Strahu zlih duhova, moli za nas!

Neka se drugi u životnim sumnjama i borbama obraćaju kamo im drago. Mi ćemo slijediti glas svete Crkve, od Boga postavljene učiteljice života, koja nas upućuje na sv. Josipa u borbi s vlašću tmine, u borbi sa sotonom koji ide za propašću naše duše. Strahu zlih duhova, sv. Josipe, moli za nas! Moli za nas, da nikada ne nasjednemo prišaptavanjima đavolskim protiv svete vjere katoličke! Moli za nas, da nikada ne nasjednemo prišaptavanjima đavolskim protiv ufanja u Božje milosrđe! Moli za nas, da nikada ne nasjednemo prišaptavanjima đavolskim i ne prestanemo ljubiti Boga, naše najveće dobro.! Pomozi nam da prijeđemo sretno preko svih đavolskih prijevara, da uzmognemo jednom s tobom zajedno slaviti Boga u nebu zauvijek!

(Blaženi Alojzije Stepinac, Propovjedi prema Litanijama sv. Josipa)

Gostujući autor - Hrvat iz Brazila

Nema potrebe da vam predstavljam autora teksta koji slijedi, on će to sam učiniti. Malo sam pomogao Vladimiru u prilagodbi teksta na hrvatski tako da za eventualne neskladnosti u tekstu možete okriviti mene. U nekim stvarima se ne bih izrazio poput njega, ali ovo je njegov tekst i nadam se da vjerno prenosi sve što je želio. Vjerujem da će vam biti zanimljiv kao što je i meni i očekujem da ćemo i u budućnosti surađivati.

***

Moj djed, Franjo Dujmović, napustio je hrvatsku zemlju 1944. g. s mojom bakom Marijom Dujmović. Pobjegavši od komunističke prijetnje, ostavio je rodbinu i imanje (poput mnogih ljudi u to vrijeme) te također posao u Hrvatskom novinarskom društvu. Nakon mnogih “lukavština” pomoću kojih su prošli komunističku kontrolu u Europi, namjeravajući da dođu do Argentine (kamo su mnogi Hrvati išli), on i moja baka stigli su u Rio de Janeiro 1945. g., a kasnije su otišli u Sao Paulo, točnije Sao Bernardo do Campo gdje su bili neki Hrvati koje su poznavali. U tom su gradu rođene moja mama i teta. Moja majka posjetila je Hrvatsku 1984. g. kako bi upoznala zemlju svojih roditelja. Ondje je, to jest u Banja Luci, upoznala moga oca. Ondje su se vjenčali i došli živjeti u Brazil. Moj otac ostavio je devetero braće i sestara za sobom… i tada započinje moja povijest.

Zovem se Vladimir Antonio Sesar, imam 22 godine i imam sestru Ivanu kojoj je 25. Naravno, odrastajući na pravom hrvatskom obiteljskom ustroju, ja i ne mogu biti ništa drugo doli katolik. Još sam kao djete išao na poduke za prvu pričest, i ne sluteći koliko su različita katolička poučavanja u Europi i Južnoj Americi. Znale su se događati neke stvari koje nisam razumio: Zašto moj otac nije htio pljeskati u crkvi poput svih ostalih? Zašto je moj otac kritizirao brojne ljude iz brazilskog klera? Nisam razumio, ali to me i nije zanimalo.

Dugo je trebalo da se malo više zainteresiram za katoličke stvari. Poput većine ljudi, u crkvu sam išao samo na Uskrs, Božić i možda kada bi netko umro. Moj je otac uvijek bio razočaran Crkvom ovdje, govorio je da je u Hercegovini, gdje je rođen, sve bilo u tim stvarima drugačije. A ja još nisam razumio…

Jednoga dana pozvan sam na “katolički” događaj koji je promicala karizmatska skupina. Bilo je fantastično! Prekretnica u mome obraćenju! Tako sam barem mislio… Nije trebalo proći puno vremena da uočim neke nedosljednosti, mnoge proturječne stvari koje su činili ljudi iz ove skupine, zapravo, iz svih karizmatskih skupina. Počeo sam se u to vrijeme baviti stanjem religije u Brazilu i došao sam do zaključka koji je bio očit: Tvrdnja da je “Brazil najveća katolička nacija na svijetu” je velika laž! Na misu ide vrlo malio udio ljudi, a protestantizam niče posvuda… crkve se otvaraju u kućnim garažama. A brazilski su biskupi na to gledali kao da je to normalno. Moj se otac uvijek jako ljutio na njih… i ja sam počeo shvaćati zašto. Teologija oslobođenja je imala jako uporište u Brazilu i većina biskupa bili su zatrovani komunizmom. Taj je “katolički” kler ovdje u Brazilu bio odgovoran za izbor našeg sadašnjeg predsjednika koji podupire pobačaj i druge strašne grijehe. Brazilska biskupska konferencija (CNBB) također je podupirala upadanje i zauzimanje privatnih posjeda!!! Što sam mogao očekivati od takve “katoličke” Crkve u Brazilu?

Takvo se stanje moglo vidjeti u Brazilu: biskupi i svećenici su skoro svi bili uronjeni u komunistički mentalitet. Ostatak je, gotovo u potpunosti, uključen u karizmatizam. I to su putovi koje je katolički narod slijedio, a većina se bavila i drugim religijama. Sasvim je normalno u Brazilu biti katolik i kardecist (spiritist) ili se baviti nekom od brojnih religija poteklih iz Afrike. A izvan crkve, protestantizam se poput čudovišta, kako rekoh, širio po čitavoj državi.

Ali, kako nisam bio svjestan svega toga, činilo mi se da je karizmatski smjer najbolji! U njemu sam mogao vidjeti istinsku katoličku obnovu Duha Svetoga u tako teškim vremenima za Crkvu! RCC, tj. “Katolička karizmatska obnova” bila je rješenje za sve probleme Crkve! Zato sam počeo svaki tjedan ići na sastanke jedne karizmatske grupe mladih. Mislio sam da tako pomažem Crkvi. Bog u svojoj beskrajnoj milosti uvijek nas prati i koristi sve događaje za nas, čak i one loše. Nakon nekog vremena u toj grupi, postao sam njezin “koordinator”. Kako se sve to događalo, počeo sam puno proučavati katoličku apologetiku. Nisam mogao prihvatiti neke od stvari koje sam često viđao u toj grupi koja se nazivala “katoličkom”. Morao sam naći neke temelje za usporedbu, da vidim je li sve to stvarno ili nije… Ne znam da li vi, braćo moja u Hrvatskoj, znate kako je čudno i ludo karizmatsko okruženje, da li ste već čuli za “počinak u Duhu” (ljudi kao da su obuzeti Duhom Svetim padaju na tlo), “molitve u jezicima” (ljudi počinju nerazumljivo blebetati, kao na kuli babilonskoj, a to zovu darom!!!), sve stvari potpuno suprotne katoličkoj pobožnosti, naučavanju, evanđelju… kao da bi Duh Sveti djelovao na principu “dostave”… samo zatražite i darovi će vam biti ostavljeni pred vratima!

