K don Boscu

Nakon što sam (zahvaljujući blogu Murus inexpugnabilis) objavio već tri članka za redom s citatima iz djela sv. Ivana Bosca, zaključio sam kako je krajnje vrijeme da ponovno posjetim toga svetca. Neću vas zasipati fotografijama jer većinu toga možete naći u mom opisu puta od prije devet godina (1, 2, 3), doduše u nešto lošijoj kvaliteti. Idući tjedan je blagdan don Bosca, pa sam kupio i nekoliko svetih sličica, koje sam položio blizu relikvija toga svetca, kako možete vidjeti na fotografiji: 

Pomolio sam se za sve čitatelje ovoga bloga. Ostavit ću ove nedjelje te sličice na stoliću gdje obično budu misalčići i letci za tradicionalnu misu,  pa ako želite (i stignete), slobodno se poslužite. Prvo sam namjeravao sakriti sličice ispod kutija s malim misalima tako da vidim koliko ljudi pozorno čita moje postove, ali učinilo mi se da bi to bilo predjetinjasto tako da će ipak biti na vidljivom mjestu. 

S obzirom da je moj posjet Torinu bio vrlo kratak, planirao sam samo dvije obavezne lokacije: svetište Gospe od Utjehe, gdje se nalazi meni jedan od najdražih likova Blažene Djevice Marije te baziliku Marije Pomoćnice u Valdoccu. Od muzeja sam se dvoumio između poznatog egipatskog muzeja koji je 2015. još bio zatvoren zbog obnove i galerije Sabauda u sklopu kraljevske palače. Iskreno sam si priznao da me za razliku od europske klasične umjetnosti, ona staroegipatska baš i ne zanima (što bih radije imao doma na zidu?), pa je odluka pala na savojsku galeriju iako sam kroz nju već jednom prošao.  Evo za kraj deset slika ili detalja po mom izboru iz te galerije. 

Kao što ono što je crno ne može biti bijelo, tama se ne naziva svjetlom; dan ne može biti noć; tako i kada je jedno vjerovanje u suprotnosti s drugim: ili jedno ili drugo mora se nalaziti u zabludi.

P. Postoje Židovi, muhamedanaci, raskolnici, protestanati, to jest kalvinisti, luterani i takozvani evangelici, odnosno širitelji krivotvorenih Biblija i evanđelja itd., a postoji i Rimokatolička Crkva: u kojem od ovih poglavitih društava možemo sa sigurnošću pronaći pravu religiju?

O. Pravu religiju možemo pronaći samo u Rimokatoličkoj Crkvi.

[...]

P.  Mogu li crkve valdenza i protestanata imati obilježja prave Crkve? 

O. Crkve valdenza, protestanata i svih drugih krivovjeraca ne mogu imati obilježja prave Crkve. 

1. One nisu Jedna, jer nemaju istu vjeru, ni isti nauk, ni istu glavu. Naprotiv, teško je pronaći dva službenika jedne te iste krivovjerne sekte koji se slažu u glavnim točkama njihova vjerovanja. Stoga, odatle nastaju stalne podjele u stvarima koje su bitne i od najveće važnosti. Sama je protestantska crkva nedugo nakon svojeg osnutka već bila podijeljena na više od dvjesto sekti. U njima neki priznaju Misu, a drugi je preziru; neki vjeruju u sedam sakramenata, drugi priznaju samo pet, neki tri, neki dva, neki nijedan. Gdje bi se usred tolikih i tako ogromnih proturječja moglo postići jedinstvo vjere? 

2. Nisu Svete, jer odbacuju sve ili dio sakramenata, iz kojih jedinih proizlazi prava svetost; ispovijedaju mnoge stvari protivne Evanđelju, koje su odvratne samom Bogu. U svim životima krivovjeraca, nevjernika, otpadnika, ne može se navesti nijedan svetac, pa čak nijedno čudo. Naprotiv, glavni pokretači sekti unakazili su se porocima i zločinima. Calvin i Luther tvrdili su u svojem vremenu da su katolici puno bolji od reformiranih. Pa i Erazmo, topli promicatelj protestantizma, morao je reći da svi slavni ljudi Reformacije: daleko od toga da čine čuda, nisu mogli izliječiti ni jednog šepavog konja. 

