Došašće!

Došašće! Tko će nam to doći? To zna svako naše dijete. Doći će nam Božić naš, mali naš Isus. Njega treba svakako što ljepše dočekati. Onako, kako to On najvoli od nas. On od nas najvoli srce naše. »Sinko moj, daj mi srce svoje!« O, podajmo Ljubavi Božjoj i Ljubavi našoj svoje srce! Ali čisto srce. Srce bez grijeha. Očistimo ga! Uredimo ga! I podignimo gore k nebu svoje srce! Govorimo svaki sa misnikom danas na oltaru: »K Tebi, Gospodine, podižem srce svoje!« U ovo tiho, ozbiljno, sveto vrijeme Došašća Isusova živimo najprije Isusu svojemu! Ispovjedimo se skrušeno! Pričestimo se pobožno! Hitimo na svete Mise Zornice! I molimo i pjevajmo na Zornicama: »Padaj s neba, Roso sveta!« Isuse, Ti naša sveta Roso, dođi nam! Pani na srca naša! I nakvasi suha, tvrda srca naša blagom rosom svojih milosti božanskih! Tako eto počnimo i sprovedimo sveto Došašće Isusovo! Tako idimo ususret Božiću! I onda će duši našoj u tamnoj noći ovoga života zasinuti sjajna zvijezda nebeska. Duša će nam okusiti najljepše od svih blaženstva: posjedovanje Boga. Bit će dragi Bog s nama. Bit će mir, zadovoljstvo i radost u duši našoj.

(izvor)

Prikazanje Marijino u hramu

U tom dakle svetom mjestu, u neposrednoj blizini sv. hrama Gospodnjega, a u društvu čistih djevica i bogoljubnih udovica provodila je prečista Djeva Marija dane svoje mladosti. Tude je ona rasla poput miomirisnog rajskog cvijetka, sipajući miris svojih krjeposti i dobrih primjera medju svoje družice, koje su kraj nje vrlo napredovale i usavršivale se u svakom dobru. Kao što sunce rasvjetljuje i grije sve što je u dohvatu njegovu, tako je i Blažena Djevica Marija obasjavala družice svoje dobrim primjerima i ljubav uspirivala u srcima njihovim. Jedan pisac opisuje B. D. Mariju, da je rasla divotno poput rajskog cvijetka, nebudući nikakovoj pokvarenosti podvržena, nego prosta od svake pogrješke u riječima, a neprestano zabavljena umom svojim u razmišljanju, lijepa zbog duboke poniznosti i čednosti, ljepša od svakog andjela. 

(izvor)

Jedna od brojnih stvari o kojima sam razmišljao promatrajući ikonostas u grkokatoličkoj konkatedrali na Gornjem gradu je poredak ikona u drugom redu. Na njima je prikazano 12 velikih blagdana, bez Uzvišenja sv. Križa, ali s Uskrsom koji je, jasno, iznad svih ostalih blagdana. Ikone većinom slijede crkvenu godinu koja kod njih započinje 1. rujna. Zato je prva ikona gore lijevo Rođenje Bogorodice, a zadnja dolje desno njezino Uznesenje. No, dvije ikone iskaču iz kalendarskog niza. Prva je Krštenja Gospodinova koja bi trebala biti neposredno prije, a ne odmah iza Susreta Gospodnjeg u Hramu jer je Bogojavljenje prije Svijećnice. Možda se tu htjelo radije zadržati povijesni poredak, tako da ne bude Isus kao beba, Isus kao odrastao čovjek, pa opet Isus kao beba. Ali kako je ikona današnjeg blagdana Uvoda Presvete Bogorodice u Hram završila na mjestu gdje je sada, između Krštenja Gospodinova i Navještenja Marijina?

Ako imate obrazloženo objašnjenje, rado bih ga čuo, odnosno pročitao. 

