Iz rubrike vjerovali ili ne...

Toliko je divnih misli izraženo u članku vlč. Ivice Huljeva da mi je teško ne prenijeti čitav tekst. Evo ipak nekoliko opsežnih citata.

***

Na toj je liniji važno istaknuti da se značenje Koncila ne vezuje isključivo uz razdoblje njegova održavanja, već svakim danom raste spoznaja o njegovoj važnosti za naš sadašnji trenutak.

Štoviše, upravo se danas vjernost Koncilu nameće kao uvjet bez kojeg se na našem crkvenom obzorju ostaje zatočenik iluzije da je izlazak iz krize moguć kroz povratak u sigurnosti pretkoncilske Crkve, bilo na liturgijskoj bilo na katehetskoj razini.

Da je Koncil danas nedvojbeno važan može se najlakše prepoznati iz uvida u društvena i crkvena zbivanja 19. st. i prve polovice 20. stoljeća. To, istina, može izgledati suludo rečeno, no bez razumijevanja povijesnih silnica spomenutog vremena nije moguće uočiti što se to ima misliti kad se govori o koncilskoj obnovi i svježini koja je Crkvi darovana Koncilom. Stoga mi se čini da je upravo ovdje vrijedno spomenuti izjavu pokojnog kardinala i milanskog nadbiskupa Martinija o dvjestogodišnjem kašnjenju Crkve, jer je upravo razdoblje od početka oblikovanja građanskog društva važno za razumijevanje koncilskih tema. Dakako, tek nam predstoji podrobnije se zaustaviti nad njegovim izjavama. Drugo, obol brojnih teologa koji su desetljećima prije otvaranja Koncila – a takvih kod nas gotovo da nije bilo, što je razumljivo zbog okolnosti i unutarnjeg raspoloženja – prokazivani i prozivani kao „lijevi“, rušitelji vjere, tradicije i narodnih interesa, predstavlja ključ za razumijevanje Koncila. Već je na Koncilu postalo jasno da njihovo osporavanje i nametnuta šutnja snažnije progovara od govora njihovih osporavatelja. Bez tih i takvih teologa, ali i duhovne situacije onoga vremena, bilo bi nemoguće zamisliti sadržaj koncilskih dokumenata.

Kako vrijeme odmiče sve više sam zadivljen činjenicom da se uopće dogodio Koncil. I što god više bacam pogled u godine koje su mu prethodile, to više ostajem zadivljen spoznajom da se Koncil dogodio.

Ne bismo smjeli zaboraviti [...] da je do Koncila svaka ekumenska aktivnost bila zabranjena, da je u pristupu liturgiji prevladavala suhoparna rubricistika, a u moralnoj teologiji kruta kazuistika, da je Crkva sebe shvaćala kao „societas perfecta“ itd.

Recimo i to da pored brojnih obola, Koncil pomaže bolje razumjeti vrijednosti stoljetne baštine, ali koncilski duh ne dopušta da se prema njoj postavimo kao puki čuvari muzejskih izložaka ili, kako bi papa Franjo kazao, kao štovatelji pepela.

S prvim koracima teološkog studija u Zagrebu počeo sam uviđati da Koncil predstavlja bogomdano uporište na putu razumijevanja i življenja vjere u kontekstu današnjeg vremena.

Kako su dani svećeničke formacije odmicali, susreti i saznanja se umnažali, postalo mi je jasnije da je upravo Koncil mjesto na kojem stoji ili pada poimanje svećeničkog zvanja i Crkve. Što time želim reći? Crkva u kojoj se ostvaruje svećeničko poslanje nema danas sigurnije točke u pristupu čovjeku od koncilskog poimanja same sebe i svijeta. „Koncilsko kršćanstvo“ – kako bi to kazao Željko Mardešić, koncilski gorostas sa srednjodalmatinskog podneblja – određuje i danas moj osobni pogled iz vjere u Krista. Ipak, smatram da se oduševljenje za Koncil ne rađa iz intelektualnog napora ili intelektualne strasti, kao ni iz puke obveze prema dokumentima Učiteljstva, već iz suživljenosti s društvenim i teološkim strujanjima koji su omogućili nove teološke naglaske i učinili da se gromoglasno zaori „aggiornamento“.

