četvrtak, 22. siječnja 2026.

Zajedno


Namistnik imenom Aspasij dade drva naslagati i zapaliti, te nad njima postavi svetu Agnezu. Silna se vatra podiže, a posrid nje sveta divica uzdignutim rukama Bogu se moli, i vatra se od nje odbija. Ona ostade neozlegjena, dočim je mnogo od poganskih gledalaca od nje izgorilo. Napokon vatra se ugasi, a Agneza zdrava Bogu Svemogućemu hvale uzdiže. Pogani tada još i žešće stadoše vikati i urlikati; i zato je Aspasij dade mačem pogubiti. Tako je, na veliko čudo i samih pogana zadobila krunu mučenika i vikovitu slavu. Sveti Jerolim kaže: I pismom, i ričju, svi narodi a navlastito po crkvama, proslaviše život svete Agneze, koja je i nejakost svoje mladosti kao i tiranina nadvladala i pridobila, ter je mučeništvom posvetila bilig čistoće i divičanstva.

Bijaše sahranjena na Nomentanskom putu; nad njezinim grobom bijaše za vladanja cesara Konstantina Velikoga sagragjena lipa crkva, koju je sedmoga vika ponapravio sveti otac papa Honorij prvi. U njoj su sahranjeni njezini ostanci zajedno sa onima svete Emerencijane, i nalaze se u krasnoj raci. 

U Rimu sveta Emerencijana, divica i mučenica. Ona bijaše dojna sestre svete Agneze, i katehumena jošte, to jest u viri pripravnica. Pogje jednom, da se na grobu svoje sestre svete Agneze Bogu pomoli, a pogani je odmah nad grobom kamenovaše, i tako je u krvi svojoj primila sveto krštenje.

(izvor)

utorak, 13. siječnja 2026.

Koga biste uzeli da vam uredi stan, Pišekicu ili bosanske fratre?

Naišao sam danas na vijest da Nikolina Pišek prodaje svoju vilu u Zagrebu. O gospođi ne znam gotovo ništa, ali odlučio sam baciti pogled na arhitekturu i unutrašnje uređenje kuće. Nemamo sličan ukus, no to nisam ni očekivao. Pomalo me razočaralo kakve nakaradne goleme portrete je stavila na zidove: 

utorak, 6. siječnja 2026.

Još jedno Bogojavljenje

Najprije par misli koje su vezane uz Bogojavljenje, a pale su mi na pamet kad sam se jutros probudio.

Bog nam je omogućio da mu se približimo na različite načine. 

Kao sveti kraljevi  proučavajući prirodu oko sebe. Danas bi rekli znanošću. To je dosta pogibeljan i težak način jer zahtijeva puno truda u putovanju. Da ne zalutamo u oholost i ispraznost poput Heroda i njegovih pametnjakovića, potreban je nadnaravni pogled, rekli bismo zvijezda vodilja. 

Kao pokornici koji su se okupljali oko Ivana Krstitelja i imali milost prisustvovati Gospodinovu krštenju i svjedočanstvu Presvetoga Trojstva. Jasno, ni taj direktni znak ne bi nam ništa značio ako ne bi vršili djela dostojna svoga obraćenja. 

U svakodnevnim brigama poput onih koje su imali mladenci i organizatori svadbe kad im je ponestalo vina. Ako se potrudimo da Isusa primimo u svoj dom i ako smo u dobrim odnosima s Njegovom svetom Majkom, smijemo se nadati njihovoj pomoći. 

Ono što je zajedničko za sva tri načina je molitva, a to je otvorenost Bogu. Makar i nesavršena jer krećemo na put vođeni nekom maglovitom idejom ili idemo iz radoznalosti vidjeti tko je taj koji viče u pustinji. Ili barem spremnost da učinimo nešto malo i nevažno, što nam se na prvi pogled čini besmislenim, a možda i opasnim za našu reputaciju, napuniti posude vodom i onda tu vodu nositi uglednom gospodinu da je kuša. 