Ako nemate odgovor na ovo pitanje, a ipak biste rado rješavali neku pitalicu, evo jedne: Koliki je najveći razmak (u danima) između dva uzastopna blagdana kojima slavimo događaje prikazane na ovim slikama? Dajte donju i gornju ogradu na taj razmak i pokažite primjerom kada se postižu.

Nek' im je s blagoslovom

Odlukom Svetoga Oca Lava XIV. pomoćnim biskupima Zagrebačke nadbiskupije imenovani su prečasni Marko Kovač, biskupski vikar i kancelar Nadbiskupskoga duhovnog stola, i prečasni Vlado Razum, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

Prečasnog Marka Kovača sjećamo se s prve redovne tradicionalne latinske mise u crkvi Krista Kralja na Mirogoju nakon što smo se preselili iz crkvice sv. Martina. 

Neka im obojici dragi Bog dade sve milosti potrebne za dobro vršenje odgovorne službe na koju su pozvani. 

Ne mogu bolje sročiti svoj pozdrav od onoga koji smo primili: 

Želeći poštovanom Naslovu uspjeh u daljnjem djelovanju, pozdravljamo s dužnim poštovanjem!

Sva divna skala milosti prolazi kroz ruke Marijine

Općenito je mnijenje, što ga uče i brane mnogi učitelji Crkve, kao sv. Bernardo i sv. Alfonzo Liguori, da kroz ruke Djevice Marije prođu sve milosti, što ih Bog daje ljudima. To je mnijenje potvrdila sv. Crkva odobrivši, da 31. svibnja štujemo Blaženu Gospu pod naslovom Posrednica sviju milosti. Možemo dakle vjerovati sa svom sigurnošću, da i ustrajnost do konca, to jest blažena smrt, kruna svih milosti, dolazi po Preblaženoj Djevici Mariji. S toga ju Crkva pozdravlja: Vrata nebeska! Kako je slatka ta istina za sve, ali osobito za štovatelje slavne Majke Boga i ljudi. [...]

Sinci moji — govorio je sv. Filip Neri svojim pokornicima — hoćete li biti sigurni za svoj vječni spas, ljubite Mariju. — Smrt štovatelja Marijinih, tvrdila je sv. Magdalena Barat, slična je skoku djeteta, što se baca u naručaj majke. — Sv. Kamilo Lellis govorio je svojim redovnicima, ako hoće da obrate grješnike, što su na smrtnom času, neka ih potaknu, da zazovu Mariju, jer je smatrao to najuspješnijim sredstvom. — U našim misijama — piše sv. Alfonzo Liguori — imamo nepromjenljivo pravilo, da nikada ne propustimo propovijed o milosrdnosti Prečiste Djevice, i možemo kao istinito posvjedočiti, da između svih propovijedi propovijed o milosrdnosti Marijinoj općenito donosi najobilatijih plodova spasenja i pokajanja. — Blažena Djevica rekla je sv. Brigiti: »Dok jedan grješnik nije neopozivo proklet od Boga (kao osuđenici u paklu), nije još odbačen tako, da se ne bi mogao obratiti, ako se k meni uteče.« — Srce Marijino palača je, gdje drži milosrđe svoje sjednice, govori spomenuta sv. Magdalena Barat. — Neizmjerno milosrđe Marijino — uvjerava sv. Ivan Zlatousti — spašava velik broj nesretnika, koji bi po zakonima Božje pravednosti imali biti osuđeni.

(izvor)

Kakvog bi imalo smisla?