Zahvaljujući literaturi (Duda, Turčinović, Bajsić, Šagi, Fučak, Kresina i Starić) koja je u razdoblju nakon Koncila promicala koncilsku misao na našim prostorima, kao i živućim pobornicima koncilske obnove, sve više sam uviđao da Crkva ne može svjedočiti svoje oduševljenje za Krista bez nepotkupljivog opredjeljenja za duh iz kojeg su rođeni ključni naglasci koncilske obnove.

Dovoljno se sjetiti da se do Koncila pojam „svijet“ najčešće shvaćao kao negativan pojam. Koncil mijenja pristup i daje mu evanđeoski tonalitet. Za početak će biti dovoljno naglasiti kako Koncil Crkvu vidi u dijaloškom odnosu prema svijetu. A ako je tomu tako, onda – jer to zahtijeva dijalog kao takav – svijetu se može stajati samo sučelice, i to ne iz nekog mentaliteta ziguratskog trona i zaleđa baršunastih odaja, već iz poniznog uvjerenja da se polog vjere korjenito svjedoči onda kad se slijede Isusova prignuta koljena služeći svijetu kao što je to On označio gestom pranja nogu „one noći kad bijaše predan“.

Usput spominjem da sam tu svoju strast prema Koncilu htio izreći kroz prve korake svećeničke službe pa sam htio da, uz simbole četvorice evanđelista, na misnici koju sam imao na Mladoj misi budu inicijali koncilskih konstitucija: LG, GS, DV i SC. Tada sam zaista osjećao, a danas još i više, da bez Koncila postajemo svojevrsnom karikaturom ili pukim poslužiteljem religijskih navika unutar okvira vjerskog tradicionalizma. [podebljao TB, sorry, nisam se mogao suzdržati]

Budući da za većinu katolika u Hrvatskoj Koncil nema stvarnog značenja za osobnu vjeru, potrebno je isticati vjernost Koncilu kao uvjet bez kojeg se ne može prepoznati opravdana potreba promjene mentaliteta.

Nije li ipak rastući broj kritika na račun Crkve plod Duha koji nas potiče na vjernost Evanđelju i koncilskoj obnovi? Budući da smo sa svih strana pritiješnjeni prilivom neobarokne teološke misli, utjecajem izravnih i prikrivenih osporavatelja Koncila, što najbolje pokazuju internetski portali, potrebno je iskoristiti sadašnji trenutak kao prigodu da nepregledno more koncilske svježine bude dostupnije u otvaranju crkvenih perspektiva.

***

Svakako idite pročitati cijeli članak kao i prošli iz kojeg za vašu duhovnu izgradnju izdvajam nekoliko ulomaka.

***

Nosivi kršćanski pojmovi, kao što su milost, grijeh, otkupljenje, spasenje, sakramenti, nisu više ljudima razumljivi. Pritom ne mislim u intelektualnom smislu, nego kao životne okosnice. Za suvremenog čovjeka to su samo usputni citati iz neke stare religijske priče koja nema poveznice sa stvarnim životom, odnosno ne utječe na naše živote.

Potrebna je molitvena otvorenost Božjem Duhu da prepoznajemo njegove poticaje u suvremenosti i da zajedničkim snagama, odnosno sinodalnim duhom dopustimo da Bog dođe do riječi, da u njegovu svjetlu prepoznamo gdje to danas u Crkvi i izvan nje Bog piše pravo po krivim crtama. Bistra i argumentirana misao može nam uvelike pomoći da ne trošimo snage na zalijevanje uvelih biljaka crkvenog života. Okapanje, podrezivanje i gnojidba ruševina neće dovesti do njihove životnosti. Benediktinac Elmar Salmann otvoreno svećenicima poručuje: Izgledamo poput ptica koje su izgubile perje, više ne mogu letjeti, a nadamo se da će nam drugo perje narasti. Netko će s pravom reći da bi trebalo nabrojiti ruševine s kojima više nema smisla računati kao s vitalnim objektima crkvenog života. Da, to je točno, ali, barem vezano uz ovaj tekst, neka svatko promisli u svojim okolnostima koje su to religiozne prakse koje ne donose ploda i više su puki čuvari naše emotivne i socijalne stabilnosti u zajednici.

