Njegova seksualna opsesija nije bila nepredviđena, već duboko povezana s njegovim poimanjem umjetnosti i njegovom teološkom mišlju."

Nažalost, nikakvog razjašnjenja ove bogate ikonografske simbolike nisam našao. No, naišao sam na neki intervju s p. Rupnikom iz kojeg izdvajam njegovo tumačenje Gospodinovih riječi: "Možete li zamisliti da u dva kilograma kruha ima kilogram i pol soli? Nećemo svijet spasiti time što ćemo svi biti katolici, ističe Rupnik". Čini mi se da je njemu najbitnije da ima dovoljno "soli" koja bi plaćala njegova remek djela. 

Vjerujem da su i hrvatski klerici koji su naručivali Rupnikove mozaike sretni što su time pokazali da prihvaćaju drugovatikansku režimsku umjetnost i imaju istančan ukus. Daj Bože da jednoga dana po zagovoru Gospe Lurdske i molitvi o. Ante Antića i ovaj najnoviji Rupnikov mozaik bude stučen sa zida. Nadam se ne od nekog potresa ili bezbožne rulje, nego iz svjesne odluke budućih katolika da ih u domu Božjem okružuju lijepe, istinite i poticajne svete slike. 

Možda se pitate zašto opet neke negativnosti na današnji lijepi blagdan. Dijelom bih se i složio s time, ali kod ovih se stvari radi o slikama koje će oblikovati i odrasle i mlade katolike kroz godine i desetljeća koja su pred nama. Što mislite kakvu će sliku Isusa i Marije imati dijete koje iz nedjelje u nedjelju (daj Bože da ga roditelji još vode na misu) gleda ova bezizražajna lica, ove crne oči, ove savijene figure. 

Za kraj, da se malo rastresemo od ovih teških tema, navodno nam uskoro dolazi msgr. Dražen Kutleša kao zagrebački nadbiskup koadjutor. Znam da se o tome već dugo piše, ali kažu da je sad samo pitanje dana. Vidjet ćemo. 

Zagovorom svetoga Blaža

Jučer je župa sv. Blaža u Zagrebu proslavila blagdan svog nebeskog zaštitnika. I tradicionalna sveta misa služena je u prostoru koji se privremeno upotrebljava tijekom unutrašnje obnove crkve. 

Na pjevanoj svetoj misi prvi put je korišteno novo misno ruho koje je nabavila župa. 

Zahvaljujući ukrajinskom grkokatoličkom svećeniku o. Olegu, vjernici su se i ovog puta, na prvi petak u mjesecu, mogli ispovjediti i tako pripremiti na dostojno primanje presvetog oltarskog sakramenta. Uz njegovu pomoć župniku, nakon mise su svi brzo stigli na red i za grličanje. 

Uvijek isto

Engleski prijevod pjesama dviju flamanskih pjesnikinja koje su živjele u 16. stoljeću. 

Vampirska izraslina koja je namjeravala isisati čitavu tu zemlju

Nezavisne države Konga razvijaju se pravilno. Misije se katoličke množe, središta civilizacije rastu, obćeniti se mir podržava pomoću aktivne vojske, u kojoj već ima 1500 Crnaca pod zapovjedničtvom od 300 bielih častnika. Kulturni pokusi pamuka, duhana, loze, bilja uspievaju. Kaučuka se sve više dobiva, obćenita se trgovina označuje sa 70 milijuna franaka, brzojavi i ceste za automobile izprepliću središnji kraj. Željeznica iz Matadi u Leopoldville ima 8 milijuna godišnjeg prihoda i ne dostaje više za trgovački saobraćaj. U osnovi su drugi željeznički putovi, bilo da se spoji gornji Kongo sa velikimi jezeri Albertom i Tanganikom, bilo u kraju Katanga, gdje izcrpljuju majdane zlata i bakra i t. d. 

