Gulaš

Žale se vjerni čitatelji da je blog umrtvljen, da nema aktualnih komentara i analiza. Kao i svi ostali, i ja imam prečeg posla od zadovoljavanja tuđe znatiželje. Neki dan je u tramvaju jedna baka gospođi kraj koje se sjela pričala o vremenu i sličnim bezvezarijama, a onda se glasno požalila "ja pričam, a gospođa me ne sluša". Na to je dobila sasvim korektan odgovor "gospođo, imam ja svojih briga". 

***

Papa Franjo je poslao pismo američkim biskupima u kojemu kritizira Trumpa i njegovu politiku prema ilegalnim imigrantima. Čak je spomenuo i frazu "ordo amoris" koju je popularizirao potpredsjednik Vance. Nisam čitao Franjino pismo jer nemam više želuca za njegove izjave, ovo sam pokupio usput s Twittera. Kako je to jadno. Franjo bi bio neki svjetski lider, a postao je nevažniji od kakve pjevačice ili youtubera. On i njegovi pobočnici bi se kao fajtali s novom američkom upravom, a sam Vance bez muke rasturi agresivne liberalne američke novinare, gdje neće niskokapacitirane liberalne prelate koji žive zatvoreni u svom drugovatikanskom mjehuriću i jedinu moć koju još imaju drže zbog minimalnog autoriteta koji posjeduju parazitirajući na nauku i nekretninama koje su im predane. 

Kako žalosno. Možeš ponavljati spasonosni nauk Isusa Krista, možeš veličanstvenim bogoštovljem uzdizati duše Bogu, možeš ukazivati na predivne riječi i živote svetaca, a odlučiš biti još jedna nevladina udruga, ponavljati aktualne fraze blazirane elite koja te prezire, sakupljajući mrvice pozornosti. Možda idući papa nauči iz neuspjeha ovoga da nikoga zapravo ne zanima njegovo osobno mišljenje. Zanima ih što Gospodin govori i naučava. Koga briga da li sveti otac sam plaća svoje račune, u kakvom se autu vozi ili u kojoj hotelskoj sobi spava. 

Možemo se jedino nadati da, kako Franjo bude sve slabiji tijelom i duhom, degutantni likovi kojima se okružio neće pokušati trajnije ostaviti svoj ružni ljigavi trag na licu Crkve. 

***

Lokalna i puno nevažnija usporedba bili bi tragovi poput novorednih oltara u brojnim našim crkvama ili eklatantan noviji primjer, uništenje crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Koliko sam usput vidio prije više mjeseci (jer više ni ne ulazim onamo), kripta je uništena, tj. više nema oltara i ne namjeravaju je otvoriti za molitvu. Koristi se samo gornja crkva u kojoj nikad nisam bio jer mi je doslovno sotonski odbojno Rupnikovo djelo koje njome dominira. Netko će spomenuti da su misionari u Americi služili mise na mjestima gdje su se prije prinosile ljudske žrtve, ali vjerojatno su prije toga uklonili ili makar prekrili demonske prikaze. U svakom slučaju nisu dopustili da poganski svećenici svoje obrede ondje nastave služiti. Mislim da nisam preoštar jer su i same zlostavljane žene rekle da je Rupnikova umjetnost bitno svezana s njegovim blasfemijama poput orgija u kojima profanira najveće kršćanske svetinje. Navodno su besramni fratri koji su postavili njegovo djelo nakon što se već znalo da je zlostavljač, imali i svečano predstavljanje i tumačenje mozaika. 

***

Netko će reći da prosipam žuč, ali što ste tražili, to ste i dobili. Ako vam ne paše ni kad objavljujem poticajne svetačke misli ni kad kritiziram ono što mi se ne sviđa, što zapravo radite na ovom blogu? Uglavnom, kad već kritiziram, zašto ne istresti sve što mi pada na pamet. 

Jedna od stvari koje mi zaista odgovaraju i na tradicionalnoj misi u sv. Blažu i kod grkokatolika na Gornjem gradu je što je pjevanje a cappella. Koliko je ljepše. smirenije i poticajnije kad se ljudski glas podiže i spušta u tišini. Odurne orgulje i harmoniji služe samo da bi utopile glas, razlile se po svim mislima i zablokirale svako unutrašnje razmatranje. Orguljaši misle da služe crkvi i bogoslužju, a zapravo vrše nasilje nad vjernicima koji su došli na misu, a ne na njihov koncert. Netko će reći "nemoj tako oštro, Toma, orgulje nose slabije zborove i pomažu vjernicima koji se možda boje da se uključe u pjevanje". Ako su pjevači slabiji, onda trebaju pjevati jednostavnije napjeve, a ne utopiti se u bezumnom pištanju orgulja. I ne vjerujem da se više od par ljudi uključi u pjevanje zbog orgulja, a inače ne bi pjevalo. Ako vas to brine, par puta prije mise može zborovođa isprobati s narodom neke jednostavnije napjeve i dati im nekoliko natuknica kako bi ih ohrabrio (to, naravno, ne bi smjelo biti redovita pojava jer bi ometalo molitvenu sabranost prije mise).  Već čujem: "a procesije, zar nisu procesije veličanstvene uz zvuk orgulja"? Prvo, mislim da bi bile jednako lijepe i uz dobro odabranu pučku pjesmu, ali ako vam i priznam da može biti svečano kad orgulje sviraju za vrijeme ulazne ili izlazne procesije, gdje ste i kada vidjeli da se neki orguljaš uspio ograničiti na sviranje samo u tim momentima, a nije svojim umijećem pokušao zadiviti i maltretirati vjernike kad god je mogao ubiti par trenutaka tišine?

***

Srećom, pa se ne moram bojati da će moja mišljenja ikoga uvjeriti u išta, pa mogu dodati i sljedeće. Po meni bi u liturgiji, kako zvučna, tako i svjetlosna električna pomagala trebalo ograničiti samo na najnužnije. Da, dobro ste pročitali. Ako svećenik ima normalan glas, nema apsolutno nikakvog razloga da kod pjevanja liturgije koristi mikrofon. Dobro, ako je jadan boležljiv ili ima glasić kao neki siroti vrapčić kojega su braća gurnula iz gnijezda, onda neka pjeva i govori na mikrofon (pravilno namješten). Ali ako može dobro glasovno potegnuti (kao npr. jedan otac Ukrajinac kod grkokatolika), stvarno ne vidim razloga zašto ne bismo mogli čuti prirodan glas i riječi, pogotovo ako je crkva ili okupljena zajednica relativno mala. To je puno ugodnije i ljudskoj naravi bliže od razglasa. 

