Caen

Gledajući stranicu WikkiMissa tek sam večer prije odlaska u Lisieux shvatio da ondje nema tradicionalne mise svake nedjelje. Prva opcija bila je ići u Alencon na misu te usput posjetiti Terezijinu rodnu kuću i baziliku gdje je krštena. Nažalost, raspored misa i vlakova nije mi odgovarao. Druga opcija za koju sam se na koncu odlučio bila je otići u nedjelju na misu u obližnji Caen do kojeg se ide pola sata vlakom i veze su puno bolje. Tako sam, i ne znajući za to do dolaska u Lisieux, izbjegao posjet kardinala Baldisserija koji je iste nedjelje slavio misu u bazilici sv. Terezije povodom blagdana blaženih Louisa i Zelie.

U Caenu nedjeljom bratstvo sv. Petra ima misu u 10:30, a bratstvo sv. Pija X. u 9 i u 10:30.

Do centra se od glavnog kolodvora dolazi za petnaest-dvadeset minuta šetnje. Najlakše je ići ulicom kojom vozi tramvaj. Ako pažljivije pogledate, primjetit ćete da je to neki čudni tramvaj koji ima gume. Ovdje se školarci mogu realistično ispričavati ako zakasne na sat s onim "pukla guma na tramvaju". Zapazio sam već da Francuzi vole biti malo posebni i napredni s tim svojim tramvajima. Tako su primjerice u Strasbourgu stariji tramvaji imali velika jednodjelna vrata koja su se otvarala doticanjem metalne pločice na vratima. Takva su se vrata kasnije često kvarila, pa novije generacije tramvaja imaju normalna dvodjelna vrata s gumbom, nešto slično kao u Zagrebu. U Bordeauxu su pak uveli inovativno napajanje sa zemlje kako u centru grada električne žice ne bi kvarile pogled i fasade. Taj je novi sustav bio pun problema, ali srećom, u međuvremenu se situacija znatno popravila. Konačno, u Caenu su izmislili ove kvazitramvaje koji kod prijevoza putnika izgledaju i rade kao normalni tramvaji, ali imaju i mogućnost prelaska na dizelski motor kako bi došli od garaže do tramvajske pruge i nazad. Nakon što su ulupali silne milijune u razvoj i ugradnju ovog modela, odlučili su zbog nepouzdanosti prijeći na uobičajeniju laku željeznicu.

Caen na mnogim mjestima ima duh primorskog grada, a ima i luku koja je kanalima i rijekom povezana s 15 km udaljenim La Mancheom. Nažalost, slike iz tog dijela grada nećete vidjeti jer me tada već morilo sunce (standardna priča, ujutro hladnjikavo, popodne grije), a i prepunio sam karticu na fotiću.

Kipove Ivane Orleanske naći ćete u raznim mjestima, ovaj pozlaćeni u Caenu mi se učinio posebno dobar. Kao što sam mogao i očekivati, gospođa na fotki dolje desno počela je vikati da joj platim što je slikam. Simpatično.

Kombinacija staroga i novoga: crkva sv. Ivana Apostola u pozadini, naprijed tramvajska stanica posve prigodnog imena za odlazak na tradicionalnu misu.

Došao sam do adrese koja je pisala uz misu FSSP-a. Premda nema nikakvih vidljivih znakova da je ovo crkva, učinilo mi se da je sve u redu jer su metalna vrata bila otvorena za razliku od izgleda na google street viewu koji sam pogledao prije puta.

I zaista popevši se unutra sam zatekao ovaj prizor koji mi je govorio da sam na dobrom mjestu. Još sam potvrdio termin kod jednog mlađeg čovjeka u reverendi za kojeg sam mislio da je bogoslov, a pokazalo se da je to svećenik bratstva sv. Petra koji je služio misu.

Kao što ste naslutili iz prethodne fotografije misa je bila pjevana (lijepo gregorijansko pjevanje i par francuskih pjesama) uz Asperges prije početka. Bilo je jedno 80-100 vjernika, među njima dosta djece, tj. kapelica je bila dobro popunjena. Lijepa prigoda da čovjek odahne i malo odmori dušu.

Gornja slika je dosta mutna jer je uslikana nakon završetka mise i gašenja svjetla, ali s idućom vam dovoljno ilustrira da je kapelica dosta ružna. Mislim si ja, i ovdje jako vole tradicionaliste kad su im u mjestu s toliko praznih velikih i lijepih crkvi (vidjeh ih poslije nekoliko, a vidjeh i raspored misa u centru grada) dali na korištenje baš ovu. Da ne spominjemo kako oni ne samo da nemaju raspored misa na vratima (uostalom, to je uobičajeno), nego je teško izvana uopće uočiti da je to bogoštovni prostor. 

Nakon mise, vjernici su nastavili druženje pred crkvom, podsjetilo me to na sv. Martina. Ja se nisam zadržavao osim što sam morao zastati s jednim malim dječakom koji mi je uhvatio ruku i nije ju puštao dok se nismo dobro rukovali. Zaista srdačna dobrodošlica!

Krenuo sam u smjeru koji će vam uskoro biti jasan i naišao na različite zgrade poput prefekture regije u kojoj se nalazi Caen.

Ruševina stare crkve sv. Stjepana.

