Strossmayer prema dogmatu nepogrješivosti papine poslije proglašenja saborskih dekreta u dijecezanskom glasniku god. 1873.
Otkako je Strossmayer proglasio saborsku konstituciju, nestalo je u njegovoj duši smetnje, koja ga je tištila. Uvidio je Strossmayer i shvatio, koliki je zamašaj saborske definicije; upoznao je, da nije moguće, e bi Duh Sveti dopustio, da Crkva Njegova ma samo i za čas skrene s pravoga puta istine, jer joj je to zajamčio sam njezin božanski utemeljitelj, Isus Hrist, obećavši joj, da je vrata paklena ne će nadvladati. Zato sada on spremno pristaje uz definiciju papinske nepogrješivosti, te je odsele svakom zgodom brani. Osobito lijepo čini to, Strossmayer desetak godina kasnije u svojoj pastirskoj poslanici 4.II.1881., gdje govori o sv. braći Ćirilu i Metodiju. U II. dijelu te poslanice dotiče se Strossmayer pitanja papine nepogrješivosti. Povod, da o tom progovori, daju mu česti krivi pače i smiješni prigovori proti sv. rimskoj stolici. Ponajprije upozoruje na hrvatski izraz, "nepogrješivost", koji daje povoda neispravnim pojmovima, te sam veli, da ni on nije zadovoljan s tim izrazom, jer bi mogao koga zavesti na pomisao, da papa ne može pogriješiti uopće ni u kojoj stvari. Strossmayeru se čini, e bi taj pojam jasnije i točnije označivala riječ nezabludivost. Po tom veli, da Crkva ovom naukom ne uči ništa novo. Crkva Božja — veli on — kao i sam vječiti zaručnik njezin, nepromjenljiva je, ostaje danas, i uvijeke jedna te ista. Divni nutarnji sustav njezin se ne može razvrći, jer je ona pravo otajstveno tijelo Isusovo. Nezabludivost Crkve i nezabludivost pape jedna je te ista stvar, niti je ikomu u Crkvi dano razdvojiti u Crkvi Božjoj tijelo od glave ni glavu od tijela. Kad Crkva proglašuje i tumači sv. nauk, čini to uvijek po ustima glave, kad glava to isto čini, crpe vječnu istinu iz istih svetih i nepromjenljivih izvora, crpe je istim duhom opojena, kao i Crkva sama. Kad sabor kalcedonski slušajući poslanicu sv. Lava Velikog s ushićenjem kliče: "Svi to isto držimo, to je prava vjera Crkve Božje, po ustima Lava sam sv. Petar govori", tada po ustima papinim čuva Crkva i štiti kršćanski svijet proti bludnji i prevari. Prema tome ludo je govoriti, da je poslije proglašenja dogme nepogrješivosti sve u Crkvi samovolji izvrženo, proti kojoj se nikakvo osobito pravo ili običaj obraniti ne može, ili prebacivati, "da rimska Crkva teži za svjetskim despotizmom."
Dalje izvodi potrebu egzistencije ove istine. "U Crkvi Božjoj, kao i svakom društvu mora biti vrhovna moć i sudište, koja razmirice, što se u toli širokom svijetu događaju odlučnim i neopozivim načinom rješava. Narav pak same stvari jamči nam, da su te odluke vazda mudre, pravedne i istinite. U Crkvi je Božjoj upravo rukom sve tako u jedno spojeno, da prirođenim pravcem jedno drugo veže, pazi, čuva, podupire i popunjuje tako, da se nigda zabluditi ne može. Kad sv. otac papa u rijetkim slučajevima sam kano glava i vrhovni naučitelj kršćanskih naroda koji nauk člankom vjere proglašuje, mi katolici držimo i vjerujemo, da je to nedvojbena istina Bogom objavljena, poglavito zato, jer smo uvjereni, da po ustima njegovim sam sv. Petar govori, koga je Isus vječitim i neporušivim temeljem Crkve svoje postavio, komu je osobitim načinom ključe nebeske i pastvu ovaca i jaganjaca povjerio."
Ovu misao ističe opet kasnije Strossmayer u svojim listovima, što ih piše biskupu Maesu u sjevernoj Americi 18.VI.1889. i nadbiskupu Brüxenskomu 19.VIlI.1890. prigodom, kad se opet pojavio u njegovom okružju lažni Strossmayerov govor. Strossmayeru je pisao neki svećenik iz Buenos-Airesa u Južnoj Americi, kako se kod njega na samrti ispovjedio neki apostata svećenik, te mu u ispovijedi otkrio, da je on bio pisac onih iskrivljenih govora, što ih je podmetnuo Strossmayeru. Taj jadnik zamoli svoga ispovjednika, da umoli Strossmayera za oproštenje. U njegovom arhivu da se čuva izvornik toga lista. Hvali u svom listu Brüxenskom biskupu, što smatra taj govor patvorinom, što mu je zlobno i sramotno podmetnuta. On smatra svojom najvećom srećom, što je rođen u krilu sv. majke Crkve, jer bi tisuću puta volio umrijeti, nego da je igda izgovorio ili napisao ikoju riječ, koja ne bi odavala njegovo klanjanje, počitanje, ljubav, pouzdanje i poslušnost pram sv. Crkve Božje i njezine časne vrhovne glave.