3. Nisu katoličke, jer su ograničene samo na neka mjesta, i u samim tim mjestima mijenjaju svoj nauk prema vremenima. Niti su katoličke s obzirom na vremensko razdoblje, jer u usporedbi s katoličkom vjerom broje tek nekoliko stoljeća postojanja. Prije Focija nije bio poznat grčki raskol; prije Henrika VIII. nije bilo govora o anglikanizmu; prije Petra Valdesa nitko nikada nije ni spomenuo valdenze; prije Calvina i Luthera nikada nije bilo spomena protestantizma ili reformacije, luteranizma ili kalvinizma. Općenito, sva su krivovjerja počela dobivati nazive ili postojati od vremena svojih osnivača; nijedno se ne proteže sve do Isusa Krista. 

4. Nisu apostolske, jer ne ispovijedaju, naprotiv, odbacuju mnoge stvari koje su apostoli vjerovali i naučavali. Nijedna od krivovjernih zajednica ne može se pohvaliti da ima niz nasljednika sve od apostola. 

Naposljetku, nisu sjedinjene s rimskim prvosvećenikom koji je nasljednik svetog Petra, glave i poglavara apostola. 

[...]

P. Zar se ne može dogoditi da Židovi, muhamedanci, raskolnici, valdenzi, protestanti, to jest kalvinisti i luterani, i slični, premda nisu u katoličkoj, apostolskoj, rimskoj Crkvi, ipak imaju pravu vjeru? 

O. Svi oni nemaju pravu vjeru, jer je ne primaju od Katoličke Crkve, jedine prave Crkve Isusa Krista, jedine čuvarice istine i zakonite tumačiteljice nauka svojega božanskog Učitelja. 

P. Koja je najveća zabluda Židova? 

O. Najveća zabluda Židova sadržana je u tome što oni, još uvijek čekajući dolazak Mesije, ne vjeruju u Isusa Krista ni u njegovo sveto Evanđelje. 

P. Što Židovi moraju učiniti kako bi se mogli spasiti? 

O. Kako bi se mogli spasiti, Židovi moraju priznati Isusa Krista kao Mesiju, primiti sveto krštenje, a zatim obdržavati Božje i crkvene zapovijedi. 

P. Tko je glava muhamedanske religije? 

O. Muhamed koji je širio svoje zablude početkom sedmog stoljeća kršćanske ere. Njegova religija je mješavina židovstva, kršćanstva i poganstva s dodacima, varijacijama i bajkama, koje se u praksi združuju da unište svako načelo zdravog morala. 

P. Tko je početnik grčkog raskola? 

O. Grčki raskolnici priznaju kao početnika svojeg raskola Focija, glasovitog carigradskog patrijarha, koji se u IX. stoljeću pobunio protiv rimskog prvosvećenika. 

P. Tko je glava valdenza, koji žive u velikom broju u dolini Luserna blizu Pinerola? 

O. Glava valdenza je Petar Valdes, trgovac iz Lyona. Svoj krivi nauk započeo je oko sredine trinaestog stoljeća. 

P. Je li istina da je nauk valdenza uvijek bio isti: od vremena apostola pa sve do naših vremena? 

O. To je izrazito krivo u svakom pogledu. Prije Petra Valdesa o tome nije bilo ni riječi na svijetu. Nakon Petra Valdesa, ponovno se promijenio [njihov nauk] usvojivši zablude Wycliffea i Husa. Zatim je u šesnaestom stoljeću degenerirao u kalvinizam, a u našim su danima takozvani valdenzi istinski protestanti, do te razine da se nazivaju evangelicima ili barbettima. 