Vili(ja)m Osvajač je u 11. stoljeću u Caenu dao izgraditi dvije goleme benediktinske opatije koje su bile u svojevrsnom natjecanju za prestiž. Ovo je opatija za muškarce. Naravno, od revolucije je to samo župna crkva. Ove dvije opatije su među najpoznatijim romaničkim građevinama u Normandiji, a meni je zapelo negdje u podsvijesti da sam fotografiju te crkve vidio na satovim likovnog u srednjoj školi.

Primjetite da se naša zastava vije najbliže samoj crkvi.

Ambulatorij se otvara na mnoštvo kapelica.

U središtu crkve je Vilimov grob premda su, izgleda, ogavni kalvinisti razbili grob i rasuli mu kosti.

No nije ova veličanstvena crkva bila prvotni cilj moga pohoda u taj dio grada. Naime, dok sam kupovao suvenire u Lisieuxu, naišao sam na knjižicu o Terezijinoj sestri Leonie. Evo je ovdje za vas na engleskom. Nisam znao gotovo ništa o toj sestri prije čitanja knjižice. Njezina majka koja je, sjetite se, proglašena blaženom, znala je za nju reći jadna Leonie. Ona je bila boležljiva i neposlušna djevojka, potpuno drugačija od ostale četiri sestre. Majka Zelie u jednom je pismu napisala da joj je Leonie "najveća patnja u životu". Teške riječi za tako izdržljivu i upornu ženu. Nakon što je neuspješno pokušala pridružiti se klarisama u Alenconu, Leonie je prešla prag samostana sestara Pohođenja Marijina u Caenu, ali ga je ubrzo morala napustiti zbog neprilagođenosti i teškog dermatitisa zbog kojeg je provodila besane noći i imala teške glavobolje. Kao i Terezija patila je od strogosti samostanskog života. Terezija je rekla da je u samostanu zimi tako hladno da skoro umire od hladnoće.

Pokušala je ponovno pet godina kasnije, ali godinu dana nakon oblačenja habita opet napušta samostan. Sada je već i Celine otišla za ostalim sestrama u karmel i Leonie demoralizirana pati zbog novog neuspjeha. Sestre je tješe pismima i molitvom, a Terezija se prije smrti povjerila: "Nakon što umrem učinit ću da Leonie ode kod vizitandinki i da ondje ostane."

I zaista se tako dogodilo, 1899. godine Leonie se vratila sestrama Pohođenja Marijina i nakon zavjeta ostala četrdeset godina u tom samostanu. Smirila se i postala radosna osjećajući veliku zahvalnost prema Bogu koji ju je postavio "u to slako predvorje neba koje je samostan Pohođenja".

Sjećate se one ploče iz karmela koja kaže da tri sestre karmelićanke Martin počivaju u blizini svoje slavne sestrice. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti Pauline je napisala Leonie: "Voljela bih da se pridružiš Marie u grobnici koju smo pripremile za nas četvero pod Terezijinom škrinjom." Leonie se osmijehnula, ali je blago odgovorila: "Ja sam sestra Pohođenja Marijina i u Pohođenju želim ostati." Želja joj je uslišana i pokopana je u kripti samostana u Caenu.

Samostan je vrlo blizu muške opatije. Kao što vidite na slici crkva se trenutno obnavlja.

Bogu hvala, došao sam do jedne sestre (uđete kroz vrata desno od crkve i pozvonite) koju sam očito prekinuo u pripravi ručka, bilo je oko pola jedan. Ona je pozvala nekoliko sestara na telefon i jedna od njih je rekla da ima vremena sići i otključati kriptu. U kriptu se ulazi s lijeve strane crkve, spustite se stepenicama, prođete kroz jedan mračni hodnik i nakon otključavanja vrata, evo vas.

Pomolio sam se i zapalio svijeću za sve koji misle da su u životu zanemareni te za sve roditelje i djecu koji se ne razumiju i u konfliktima su. Za Leoniju je pokrenut i postupak proglašenja službenicom Božjom što je prvi korak na putu prema beatifikaciji. Možda nam netko može prevesti molitvu (fra, eng).

Posljednji pozdrav velikoj opatiji.

Crkva svetog Petra.

Pogled na veliku tvđavu u Caenu. Vrijedi posjetiti, prošetati se po unutrašnjem području i po zidinama. Unutra je i muzej umjetnosti koji je ok, ali ništa posebno, možete otići ako baš jako želite vidjeti ovu sliku zaruka BD Marije i sv. Josipa. Vidim da na wikipediji piše da je ulaz na stalne izložbe besplatan, ali to nije istina, plaća se par eura.

Kad sam gledao raspored tradicionalnih misa u Caenu, odmah sam provjerio i adrese gdje se održavaju. Znao sam da je i crkva u kojoj bratstvo sv. Pija X. služi mise negdje tu, pa sam vidjevši ovu crkvu na vrhu brdašca mislio da je to to i rekao u sebi: "pa lijepu su crkvu uspjeli nabaviti, puno bolje od FSSP-a".

No izgleda da sam pogriješio, evo fotografije kapelice do koje se dolazi iz jedne očuvane uličice sa starim šarmom koju možete pogledati na google street view (kapelica se ondje ne vidi).

Primjetio sam na karti da odatle nije daleko ni opatija za žene, pa rekoh, što ne bih i nju posjetio. Izvana također djeluje zanimljivo, ali svakako manje impresivno od muške verzije.

Iznutra je crkva restaurirana, očito relativno nedavno.

I za kraj ovaj svetac kojeg smo sreli već u Bordeauxu, a naći ćete njegov kip i na drugim mjestima.