Intervju Martina Mosebacha za Der Spiegel

Prema piscu M. Mosebachu, opasno je što papa Franjo prvenstveno upotrebljava emocije i što se svojim nastupima profilira nauštrb Crkve.

Mosebacha (63), dobitnika Büchnerove nagrade, drže za konzervativnog, a neki čak za reakcionarnog katolika. Godinama se bavi ulogom Crkve u moderni. U svojoj knjizi 'Krivovjerje bezobličja' iz 2007., kritizirao je posljedice II. vatikanskog koncila koji je završio 1965. i donio novo pozicioniranje Katoličke Crkve. Zadnja knjiga objavljena mu je 2014.; roman 'Das Blutbuchenfest'.

S: Gospodine Mosebachu, prošlu ste godinu proveli u Rimu. Jeste li se mogli priključiti općoj oduševljenosti ovim papom?

MM: Još se sjećam onog trenutka iz ožujka 2013. kad je kardinal okupljenom mnoštvu navijestio da je izabran novi papa, koji se nazvao Franjo. U tom sam trenutku znao kakav bi problem mogao zadesiti Crkvu.

S: Zato što je samo ime bilo program - siromaštvo i poniznost umjesto raskoši i moći?

MM: Da, Franjo Asiški jednostavno je figura potpuno suprotna papinstvu: antagonist institucionalizirane Crkve. Nikada nije htio biti ni član hijerarhije. Bio je najdublje predan hijerarhiji, ali je za sebe i za svoje redovnike i redovnice zastupao jedan potpuno drugi model, anarhični. Djelovao je pod Inocentom III., čovjekom moći koji je jako puno držao do hijerarhije i autoriteta.

S: Papa Franjo već po imenu u sebi nosi protuslovlje?

MM: Crkva, koja se sastoji od mnogo suprotnosti, također živi sa suprotnošću između pape i Franje Asiškog. Ta je suprotnost plodonosna za Crkvu koja treba instituciju i anarhične kršćane. No, ta dva pola ne mogu poklapati u jednoj osobi.

S: Možda je baš to bila Papina nakana: pokazati otpočetka da želi Crkvu opet privesti bliže temelju?

MM: Kojem temelju? Crkva se uvijek ponovo mora vraćati temelju jer je ona povijesna ustanova i poziva se na jedno određeno vrijeme - takozvanu puninu vremena kad je nastupio Isus. U tom smjeru ona uvijek mora težiti jer se radi o očuvanju bîti vjere. U današnje se vrijeme suočavamo s redukcijom vjere: postoji prijetnja da njena transcendentna dimenzija postane nevidljiva. To znači da temelj shvaćen kao trenutačno stanje društva, nije temelj Crkve.

S: Tu je riječ o povratku k izvorima. Pracrkva je bila pokret siromaha, slabih, potlačenih i izopćenih.

MM: U crkvenoj povijesti vrijedi rečenica: 'Siromasi su blago Crkve'. Isus Krist je volio siromahe, ali ne kao ograničene bogataše, nego kao one koji su opterećeni s manje tereta i koji se lakše mogu okrenuti Kraljevstvu Božjem. Isus je poticao bogataše da postanu siromašni, a ne siromašne da postanu bogati.

S: A zašto Vas to ne uvjerava kao program za papinsku službu?

MM: Ono riskantno kod pape Franje je ozračje koje proizvodi - kao da će se sad izmisliti jedna potpuno nova crkva kakve na taj način još nije bilo. Kao da Franjo ispravlja krivi tisućljetni razvoj i stvara originalnu crkvu bez dogme, bez mistike. Crkvu koja se nalazi u suglasju s današnjim društvenim konsenzusom.

S: Pribojavate se prilagodbe duhu vremena?

MM: Franjo u najmanju ruku ide u tom smjeru. On pruža pomoć takvoj prilagodbi time što se dvoznačno izražava. Čini se da je sve to sustavno.

S: Međutim, javnost cijeni njegove jasne izjave.

MM: Uzmite samo Franjinu primjedbu da se katolici ne smiju razmnožavati kao zečevi. Veliko podsmjehivanje, veliko zadovoljstvo zbog jedne vrlo opuštene izjave. Ali također mnogoznačna izjava o pitanju zaštite od začeća, koja se može iščitavati kako vrlo puritanistički, tako i vrlo permisivno. On izbacuje britke rečenice kojima izaziva spontano oduševljenje, jer to zvuči tako neslužbeno, tako nepapinski, tako nekurijalno. Nakon toga Kongregacija za nauk vjere ima nezahvalnu zadaću sve to nekako popraviti, i objasniti kako se to prema crkvenom nauku treba shvatiti. Pa, Crkva nema slobodu u svom nauku.

S: Možda si je Franjo postavio baš tu zadaću: raznijeti Tradiciju i njenu čuvaricu Kuriju?

