Tertium in medio positum

Danas je blagdan ukazanja sv. Mihaela Arkanđela na Monte Garganu, o tome sam kao i o Mont Saint Michelu već pisao (1, 2, 3), a sigurno ćemo se u buduće ponovno navraćati tim svetištima. Ovaj puta ću pak ukratko opisati svoj izlet anđeoskom svetištu koje se nalazi točno na pola puta između gore spomenutih. Na to ukazuje i naslov ovog teksta koji sam pokupio iz jedne knjige.

Radi se o opatiji posvećenoj anđeoskom vojvodi koja se uzdiže na brdu Pirchiriano a zove se Sacra di San Michele. Evo jednog spektakularnog pogleda koji nađoh na internetu, malo da vam potakne maštu. Nije začuđujuće ako je Umberto Eco, kako neki kažu, kad je pisao Ime ruže bio inspiriran ovim zdanjem.

Ja sam naumio posjetiti crkvu i kompleks koji je okružuje odmah prvo jutro po dolasku u Torino. No čitavu noć i jutro je padala kiša, a kako do svetišta treba malo pješačiti po prirodi zaključio sam da ću planove morati odgoditi. Preporučio sam se sv. Mihaelu i nevoljko otišao u egipatski muzej u Torinu koji sam ionako mislio razgledati drugi dan. Početkom travnja ove godine muzej je ponovno svečano otvoren nakon temeljite višegodišnje obnove i zaista je izvrstan. Svakome bih ga preporučio. Čak i meni kojemu staroegipatska povijest nije nikada bila posebno privlačna, bilo je više nego zanimljivo.

Nakon nekoliko sati u muzeju, izašavši na zrak, vidio sam da je kiša prestala. Potražio sam gdje bih uzeo nešto da prezalogajim, na brzinu smazao dobru pizzu i zaputio se prema kolodvoru. Vlakovi za Sant'Ambrogio di Torino odakle se može uspeti na brdo kreću svakih sat vremena. Uletio sam u zadnji čas u vlak i nakon otprilike pola sata vožnje stigao na početak pješačke ture.

Pogled sa željezničke stanice na brdo Pirchiriano, opatija je sakrivena oblacima:

Ovo je neko drugo brdo (lijevo na fotografiji iza ove):

Evo fotke koju sam čopio s wikipedije da vam bude malo jasnije kako je to sve položeno i kako izgleda za bistrija vremena:

Crkva sv. Ivana Vinka nadbiskupa Ravene iz 10. stoljeća koji je postao pustinjak i kasnije navodno utemeljio Sacru. Samo sam nakratko zastao u crkvi jer je prvi puta bila zatvorena, a kad sam se vraćao, opet sam žurio na vlak.

Odmah iza crkve počinje uspon i nakon tridesetak metara nailazimo na crkvu sv. Roka.

Malo iza nje počinje šuma u kojoj su uz stazu postavljene ovakve informativne ploče.

Uz put su sve do sela koje nosi ime sv. Petra postavljene postaje Križnog puta.

Staza je popločana oblim kamenjem koje je seljacima i njihovoj marvi vjerojatno olakšavalo stalne prolaske tuda, ali je za vrijeme kiše zasigurno ubitačno sklisko. Uspon je najvećim dijelom dosta strm, pa sam zapravo bio zahvalan za jutarnju kišu koja je osvježila prirodu i za oblačnije vrijeme jer bi za sunčanog vremena bilo puno napornije.

Pogled na župnu crkvu nakon što sam prošao prvu postaju križnog puta.

Nametnik je ubijen iako to još možda nije shvatio:

Zanimljiv kontrast, vjernici se mogu moliti uz križ, a nevjernici čitati o primjerice fotosintezi na tablama naslovljenim "sveta priroda". Naravno, možete učiniti i oboje, ali onda vjerojatno znate da priroda nije sveta.

Umalo sam nehotice nagazio na ovog mališana. Jest da bi to možda bilo u skladu s ikonografijom sv. Mihaela ili sv. Jurja, ali zašto naškoditi ovako simpatičnom stvorenju?

Naišao sam na neku kapelicu s kičastim kipićem Arkanđela, ali zainteresirala me ova molitva koja, čini mi se, nije na književnom talijanskom, možda je to primjer pijemontskog/pijemonteškog jezika.

Već smo se dosta popeli, crkvu sv. Ivana vidite pri dnu.

Čitavim putem nisam nikoga susreo. Tek sam pri kraju negdje odozdo čuo kako nekoliko Talijana viču. Doduše, možda su samo normalno razgovarali, s njima nikad ne znaš. Ali nisam ih vidio, a ni čuo nakon par minuta.

Normalnom križnom putu dodana je 2000. godine 15. postaja s uskrsnućem. Pretpostavljam zato što moderni kršćani uvijek mogu poboljšati stare pobožnosti.

Nakon 15. postaje križnog puta ulazimo u selo San Pietro i otkriva nam se pogled na opatiju.

U selu je crkva posvećena, pogađate, sv. Petru.

Nakon još desetak minuta dolazimo pred grobnicu monaha izgrađenu po uzoru na jeruzalemsku crkvu sv. Groba.

Nastavljamo dalje prema samoj opatiji.

Pogled prema Torinu koji se ne vidi u daljini.

Sant'Ambrogio iz kojeg sam krenuo.