Štujući svece imamo ponajviše paziti da ih nasljedujemo u krieposti, te se sami posvetimo

To nas uči Katolička crkva; jer kakvo bi bilo štovanje: štovati i ljubiti svece; a mrziti na svetost? Samo će nam onda biti spasonosno štovanje, ako se budemo trsili nasljedovati svece u krieposti, te se i sami posvetiti. Samo nasljedujući krieposti svetaca, uživat ćemo jednoć njihovo blaženstvo u nebu. Štovati svece: držeći samo mnogo do njih, slike im cieneći, zazivajući ih u pomoć; ali im nehoteći nasljedovati krieposti, nalik bi bilo voćki, koja tjera lišće i cvieće; a nerodi. Nebudi vam dakle dosta, ovako samo štovati svece. Štujte marljivo i dragovoljno svece, čitajući im željno životopise, slaveći im pokornost, poniznost, krotkost, ljubav Boga i bližnjega i druge krieposti; ali se trsite revno nasljedovati ih kriepostnim životom. I sami sveci žele goruće, da se klonimo grieha i služimo Bogu tako brižljivo, kao oni. Čitajući životopis kojega sveca i diveći se: kako se je brižljivo klonio grieha, kako je revno slušao roditelje, kada je bio diete; učitelje, kada je išao u učionu; kako se je pobožno vladao kao mladić ili, djevojka, pomislite svaki put, da vam govori svetac sa svetim apostolom: "Nasljedujte mene, kao ja Isusa." 1. Kor. 4, 16. Sveci nas uče bolje i krepčije svojim primjerom, nego li mnogimi riečmi. Posve pravo govori sveti Franjo Saleski: "da su djela svetaca, praktično (djelotvorno) evangjelje, pobudjujući nas da prionemo uza sve krieposti". Što nas evangjelje uči, to vidimo obavljeno u žiću svetaca, da se za tim povedemo. Nema dobi, roda, staleža, službe ili obrta; — posla, za što nebi imala Katolička crkva primjera medju svecima, koji nam pokazuju, kako se valja grieha kloniti, zapoviedi Božje i zapoviedi crkvene podpuno obdržavati, budi u kojoj dobi, budi u kojem staležu ili poslu. A da uzmognete sliediti junački primjer svetaca, bit će vam sveci u pomoći svojim zagovorom; ako ih budete samo zazivali goruće i uztrajno.

(izvor)

U Rim za jubilej

Pretprošle nas je nedjelje vlč. Borna prije propovijedi obavijestio da se vratio s hrvatskog nacionalnog hodočašća i potaknuo da, ako ikako možemo, i mi posjetimo Rim za trajanja jubileja. Premda nisam planirao ove godine ići u Rim, pomislio sam da bi bilo dobro poslušati ovaj savjet. Ionako mi ta žrtva ne bi posebno teško pala, ali sjetio sam se riječi Naamanovih slugu "da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio?"

Rekao bih da su ipak sveci u pravu

Sv. Edmund Campion (1581.)

Anglikanski službenik pristupi i pozva mučenika da se s njim pomoli, ali mu je želja, s izrazitom blagošću, odbijena. „Ti i ja nismo jedno u vjeri; stoga te molim, budi zadovoljan time. Nikome ne branim molitvu, ali želim da sa mnom mole samo oni iz kućanstva vjere i da u mojoj agoniji izgovore jedno Vjerovanje.”

Sv. Margaret Clitherow (1585.)

Mučenica, došavši na mjesto pogubljenja, kleknula je i tiho se pomolila. Mučitelji joj rekoše neka moli s njima, a oni će moliti s njom. Mučenica to odbi i reče: „Neću moliti s vama, niti ćete vi moliti sa mnom; neću reći ‘Amen’ na vaše molitve, niti ćete vi na moje.”

Bl. George Napp[i]er (1610.)

Tada blaženi čovjek počne klečati, a službenik mu reče: „Gospodine Nappier, hoćete li da se zajedno pomolimo?“ Na što mu on odgovori riječima: „O, ne, dobri gospodine, vi i ja nismo jedne vjere i stoga ne možemo moliti zajedno.“

[...]

Tada zatraži da bude sam kako bi se pomolio u tišini.