Nedavno sam imao priliku zateći se pred bazilikom sv. Marije Velike u Rimu. Trg pred bazilikom bio je ispunjen djecom s nekog francuskog govornog područja u pratnji časnih sestara. Očito je riječ o djeci koja pohađaju katoličke škole koje vode dominikanke. Uglavnom su bile djevojčice viših razreda osnovne škole. Svojim crno-bijelim odorama časne su plijenile pozornost prolaznika, turista i hodočasnika, kao i djeca odjevena u školske odore s dominikanskim grbom. S pjesmom, nadzirani i praćeni časnim sestrama, ulaze u baziliku. Hod uvježban, odmjeren i dostojanstven. Pjevaju na latinskom. A onda je pred njih stupio svećenik zrelije životne dobi u reverendi, roketi i s bijelom štolom. Počinje nagovor na francuskom jeziku. Prema pojmovima koje koristi, ali i držanju, vidi se da je riječ o propovjedničkom stilu koji je svojstven razdoblju između dva svjetska rata. Za vrijeme nagovora djeca su zaokupljena međusobnom pričom. Izrazito pristojna i disciplinirana. Uz pokoji smiješak izmjenjuju pokoju riječ ili potiho razgovaraju. Ne vidim da ga netko pozorno sluša. Oči ih izdaju! To je za njih, čini se, dio zacrtanog protokola koji se podrazumijeva. Neki gledaju u strop ili im pogled plijene velebna umjetnička ostvarenja ili netko od prolaznika i turista. No, svećenik i dalje uporno sipa pojmove: žrtva, euharistija, križ, trpljenje, poslušnost, Papa, Marija, čistoća, itd. Velike riječi koje malo govore današnjem čovjeku. Kao da su oživjeli likovi s crno-bijelih fotografija naših euharistijskih kongresa. Poslastica za sve sladokusce baroknog katolicizma.

Da nije tragično, bilo bi smiješno. Cijeli taj scenarij ne pripada današnjem svijetu, senzibilnosti koje se tu podrazumijevaju nemaju priključak na stvarni život ljudi, odnosno riječ je o paralelnom svijetu koji je jedno povijesno razdoblje katoličke prošlosti uzeo kao vrhunac života vjere. Kasnije tražim po internetu i nalazim da je riječ o obljetničkom hodočašću dvjestotinjak dominikanki koje pripadaju Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. sa svojim učenicama iz Francuske, Amerike i Njemačke. I postaje mi odmah jasno da je riječ o onima za koje je Drugi vatikanski koncil nepostojeća tema. Bude se u prošlosti, a prespavaju sadašnjost!

Živimo u okolnostima u kojima nam kršćanske sakralne građevine ukazuju na povijesnu ulogu kršćana u društvenoj zajednici. Poput župne crkve, koja je nekoć imala središnji položaj u naselju, a svojim zvonikom se izdizala iznad domova župljana, imali smo Crkvu koja je bila u središtu društvene zajednice, kao os oko koje se vrtio život, kako to ističe Enzo Biemmi. Danas smo dospjeli u stanje nedvojbeno drugačije u kojem Crkva nema ni približno sličan položaj u zajednici.

Preostaje nam jedina smislena mogućnost, a to je biti jedan među mnogim dimnjacima u naselju. Što to znači? Nadasve biti jedan među drugima. Živjeti kršćanstvo bez pretenzija na općeprihvaćenost.

Naše su župe često zaražene krutim tradicionalizmom koji nastoji da se neupitno održavaju dosadašnje vjerske navike i prakse. Od vjernika se stoljećima očekivala poslušnost autoritetu kao dokaz crkvenosti i vjere. Prigibanje glave bilo je moguće prije, ali ne i danas u vrijeme demokratičnosti i drugačijih senzibilnosti.