Ime ji je bilo Emerencijana

Veliko kristjanov je prihajalo na grob molit. Neverniki pa so jih napadali in odganjali. Posebno rada je hodila k grobu neka ajdovska deklica, ki je bila enake starosti in tovaršica Nežina. Ime ji je bilo Emerencijana. Tudi to so napadli besni neverniki in umorili; prejela je tako kerst kervi in se za svojo ljubljeno tovaršico preselila v nebeško veselje. 

Pa tudi na zemlji ste imeli skupaj počivati. Nežini starši so jo ponoči tudi tje pokopali, kamor svojo hčerko, in so potem pri grobu čuli in molili več noči. — Neko noč, ko je bilo vse na okrog tiho, zagledajo veliko množico devic priti; vse so oblečene v zlatih bliščečih oblačilih. Med njimi spoznajo starši svojo hčerko Nežo. Zraven je bilo jagnje, belejše od snega. Ko pridejo do staršev, se ustavijo device in Neža jih nagovori z ljubeznjivimi besedami: "Nikar se ne jokajte zarad moje smerti, marveč veselite se z menoj; zakaj tisti, ki sem ga iz serca ljubila, dal mi je nebeško veselje in krono večne slave." 

U i po Kristu

"Protestanti ne razumiju katoličku teologiju zato što ne razumiju katolički nauk o participaciji. Sedam sakramenata, svećenstvo, pa i Blažena Djevica Marija – sudjeluju u Kristovu djelu. Nije to ili-ili, nego i-i. Sakramenti, svećenstvo, sveci i Marija ne natječu se s osobom i djelom Isusa Krista, nego izvršavaju njegovu djelatnost na Zemlji." "Usuđujem se ustvrditi da se svi teološki nesporazumi glede katoličke vjere mogu pripisati usvajanju teologije ništičnog zbroja, u okviru koje se na spasenje, milost, život i ljubav gleda kao na kolač s ograničenim brojem krišaka. Krist tobože ili dobiva sve kriške kolača ili gubi one koje ostaju Mariji, svecima, sakramentima, svećenicima, papama itd. Međutim katolicizam prihvaća Pavlovu paradigmu participacije. Krist je 'sve u svemu', ali to znači da svi drugi aspekti otkupljenja sudjeluju u i po Kristu – a ne bez obzira na Krista. Katolici tako vjeruju da sakramenti, Marija, sveci i svećenici sudjeluju u i po Kristu i time vode kršćane k dubljem prihvaćanju Krista. Ova razlika između katolicizma i protestantizma uzrok je gotovo svih razlika između katoličke i protestantske teologije. Katolicizam se zasniva na doktrini participacije, a protestantizam uglavnom na paradigmi ništičnog zbroja." 

https://taylormarshall.com/2014/01/10-free-books-the-catholic-perspective-on-paul.html https://www.thefaithexplained.com/blog/taylor-marshalls-the-evidence-for-the-catholic-paul/