(izvor)
The Catholic Encyclopedia: "After the council Strossmayer maintained his opposition longer than all the other bishops and kept up a connection with Döllinger and Reinkens until October, 1871. Then he notified them that he intended to yield "at least outwardly"."
OdgovoriIzbriši~Zlatousti
Oberski detaljnije i utemeljenije analizira te tvrdnje.
IzbrišiTB
Moguće, ne znam dovoljno da bih utvrdio što je na stvari. Ako je istina da je pisao kako će se "barem na van" pokoriti to svakako znači nešto... Znate li slučajno što o tome?
Izbriši~Zlatousti
Pogledajte u knjizi koju sam linkao u postu.
IzbrišiTB
Hvala, nisam isprva vidio izvor. Preletio sam malo i zaista izgleda detaljnije i utemeljenije. Pročitat ću svakako kad stignem.
Izbriši~Zlatousti
Što bi teoretski bilo da Franjo proglasi herezu i da Crkva prihvati takvo učenje? Kako bi se tim činom i dalje mogla braniti dogma o nepogrešivosti? Jer ruku na srce ovakvu situaciju kakva je trenutno nismo imali u KC
OdgovoriIzbrišiPero
Kad bi Franjo proglasio herezu to bi značilo da nije papa, jer papa ne može biti heretik niti može svojom apostolskom vlašću sveopću Crkvu obvezati na krivovjerje.
IzbrišiZa Crkvu je nemoguće da prihvati herezu, a oni koji to učine prestaju biti katolicima.
^ Gornja poruka je moja
Izbriši~Zlatousti
Bergoglio je odavno prešao crtu koju nijedan pravi papa ne može prijeći. Doduše, isto se može reći i za Montinija, Wojtyłu i Ratzingera.
IzbrišiDovoljno je pogledati npr. njegovu promjenu tzv. Katekizma Kat. Crkve da se u njega 2018. uvrsti da je smrtna kazna nemoralna, što je hereza protiv nauke Kat. Crkve i Svetog Pisma, i to u navodnom službenom crkvenom katekizmu, ili dopuštanje pričesti ljudima u preljubu ("Amoris laetitia"), što znači dopuštanje svetogrđa i smrtnog grijeha, i nemoguće je da se dogodi u Kat. Crkvi, jer su univerzalni disciplinski zakoni Kat. Crkve nepogrješivi. Prvi primjer predstavlja zakazivanje zakona vjere, a drugi zakona morala, a oboje je nemoguće za Katoličku Crkvu, da ne spominjem tolike druge hereze koje Bergoglio službeno naučava, kao dio svog navodnog magisterija.
Među nepogrješivim naukama Svete Majke Crkve nalazi se i ona da "Petrova Stolica ostaje uvijek netaknuta od svake zablude", "tamo [u Apostolskoj Stolici] gdje vjera ne može zakazati", (Prvi vat. koncil, Pastor Aeternus, pogl. IV), ili kako uči papa Leo XIII. u Satis cognitum:
"Značenje te božanske izjave [da vrata paklena neće nadvladati] je da, bez obzira na lukavost i intrige koje upotrijebe protiv Crkve, nikad se ne može dogoditi da crkva povjerena Petrovoj skrbi podlegne ili na bilo koji način zakaže. (...) Dakle, Bog je povjerio Svoju Crkvu Petru da bi je on mogao čuvati svojom nenadvladivom moći. (...)
I budući da svi kršćani moraju biti blisko sjedinjeni sa zajedništvom jedne nepromjenjive vjere, Krist Gospodin, snagom Svoje molitve, zadobio je za Petra da u vršenju njegove službe nikad ne otpadne od vjere."
Dakle, uopće nije potrebno da Bergoglio nešto pokuša definirati, jer je apsolutno nemoguće da hereze koje on službeno naučava dolaze od Rimske Stolice, kao što je i nemoguće da ne samo Rimska Stolica, nego i Katolička Crkva uopće, zakažu u vjeri i moralu, kao što bismo morali zaključiti da se dogodilo ako su modernistički pretendenti pape.
