utorak, 12. svibnja 2015.

Iz rubrike vjerovali ili ne...

Toliko je divnih misli izraženo u članku vlč. Ivice Huljeva da mi je teško ne prenijeti čitav tekst. Evo ipak nekoliko opsežnih citata.


***

Na toj je liniji važno istaknuti da se značenje Koncila ne vezuje isključivo uz razdoblje njegova održavanja, već svakim danom raste spoznaja o njegovoj važnosti za naš sadašnji trenutak.

Štoviše, upravo se danas vjernost Koncilu nameće kao uvjet bez kojeg se na našem crkvenom obzorju ostaje zatočenik iluzije da je izlazak iz krize moguć kroz povratak u sigurnosti pretkoncilske Crkve, bilo na liturgijskoj bilo na katehetskoj razini.

Da je Koncil danas nedvojbeno važan može se najlakše prepoznati iz uvida u društvena i crkvena zbivanja 19. st. i prve polovice 20. stoljeća. To, istina, može izgledati suludo rečeno, no bez razumijevanja povijesnih silnica spomenutog vremena nije moguće uočiti što se to ima misliti kad se govori o koncilskoj obnovi i svježini koja je Crkvi darovana Koncilom. Stoga mi se čini da je upravo ovdje vrijedno spomenuti izjavu pokojnog kardinala i milanskog nadbiskupa Martinija o dvjestogodišnjem kašnjenju Crkve, jer je upravo razdoblje od početka oblikovanja građanskog društva važno za razumijevanje koncilskih tema. Dakako, tek nam predstoji podrobnije se zaustaviti nad njegovim izjavama. Drugo, obol brojnih teologa koji su desetljećima prije otvaranja Koncila – a takvih kod nas gotovo da nije bilo, što je razumljivo zbog okolnosti i unutarnjeg raspoloženja – prokazivani i prozivani kao „lijevi“, rušitelji vjere, tradicije i narodnih interesa, predstavlja ključ za razumijevanje Koncila. Već je na Koncilu postalo jasno da njihovo osporavanje i nametnuta šutnja snažnije progovara od govora njihovih osporavatelja. Bez tih i takvih teologa, ali i duhovne situacije onoga vremena, bilo bi nemoguće zamisliti sadržaj koncilskih dokumenata.

Kako vrijeme odmiče sve više sam zadivljen činjenicom da se uopće dogodio Koncil. I što god više bacam pogled u godine koje su mu prethodile, to više ostajem zadivljen spoznajom da se Koncil dogodio.

Ne bismo smjeli zaboraviti [...] da je do Koncila svaka ekumenska aktivnost bila zabranjena, da je u pristupu liturgiji prevladavala suhoparna rubricistika, a u moralnoj teologiji kruta kazuistika, da je Crkva sebe shvaćala kao „societas perfecta“ itd.

Recimo i to da pored brojnih obola, Koncil pomaže bolje razumjeti vrijednosti stoljetne baštine, ali koncilski duh ne dopušta da se prema njoj postavimo kao puki čuvari muzejskih izložaka ili, kako bi papa Franjo kazao, kao štovatelji pepela.

S prvim koracima teološkog studija u Zagrebu počeo sam uviđati da Koncil predstavlja bogomdano uporište na putu razumijevanja i življenja vjere u kontekstu današnjeg vremena.

Kako su dani svećeničke formacije odmicali, susreti i saznanja se umnažali, postalo mi je jasnije da je upravo Koncil mjesto na kojem stoji ili pada poimanje svećeničkog zvanja i Crkve. Što time želim reći? Crkva u kojoj se ostvaruje svećeničko poslanje nema danas sigurnije točke u pristupu čovjeku od koncilskog poimanja same sebe i svijeta. „Koncilsko kršćanstvo“ – kako bi to kazao Željko Mardešić, koncilski gorostas sa srednjodalmatinskog podneblja – određuje i danas moj osobni pogled iz vjere u Krista. Ipak, smatram da se oduševljenje za Koncil ne rađa iz intelektualnog napora ili intelektualne strasti, kao ni iz puke obveze prema dokumentima Učiteljstva, već iz suživljenosti s društvenim i teološkim strujanjima koji su omogućili nove teološke naglaske i učinili da se gromoglasno zaori „aggiornamento“.

Zahvaljujući literaturi (Duda, Turčinović, Bajsić, Šagi, Fučak, Kresina i Starić) koja je u razdoblju nakon Koncila promicala koncilsku misao na našim prostorima, kao i živućim pobornicima koncilske obnove, sve više sam uviđao da Crkva ne može svjedočiti svoje oduševljenje za Krista bez nepotkupljivog opredjeljenja za duh iz kojeg su rođeni ključni naglasci koncilske obnove.

