Dovoljno je vidio

— Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Božja dobrostivost ne gleda na naše zablude, kad one proishode iz onoga što ne možemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su dužni o njoj i riječju i djelom istinito svjedočanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi pruža neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u što vjerujemo s više duševne čvrstoće slijedili. Kako jednom, dražesne gospe, slušah kazivati, u Parizu živio neki veliki trgovac i dobar čovjek koji se zvao Giannotto di Civigni veoma pošten i pravičan, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijaše prisan prijatelj s jednim veoma bogatim Židovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijaše trgovac i veoma pravičan i pošten čovjek. Kad vidje njegovu pravičnost i njegovo poštenje, Giannottu se dade nažao što će tako valjan i uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poče moliti da se okani zabluda židovskoga zakona, i da se obrati na kršćansku istinu koja je, kako i sam mogaše vidjeti, sve više napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve više propada i nestaje. 

Židov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim židovske i da se u toj vjeri rodio pa u njoj kani i živjeti i umrijeti i da ga nikada ništa neće od toga odvratiti. Giannotto se nije skanjivao da mu, kad prođe nekoliko dana, opet uputi iste riječi, dokazujući mu, onako grubo kako to trgovci većinom znaju, zašto je naša bolja od židovske. I premda je Židov bio vrlo učen u židovskom zakonu, ipak mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo što ga je prema Giannottu osjećao, bilo da su to učinile riječi kojima je Duh Sveti odriješio jezik neuku čovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. 

Ali kao što je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannotto nije prestajao salijetati, dok Židov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne reče: »Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kršćanin, i ja sam spreman to učiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti nazivaš Božjim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo življenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove braće kardinala; pa ako mi se učine takvima da budem mogao, što iz tvojih riječi što iz njihova vladanja, spoznati da je vaša vjera bolja nego moja, kao što si se ti trudio dokazati mi, učinit ću to što ti rekoh; ne bude li tako, ostat ću Židov kao što i jesam.« 

Kad Giannotto ču ovo, veoma se ražali te u sebi reče: »Propade mi sav trud koji mi se učini izvrsno uloženim, vjerujući da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan život popova, ne samo da od Židova neće kršćaninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na židovstvo vratio.« I obrativši se Abrahamu reče: »Ah, prijatelju moj, zašto hoćeš da se upuštaš u taj trud i tako velik trošak pa da odavde ideš do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata čovjeka kao što si ti. Zar misliš da nećeš ovdje nikoga naći tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumačim, gdje li ćeš naći boljih učitelja i mudrijih ljudi od ovih naših ovdje, da ti objasne sve što budeš želio ili pitao? Stoga je po mom mišljenju ovaj tvoj put suvišan. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i još toliko bolji koliko su bliži vrhovnom pastiru. I zato će ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu, kada ću ti možda i ja društvo činiti.« 

Njemu Židov odgovori: »Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veliš, ali skupivši mnogo riječi u jednu, čvrsto sam odlučio (ako želiš da učinim ono za što si me toliko molio) tamo otputovati, a inače nikada ništa od toga neću učiniti.« 

Giannotto, videći tu njegovu želju, reče: »A ti pođi sa srećom!« i u sebi pomisli kako se taj nikada neće pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako više ništa nije mogao, suzdrža se. 

Židov uzjaha na konja, i što hitrije mogaše odjezdi na dvor u Rim gdje ga, kad stiže, njegovi Židovi s velikim počastima primiše. I boraveći tamo, ne kazujući nikomu zbog čega bješe došao, oprezno poče promatrati kako žive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu što je sam kao pronicav čovjek zamijetio, i po onomu što je od drugih dočuo, zaključi da od najvišega do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, i ne samo na naravni način, nego i sodomski, posvema neobuzdano bez ikakve grižnje savjesti ili srama, tako da moć bludnica i dječaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bijaše nemale snage. Osim toga, dobi očit dokaz da svi općenito bijahu sladokusci, ispičuture i pijanice, i da uz blud, baš kao divlje životinje, više služahu trbuhu nego duhu. I, promatrajući dalje, vidje da su svi toliko bili škrti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, čak i kršćansku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijaše tako razgranata, i da više mešetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili čime drugim u Parizu, otvoreno nazivajući simoniju »skrbništvom«, a proždrljivost »okrepom«, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih duša kao i značenje riječi, pa da se dopušta zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i još mnogo štošta o čemu je bolje šutjeti, bijaše Židovu, kao trijeznu i skromnu čovjeku, vrlo zazorno pa se, pošto mu se činilo da je dovoljno vidio, odluči vratiti u Pariz, i tako učini. 

Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajući se svemu prije nego tomu da će se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveseliše; i, pošto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita što sudi o Svetom Ocu, i o kardinalima, i o drugim dvoranima. Židov mu spremno odgovori: »Sudim loše, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kažem, ako sam dobro razumio, među svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobožnosti, ni dobročinstva, ili primjerna života, ili čega drugoga čini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i proždrljivost, velika zavist i oholost, i slični i još gori poroci (ako gorih i u koga može biti) učini mi se da bijahu u tolikoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovačnicom vražjih nego božjih djela. A po onom kako ja prosuđujem, čini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijećem vaš pastir i s njim svi ostali trude da unište i prognaju sa svijeta kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni morali biti temelj i oslonac. Pa budući da vidim kako se ne zbiva ono o čemu se oni trude, nego se vaša vjera neprestano širi i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijoj od svake druge, temelj i oslonac. Stoga, iako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim da ni za što na svijetu ne bih propustio pokrštenje. Pođimo dakle u crkvu i ondje, po dužnom obredu vaše svete vjere, daj da me pokrste.« 

Kad je Giannotto, koji je očekivao upravo suprotan svršetak, čuo da tako govori, bio je najzadovoljniji čovjek na svijetu. I pošavši s njim u crkvu Naše Gospe pariške zamoli tamošnje svećenike da krste Abrahama. Oni, čuvši što ih on moli, spravno to učiniše; i Giannotto ga držaše na krstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude da ga temeljito pouče u našoj vjeri, koju on brzo nauči, i otada bijaše dobar i vrijedan čovjek, i sveta života. 

(Boccaccio, Dekameron; prvi dan, druga novela; preveli J. Belan i M. Maras)