Imamo izbor ili: 1) vjerovati u cjelovitu kat. nauku i ispovijedati Crkvu i Rimsku Stolicu koje ne mogu zakazati u vjeri i moralu, ili: 2) vjerovati u Crkvu koja je već zakazala u vjeri i moralu, koja svoje vjernike vodi u zabludu, pa čak i vječnu propast, i nad kojom su ne samo nadvladala, nego kojom aktivno vladaju, vrata paklena (za izraz "vrata paklena" Crkva je na Drugom carigradskom ekumenskom koncilu dala službeno tumačenje da znači usta heretikā).
Ako vjerujemo ono pod brojem jedan, kao što se nadam da svi vjerujemo, onda ne možemo ujedno držati da je Bergoglio papa (iako bi mnogi htjeli spojiti te dvije proturječnosti), jer ako držimo da je Bergoglio papa, onda posljedično implicitno držimo ono pod brojem dva, makar to ne htjeli.
Carlo Maria Viganò je danas dobar primjer nekoga tko iskrenim napredovanjem u spoznaji istine odbacuje zablude koje je dotad držao. Krenuo je od modernizma (bio je koncilijarni nadbiskup i nuncij) i postupno je prihvatio TLM i cjeloviti nauk, pa je potpuno odbacio novi obred i lažni koncil, i sad je shvatio i imao hrabrosti reći da je nemoguće da je Bergoglio glava Katoličke Crkve.
Zaboravio sam staviti kod za završetak kosih slova "< / i >" iza "Amoris laetitia" pa je zato cijeli donji dio teksta u italicu.
IzbrišiZa one koji misle da je problem samo Bergoglio, napomenuo bih da Kat. Crkva nije sposobna dati i odobriti obrede kao što je nova misa, koji teže k umanjivanju dužne časti Bogu i pobožnosti vjernikā, koji izbacuju spomene dogmatskih nauka, koji falsificiraju Kristove riječi (krivi prijevod Riječi Posvećenja), koji sadrže molitve koje su nekatoličke (prinosna molitva u novoj misi) ili nepravovjerne (molitva Velikog petka za židove iz novog obreda) itd. itd.
IzbrišiBožja Crkva također nije sposobna u ekumenskom koncilu, ili na bilo koji način koji podrazumijeva zajedničko naučavanje vjere cijele Naučavajuće Crkve (papa i biskupi), naučavati hereze i opasne zablude, kao što bismo morali zaključiti da se dogodilo ako je Montini bio papa 1965. godine, kad je lažni koncil u Vatikanu objavio one svoje dokumente koji sadrže takve zablude i hereze (o Crkvi, o nekatoličkim religijama, i druge). Ako Montini nije bio papa, te zaštite nema jer bez pape krnji ekumenski koncil nema autoriteta naučavati.
Naš Gospodin Isus Krist, Sin Božji, utemeljio je Svoju Crkvu na nepomičnoj Stijeni-Petru i na principu autoriteta, tako da "tko sluša vas, sluša mene, tko vas prezire, mene prezire, a onaj tko mene prezire, prezire onoga tko me je poslao" (Lk 10:16).
Zato poznati teolog i egzeget Kornelije a Lapide, S.J. piše:
"Još jedan i siguran privilegij zajednički Petru i svim njegovim nasljednicima je da on i svi drugi rimski biskupi (jer je Petar, kako je Krist htio, ustanovio i potvrdio Prvosvećeničku crkvu u Rimu) nikad otvoreno ne otpadnu od te vjere, tako da Crkvu uče herezu, ili bilo koju zabludu, protivno vjeri. Tako kaže sv. Leo (serm. XXII), o Natalis sv. Petra i Pavla, sv. Ciprijan Korneliju (Lib. I. ep. 3), Lucije I., Felix I., Agatho, Nikola I., Leo IX., Inocent III., Bernard i dr., koje Bellarmin citira i slijedi (Lib. I. de Pontif. Roman.). Jer bilo je potrebno da Krist, po Svojoj mudroj providnosti osigura Svojoj Crkvi, koju uvijek prosijava i kuša vrag, i to ne samo u Petrovo vrijeme nego u svim vremenima nadalje, sve do kraja svijeta, tumača prave vjere kojem će se ona moći obratiti u svakoj sumnji i koji će je moći učiti i potvrđivati u vjeri, inače bi Crkva mogla, Bože sačuvaj, zabluditi u vjeri. Jer ona je, kao što je sv. Pavao rekao Timoteju, "stup i temelj istine" (1 Tim. 3,15). Taj tumač Crkve je dakle Petar, i svi sljedeći rimski biskupi. To obećanje dano Petru i njegovim nasljednicima naročito se primjenjuje na vrijeme kad je Petar, kao Kristov nasljednik, počeo biti glava Crkve, tj. nakon Kristove smrti."