Ništa nije tako lijepo na svijetu

Charles Péguy

Misterij nevine djece

Ništa nije lijepo kao dijete koje zaspi moleći se, kaže Bog.
Kažem vam, ništa nije tako lijepo na svijetu.
Nikada ne vidjeh nešto tako lijepo na svijetu.
A ipak se nagledah ljepota na svijetu
i razumijem se u njih. Moje stvaranje obiluje ljepotama.
Moje stvaranje obiluje čudesima.
Ima ih toliko da ne znaš kamo s njima.
Vidjeh milijune i milijune zvijezda što se kotrljaju pod mojim stopalima
kao morski pijesak.
Vidjeh kao plamen žarke obdanice.
Ljetne dane u lipnju, srpnju i kolovozu.
Vidjeh zimske večeri prebačene kao plašt.
Vidjeh ljetne večeri tihe i blage poput rajskog sutona
načičkane zvijezdama.
Vidjeh one brežuljke uz Meuseu i crkve koje su moje vlastite kuće.
I Pariz i Reims i Rouen i katedrale koje su moje vlastite palače i moji dvorci.
Tako lijepi da ću ih sačuvati na nebu.
Vidjeh prijestolnicu kraljevstva i Rim prijestolnicu kršćanstva.
Čuh pjevanu misu i dične večernice.
I vidjeh one francuske ravnice i valovite dolce
koji su ljepši od svega.
Vidjeh duboko more i duboku šumu i duboko srce čovjekovo.
Vidjeh srca što ih je proždirala ljubav
tijekom cijelog života.
Utonula u milosrđe.
Gdje gore kao plamen.
Vidjeh mučenike tako nadahnute vjerom
kako prkose kao stijene na konju mučilu,
pod željeznim zupcima.
(Kao vojnik koji bi posve sam prkosio cio život
iz vjernosti
prema svojem (prividno) odsutnom generalu.)
Vidjeh mučenike gdje plamte kao baklje
namjenjujući sebi vječno zelene palmine grančice.
I vidjeh kako pod željeznim pandžama kapaju
kapi krvi koje blistahu kao dijamanti.
I vidjeh kako kapaju suze ljubavi
koje će trajati duže od zvijezda na nebu.
I vidjeh poglede u molitvi, poglede nježnosti,
utonule u milosrđe
koje će vjekomice sjati u noćima i noćima.
I vidjeh cijele cjelcate živote od rođenja do smrti,
od krštenja do posljednje pomasti,
gdje se odmotavaju kao lijepo klupko vune.
No kažem ti, veli Bog, ne znam ništa tako lijepo na cijelome svijetu
kao malo dijete koje zaspi moleći se
pod krilom svojeg anđela čuvara
i koje se smije anđelima tonući u san.
I koje već sve zajedno miješa i više ništa ne razumije
i koje riječi Očenaša trpa nasumce bez reda u riječi Zdravomarije
dok se na njegove vjeđe već spušta koprena,
koprena noći na njegov pogled i njegov glas.
Vidjeh najveće svece, veli Bog. A ipak vam to kažem.
Nikada ne vidjeh nešto tako smiješno i prema tome ne znam
ništa tako lijepo na svijetu
kao to dijete koje zaspi moleći se
(kao to malo biće koje zaspi u povjerenju)
i koje brka svoj Očenaš sa svojom Zdravomarijom.
Ništa nije tako lijepo i to je čak stvar
o kojoj Djeva Marija misli isto što i ja.
I doista mogu reći da je to jedina stvar o kojoj mi mislimo
isto. Jer obično mislimo suprotno.
Zato što je ona za milosrđe.
A ja sam, kao što i treba, za pravdu.

            "Marulić" 5, 1994.; ulomak izabrala i prevela Višnja Machiedo 

Nije lako

Umro je kardinal Pell. Počivao u miru! Nisam pozorno pratio sagu o optužbama, suđenju, osudi i kazni te njihovu poništenju, ali drago mi je da se na kraju uspio obraniti od lažnih svjedoka te krvožednog australskog medijskog i policijsko-sudskog aparata. Meni je njegov posjet Zagrebu 2015. kada je predvodio procesiju u čast Majke Božje od Kamenitih vrata ostao u lijepom sjećanju. Ta tri-četiri dana u Zagrebu je boravio i kardinalov tadašnji tajnik vlč. Mark Withoos koji je služio privatne mise, a budući da je i p. Królikowski u isto vrijeme bio u našem gradu, imali smo po dvije tradicionalne mise dnevno u crkvi sv. Martina. Bila je to velika duševna potpora i blagoslov u pustoši koja je nastala smrću preč. Vitkovića pola godine ranije. 

Možda ću vam za šest-sedam godina moći spomenuti i lijepe mise i kateheze koje smo imali tijekom nedavnih božićnih blagdana, ali do tada bolje da šutim jer ima, uz veliku većinu normalnih ljudi koji ovo čitaju, i par bolesnika koji bi jedva dočekali prijaviti, locirati, osuditi ili kako već ide onaj standardni niz. 

Prije tjedan dana proslavili smo i 14. godišnjicu pokretanja ovoga bloga. Produkcija i čitanost su se zadnjih godina smanjivale, ali ovo mjesto mi je i dalje korisno da podijelim svoja ili, češće, tuđa razmišljanja koja mi se učine vrijednima bilježenja i dijeljenja. U ova "olovna vremena" ne mogu baš više kao prije stavljati fotografije i izvještaje vezane uz crkvena događanja, ali barem još mogu (kakono se kaže) po svome reći popu pop i bobu bob. Inače, najvjerniji komentatori bloga (čije produkte gotovo nikad ne vidite) su jedan prosti pervertit i jedna frustrirana profesorica. Ne mogu reći da su posebno ugodni likovi, ali u današnje doba sveopće indiferentnosti i male znakove pažnje treba cijeniti. 