Isto tako, ako svećenik vidi što čita i ako se vjernici ne sapliću u mraku, nema potrebe koristiti reflektore i bliješteću električnu rasvjetu. No, ako već mislite koristiti dodatnu rasvjetu, dajte se barem potrudite da boja svjetlosti bude što žuća i tako bliža prirodnoj svjetlosti svijeća. Ako je moguće do 2200 K, a ako ne, onda barem ne više od 2700 K. I ne pretjerivati s lumenima. Ako ne znate o čemu govorim, usporedite svjetlost električnih "svijeća" i normalnih svijeća u nekoj starijoj crkvi (može i u sv. Blažu). 

***

Vidim da sam plačući nad promašenošću Franjina papinstva, potpuno skrenuo s teme koja je izazvala njegov izljev žuči,  a to je stroža američka politika prema ilegalnim imigrantima i zatvaranje novčane pipe kojekakvim udrugama koje su uz ostale zločeste stvari pomagale tim ilegalnim imigrantima da dođu u SAD. Među njima ima i puno fake katoličkih udruga, pa je jasno zašto su se i brojni američki biskupi digli na stražnje noge. No, i sami američki katolici koji još vjeruju, a ne nazivaju se vjernicima samo zato da i oni dobivaju novce preko neke od crkvenih organizacija, nisu zadovoljni ni Franjom ni većinom svojih biskupa. Tako da biskupima, ako žele pridobiti narod na svoju stranu, preostaje samo do sada neisprobana metoda uvjeravanja pomoću argumenata iz katoličkog nauka. A tu stvari ne stoje baš najbolje. Imaju oni puno više liberalnih apologeta nego mi (hrvatski isusovci poput Stanka Perice ili Tvrtka Baruna - plaču li i oni zbog USAID-a? - samo su blijede sjene zlokobnog Jamesa Martina), no nekako im ne ide. Zašto oni koji zaista žele useliti u Ameriku ili oni koji bježe od pravog progona ne bi išli legalnim putem useljenika ili azilanta? Zašto se one koji su počinili kazneno djelo ne bi smjelo deportirati u njihove domovine? Zar nije normalno da država najprije pomaže onima koji su njezini građani, a onda, koliko može i smatra korisnim, pomaže i drugim ljudima na svijetu? Normalna pitanja koja bi bila samorazumljiva svakom čovjeku kroz čitavu ljudsku povijest.

Uostalom, ako nekome nije jasno da nerođeno dijete ne bi trebalo ubijati ili da ljudima ne treba pomagati da psihičku smetnju ili bolest pretvore u iznakaženo tijelo, kako bi ih se moglo uvjeriti o prudencijalnim pitanjima poput modela i ograničenja imigracije. 

***

Kod nas migracija, koliko vidim, dobro napreduje. Svaka šupa i garaža pretvara se u smještaj za novodobne robove kojima se može dati manje, nego lokalnim radnicima. Ovi se ionako mogu baviti nečim profitabilnijim ili naprosto otići u inozemstvo. Nema više Židov, Grk, nama su svi ok. 

U šetnji više nije dosta jedan pesek, treba mu više braće i sestara da se lijepo druže. Imam dojam, nakon što sam prošlog ljeta bio u posjetu Italiji, da smo čak i njih prestigli brojem krznate djece, što dovoljno govori o izgledima za budućnost. 

***

Prošli vikend bio sam u Gradu mladih, ima zgodnih šetnica i dječjih igrališta sa spravama. Pri povratku sam primijetio da smo blizu kuće za koju se skupljaju sredstva kod FSSPX-a (poslao mi je netko fotografiju iz zadnjeg broja njihova časopisa, pa sam lako našao oglas i adresu). Moram priznati da baš i nije neka pozicija. Ulica je bez nogostupa, bus koji onuda prolazi nedjeljom ima polaske svakih sat vremena, a ne vidim baš ni puno mjesta za parkiranje onih koji dolaze autom. Uglavnom, dosta neimpresivno. Doduše, ako će tamo biti samo njihovi svećenici, a narod ide na mise gdje i do sada, onda ovi prigovori nisu posebno bitni. 

***

Na moju preporuku, bili ste s djecom u Pionirskom gradu. Djeca su oduševljena, nahranili ste ih i pročitali im neki poticajni duhovni tekst s ovoga bloga i pitate se što im dati da se još malo zabave, a ujedno razviju svoje moždane vijuge. Sve moje stare preporuke ste isprobali i, naravno, sve im je super, ali stalno vam dosađuju pitanjem "Je li striček Toma predložio kakvu novu igru?" Konačno im možete odgovoriti potvrdno.

Ove mogu igrati sami: 

• Rush Hour (uzmite deluxe izdanje)
• Super Slide
• Super Blocks
• Shut the Box (može i više osoba igrati)

Ove su za više osoba: 

• Alias Junior Party (pripazite da ima kotač, u njemu je dobar dio zabave)
• Catan ili Catan Junior
• Pictures
• Kingdomino
• Ticket to Ride: Europe 

Linkovi su samo da vidite o čemu se radi, svakako sami potražite najpovoljniju i najjednostavniju stranicu za naručiti što želite. 

***

Osim psećeg izmeta, po nogostupima u gradu sve češće primjećujem kvadratne pločice koje se nazivaju kamenom spoticanja. Čini mi se da ih sada već ima bar stotinjak. Služe da nas podsjete na žrtve nacista, ali kad smo već odlučili (bez da nas je itko o tome pitao) da grobljanske spomenike postavljamo po gradskim ulicama, možda bi bilo fer obilježiti nekakvim pločicama i ostale žrtve. Znamo da je i kod "oslobođenja" nastradalo puno ljudi od kojih nisu svi bili krivi ni osuđeni čak ni na montiranim procesima. Zar ne bi i oni mogli dobiti neki spomen ispred kuća gdje su živjeli. 

Mene svaka takva mjedena pločica podsjeti ne samo na konkretnu osobu za koju je postavljena, nego i na stotine osoba koje su prešućene kao i tisuće djece ubijene u majčinim utrobama. 

Pa se za sve njih kratko pomolim. 

***

U rubrici licemjernog postavljanja spomenika, nalazi se i najava da će kod zavoda Andrija Štampar podići spomenik žrtvama korone. Za to čak mislim da je dobra stvar. Treba podsjećati na koronu, treba posebno podsjećati na to tko je što govorio i radio za te histerije jer ti ljudi (za razliku od nekih njihovih žrtava) i danas hodaju među nama i spremni su sve to ponoviti ako im se ponovno dade prilika. Kao i Trg žrtava antifašizma, tako će nas i spomenik žrtvama ludila zvanog pandemija kovida, podsjećati na što su ljudi spremni. Uostalom, još trebamo puno detalja utvrditi, od toga tko je virus napravio, do toga tko je sve na njemu profitirao. 