(The Great Commentary of Cornelius a Lapide: S. Luke’s Gospel, Edinburgh, 1908., str. 482.-483: https://archive.org/details/TheGreatCommentaryOfCorneliusALapideV4/page/n499)
Tako i crkveni naučitelj, sv. Robert kard. Bellarmino:
"Papa je Učitelj i Pastir cijele Crkve, dakle, cijela Crkva je tako dužna ga slušati i slijediti da ako bi on upao u zabludu, cijela Crkva bi upala u zabludu." (De Romano Pontifice, knjiga IV, glava III.)
"Drugi privilegij [koji je Bog dao Petru] je da on, kao papa, ne može nikad naučavati nešto protiv vjere, ili da se nikad ne nađe nitko na njegovoj Stolici koji bi naučavao protiv prave vjere." (isto)
"Mora se s katoličkom vjerom držati da opći koncili potvrđeni od Vrhovnog Prvosvećenika ne mogu zabludjeti u vjeri niti u moralu." (De Ecclesia, knjiga II, glava II.)
Razočaran sam u admina ovog bloga zbog dopuštanja komentara koji promiču sedevakantizam. Ova teorija nije samo teološki netočna, već i predstavlja ozbiljnu opasnost za katoličku zajednicu. Podržavanje ideje da trenutni papa nije pravi poglavar Crkve može dovesti do podjela, gubitka povjerenja u crkvenu hijerarhiju i smanjenja jedinstva među vjernicima. Važno je osvijestiti štetu koju ovakvi komentari mogu prouzročiti i poticati na razumijevanje crkvenog autoriteta radi očuvanja duhovne zajednice.
OdgovoriIzbrišiM.R.
Poštovani M. R.,
Izbrišine radi se o ideji da "trenutni papa nije pravi poglavar Crkve", to je ono što vjeruju Lefebvrovci koji priznaju Bergoglia papom, a istovremeno mu uskraćuju poslušnost.
Takozvani sedevakantizam temelji se na jednostavnom načelu da Crkva ne može svojoj djeci dati otrov iz kojeg nužno slijedi da heretik koji se trenutno predstavlja kao papa zapravo to nije.
Svi mi znamo i ponašamo se kao da je Drugi vatikanski sabor heretičan i nevaljan samo se neki od nas usuđuju to i iskreno priznati.
Evo, da Vam to i dokažem. U Orientalum ecclesiarum #27 stoji da se nekatolici smiju pričešćivati: Na temelju spomenutih načela mogu se istočnjacima koji su u
dobroj vjeri odijeljeni od katoličke Crkve, ako slobodno zatraže i ako su pravo raspoloženi, dijeliti sakramenti pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja;
Prihvaćate li nauk 2VK da se nekatolici smiju pričešćivati, da ili ne?
Sljedeća točka kaže: Na temelju istih načela, ako ima opravdana razloga, isto se tako dopušta zajedničko sudjelovanje u svetim služenjima, stvarima i mjestima između katolika i rastavljene istočne braće.communicatio in sacris s raskolnicima i krivovjercima dopušten, da ili ne?
Ako Vam je zaista stalo do duša objasnite molim Vas lijepo kako je moguće da ekumenski sabor promulgiran "apostolskom vlašću" Pavla VI. proturiječi vječnom katoličkom nauku.
~Zlatousti
P. S. Zapravo jedini način da se očuva povjerenje u Crkvenu hijerarhiju je čvrsto držati da Schönborn, Kasper, Cupich, Tobin, Fernandez i svi ostali notorni heretici koji promoviraju sodomiju, a koje Vi smatrate svojim poglavarima, ne mogu biti Crkvena hijerarhija jer onda ona zaista ne bi bila dostojna nikakvog povjerenja.
Izbriši~Zlatousti
"Podržavanje ideje da trenutni papa nije pravi poglavar Crkve može dovesti do podjela, gubitka povjerenja u crkvenu hijerarhiju i smanjenja jedinstva među vjernicima."
IzbrišiVidite, a ja sam mislio da do podjela, gubitka povjerenja u crkvenu hijerarhiju i smanjenja jedinstva među vjernicima dolazi jer Bergoglio i dr. modernistički infiltratori promiču nebrojene hereze, izriču strašne hule, sudjeluju u nekatoličkom štovanju, uklj. pogansko, podržavaju svakakve moralne devijacije, progone Svetu Misu rimskog obreda i one koji se suprotstavljaju tome.
No, drago mi je da ste osvijestili da su pravi neprijatelji oni koji se suprotstavljaju tim infiltratorima i raskrinkavaju ih kao antikriste, kako ih je jednom počastio pok. mons. Lefebvre.