P. Tko su glave protestanata? 

O. Glave protestanata su Calvin i Luther, koji su živjeli sredinom šesnaestog stoljeća. Calvin, simonijski klerik, osuđen je na strogu kaznu za sramotan zločin. Luther, fratar koji je napustio samostan, počinio je najteže nerede, među kojima i to da se oženio redovnicom vezanom zavjetima, dok je i on sam bio vezan svečanim i vječnim zavjetima. 

P. Jesu li ovi ljudi — Muhamed, Petar Valdes, Calvin i Luther — dali znakove da su poslani od Boga? 

O. To su bili ljudi koje nije poslao Bog; nisu učinili nijedno čudo, niti se na njima obistinilo ijedno proročanstvo. Širili su svoje zablude i praznovjerja nasiljem i razvratnošću. Njihova religija otpušta uzde svim opačinama, otvara put svim neredima. Tako da se može reći da su pozvani ne od Boga, nego od Sotone da propovijedaju i šire bezbožnost među ljudima. 

P. Dakle, oni nisu u Crkvi Isusa Krista? 

O. Budući da oni nemaju Isusa Krista kao svoju Glavu, ne mogu pripadati njegovoj Crkvi; nego, kako kaže sv. Jeronim, pripadaju sinagogi Antikrista, to jest jednoj crkvi koja je suprotstavljena Crkvi Isusa Krista. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

Koliko bi duša išlo prema raju, a ovako su, naprotiv, zauvijek izgubljene u paklu

PETAK 

Vječnost kazni 

1. Uzmi u obzir, sine, da ako odeš u pakao, više nikada nećeš izaći. Tu se trpe sve kazne i sve su vječne. Proći će stotinu godina otkad si u paklu, proći će tisuću, a pakao će iznova počinjati: proći će sto tisuća, sto milijuna, tisuću milijuna godina i stoljeća, i pakao će opet počinjati. 

Kada bi anđeo donio vijest osuđenicima da ih Bog želi osloboditi od pakla kada prođe onoliko milijuna stoljeća koliko ima kapi vode, lišća na drveću i zrnaca pijeska u moru i na zemlji, ova bi vijest bila najveća utjeha za osuđenike, koji bi rekli: »Istina je da mora proći mnogo stoljeća, ali treba jednoga dana završiti.« No, proći će sva ova stoljeća i sva zamisliva vremena, a pakao će opet iznova počinjati. 

Svaki bi osuđenik htio s Bogom sklopiti ovaj ugovor: »Gospodine, povećaj koliko ti se sviđa ovu moju kaznu, pusti me da ostanem u ovim mukama koliko hoćeš, samo mi daj nadu da će jednom prestati.« Ali ne; ovaj kraj, ova nada, nikada neće doći. 

2. Kad bi se barem jadni osuđenik mogao varati i laskati sebi govoreći: »Tko zna, možda mi se jednog dana Bog smiluje, i izbavi me iz ovog ponora!« Ali ne, nikada neće imati ni ovo laskanje. Osuđenik će uvijek gledati na svojem licu ispisanu kaznu svoje nesretne vječnosti. »Dakle«, nastavit će on, »svim ovim bolovima, ovom ognju, ovim urlicima za mene više nema kraja?« Ne, bit će mu odgovoreno, ne, nikad više. »I hoće li uvijek trajati?« Uvijek, cijelu vječnost. Riječ uvijek vidjet će ispisanu na onim plamenovima koji ga muče; uvijek na vrhovima mačeva koji ga probadaju; uvijek na onim demonima koji ga muče; uvijek na onim vratima koja se više nikada neće otvoriti. O vječnosti! o bezdane bez dna! o more bez obale! o špiljo bez izlaza! Tko ne bi drhtao misleći na tebe? O prokleti grijehu! kakva strašna mučenja pripremaš onomu tko te počini! Ah! nikada više, nikada više grijesi u mojem životu. 