Dovoljno se sjetiti da se do Koncila pojam „svijet“ najčešće shvaćao kao negativan pojam. Koncil mijenja pristup i daje mu evanđeoski tonalitet. Za početak će biti dovoljno naglasiti kako Koncil Crkvu vidi u dijaloškom odnosu prema svijetu. A ako je tomu tako, onda – jer to zahtijeva dijalog kao takav – svijetu se može stajati samo sučelice, i to ne iz nekog mentaliteta ziguratskog trona i zaleđa baršunastih odaja, već iz poniznog uvjerenja da se polog vjere korjenito svjedoči onda kad se slijede Isusova prignuta koljena služeći svijetu kao što je to On označio gestom pranja nogu „one noći kad bijaše predan“.

Usput spominjem da sam tu svoju strast prema Koncilu htio izreći kroz prve korake svećeničke službe pa sam htio da, uz simbole četvorice evanđelista, na misnici koju sam imao na Mladoj misi budu inicijali koncilskih konstitucija: LG, GS, DV i SC. Tada sam zaista osjećao, a danas još i više, da bez Koncila postajemo svojevrsnom karikaturom ili pukim poslužiteljem religijskih navika unutar okvira vjerskog tradicionalizma. [podebljao TB, sorry, nisam se mogao suzdržati]

Budući da za većinu katolika u Hrvatskoj Koncil nema stvarnog značenja za osobnu vjeru, potrebno je isticati vjernost Koncilu kao uvjet bez kojeg se ne može prepoznati opravdana potreba promjene mentaliteta.

Nije li ipak rastući broj kritika na račun Crkve plod Duha koji nas potiče na vjernost Evanđelju i koncilskoj obnovi? Budući da smo sa svih strana pritiješnjeni prilivom neobarokne teološke misli, utjecajem izravnih i prikrivenih osporavatelja Koncila, što najbolje pokazuju internetski portali, potrebno je iskoristiti sadašnji trenutak kao prigodu da nepregledno more koncilske svježine bude dostupnije u otvaranju crkvenih perspektiva.

***

Svakako idite pročitati cijeli članak kao i prošli iz kojeg za vašu duhovnu izgradnju izdvajam nekoliko ulomaka.

***

Nosivi kršćanski pojmovi, kao što su milost, grijeh, otkupljenje, spasenje, sakramenti, nisu više ljudima razumljivi. Pritom ne mislim u intelektualnom smislu, nego kao životne okosnice. Za suvremenog čovjeka to su samo usputni citati iz neke stare religijske priče koja nema poveznice sa stvarnim životom, odnosno ne utječe na naše živote.

Potrebna je molitvena otvorenost Božjem Duhu da prepoznajemo njegove poticaje u suvremenosti i da zajedničkim snagama, odnosno sinodalnim duhom dopustimo da Bog dođe do riječi, da u njegovu svjetlu prepoznamo gdje to danas u Crkvi i izvan nje Bog piše pravo po krivim crtama. Bistra i argumentirana misao može nam uvelike pomoći da ne trošimo snage na zalijevanje uvelih biljaka crkvenog života. Okapanje, podrezivanje i gnojidba ruševina neće dovesti do njihove životnosti. Benediktinac Elmar Salmann otvoreno svećenicima poručuje: Izgledamo poput ptica koje su izgubile perje, više ne mogu letjeti, a nadamo se da će nam drugo perje narasti. Netko će s pravom reći da bi trebalo nabrojiti ruševine s kojima više nema smisla računati kao s vitalnim objektima crkvenog života. Da, to je točno, ali, barem vezano uz ovaj tekst, neka svatko promisli u svojim okolnostima koje su to religiozne prakse koje ne donose ploda i više su puki čuvari naše emotivne i socijalne stabilnosti u zajednici.



