ponedjeljak, 16. siječnja 2023.

Ništa nije tako lijepo na svijetu


Charles Péguy

Misterij nevine djece


Ništa nije lijepo kao dijete koje zaspi moleći se, kaže Bog.
Kažem vam, ništa nije tako lijepo na svijetu.
Nikada ne vidjeh nešto tako lijepo na svijetu.
A ipak se nagledah ljepota na svijetu
i razumijem se u njih. Moje stvaranje obiluje ljepotama.
Moje stvaranje obiluje čudesima.
Ima ih toliko da ne znaš kamo s njima.
Vidjeh milijune i milijune zvijezda što se kotrljaju pod mojim stopalima
kao morski pijesak.
Vidjeh kao plamen žarke obdanice.
Ljetne dane u lipnju, srpnju i kolovozu.
Vidjeh zimske večeri prebačene kao plašt.
Vidjeh ljetne večeri tihe i blage poput rajskog sutona
načičkane zvijezdama.
Vidjeh one brežuljke uz Meuseu i crkve koje su moje vlastite kuće.
I Pariz i Reims i Rouen i katedrale koje su moje vlastite palače i moji dvorci.
Tako lijepi da ću ih sačuvati na nebu.
Vidjeh prijestolnicu kraljevstva i Rim prijestolnicu kršćanstva.
Čuh pjevanu misu i dične večernice.
I vidjeh one francuske ravnice i valovite dolce
koji su ljepši od svega.
Vidjeh duboko more i duboku šumu i duboko srce čovjekovo.
Vidjeh srca što ih je proždirala ljubav
tijekom cijelog života.
Utonula u milosrđe.
Gdje gore kao plamen.
Vidjeh mučenike tako nadahnute vjerom
kako prkose kao stijene na konju mučilu,
pod željeznim zupcima.
(Kao vojnik koji bi posve sam prkosio cio život
iz vjernosti
prema svojem (prividno) odsutnom generalu.)
Vidjeh mučenike gdje plamte kao baklje
namjenjujući sebi vječno zelene palmine grančice.
I vidjeh kako pod željeznim pandžama kapaju
kapi krvi koje blistahu kao dijamanti.
I vidjeh kako kapaju suze ljubavi
koje će trajati duže od zvijezda na nebu.
I vidjeh poglede u molitvi, poglede nježnosti,
utonule u milosrđe
koje će vjekomice sjati u noćima i noćima.
I vidjeh cijele cjelcate živote od rođenja do smrti,
od krštenja do posljednje pomasti,
gdje se odmotavaju kao lijepo klupko vune.
No kažem ti, veli Bog, ne znam ništa tako lijepo na cijelome svijetu
kao malo dijete koje zaspi moleći se
pod krilom svojeg anđela čuvara
i koje se smije anđelima tonući u san.
I koje već sve zajedno miješa i više ništa ne razumije
i koje riječi Očenaša trpa nasumce bez reda u riječi Zdravomarije
dok se na njegove vjeđe već spušta koprena,
koprena noći na njegov pogled i njegov glas.
Vidjeh najveće svece, veli Bog. A ipak vam to kažem.
Nikada ne vidjeh nešto tako smiješno i prema tome ne znam
ništa tako lijepo na svijetu
kao to dijete koje zaspi moleći se
(kao to malo biće koje zaspi u povjerenju)
i koje brka svoj Očenaš sa svojom Zdravomarijom.
Ništa nije tako lijepo i to je čak stvar
o kojoj Djeva Marija misli isto što i ja.
I doista mogu reći da je to jedina stvar o kojoj mi mislimo
isto. Jer obično mislimo suprotno.
Zato što je ona za milosrđe.
A ja sam, kao što i treba, za pravdu.


            "Marulić" 5, 1994.; ulomak izabrala i prevela Višnja Machiedo 

Nema komentara:

Objavi komentar

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.