Prekidajući ga po treći put, pastor mu reče: „Idi i moli se, a mi ćemo moliti s tobom.“

Na što on odgovori: „Gospodine, ne želim vaše molitve, niti želim da se vi molite sa mnom,

već želim da se svi dobri katolici pridruže mojoj molitvi.“

Sv. John Ogilvie (1615.)

Tada reče: „Bože, smiluj mi se!“ i glasno povika: „Ako ovdje ima skrivenih katolika, neka se za mene pomole; ali molitve heretika ne želim.“

Četiristo godina od rođenja i pedeset od kanonizacije

Papa Klement IX. imenuje Olivera Plunketta 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.

Irska je kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10 tisuća. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja, mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Škola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.

Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Jus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.

Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom. 

Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera. Povodom te izmišljotine o zavjeri, engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik i otpali redovnik koji su se na taj način htjeli osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ih je bio udario. 

[Iz svoje zatvorske ćelije nadbiskup Peter Talbot je 12. travnja 1679. napisao molbu da mu se dopusti posjet svećenika, jer je bio prikovan za postelju „posljednjih šest mjeseci” i sada je bio u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Molba je odbijena, ali Oliver Plunkett, nadbiskup Armagha, koji je zbog vjere bio zatvoren u susjednoj ćeliji, kad je čuo da je Talbot blizu smrti, probio se kroz stražare i umirućem prelatu podijelio posljednje sakramente.]

U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Godine 1681. u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Porota se vratila nakon petnaest minuta s presudom „kriv je”, a nadbiskup Plunkett je odgovorio: „Deo gratias”.

Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«

Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 11. srpnja 1681. 

(tekst uglavnom preuzet iz Josip Antolović: Duhovni velikani)

Poljubiti papuču Papi

Crkvena predaja, isprepletena s legendom, pripovijeda da se 316. godine car Konstantin ponizio poljubivši nogu papi Silvestru (314.–335.), dok je 535. car Justinijan učinio isto prema Agapitu (535.–536.), a 795. Karlo Veliki prema Hadrijanu (772.–795.). Dana 24. srpnja 1177. i car Fridrik Barbarossa, tijekom kongresa u Veneciji, također se pokorio poljubivši nogu papi Aleksandru III. (1159.–1181.).

U toj početnoj fazi, poljubac se iskazivao ne samo osobi pape nego i pojedinim biskupima: Ordo Romanus propisivao je da đakon, prije navještaja Božje riječi, poljubi nogu biskupa koji predvodi slavlje; na njegovim su sandalama, na gornjem dijelu, bili izvezeni križevi koji su kasnije, kao što ćemo vidjeti, bili postavljeni i na papinsku obuću te su postali njezino prepoznatljivo obilježje. Dictatus Papae, sastavljen u doba Grgura VII. (1073.–1085.), u svojoj devetoj odredbi propisuje da se taj obred smije iskazivati samo poglavaru Crkve, čime se okončala svaka dvojba: „Quod solius pape pedes omnes principes deosculentur.”

U očima liturgičara, papinskih ceremonijara i učenjaka koji su obredu posvetili rasprave i traktate u obranu tradicije — osobito u drugoj polovici 18. stoljeća (uglavnom se nadovezujući na rasprave nastale u protureformacijskom duhu nakon Tridentskoga sabora) — sam čin prostiranja i ljubljenja noge tumačio se kao oblik štovanja kojim se odaje počast Kristu preko njegova glavnog posrednika na zemlji. Gaetano Moroni u svom Rječniku crkveno-povijesnog znanja piše da, „prema Svetom pismu, postoje dvije vrste klanjanja: ono koje pripada jedino Bogu, i ono koje se, ne samo bez grijeha, nego čak kreposno, iskazuje i ljudima”.

Pisma, dakle, istim činom — koji svoje značenje crpi iz poniznosti onoga koji ga iskazuje — prepoznaju dvije različite vrste klanjanja, ovisno o onome komu je usmjereno: pravo ili izravno klanjanje, pridržano Bogu i njegovu Kristu, koje valja shvatiti kao priznanje njegove božanske naravi, te posredno ili neizravno klanjanje, koje se, preko vladara čija vlast potječe od Boga, usmjerava samome Bogu.