3. Ono što te onda mora ispuniti strahom jest pomisao da je i pod tvojim nogama otvorena ta užasna peć i da je dovoljan jedan jedini smrtni grijeh da u nju padneš. Razumiješ li, sine, što čitaš? Vječna kazna za jedan jedini smrtni grijeh, koji ti je tako lako učiniti. Jedna hula, jedno oskvrnuće blagdana, jedna krađa, jedna mržnja, jedno mrmljanje, jedan nečisti čin, riječ, misao dovoljni su da te osude na muke pakla. 

Ah, o sine! onda slušaj što ću ti reći: Ako imaš grižnju savjesti za neki grijeh, idi brzo na ispovijed da započneš dobar život; upotrijebi sva sredstva koja će ti ispovjednik predložiti; ako je potrebno, obavi opću ispovijed; obećaj da ćeš bježati od opasnih prigoda, zlih prijatelja; a ako te Bog zove i da napustiš svijet, brzo se tomu predaj. Što god netko učinio da pobjegne od vječnosti kazne malo je i nije ništa: Nulla nimia securitas ubi periclitatur aeternitas. 

O, koliki su u cvijetu svoje mladosti napustili svijet, domovinu, rodbinu, i otišli kako bi se zatvorili u špilje, u pustinje, Živeći samo o kruhu i vodi, doista ponekad samo o travi, i sve su to činili kako bi izbjegli pakao! A što ti radiš? Nakon što si toliko puta grijehom zaslužio pakao, što radiš? 

Stavi se pred noge svojega Boga i reci mu: Gospodine, evo spreman sam učiniti što god hoćeš; nikada više grijesi u mojem životu; već sam te previše puta uvrijedio; daj mi svaku kaznu u ovom životu samo da mogu spasiti svoju dušu. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

Prisustvovati sv. Misi

Misa je Žrtva Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista, koja se prinosi Bogu na oltarima, pod prilikama posvećenog kruha i vina. 

Mladi, shvatite dobro da prisustvovanjem na svetoj Misi činite isto kao da pratite božanskog Spasitelja, kad je iz Jeruzalema izlazio noseći križ na goru Kalvariju, gdje je bio razapet doživjevši najsurovija mučenja, i prolio sve do posljednje kapi svoje krvi. 

Tu istu Žrtvu obnavlja svećenik dok slavi svetu Misu, uz ovu jedinu razliku: žrtva Kalvarije bila je bolna za Isusa i uz prolijevanje krvi, dok je Misa nekrvna žrtva, to jest bez prolijevanja krvi, i bez ikakve boli. 

Budući da se ne može zamisliti ništa svetije, dragocjenije od Tijela, Krvi, Duše i Božanstva Isusa Krista, tako sudjelovanjem na Misi činite djelo koje je najveće, najsvetije, najviše na slavu Božju, a najkorisnije za vašu dušu. Isus Krist dolazi sam osobno svakomu posebno primijeniti zasluge ove klanjanja najdostojnije Krvi, koju je za nas prolio na Kalvariji na križu. 

Ali, gledajući tolike mladiće kako su namjerno rastreseni dok ondje nepobožno stoje, bez čednosti, bez pažnje, bez poštovanja, ostajući na nogama, gledajući tamo ovamo, navodi nas da kažemo da oni ne prisustvuju božanskoj Žrtvi poput Marije i sv. Ivana, nego poput Židova, te mnogo puta obnavljaju patnje Kalvarije uz tešku sablazan svojim prijateljima i obeščašćenje naše svete vjere! 

Polazite, dakle, na sv. Misu, dragi moji mladi, ali polazite s raspoloženjem pravog kršćanina i predočite si da vidite Isusa Krista kako započinje svoju bolnu Muku, izložen najsurovijim mučenjima za naše spasenje. Za vrijeme Mise vladajte se sa čednošću i sabranošću, tako da vas ništa ne ometa. Neka vaš um, srce i svi vaši osjećaji ne budu ni na što drugo usmjereni nego na čašćenje Boga. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

Stara i nova godina

Najprije hvala dragom Bogu za sve što se dogodilo u prošloj godini i neka bude uz nas (i mi uz Njega) u ovoj novoj godini!