U ovoj sam fazi čitao mnogo o katoličkom nauku kako bih mogao oboriti sve protestantske i karizmatske argumente. Zahvaljujući svojim korijenima imao sam mnogo argumenata u svojoj krvi da odbijem teologiju oslobođenja, znajući od svog oca kakvo je trpljenje komunizam uzrokovao u Hrvatskoj i imajući, naravno, uzor u poštovanom i čašćenom kardinalu Stepincu. Zato mi barem komunistički biskupi nisu bili uzrok smutnje.

Čak i s katoličkim sakramentima, karizmatski se ljudi ponašaju baš kao protestanti. Oni i misle i djeluju poput njih (usput, broj katolika koji su bili karizmatici, a prešli su na protestantizam, je ogroman). Ali što mi je onda činiti? Nakon što sam proučavao apologetiku usmjerenu protiv karizmatskih ideja, u čemu su mi pomogle mnoge stranice na internetu, a posebno jedna koja se zove Monfort.org.br , imao sam sve argumente da pobijem neispravne ideje, ali još uvijek sam bio koordinator one karizmatske grupe. Započeo sam s malim promjenama, uz velike posljedice. Htio sam da molimo krunicu prije svakog našeg sastanka… zbog toga su mladi otišli… oni su željeli glazbu, pljeskanje, šale… ne krunicu… i, naravno, ja sam preuzeo odgovornost za ovo “čišćenje”… i onda sam javno izbačen iz zajednice, bez prethodnih upozorenja.

Bogu hvala!!! Nakon toga, počeo sam ići u tradicionalnu grupu u Sao Paulu, istu onu koja ima stranicu s koje sam proučavao mnoge tekstove, Monfortska kulturna udruga. Ova je udruga (sastavljena samo od laika) podupirala ustanovljenje Instituta dobrog Pastira (IBP), ovdje u Sao Paulu. Nažalost, pater Perrel je kasnije optužio ljude iz Monforta da žele kontrolirati institut u Sao Paulu kako bi pokorili insitut odatle. IBP je zatvorio svoja vrata ovdje u Brazilu i to je bilo veoma žalosno i katastrofa… Nakon te epizode, napustio sam ovu grupu, zajedno s drugim ljudima, a i paterom Renatom Leiteom koji je bio superior IBP-a u Brazilu. Hvala Bogu, imamo oko pet mjesta u Sao Paulu s nedjeljnim tridentskim misama. Imao sam kamo ići.

Sada bih trebao reći malo više o Hrvatima ovdje u Sao Paulu i njihovu odnosu s katoličkom vjerom. Vrlo važna činjenica koju bi trebalo zabilježiti je da je pater Renato kojeg sam već spomenuo uvijek puno pomagao hrvatskoj zajednici ovdje u Sao Paulu. Došao je u Hrvatski Dom kako bi ga blagoslovio povodom pedesete godišnjice utemeljenja (slike). Čak je jednom mjesečno služio tridentsku misu kroz skoro čitavu godinu (2008. g.). Ali, nažalost, naši Hrvati ovdje u Sao Paulu nisu jako zainteresirani za svoju kulturu i religiju. Na tim misama skoro da i nismo mogli vidjeti ikojeg Hrvata osim mene, moga oca i moje kume Elze Pavičić. Mnogi ljudi samo imaju “ic” u prezimenu… a slabo poznaju hrvatsku kulturu, jezik i religiju…

Nakon te godine dana što su se služile mise u Croatia Sacra Paulistana, tajnica kluba koja ima određenu upraviteljsku moć rekla je da klub nema nikakve “religiozne ciljeve” i da ga ne bismo trebali koristiti za mise… da se molimo samo za “važne događaje”… Tužnog sam se srca pitao “Zašto onda riječ ‘sacra’ u imenu kluba?” koji također nosi ime Dom Kardinal Stepinac. Nakon toga više nismo imali tridentskih misa u našem Hrvatskom Domu. Tako da sam to ostavio u Božjim rukama.

I danas, naravno, nastavljam ići na tridentsku misu svake nedjelje i ostalim danima u tjednu kada nisam zauzet svojim obavezama na postdiplomskoj nastavi iz informatičkih sustava, te kad god dobijem slobodan dan u njemačkoj tvrtki za koju radim.

Nakon mnogih stvari kroz koje sam prošao, siguran sam da će biti još mnogo više toga i u današnje vrijeme se molim Bogu posebno da se vrati tridentska misa u moj hrvatski dom. Ali sada ne više u onaj Dom u Sao Paulu, nego u prvobitnu hrvatsku zemlju. I također, ako Bog hoće, da mi dopusti da se vratim onamo gdje su moji korijeni, da slušam tridentsku misu poput svojih predaka, sve do kraja.

Blaženi kardinale Stepinac, moli za nas!

Aktualno, važno i zanimljivo

Na stranici katolik.hr, o kojoj sam prije nekoliko mjeseci pisao, započela je istoimena udruga jedan, slobodno mogu reći, kapitalan projekt. Ostavljam članici ove udruge da vam svojim riječima objasni o čemu se radi:

Prije godinu dana do mene je došla knjiga Radio Replies, kompilacija širokog spektra apologetskih odgovora. Tekst je  oblikovan u sitnom fontu slova, s vrlo malim proredom na nekoliko stotina strana. Putujući vlakom doma, nasumice sam otvarala stranice i tako birala što pročitati. Uslijedilo je veliko oduševljene jer sam na jednom mjestu mogla pronaći odgovore na mnoga pitanja.

Autori knjige, svećenici Leslie Rumbly i Charles M. Carty, su preko radio emisije 40-tih godina 20. stoljeća odgovarali na pitanja slušatelja koji su se često javljali u namjeri da ospore istinost i autentičnost  nauka Katoličke Crkve, no Rumbly i Carty na svako pitanje pružaju jednostavan i jasan odgovor. Oni odgovaraju, obrazlažu, objašnjavaju na način koji je svakome blizak i razumljiv, koristeći pritom jednostavne slike iz svakodnevnog života. Zašto ima smisla vjerovati? Tko je stvorio Boga? Tko je napisao Bibliju? Da li su Adam i Eva stvarno postojali? Gdje se nalazi raj? Zašto je grijeh opasan?… samo su neka od preko tisuću pitanja i odgovora objavljenih u knjizi Krugovalni odgovori, inačica naziva knjige na hrvatskom jeziku.

Nadamo se da će i hrvatsko izdanje ove knjige biti sredstvo evangelizacije u današnjem vremenu u kojem se promiču ideje protivne kršćanskom duhu zbog čega i mnogi vjernici katolici gube orijentaciju te pod sveprisutnim utjecajem liberalnog društva skreću s pravog puta.

Pa ipak, radi se o dobrim ljudima koji žele činiti dobro, ali za to nemaju  jasan svjetonazor. Svoju djecu odgajaju bez vjere, ali su ipak razočarani njihovim kompromitirajućim moralom. Uvrijedili bi se da im kažete da nisu kršćani, a ipak ne vjeruju da je Krist Bog. Ova knjiga je namjenjena upravo onima koji pogrešno vjeruju o Crkvi. Ne zato da bismo dokazali kako su oni ,,u krivu“; niti da bi se vidjelo kako smo mi „u pravu“; nego da se predstavi istina, kako bi milošću Božjom istina pobijedila. Kad čovjek gladuje, nitko ga ne treba uputiti da izbjegava otrov; niti da jede kruh jer sadrži vitamine. Treba mu samo posvijestiti da gladuje, i da je kruh pri ruci, a prirodni zakoni će učiniti ostalo. Ova knjiga „Krugovalnih odgovora“ sa 1588 pitanja i odgovora ima sličan zadatak. Njezin prvotni zadatak nije poniziti netočnosti, niti uzvisiti Katoličku crkvu kao intelektualno nadmoćnu i samopravednu, nego predstaviti istinu na pristojan i jasan način, kako bi milošću Božjom duše pristigle sretnom prihvaćanju Krista.