***

Danas je i 17 godina otkako je započeo blog koji čitate. Kroz godine smo na njemu diskutirali mnoge stvari koje su mi bile više ili manje interesantne. Opstao je najviše zato što sam htio imati mjesto gdje mogu slobodno objaviti ono što želim reći ili pokazati. Nije bilo puno negativnih posljedica mojih, ponekad ne baš svima ugodnih razmišljanja: par pokušaja cenzure i prijetnji interdiktom, nekoliko prezrivih pogleda, grubih riječi i puno ignoriranja. S druge strane, upoznao sam dosta kvalitetnih ljudi od kojih su mi neki čak i danas prijatelji (nevjerojatno, zar ne). Neke od onih koji su pisali na blogu nisam ni susreo, a druge sam vidio svega par puta u životu. Čak i gospodina koji mi je poslao daleko najviše priloga za objavu na ovom blogu nisam, koliko sam svjestan, uživo sreo. Ali to nije problem, neka doza misterija mora postojati u životu. Zato se nikad nisam posebno domišljao tko je primjerice Katolik s dna kace ili časni Murus inexpugnabilis aka Antemurale Christianitatis. Naravno da bih jednima da ih sretnem stisnuo ruke, drugome poljubio prsten, ali lijepo je da nas i ovako svojim samozatajnim radom informiraju i potiču na dobro. 

Pretpostavljam da bih uz zahvalu svima onima koji su na bilo koji način pomogli opstanku ovog bloga i još puno važnije mom opstanku u tom razdoblju, trebao uputiti i riječi isprike onima koje sam povrijedio. Pa evo, žao mi je što ste se uvrijedili čitajući moje tekstove. Ozbiljnije govoreći, uvijek mi je bilo odbojno javno priznavanje svojih grijeha i mana. Čak i više nego kad ljudi sami sebe hvale iako ni to nije najugodnije slušati. Javne ispovijedi najčešće ostavljaju dojam neiskrenosti komunističkih samokritika i egzibicionističkog privlačenja pažnje. Zar nije bolje naprosto šutjeti o sebi i ako baš smatraš da trebaš, nositi cilicij i umjereno se bičevati?

Umjesto takvih teških pokora, uvijek sam bio spreman odvojiti uživo pet minuta da poslušam one koji se nisu slagali s mojim mišljenjem ili su smatrali da ih nepravedno osuđujem. Ako ste i vi među njima, čak ću vam dati i Mozart kuglu ako se unaprijed najavite za razgovor (doduše, Fürst kuglicu možete dobiti samo ako sam vam napravio neko zaista opako zlodjelo). 

Jučer sam slučajno kod roditelja naišao na svećenika u blagoslovu stana. Mislio sam da je već otišao, ali očito mu je bilo ugodno pa se dulje zadržao. To je jedan celebrity svećenik par excellence s desetinama, ako ne i stotinama tisuća pratitelja. Malo je neobičan, ali relativno simpatičan. Uglavnom, popričali smo o svetcima i obredima, a u jednom me trenutku upitao za moj Instagram nadimak ili kako to već mladi zovu. Dobro sam se nasmijao, ali  danas sam pomislio što bih ja objavljivao na Instagramu da ga imam. Bez brige, uopće me ne privlači prisutnost na toj društvenoj mreži, no odlučio sam završiti ovaj post s nekoliko fotki kakve bih onamo stavljao (jasno, osim milijuna fotki s putovanja). 

***

Pogled s prozora (s pažljivim kadriranjem da se ne vide električni kabeli)

Provjera koliko grana još može izdržati snijega prije nego ga strese

Jedan od kipova Majke Božje

Moja ikona sv. Mihovila (primijetite da i unutar nje ima ikona istog arkanđela, volim zamišljati da se to rekurzivno ponavlja u beskonačnost)

Radna ploča u kuhinji, jedina stvar koju ne smijete kritizirati je moj izbor granita

Jedan dio police s knjigama

Moj omiljeni dodekaedar

Ormarić s pićima za odrasle i igrama za djecu (bez brige, nije se još nitko zabunio)

Dio opsežnih priprema za pisanje ovog posta. 

nedjelja, 4. siječnja 2026.

Staro, a novo

Evo nas u novoj godini, a ostao mi je jedan kratki izvještaj iz stare. 

srijeda, 24. prosinca 2025.

Čovjeka pitaš kako se Bog rodio


Tko će to dokučiti? Tko iskazati? Tko će, dakle, izreći i to Kristovo rođenje? Čija je pamet dostatna da shvati i jezik da izrekne da Riječ — nemajući nikakav početak rađanja te bijaše u početku — postade tijelo, odabra djevicu i sebi je učini majkom? Riječ je majkom učinila ženu koju je sačuvala djevicom.

(sv. Augustin, Propovijedi o Vjerovanju)

nedjelja, 21. prosinca 2025.