Zatim, sretna nova godina svima koji još čitaju ovaj blog koji će sutra, na Bogojavljenje, napuniti 15 godina. 

Ne pišem više na blogu tako često kao u nekim drugim periodima, a i ono što objavljujem najčešće nema puno mojih doprinosa osim izbora teksta i ilustracije. Nažalost, nakon odurnih odredbi pape Franje i njegovih podčinjenih kojima ograničavaju tradicionalnu misu i sakramente, ne mogu više izvještavati o lokalnim stvarima vezanim uz tu tematiku. Najbolje što možemo je pognuti glave i ne uznemiravati druge svojom prisutnošću nadajući se da nas neće denuncirati. Ni bivši gostujući autori i prevoditelji više se ne javljaju, pa se sve to osjeti u padu broja objavljenih postova i broja posjeta bloga. No, s obzirom da ni na koji način ne ovisim o ovom blogu, ne mogu reći da mi to jako teško pada. 

S osobne strane, posebno gledajući na moje bližnje, prošla godina je bila prepuna blagoslova, kako materijalnih, tako i duhovnih. No, o tim stvarima nije prikladno pisati na ovakvoj stranici, pa ću se radije nakratko prisjetiti javno poznatih događaja vezanih uz teme kojima se bavim na blogu. Od lijepih stvari koje smijem istaknuti, tu je život zajednice okupljene oko tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža, posebno povratak u obnovljenu crkvu, dvije nove knjige Društva Benedictus od kojih sam jednu ukratko predstavio i povremeni posjeti hrvatskih bogoslova FSSP-a. Od važnijih stvari za zagrebačku nadbiskupiju, svakako treba podsjetiti na dolazak novog nadbiskupa. Između tužnih i ružnih stvari, samo ću spomenuti odlazak p. Roberta i posljedični gubitak tradicionalnih misa u Sigetu te nečuveni izgon mladih franjevaca kojima je jedini krimen bila ljubav prema nauku i liturgiji Crkve. U globalnom smislu, nastavlja se orgijanje u Rimu gdje papa Franjo pokušava Crkvu promijeniti u ono što ona nije i ne može postati. 

Da završimo ovaj kratki spomen u pozitivnom tonu, svakako vam preporučujem vrlo jasan i sadržajan katekizam biskupa Schneidera Credo: Compendium of the Catholic Faith. Na Amazonu možete pročitati izvadak iz katekizma i naručiti knjigu, a cjelovito djelo (za one kojima ne smeta kršenje copyrighta) nalazi se već nekoliko mjeseci na uobičajenim repozitorijima. Čitanje nekoliko stranica dnevno iz ove knjige sigurno će vam puno više koristiti, nego komentari o ovom ili onom zbivanju u Mordoru. Nedavno sam otkrio da Microsoftov browser Edge ima poprilično kvalitetnu opciju automatskog čitanja (Text-to-Speech) koja dobro zvuči i na engleskom, ali i na drugim jezicima (primjerice Čehovljeve humoreske dosta dobro zvuče kad ih čita "Goran" na "bosanskom"). Tako da imate i tu opciju ako vam se, kad ste npr. umorni, ne da fokusirati na čitanje s ekrana. 

Evo vam još dva jednostavna, a dobra savjeta koje možete provoditi bez imalo truda. Stavite si u WhatsApp broj nekog pobožnog redovnika koji objavljuje poticajne duhovne statuse. Ja, recimo, imam broj jednog grkokatoličkog monaha s kojim se doduše dosta rijetko čujem, ali me skoro svako jutro obraduju (često i zahtjevne) duhovne misli. 