***

Kako ne bih završio u negativnom tonu, evo i nekoliko književnih preporuka. Sve su kratke, pa ih lako možete pročitati: 

• A.M. Burrage, The Sweeper
• R. Aickman, Ringing the Changes
• G. Simenon, Les Caves du Majestic
• Poor Clares of Rockford Illinois, Blessed Marie Celine of the Presentation
• T.M. Aluko, One Man, One Matchet

***

U nedjelju je sedamdesetnica (1,2) kada se sjećamo i prve javne tradicionalne mise u crkvi sv. Martina. Hvala Bogu!

U nedjelju 9.2.2025. nema tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža

 Da ne ostanete utučeni zbog obavijesti iz naslova, evo jednog lijepog citata. 

Čini mi se da je najslobodnija ona duša koja najviše zaboravlja samu sebe. Kad bi me zapitali za tajnu sreće, ja bih rekla ovo: ne obazirati se više na sebe, neprestano se odricati. 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Gdje da sutra zaustavimo svoje misli?

Svijećnica 

Mi ćemo sutra s osobitom pažnjom i pobožnošću pratiti Mariju u hram. Marija s Čedom na rukama i u pratnji Josipa, u čijem su naručju gukale dvije grlice. Doista divna slika! Uvijek svježa iako već stara dvije tisuće godina. Nije slikana rukom ni kistom već dušom Marijinom i zato ne može ni izblijediti ni nestati.

Gdje da sutra zaustavimo svoje misli? 

Na liku Marijinu, koja tako ponizno vrši zakon Mojsijev iako to nije dužna? 

Na pojavi Josipovoj, koji tako brižno vrši ulogu Zaštitnika i Čuvara? 

Ili na samom Božanskom Čedu, kojega Djevica otkriva da bi ga stavila na ruke starca Šimuna i da bi se čule njegove riječi hvale Bogu: „Sada otpuštaš u miru slugu svojega, Gospodine, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2, 29-30).

Sve je to tako dirljivo, lijepo i utješno da čovjek mora doista pobožno i s udivljenjem gledati u sjaj i čistoću osoba koje nam evanđelje spominje i događaj koji apostol Luka tako plastično opisuje.

***

Ali ja bih vas osim toga htjela upozoriti na dvije sasvim liturgijske misli.

Danas se Svijećnica uzima nekako kao Marijin blagdan. Blagdan očišćenja Marijina, blagdan u koji je Marija svoje Čedo prikazala Bogu Ocu, blagdan u koji je čula da će joj mač probosti dušu.

Ali u prva kršćanska vremena, na blagdan Svijećnice središnja točka bio je on sam, Isus Krist u liku djeteta na Marijinim rukama. Zašto? Zato, jer on je Svjetlo koje je u taj dan Marija otkrila čitavom svijetu. On je Kralj kojega Marija pokazuje cijelom svijetu.

„Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista, zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnog Kralja nove svjetlosti.“

I opet: „Zastaje Djevica noseći na rukama Sina rođenoga prije Danice.“

To i jest doista središnja misao ovoga blagdana. Tȁ Marija je tako ponizna, tako jednostavna da ne želi ništa nego pozadinu, trpljenje i žrtvu u pozadini. A sve drugo pripada Sinu. On je objavljenje Očevo, Riječ Očeva, on je onaj koji treba da se prikaže svijetu i narodima. A ona je samo tiha službenica Gospodinova koja vjeruje, koja se pouzdaje, koja služi, koja je samo sredstvo Božjih planova.

I tako upravo po njezinoj želji, po najdubljoj osobini njezina bića – u sutrašnjem blagdanu nije središte ona, već onaj koji je rođen prije Danice, Kralj nove svjetlosti, Krist Kralj.

***

A zar nas na to ne podsjeća i sutrašnji blagoslov svijeća? 

Ta svijeća je simbol Krista. 

Svjetlo njezino simbol Kristova svjetla. 

Bjelina njezina simbol Kristove bjeline. 

Vatra njezina simbol Kristove vatre ...

Ta će svijeća, od Crkve na Svijećnicu blagoslovljena, svijeća koja je simbol svjetla Kristova, plamsati u našim rukama kad budemo na zemlji slali svoje posljednje uzdahe Isusu i Mariji i ona će nas uvesti onomu koji je izvor svake svjetlosti, pred čijim licem ne treba više ni znakova ni simbola, jer on je svjetlost sama, svjetlost u sebi, svjetlost čijim je tracima obasjano za svu vječnost i prelijepo Marijino lice.

1. II. 1954.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Neka nas Gospodin naš Isus Krist, koji je sačuvao svoje djevice, Agnezu i Emerencijanu, u čednoj čistoći, obogati darom čistoće. Amen. I neka nas On, koji ih je zaručio prstenom Vjere, neraskidivo sjedini sa svojom ljubavlju. Amen.

Znamo da je papa Paskal I. (817.–824.), uzimajući u obzir „passio“ svete Agneze, dao donijeti tijelo svete Emerencijane u sadašnju crkvu Sant'Agnese i položio ga u mramorni oltar zajedno s kostima svete Agneze. On je odvojio lubanju svete Agneze i poslao je u Sancta Sanctorum u Lateranu. Lubanja svete Emerencijane darovana je crkvi San Pietro in Vincoli, gdje se i danas nalazi; jedna njezina kost prsta nalazi se u crkvi Santa Maria in Campitelli. Crkva ili oratorij svete Emerencijane, posljednji put obnovljen za vrijeme pape Hadrijana I. (772.–795.), prepušten je propadanju; nikakav trag od nje ne ostaje. Godine 1605. kardinal Paolo Emilio Sfondrati otvorio je devetstoljetni oltar u crkvi Sant'Agnese i u njemu pronašao lubanju i kosture dvaju malih tijela koja su ležala jedno uz drugo. Nakon što je izvadio nekoliko dijelova, papa Pavao V. dao je sve pokopati u srebrni kovčeg i ponovno položiti 1615. ispod glavnog oltara i ciborija koje je dao napraviti za crkvu. Tamo i danas leže. Godine 1901. kovčeg je otkriven i sada je vidljiv u kripti, ispod glavnog oltara crkve.