Gostinjac je obnovljen u 19. stoljeću i tom prilikom su navodno napravili pogrešku jer su grudobrane napravili u stilu Gibelina (lastavičji rep) umjesto Gvelfa (obični pravokutni) koji su bili vezani uz papinstvo. Ova je opatija kroz povijest bila čvrsto uz pape, među ostalim iz razumljive želje za što većom samostalnošću u odnosu na torinske biskupe.

Blizu ulaza je prije desetak godina postavljena bezvezna skulptura, modernistički prikaz arkanđela Mihaela.

Ulazno impresivno stubište iz 12. stoljeća uz koje su prije bili izloženi kosturi nekih monaha po kojima se naziva Veliko stubište mrtvih. Nažalost, od 1936. kosture možemo vidjeti samo na slikama.

Grupa starijih turista se oprezno penjala ne želeći valjda da se tradicija obnovi s njima. Na vrhu stepenica nalazi se lijepi portal na kojemu je prikazano sve i svašta, među ostalim znakovi zodijaka po kojemu je dobio ime.

U sredini: Kain ubija Abela

U prvoj polovici 20. stoljeća su srušene neke prostorije koje su se ovdje nalazile i stavljene ove zelene kontrafore.

Kroz portal na južnoj strani, ulazimo u crkvu koja je u stilu romanike i gotike.

Najveća freska s početka 16. stoljeća koja prikazuje Kristov ukop te smrt i uznesenje Marijino.

Ovu sveticu znate i sami.

Ova vrijedna slika je prije bila na glavnom oltaru.

Freska u gornjem dijelu sljedeće fotografije prikazuje legendu o nastanku svetišta.

Evo detaljnije reprodukcije, ako želite bolje proučiti, kliknite za uvećani prikaz.

• Gore desno: sv. Ivan Vinko na obližnjem brdu Caprasio priprema drva za izgradnju kapelice posvećene sv. Mihaelu arkanđelu.
• Gore u sredini: anđeli i golubice prenose grede s brda Caprasija na brdo Pirchiriano, a ispod vidimo anđela koji poziva sv. Ivana Vinka da ga slijedi do mjesta gdje će biti izgrađeno svetište. 
• Gore lijevo: izgrađeni samostan oko kojega plamenovi simboliziraju anđeosko ukazanje i posvetu, lijevo od samostana vidi se grobnica koja je danas ruševina.
• Malo desno od sredine freske: biskup Torina ide prema Sacri kako bi posvetio kapelu, a ondje će otkriti da je to Arkanđeo već učinio (slično kao na Monte Sant'Angelu).
• Lijevo dolje: plemić kreće iz Suse, obližnjeg grada, sa ženom i dvorjanima kako bi na Sacri izgradio prvu opatijsku crkvu i povjerio je benediktincima, sve to čini kao pokoru za svoje grijehe.

Crkva je puna sarkofaga, posebno od ulaza na lijevo. Ovo je neki stariji primjerak, a većina ih pripada savojskoj kraljevskoj kući i premješteni su ovdje 1836. kada je čitava opatija povjerena rosminijancima. Prije toga su sve do ukinuća opatije u prvoj polovici 17. stoljeća ondje boravili benediktinci, a zatim je Sacra ostala nenastanjena puna dva stoljeća.

Izađimo nakratko na terasu sa sjeverne strane crkve.

U ovom smjeru se ide prema Susi i onda dalje Francuskoj, u desnom donjem kutu se vide ruševine takozvanog novog samostana.

O ovom smjeru se ide prema Torinu:

Sad slijedi jedna žalosna, ali poučna priča.

Gore vidite toranj lijepe Alde. Alda je bila lijepa seljanka koja se došla pomoliti. Presreli su je vojnici i pokušali joj oduzeti čast, a ona je bježeći stjerana u ovu kulu odakle nije imala kamo pobjeći. Preporučila se Gospi i sv. Mihaelu te skočila. Arkanđeo ju je sačuvao od sigurne smrti i neozlijeđenu je prenio na dno provalije.

No sumještani joj nisu vjerovali kada je pričala o svome čudesnom izbavljenju i ona je odlučila iz taštine ili prljava dobitka ponoviti poduhvat. Kako bi im pokazala da govori istinu, skočila je još jednom s istoga mjesta, ali ju ovaj puta nisu spustile anđeoske ruke, nego je skončala život strašnom smrću.

Pouka za sve nas da ne iskušavamo Boga i njegove svete. Vrijeme je da se vratimo natrag u crkvu.

Iz glavne lađe može se spustiti do prvotnog svetišta koje se sastoji od tri male kapelice. Nažalost, ulaz je zapriječen rešetkama.

Na izlazu iz crkve u jednoj su prostoriji skupljeni zavjetni darovi, a ondje se nalazi i ovaj žalosni prizor. Moram priznati da sam došao u napast pružiti ruku i uzeti jedan od oltarnih kamenova s relikvijama. Njima to ničemu ne služi, a moglo bi korisno poslužiti kad recimo tradicionalisti nemaju gdje slaviti misu ili kad je na raspolaganju samo novi oltar bez relikvija.

Još jedan pogled na toranj odakle se nesretnica survala.

Trebalo je dakako dovlačiti stvari gore, tome je služio ovaj lift.

Vrijeme je za povratak u Torino.