Nadalje, kad na ulici vidite redovnicu (ili, dosta rjeđe, svećenika) preporučite se u sebi u njezine molitve (možete i zamoliti svog anđela čuvara da kontaktira njezinog s tom molbom). Vjerojatno svatko od nas moli i za sve one koji su mu se preporučili u molitve, a ovako vrlo jednostavno stječete kvalitetne molitelje za sebe i svoje. Pri tome, naravno, nema potrebe da pojedinu redovnicu (ili općenito, osobu koja vam se čini posvećena molitvi) ometate izravnim obraćanjem. 

Isuse, radi presvetoga Imena svojega budi meni Isus i spasi me!

 

Tvoje ime, o moj Isuse, neka bude uvijek u mom srcu i u mojim ustima, ono neka upravlja moje misli i djela na Tebe, koji si htio pod ovim slatkim imenom na zemlji živjeti. 

Sretan Božić!

Znate što znači ta riječ? — Ona znači: MALI BOG! 

Zašto Mali Bog? 

Zato, jer je zbilja bio malen. Kao ti, kao ja. 

Veliki Bog — postao je malen. 

Stanimo malo. Zamislimo se u ovu stvarnost. 

I onda razmislimo: 

Kako ćemo mi ostvariti pravi Božić u svom domu? 

Ne bismo li mogli i drugima donijeti Božić?

(izvor)

Veliki umjetnik

U polovini trećega vijeka nastao je gnostički spis »Acta s. Thomae«. Ždrijebom zapadne Tomu, da propovijeda evangjelje u Indiji. Ploveći pristane u nekom gradu, gdje je kralj slavio svadbu svoje kćeri. Po noći ukaže joj se Toma i nagovori je, da ostane djevojka. Razjaren kralj bio bi Tomu strašno kaznio, da nije već otplovio. Došavši u Indiju reče kralju, da je veliki umjetnik u gragjenju palača. No novac, koji je dobio za gradnju kraljevske palače, dijeli Toma siromasima, udovama i sirotama. Mjesto da radi, propovijeda evangjelje. Saznavši kralj, kud je Toma, koji je živio samo o kruhu, vodi i soli, protepao silne novce, dade ga zatvoriti razmišljajući, kojim će ga strašnim načinom sjutra pogubiti. Ali iste noći umre kraljev brat i javi mu, kako je Toma dobivenim novcima sagradio prekrasnu palaču u nebu, u kojoj će kralj stanovati. To ga umiri i on se pokrsti. 

(izvor)

Uzorak spontanog blagoslova iz riznice Crkve

Pomolimo se. 

Smjerno molimo, Gospodine, milosrđe tvoje, da u tvoje ime i krepošću tvoga blago+slova ozdrave ove životinje, što se muče u teškoj nemoći. Ugasila se u njima svaka đavolska moć i da ne boluju više, ti im, Gospodine, budi branitelj života i lijek za zdravlje. 

Po Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. 

O. Amen. 

I neka se poškrope blagoslovljenom vodom.

Harpa Dei

U Hrvatskoj je proteklih tjedan dana boravio zbor Harpa Dei. Čine ga tri sestre i brat koji obilaze svijetom i lijepo pjevaju skladbe proizašle iz različitih kršćanskih tradicija. U Zagrebu su 7. prosinca održali večernji koncert na kojemu nisam bio, ali je na njihovom youtube kanalu dostupna kvalitetna snimka. 

U nedjelju su pjevali na tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža. Malo me iznenadilo i razočaralo što za pjevanje koriste razglas, ali shvaćam da je to nužno s obzirom na ogroman broj nastupa koji imaju u godini. Pjevanje im je meditativno i smireno. Čini se da zaista žele na taj način služiti i hvaliti Boga te potaknuti u slušateljima pobožnost i sabranost. 

Glazba s obzirom na svoju narav prodire vjerojatno najdublje od svih umjetnosti u čovjekovu nutrinu. Zato je posebno važno zaštititi bogoslužje od loše i neprikladne glazbe, a podržati vrijedna djela i izvođače. 