Jer je doista važno da smo ujedinjeni u vjeri s otpadnicima i javnim hereticima, te da smo podložni i imamo povjerenja u one koji već šest desetljeća uništavaju Crkvu. U njih nipošto ne smijemo izgubiti povjerenje, to bi bilo strašno.
Mateo, možete mi molim Vas objasniti koje su razlike između vaših osuda i pozicija koje iznosite, u odnosu na Luthera?
OdgovoriIzbrišiM.R.
Bilo bi uljudno da prije nego li promijenite temu odgovorite na moja kratka i jednostavna pitanja:
IzbrišiPrihvaćate li nauk 2VK da se nekatolici smiju pričešćivati i da je comunicatio in sacris s raskolnicima i krivovjercima dopušten, da ili ne?
~Zlatousti
Zlatousti, možete mi prvo pokazati u dokumentima 2VK gdje se takvo nešto navodi, pa ću Vam lakše odgovoriti?
IzbrišiM.R.
Već sam napisao u ovoj poruci koju se nadam da ćete pročitati: http://tomablizanac.blogspot.com/2023/11/nestalo-je-u-njegovoj-dusi-smetnje-koja.html?showComment=1701946554643#c3883074175096301985
IzbrišiZalijepit ću Vam isječak ovdje:
U Orientalum ecclesiarum #27 stoji da se nekatolici smiju pričešćivati: Na temelju spomenutih načela mogu se istočnjacima koji su u dobroj vjeri odijeljeni od katoličke Crkve, ako slobodno zatraže i ako su pravo raspoloženi, dijeliti sakramenti pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja;
Prihvaćate li nauk 2VK da se nekatolici smiju pričešćivati, da ili ne?
Sljedeća točka kaže: Na temelju istih načela, ako ima opravdana razloga, isto se tako dopušta zajedničko sudjelovanje u svetim služenjima, stvarima i mjestima između katolika i rastavljene istočne braće.
Prihvaćate li nauk 2VK da je communicatio in sacris s raskolnicima i krivovjercima dopušten, da ili ne?
Koliko je meni poznato, ta se odredba odnosi na izvanredne situacije. Imate li Vi neke druge informacije? Možemo li na osnovu toga svake nedjelje odlaziti kod pravoslavaca?
IzbrišiAko su po Vama koncilski oci zaista odobrili redovite posjete liturgijama kod pravoslavnih i obrnuto, čudim se zašto ta ideja nije zaživjela u punom sjaju. Možda je vrijeme da pokrenemo kampanju 'Svaka nedjelja druga crkva' :-)
Šalu na stranu, očito je važno pažljivo tumačiti i primjenjivati odluke koncila u skladu s namjerama Crkve, a ne raditi zlonamjerne interpretacije.
M.R.
M.R.,
IzbrišiMalo ste se zabunili. Bergoglio i njegovi modernistički prethodnici su oni koji su zaljubljeni u Lutera i koji ga hvale i slijede u herezi, ne tradicionalni katolici.
Mi se jednostavno držimo onog što o ovom naučava Katolička Crkva i od nje odobreni teolozi. Ako vas zanima što je to, imate tu već nekoliko citata za početak, a možete se dalje informirati kod predkoncilskih teologā i Učiteljstva, bilo o nemogućnosti Rimske Stolice da zakaže u vjeri (Kornelije a Lapide vam je dao nekoliko referenca), ili o tome što su to javni heretici, da nisu članovi Crkve, zašto po božanskom zakonu ne mogu valjano primiti nijednu službu u Crkvi, i po jednoglasnom naučavanju Otaca (kako svjedoči crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmino) da tko upadne u javnu herezu odmah gubi sve službe, jer ih kao nekatolik više ne može držati (kao što donosi i kanon 188,4 u Kodeksu kanonskog prava iz 1917.).
Zlatousti,
IzbrišiEto, odgovorio vam je, i odgovor je nažalost uvijeno "da".
Naravno da je po nauku Katoličke Crkve jedini dopušteni odgovor ne, iako je ovo samo mali primjer onog gdje lažni koncil proturječi kat. nauku.
Mateo, Zlatousti & co.,
IzbrišiU najvećoj bratskoj ljubavi vam preporučam da pogledate ovaj video
https://youtube.com/watch?v=W6tCueUaQ9Q&si=v0QCE89y3kVRGyN6
Molim Boga da se izvučete iz te nesretne hereze i vratite u KC.
M.R.
Ja se nadam da ćete vi spoznati da to što podržavate nije Katolička Crkva nego babilonska bludnica (počnite s bezbožnim susretima u Asizu), i da ćete upoznati Kristovu Prečistu Zaručnicu, Jednu, Svetu, Katoličku i Apostolsku Crkvu, koja ostaje uvijek ista kakvom ju je Krist utemeljio, i koja nikad ne može biti uništena, koliko god je modernisti tlačili, jer ona ima garanciju Duha Svetoga i Sina Božjeg.