Nedavno sam imao priliku zateći se pred bazilikom sv. Marije Velike u Rimu. Trg pred bazilikom bio je ispunjen djecom s nekog francuskog govornog područja u pratnji časnih sestara. Očito je riječ o djeci koja pohađaju katoličke škole koje vode dominikanke. Uglavnom su bile djevojčice viših razreda osnovne škole. Svojim crno-bijelim odorama časne su plijenile pozornost prolaznika, turista i hodočasnika, kao i djeca odjevena u školske odore s dominikanskim grbom. S pjesmom, nadzirani i praćeni časnim sestrama, ulaze u baziliku. Hod uvježban, odmjeren i dostojanstven. Pjevaju na latinskom. A onda je pred njih stupio svećenik zrelije životne dobi u reverendi, roketi i s bijelom štolom. Počinje nagovor na francuskom jeziku. Prema pojmovima koje koristi, ali i držanju, vidi se da je riječ o propovjedničkom stilu koji je svojstven razdoblju između dva svjetska rata. Za vrijeme nagovora djeca su zaokupljena međusobnom pričom. Izrazito pristojna i disciplinirana. Uz pokoji smiješak izmjenjuju pokoju riječ ili potiho razgovaraju. Ne vidim da ga netko pozorno sluša. Oči ih izdaju! To je za njih, čini se, dio zacrtanog protokola koji se podrazumijeva. Neki gledaju u strop ili im pogled plijene velebna umjetnička ostvarenja ili netko od prolaznika i turista. No, svećenik i dalje uporno sipa pojmove: žrtva, euharistija, križ, trpljenje, poslušnost, Papa, Marija, čistoća, itd. Velike riječi koje malo govore današnjem čovjeku. Kao da su oživjeli likovi s crno-bijelih fotografija naših euharistijskih kongresa. Poslastica za sve sladokusce baroknog katolicizma.

Da nije tragično, bilo bi smiješno. Cijeli taj scenarij ne pripada današnjem svijetu, senzibilnosti koje se tu podrazumijevaju nemaju priključak na stvarni život ljudi, odnosno riječ je o paralelnom svijetu koji je jedno povijesno razdoblje katoličke prošlosti uzeo kao vrhunac života vjere. Kasnije tražim po internetu i nalazim da je riječ o obljetničkom hodočašću dvjestotinjak dominikanki koje pripadaju Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. sa svojim učenicama iz Francuske, Amerike i Njemačke. I postaje mi odmah jasno da je riječ o onima za koje je Drugi vatikanski koncil nepostojeća tema. Bude se u prošlosti, a prespavaju sadašnjost!

Živimo u okolnostima u kojima nam kršćanske sakralne građevine ukazuju na povijesnu ulogu kršćana u društvenoj zajednici. Poput župne crkve, koja je nekoć imala središnji položaj u naselju, a svojim zvonikom se izdizala iznad domova župljana, imali smo Crkvu koja je bila u središtu društvene zajednice, kao os oko koje se vrtio život, kako to ističe Enzo Biemmi. Danas smo dospjeli u stanje nedvojbeno drugačije u kojem Crkva nema ni približno sličan položaj u zajednici.

Preostaje nam jedina smislena mogućnost, a to je biti jedan među mnogim dimnjacima u naselju. Što to znači? Nadasve biti jedan među drugima. Živjeti kršćanstvo bez pretenzija na općeprihvaćenost.

Naše su župe često zaražene krutim tradicionalizmom koji nastoji da se neupitno održavaju dosadašnje vjerske navike i prakse. Od vjernika se stoljećima očekivala poslušnost autoritetu kao dokaz crkvenosti i vjere. Prigibanje glave bilo je moguće prije, ali ne i danas u vrijeme demokratičnosti i drugačijih senzibilnosti.

Broj komentara: 16:

  1. Čovjek bi se mogao zapitati je li autor članka (ne mislim na Tomu, naravno) ozbiljan.

    "Poput župne crkve, koja je nekoć imala središnji položaj u naselju, a svojim zvonikom se izdizala iznad domova župljana, imali smo Crkvu koja je bila u središtu društvene zajednice, kao os oko koje se vrtio život, kako to ističe Enzo Biemmi. Danas smo dospjeli u stanje nedvojbeno drugačije u kojem Crkva nema ni približno sličan položaj u zajednici." Nadam se da je autor svjestan da je ovo napisao. Znači, prije je Crkva bila u središtu, sad nije. Podupire li to autorovo nastojanje da prikaže pretkoncilsko vrijeme kao lošijim?

    "No, svećenik i dalje uporno sipa pojmove: žrtva, euharistija, križ, trpljenje, poslušnost, Papa, Marija, čistoća, itd. Velike riječi koje malo govore današnjem čovjeku. Kao da su oživjeli likovi s crno-bijelih fotografija naših euharistijskih kongresa. Poslastica za sve sladokusce baroknog katolicizma.