Hvala zboru Harpa Dei na pjevanju, a hvala i organizatorima i podupirateljima njihova pohoda našoj domovini. 

Za kraj vam ostavljam jednu izvedbu s njihova kanal koja mi se posebno svidjela, a i prikladna je za advent. 

Unaprijed određena

Marija, ne samo da nije sagriješila, nego je bila očuvana čak i onog zajedničkog nasljedstva ljudskoga roda, to jest istočnoga grijeha. Razlog je tome poslanje koje je Bog odvijeka njoj namijenio: da bude Majka Otkupiteljeva. Sve je to sadržano u istini vjere o Bezgrešnom začeću. Biblijski temelj ove dogme nalazi se u riječima što ih je anđeo uputio nazaretskoj djevojci: "Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom". "Milosti puna" - u grčkom izvorniku keharitomene - najljepše je Marijino ime, ime koje joj je sam Bog dao, kako bi naznačio da je oduvijek i zauvijek ljubljena, izabrana, unaprijed određena da primi najdragocjeniji dar, Isusa, "utjelovljenu ljubav Božju".

Mogli bismo se zapitati: zašto je među svim ženama Bog izabrao upravo Mariju iz Nazareta? Odgovor je skriven u nedokučivom otajstvu božanske volje. Ipak, postoji razlog na koji ukazuje Evanđelje: njezina poniznost. To dobro ističe Dante Alighieri u posljednjem Pjevanju o Raju: "Djevice Marijo, kćeri svoga Sina, / ponizna i iznad svakoga stvorenja, / čvrsta svrho vječnoga savjeta". Sama Djevica, u svojoj hvalbenoj pjesni Veliča, ovako kaže: "Veliča duša moja Gospodina... što pogleda na neznatnost službenice svoje". Da, Boga je privukla poniznost Marije koja je našla milost u njegovim očima. Tako je postala Majka Božja, slika i uzor Crkve, izabrana među narodima kako bi primila blagoslov od Gospodina i proširila ga na čitavu ljudsku obitelj. Ovaj "blagoslov" nije drugo doli sam Isus Krist. On je izvor milosti, kojom je Marija ispunjena od prvog trenutka svoga postojanja. S vjerom je prihvatila Isusa, te ga s ljubavlju darovala svijetu. To je i naš poziv i naše poslanje, poziv i poslanje Crkve: prihvatiti Krista u svoj život te ga darovati svijetu, "da se svijet spasi po Njemu".

(izvor)

Nestalo je u njegovoj duši smetnje, koja ga je tištila

Strossmayer prema dogmatu nepogrješivosti papine poslije proglašenja saborskih dekreta u dijecezanskom glasniku god. 1873. 