(nadbiskup Fulton J. Sheen)

Za sada je objavljen jedan dio materije iz prvog sveska Krugovalnih odgovora (Radio Replies). Kako kažu i na samoj stranici katolik.hr:

Projekt je otvoren za Vašu pomoć u prevođenju, koja može biti od velike važnosti za njegovu što skoriju realizaciju. Ukoliko posjedujete kompetencije i voljni ste aktivno se uključiti, možete se obratiti na kontakt adresu Udruge.

Svesrdno vam preporučujem ovaj projekt! Pomozite kako možete: u prevođenju, u lekturi i korekturi, u molitvenoj potpori, u čitanju i širenju ovih odgovora među ljudima oko vas. Apostolsko djelovanje među bližnjima je jedan od zahtjeva koji se postavlja pred svakog katolika. Evo jednog konkretnog načina na koji možete djelovati u tom smjeru. Uostalom, pročitajte predgovor nadbiskupa Fultona Sheena; njegove riječi su, kao i obično, nenadmašne.

***

Ne zaboravite Haiti. Evo jedne hrvatske televizijske emisije stare mjesec dana (odaberite Paralele od 31.1.2010.) i jednog članka (čitav tekst) na engleskom koji prati vlč. Ricka Frechettea koji djeluje na Haitiju već više od dvadeset godina. Vrlo potresna reportaža.
Pomozite im: Hrvatski Caritas, Hrvatski Crveni križ.

***

Prenosim s IKA-e uz dodatak linkova na vezane sadržaje:

Pohod relikvije sv. Margarete Marije Alacoque redovničkoj zajednici dehonijanaca, svećenika Srca Isusova, te župi Blažene Djevice Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkoj Trnovčici, u povodu 320. obljetnice njezine smrti i 90. obljetnice proglašenja svetom, održat će se od 11. do 14. ožujka. Dehonijanci, svećenici Presvetog Srca Isusova, svjesni posebnog zadatka širenja pobožnosti Srcu Isusovu odlučili su pokrenuti dušobrižničku akciju Pohoda relikvije sv. Margarete Marije Alacoque svugdje gdje djeluju. Relikviju svete Margarete Marije primili su na dar svećenici Poljske provincije 2008. godine od kustosa svetišta u Paray le Monialu, gdje je 17. listopada 1690. svetica umrla. Time je započeo hod relikvije po redovničkim kućama i župama, prvo po Poljskoj, a sada i po Europi. Želja dehonijanaca je podsjetiti na Veliku objavu ljubavi koju je naviještala sv. Margareta Marija Alacoque. Presveto Srce Isusovo poslužilo se glasom skromne redovnice družbe Pohođenja, Margarete Marije, kako bi "probudilo" svijet – jer Ljubav nije bila ljubljena! U objavama koje je primala od 1673. do 1675. Isus joj je, pokazavši svoje Srce, povjerio: "Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude, da se potpuno predalo i podnijelo patnje i muke u znak svjedočanstva svoje velike ljubavi. Od mnogih, na žalost, ne primam nikakve nagrade, dapače samo nezahvalnost, ravnodušnost, nepoštivanje, svetogrđe i prijezir prema meni u svetoj Euharistiji. No, najviše me boli što tako sa mnom postupaju i ona srca koja su Mi posvećena". Od svete Margarete Isus traži uvođenje svetkovine Presvetog Srca Isusova kada svi vjernici trebaju pristupati Stolu Gospodnjem u znak zadovoljštine za sve uvrede njegovom Srcu. Obećava izliti obilje milosti na sve one koji će mu na taj način iskazivati čast. Isus, također, traži obavljanje devetnice prvih petaka – devetnice spasa – i daje svojih 12 obećanja, između ostalog, milost konačne pokore svima koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. "Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času". U sklopu pohoda, u petak 12. ožujka u 20 sati, Hrvatska dehonijanska mladež, zajednica mladih posvećena Srcu Isusovu, bit će domaćin Susreta mladih grada Zagreba koji obuhvaća svečanu misu, posvetu mladih Srcu Isusovu i štovanje relikvije sv. Margarete. Također, u okviru jubileja klauzurnih sestara Pohoda Marijina o 400. godini njihova osnutka u kapeli Corpus Domini na zagrebačkoj Trešnjevci dolaze relikvije sv. Margarete Marije Alacoque. One će biti izložene na čašćenje 14. ožujka navečer i 15. ožujka dopodne. Boravak relikvija svetice završava se misom u 11 sati u ponedjeljak 15. ožujka.

***

Nedavno je na televiziji bio prikazan film Sjaji Marija Zvijezda o trapističkom samostanu pored Banja Luke. Film na žalost nisam pogledao (možda se netko sjeti staviti ga na internet!), ali na internetu se može pročitati izvrstan feljton o povijesti samostana i njegovom utemeljitelju Franzu Pfanneru: ovdje ili ovdje (ili ovdje ako se popravi).
U Muzeju Mimara u Zagrebu možete do 11. travnja pogledati izložbu "140. obljetnica trapističke opatije Marije Zvijezde u Banjoj Luci".

Na izložbi se može vidjeti svakodnevni život redovnika trapista koji su na banjolučkome području izgradili gospodarske zgrade, ambulantu-bolnicu, sirotište, žitnicu, ciglanu, siranu, pilanu, sušionicu voća, pivovaru, tiskaru i knjižnicu, obiteljske kuće za radnike, odnosno donijeli su u taj kraj Bosne i Hercegovine duh europskoga napretka.
Izložba [...] sadrži mnoge izvorne fotografije i dokumente relevantne za opatiju, liturgijsko ruho i vrlo vrijedno liturgijsko posuđe, opatsko prstenje i pektorale, te mnoge druge izloške.

***

Prošli tjedan posvećena je u Dentonu (Nebraska u SAD-u) kapela Gospe Guadalupske vezana uz bogosloviju Svećeničkog bratstva svetog Petra (FSSP). S obzirom na karizmu ove družbe, ova je posveta dakako bila prema tradicionalnom obredu.
Detaljno tumačenje različitih dijelova ovog obreda možete čitati na stranicama New Liturgical Movementa (prvi, drugi dio), a svakako bih vam preporučio da pogledate (koliko stignete) snimku ovog veličanstvenog i rijetkog događaja. Uz snimku možete čuti i objašnjenja kompetentnih komentatora koji s različitih strana osvjetljuju što se u pojedinom trenutku događa.

Gostujući autor - Magister Mathias: O postu (2)

Prvi dio je objavljen prije tjedan dana.