Potreba da se razriješi osjetljivo i složeno pitanje krajnjeg primatelja toga obreda potaknula je, u kasnom 14. stoljeću, liturgičare i papinske ceremonijare da na papinske papuče postave križ, kako bi se pokazalo da je iskazano poštovanje usmjereno Kristu, prisutnom u znaku njegove Muke.

Liturgijski tumači ističu da je križ bio uveden ad humilitatis causam, „iz razloga poniznosti”, kako bi se prenijela poruka da se ne iskazuje poštovanje papinoj nozi, nego križu, odnosno samome Kristu. Potvrdu tomu pruža i običaj o kojem, među ostalima, svjedoče valencijski prelat José Estève u djelu De adoratione pedum Romani Pontificis iz 1578. i Gaetano Cenni u traktatu De osculo pedum Romani Pontificis iz 1778., prema kojem su sami pape simbolično iskazivali počast prvom Kristovu namjesniku poljupcem izbočenog, danas vidljivo istrošenog stopala brončanoga kipa svetog Petra, pripisanog Arnolfu di Cambiu, koji je izložen pobožnosti vjernika u vatikanskoj bazilici.

Poljubac papinske papuče valjalo bi, možda, točnije shvatiti kao čin ponizne počasti papi u njegovu svojstvu poglavara Crkve, i s takvog gledišta treba ga promatrati i sam papa, budući da je on u nebrojenim prigodama izuzimao kardinale i druge visoke dostojanstvenike od obveze ljubljenja svoje papuče.

U povijesti toga obreda, naposljetku, široko su rasprostranjene legende i anegdote koje ističu snažnu pučku pobožnost prema papinskoj nozi općenito, a osobito prema brončanome kipu svetog Petra, čije je desno stopalo izloženo pobožnom poljupcu vjernika. U Legenda sanctae Clarae Virginis („Legenda o svetoj Klari Djevici”), sastavljenoj oko 1256. godine, neposredno nakon njezine kanonizacije, anonimni autor opisuje pohod pape Inocenta IV. svetoj Klari, koja je bila na samrti; ona se, ne zadovoljavajući poljupcem njegove ruke, usrdno domogla dopuštenja da poljubi i njegovo stopalo:

„I gospodin, popevši se na drveno podnožje, milostivo se udostoji pružiti joj svoju nogu, koju ona poljubi odozgo i odozdo, skrušeno joj prislonivši lice.”

(Odabrani odlomci iz članka Teodoro De Giorgio, Il piede del papa. Il bacio della sacra pantofola tra Medioevo ed età moderna: origine, significato e nuove prospettive d’indagine iconografica.)

Vidi također: 

Shawn Tribe, Traditional Reverences Offered to the Office of the Vicar of Christ (The Pope)

Video snimka Cardinals kiss Pope's foot – kissing the Cross on the Papal Slipper

Crkva sv. Mihaela u Lucci

Crkva sv. Mihaela Arkanđela u Lucci zove se na talijanskom chiesa di San Michele in Foro jer je, kao što znate (što ste čitali na ovom blogu!?), izgrađena na mjestu foruma antičkog rimskog grada Luce. Započnimo s nekoliko vanjskih fotografija crkve. 

Lucca: muzeji

Osim katedralnog, najvažniji muzej koji treba posjetiti u Lucci je Museo Nazionale di Villa Guinigi. 

Lucca: ostale crkve

U ovom nastavku proletjet ćemo kroz neke od crkava koje još nismo vidjeli. Preciznije rečeno, pored njih jer se u većinu nije moglo ući. Ovo nisu ni približno sve crkve u starom dijelu Lucce, samo sam jedno prijepodne odlučio pomoću google karti prošetati među crkvama koje su mi se učinile blizu.