Otkako je Strossmayer proglasio saborsku konstituciju, nestalo je u njegovoj duši smetnje, koja ga je tištila. Uvidio je Strossmayer i shvatio, koliki je zamašaj saborske definicije; upoznao je, da nije moguće,  e bi Duh Sveti dopustio, da Crkva Njegova ma samo i za čas skrene s pravoga puta istine, jer joj je to zajamčio sam njezin božanski utemeljitelj, Isus Hrist, obećavši joj, da je vrata paklena ne će nadvladati. Zato sada on spremno pristaje uz definiciju papinske nepogrješivosti, te je odsele svakom zgodom brani. Osobito lijepo čini to, Strossmayer desetak godina kasnije u svojoj pastirskoj poslanici 4.II.1881., gdje govori o sv. braći Ćirilu i Metodiju. U II. dijelu te poslanice dotiče se Strossmayer pitanja papine nepogrješivosti. Povod, da o tom progovori, daju mu česti krivi pače i smiješni prigovori proti sv. rimskoj stolici. Ponajprije upozoruje na hrvatski izraz, "nepogrješivost", koji daje povoda neispravnim pojmovima, te sam veli, da ni on nije zadovoljan s tim izrazom, jer bi mogao koga zavesti na pomisao, da papa ne može pogriješiti uopće ni u kojoj stvari. Strossmayeru se čini, e bi taj pojam jasnije i točnije označivala riječ nezabludivost. Po tom veli, da Crkva ovom naukom ne uči ništa novo. Crkva Božja — veli on — kao i sam vječiti zaručnik njezin, nepromjenljiva je, ostaje danas, i uvijeke jedna te ista. Divni nutarnji sustav njezin se ne može razvrći, jer je ona pravo otajstveno tijelo Isusovo. Nezabludivost Crkve i nezabludivost pape jedna je te ista stvar, niti je ikomu u Crkvi dano razdvojiti u Crkvi Božjoj tijelo od glave ni glavu od tijela. Kad Crkva proglašuje i tumači sv. nauk, čini to uvijek po ustima glave, kad glava to isto čini, crpe vječnu istinu iz istih svetih i nepromjenljivih izvora, crpe je istim duhom opojena, kao i Crkva sama. Kad sabor kalcedonski slušajući poslanicu sv. Lava Velikog s ushićenjem kliče: "Svi to isto držimo, to je prava vjera Crkve Božje, po ustima Lava sam sv. Petar govori", tada po ustima papinim čuva Crkva i štiti kršćanski svijet proti bludnji i prevari. Prema tome ludo je govoriti, da je poslije proglašenja dogme nepogrješivosti sve u Crkvi samovolji izvrženo, proti kojoj se nikakvo osobito pravo ili običaj obraniti ne može, ili prebacivati, "da rimska Crkva teži za svjetskim despotizmom." 

Dalje izvodi potrebu egzistencije ove istine. "U Crkvi Božjoj, kao i svakom društvu mora biti vrhovna moć i sudište, koja razmirice, što se u toli širokom svijetu događaju odlučnim i neopozivim načinom rješava. Narav pak same stvari jamči nam, da su te odluke vazda mudre, pravedne i istinite. U Crkvi je Božjoj upravo rukom sve tako u jedno spojeno, da prirođenim pravcem jedno drugo veže, pazi, čuva, podupire i popunjuje tako, da se nigda zabluditi ne može. Kad sv. otac papa u rijetkim slučajevima sam kano glava i vrhovni naučitelj kršćanskih naroda koji nauk člankom vjere proglašuje, mi katolici držimo i vjerujemo, da je to nedvojbena istina Bogom objavljena, poglavito zato, jer smo uvjereni, da po ustima njegovim sam sv. Petar govori, koga je Isus vječitim i neporušivim temeljem Crkve svoje postavio, komu je osobitim načinom ključe nebeske i pastvu ovaca i jaganjaca povjerio." 

Ovu misao ističe opet kasnije Strossmayer u svojim listovima, što ih piše biskupu Maesu u sjevernoj Americi 18.VI.1889. i nadbiskupu Brüxenskomu 19.VIlI.1890. prigodom, kad se opet pojavio u njegovom okružju lažni Strossmayerov govor. Strossmayeru je pisao neki svećenik iz Buenos-Airesa u Južnoj Americi, kako se kod njega na samrti ispovjedio neki apostata svećenik, te mu u ispovijedi otkrio, da je on bio pisac onih iskrivljenih govora, što ih je podmetnuo Strossmayeru. Taj jadnik zamoli svoga ispovjednika, da umoli Strossmayera za oproštenje. U njegovom arhivu da se čuva izvornik toga lista. Hvali u svom listu Brüxenskom biskupu, što smatra taj govor patvorinom, što mu je zlobno i sramotno podmetnuta. On smatra svojom najvećom srećom, što je rođen u krilu sv. majke Crkve, jer bi tisuću puta volio umrijeti, nego da je igda izgovorio ili napisao ikoju riječ, koja ne bi odavala njegovo klanjanje, počitanje, ljubav, pouzdanje i poslušnost pram sv. Crkve Božje i njezine časne vrhovne glave.

(izvor)