Priča o hrvatskim građanima koji su u Zambiji uhićeni zbog sumnje na trgovinu djece ima mnoštvo zanimljivih aspekata. Za medije to više nisu građani, nego Hrvati s kojima se trebamo solidarizirati. Hrvatska izvještajna novinska agencija i razne novine objavljuju iskustva posvojitelja koji su uspjeli spasiti dječicu iz afričke bijede. Država je potegnula svoje i eu veze kako bi zaštitila "naše ljude" i ne gleda se na troškove potrebne za njihovu obranu. Ne problematizira se da su dječicu od jedne do tri godine trgovci ljudima vjerojatno oteli ili kupili od njihovih roditelja u DR Kongu, ilegalno iznijeli iz zemlje i predali ljudima koji su ih naručili. Znam da je cinično, ali kad sam prvi put čuo da je među uhićenim Hrvatima i transdženderica, pomislio sam kako joj crno dijete nakon udruge za zaštitu lezbijki, udruge za zaštitu tansvestita, sada omogućava i prijavu za financiranje udruge za borbu protiv rasne diskriminacije. Od vrtića pa do fakulteta imala bi priliku svakodnevno duševno i materijalno profitirati na krivim riječima, pogledima i postupcima svojih Hrvata i Hrvatica. 

Moje vrlo kratko i površno iskustvo s jednom uređenijom afričkom zemljom od Zaira, ostavilo mi je dojam da se tamo može sve kupiti. Ja sam si u Africi kupio lijepe suvenire, a drugi si ondje kupe dijete. Sumnjam da će se ikada saznati tko je u financijskim transakcijama bio dovoljno nezadovoljan da baci klip u industriju posvajanja koja se razvila u tom dijelu svijeta. Pogotovo nećemo znati tko je sredio stvari na hrvatskim sudovima i koliko je puta već tako sređena stvar. Ako ima neki odvažniji hrvatski putopisac, zamislite koliko bi zanimljiva bila priča koja bi za neku od usvojene djece, malih crnih Hrvata, slijedila unazad rutu kojom su došla, sve do sirotišta ili čak obitelji iz kojih su odvedeni. 

Potaknule su me te vijesti da pročitam Danielsovu knjigu Zanzibar to Timbuktu. Standardno dobar Dalrymple s melankoličnim realizmom prožetim britanskim humorom. Mislim da je iduća na redu nešto teža knjiga King Leopold's Ghost: A Story of Greed, Terror, and Heroism in Colonial Africa. 

Ove godine rasizam je jedna od glavnih tema ekumenske osmine za dokona druženja. Dovoljna vam je ova rečenica skupine koja je pripremala woke materijale: "Sastanci za pripremu materijala održavani pomoću videolinkova postali su sveto i sigurno mjesto snage, podrške i molitve dok je skupina pratila napad na Kapitol Sjedinjenih Država, suđenje bivšem policajcu Dereku Chauvinu i godišnjicu ubojstva Georgea Floyda." Nažalost, performansi koji prate ovaj festival dosta su se srozali svojom kvalitetom i zahtjevnošću. Nema više zidanja zidova od kutija za cipele, sakupljanja šahtova, ovaj lanaca itd. Sada je "prva simbolička radnja: ulijevanje vode u krsni zdenac: Dok izgovara sljedeće Izaijine stihove predmolitelj uzima vrč s vodom i iz njega polako lijeva vodu u krsni zdenac". Usto, "svi prisutni, kada dolaze, trebaju dobiti po jedan kamen. [...] podijele svoje osobno iskustvo određenog oblika nepravde, ugnjetavanja, rasizma i slično, i također kako kršćani zajedno mogu pridonijeti prevladavanju nepravde. Nakon izgovorenog iskustva, govornik postavlja svoj kamen uz križ ili upaljenu uskrsnu svijeću." Možda se sa svojim iskustvom može putem videolinka javiti neki od Hrvata u Zambiji, a kamen umjesto njega/nje postaviti gradonačelnik ujedno kleknuvši u znak podrške Black Lives Matter pokretu. Nadam se da svjedočanstva "ugnjetavanja, rasizma i sličnog" neće previše raspaliti publiku jer bi inače moglo kamenje poletjeti prema bijelim muškarcima na poziciji moći. 