O dobrim učincima zdravoga posta

Ako tako postiš , tvoj će post biti na slavu Božju, kada mu tako služiš te služiš i izgrađuješ svoga bližnjega dobrim primjerom. On vidi tvoja dobra djela i slavi Boga koristeći te kao uzora. Za tebe takav post stječe veliku korist. Naše tijelo, koje žudi protiv duha (Gal 5,17), postaje sve slabije dok mu god dopuštamo da ima ono za čim žudi. Ako zadovoljiš svoju dušu požudom, načinit ćeš od sebe ruglo neprijateljima (Sir 18,31). Konj koji je predebeo zbacit će jahača u propast i smrt. Tako je i s predebelim tijelom i njegovim duhom. Ako tko želi da mu duh vlada nad tijelom, onda mora postiti kako smo rekli. Takav post obuzdava i podvrgava tijelo. Onaj tko želi smanjiti vatru, mora ukloniti nekoliko komada drveta. Na isti se način onaj tko želi umanjiti požude, pohlepu i druge vatre poroka mora uzdržavati od obilja pića i hrane.

Iz takva posta počinju rasti sva zdanja kreposti. Tko ne može nadzirati svoje jelo i pilo, ne može ni vježbati ikoju krepost. Uvijek je trom na dobro i naklonjen zlu. Đavao nikad ne gubi svoju moć nad tijelom po požudama i zlim čežnjama, osim kroz post. Zato Gospodin kaže: ovaj se rod đavolski ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom (usp. Mk 9,29). Kroz post put mršavi, kako smo rekli, a duh se deblja Božjom milošću i krepostima. Kako se tijelo hrani hranom, tako duh raste u krepostima postom. Božja utjeha uvijek dolazi u pomoć onima koji se uzdržavaju od zabranjenih predmeta utjehe svijeta i ojačava ih dan za danom da mognu rasti u krepostima. Božja utjeha je nebeski kruh koji obnavlja dušu kad god ju posjećuje. Tako i treba biti: svojom milostinjom prinosimo svoju imovinu Bogu; svojim postom prinosimo same sebe i zato Bog donosi samoga sebe nama radi posta. Tako je Iliji nakon posta dopušteno da čuje Boga i govori s njime kao s bliskim, a Danijelu je preko anđela dopušteno da vidi tajne koje je Bog otkrio. Postom čovjek postaje stranac svijetu i demonima, a blizak Bogu i svetim anđelima. Tako su također anđeli pristupili i služili Gospodinu kada je postio. Post čini čovjeka anđelima sličnim i čini anđele ne samo njegovim suputnicima, već i slugama. Oni su u službi spasenja da služe onome za koga znaju da će im biti budući sunarodnjak.

Uistinu je prikladno da posteći čovjek biva pozvan natrag u Božje prijateljstvo i bliskost s anđelima. Po zabranjenom je voću čovjek izgubio Božje prijateljstvo i anđeosko pouzdanje, izgubio je kreposti, uprljao se grijesima i založio se s đavlom. Zato je bilo prikladno da uzdržavanjem od hrane povrati što je izgubio dotičući hranu. Odbacuje ropstvo pod đavlom, zadobiva oprost od kazne i pribavlja mu se pomoć od Boga.

Post koji je svojevoljna kazna odriješuje od neželjene kazne u paklu, koja je upravo zato jer je neželjena tako teška i okrutna. Posteći jedan jedini dan – govoreći odvažno – odriješen si od kazne koju bi duša odradila jednom godinom u čistilištu. Zato Gospodin kaže Ezekielu: dajem ti po dan za svaku godinu (Ez 4,6). Ezekiel znači “Božja pomoć” ili “Božja snaga”, a tko je to? To je onaj kome Bog pripravlja snažni lijek milosti, tako da se svojevoljno disciplinira da nadoknadi svoj grijeh i da slijedi put pravednosti. Njemu se daje jedan dan mjesto godine; on plaća jednim danom rada ili jednim danom mrtvljenja i doseže takav stupanj pravednosti kakav ne bi postigao tijekom čitave godine u idućem životu.

Takav se post ne smije zbivati u grijehu, pa da onaj koji posti još ima želju griješiti. Takvima su upravljene ove riječi: Gle, u dan kada postite vaša se vlastita volja nalazi (usp. Iz 58,3 Vulg.). Naša se samovolja nalazi u dan kada postimo ako naša volja još pripada grijehu. Dokle god se naša volja ne uzdržava od grijeha, dotle je samovolja: potpuno je nešto što dolazi od nas. Ali kad se odvratimo od pristanka na grijeh, onda nije više naša volja, nego Božja, onoga koji upravlja u nama svojom milošću i kome se ponizno pokoravamo da postanemo pravedni. Kada se tijelo uzdržava od suvišne hrane, a duša od pristanka na grijeh, onda postimo na pravi način.

Gostujući autor - Magister Mathias: O postu (1)

Naš prijatelj Ivan pripremio je novi tekst Magistera Mathiasa, ovaj puta o postu. Ako ne znate tko je Ivan, pročitajte kratku bilješku koja prethodi tumačenju gregorijanske glazbe za laike, a o Magisteru Mathiasu možete saznati više u uvodu njegova izlaganja o molitvi. Drugi dio ovog teksta o postu slijedi idućeg petka.

O postu koji Bog hoće

Tko hoće iskusiti moć u tom plodu i osjetiti njegovu ljupkost, mora najprije ukloniti izvještaćenu slatkoću grijeha s nepca srca s pomoću gorčine pokore. Mrtvo meso se može ukloniti samo nagrizajućim sredstvima. Zato se moraš ti koji si nalazio užitak u mrtvim djelima (Heb 9,14) čvrsto uhvatiti posta, milostinje i molitva.

Ne smiješ vjerovati da je post samo uzdržljivost od hrane. Tako čine bolesnici i pijanice. Postiti je uzdržavati se od svih užitaka svijeta koji te mogu navesti na priliku za grijeh. Zato Gospodin kaže Izajiji: Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove (Iz 58,6). Ako želiš satrti čitavu težinu grijeha, onda moraš najprije pokidati okove nepravde, to jest zle sveze koje privezuju čovjeka uz grijehe. Čemu se drugome ljudi u društvu posvećuju nego poticanju na zlo i bezukusno veselje, nagovaranju jednih druge na zle čine? Kako je pisano: Sablažnjiv je govor luđački i smijeh je njihov grešna razuzdanost (Sir 27,13).

Kada je Gospodin htio izliječiti gluhoga nijemaka i opsjednutoga, najprije ga je uzeo nasamo od mnoštva (Mk 7,33), a onda ga je izliječio. Stoga mora svaki koji želi biti izliječen od Gospodina najprije izbjegavati mnoštvo, društvo zlih. Ali, onaj koji želi tako postiti da bude po volji Gospodinu mora također razvezivati spone jarmene. Jaram koji pritišće osjetila su isprazne i štetne misli na koje se grešnik već naviknuo. Mora ih razvezati s pleća volje, tako da, koliko je god moguće i uz Božju milost, želi uzdržavati se od njih. Kao što mnogo zrna pijeska i šljunka, sakupljenih u jednu vreću, vuku čovjeka u dubine morske, tako ga mnoge misli kroz vrijeme vuku u pristanak na grijeh. Onaj tko želi da se obuzdava na pravi način i po volji Bogu, mora obuzdavati svoje, u duhovnoj mjeri, sramotne misli i razmišljati o Kristu i njegovom trpljenju i njegovim ranama koje je pretrpio za naše dobro. Ne smije nikada biti nedjelatan nego vazda zaokupljen nečim što je dopušteno u očima Božjim, jer štetne misli lakše se podmeću nezauzetim ljudima.