Godine 1255. podignut je oltar opisan kao „totum tessellatum“, sav prekriven mozaicima, napravljen u čast svete Emerencijane, te je postavljen u blizini sadašnje kapelice, na mjestu gdje se vjeruje da je bila kamenovana na smrt—kako kaže „passio“, pored groba svete Agneze. Tri nova oltara posvećena su u crkvi u to vrijeme, preostala dva za Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista. Freska iz 14. stoljeća u kanoničkom dijelu odražava postojanje ta tri oltara, prikazujući dva Ivana i Emerencijanu zajedno sa sv. Agnezom.

Oltare je posvetio papa Aleksandar IV. 17. ožujka 1256.; spomen natpis, koji se sada nalazi u prolazu prema crkvi, kaže da je posveti prisustvovala opatica Lucia (u to vrijeme u samostanskim zgradama živjele su benediktinke), zajedno s prioricom Teodorom i gospođom Jacobom.

Do 1620. oltari su nestali, a sadašnja kapelica za Emerencijanu je izgrađena. U njoj je bila kopija slike Guercina, čiji se original sada nalazi u Galleria Colonna u Rimu, koja prikazuje Emerencijanu kako je kamenovana. Godine 1895. svećenik Louis-Émérentien Le Mans (rođen u Le Mansu 1860.) živio je u Rimu. Bio je veoma predan svojoj zaštitnici i dao je novac talijanskom umjetniku Eugeniju Cisterna (1862.–1933.) da naslika tri slike u kapelici: portret Emerencijane za oltar i prikaze njezina mučeništva i njezina pogreba na dva bočna zida. Cisterna je odabran jer je nedavno ukrasio freskama neke zidove u kripti ispod crkve Sant’Agnese in Agone, na Piazza Navona. Također je postavljen novi oltar; kada je stari uklonjen, otkrivena su dva natpisa, jedan koji se odnosi na Terentiju Chryse, a drugi koji identificira nadgrobni kamen Inportunusa subđakona.

Kao svoj atribut, sveta Emerencijana drži kamenje svog mučeništva u naborima haljine. Možda zbog nespretnog prikaza toga, u dalekoj sjevernoj Francuskoj tijekom srednjeg vijeka kamenje je bilo shvaćeno kao crijeva svete Emerencijane koja izlaze iz njezina tijela, a njezino mučeništvo se smatralo rasporenjem utrobe. Stoga su je zazivali za bolesti trbuha.

(izvori: 1, 2)

Bogoštovlju treba oblika da postigne svoju svrhu

U objektivnom pogledu bogoštovlje je neprestano podavanje spasenja ljudima. A ovo može i mora biti samo po obliku, što ga je odredio Krist i njegova Crkva. Milost spasenja, koja se daje čovjeku, ostaje za njega bez učinka, ako je on ne prima, s njom ne radi. Ima li to postići, potrebno mu je uvjerenje, da mu je dana milost, i kada mu je dana i kakva mu je milost dana. A o tom se čovjek može samo tako uvjeriti, da mu se milost približi u kakvoj izvanjskoj pojavi. Unutrašnje davanje na pr. nadahnućem ne bi moglo ni izdaleka u njemu proizvesti ono uvjerenje, jer ne bi bio siguran, nije li tobožnje nadahnuće kakva prijevara. Ima li biti o protivnom uvjeren, to mu se mora izvana potvrditi, treba da bude oblik. 

Potreba bogoštovnih oblika slijedi isto tako iz promatranja subjektivne strane bogoštovlja. Milost spasenja, što ju je čovjek dobio i primio, rađa uz njegovo sudjelovanje najprije primjeren unutrašnji život. Ta unutrašnja religioznost nužno se opet posve naravski očituje u određenim oblicima. Kao što živa sila ne ostaje u unutrašnjosti drveta, nego posvjedočava svoju snagu i puninu lišćem, cvijećem i plodom, tako ne može ni sila religijske misli i čuvstva ostati u unutrašnjosti, nego hoće van i nalazi radi tijesnoga sjedinjenja duše i tijela svoj naravski izražaj na ovom i njegovoj djelatnosti. Tko se pobožno moli na pr. pada na koljena. To vanjsko, posve naravsko i nužno očitovanje unutrašnjosti djeluje dalje spasonosno na unutrašnjost samu kao što i naziđujući na ostale ljude. Tako pobožno, ponizno držanje kod molitve povećava pobožnost onoga, koji se moli, a i druge na to potiče. Promatramo li dakle bogoštovlje s njegove subjektivne strane, vidimo, da bez njega ne možemo biti.

(izvor)

Na Bogojavljenje objavio se Bog i nama

Prođimo stranice svoga života. Koliko puta nam se na tim stranicama, u tim godinama i u tom većem ili manjem tijeku vremena Bog objavio. 

U ljepoti prirode objavljivao nam je svoju ljepotu. Kako nam je otkrivao svoju dobrotu u dječjem oku koje nas je gledalo bezazleno i priprosto, u blagoj riječi koja je padala kao melem na naše jade, u prijateljskoj vezi, po kojoj nas je On zvao i milovao. 

Kako nam se objavljivao u svim dobrima koja smo sretali na svom životnom putu: u radosti koja nas je pratila u mnogim časovima naše ovozemske putanje. 

A kako nam se objavljivao u križevima, patnjama i bolovima koji su nas čistili od nas samih; u siromaštvu i neimaštini koji su nas liječili od priljepljenosti na mnogo toga nepotrebna; u gubicima koji su nas oslobađali od privezanosti i sebičnosti. 

Kako nam je govorio i kako nam se objavljuje po divnim primjerima kršćanskog života oko nas, po djevičanskim dušama, po mučeničkim i herojskim likovima. A kako nam govori i kako nam se objavljuje i po biču ovoga rata i po krvi i plamenu ovoga vremena. 

***

Ali pustimo sad vanjske stvari i objavljivanje Božje preko njih. Mogli bismo ih nizati svatko od nas cijelu vječnost. Pogledajmo radije u dubine svoje duše, u one najintimnije i najnutarnije stranice naše, da vidimo kako se na njima Bog objavljivao, kako je na njima svoje Lice i svoju ruku otkrivao i kakvi su ti najnutarniji bogojavljenski darovi. O tim stranicama bi mogao tek svatko sam govoriti. Ali sigurno je da su poneke stranice ipak iste, ili bar vrlo blizu. 

Koliko nam se puta Bog duši otkrivao i objavljivao! 

I radost i bolove upotrijebio za svoju objavu. I sretne dane i dane plača i suza. I časove mira i časove uzburkanosti. I časove velikih uspona ali i časove velikih padova.