    Da nije tragično, bilo bi smiješno. Cijeli taj scenarij ne pripada današnjem svijetu, senzibilnosti koje se tu podrazumijevaju nemaju priključak na stvarni život ljudi, odnosno riječ je o paralelnom svijetu koji je jedno povijesno razdoblje katoličke prošlosti uzeo kao vrhunac života vjere."

    Fascinantna izjava.

    Sreća pa je danas baš suprotno. Djeca sa stopostotnom koncentriranošću danas slušaju svećenike? Možda ne pričaju međusobno nego šalju poruke na Fejsu i Viberu i sličnim stvarima?

    "Preostaje nam jedina smislena mogućnost, a to je biti jedan među mnogim dimnjacima u naselju. Što to znači? Nadasve biti jedan među drugima. Živjeti kršćanstvo bez pretenzija na općeprihvaćenost."

    Ne znam za ostale, ali ovo zvuči kao totalni relativizam. Možda sam krivo shvatio, ali "bez pretenzija na općeprihvaćenost"? Znači, što, mi ne bismo trebali htjeti da drugi prihvate katoličku vjeru? Bolje ih pustiti da budu što već jesu, i nadati se da će im Gospodin zbog neupućenosti ili čega već oprostiti?

    Onaj članak je objavio svećenik. Pretpostavit ću da ga je i napisao. Na što smo spali?

    Bilo bi zanimljivo kad bi taj isti svećenik radio kako je koncil htio (barem na papiru). Misio bi na latinskom (barem povremeno?) i sigurno bi podučavao župljane gregorijanskom pjevanju.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Malo sam se prenaglio, naravno, možda ovaj svećenik ima dobro, pobožno i poslušno stado. Ne znam, pa ne mogu suditi. Možda njegovi župljani zaista znaju gregorijanski pjevanje i slično.

      "Naše su župe često zaražene krutim tradicionalizmom koji nastoji da se neupitno održavaju dosadašnje vjerske navike i prakse. Od vjernika se stoljećima očekivala poslušnost autoritetu kao dokaz crkvenosti i vjere. Prigibanje glave bilo je moguće prije, ali ne i danas u vrijeme demokratičnosti i drugačijih senzibilnosti." Još bih dodao pitanje: što ovaj paragraf znači? "... vjerske navike i prakse" na što se to odnosi?

      A glede ovog drugog, zar se danas ne očekuje poslušnost?

      Izbriši
  2. Probleme općeg modernizma koji nas brinu, pa i muče, možda ćemo bolje spoznati ako se odmaknemo na „opću sliku“ umjesto da ih glođemo jedan po jedan. Kad bih sažeo gornji tekst u dojam rekao bih „drugačije ali ipak i još uvijek dovoljno dobro“ (današnja Crkva). Rasprava je teološka (što god to značilo a može značiti sve) ali nema ništa s osobnim pitanjem i odgovorom „Hoću li se ja spasiti i kako mi takva današnja Crkva u tome pomaže/odmaže“?
    Ne govorim ništa novo i možda više sebi nego „orbi“ i pitam se, da li bi bilo moguće usporediti prvu i današnju Crkvu u postocima uspješnosti preobraćenja i spašavanja duša (u postotku na dvije decimale)? Razumijem kontekst 2000 godina mijena svijeta, ali promjena uvjeta spasenja nema. Mm po mm se Crkva od Duha okreće svijetu i nakon toliko godina to se pozna. Bude nekih pokušaja povrata ali taj zamah je ne vrati niti na prethodni položaj.
    Primjer?
    Evo. Zašto papa (bilo koji) i biskupi ne ozdravljaju ljude silom Duha ( i ne čine i druga djela)? Je li to strah? (Ne bojte se!) Koliko teologije treba da otupi strah? To mi se čini važnijim pitanjem od teoloških dvojbi kojih u ovom pontifikatu ne manjka, ali bilo ih je i kod prvog pape kojeg bi se na razini današnje teološke misli s pravom moglo ozbiljno prozivati i više nego ga se prozivalo u njegovo vrijeme. Ali, imao je puninu sile Duha i to je bilo važnije.
    Petar Z

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pa zar nema svake subote organizirani izlet u Surkovac za primanje Sile?

      Izbriši
    2. @Toma
      Ima subotom, a u sezoni i češće (za velikih blagdana)

      @Petar Z
      Mislite li da je redovita obveza biskupa dijeliti Silu ljudima ili bi to bio jedan od dokaza da su na pravom putu, tj. slijede potrebe ljudi?