Isus je sam uzeo ruku Tominu i metnuo mu prst u rane svoje i otud je Toma toliko svjetla i ljubavi primio, te je svom oduševljenju usklikom oduška dao.


Divi se neizmjernoj dobroti Isusovoj! Ljubezno traži izgubljenu ovčicu svoju; donese joj mir, otkrije svojim sveznanstvom rane Tomine, pozove ga, neka dođe i metne prste svoje u probotke čavala, i ruku u rebra njegova. Tako iscijeli Isus rane Tomine, izbavi ga od nevjerstva i tako od propasti; učini od njega stup žive vjere. Vjera je korijen i početak opravdanja, kako uči sv. sabor tridentski. Budi zato često djela vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu.

(izvor)

utorak, 16. prosinca 2025.

A šta će jadan

Na Facebooku povremeno pogledam samo što su objavili Oleg Maštruko, Goran Andrijanić i Nikolina Nakić. Obično bude nezanimljivo, ali nije njihov posao da pišu meni zanimljive tekstove. No, danas su zadnjih dvoje reagirali na novu bljuvotinu biskupa Uzinića:

– Više puta sam se rekao da molitva na trgovina nije dobra, ali svejedno ne mislim da bi se taj problem riješio zabranom. Bojim se da bi samo dodatno eskalirao. S tim ljudima bi netko trebao raditi i ne bi im se smjelo podilaziti. Trebalo bi im pomoći razumjeti da kršćani ne mole na taj način. Mislim da su mnogi od njih izmanipulirani. Preporučio bih im da se ispitaju pred Bogom i svojim ispovjednikom je li svojom molitvom na trgovima postaju bolji ili gori ljudi. I unose li u ovo društvo mir, radost i međusobno poštovanje ili potiču i stvaraju dodate podjele i sukobe. Ovom društvu trebaju kršćani koji će se truditi u naše društvo unositi mir i pomirenje, koji će pokazivati da je kršćanstvo religija zajedništva i ljubavi, a ne sukoba i podjela. Posebno je tragično to što je netko  iz te skupine u ozračju ubojstava žena usudio gaziti ruže koje ih predstavljaju. Možda je taj performans s ružama napravljen zbog toga da im se pošalje poruka da su i oni krivi za nešto za što se ne osjećaju krivi. Ali svejedno je takva reakcija neprimjerena jer je svaka ta ruža predstavljala jedan ljudski život, život žene žrtve nasilja u posljednje tri godine. Kako je moguće da jedna takva reakcija i bijes iziđe iz molitve? I to je zapravo pokazatelj da to nije molitva, a ako i jest, da ona nema ništa s kršćanskom molitvom. Oni su se, istina, naknadno ogradili od počinitelja. Ali se svejedno moraju zapitati stvaraju li oni svojom molitvom takve ljude, potiču li u ljudima takav bijes.

G.A. je nakon deset-petnaest godina što prati Uzinićeve istupe shvatio da je nadbiskup ipak zlonamjeran.  Čak se usudio preuzvišenoga nazvati - u tim intelektualno katoličkim krugovima jako teškom riječju - štetočina (treba li uopće spominjati da mu je neka vjeroučiteljska posvuduša to odmah zamjerila). Kasno Marko na Kosovo stiže. No dobro, i polovična reakcija je bolja nego nikakva. 

Gora nego nikakva reakcija je N.N. Njen tekstić svodi se na bespredmetnu relativizaciju "Iako su pojedine izjave nadbiskupa i meni osobno teško shvatljive , neprihvatljive i,zašto ne reći  nekad i sablaznjive, u ništa manjoj vjeri me ne sablaznjavaju i pogrdne riječi vjernika na istupe nadbiskupa." za kojom slijedi nešto vrlo očekivano - pobožna pouka vjernicima da se ponašaju kao sv. Franjo Asiški i sv. Padre Pio. Sa zaključkom "Koliko god se ljutili, koliko god nam ne bilo pravo i koliko god mislili da smo u pravu,jedini način borbe je molitva i post i nijedan drugi." 

