Pri naglašavanju pastoralnog aspekta koje danas prevladava mnogi pogrešno shvaćaju i bit pravog pastoralnog. Često možemo čuti: »Moramo liturgiju tako oblikovati da ona više privuče mlade ljude pa da posjet crkvama postane time veći.« No tu je odlučno pitanje: što znači privlačiti? Čovjek ima više slojeva – one više na površini i one dublje – a ima i mnogo načina za primanje, legalne i ilegalne. Dobar komičar apelira na legalan, ali relativno površan sloj. Visoka umjetnost privlači duhovnog čovjeka, koji ima razumijevanja za to, ne samo legalnim, već i nadasve vrijednim načinom. Ona apelira očito na mnogo dublji sloj negoli onaj ljubezni komičar.
Pornografska literatura apelira na ilegalan sloj, na nečistu, prostu sjetilnost koju pothranjuje čista pohotljivost. Isto tako stanovite ljude privlači na manje opasan način trivijalna, sentimentalna glazba. Ona također apelira na ilegalan sloj. Džez pak obično apelira na kaotičnu, podljudsku dinamiku, a to je isto tako ilegalno iživljavanje i prepuštanje sama sebe životinjskom vitalitetu.
Tih nekoliko primjera neka bude dovoljno da nam pokaže kako sama formalna privlačna snaga ne govori ništa dokle god se ne kaže zašto nešto privlači i na koji se sloj apelira. Pravi ponor zjapi između zlog, niskog privlačenja, tog sirenskog pjeva svih »napasti«, i onog dobrog, plemenitog privlačenja od strane dobara koja su nosioci pravih vrijednosti. To jasno izrazuje već i sam jezik. Privlačna snaga stvari koje apeliraju na našu požudu i na našu oholost označava se također kao napast – dok bi očito bilo besmisleno za neki prekrasan krajolik ili za veliko umjetničko djelo, koje nas duboko dira, uzbuđuje i tako privlači, reći da nas »napastuje«. Isto je tako privlačnost prema čovjeku kojega duboko ljubimo nešto sasvim drugo od sklonosti da se osvetimo.
Raznolik je ne samo sadržaj već i formalna narav privlačenja. Jedinstveno je pak i neprispodobivo privlačenje Isusove svetosti i ljepote – snaga Božje privlačnosti, o kojoj sveti Augustin kaže: »Parum voluntate etiam voluptate trahimur«, o kojoj su svi sveci govorili na divan način. Božji svijet, Njegova sveta Istinost, sjaj Božje epifanije u sv. Isusovu čovještvu apeliraju na najdublji sloj naše duše i podižu nas na način koji se ne može usporediitii čak ni s privlačnošću najviših naravnih dobara, kao što su naravna istina, ljepota i ljubav.
Besmisleno je, dakle, vjerovati da se ljudi mogu privesti Bogu, da ćemo više duša privući u crkvu ako mjesto sakralnog jezika Crkve uvedemo neku vrstu službe Božje u kojoj će se apelirati na periferne, pa djelomično čak i na ilegalne slojeve. Tako nećemo ljude privući Bogu. Time ne samo da radimo protiv prave snage privlačnosti svetaca već tu lažnu privlačnost ne možemo iskoristiti ni kao prolazna vrata za privlačenje k Bogu.
O don Bosku pričaju da je jednom, kao mladić, zajedno s drugovima prisustvovao moljenju krunice. Odjednom je s ceste odjeknula truba koja je najavljivala dolazak plesača na užetu. Svi su pojurili iz crkve da vide tog čovjeka. I don Bosko je pošao s njima i sudjelovao je u izvođenju tih cirkuskih majstorija na užetu. A radio je to mnogo bolje negoli ljudi iz cirkusa, tako da je gomilu zahvatilo oduševljenje i svi su mu klicali. Nato je rekao: kako bi bilo da sad ponovno pođemo u crkvu i nastavimo molitvu? A ljudi, na koje je tako snažno utjecao, pošli su opet s njime i dalje su molili. U tom slučaju je don Bosko iskoristio dojam što su ga njegova odvažnost i spretnost proizveli na ljude da ih odvuče od cirkusa i da ih opet privede molitvi. Ali on nije iz krunice činio cirkusa, u atmosferu crkve nije uplitao elemente cirkusa, elemente koji apeliraju na sasvim drugi sloj u čovjeku. Iskoristio je samo ugled što ga je osobno stekao svojom spretnošću da bi ljude ponovno priveo molitvi. No nju nije učinio »privlačnom« time što bi zaronio u atmosferu cirkusa tako da bi autentična sakralna privlačnost crkve bila nadomještena običnom senzacionalnom privlačnošću.
Taj primjer jasno pokazuje dvosmislenost koja se sastoji u tome što kažemo da možemo iskoristiti sve stvari koje imaju neku legalnu privlačnu snagu da bismo ljude predobili za Boga. To iskorištavanje znači jedanput da ćemo ta profana legalna sredstva iskoristiti da bismo ljude predobili za Boga, da ih potaknemo da dođu na službu Božju pa da ondje temeljito drukčija sakralna atmosfera djeluje na njih. Drugi put to opet znači da ćemo atmosferu Božje službe sami tako iskriviti da ona apelira na niske, periferne slojeve pa da ljudi dobiju krivu sliku o naravi službe Božje, o njezinu smislu.
(iz jedne knjige iz 1970. u kojoj je ova tema više periferna, a sutra ću vam je preporučiti)
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.