Ljubav k neprijatelju

Treba da budemo ljubazni i trpljivi i prema onima, koji su nam neugodni i nepoćudni radi svojih tjelesnih i duševnih pogrešaka; ako su protivnog mišljenja, narodnosti i vjere. Takve treba snositi. U tom su katolici uvijek bili više trpljivi (tolerantni) nego njihovi protivnici, pa tako i valja: u tom se vidi pretežna vrijednost katolištva, pokazuje se istinita svetost crkve katoličke.

Neprijatelj je čovjek, koji na nas mrzi, zlobi nas, vrijeđa, hoće da nam naudi ili nam čini nepravednu štetu. Nije dakle neprijatelj naš takmac, koji na pr. želi neko mjesto ili stvar dobiti, koju želimo i mi. Nije odmah neprijateli, koji je protivnoga mišljenja na pr. druge vjere, druge političke stranke i t. d. 

Evanđeoska zapovijed o ljubavi k neprijateljima ne ište ipak, da ne osjećamo žalosti i boli, kad nas neprijatelj vrijeđa i zlo nam čini. Ako i ta bol nije odmah grijeh, ipak kod toga valja se držati riječi sv. Ivana Zlatoustoga, koji je držao govor o tom, kako se zapravo svaki sam vrijeđa, ako neprestano na uvredu misli, žesti se i želi se osvetiti. Ako nam je neprijatelji učinio kakvu nepravdu, možemo i na sudu tražiti, da nam naše pravo vrati, ali to treba činiti bez mržnje i osvete. Jer kad bismo svagda neprijateljima popuštali, oni bi mogli i gori postajati.

(izvor za izbor odlomaka)

Duhovna lirika utorkom 78

Mirko Validžić 

BEZ KLONUĆA

Smalaksat ne ću, Ti si, Bože, sa mnom, 

u Tvojoj ruci čvrsto niti stoje, 

ništa se desit bez Tebe ne može, 

patnici Tvoji ničeg se ne boje. 

Surov je podlac što nasrće bijesno 

i vječno samo opsjenama čara, 

al' zalud sve je jer si Otac dobri 

što u nama trajno veličine stvara. 

Poklonit se neću crnog mraka sjeni 

što urliče gluho u nemoćnom jadu, 

nek raspukne nemir staložen u žuči 

i miru tihom neka uzrast dadu. 

Vjerujem u Tvoju Očinsku dobrotu, 

ljubav i milost, usrećenje, nadu, 

nek mi Tvoje ruke u obilju vječnom 

sigurnost i stalnost sve do kraja dadu. 

A onda će biti beskraj u beskraju 

i obilje rodno što se mjerit ne da, 

jer će ljubav sjati u blaženstvu plodnom, 

beskonačno Tvojoj Punini se preda. 