IzbrišiU međuvremenu ste dužni u pravdi objasniti na osnovu čega optužujete Zlatoustoga i mene za herezu.
Mateo, objašnjenje je vrlo jednostavno. Katoličko učenje temelji se na vjeri da Isus Krist dao obećanje apostolu Petru, tvrdeći da vrata pakla neće nadvladati Crkvu. Sedevakantizam se smatra herezom jer dovodi u pitanje ovu kontinuitetnu liniju autoriteta tvrdeći da su određeni pape bili nelegitimni, što je u nesuglasju s idejom da Crkva ostaje nepokolebljiva unatoč iskušenjima. Ovaj stav predstavlja izazov Isusovu obećanju o trajnoj prisutnosti i vodstvu Duha Svetoga u Crkvi.
IzbrišiTakođer imate prepun internet jako dobrih objašnjenja poput:
Yes, sedevacantism is a heresy. Many people seem to be blind to this, but sedevacantism implies that Jesus breaks His promises and that the Church can be defeated by satan.
“You are Peter and on this rock I will build my Church and the Gates of Hell shall not prevail against it.”
“I will not leave you orphan.”
These are things Jesus said, but if there is no valid Pope, then the Gates of Hell have prevailed and Jesus has left us orphan. So, again, sedevacantism is definitely a heresy.
M.R.
Hahaha, kao lekcija teologije koju dijeli dijete iz škole koje se pravi učeno. I to je "jako dobro objašnjenje", hahaha.
IzbrišiAko trenutno nema pape, to znači da su vrata paklena nadvladala? Što onda sa Zapadnim raskolom, kad katolički teolozi kažu da je moguće da skoro 40 godinā nije bilo pape, i ujedno naučavaju da to nije nespojivo s Kristovim obećanjem? Jesu li i oni heretici?
Npr. Francis X. Doyle, S.J. - The Defense of the Catholic Church, 1927.:
“The Church is a visible society with a visible Ruler. If there can be any doubt about who that visible Ruler is, he is not visible, and hence, where there is any doubt about whether a person has been legitimately elected Pope, that doubt must be removed before he can become the visible head of Christ’s Chuich. Blessed Bellarmine, S.J., says: ‘A doubtful Pope must be considered as not Pope’; and Suarez, S.J., says: ‘At the time of the Council of Constance there were three men claiming to be Pope.... Hence, it could have been that not one of them was the true Pope, and in that case, there was no Pope at all....”
Gospodin nije obećao da će u svakom trenutku Crkva imati papu, jer bi to značilo da je to obećanje prekršeno svaki put u razdoblju između smrti jednog i izbora drugog pape. Pitanje je samo koliko dugo može trajati taj interregnum, a o tom se nijedan teolog nije izjasnio, osim da reče, kao Edward O'Reilly, S.J., "...not that an interregnum covering the whole period would have been impossible or inconsistent with the promises of Christ..." (The Relations of the Church to Society, 1882). Znamo po učenju predkoncilskih teologā da Crkva može izabrati sebi papu čak i da ostane bez svih kardinalā (onda bi ga birali ili svi biskupi ili rimski kler, ili zajedno), tako da teoretski takvo vrijeme može trajati dok god na svijetu ima biskupā, odnosno, dok Gospodin Bog ne odluči da je vrijeme.
M.R.: "Sedevakantizam se smatra herezom jer dovodi u pitanje ovu kontinuitetnu liniju autoriteta tvrdeći da su određeni pape bili nelegitimni, što je u nesuglasju s idejom da Crkva ostaje nepokolebljiva unatoč iskušenjima."
Ovo se s kilometra udaljenosti vidi da je pisao netko tko nema pojma o teologiji.
Pojam "nelegitimni papa" ne postoji. Što je to, papa koji je vanbračno dijete? Hahaha "U nesuglasju [pravi teološki pojam, nema što] s idejom da Crkva ostaje nepokolebljiva [nepokolebljiv - čvrst, odlučan, koji se ne da omesti]". Dakle, hereza je neslaganje s idejama, i to u ovom slučaju idejom da je Crkva čvrsta, odlučna, da se ne da omesti. No, ima to smisla - za moderniste, koji ne vjeruju u dogme, sva su učenja samo ideje, a "heretik" je onaj tko se ne slaže s idejom koja je trenutno "na meniju". Sutra će doći druga ideja, pa će netko drugi biti heretik. Samo ne modernisti.