Sve situacije, sve događaje, sve vrijeme, sve okolnosti, sva unutarnja stanja duše upotrijebio je On da nam se objavi, da nam se bolje otkrije. 

Objavljivao nam se u molitvi i dao nam da ga bolje upoznamo, da ga jasnije vidimo. 

Objavljivao nam se kad smo se služili sakramentima koje je samo On mogao izmisliti. 

Objavljivao nam se u šutnji i sabranosti jer to je čas u koji On rado i mnogo govori. 

Objavljivao nam se kad nam je dao svjetlo u kojemu su nam vjerske istine bile tako jasne. 

I onda nam se objavljivao kad nas je upoznavao s našim slabostima, kad nam je otkrivao naše pogreške, kad nas je vukao u vlastite, ali još nepoznate bezdane naše duše. 

I onda kad nam je pokazivao nastranosti našega temperamenta, krive izrasline naše naravi, naslijeđena svojstva s kojima se moramo uhvatiti u koštac.

Sve, sve je upotrijebio za naše dobro. Sve je upotrijebio da bude trajno bogojavljenje našoj duši. Jednom je govorio tiho, jednom glasno. Jednom nam je poslao zvijezdu da rasvjetljuje put naše duše, a jednom nas je ostavio da tapamo u mraku. Ali sve je bilo za naše dobro i sve je u mome, tvome i svačijem životu bilo veliko bogojavljenje.

Samo ako smo ispravno gledali! I ako smo htjeli da Gospodina u njegovoj bogojavljenskoj ulozi vidimo.

***

Jedno moramo svakako od triju mudraca u ovaj dan naučiti. Kako oni vjerno Gospodina traže! S kojom ustrajnošću! S kojom hrabrošću! S kojom vjernošću! On ih je pozvao i oni idu naprijed. Ne plaši ih duljina puta, nepoznate zapreke, težina zime; nije ih smutilo što nitko ne zna za tajnu koja je njima povjerena; što i Herod sumnja u nju i što ih ne prima ljubazno kao svoje drugove. Ne, oni su ugledali zvijezdu, njih vodi zvijezda i oni idu. Vjerno idu! Ali im je vjernost nagrađena jer su gledali Onoga, pred čijim sjajem i veličinom sve pada u prah.

A mi? Jesmo li mi tako vjerni Božjem pozivu, Božjemu glasu koji smo toliko puta čuli? Zvijezdi koju je Bog stavio i pred naš životni put?

Samo vjernima se Bog objavljuje. Samo vjernima otkriva svoje tajne. Samo vjerni gledaju njegovo lice. 

***

Bogojavljenje! Blagdan u koji se Bog svima javio! U koji se svima pokazao! U koji se svima otkrio. I dao da gledamo u njega kao prava djeca njegova! 

Ali to gledanje u njega ovdje na zemlji jest gledanje u magli, jest gledanje po vjeri, nejasno i nepotpuno. I ne može nas zadovoljiti. I zato smo danas molili u liturgiji da budemo privedeni do gledanja krasote visosti Božje. 

Do gledanja potpune krasote njegove.

To će biti u nebu, u kome neće više trebati Bogojavljenja, u kojemu nam se neće trebati Bog javljati jer ćemo ga gledati licem u lice i posjedovati kao što on nas sada posjeduje.

I tako će biti kroz vjekove! 

Tamo Bogojavljenje prelazi u gledanje,
traganje za Bogom u posjedovanje,
a čežnja za Bogom u pravu i potpunu ljubav.

6. I. 1945.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Nekoliko obljetnica ove 2025. godine

• 1290 godina od smrti sv. Bede Časnog, učenog benediktinca
• 1040 ili 1030 godina od rođenja sv. Ivana Gualberta, osnivača benediktinaca valumbrozijanske kongregacije, primjera opraštanja neprijateljima
• 830 godina od rođenja sv. Antuna Padovanskog, redokanonika pa zatim franjevca
• 820 godina od smrti bl. Ivanice de Aza, majke sv. Dominika
• 820 godina od rođenja sv. Petra Veronskog, prvomučenika Reda propovjednika
• 800 godina od rođenja sv. Tome Akvinskog, zajedničkog i angjeoskog naučitelja, dominikanca
• 790 godina od smrti blaženog Manesa, starijeg brata sv. Dominika, također dominikanca
• 760 godina od smrti sv. Šimuna Stocka, karmelićanina kojem je Gospa dala škapular
• 720 godina od smrti sv. Nikole Tolentinskog, augustinskog eremita, zaštitnika duša u čistilištu
• 540 godina od smrti bl. Jakova Zadarskog, franjevca, dvoritelja okuženih
• 540 godina od smrti sv. Petra de Arbuésa, redokanonika i istražitelja heretičke zloće
• 520 godina od smrti sv. Ivane Francuske, utemeljiteljice Reda Navještenja BDM od koje potječe mala krunica ne čast deset evanđeoskih krjeposti BDM
• 510 godina od rođenja sv. Feliksa Kantalicijskog, kapucina zvanog brat Deo Gratias, prorekao Piju V. kao kardinalu da će postati papa i pobjedu kršćanske flote kod Lepanta
• 470 godina od smrti sv. Tome iz Villanueve, augustinskog eremita, velikog milostinjara
• 460 godina od smrti bl. Ozane Kotorske, dominikanske zatvornice iliti rekluze
• 440 godina od rođenja i 380 godina od smrti sv. Ivana Maciasa,  pomoćnika siromašnih i velikog kruničara koji je iz čistilišta oslobodio milijun i četiristo tisuća duša
• 440 godina od izbora za papu Siksta V., franjevca konventualca, hrvatskih korijena, izgradio crkvu i ustanovio Kaptol sv. Jeronima, osnovao Bratovštinu pojasa sv. Franje
• 430 godina od mučeničke smrti sv. Henrika Walpolea i sv. Roberta Southwella, isusovaca
• 410 godina od mučeničke smrti sv. Ivana Ogilviea, isusovca
• 400 godina od rođenja bl. Josipe od Sv. Janje, španjolske bosonoge augustinke
• 400 godina od smrti sv. Mihaela od Svetaca, bosonogih trinitaraca, mistika poznatog po ljubavi prema Presvetom Sakramentu
• 380 godina od rođenja sluge Božjega Nikole Bijankovića, osnivača oratorijanske kongregacije u Splitu i makarskog biskupa
• 240 godina od smrti sluge Božjeg Marka Tvrdeića, franjevca iz Pupnata na Korčuli
• 220 godina od rođenja i 150 godina od smrti velikog dom Prospera Guerangera, OSB, obnovitelja benediktinskog monaštva nakon Francuskog veleprevrata
• 210 godina od rođenja službenice Božje Ane Marije Marović, dobrotvorke, umjetnice i osnivačice redovničke zajednice
• 200 godina od smrti bl. Elizabete Canori Mora, trinitarske svjetovne trećoredice koja također govori o tri dana tame kojima će Bog kazniti one koji žele uništiti Katoličku Crkvu
• 200 godina od rođenja sluge Božjeg Franje Vendelina Pfannera, osnivača trapističkih opatija Marija Zvijezda u Banjaluci i Marianhill u Africi
• 150 godina od rođenja službenice Božje Klaudije Böllein, hrvatske uršulinke
• 120 godina od rođenja Egidija Bulešića, franjevačkog svjetovnog trećoredca
• 110 godina od rođenja glasovitog trapista Tome Mertona kojeg je Gospodin možda uzeo prije nego što je dublje zabrazdio u međureligijske vode
• 60 godina od smrti sluge Božjeg o. Ante Antića, franjevca i ispovjednika