Umro je Joseph Ratzinger

Umro je preuzvišeni gospodin Joseph Ratzinger koji je od travnja 2005. do ostavke u veljači 2013. vladao kao papa Benedikt XVI. Napisao je brojna i vrlo čitana teološka djela dok je bio profesor na sveučilištima u Njemačkoj te kroz više desetljeća kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Nastavio je pisati i nakon izbora za papu, a iz tog razdoblja posebno se ističu njegove vrlo sadržajne kateheze na općim audijencijama. Osim po ostavci na papinsku službu, ostat će posebno zapamćen po motupropriju Summorum Pontificum, apostolskoj konstituciji Anglicanorum coetibus i govoru na Sveučilištu u Regensburgu. Nama je posebice značajan zbog prvospomenutog dokumenta koji je u pravnom značenju ukinut od njegova nasljednika, ali je u svoje vrijeme djelomičnim oslobađanjem stare liturgije omogućio njeno lakše širenje među svećenicima i vjernicima. Iako je Ratzinger kao biskup više puta celebrirao stari obred, nakon postanka Papom više to nijednom nije javno učinio. No, kao moralan i inteligentan čovjek smatrao je zahtjevom pravednosti da potvrdi važnost i kontinuirani opstanak liturgijske baštine Katoličke crkve latinskog obreda. O tome i o širem smislu interpretacije 2. vatikanskog koncila ušao je i u dijalog sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. zbog čega su ga liberalni mediji i njihovi crkveni saveznici žestoko kritizirali. Ratzinger je dijelom pokušao i očistiti Augijine štale zlostavljanja i korupcije koje su ostale iza njegova prethodnika. Treba priznati da kao upravitelj nije imao snage, a očito ni sposobnosti obračunati se s kriminalnim i protuvjerskim elementima u Crkvi, premda ih je često znao prepoznati. Najpoznatiji njegov čin, bez pravog presedana, svakako je ostavka na papinsku službu koja je šokirala veliku većinu vjernika, a osobito konzervativce koji su u njemu gledali svojevrsnog šampiona zauzdavanja i usporavanja progresivnih tendencija u Crkvi i svijetu. Iako ni danas nisu jasni motivi njegove odluke, jedno dobrohotno tumačenje bilo bi da je Benedikt XVI. odustao od papinstva kako bi infekcija koja je harala Crkvom više od pola stoljeća konačno jasno pokazala svoje lice. Benediktov nasljednik srećom nije bio još jedan kanonizabilni papa poput Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I. i II., i samog Benedikta, a za čijih uprava je kriza neusporediva s bilo kojom u povijesti uništavala sve aspekte Crkve. Još jednog takvog “svetog” papu teško da bi preživjeli. Svaki će pošten čovjek prepoznati brojne pozitivne karakteristike kojima je obilovao život Josepha Ratzingera. Neka ga za njih dragi Bog nagradi, a neka mu milosrdno oprosti sve slabosti i propuste koje je počinio. 

Bože koji si htio svojom neizrecivom odredbom slugu svoga Benedikta ubrojiti među vrhovne Svećenike; podaj, molimo te, da se on, koji je bio na zemlji namjesnikom jedinorođenoga Sina tvoga, pridruži na vijeke zboru svetih Nadsvećenika tvojih. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen. 

Gostujući autor - Martin Mosebach: Uz 90. rođendan Benedikta XVI

Odlomak govora koji je autor održao na "Kölnskim litugijskim danima" 2017.

Moje su Ga oči gledale i moja Mu se duša klanjala

Imao sam rijetku sreću. Na tom svetom mjestu, baš ovdje gdje su bile jaslice, u noći između Duhovske nedjelje i ponedjeljnika, (između 20. i 21. maja t. god.), čitao sam sv. Misu, Božićnu Misu, onu istu, koju se drugdje u svijetu govori samo na Božić, a ovdje se smije govoriti svaki dan osim Velike Sedmice, te blagdane Uskrsa, Duhova i Velike Gospe. 

Bila je ta noć za me neobično svečana noć, sveta noć, prava Božićna noć usred ljeta. Nije se razlijegalo brujanje golemih orgulja, nije razdragani narod pjevao božićne pjesme, nije bilo svečane asistencije ni drugog sjaja, koji se razvija po našim crkvama svete Božićne noći, ali je sve to, u punoj mjeri, nadomještala okolnost samog mjesta: to je mjesto na kojem se rodio naš Spasitelj. Pomisao na to držala je moju dušu kroz čitavo vrijeme, što sam govorio sv. Misu, u slatkom uzbuđenju. 

Kad je brat laik po sata prije ponoći pokucao na vrata moje sobice, bio sam već budan. Molio sam oficij i u slatkom uzbuđenju očekivao sretni čas. Išao sam za njim u sakristiju. On je svijetlio malom lojanicom. Kad sam stao oblačiti sjajno ruho bijele boje zlatom izvezeno, začuđeno sam kazao bratu sakristanu: "Ovako svečano ruho oblače kod nas samo na Božić!" — "Pa ovdje je svaki dan Božić," odgovorio mi je on, pridodavši pri tom, da imade još sjajnijih paramenata, darovanih od raznih kršćanskih vladara. Ono, što oblači jerusalemski patrijarha s asistencijom svete Božićne noći od neprocjenjive je vrijednosti. Pokazat ću vam ga sutra". 