Ali, tko želi zdravo postiti, mora također puštati na slobodu potlačene. Pod teretom grijeha su potlačena naša osjetila koja su prije bila u službi grijeha. Dokle god nije tako da ne želimo vidjeti, čuti, govoriti ili što drugo griješno činiti, postimo za đavla, a ne za Boga. Kakvu korist stječemo uzdržavajući se od hrane, a ne od grijeha?

Post koji znači uzdržavanje od grijeha je mnogo bolji od posta koji znači uzdržavanje od hrane. Onaj tko jede dva puta dnevno tijekom korizme i uzdržava se od zabranjenih pogleda, zabranjenog slušanja, zabranjenog dodirivanja i obilja hrane i pića, onaj tko jede dva ili tri puta dnevno, njegov je post bolji u očima Božjim od onoga koji posti čitav dan, ali se ne uzdržava od neispravnih stvari koje smo spomenuli. Ako želiš da tvoj post bude savršen i po volji Božjoj, ne uzdržavaj se samo od sramotnih pogleda, već i od svega što te može navesti na zlo. Ne slušaj sramotne riječi: one su otrov koji želi ugušiti osjetila čim uđu u uši. Uzdržavaj se od sramotnog govorenja jer ćeš biti krivac pred Bogom za sve duše koje slušaju tvoj oduran govor. Koliko je do tebe, uništavaš sve koji slušaju tvoj zli govor i počinjaš samoubojstvo svojim riječima.

Ne daji svojim ustima više hrane i pića nego što je potrebno tvome zdravlju. Ako je tijelo pretilo, duša nikako ne može biti zdrava. Iz pretila srca izlazi opakost njihova, srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama (Ps 73,7). Zato se moraš uzdržavati od svega što je zabranjeno ako želiš postiti na slavu Božju.

Nedjeljna blog preporuka 28

Blog The Skeptical Doctor okuplja na jednom mjestu linkove na članke Theodorea Dalrymplea. To je pseudonim Anthonyja Danielsa koj je prije odlaska u mirovinu radio kao psihijatar. Iako Daniels nije vjernik, ipak u svojim analizama vrlo dobro (i s britkim sarkazmom) ocrtava stanje današnjeg društva i različite ličnosti iz prošlosti. Naravno, iz svoje agnostičke perspektive ne može ponuditi prave odgovore, ali može vrlo dobro analizirati uzroke i dati točnu dijagnozu.

Već vidim da se neki čitatelji mršte na ovaj uvod, pa bih bez daljnjeg objašnjavanja ponudio nekoliko članaka koji se meni čine posebno zanimljivi. S obzirom da je  Dalrymple vrlo produktivan autor, savjetujem vam da pretražite arhivu bloga Skeptical Doctor i prolistate teme koje vam privuku pažnju.

The Architect as Totalitarian – o arhitektu Le Corbusieru
Suicide of the West 
Ayn Rand: engineer of souls – o književnici i filozofkinji Ayn Rand

Smiljana Rendić o koncilu

Smiljana Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) bila je hrvatska katolička novinarka izuzetne erudicije, "najbolji hrvatski novinar vatikanist" i "prepoznatljivi znak katoličke publicistike u nas". Našao sam na internetu dva njezina teksta. Prvi, naslovljen Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod, objavljen je 1971. g. i jedan je od najvažnijih tekstova Hrvatskog proljeća, a drugi, koji je zapravo privatno pismo, objavljen je u knjizi Ivana Mužića (nisam čitao knjigu, ali njezino pismo je na str. 69 – 75) pod naslovom Židovska tradicija o Mesiji.

I tekst koji donosim u nastavku njezino je privatno pismo. Upućeno je 1987. g. Radovanu Grgecu, dugogodišnjem uredniku hrvatske književne revije Marulić u kojoj je 2002. g. i objavljeno (Marulić br. 4/2002. str. 764–781). U njemu Smiljana Rendić kritički analizira koncilska i postkoncilska zbivanja u Crkvi uz brojne zanimljive digresije i primjere iz povijesti. Iako se ne moramo složiti baš sa svakim njezinim zaključkom, ipak je ovo pismo jedinstveni primjer realističnog pogleda na II. vatikanski koncil i razdoblje koje je za njim uslijedilo i na hrvatskom jeziku nema puno takvih primjera.

Ispričavam se što kvaliteta kopije koju donosim nije jako dobra, ali mislim da ipak nije preproblematična. Veliko hvala osobi koja mi je dala ovaj tekst, a svima preporučujem da pročitaju stvari o kojima u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kako sama autorica kaže "pod ondašnjim terorom samozvanih perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjela ni pisnuti".

Smiljana Rendić: Mon Église... (PDF, c. 2 MB, 18 stranica)


PS. Nadam se da ćete se barem nakratko pomoliti za pokoj autoričine duše.

Pogledajte novu epizodu Oprah showa

Možda će netko tko pročita naslov ovog posta prvo provjeriti je li to još jedna Markova šala, ali kad se uvjeri da nije tako, zapitat će se: "Što je ovom Tomi palo na pamet? Zar ne zna da je Oprah sa svojom newageovskom duhovnošću showbusiness mašinerija na koju treba upozoriti, a ne ju čak preporučivati? Zar se ne boji čak ni Chucka Norrisa koji je oštro kritizirao njezinu religioznu propagandu?"

Ne bojte se dragi čitatelji, još mi se nije tako pomutilo.

Bl. Alojzije Stepinac o sv. misi

Iz knjige p. Aleksa Benigara o blaženom Alojziju Stepincu izabrao sam neke ulomke koji oslikavaju kako je kardinal Stepinac doživljavao svetu misu.
Jedna tehnička napomena: ubacio sam fusnote u sam tekst, a možete ih vidjeti u "lebdećem pravokutniku" koji će se pojaviti kad prođete pokazivačem miša preko podcrtane riječi (ne treba klikati!), probajte to OVDJE. S obzirom da se u tekstu pojavljuju brojni latinski citati, prijevod ćete naći na taj način kod prve riječi u rečenici.

Ova nadbiskupova gorljivost prigodom euharistijskih kongresa imala je svoj dubok temelj u proživljenoj njegovoj duhovnosti. O njemu piše bivši njegov tajnik:
«Za mene je kardinal Stepinac zato velik i u tolikoj mjeri velik, ukoliko je bio logičan i dosljedan u svojoj vjeri. Njemu je vjera značila više nego samo službu razuma i volje, koju čovjek vrši u danim zgodama i u raznim oblicima. Njemu je vjera bila stalna uronjenost u Bogu, životna povezanost s Bogom, iz koje je on izvodio sve nadnaravne i naravne životne vrijednosti. U njegovoj prisutnosti čovjek je mogao naslutiti smisao i dubinu riječi sv. Pavla: 'Mihi vivere Christus est'. To sam posebno osjećao kod njegove dnevne sv. mise, koju je on upravo svetačkom ne samo točnošću nego iznad svega pobožnošću služio. Poput Samuela u starom zavjetu i Ivana u novome kardinal Stepinac je u svakoj prilici života gledao, vidio, slušao, čuo i onda radio prema riječi duboke vjere i dosljednosti: 'Dominus est'».