To naprosto nije istina. Naravno da su molitva, post i djela milosrđa temelj vjerskog i uopće duhovnog života svakog katolika. Jasno da se ne smijemo kaljati prostotama, psovkama i lažima. Ali uz molitvu i post, imaju katolici i drugih sredstava na raspolaganju. Primjerice, mogli bi oni kojima je stvarno stalo do ovog pitanja sakupiti vrijeme i novac te uz te resurse sastaviti jedan lijepi dosje Uzinić u kojemu bi izjavama samog biskupa, ali i drugim svjedočanstvima i dokumentima potkrijepili propuste i pogreške te "štetočine". Zašto to ne bi profesionalno napravili i zatim dokument poslali novom šefu u Rimu, a onda ga eventualno i objavili ako ne postignu odgovarajuću reakciju. Koliko se sjećam biskup Perić je lijepo razmontirao Uzinićevu ljetnu podvalu jedne godine. Naravno, lakše je i jeftinije bljuvati prostakluke na Uzinića kakve uostalom spomenuti "vjernici" vjerojatno koriste i u razgovorima o političarima, nogometašima i drugima. Zašto ne pomoći zdravim snagama u Riječkoj nadbiskupiji da sabotiraju nadbiskupa Uzinića i njegovu kliku? Zar to ne bi bilo jedno lijepo djelo milosrđa za vjernike koji žele pomoći? U tim stvarima treba se, jasno, uvijek preispitivati jer lako skrenemo od borbe protiv zabluda i heretika na osobne antipatije ili čak mržnju prema samoj osobi što je ne samo protivno našoj vjeri, nego i kontraproduktivno. 

Meni Uzinić nije takav problem. Drago mi je da nije moj nadbiskup jer mi se zaista čini da djeluje kao štetočina, a usto i nesposobnjaković. No, pozitivna stvar kod njega (kao i kod pokojnog pape Franje) je što je ipak koliko toliko otvoreno govorio što misli. Njegovo ponašanje, kao i recimo Franjine blasfemije, ukazuje da je stanje dosta loše, otkriva duboku crvotočinu u onome što većina pastira danas želi samo prekriti bež sivom bojom. 

Sad bih se ja trebao sablažnjavati što se Uzinić svrstao uz ljevičare u njihovoj mržnji prema moliteljima,  a ista osoba je u propovijedi korila vjernike što su došli na misu. E, ali to je bila korona, tada su izvanredne mjere bile opravdane, tada smo morali biti razboriti. Neće sigurno mudri komentatori priznati svoje pogrešne procjene, oni vjerojatno i sami o tom misle slično kao Uzinić (ne nužno ovih dvoje koje spominjem). 

Kako možemo gurati u javnost razorne analize Uzinićevih djela poput Perićeve, a taj isti Perić je razmontirao puno detaljnije i dublje laži oko međugorskih zbivanja. Ali Međugorje je tim konzervativnim hrvatskim katolicima jedan od temelja vjerskog života. Zažmirit ćemo na takav balvan, ali ćemo naći trun u Uzinićevoj kosi jer se nemušto žali što mu molitelji kvare subotnju šetnju špicom. 

Svi smo više ili manje polovični. Ja to prvi priznam za sebe. Često ne kažem sve što mislim da je istina jer bih odbio i ono malo ljudi koji me još podnose, a s vjerske strane ipak mi je najvažnije da imam pristup dostojnoj liturgiji. Uostalom, bih li išta postigao tim stavom "evo ti sve u facu"? Sumnjam da bi se situacija popravila. Prije mislim da je odgovor isti kao kad se zapitam da li bih se ja popravio da mi netko "skreše sve u brk". Imao sam takvih iskustava i ne vidim da su me puno promijenila u smjeru priznavanja prigovora druge strane, a pogotovo ne u smjeru prihvaćanja njihovih recepata za popravak. 

Jedno se ipak nadam,  a to je da se neću zavaravati nekim ludim bajkama. Kao da bi bilo super samo da eto nekog poput Uzinića nagovorimo da se ponaša kao ostatak biskupa u Hrvatskoj. Ili da ja kao vjernik koji živim danas u Zagrebu trebam nasljedovati onu poslušnost i stav koje su imali radikalni svetac iz 13. stoljeća ili strogi isposnički mistik iz sredine 20. Svaka čast svetom Franji (moli za nas!), ali on je govorio subratu kojeg je postavio kao svog poglavara što da mu zapovijeda. A Padre Pio je veći dio svoga života proživio u okruženju u kojem je bilo loših svećenika, ali se podrazumijevalo da su neke stvari poput mise svete, a ne igračka za protestantizirajuće komisije i kreativne liturgičare. Meni je jasno da se netko tko živi u odgovarajućim okolnostima može tješiti i liječiti svojom poslušnošću nenormalnim, a često i neizrečenim i nelegalnim zapovijedima. Ako živiš u ludnici, prilagodi se propisima ukoliko želiš ostati normalan. Ali nemoj me uvjeravati da ti propisi vezuju i zdrave. 