Ali ovi sjajni rezultati, koji po obćenitom mnienju čine belgijski Kongo afričkom uzor-kolonijom, izazvali su zavist nekih englezkih trgovaca, a osobito misijonara protestantskih, ozlojedjenih sa neuspjeha svojih evangeličkih napora. Jedan dio englezke pa i njemačke štampe reproducirao je njihove klevete gledom na tobožnja divljačtva izvršivana na Crncih i gledom na tobožnje zapreke trgovačkoj slobodi. Tužitelji su prisilili englezkog ministra Balfura, da je upravio notu berlinskom kongresu, e bi se iztražile one zloporabe i dokinule, ako su istinite. No vlada na Kongu u svom mudrom, umjerenom i osbiljnom odgovoru nije se mnogo obazirala na sve one zlobne obtužbe. Dapače u Belgiji se odmah stvorio savez u obranu belgijskih interesa u inozemstvu, koji je svojimi publikacijami u tri jezika, englezkom, francezkom i njemačkom, pokazao, da po svjedočanstvu mnogobrojnih putnika, dapače istih Engleza, pitanje urodjeničke civilizacije nigdje ne shvataju bolje nego u Slobodnoj državi. 

(Vrhbosna, 5. kolovoza 1904.)

Leopoldovo osobno bogaćenje imalo je ogromnu cijenu za domorodačko stanovništvo. Sakupljanje slonovače i, što je još važnije, gume, zahtijevalo je regrutaciju domorodaca. Pritom su počinjena svakakva gnusna djela. Određene su norme kaučuka, a ako bi učinak bio prenizak, sela bi bila spaljena, a Afrikanci strijeljani. Drugi su bili išibani ili osakaćeni - odsijecanje ruku bilo je uobičajeno. Žene su otimali i držali kao taoce. U vladavini terora, golemi dijelovi zemlje ispražnjeni su ubojstvom i bijegom prestravljenih domorodaca. Masakri nisu bili rijetki. Robovski rad je doveo do mnogih smrti, kao i namjernog izgladnjivanja i bolesti. Osim toga, u Kongu je natalitet strmoglavo pao. Do precizne statistike mortaliteta teško je doći, ali povjesničari procjenjuju da je broj mrtvih bio šest do osam milijuna, možda čak i deset milijuna. Po mišljenju belgijskog znanstvenika Jana Vansine, populacija Konga smanjena je za 50% u razdoblju od 40 godina počevši od 1880. godine.

usp. Atrocities in the Congo Free State, Congo Free State propaganda war

Ime ji je bilo Emerencijana

Veliko kristjanov je prihajalo na grob molit. Neverniki pa so jih napadali in odganjali. Posebno rada je hodila k grobu neka ajdovska deklica, ki je bila enake starosti in tovaršica Nežina. Ime ji je bilo Emerencijana. Tudi to so napadli besni neverniki in umorili; prejela je tako kerst kervi in se za svojo ljubljeno tovaršico preselila v nebeško veselje. 

Pa tudi na zemlji ste imeli skupaj počivati. Nežini starši so jo ponoči tudi tje pokopali, kamor svojo hčerko, in so potem pri grobu čuli in molili več noči. — Neko noč, ko je bilo vse na okrog tiho, zagledajo veliko množico devic priti; vse so oblečene v zlatih bliščečih oblačilih. Med njimi spoznajo starši svojo hčerko Nežo. Zraven je bilo jagnje, belejše od snega. Ko pridejo do staršev, se ustavijo device in Neža jih nagovori z ljubeznjivimi besedami: "Nikar se ne jokajte zarad moje smerti, marveč veselite se z menoj; zakaj tisti, ki sem ga iz serca ljubila, dal mi je nebeško veselje in krono večne slave." 

U i po Kristu

"Protestanti ne razumiju katoličku teologiju zato što ne razumiju katolički nauk o participaciji. Sedam sakramenata, svećenstvo, pa i Blažena Djevica Marija – sudjeluju u Kristovu djelu. Nije to ili-ili, nego i-i. Sakramenti, svećenstvo, sveci i Marija ne natječu se s osobom i djelom Isusa Krista, nego izvršavaju njegovu djelatnost na Zemlji." "Usuđujem se ustvrditi da se svi teološki nesporazumi glede katoličke vjere mogu pripisati usvajanju teologije ništičnog zbroja, u okviru koje se na spasenje, milost, život i ljubav gleda kao na kolač s ograničenim brojem krišaka. Krist tobože ili dobiva sve kriške kolača ili gubi one koje ostaju Mariji, svecima, sakramentima, svećenicima, papama itd. Međutim katolicizam prihvaća Pavlovu paradigmu participacije. Krist je 'sve u svemu', ali to znači da svi drugi aspekti otkupljenja sudjeluju u i po Kristu – a ne bez obzira na Krista. Katolici tako vjeruju da sakramenti, Marija, sveci i svećenici sudjeluju u i po Kristu i time vode kršćane k dubljem prihvaćanju Krista. Ova razlika između katolicizma i protestantizma uzrok je gotovo svih razlika između katoličke i protestantske teologije. Katolicizam se zasniva na doktrini participacije, a protestantizam uglavnom na paradigmi ništičnog zbroja." 