Još kao obični svećenik upisao se u svećeničko udruženje klanjalaca presv. Oltarskom sakramentu te je svakog tjedna redovito obavljao svoj sat klanjanja, ako nije bio zapriječen. U zadnjim godinama života, kada je boravio zatočen u Krašiću, znao je provesti satove pred svetohraništem u klanjanju Isusu u presv. oltarskom sakramentu.
Župnik Vraneković piše, 14. listopada 1958, u svoj dnevnik: «Već mjesec dana svaki dan obavlja adoraciju u crkvi... Obavlja adoraciju dnevno za sve one dane, u koje je bio spriječen, pa i unaprijed za slučaj, da bude spriječen».
A bilo je to u vrijeme njegove teške bolesti.
Briga za presv. euharistiju nukala ga je, da uvijek nanovo upozori svoje svećenstvo, da se točno drži uputa Sv. kongregacije o brižnom čuvanju presv. euharistije.
U Krašiću se brinuo, da bude ključ od svetohraništa pozlaćen. Župnik je prema njegovoj uputi dao pozlatiti dva ključa. Trošak za pozlatu htio je sam kardinal snositi. Kada mu je župnik saopćio, da je naručio velik srebrni ciborij u vatri pozlaćen za čuvanje posvećenih čestica, pitao je kardinal:
— Kako stoji crkvena blagajna? Župnik mu odgovori:
— Dobro.
— Ipak — reče kardinal — ja ću platiti ciborij, samo ne trebate to nikome kazivati. Bilo je to godine 1958, a ciborij je stajao 36.000 din.
Njegova euharistijska pobožnost je privlačila pažnju vjernika, ne samo prigodom bogonosne procesije, kada je nosio Presveto u dubokoj sabranosti, već i u listopadu, kada je svakoga dana išao u drugu crkvu i ondje klečeći na kamenoj stubi oltara pred izloženim Svetotajstvom molio s narodom sva tri dijela sv. krunice.
O žrtvi sv. mise napisao je godine 1938 korizmenu poslanicu svojoj nadbiskupiji, u kojoj na pučki način tumači u deset točaka katoličku nauku o presv. euharistijskoj žrtvi s prikladnim pobudama, koje su kadre potaknuti vjernike na gorljivo sudjelovanje.
Svakog se dana najbrižnije pripravljao za sv. žrtvu razmatranjem, a iza mise je obavljao dugu zahvalu. Svećenike je poticao i u privatnim pismima, da isto čine. Tako piše jednom svećeniku odulje pismo:

«Lice zemlje se obnovilo dolaskom Kristovim na svijet i dovršenjem njegove krvave žrtve na drvetu križa. 'Scientes, veli sv. Petar, quod non corruptibilibus auro vel argento redempti estis, sed pretioso sanguine agni immaculati Christi et incontaminati'. Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo i mi svećenici 'ernst machen', s najsvetijim činom na zemlji. A sigurno se ne može 'ernst machen', ako se svećenik brižno ne pripravlja na sv. misu i dolično ne zahvaljuje za nju.
Što naime kaže mudrac u Sv. pismu? 'Qui timent Dominum, praeparabunt corda sua et in conspectu illius sanctificabunt animas suas'. Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: 'Manhu?' Quid est hoc? Koliko više mi, kad kanimo pristupiti k oltaru, moramo da se zamislimo i zapitamo, što kanimo činiti, kad ono, što dolazi u ruke, nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist.
Mojsiju nije bilo dozvoljeno približiti se ni gorućem grmu: 'Non appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est'. Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?
Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: 'Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli'. Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji gledamo ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje on preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu!
Nije, dakle, potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za sv. misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor, izrečen preko proroka: 'Ne offeratis ultra sacrificium frustra; incensus abominatio est mihi... Lavamini, mundi estote, auferte malum cogitationum vestrarum, quiescite agere perverse'. U protivnom slučaju bila bi neistina, što govorimo kod svake mise: 'Ego in innocentia mea ingressus sum'.
Ako dolikuje, da se pripravimo, dolikuje i da se zahvalimo: 'Benedic, anima, Dominum, et omnia, quae intra me sunt, nomini sancto eius et noli oblivisci omnes retributiones eius'!
Mojsije zadivljen govori Izraelcima u Deuteronomiju: 'Nec est alia natio tam grandis, quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deus noster adest cunctis obsecrationibus nostris'. Što bi rekao Mojsije danas, da mu je služiti sv. misu?
Iako se Salomon okoristio pitanjem Gospodnjim ili ponudom: 'Postula quod vis, ut dem tibi', zar ne bismo bili ludi, kad se ne bismo zaustavili u društvu Isusovu, u društvu onoga Isusa, 'de quo virtus exibat et sanabat omnes'?
Ja ne kažem, da svećenik mora izmoliti ono, što je u breviru ili na tabli u sakristiji označeno kao gratiarum actio (makar bi nerazborito bilo ne okoristiti se tolikim divnim i bogatim oprostima), ali otići bez usrdne zahvale od sv. mise, zaslužilo bi ukor: 'Domus mea deserta est et vos festinatis unusquisque in domum suam'. Zar se ne pristoji mnogo više ono: 'Inveni, quem diligit anima mea, tenui nec dimittam eum'.
Ako se budemo njega držali onda i samo onda bit ćemo u stanju 'renovare faciem terrae', jer je samo on put, istina i život'».

Kad su godine 1957 biskupi izdali zajedničko pastirsko pismo o sv. misi, piše zatočeni kardinal iz Krašića:
«Dobro su učinili. Jer mi, dok su nam skučene ruke u djelovanju, tako reći, na svim stranama, bez štampe, bez radija, bez kina i tolikih drugih pomagala u modernom životu Crkve u slobodnom svijetu, vrlo lako zaboravljamo, da najvažnije i najmoćnije sredstvo za osvajanje svijeta, za posvećenje duša, za procvat naših obitelji, za spas naše mladeži itd. još uvijek ostaje u našim rukama, a to je sv. misa. Upravo smo mi danas svjedoci ispunjenja proročanstva Malahijina kao nitko do sada: 'Ab ortu enim solis usque ad occasum magnum est nomen meum in gentibus, et in omni loco sacrificatur et offertur nomini meo oblatio munda, quia magnum est nomen meum in gentibus, dicit Dominus exercituum'».
U istom pismu izlaže misao, da svećenik mora zajedno s božanskom žrtvom sebe samoga prikazivati Bogu:
«Mi se moramo danas svaki dan zajedno sa svojim stadom žrtvovati, često puta i krvavo, kako dokazuje nedavna prošlost i još bi se moglo ponoviti, pa gdje ćemo naći više snage i pouke u tu svrhu negoli u sv. misi?
Iskoristite, dakle, ovogodišnju skupnu korizmenu poslanicu episkopata o sv. misi, te je puku dobro protumačite i stavite na srce, da još revnije, još pobožnije i s još većim razumijevanjem polazi na sv. misu, ako želi osigurati blagoslov Božji sebi i skratiti dane kušnje u ovom obliku, u kakvu ih proživljavamo već drugi decenij. Ovo posljednje dakako prudenter spomenuti, ako se spomene, jer špijune imate uvijek u svakoj crkvi».

Evo i jednog zgodnog kratkog razmatranja u sličnom duhu koje sam danas ujutro čuo na Hrvatskom katoličkom radiju.

"Zbog čega se kod nas govori da ovih zastranjenja nema?"

Tekst koji slijedi je recenzija knjige Kuća na kamenu vlč. Čedomila Čekade iz 1970. godine. Vlč. Josip Kribl je u svom osvrtu na tu knjigu ukratko obradio različite probleme koji pogađaju tadašnju (a nažalost, i današnju) Crkvu.