      Izbriši
    3. 1. Da li je redovna obaveza biskupa dijeliti silu ljudima?
      Tako postavljena stvar predmnijeva da je udjela sile obaveza kojom biskup gospodari obzirom na nekakav svoj raspored obaveza, recimo četvrtkom poslije pauze za kavu a prije redovitog razgovora s vjeroučiteljima. Šala. Želio sam reći da je (prevelika) razlika u svakodnevnom djelovanju Duha u prvoj Crkvi i danas. Razlog? 3 su čimbenika u međudjelovanju: Duh, udjelitelj i primatelji. Duh puše gdje hoće ali i gdje mu se dopusti, jer nije bez težine nalog „Ne trnite Duha!“
      2. Da li bi to bio jedan od dokaza da su na pravom putu?
      Jesu oni na pravom putu, a ne treba se ništa dokazivati, važnije je da je to izravni Kristov nalog.
      3. Dokaz da slijede potrebe ljudi?
      Pa da. Ne treba zaboraviti da većini puka (visoka) teologija ništa ne znači i da se u svom teškom životu moraju opredijeliti za Krista na drugi način nego preko intelektualne spoznaje
      Zbog opravdane i ispravne doktrine Crkve o jedinstvenom autoritetu ali i opečenih prstiju tijekom povijesti, razumijem veliku suzdržanost i oprez. Tu je i igra brojki jer nje isto voditi malu zajednicu sa svježim iskustvom izravnog suživota sa čovjekom i Bogom Kristom i milijardu ljudi različitih kultura nakon 2000 godina u sekularnom i protuBožjem svijetu. Ali ipak …
      Tematski tekst sam shvatio kao impresiju o Crkvi danas, što me podsjetilo na moju nedavnu impresiju koje je posljedica prethodni tekst, a događaj je slijedeći; mala crkva, periferija RH (nebitno, ali za dramatski uvod), biskup dijeli Sv. Potvrdu, roditelji krizmanika u brigama oko gostiju i s pokojom dvosmislenom šalom, krizmanici u raspravama o performansama poklona, djevojke na modnoj reviji (što kraće, što uže). Eto, sad kad usporedim biblijske opise manifestacije silaska Duha s ovom Njegovim „temtskim“ udjeljivanjem …
      Zaključak. Imam dojam da je nekako, iako ispravna, ta silna teologija kroz ove 2000 godina usput, nenamjerno utrnula Duha, za što smo u konačnici svi jednako odgovorni.
      Još konkretnije
      Zamislite da zbog neke invalidnosti odete do biskupa i zatražite da vas ozdravi u Isusovo ime, kao što je to učinio Petar. Imate vjeru, on je apostolski nasljednik, Isus je obećao Duha. Sve je tu, sve je „regularno“.
      Šurkovac
      Nisam bio. Ako je istina, zar po Duha treba ići u Šurkovac? Slušao sam ljude koji su bili, bila je negdje snimka na internetu kako ljudi ulaze u crkvi, igraju kolo i pjevaju neku narodnu pjesmu. Što reći na to? Nije nam svima isto dano i ne očekuje se od svih jednako (ponašanje).
      Petar Z

      Izbriši
    4. Sila masi daje ubrzanje!

      Duh Sveti dolazi katolicima samo na tradicionalan način, odnosno u tišini i bez puno buke. Sušta suprotnost protestantskome duhu iz dubina koji pravi tulume gdje god se pojavi.

      Fizičar

      Izbriši
  3. Sve je odmah jasno kad čovjek vidi ove dvije rečenice:
    „S prvim koracima teološkog studija u Zagrebu počeo sam uviđati da Koncil predstavlja bogomdano uporište …“
    „Zahvaljujući literaturi (Duda, Turčinović, Bajsić, Šagi, Fučak, Kresina i Starić) koja je u razdoblju nakon Koncila promicala koncilsku misao na našim prostorima“

    Mali savjet za sve one koje je ovaj tekst ipak uzrujao; smirite se, zaklopite oči, duboko dišite, zamislite neko drugo vrijeme, zamislite da ste na Kaptolu, npr. na Duhovnom stolu, sjedite u jednoj velikoj prostoriji, oko vas užurbano ulaze svećenici u reverendama, žamor odjednom prekida zvuk udarca u drvo i zatim čujete duboki glas kako na predivnom latinskom, milozvučno kaže: „Šagi, Turčinović Bajsić, Sveta Inkvizicija vas optužuje za udruženi zločinački poduhvat i počinjenje genocida nad Katolicima na području Republike Hrvatske“ i tako dalje. Dalje samo pustite mašti da vas vodi ... Probajte, meni je pomoglo.