Za kraj samo spominjem da se uopće nisam ovdje osvrtao na ono što je nadbiskup izrekao u gore citiranom odlomku. Njegove riječi su banalno glupe. Od žaljenja što se zabranom vjerojatno ne može eliminirati molitelje,  preko toga da bi kršćani trebali izbjegavati sve čime mogu uznemiriti neprijatelje vjere i namjernog zaborava da je Isus sam rekao kako je došao donijeti mač, a ne mir. Kaže biskup da je "kršćanstvo religija zajedništva i ljubavi", a ja mislio da mu je to islam. Pa onda da se ne smije gaziti neke glupe ruže jer su provokatori samovoljno i pretenciozno u njih upisali da svaka predstavlja žrtvu upravo tih ljudi pred koje ih postavljaju. A za to stravično gaženje mrtvih žena kriv je i onaj koji ni ružu gazio ni ružu mirisao. Ali kao što napisah, to je toliko glupo, da nije vrijedno spomena. 

ponedjeljak, 15. prosinca 2025.

Svemir postao pust i prazan


Zadnja nedjelja poslije Duhova doista je kao uzvišeni zaključak ljudske povijesti. Pred Kristom sucem, koji dolazi, da u ognju sudi svijet, iščezava vasiona: gubi se cio njezin čar. A duše u uskrsnulim tjelesima ulaze u slavu, ili u očaj. Time se napokon ostvario i ispunio i zadnji članak vjere, konac našeg »Vjerovanja«: vjerujem u život vječni. A Isus Krist dodat će mu — Amen, tako neka bude. Reći će neopozivo!

No onda, kad je tako u očima Crkve i vjernika, koji su čuli Evanđelje o posljednjem sudu, svemir postao pust i prazan — onda se najednom osjeti nagli, neočekivani preokret. Liturgija, časni glas i jeka stare Crkve, kao da se pomladila. Rane mise prije zore, »zornice«, sveta popijevka vjernika, neprestano dozivanje nekog, koji ima doći, kazuje o slatkom čeznuću, sretnom čekanju velikog Osloboditelja, uzvišenog Vladara, kneza mira. Sve je u Crkvi puno svanuća i zore, sviće sretni dan. Što je to?

Eto, to je Advenat! To su četiri nedjelje spremanja na dolazak našeg Gospodina Isusa Krista.

(izvor)

nedjelja, 7. prosinca 2025.

Jer su bili tvrde šije



Valja poći s opće priznatog stajališta, da ljepota ljudskog glasa daleko nadmašuje ljepotu svih glazbala. Glazbala samo oponašaju ljepotu glasa ljudskoga grla. Odnošaj instrumentalne glazbe prema ljudskom pjevanju, odgovara odnošaju između kopije i originala, ili priviđenja prema javi. 

Gregorijanska je umjetnost umjetnost pjevanja. I stoga je ona dostojnija od umjetnosti glazbala, da Bogu ljepote iskaže udivljenje, zahvalnost i kajanje ljudskih srdaca. Ali kako to, da se je u Starom Zavjetu Bogu odavala čast harfom i psalterionom? Sveti Toma veli, da je razlog u tomu što je židovski narod bio tvrde glave i vrlo sjetilan, pa su bila potrebita sva moguća bučna sredstva i čisto materijalna obećanja, samo da se u njemu uzdrži vjernost Bogu. No kršćanski je narod, narod duhovan i zato on može da ostvari ideal t.j. može čistim ljudskim glasom - bez teretnih instrumentalnih privjesaka - najdostojanstveniju hvalu da iskaže Stvoritelju. 
(Ivan Merz, Liturgijski kutić)

subota, 29. studenoga 2025.

Došašće!