https://taylormarshall.com/2014/01/10-free-books-the-catholic-perspective-on-paul.html https://www.thefaithexplained.com/blog/taylor-marshalls-the-evidence-for-the-catholic-paul/

Ništa nije tako lijepo na svijetu

Charles Péguy

Misterij nevine djece

Ništa nije lijepo kao dijete koje zaspi moleći se, kaže Bog.
Kažem vam, ništa nije tako lijepo na svijetu.
Nikada ne vidjeh nešto tako lijepo na svijetu.
A ipak se nagledah ljepota na svijetu
i razumijem se u njih. Moje stvaranje obiluje ljepotama.
Moje stvaranje obiluje čudesima.
Ima ih toliko da ne znaš kamo s njima.
Vidjeh milijune i milijune zvijezda što se kotrljaju pod mojim stopalima
kao morski pijesak.
Vidjeh kao plamen žarke obdanice.
Ljetne dane u lipnju, srpnju i kolovozu.
Vidjeh zimske večeri prebačene kao plašt.
Vidjeh ljetne večeri tihe i blage poput rajskog sutona
načičkane zvijezdama.
Vidjeh one brežuljke uz Meuseu i crkve koje su moje vlastite kuće.
I Pariz i Reims i Rouen i katedrale koje su moje vlastite palače i moji dvorci.
Tako lijepi da ću ih sačuvati na nebu.
Vidjeh prijestolnicu kraljevstva i Rim prijestolnicu kršćanstva.
Čuh pjevanu misu i dične večernice.
I vidjeh one francuske ravnice i valovite dolce
koji su ljepši od svega.
Vidjeh duboko more i duboku šumu i duboko srce čovjekovo.
Vidjeh srca što ih je proždirala ljubav
tijekom cijelog života.
Utonula u milosrđe.
Gdje gore kao plamen.
Vidjeh mučenike tako nadahnute vjerom
kako prkose kao stijene na konju mučilu,
pod željeznim zupcima.
(Kao vojnik koji bi posve sam prkosio cio život
iz vjernosti
prema svojem (prividno) odsutnom generalu.)
Vidjeh mučenike gdje plamte kao baklje
namjenjujući sebi vječno zelene palmine grančice.
I vidjeh kako pod željeznim pandžama kapaju
kapi krvi koje blistahu kao dijamanti.
I vidjeh kako kapaju suze ljubavi
koje će trajati duže od zvijezda na nebu.
I vidjeh poglede u molitvi, poglede nježnosti,
utonule u milosrđe
koje će vjekomice sjati u noćima i noćima.
I vidjeh cijele cjelcate živote od rođenja do smrti,
od krštenja do posljednje pomasti,
gdje se odmotavaju kao lijepo klupko vune.
No kažem ti, veli Bog, ne znam ništa tako lijepo na cijelome svijetu
kao malo dijete koje zaspi moleći se
pod krilom svojeg anđela čuvara
i koje se smije anđelima tonući u san.
I koje već sve zajedno miješa i više ništa ne razumije
i koje riječi Očenaša trpa nasumce bez reda u riječi Zdravomarije
dok se na njegove vjeđe već spušta koprena,
koprena noći na njegov pogled i njegov glas.
Vidjeh najveće svece, veli Bog. A ipak vam to kažem.
Nikada ne vidjeh nešto tako smiješno i prema tome ne znam
ništa tako lijepo na svijetu
kao to dijete koje zaspi moleći se
(kao to malo biće koje zaspi u povjerenju)
i koje brka svoj Očenaš sa svojom Zdravomarijom.
Ništa nije tako lijepo i to je čak stvar
o kojoj Djeva Marija misli isto što i ja.
I doista mogu reći da je to jedina stvar o kojoj mi mislimo
isto. Jer obično mislimo suprotno.
Zato što je ona za milosrđe.
A ja sam, kao što i treba, za pravdu.

            "Marulić" 5, 1994.; ulomak izabrala i prevela Višnja Machiedo