MM: Gospođa Merkel može promijeniti program svoje stranke ako to smatra korisnim, ali Papa je vezan Tradicijom. On se ne može od nje udaljiti ni za milimetar. Samo tada, samo dotle je papa. Nije slobodan. Mora skrbiti za kontinuitet Tradicije. To je njegova bitna zadaća.

S: No, jedan papa smije smisliti nešto nova?

MM: Ličnosti poput Franje Asiškog, utemeljitelji redova, mistici, oni mogu istraživati religiju na sve strane i mnogo riskirati. Papa to ne može.

S: Je li teologija slaba strana pape Franje?

MM: Mislim da ga ona jednostavno ne zanima. To mi je, otvoreno govoreći, posve simpatično. Znanstvena teologija na fakultetima u XX. je stoljeću bitno pridonijela raspadanju, nestajanju osjećaja za vjeru. Od teologije se nitko više neće nasititi. Međutim, Franjina jednostavnost ne otvara bezuvjetno alternativu teologiji.

S: Ubrajate li u to i njegov stil - odricanje od crvenih cipela, od zlatnog križa itd.?

MM: Naravno da u tomu leži kritika predšasnika, ali koban je zapravo učinak, jer sad izgleda da su papinski ornati stvar ukusa. No, nije tako. U podvrgavanje službi spada i bespogovorno prihvaćanje njoj pripadne odjeće. Idealni bi papa morao obući odjeću koja označava njegovu službu jednako kao zatvorenik svoju kažnjeničku odjeću.

S: Franjo grli Benedikta pred očima javnosti. To je znak poštovanja. Treba li ga ignorirati?

MM: To bi bilo prikladno i nipošto uvredljivo jer papa koji je odstupio, zapravo više ne postoji. Više nema slobode koju imaju svi drugi katolici, javno se izražavati. Ali, sve i kad bi Benedikt bio mrtav, značilo bi izočnost pijetata tako se demonstrativno distancirati od njega. Onaj tko sve radi drugačije, šalje jasan signal da je sve ono što je bilo ranije, bilo pogrešno.

S: Tako je to i u Njemačkoj gdje se, naposljetku, na papu Benedikta XVI. gledalo krajnje kritično.

MM: Nijemci su histeričan narod, oni uvijek neumjereno fluktuiraju u svojim reakcijama. Na početku je bilo 'Mi smo Papa', a na kraju je Papa postao neosoba. Benedikt je bio već kao kurijalni kardinal zauzeo u određenim pitanjima, primjerice o savjetovalištima za pobačaj, jasnu protupoziciju prema njemačkim biskupima. Osjećali su se prekorenima. Nije se bila među njima razvila ljubav. Franjo nije toliko zainteresiran za njemačku Crkvu.

S: Što ovaj papa hoće?

MM: Vrlo je teško povući konkretne zaključke iz njegovih izjava i djelovanja. Ovaj papa pravi ugođaj, stvara ozračje. Ali, ozračje nije nauk. Bilo je vrlo indikativno kad ga se čulo da kaže: 'Tko sam ja da sudim?'. Jedna lijepa, apostolska rečenica, međutim, kao papa, on to ne smije reći.

S: To je bila jedna od rečenica koja je izazvala mnogo odobravanja.

MM: Razumljivo! Publika voli maglovitu zanesenost. Dogma blijedi, dogmatički vrhunci sada leže u oblacima, a mi na zemlji jako veselo živimo i ne gledamo sve to tako strogo.

S: Ali jezgra evanđeoske poruke - utjelovljenje Božje, žrtva na križu, otkupljenje - ostaje ipak nepromjenjiva.

MM: Utjelovljenje Božje, inkarnacija Boga stvoritelja, razlikovni je biljeg između kršćanske vjere i ostalih religija. U jednoj velikoj rošadi zamijeniti mjesta između Stvoritelja i stvorenja: to je jedinstvenost kršćanstva. Od toga crpe čak i filozofijski protivnici Crkve.

S: Kako to?

MM: Ne radi se ni o čemu manjem, nego o nauku o pobožanstvenju čovjeka. Prosvjetiteljsko neprijateljstvo prema Crkvi sa svojom predodžbom autonomije čovjeka nije ništa drugo nego kršćansko krivovjerje.

S: Čak samo prosvjetiteljstvo, punoljetnost čovjeka, ovisi o kršćanskoj objavi?

MM: Prosvjetiteljstvo bez kršćanstva uopće nije zamislivo. Zbog toga je tako čudno tužiti se nad nedostatkom prosvjetiteljstva u drugim religijama. Motiv utjelovljenja je preduvjet za prosvjetiteljstvo.

S: Bi li i Papa to tako vidio?

MM: On bi vjerojatno izbjegao riječ 'krivovjerje'.