    Ferdinand Zvonimir

    OdgovoriIzbriši
  4. Nosivi kršćanski pojmovi, kao što su milost, grijeh, otkupljenje, spasenje, sakramenti, nisu više ljudima razumljivi.
    ...
    No, svećenik i dalje uporno sipa pojmove: žrtva, euharistija, križ, trpljenje, poslušnost, Papa, Marija, čistoća, itd. Velike riječi koje malo govore današnjem čovjeku.

    Meni kod ovakvih likova nije jasno što onda po njihovom tu ostaje? Ako su nosivi pojmovi kršćastva (kako on dobro kaže da su nosivi, jer to uistinu jesu nosivi pojmovi) nešto što ljudima više nije razumljivo/prihvatljivo, a što onda od tog kršćanstva ostaje? Meni se čini da ako iz bilo čega izvadiš nosive stvari, da se onda stvar urušava. A on bi izvadio nosive stupove, a opet umišlja sebi da ostaje... a što točno? Da takve riječi čujem od nekog laika koji je napustio kršćanstvo te odlučio živjeti po nekom drugom svjetonazoru, to bi mi bilo sasvim razumljivo/logično. Ono, čovjek zaključio da priča nema smisla, nosivi stupovi se raspali, pa otišao čovjek svojim putem. Međutim totalno mi je nesuvislo čuti takvo nešto od svećenika. Nikako mi onda nije jasno - a za kojeg vraga je onda taj svećenik? Mislim, ako sam on pristaje na to da pojmovi poput sakramenata, žrtve, euharistije, itd. više nemaju smisla, a koja je onda uloga njega kao svećenika? Ako taj lik slučajno navrati ovamo, zbilja bi me zanimali odgovori na ova pitanja. I isto tako, očekuje li on da se ljudi priključuju crkvi ili ostaju u njoj koji već jesu tu, te ako to očekuje nije mi jasno zašto misli da bi ljudi to trebali raditi?

    OdgovoriIzbriši
  5. Jaooooooo..
    Ovi tekstovi prouzročili su mi toliku duševnu bol, a toliku koncentraciju teološke narcisoidnosti i gnušanja prema svemu što je bilo prije koncila nisam skoro susreo.. Valja se bičevati i činiti tešku pokoru da nam još ponegdje ostane poneki svećenik nezaražen duhom koncila i ovih modernističkih ludorija..!!!
    A zamislite, tragedija ne završava s ovim člancima!!! :-( Taj će veleučeni velečasni odgajati i formirati nove svećenike, u nove rušitelje svega staroga i predkoncilskog i sami neće ništa razumjeti, ali će istim žarom i gađenjem govoriti o onom što je bilo.. :-( :-( :-(
    Valja nam moliti da Gospodin dođe što prije, dok još postoji mogućnost da ima zbog koga doći.. Dok ovi do kraja ne ubiju Gospoda u narodu..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Podsjecam na vrlo jednostavno pravilo o potpisivanju.

      Izbriši
  6. Nažalost, Huljev je samo jedan od mlade garde svećenika ispranih koncilskim posadašnjenjem, pokoncilskim duhom, i sličnim glupim frazama.Oni ne vide problem baš nigdje, doli u predkoncilskom stavu (čitaj vjeri), u stvari II Vatikanski je svojevrsno stvaranje, epohalna polazišna točka, prije koje ništa, baš ništa nije postojalo.Čovjek spominje jednog Martinija sa divljenjem zbog uvredljive izjave, kakve je i inače taj " velebni um " izjavljivao.Sretan je jer je učio od najvećih sinova teološke misli. skupljenih oko K.S. - ovaca, a temeljno teološko i kršćansko pojmovlje, za njega su nekakvi atavizmi, nadiđena retorika, koju treba zamijeniti modernim rječnikom.To se zove pranje mozga, u doslovnom smislu.Tužna je činjenica da je cijela vojska istomišljenika don Ivice Huljeva, a logična implikacija ovakvih stavova je relativizam i ateizam.

    Max

    OdgovoriIzbriši
  7. Ne brinite - ipak čovjek drži do tradicije...hehe

    Evo - pogledajte...

    http://sibenskiportal.hr/2013/05/03/foto-tisucu-vodicana-u-svecanoj-procesiji-za-dan-grada/


    Ćiril

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Drzanje do tradicije se sastoji u tome sto je odrzao propovijed na misi?

      Izbriši
    2. Procesija, brate, procesija.... hehe


      Ćiril

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.