Točno u ponoć, kad je velika ura na zvoniku otkucala 12 sati, izišao sam iz sakristije, krenuo kroz veliku i prostranu franjevačku crkvu sv. Katarine, na tri lađe, za bratom sakristanom. Uz to su još došla dva brata redovnika, pak smo sva četvorica ušli u veličanstvenu baziliku Porođenja, a onda niz onaj mali otvor sa sjeverne strane, niz sklizave stepenice, u samu kriptu Porođenja. Malene zlatne lampade, koje ondje sveđerno gore, obasjavale su tajanstvenim umilnim svijetlom onu svetu špilju. Sišli smo do oltara sv. Triju Kralja sučelice onoj izdubini u pećini, gdje su stajale jasle, i gdje je bila kolijevka Božjega Sina. 

Duša mi je plivala u radosti, kad sam počeo čitati na početku mise: "Puer natus est nobis — Sin nam se rodio'' itd. Gledajući onu izdubinu pećine, u kojoj su bile jaslice, a gdje sada sveđerno gori dvanaest srebrnih kandila napunjenih uljem iz betlehemske okolice, činilo mi se, kao da prisustvujem prvom Božiću, onom znamenitom Božiću od otrag 1934. godine, o kojem čitamo na Božićnoj ponoćnoj Misi: 

"I dogodi se, kad bijahu ondje (Marija i Josip), ispuniše se dani da ona porodi. I porodi Sina svoga prvorođenoga, i povi ga i položi u jasle; jer im ne bijaše mjesta u svratištu. A bijahu pastiri u onome kraju bdijući i čuvajući noćnu stražu kod stada svojega. I gle! Anđeo Gospodnji stade kraj njih, i svijetlost Božja obasja ih, i prepadoše se veoma. I reče im Anđeo: Nemojte se bojati, jer evo naviješćujem vam radost veliku, koja će biti svemu narodu; jer vam se danas porodi Spasitelj, koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu. I eto vam znaka: Naći ćete Djetešce povito, gdje leži u jaslama." 

To je sve, kao na živo, lebdjelo pred mojim duhom, kad sam uz sitno umilno svijetlo voštanica i uljenica i uz podvorbu trojice braće redovnika čitao noćas Božićnu Misu u špilji Porođenja Isusova u Betlehemu, na malom oltaru pred jaslicama Isusovim. I kad sam tu izgovorio: "Gloria in excelsis Deo", činilo mi se, da eto nad sobom gledam neviđeni rajski prizor: "I ujedamput nađe se s Anđelom mnoštvo vojske nebeske hvaleći Boga i govoreći: Slava u višnjih Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

A kad sam se na "Dominus vobiscum" okrenuo i vidio kroz polutamu one kripte braću redovnike, kako se pobožno mole, činilo mi se, da vidim pobožne pastire, koji, čuvši anđeosku veselu vijest, stadoše govoriti jedan drugom : "Hajdemo do Betlehema, da vidimo to što se dogodilo, što nam je Gospod objavio. I dođoše hitno: i nađoše Mariju i Josipa i Djetešce, gdje leži u jaslama." 

Stvarno je one noći ležalo, poslije pretvorbe božansko Djetešce pod prilikom Kruha na oltaru kao u jaslama, i moje su Ga oči gledale, i moja Mu se duša klanjala. I kad sam se sa onog svetog mjesta vraćao u sakristiju, poslije otslužene ponoćke, i sa mnom se zbivalo ono što i sa sretnim betlehemskim pastirima, koji se vratiše "slaveći i hvaleći Boga za sve što čuše i vidješe". 

Ovaj moj ljetni Božić, duhovski Božić; ova moja Ponoćka na samom mjestu Porođenja Božanskog Spasitelja, ostati će neizbrisiva u mojoj pameti; sjajit će se vazda kao jedan od najsvijetlijih momenata moga života. 

(izvadak iz Petar Vlašić: U Svetoj zemlji)

Sretan Božić!

Jer ljudi su

Tražio sam na bitno.netu analizu slučaja Rupnik, ali nisam našao ni slovca o tome. No naišao sam na članak uobičajenog autora u kojemu kritizira javnu molitvu krunice na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Razumljivo da mi se ne da komentirati još jednu umotvorinu istog autora, ali što ću kad provocira. 