S imenom Isusovim započinjemo ovu godinu

Još samo jedan sat i eto nam nove godine! 

Koliki je čekaju? Koliki o njoj govore? 

Koliko se šampanjaca toči u njezinu slavu? 

I kad se oči zaiskre od šampanjca, od vina, od plesnog ritma, početi će govoriti - njoj, novoj godini, u čast! Njoj u čast? 

Ne, već od straha pred njom! Od straha pred nizom od 365 dana koji tko zna što u svome krilu nose. 

Razočaranja? Bol? Trpljenje? Bolesti? Smrt? Tko zna? Ali malo tko računa na veselje, vedrinu, oslobođenje, mir. 

Jer kao da je svaka godina teža! Mutnija! Kompliciranija! 

Jedni će tu novu godinu nazivati sfingom s čijega se lica ne može ništa pročitati? Ili fatumom pred kojim se ne možemo sakriti? Ili podmuklom sablasti koje se ne možemo otresti! 

I u obraze ožarene šampanjcem uvlačit će se tuga. U očima koje se iskre od alkohola žarit će se besmisao života. U plesni ritam ući će maglovitost i sumornost. I umjesto veselja zavladat će strava, strava pred njom, pred godinom koja je eto već tu! Možda se ta strava neće vidjeti na obrazima, na licu, ali će tiho kljuvati i razdirati srca. 

***

A kako dočekujemo tu novu godinu mi? Mi koji vjerujemo! 

O, i nama je godina nepoznanica kao i svaka dosada! Ni mi ne vidimo što ona krije u svome plaštu! 

Ali ona za nas ipak nije ni avet, ni sablast, ni sfinga, ni fatum. Ona je slijed vremena koji dolazi iz Božje ruke i što nam ona može donijeti što bi bilo bez Božje volje? 

Eto, već u prvi dan te nove godine Crkva nam govori: "Dijete nam se rodilo i Sin nam je darovan." 

To je onaj kojega liturgija zove Anđelom velikoga savjeta, jer na svojim ramenima nosi znak svoje vlasti. 

Onaj, o kome veli sveti Pavao da se milost Boga našega Spasitelja objavila svim ljudima. 

Onaj, koji je kao velika svjetlost sišao na zemlju. 

Onaj, kome treba zapjevati pjesmu novu jer učini divne stvari. 

Onaj, koji je u sutrašnji dan dobio ime Isus. 

O, to je najveće, najljepše, najslađe ime! Jedinstveno ime! U njemu smo spašeni, po njemu smo postali djecom Božjom! 

S njime možemo bez straha svuda! Pa i u novu godinu! 

Jest, samo nam onda neće nova godina biti teška, ako uđemo u nju s Isusovim imenom! 

I samo se onda nećemo plašiti ničega ako Isusovo ime bude u centru naših duša i naših težnja. 

Jest, tako ćemo! Dok drugi razlijevaju šampanjac i luduju u plesnom vrtlogu da bi zaboravili na svoj strah, mi ćemo s imenom Isusovim na usnama dočekati novu godinu i s njegovim najsvetijim Imenom ući ćemo u nju. 

Ali kraj Isusova imena ne zaboravimo na još jedno: lijepo, bijelo, slatko, predivno ime, a to je Marija. Ta kako bi na ulazu u novu godinu ostavili Maloga Kralja bez Majke njegove?...

31. XII. 1953.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Prvi glas njegov je plač

»Hoćeš li ti«, tako dovikuje božansko Dijete u jaslicama svakomu, »hoćeš li ti biti dionik blaga mojih milosti i spasiti se, to moraš tijelo svoje zajedno s njegovim nasladama krotiti i život u trapnji sprovoditi, moraš biti siromašan u duhu i ne smiješ srca svoga ovjesiti za dobra zemaljska, moraš biti malen u tvojim vlastitim očima i radije slušati nego li vladati«. Tu važnu nauku našega ljubeznoga Isusa uzmimo si k srcu i učinimo ju pravilom našega života. A kako bi težili za mekoputnim životom, kad se Sin božji svojevoljno lišio svoje slave i nebo zamijenio sa zemljom, tom dolinom suza! Kako bi još pohlepno težili za zemaljskim dobrima, kad je Sin Božji najveće siromaštvo učinio svojom baštinom. Kako bi čast i slavu u svijetu tražili, kad se Sin Božji tako duboko ponizio, da je u spodobi sluge na zemlji živio i bio poslušan do smrti križa!

(izvor)

Čudesni Toma dotakavši tvoja rebra, otvorio je, Vladaru, bogomudrima izvor dogmi

Tvojim vjernim nevjerovanjem vjernima si objavio Boga i Gospoda cijele tvorevine, i počeo si blagoslivljati Onoga koji je radi nas zemnih primio tijelo, i pretrpio križ i smrt, i prikivanje čavlima i probadanje rebara iz kojih zahvaćamo život.

Kao sluga Boga-Riječi i njegovoga neizrecivoga utjelovljenja, zahvatio si u dubinu mudrosti apostole Tomo, pa si križem kao trskom ulovio duše i izvukao ih iz dubine obmane. Tako si mrežom svojih dogmi prosvijetlio cijeli svijet i prosvijetlio pomračene duše Hindusa svjetlošću bogospoznanja. Zato se radosno naslađuješ slave Kristove, pa ga moli da pomiluje duše naše.