Plemenita akcija skupine hercegovačkih svećenika. Omogućili su iz svojih bijednih ušteda da rasijani članci uglednog i autentičnog pisca budu na jednom mjestu. Jer to su članci ispravnog pogleda u vrijeme i događaje kroz koje prolazi Crkva kod nas. Gradivo knjige namijenjeno je u prvom redu praktičnim vjernicima, vjernom puku koji želi ostati na strani pravovjerja i duhovnosti. Taj narod ponekad konstatira samozvanu »pasavalačku« akciju raznih pseudomesija i pseudoproroka pred kojom on ostaje indiferentan, jer osjeća da vjetar ne puše odakle bi morao...

Sadržaj je knjige šarolik. Sva je knjiga napisana idejno ispravno, stilski jasno, logički (bez drugog izlaza), po inspiraciji toplo, revno, kako može pisati vjerska duša puna apostolske revnosti. I tim tvrdnjama želim nadodati refleksiju da su mnoga idejna i praktična zastranjenja kod nas plod neznanja, slabe etičke ili teologalno-moralne kršćanske svijesti, nadasve pak da su plod osjećajnog, emotivnog ili čuvstvenog stanja. A teško se boriti s podsvjesnim snagama.

Ide li se prema nestanku vjere i raspadu Crkve? Nipošto. Ali proživljavaju se trenuci kušnje. Samo jaki u vjeri mogu izdržati tu napast i optimistički gledati u budućnost, jer Bog sve okreće na dobro svojih, onih koji mu žele služiti. A Bogu se ne služi po načelima ovozemne mudrosti, ljudske mudrosti, nego božanske. Humanizam i praktički pozitivizam okreću kršćansku mudrost naglavce. Ni znanost, ni sloboda, ni napredak, osobito ako su otrgnuti od vertikalnog korijena, ne mogu predstavljati drugo nego »ljudske zapovijedi« i vrednote kojima se ne štuje Bog (Mt 15, 8-9).

Najteža bolest današnjice sastoji se u pomanjkanju usvajanja ispravnih, osnovnih načela. I u kršćanske se redove ubacuje patuljasto katolištvo, ono sitno, usitnjeno, situacijsko, prolazno, a zaboravljaju se temelji, osnovne smjernice, sigurni putokazi. Manjak načela dovodi i manjak svjetla, jasnoće, sigurnosti. Bez suglasja u osnovnim načelima nema govora o sporazumu u njihovim izvodima.

Može li se govoriti o pluralizmu? Može i mora. Ali pluralizam nema mjesta u osnovnim formulacijama vjere, npr. da je Krist Bogočovjek. Pluralizam ne može opravdati dvoumice, ekvivočnosti i protuslovlja, subjektivizam u vjeri. Jer vjera je u svojoj biti slobodan ali i cjelovit odgovor Bogu koji govori ili objavljuje (DV br. 5), dakle poslušnost, životno angažiranje, poslušna ljubav, služba pameti i volje, neko zarobljivanje razuma da se pokorava Kristu (2 Kor 10, 6).

S tim u vezi posve je deplasirano svoditi kršćanstvo na apsolutnu službu čovjeku. Bez sumnje, raditi i žrtvovati se za bližnjega posve je kršćanski, ali nije kršćanski služiti ili raditi za čovjeka bez povezanosti s transcendentnim usmjerenjem, bez vertikale. Kršćanstvo koje bi bilo samo ili poglavito prema dolje, nije kršćanstvo, to nije služenje Bogu. Uzaludno je misliti da se štovanje Boga sastoji u naučavanju ljudskih zapovijedi (Mt 15,8-9). Kršćanski je humanizam u svojoj biti izvorno i ciljevito projiciranje života i djelovanja prema gore (Ef 2, 19; Fil 3, 20; 1 Kor 3, 19 itd.).

Ni Crkvu ne smijemo poglavito okrenuti prema dolje. Ona je božanska institucija. Primijeniti jednoznačno na nju demokratske strukture znači zanijekati joj božansko porijeklo. Ona je faktor u misteriju spasenja. Njena je vlast odozgo, direktno joj je predana od Krista (Lk 10, 16; Iv 20, 21; 15, 16 itd.). U provedbi djela spasenja nerazdruživo su povezani svi faktori: Bog, Bogočovjek, Crkva, sakramenti, Marija, Papa. Tu je i ona osnovna hijerarhija za koju imamo precizne formulacije kao što je naučavanje razlike između vjernika i hijerarhije, neko stupnjevanje u toj hijerarhiji i sl.

Doista je ponižavajuća činjenica postavljati na veliko zvono pretjeranosti koje su se odigravale u prošlosti, a zaboravljati na sablazne pretjeranosti današnjice. Novinarski je postupak dizati glas protiv diktature prošlosti kao da je danas nema na strani onih koji najviše izvikuju parolu slobode. Nije li smiješno postavljati na prvo mjesto potpunu slobodu inicijative laika, kad svaki i osrednje kulturan čovjek zna da sloboda inicijative, informacija, štampe i sl. predstavlja samo relativno pravo, kojemu granice stavljaju prava i dužnosti bližnjega i viših vlasti.

Dijalog je zahtjev dana, ali dijalogizam je vrijedan osude. Dijalogizam je u podvajanju vjernika, u stvaranju mišljenja protivna službenom crkvenom naučavanj, u bezveznom kontestiranju, u »aggiornamentu« rušenja mjesto koherentne i konstruktivne obnove, u »irenističkoj napasti, tj. u nastojanju da se provede čisto pragmatičko i površno, doktrinarno i disciplinarno pojednostavljenje različitih pozicija prema onima koji ne ispovijedaju našu vjeru, jer sve to i drugo ruši ono živo katolištvo, ubija živog Krista kojega autentično katolištvo mora nosili sa sobom (vidi govor Pavla VI. od 20. I. 1970).

Kad čovjek traži razne izvore tolikih zastranjenja u svijetu i kod nas, osobito stvaranje onog pseudokoncila koji je u svojim tvrdnjama oprečno protivan tekstu i kontekstu Koncila, ne može se oteti dojmu da je, osim neke kolektivne sugestije, zaraze brzopletih, netemeljitih hipoteza, možda indirektno i sam Koncil dao povoda da se razvije ova tmurna atmosfera i nemir duhova. Koncil je naglasio optimističku metodu, on je, govori Pavao VI, uzbudio mnoge smutnje, podigao mnoge probleme, i nije na mnogim sektorimra donio željeni mir (govor 15. VII. 1970).