Iskreno, ovaj način moljenja krunice, klečeći u postrojenoj grupi na glavnom trgu, nije visoko na listi meni omiljenih tipova molitve. Ipak, stvarno ne vidim što ima loše u tome da se oni koji žele okupe i mole dragom Bogu i Gospi. Džeba ih šalje na Kamenita vrata, no tamo je već uz par desetaka molitelja prostor dosta tijesan. U centru grada zatvorene su sve veće crkve (katedrala, franjevačka, Palmotićeva, sv. Katarine, sv. Marka, sv. Blaža), a čak je i trg ispred katedrale izvan upotrebe. Dakle, čak i s čisto praktičnog stajališta teško im je opravdano prigovoriti zbog odabira lokacije. Jasno da su Trg izabrali prije svega iz simboličkih razloga. No iz istih razloga ondje se okupljaju ili prolaze i kojekakve povorke i skupovi. Na trgu se često moglo susresti i religijske pokrete poput prijatelja životinja, hare krišne, protestanata i sličnog. I katolici svečano prolaze Trgom u procesiji na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata. Zašto onda neke džebalebaroše smeta molitva krunice na prvu subotu u mjesecu?! 

Postoji i drugi sloj značenja koji možemo iščitati iz molitvenih susreta na Trgu. Ondje su se vjernici laici okupili da javno mole ono što kao laici mogu, a to je sveta krunica. Bitno.netovskom komentatoru takvo javno lice katolika ne odgovara jer je preprimitivno i potiče u gledatelja samo podsmijeh. Svaka čast dubokoumnim visokointeligentnim podcastovima uz lulu i šalicu čaja s mlijekom, ali to nije jedini niti posebno široko prodoran kontakt katolika sa svjetovnim društvom. Glavni javni kontakt oduvijek su zbog hijerarhijske naravi Crkve predvodili biskupi i viši kler. Oni su kod nas ili iskvareni modernizmom poput znate već kojeg nadbiskupa i nekolicine teologa koji se pojavljuju u medijima ili su većinski odlučili šutjeti izbacujući povremeno standardne fraze kao one lutke za djecu koje se oglase kad ih pritisnete. 

Korona je bila lijepi indikator svega toga, pa nije neočekivano da Džeba i njemu slični sada oko covida pozivaju na mir, mir, mir, nitko nije kriv (osim onih koji i dalje postavljaju pitanja). Ali nema jedinstva bez istine. Da li su oni koji su bili za zatvaranje crkava, za ukidanje pričesti i ispovijedi o Uskrsu, za uklanjanje blagoslovljene vode, za obavezno maskiranje, cijepljenje, covid potvrde itd., da li su ti ljudi preispitali svoje mišljenje i posuli se pepelom. Ja nisam ništa takvoga susreo ni pročitao, pa ni za naše biskupe koji su prvonavedene stvari odlučili, a drugonavedene podržavali. Jasno da neću tu temu stalno spominjati jer sam je ja sa svoje strane apsolvirao, ali neću ni zaboraviti tko se pokazao kakvim jer takvo isto ponašanje možemo očekivati i u budućnosti. 

Nedavno mi je jedna osoba čije mišljenje uvijek cijenim i rado čujem poslala citat nekog patera iz FSSPX-a: "Ne znam za ništa što bi bilo hladnije i tvrđe nego što je to milieu tradicionalista." Ima nešto istine u tome, ali ne bih pretjerano generalizirao. Takav bi mogao biti dojam zato što tradicionalisti na kraju krajeva nisu ostali u prirodnom okruženju župe i raznih općeprihvaćenih crkvenih zajednica, nego su "u ratu" s prevladavajućim mišljenjima i stavovima kako u svijetu tako i u Crkvi. Ako je netko spreman staviti vjerski nauk i liturgiju na tako važno mjesto, onda je za očekivati da će biti u nekom smislu oštar ili tvrd karakter. 