(izvor)

Ne sami po sebi, ni po svojoj krhkoj naravi

Što? Zar se možemo još radovati

U današnju nedjelju, koja se zove Gaudete – Radujte se, Isus je opet prošao našim gradom. Prošao je da vidi jesu li se duše uskladile s liturgijskim mislima ove nedjelje. Jer ove je nedjelje Crkva njegova molila: "Radujte se uvijek u Gospodinu, opet vam kažem, radujte se." Dva puta je sveta liturgija ponavljala ove tako svijetle i vedre retke. Zašto? "Jer Gospodin je blizu." On je tu. K nama je upravio svoje korake ... već stoji pred vratima naše kuće. Dignuo je ruku svoju da pokuca, a na licu mu sja prijatan smiješak jer se nada da će biti ljubezno primljen.

***

Ali kad je Isus danas prošao ulicama našega grada da potraži svoje, da se zagleda u oči svojih najbližih, ne bi li u njima našao radost treće adventske nedjelje, nekako se neobično dugo zadržao pred jednom kućom. Velika je to siva zgrada u sredini grada. Danas je bila nekako neobično tiha i mirna. Nekud snuždena i tmurna. (Riječ je o Palmotićevoj 3, gdje je bila smještena središnjica križarske organizacije. Tu je stanovala i Marica Stanković s najbližim suradnicama do prisilnog iseljenja početkom 1947. – nap. prir.) Pa ipak baš u nju uđe Isus. Pozna on dobro stanovnike te kuće.

Pozna svakoga pojedinog. Zna on da ih ima u toj kući koji mu vjerno služe, ima ih koji su zaboravili na nj, a ima ih koji su prešli u njegove neprijatelje.

Ali u današnje jutro Isus se posebno zaustavio pred desnim krilom prizemlja. U tim se prostorijama već dugi niz godina slavi njegovo ime. U tim se prostorijama već dugi niz godina isklesuje njegov lik u dušama mladosti. U njima se lomi kruh njegove nauke i njegova evanđelja. Njegov je lik duboko utisnut u duše svih koji te prostorije nastavaju i koji su uz njih vezani.

Što je Isus danas vidio u tim prostorijama? Što je našao na licima njezinih stanovnika? U njihovim dušama i njihovim srcima?

Našao je mnogo sitnih pojedinačnih tjeskoba. Ali nije se zaustavljao na njima, jer ih već predobro pozna. Mnogo ih je puta gledao i mnogo puta pokazao kako ih se treba riješiti.

***

Njegov se pogled danas zadržao na nečem drugom. Na jednoj općoj tjeskobi. Na tjeskobi koja je zajednički sve pritisla. Na kušnji koja je sve zadesila. Na neizvjesnosti koju je on sam pripustio. Na krizi koja je sve pogodila, ali ne bez njegova znanja i volje.

To je tjeskoba pred rasulom. To je kušnja kidanja i rastajanja. To je neizvjesnost sutrašnjice. To je križ beskućništva.

Jer sve je stavljeno u pitanje u toj kući. Sve, baš sve. I dosadašnji način života. I materijalni uslovi. I međusobne veze. I odgojni momenti. I rad s omladinom. I karitativna nastojanja.

Ma ni jedna točka nije ostala pošteđena. Ni jedno uporište sigurno. Ni jedna perspektiva svijetla. Ni jedan nacrt stalan. Ni jedno rješenje bar nekako utješljivo.

***

I Isus prođe tom kućom. Prođe i ponovi ono što je jutros liturgija molila: "Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4. 5).

Što? Zar se može čovjek radovati kad stoji pred takvom kušnjom? Zar može srce biti razigrano kad ga para takva tjeskoba? Zar to nije iznad sila ljudskih?

Pa ipak: Što se može čovjeku dogoditi, a da nije predviđeno u nacrtima Božjim?

I može li nam dobri Otac poslati tjeskobu koja nadilazi naše sile? Kušnju od koje duša umire? Neizvjesnost koja donosi smrt? Križ koji od težine ne možemo ponijeti?

Ne, doista ne! Nikad se dobri Otac s nama tako ne poigrava da bi nas u kušnji ostavio same, da bi dozvolio da tjeskoba uništi sav naš životni elan. Da neizvjesnosti izjede naše stvaralačke snage, a križ, teški križ da bude na našu propast.

Ne, nikad to nije Bog dozvolio niti će dozvoliti.

I zato je Isus danas ujutro u toj kući ponovio riječi svoje liturgije: "Radujte se i opet vam kažem: radujte se."

Radujte se jer vas Otac vaš nebeski neće ostaviti. Jer bez njega ni vlas s glave ne pada.

Jer se on brine za ljiljane poljske i za travu koja se u peć baca.

Jer su i vrapci vrijedni u njegovim očima, a kamo li neće biti čovjek.

Tȁ radi čovjeka je stvarao svijet. Radi čovjeka je sašao na zemlju. Radi čovjeka je poslao Duha svojega.

I zato je k prvim riječima koje potiču na radost Isus dometnuo i druge:

"Ništa se ne uznemirujte, nego sve svoje molbe očitujte pred Bogom po molitvi i prošnji sa zahvalom."

***

Ništa se ne uznemirujte! Pa ako vas i bace iz ove kuće. Pa i ako vas razbacaju po raznim dijelovima grada. Pa i ako ćete trpjeti zimu i neimaštinu. Pa i onda ako će vas mučiti dugi putevi do vaših stanova. Ili poteškoće u vašem pozivu. Ili neprilike u vašem apostolatu.

Jer sve će biti dobro. I još više, sve će biti najbolje. Sve će se ispuniti točno po Božjim planovima i Božjim nacrtima.

Naši se planovi ne podudaraju uvijek s Božjim planovima. Naši nacrti s Božjim nacrtima. Naše želje s Božjom voljom. Naše misli s Božjim mislima.

I upravo zato taj nesklad u nama; ta tjeskoba, taj strah, ta potištenost, ta malodušnost u nama.

A kad bismo uvijek bili svjesni da je ono što iz Božje ruke dolazi najbolje, tad ne bi bilo toga komešanja, toga nemira u nama.

Pa ni onda kad su Božji putevi takvi da ih ne samo ne razumijemo, već nam se u našoj ljudskoj uskoći čine upravo neopravdani i čudni.

***

"Ništa se ne uznemirujte", govorio je jutros u toj kući Isus. Ništa se ne uznemirujte!

Jer i ta tjeskoba pred rasulom, i ta kušnja kidanja i rastajanja, i ta neizvjesnost sutrašnjice, i taj križ beskućništva može biti samo na jedno veliko čišćenje i svake pojedine i čitavog djela.