Uglavnom, vaša "ideja" je da je osporavati valjanost izbora nekog pape hereza. Očito vam nije jasno da se hereza sastoji u odbijanju ili upornoj sumnji u neku dogmu. Valjanost izbora Bergoglia nije dogma. Da je doista pravi papa (što je nemoguće, jer bi onda doista vrata paklena nadvladala, iz razlogā koje sam prije naveo), osporavati njegov izbor i vlast ne bi bila čak ni šizma, a kamoli hereza.
Ivan kard. de Lugo (jedan od najvećih teologā):
"Niti je netko šizmatik ako uskraćuje podložnost Prvosvećeniku zato što ima solidno utemeljene sumnje u vezi legitimnosti njegovog izbora ili njegove moći."
(Disp., De Virt. Fid. Div., disp xxv, sect iii, nn. 35-8)
Nemojte se više sramotiti nego radije proučite predkoncilske enciklike, teologe itd. Posebno što se tiče modernizma, a zatim ekleziologije. Možda će vam onda biti jasno o čemu govorite.
Mateo, imam još samo pitanje koja je Vaša teološka naobrazba? Teolog ste? Vidim da komentirate i ismijavate moje teološko znanje, a da pritom ne navodite svoje.
IzbrišiOstalo nemam ni namjeru komentirati jer su to klasične smicalice kojima se koriste protestanti i sedevakantisti kako bi zamaglili pravu Istinu.
M.R.
Kroz godine sam puno puta razgovarao s neokonzervativcima, i interesantno je koji se uzorak veoma često javlja kod njih - dojmljivo elementarno neznanje, zajedno s jednako fanatičnim uvjerenjem, te čvrstim odbijanjem da se informiraju o vjekovnim naukama koje je Crkva uvijek naučavala. Nekad se može čak i otvoreno čuti: "ja ne trebam čitati, ja sve znam što trebam". Ako u toj rečenici primjećujete oholost, ne bih rekao da ste se prevarili (meni se čini da primjećujem i strah - možda intinktivno znaju da bi se tako suočili s istinama koje ne žele priznati). I dok na tradicionaliste (= oni koji su vjerni nepromjenjivom nauku Kat. Crkve) gledaju pogrdno i s često neskrivenim animozitetom, u isto vrijeme svoje potpuno povjerenje, bez i trunke (kritičnog) razmišljanja, daju modernistima, tako da s jedne strane katolike proglašavaju šizmaticima i hereticima, a s druge strane namjerno se prave slijepi pred pravim hereticima i šizmaticima - modernistima. Ni kad potonji cjeluju knjigu u kojoj se vrijeđa Krist, ni kad se mole s vračarima i štovateljima demonā, ni kad primaju na čelo znak nevjere (često napravljen od balege), etc. etc. - ništa od tog ne može doprijeti do njih niti ih uznemiriti. Ali pokušajte samo kritizirati protestantizirani novi obred ili modernističke pretendente i vidjet ćete.
IzbrišiNe znam hoćete li se u tom negdje prepoznati, no ja to dajem kao zbir mog iskustva s vašim sumišljenicima.
I ne, nisam odobreni teolog (takvi danas vjerojatno ni ne postoje jer trebaju biti odobreni od Crkve, a ne od heretične sekte), ali sam puno čitao o naukama o kojim pišem, za razliku od vas, što je očigledno.
“ I ne, nisam odobreni teolog”
IzbrišiMateo sve ste nam rekli. Teološku podlogu nemate, dok Vas pritom krasi velika duhovna oholost gdje mislite da su 99% vjernika Katoličke Crkve u zabludi i pripadnici, citiram Vas, heretične sekte.
Upućujem Vas još jednom na lijepi video koji sam Vam već stavio:
https://m.youtube.com/watch?v=W6tCueUaQ9Q&si=v0QCE89y3kVRGyN6
M.R.
"... mislite da su 99% vjernika Katoličke Crkve u zabludi i pripadnici, citiram Vas, heretične sekte."
IzbrišiNiti sam to rekao, niti to vjerujem. Vjerujem da je većina katolikā danas u velikom neznanju oko Vjere, jer nisu imali pouku od onih koji su bili zaduženi da ih u Vjeri pouče.
Izraz heretična sekta odnosi se isključivo na moderniste, koji su bili i ostali manjina kad se uzmu u obzir svi koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi, ali nažalost danas jedna veoma moćna manjina, kojoj itekako odgovara spomenuto neznanje velikog broja vjernikā.
Poštovani M. R.,
Izbrišiispričavam se najprije na kasnom odgovoru koji Vam svakako moram dati. Moram priznati da nisam očekivao da prihvaćate hereze tzv. Drugog vatikanskog sabora jer sam eto, valjda neosnovano, pretpostavljao da imate neku zdravorazumsku odbojnost prema toliko očito masonskom kukavičjem jajetu od sabora.
