On i lijepo nebo vrijedni su svega

Časna sestra milosrdnica Leopoldina Čović (1901.-1926.)

Izvanredna milost sjedinjenja s Bogom donosi redovito sa sobom drugu izvanrednu milost: čežnju za trpljenjem. Pojavila se ta čežnja u njoj osobito u vrijeme, kad je još u djetinstvu od ljubavi k Srcu Isusovu častila Njegov kip. „Već sam u to vrijeme zavolila trpljenje pa sam se na svaki način svladavala... Postila sam mnogo“. O tom priča njezina majka: »Bilo je to godine 1913. ili 1914. Kroz cijelu je zimu jela samo jednom na dan i to uveče. Jutrom je primala sv. Pričest i ne bi uzela ništa. Kad bi o podne došla iz škole, nije ručala, već bi sjela u jedan kut u sobi i smiješeći se promatrala, kako mi ostali jedemo. Kad bi došlo doba za večeru, onda bi jela«. Zašto je ona to činila, majka ne zna. No Marija piše: »To sam činila na neko nutarnje nadahnuće. Nisam nikad ni pomislila, da činim možda nešto izvanredno, jer sam u sebi osjećala poticaj, da mi tako valja činiti.«

Želja za trpljenjem ostat će do kraja njezina života jednom od najtežih muka. Trpljenjem je htjela dokazati svoju ljubav, a što je više željela trpjeti, to joj se više činilo, da Isus udaljuje od nje križ i muku. U toj boli se je tješila svojom neznatnošću. Govorila bi: »Trpljenje je hrana jakih i velikih duša, a ja sam slaba i malena«.

Pošto je nekoliko dana lebdjela između života i smrti, odvezli su je u sestrinsku bolnicu u Vinogradskoj cesti. „Ah bolnica!“ kliče. „Više od 3 godine proživjela sam dosta toga u njoj! Mnogo sam tu trpjela od želje za smrću, a da nisam nje željela, trpjela bih još više. Tako mi je ona bila lijek u mojim bolima. Koliko me je napunjala želja za njom, vidi se iz toga, što nisam marila, kad nisu postupali sa mnom po liječničkom naputku i odredbi". Za sve tri godine u toj bolnici pomagala je ona sestrama u bolničkoj kancelariji, kad je god ikako mogla. Samo kad bi je jače stisla bolest, ostajala bi u postelji.

Njezina želja za trpljenjem postajala je sve veća. Češće je i plakala od žalosti, što tako malo trpi. Još dok je polazila učiteljsku školu, vidjela ju je jednog dana sestra M.V. gdje plače. Kad ju je upitala, čemu te suze, odgovori ona: „S kojom god sestrom govorim, svaka mi se tuži, koliko ima trpjeti. I vi se tako tužite. A ja baš ništa ne trpim. Dokle će meni biti ovako lijepo.“

»I ja moram umrijeti, ako i ne od ljubavi, a to od želje, da ljubim. Po mom mnijenju, ljubiti znači isto što i trpjeti. Iskusila sam, da željeti trpljenje znači više nego uistinu trpjeti. Jer zaista, ništa ne prouzrokuje toliku bol, koliko pomanjkanje onoga, što cijenimo i svom dušom tražimo. Meni je koji puta srce htjelo pući od žalosti, kad sam čula i vidjela, da neke duše toliko trpe. Njima jedinima bila sam skoro zavidna. Nikad ih nisam žalila, nego sam ih smatrala za svete i toliko uzvišene nada mnom, da sam se osjećala pred njima kao smrvljena u prah... «

Kako znamo, bila je njezina poglavita želja: umrijeti i poći dragom Bogu. Protiv te se želje i borila. Pohodivši jedamput prije sa sestrom Alfonzom šestinsku crkvu, rekla je svojoj pratilici, da je u šestinskoj crkvi nešto ostavila na oltaru. Poslije joj je o tom pisala: „Vi ste me često pitali, što sam to ostavila, no ja toga nisam mogla reći, jer sam još u velikoj mjeri posjedovala, što sam htjela ostaviti... Bila je to želja za smrću. Gospodin je tražio, da je ostavim... To mi je prouzrokovalo više bola i tuge, no što ga drugima prouzrokuje strah od smrti. To više, što o tom nisam mogla nikomu govoriti. Ta tko bi me razumio, tko bi shvatio moju nenaravnu želju. Borila se eto protiv te želje, prinijela je Bogu kao žrtvu, no ona se vazda vraćala. Primirivala se ipak vazda podlažući se volji Božjoj i u tome...

U bolesti joj je bila najvećom utjehom sveta Pričest; nikad nije htjela ostati bez nje. Jednom je bacala iza ponoći žuč. Hvatala ju je velika muka; usta i grlo bili su puni gorčine, ali ona nije htjela da gutne vode i tako ispere grlo, jer nije htjela da ostane ujutro bez sv. Pričesti. U vrijeme svoga najvećeg trpljenja primala je isto Tijelo Gospodnje svaki dan, pa joj je On kadikad bio taj dan jedinom hranom. Svetu Hostiju je tada mogla gutati samo s vodom, a i to je išlo vrlo teško. Češće je rekla, da ne zna, što bi učinila u onaj dan, kad ne bi primila Isusa. Taj bi dan bio za nju mučeništvo. Svagdanjoj sv. Pričesti pripisuje — u bilješkama posljednjih duhovnih vježba — milost, što nije nikada teško uvrijedila Boga.

U bolesti bila je uzorom strpljivosti. Nikad se nije potužila ni na koga, ni na što. Kad bi je liječnik upitao, kako joj je, odgovorila bi: „Dobro". — „Vama je uistinu uvijek dobro, vi se nikad ne tužite na svoje boli", odgovorio bi liječnik diveći se. Kad je već znala, da joj nema pomoći, nije htjela uzimati lijeka. „Čemu da se troši, kad je bez koristi?" govorila bi. No kad je posluh tražio, da uzme lijek, pokorila bi se mirno.

Dan 11. X. bio je danom smrtne borbe. Oko 6½ h poslije podne, dok se u crkvi vršila listopadska pobožnost, pozlilo joj jako i zavapi: „Dragi Isuse, ili me ljubiš, ili me kazniš, da tako strašno trpim!" Kao da je htjela reći: je li ovo vrhunac ljubavi Tvoje prema meni, kojom hoćeš da me što više uzdigneš, ili je šiba pravde Tvoje, kojom me šibaš radi mojih pogrešaka i sitnih nevjera? Bilo joj je nesnosno i osjećala je kao da joj se u prsima nešto odkinulo. Sestra bolničarka sjeti se njezine želje za trpljenjem. Na bolesničinu se licu pojavi obični mali smiješak i ona stade isprekidano ponavljati: „Hoću... da za Isusa... trpim... sve..." Iza toga se smiri.

(izvor)