Čišćenje, kojim će Gospodin očistiti svoje od svake privezanosti, svake priljepljenosti, svakoga komfora, pa i onoga koji je naoko potreban.

Jer Bog da izvede neko djelo ne treba posebne životne uslove, određene prostorije, određene tradicionalne običaje, određene nacrte i posebne planove.

Istina je, on se redovito ljudskim silama i ljudskim nacrtima i ljudskim sposobnostima služi, ali kadgod pokazuje da može veliko djelo izvesti i bez svega toga.

Na način koji samo on pozna.

U prilikama, koje je on izabrao i koje kadgod naoko ne izgledaju povoljne i podesne.

"Ništa se ne uznemirujte!" Tȁ zar nije svoje najbliže Gospodin stavljao u takve i još teže kušnje? Zar nije njegova Majka upravo u ovo doba bila prognana u zimu, u neizvjesnost; zar je nije drmala tjeskoba i strah pred onim što ima doći; zar nije Josip u vrijeme poroda Marijina proživio tjeskobu, križ, beskućništvo, a malo kasnije i strah bijega?

Pa ipak je tako moralo biti i na kraju je sve bilo dobro. I najbolje.

Jer je bilo tako kako je Bog htio.

A Božje je uvijek najbolje.

***

I zato je Isus danas na pohodu velike sive kuće u središtu grada doviknuo i ove riječi:

"Naviještajte malodušnima da budu jaki i da se ne boje, jer gle, naš će Bog doći i spasit će nas." (usp. Iz 35, 4).

Jest, nikako, nikada, ni u čemu čovjek u tjeskobi ne ostaje sam. I onda kad mu se čini da je potpuno sam i da je zlo došlo do vrhunca, tad Bog dolazi da pomogne i da spašava...

Šta još imamo iza ovoga kazati?

Ništa, nego s liturgijom ponoviti: "Radujte se, i opet vam velim: radujte se, jer Gospodin je blizu!"

I baš po križevima i po kušnjama je blizu.

15. XII. 1946.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino Začeće!

Iza sv. mise neka se obavi posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu prema formularu koji se prilaže. Svećenik će predmoliti, a vjernici za njim ponavljati. Na kraju »Tebe Boga hvalimo«.

Zagreb, 16. studenoga 1954.

Nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper, v. r.

POSVETA

PREČISTOM SRCU MARIJINU NA BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA

Bez grijeha začeta — na nebo uznesena — krunom slave okrunjena — Kraljice neba i zemlje — Majko Božja Marijo!

Okupljeni pred Tobom — kao članovi Kristove Obitelji — u kojoj si Ti Majka — završavamo danas — Tvoju godinu — koju smo slavili — kao radosnu uspomenu — na Tvoje Bezgrešno Začeće.

Sjećamo se, Majko, — blizine i topline — zabrinutosti i žalosti — pomoći i darežljivosti — Tvog kraljevskog i majčinskog Srca — u ovoj Tvojoj godini. — Hvala Ti, Majko!

Tvoje Prečisto Srce — koje si nam milostivo objavila — kao riznicu Tvoje majčinske ljubavi — ovjenčala je vijencem ruža — ljubav Tvoje odane djece, — premda su ga i oštrim mačevima boli — izranili preteški grijesi Tvoje nezahvalne djece.

To Prečisto Srce — koje milosrdni Bog — otkriva otpalom čovječanstvu — u ovo naše vrijeme — kao ponovni pokušaj — smilovanja i pomirenja — kuca majčinskom ljubavlju, ali i majčinskom zabrinutošću — za svakog od nas!

Da uzvratimo Tebi, Majko, ljubav za ljubav — da okitimo Tvoje Prečisto Srce — vijencem neuvele ljubavi — da zauvijek od njega otklonimo — oštre mačeve uvreda i grijeha — da napokon u Prečisto Srce — svoje mile Kraljice i Majke — neizbrisivo upišemo svoje ime — ime svoje obitelji i župe, — nadbiskupije i cijele Domovine — odlučili smo — da se po Tvojoj želji, Majko, — na današnji Tvoj blagdan izabranja i slavlja — posvetimo neopozivo i radosno — Tvomu Prečistom Srcu.

Posvećujemo, dakle, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoju milu djecu! — Ona Ti obećavaju, da će čuvati krsnu nevinost — revno moliti — neumorno pohađati — svetu misu i vjeronauk — slušati roditelje i starije — i uvijek Tebe ljubiti. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — mladiće i djevojke. — Oni Ti obećavaju — da će Tebi posvetiti — cvijet mladosti svoje! Daj im snagu za borbu — osobito u času kušnje i napasti — da trajno očuvaju — čisto srce i nepokvarenu dušu — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — muževe i žene! — Oni Ti obećavaju — da će u ljubavi očuvati međusobnu vjernost — iz ljubavi vršiti sve bračne dužnosti — s ljubavlju nositi breme briga — za opskrbu obitelji i uzgoj djece — i u hrvatskom narodu brižno odgajati novi naraštaj: — naraštaj Božji i Marijin. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile starce i starice. — Pokazuj im put vjere i pouzdanja — koji vodi prema vječnoj Domovini. — Pomaži im, da srede pred Bogom — svoje životne račune. — Uzmi ih za ruku u času — kad valja poći na daleki put u vječnost. — Oni ti obećavaju — da će se čvrsto držati — Tvoje majčinske ruke. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile bolesnike. — Utješi ih, Majko, — olakšaj im boli — nauči ih trpjeti s Isusom na Križu — kao naknadu za grijehe — i za obraćenje svijeta. — Oni Ti obećavaju, Majko, — da će strpljivo i odano snositi patnje, ako samo Ti budeš uz njih. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo napokon, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — sve one iz naše obitelji i župe koji nisu ovdje jer ne mogu doći — i one koji nisu ovdje — jer nisu htjeli doći. — Svima njima budi dobra Majka! — I sve ih blagoslovi!

Ova svečana posveta — upisana istinskom i toplom ljubavlju — u Tvoje kraljevsko i majčinsko Srce — neka bude neraskidljiva veza koja će odsada vezati — pojedince uz obitelj — obitelji uz župu — župu uz katoličku Crkvu — uz svećenike, biskupe i sv. Oca Papu — u Obitelji Kristovoj — u kojoj je Bog naš mili Otac — a Ti, Marijo, naša mila Majka. — U ovoj obitelji mi želimo ostati — kroz ovaj život — i kroz sve vijeke — ljubljena djeca — Božja i Marijina. 

Amen.

(izvor)