Došašće! Tko će nam to doći? To zna svako naše dijete. Doći će nam Božić naš, mali naš Isus. Njega treba svakako što ljepše dočekati. Onako, kako to On najvoli od nas. On od nas najvoli srce naše. »Sinko moj, daj mi srce svoje!« O, podajmo Ljubavi Božjoj i Ljubavi našoj svoje srce! Ali čisto srce. Srce bez grijeha. Očistimo ga! Uredimo ga! I podignimo gore k nebu svoje srce! Govorimo svaki sa misnikom danas na oltaru: »K Tebi, Gospodine, podižem srce svoje!« U ovo tiho, ozbiljno, sveto vrijeme Došašća Isusova živimo najprije Isusu svojemu! Ispovjedimo se skrušeno! Pričestimo se pobožno! Hitimo na svete Mise Zornice! I molimo i pjevajmo na Zornicama: »Padaj s neba, Roso sveta!« Isuse, Ti naša sveta Roso, dođi nam! Pani na srca naša! I nakvasi suha, tvrda srca naša blagom rosom svojih milosti božanskih! Tako eto počnimo i sprovedimo sveto Došašće Isusovo! Tako idimo ususret Božiću! I onda će duši našoj u tamnoj noći ovoga života zasinuti sjajna zvijezda nebeska. Duša će nam okusiti najljepše od svih blaženstva: posjedovanje Boga. Bit će dragi Bog s nama. Bit će mir, zadovoljstvo i radost u duši našoj.

(izvor)


petak, 21. studenoga 2025.

Prikazanje Marijino u hramu

U tom dakle svetom mjestu, u neposrednoj blizini sv. hrama Gospodnjega, a u društvu čistih djevica i bogoljubnih udovica provodila je prečista Djeva Marija dane svoje mladosti. Tude je ona rasla poput miomirisnog rajskog cvijetka, sipajući miris svojih krjeposti i dobrih primjera medju svoje družice, koje su kraj nje vrlo napredovale i usavršivale se u svakom dobru. Kao što sunce rasvjetljuje i grije sve što je u dohvatu njegovu, tako je i Blažena Djevica Marija obasjavala družice svoje dobrim primjerima i ljubav uspirivala u srcima njihovim. Jedan pisac opisuje B. D. Mariju, da je rasla divotno poput rajskog cvijetka, nebudući nikakovoj pokvarenosti podvržena, nego prosta od svake pogrješke u riječima, a neprestano zabavljena umom svojim u razmišljanju, lijepa zbog duboke poniznosti i čednosti, ljepša od svakog andjela. 


Jedna od brojnih stvari o kojima sam razmišljao promatrajući ikonostas u grkokatoličkoj konkatedrali na Gornjem gradu je poredak ikona u drugom redu. Na njima je prikazano 12 velikih blagdana, bez Uzvišenja sv. Križa, ali s Uskrsom koji je, jasno, iznad svih ostalih blagdana. Ikone većinom slijede crkvenu godinu koja kod njih započinje 1. rujna. Zato je prva ikona gore lijevo Rođenje Bogorodice, a zadnja dolje desno njezino Uznesenje. No, dvije ikone iskaču iz kalendarskog niza. Prva je Krštenja Gospodinova koja bi trebala biti neposredno prije, a ne odmah iza Susreta Gospodnjeg u Hramu jer je Bogojavljenje prije Svijećnice. Možda se tu htjelo radije zadržati povijesni poredak, tako da ne bude Isus kao beba, Isus kao odrastao čovjek, pa opet Isus kao beba. Ali kako je ikona današnjeg blagdana Uvoda Presvete Bogorodice u Hram završila na mjestu gdje je sada, između Krštenja Gospodinova i Navještenja Marijina?

Ako imate obrazloženo objašnjenje, rado bih ga čuo, odnosno pročitao. 

Ako nemate odgovor na ovo pitanje, a ipak biste rado rješavali neku pitalicu, evo jedne: Koliki je najveći razmak (u danima) između dva uzastopna blagdana kojima slavimo događaje prikazane na ovim slikama? Dajte donju i gornju ogradu na taj razmak i pokažite primjerom kada se postižu.

ponedjeljak, 17. studenoga 2025.

Nek' im je s blagoslovom

Odlukom Svetoga Oca Lava XIV. pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije imenovani su prečasni Marko Kovač, biskupski vikar i kancelar Nadbiskupskoga duhovnog stola, i prečasni Vlado Razum, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

Prečasnog Marka Kovača sjećamo se s prve redovne tradicionalne latinske mise u crkvi Krista Kralja na Mirogoju nakon što smo se preselili iz crkvice sv. Martina. 


Neka im obojici dragi Bog dade sve milosti potrebne za dobro vršenje odgovorne službe na koju su pozvani. 

Ne mogu bolje sročiti svoj pozdrav od onoga koji smo primili
Želeći poštovanom Naslovu uspjeh u daljnjem djelovanju, pozdravljamo s dužnim poštovanjem!