A opstoji li danas pseudokoncil? Uz donekle neodgovorno neznanje neupućenih i zavedenih postoji i odgovorno neznanje ne malog broja pisaca, širitelja pseudokoncila, tj. proturječnog stava prema Koncilu, a uz to trajnog pozivanja na Koncil. Ima bezbroj primjera. Koncil jasno zabranjuje da nikomu nije dopušteno ništa u liturgiji dodavati, ništa dokidat, ništa mijenjati - modernisti, pozivajući se na Koncil, čine protivno (vidi SC br. 22 § 3). Koncil govori o obaveznoj recitaciji brevijara - modernisti ga mirne duše ukidaju, čak i neki redovnici (SC br. 144), a usuđuju se reći da je to u »duhu« Koncila. Modernisti uvijek imaju na ustima izraze o poštovanju čovjeka, tuđeg mišljenja, komunitarnosti itd. a najvećom bezobzirnošću ukidaju omiljele i prikladne pučke pobožnosti, bez obzira na ono što o tome govori Koncil (SC br. 13). Ne samo da ih potpuno dokidaju, nego se pogdjegdje još i izruguju. Slično postupaju s izlaganjem slika u crkvama (SC br. 125), pri čemu se najčešće pozivaju na »umjetničke« razloge. Isto tako modernisti, pozivajući se na Koncil, traže potpunu ili skoro potpu nu decentralizaciju doktrinarne i upravne vrhovne vlasti, a pri tome ne znaju ili neće da znaju autentičnu misao Koncila (LG br. 22; OE br. 3). Što sve ne govore modernisti o stavu prema Papinim enciklikama ili drugim interventima sv. Stolice, i to, tobože, u ime Koncila, a ne svraćaju pažnju da su Papine nastupe, i kada nisu ex cathedra, po nauci Koncila, dužni i s poštovanjem prihvatiti i iskreno zastupati njihovu nauku (LG br. 24) itd.

Mogao bih nastaviti unedogled. Zbog čega se kod nas govori da ovih zastranjenja nema? Zbog čega se realističke analize, kakva je u ovoj knjizi, prešućuju ili infantilno odbacuju? Vjerujem da ima pri tome zavedenih duhova, ali ima i onih koji to svjesno čine. Zna se dobro kako je i za vrijeme zasjedanja Koncila bilo naručenih struja koje su forsirale teorije što ih Koncil nije prihvatio, a baš te teorije podižu glavu i poslije Koncila pozivajući se na Koncil kakvim su ga oni zamišljali i željeli. A tko je iza svih tih? Na to se ne može ovdje odgovoriti, ali istina se ne može sakriti, jer krivi se proroci poznaju po plodovima (Mt 7, 16). Tako je očito da je pseudoprorok svaki onaj koji zabacuje evanđeoske kreposti, npr. samozataju, pokoru i sl., pozivajući se na razne pseudovrednote tijela i svijeta u negativnom smislu.

Možda sam se previše zaustavio na indirektnim refleksijama o ovoj knjizi. Gradivo knjige osvijetlio sam s druge strane, sa strane osnovnih principa, jer greška u principima teško je ili nikako popravljiva. Neka knjiga dođe do ruku svih koji žele uzeti ispravan stav prema nekim gorućim pitanjima u životu vjernika u našim krajevima. Znam, mnogi će neznalački slegnuti ramenima i strpati pisca u konzervativce, a da pri tome i ne opažaju kako samom tom diobom na konzervativce i progresiste tjeraju vodu na mlin onih koji Crkvi žele malo dobra, i ne opažaju kako tom diobom počinjaju radikalan korak extra viam. Novinarski govoriti o nekim temeljnim pitanjima vjere i života nije samo infantilno nego i neodgovorno. A novinarskog teologiziranja kod nas ima u izobilju.

Radi, moli, voli...

Ovo je naslov knjige u izdanju Verbuma u kojoj su sažete "misli i meditacije za radosniji život" svetog Ignacije Loyolskog. Naslov će mi ujedno poslužiti i kao "opravdanje" za nešto dugotrajnije nepisanje na blogu.

Naime, zadnjih mjesec dana posao me odveo u dijasporu pa u napornom ritmu radnih dana u tuđini i prekratkih vikenda doma gotovo da nisam mogao niti pristupiti blogu. Tomi je imao razumijevanja i još uvijek nije izbacio ono "i brat Marko", ali zabrinut sam da uskoro ne uslijedi grafički redizajn u kojem će se radi pojednostavljenja ukloniti suvišni dijelovi naslova :)

Posao u inozemstvu je ustvari tek počeo, ali vjerujem da će se "radno opterećenje" u skoro vrijeme ipak ustabiliti na nekim prihvatljivim razinama (već dugo nisam pisao ništa osim poslovnih mailova pa ćete oprostiti ovaj poslovno-dosadnjikavi stil).

Možda se netko od vas ipak pita kako sam donio odluku da postanem gasterbajter... poslužit ću se naputkom iz knjige koju u to vrijeme još nisam imao, ali sam naputak ipak nesvjesno pokušao slijediti:

Donošenje odluka

Jedan od Ignacijevih tajnika, pater Goncalves da Camara, prisjeća se njegova pristupa upravljanju i načina donošenja odluka.

Naš je pater [Ignacije] naučio biti tako odlučan u stvarima koje poduzima da ta njegova nepokolebljivost zadivljuje svakoga. Evo razloga koji mi padaju na pamet. prije svega, pomno razmotri svaku stvar prije nego u svezi s njome donese odluku. potom, puno moli na tu nakanu te prima prosvjetljenje od Boga. Nadalje, ne donosi ni jednu odluku, a da prethodno ne sasluša mišljenje onih koji se razumiju u područje o kojemu je riječ te se upravo njima obraća u najvećem broju slučajeva. Iznimka su jedino stvari u koje je i sam dokraja upućen. Običavao bi također, kada u nešto nije bio dokraja upućen, odgoditi donošenje odluke i preuzeti neko općenito mišljenje o navedenoj temi kao dostatno do daljnjega.

Psychology 204

RAZMISLI

• Trebam donositi upućene i pomno razmotrene odluke.
• Prije donošenja važnih odluka trebam se pomoliti
• Ne trebam srljati u donošenje odluke onda kada zapravo trebam više saznati o temi o kojoj je riječ, a odluka nije žurno potrebna.

PREDOČI

"Nato se apostoli i starješine sastanu da to razmotre. nakon duge raspre ustade Petar... Nato sve mnoštvo umuknu. Slušali su..."

Dj 15, 6-7, 12

UPAMTI

Trebam se pomoliti i ne donositi odluku o nekoj određenoj stvari, a da prethodno ne saslušam mišljenje onih koji su stručni na tom području.

Toliko za sada... pozdrav iz dijaspore!

U Crkvi vlada pluralizam

Malo starija vijest, s kraja prošle godine, ali vrijedi pribilježiti:

Osvrnuvši se na dan koji je na predbožićnim susretima okupio različite skupine, domaćin kardinal Bozanić istaknuo je znakovitost završetka dana s predstavnicima vjernika laika koji su osobito angažirani u različitim zajednicama, pokretima i udrugama, koji u Crkvi žive i žele svjedočiti posebnu karizmu. Vidljivo je koliko je Crkva bogata i raznolika, koliko ima inicijativa unutar sebe na raznim područjima. Kao Crkva smo ponosni gledajući koliko je inicijativa bilo u tijeku 2009. godine. Ponosni smo što osjećamo kako Duh djeluje, i to Duh koji oživljava, potiče, privlači, oduševljava. I vi dolazite iz takvih zajednica koje žele na osobiti način živjeti crkvenost u izabranoj karizmi, a u Crkvi vlada pluralizam, vlada sloboda izbora. Duh Sveti potiče svakoga od nas koji smo primili milosti krštenja i potvrde da pridonosimo u vlastitoj službi i pozivu u svojoj zajednici. Osjećamo kako ovaj naš svijet itekako vapi za plodovima Duha, za onim što je dobro, lijepo, istinito.