S: On se više ponaša kao šef globalne nevladine organizacije.

MM: Međutim, on to nije. Papa ne mora paziti na izborne glasove, premda se Franjin autoritet danas u velikoj mjeri oslanja na tu vrstu odobravanja. Katkad mi se čini da se Franjo profilira na račun Crkve. Primjerice, vrlo grubo smjenjuje biskupe. Da se papa Benedikt bio tako ophodio samo s jednim jedinim biskupom, bilo bi vike. Prema katoličkom pravu, biskup svoju službu ima od Krista, a ne od pape; treba imati vrlo snažnu pravnu poziciju naprema papi.

S: Želi li Franjo testirati moć s crkvenim aparatom?

MM: Imamo jednog papu koji se s jedne strane zaklinje u nježnu Crkvu, a s druge strane vrlo tvrdo vlada i intervenira u biskupije. Za publiku to izgleda ovako: ovdje dinamičan, nekonvencionalni, hrabri Papa zlatna srca, tamo okoštali, mrtvi, nepomični aparat bez vjere. No, nije tako jednostavno.

S: Njegov oštri obračun s Kurijom u kojem je predbacio kardinalima duhovnu Alzheimerovu bolest i materijalizam, u potpunosti zvuči kao objava rata.

MM: Da, zamislite si da glavni urednik Spiegela održi jedan takav govor voditeljima odjela.

S: Kardinali su iznenađujuće mirno prihvatili kaznenu propovijed.

MM: U kuriji postoji visoka jezična okretnost da se skandali 'odformuliraju'. Franjin je govor bio jak komad. Kao i u svakoj korporaciji, i u Kuriji postoje upitne figure, ali i vrlo lojalne osobe svjesne dužnosti, a svi su skupa strpani u isti lonac. Tko danas kaže da radi u Rimskoj kuriji, predstavlja se time kao netko tko je šizofren, obolio od Alzheimera, bez vjere i gramzljiv za novcem.

S: Ne bi li neki od njih sada morali ponuditi svoju ostavku?

MM: Papa ponovo rabi emocije i predrasude, ali on ne bi trebao institucionalnu stranu Crkve ocrniti, nego objasniti čemu ona služi. Uostalom: kad se korupciji navijesti rat, bilo bi ispravno kazati da je korupcija u tim i tim slučajevima smrtni grijeh koji isključuje od pričesti.

S: Ne polaže li Franjo previše na karizmu umjesto na jasno vodstvo?

MM: Za papinsku službu karizma zapravo nema svoje funkcije. Prvi papa bio je Petar, čovjek koji je zanijekao Gospodina. Karizmatičar je bio Pavao. Najbolji je papa onaj koji potpuno stane iza svoje službe. Takav koji se prigne pod tu službu kao pod kakav težak teret. Ruho koje su pape ranije nosili, slika je toga. Pape su obličjem nestajali pod ornatom. Nije ih se trebalo ni vidjeti jer bili su samo namjesnici Kristovi.

S: A ne pučki propovjednici kakve traži medijsko društvo?

MM: Kod Franje mi nedostaje spremnost da se prigne pod službom. To bi bila poniznost i skromnost, a onda je nevažno spava li Papa u palači ili u hotelu.

S: Ali on ljudima daje osjećaj da je jedan od njih. Što je u tomu krivo?

MM: U crkvenoj je povijesti uvijek bilo skromnih, opuštenih, nepompoznih papa. Primjerice, Ivan XXIII. bio je naglašeno jednostavan. Katkad čak naivan, ali nije radio kao da je prvi papa koji je ispravno shvatio Crkvu.

S: Franjo zastupa i neugodne pozicije, takve koje su protiv duha vremena.

MM: To je točno, ali to ništa ne govori o načinu njegova vodstva. On je taj kojemu publika kliče, posebno na Zapadu, a ne Crkvi.

S: Može li Franjo oživjeti Crkvu u ovoj zemlji, u kojoj je raspalmsao entuzijazam vjernika nauštrb Crkve koju se promatra kao okoštalu?

MM: Svjedoci smo smjela eksperimenta. Važno je podsjetiti se da to konačno ne ovisi o dotičnom papi. To kažem kao katolik za kojeg je papa instanca koju doista ozbiljno uzimam. Na koncu to ovisi o kontinuitetu. Sve što koristi kontinuitetu, dobro je za Crkvu. Ono što ga prekida, nije dobro za Crkvu.

S: Zahvaljujemo Vam g. Mosebachu na ovom razgovoru.


Izvor: Der Spiegel, br. 22 – 23. 05. 2015., str. 27-29.
http://kavlaanderen.blogspot.com/2015/05/de-kritiek-op-bergoglio-neemt-toe.html
http://rorate-caeli.blogspot.com/2015/05/der-spiegel-interviews-mosebach-whats.html