Spontano mi je kad sam pročitao gornju rečenicu iskočio pred oči već zaboravljeni prizor koji sam doživio prije više od 15 godina u Liègeu. Sjetio sam se kako sam na stanici čekao bus i odjednom ugledao kako pored mene preko ceste prelazi svećenik u reverendi s biretom na glavi. Bio je stroga i čak namrštena lica. Relikt nekog prošlog vremena u kojemu su izgrađene goleme bazilike koje su (barem tada u 2006.) bile kao i ostatak tog nekoć industrijskog grada prljavih crnih fasada, a za mise preko tjedna koristilo se predvorje crkve (i samo znatno preveliko za broj vjernika) ili neka sobica u stanu u blizini. Nisam tada razumio to ukočeno strogo lice svećenika koji je (kasnije sam saznao i prisustvovao) služio misu na latinskom (čini mi se hibridnu, bilo je to vrijeme prije Summorum Pontificuma i valjda je to bilo najviše što je mogao). Okružen neugodnim raskršćanjenim belgijancima i značajnim brojem antagonistički raspoloženih muslimanskih imigranata, vjerojatno odbačen i šikaniran i od svoje braće modernističkih svećenika koji se gase, hodao je iz dana u dan tim ulicama gdje su mu u najmanju ruku dobacivali pogrde.  

Za sebe osobno mogu, dakako, s puno više sigurnosti i s puno manje isprika potvrditi ispravnost "dijagnoze" iz spomenutog citata. Vjerujem da bismo svi voljeli biti krotka i ponizna srca. Iskustvo mi je, nažalost, pokazalo da ljudi često ljubaznost tumače kao signal da te mogu pokušati iskoristiti, poslušnost kao znak da mogu zlorabiti svoj autoritet, a krotkost kao priliku za beskrupulozno nametanje svojih stavova. Ponekad se čini da je bar malo "hladnoće" i "tvrdoće" potrebno kako bi se preživjelo. Nije dobro ledenog srca proći kraj svoga bližnjega kao pored turskog groblja, ali s druge strane nije dobro ni dati se silovati od nekog rupnika kakvih bezbroj šeće među nama. Daj Bože da nađemo zlatnu sredinu. 

Do pet dana, slavimo mile Božićne blagdane; očima vjere gledajmo u onom malom Djetešcu, koje će ležati u jaslicama, Gospoda svoga i Boga svoga

Svrnimo pogled časkom sa Tome Apostola na nas same! Koliko i među nama imade Toma, a i Tomica, slabića duhom, kolebljivih, nestalnih u vjeri! Koliki i od nas u časovima duševnog zanosa, prisustvujući sv. Misi, slušajući riječ Božju, pristupajući na svete sakramente, moleći se Bogu, čini se da smo živa vatra za Boga. Tada i mi sa Tomom Apostolom spravni smo i smrt podnijeti za Isusa. Ali čim prestane oduševljenje, čim se udaljimo iz crkve, čim nas prva napast napane, kako smo slabi, kako brzo odustanemo od dobrih obećanja, kako daleko grijehom bježimo od svoga Boga, skrivajući se ko zna kuda po varavim planinama ovoga svijeta! I koliko se hoće dok se opet povratimo na revnost i pobožnost! I kako ne vjerujemo dobrim opomenama i unutrašnjim nadahnućima, kojima nas Bog k sebi zove. O koliko imade danas takovih Toma i Tomica, pa i među nama. Jest, mi smo kud i kamo veći kukavice i nevjerniji od plašljivog i nevjernog Tome Apostola. 

Kad bismo bar slijedili sv. Tomu u junaštvu i vjeri, kako smo ga slijedili u kukavičluku i nevjerstvu! 

[...]

Predragi, uzmimo i mi za program svoga života Tomin program: Gospod moj i Bog moj. Od Boga smo stvoreni i za Njega smo stvoreni, zato treba da za Njega živimo i radimo. Prvi upit kršćanskoga katekizma glasi: »Zašto smo na svijetu?« I odmah slijedi odgovor: »Na svijetu smo zato da Boga poznamo, štujemo, ljubimo i tako se spasimo.« 

(izvor)

U naroda silnoj smjesi

Oko nas su silniji i jači
Izginili u viekova tmini,
A nas evo do današnjeg dana
U toj miloj našoj otačbini.
Biedni, mili hrvatski moj rode,
Ne daj dušu da ti očaj hvata.
Digni glavu, ustraj i ne kloni,
Doć će sunce i na tvoja vrata.

Jovan Hranilović