Iz bratske ljubavi moram Vas opomenuti da su davanje sakramenata nekatolicima i communicatio in sacris s istima smrtni grijesi protiv vjere te nisu dopušteni ni u kakvim iznimnim situacijama.
Zapanjen sam da ovo moram dokazivati nekome za koga pretpostavljam da se smatra tradicionalnim katolikom, ali eto, očito su takva vremena. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? (Lk 18, 8)
Molim Vas da radi svoje duše proučite i promislite o sljedećem nauku Učiteljstva i usporedite ga s onim lažnog sabora.
Papa Eugen IV., Firentinski sabor, Cantate Domino (1441.): „Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da svi oni koji su izvan Katoličke Crkve, ne samo pogani, nego i židovi, i heretici, i raskolnici, ne mogu sudjelovati u vječnom životu i završit će u vječnom ognju koji je pripravljen za đavla i njegove anđele, osim ako se prije kraja života ne ujedine s Crkvom, da je jedinstvo crkvenog tijela od takve važnosti da jedino onima koji u njemu obitavaju, sakramenti Crkve doprinose spasenju, kao i postovi, milostinja i druga djela pobožnosti i običaji kršćanske vojske donose vječne nagrade, i da se nitko ne može spasiti, ma koliko dao milostinje, pa čak i ako je prolio krv u Ime Kristovo, ako nije ustrajao u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve.”
Papa Pio IX., Amantissimus (# 3), 8. travnja 1862.: “…tko god jede Janje, a nije član Crkve, oskvrnuo je.”
Papa Grgur XVI., Commissum divinitus (# 11), 17. svibnja 1835.: “… tko god se usudi udaljiti od jedinstva Petrova ima razumijeti da više nema udjela u božanskom otajstvu [euharistiji]… ‘Tko god jede Janje izvan ove kuće isključuje se iz spasenja.’”
Papa Pio XI., Mortalium animos (#10), 6. siječnja 1928.: “Jasno je, stoga, časna braćo, zašto ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budući da se jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili.”
Sabor u Laodiceji (365.): “Nitko ne smije moliti zajedno s krivovjercima i raskolnicima.”
Mogao bih još mnogo sličnih navoda dodati, ali ovo bi svakako nekome dobre volje trebalo dostajati.
Preporučam Vam srdačno da molite krunicu svakodnevno za svjetlo Istine u ovim mračnim vremenima.
~Zlatousti
Ja tu ne mogu a da se ne sjetim "čuvenog govornika, mislioca, kavalira i mecene", iz proze o Glembajevima. Ipak, neću baciti pogled na ono što je o Strossmayeru napisao Zvonimir Kulundžić u "Tajnama i kompleksima Miroslava Krleže", nego na jedno drukčije osvjetljenje:
OdgovoriIzbriši"Privatno i javno prepričava se kako je biskup Strossmayer dolazio u društvo demimondenskih žena. A mi odgovaramo neprijateljima vjere, koji takve grijehe upisuju na rovaš Crkvi: O ne, za takve grijehe nije odgovorna Crkva. Za njih su odgovorni u prvom redu oni kojima pripadate i vi kao i oni vaši prethodnici koji su već od početka ķršćanstva sijali kukolj među zdravu pšenicu. Oni su zavodili i Strossmayera i mnoge druge svećenike na stranputice. Oni su stvarali kod Strossmayera, Alagovića, opata Krizmanića i drugih Don Juana u svećeničkom talaru sklonost neobdržavanju svećeničkih obveza, jer su govorili i još danas govore da svećenik ne samo nije dužan da se tih obveza drži nego, štoviše, mora ih zabacivati i gaziti. Za grijehe Strossmayera, Alagovića, Krizmanića i sličnih 'kavalira' nose odgovornost upravo idejni prethodnici onih koji zbog tih grijeha napadaju Crkvu. A Strossmayer je i sam priznavao dio svoje krivnje, pa je u jednoj okružnici napisao kako nije nikada želio da njegovi grijesi i mane postanu zakonom. Drugim riječima, on ih je priznavao onim što jesu u očima crkvenog učiteljstva i crkvenog suda. S grozom je pomišljao na odgovornost pred Bogom. U jednoj okružnici javno je ispovjedio kako je sanjao da je došao pred Božji sud, i kako bi bio zbog svojih grijeha osuđen na vječne muke da se nije za nj zauzela njegova pobožna majka. Da, taj je Strossmayer uz velike vrline imao i velike grijehe. Ali njegova je krivnja umanjena time što je bio ne samo grešnik nego i pokajnik i pokornik..."
M. P.